Beogradska ka5anija
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Ići dole
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Aleksandar - Aleksandar Popović "Bela kafa" - Page 2 Empty Aleksandar Popović "Bela kafa"

Sub Jul 11, 2009 10:17 am
First topic message reminder :

Četiri scenska reza sanja (Beli slez, Čemerike i krmez, Kikirez i
Carski rez)
za četiri parčadi bludnog stanja (Trošno zdanje, Tupo klanje, Gusto
granje, Mrsno ždranje i Pomanjkanje)
SUSTANARI:
MOMČILO JABUČILO
MAJKA JANJA
DELI JOVA
CRKVA RUŽICA
SRðA ZLOPOGLEðA
ZORA ŠIŠARKA
Kad se sanja bludnog stanja
PRVO STANJE: TROŠNO ZDANJE
Nema tog rukopisa koji
vešti prepisivači ne
mogu podražavati.

MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008

Aleksandar - Aleksandar Popović "Bela kafa" - Page 2 Empty Re: Aleksandar Popović "Bela kafa"

Sub Jul 11, 2009 10:29 am
MOMČILO: Išao sam da mu platim grobarinu, al kasno sam se setio,
prekopali su grobić.
MAJKA JANJA: Ne smem ni da te pitam: hoćeš li belu kafu?
MOMČILO: Što, zar ja ujedam?
MAJKA JANJA: Nije, nego niti imam mleka, niti imam kafe. (odlazi)
MOMČILO: I reci Zori nek pojača taj vaš radio, ništa se ne čuje. Nek
odvrne do kraja da grmi. Što jače može. (pojača se muzika da sve
trešti, peva Marika Rek) Iz inata neka trešti nad ruševinama. (mrak)
ČETVRTO STANJE: MRSNO ŽDRANJE
Telo s dušom obitava u obostranom
nemiru bez osude, zato što
čak i smrtnu presudu
čini bespredmetnom.
TREĆI REZ: KIKIREZ
Na vrh jezika najčešće
dolazi smrt.
ZA PROMENU CRNO-BELI NEMI FILM
PREMA PRIČI RUŽIČINOG SNA IZ
ČETVRTOG PARČETA.
(LAPOT)
(Mesto zbivanja kao i u prethodnom stanju. Na svim prozorima i
vratima prema vrtu spušteni su šaloni, tako da je u salonu polutama.
Stvari su pokrivene platnima, u kući niko ne živi)
RUŽICA (dolazi kroz vrata s desne strane u odori srpske kaluđerice):
Bože blagi, pa ovde se, kao u grobu, ništa ne vidi. (zastane) Moram
sačekati da mi se oči priviknu na tamu. Kućo naša napuštena.
(pokrene se oprezno, pipajući rukama ispred sebe) Il da se ko slepac
na pipanje dovučem do prozora, da podignem šalone. (ona dođe do
prozora, otvori ga širom i digne šalone, u sobu prodre svetlost, napolju
je divan sunčan dan, umorno sede u jednu fotelju leđima okrenuta
prozoru) Kao da nikada nisam živela u ovoj kući.
MAJKA JANJA (iz vrta proviruje kroz otvoren prozor, uplašeno): Ko
je unutra?
RUŽICA (okrene se u fotelji prema prozoru): A ko pita?
MAJKA JANJA (krikne): Ružice, dete, sunce te ogrejalo, dolazi
ovamo da te zagrlim i izljubim. Danima mislim na tebe.
RUŽICA (prileti, pa se preko prozora grle i ljube): Što ne prekoračiš
unutra?
MAJKA JANJA: Ne sme se, zabranjeno je.
RUŽICA: Ko je zabranio?
MAJKA JANJA: Naša nova narodna vlast. Zar nisi videla pečat i
objavu na ulaznim vratima?
RUŽICA: Videla sam, ali to za mene ne važi. Ovo je kuća moga oca.
MAJKA JANJA: Nije više. Konfiskovali su je. Otac ti je ko neprijatelj
naroda osuđen na sedam godina robije sa prisilnim radom.
RUŽICA: Nama nije to imao ko da javi, živimo u manastiru ko na
pustom ostrvu.
MAJKA JANJA: Al ima i dobrih vesti. Moj Srđa je živ.
RUŽICA: To je otac Justin čuo od nekog svog poznanika advokata iz
Valjeva koji mu je dolazio u vizitu zbog nekog svedočenja.
MAJKA JANJA: Dogurao je do potpukovničkog čina, al majka ga još
nije videla u oficirskoj uniformi.
RUŽICA: Ene.
MAJKA JANJA: On je s našom vojskom otišao preko Bosne i
Hercegovine za Sloveniju. Odande mi je pisao.
RUŽICA: E, sad mi je laknulo. Sanjala sam ga kako je on kao klepio
mog starog sekirom.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Aleksandar - Aleksandar Popović "Bela kafa" - Page 2 Empty Re: Aleksandar Popović "Bela kafa"

Sub Jul 11, 2009 10:30 am
MAJKA JANJA: U svađi.
RUŽICA: Ma ne, nego kao preko proje, ušicama. Ko što se u prastara
vremena radilo u nas sa starcima na lapotu.
MAJKA JANJA: Ne dao bog da to opet uvedu u praksu.
RUŽICA: I svi mi kao mrtvi hladni, prosto saglasni. Niko da kaže
nemoj.
MAJKA JANJA: Zbilja, svi ćute, ko da nam je umrla milost.
RUŽICA: Čak ni moj bata. Nego kao on proju svojim vlastitim
rukama izvrnuo iz usijane tepsije na očevo teme, da Srđa preko nje
grune.
MAJKA JANJA: Jedva čekam da mi se sin vrati, da ga pitam: je l to ta
sloboda o kojoj je on majci pričao još od svojih gimnazijskih dana?
RUŽICA: Al čim mi se u snu predskazalo, ja sam se na put dala.
MAJKA JANJA: Kako li si, crna crkvo, u toj mantiji uspela da se
dokotrljaš do ovamo?
RUŽICA: To moja duša zna. Al mi ti razjasni: šta se ovo dešava s
našim narodom?
MAJKA JANJA: Priklanjaju se ljudi velikom većinom. Rešili da uđu
u taj takozvani komunizam u kojem niko ništa neće raditi, a svi će
imati sve što požele. Čak i od ptice mleka.
RUŽICA: Neka ih - nek imaju, al što se oni na mene kao na
kaluđericu beče i keze. Sita sam se naslušala najgrđih bezobrazluka na
svoj račun truckajući se u „Ćiri“ lajkovačkom prugom.
MAJKA JANJA: Prekrsti se kad te tako zajapureni nisu kroz prozor
izbacili iz voza.
RUŽICA: Seljanke me u prolazu muvale laktovima u rebra i kroz
krezave zube psovale krvavog boga. Čak su mi se i sasvim mala deca
plezila. Otkada im to pradedovska vera ogadi.
MAJKA JANJA: Otkako su naši došli na vlast.
RUŽICA: Zar mi pravoslavni nismo njihovi ponajviše?
MAJKA JANJA: Ćuti, da te čuju smesta bi te uhapsili.
RUŽICA: Malo im je što su mi oca upropastili.
MAJKA JANJA: Njega su iz zdravstvenih razloga uslovno otpustili,
ne stižem da ti kažem. Došlo je na ovu adresu sudsko rešenje.
RUŽICA: Gde je on ako su ga pustili?
MAJKA JANJA: Nije još stigao. Ja sam išla da se raspitujem, a oni
kažu: sačekajte, ne cvili vam štene na sisi. Kao da sam ja kuja, bože
me oprosti. Procedure su im do zla boga stroge i rigorozne. Svako na
svakoga sumnja, pa se uzajamno kontrolišu u radu. Treba za njegov
otpust, kažu, iskucati sedamnejst raznoraznih lista, upitnika, potvrda,
formulara, karakteristika, kartona, uputa i atestata. A svi kuckaju samo
sa po jednim prstom, retko koji sa dva.
RUŽICA: Šta rade onda oni ostali, kad ih je po kancelarijama tušta i
tma?
MAJKA JANJA: Oni udivljeno gledaju kako slovca po mašini
odskaču ko buve. Priučavaju se rukovanjem nove tehnike.
RUŽICA: Ništa mi ne kažeš za Zoru i mog bata Jovu.
MAJKA JANJA: Nisu se još oglasili, al ne brinem ja za njih,
iskrsnuće oni odnekud kad im se najmanje budemo nadali. Hej. Škripi
kapija. Neko dolazi. Sigurno opet neka provera. Beži u sobu. Zavuci
se u šifonjer i odande ne mrdaj dok te ja ne pozovem. (Ružica brzo
ode, a majka Janja prekorači preko prozora u salon, pa stane kao da
briše prašinu s nepokrivene drvenarije)
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Aleksandar - Aleksandar Popović "Bela kafa" - Page 2 Empty Re: Aleksandar Popović "Bela kafa"

Sub Jul 11, 2009 10:30 am
JOVA (proviri kroz prozor unutra): Majka Janjo. (on je partizan)
MAJKA JANJA (poleti mu u zagrljaj na prozor): Jovo sine. I ti si nam
partizan.
JOVA: Jesi li sama kod kuće?
MAJKA JANJA: Ko? Ja? Jašta sam.
JOVA: A šta znači ona objava i pečat na vratima? Je l moj stari u
zatvoru?
MAJKA JANJA: Bio je, al su ga uslovno otpustili, pogledamo ga ovih
dana.
JOVA: Gde je Srđa?
MAJKA JANJA: U Sloveniji je.
JOVA: E, onda sam ga ja, da izviniš na izrazu, ježa u leđa. On mi je
bio poslednja nada.
MAJKA JANJA: Ma jeste li se vas dvojica našli u partizanima?
JOVA: Gde bismo se našli, velika je Jugoslavija? Ja sam im se
priključio u Piromanu, nadomak Obrenovca.
MAJKA JANJA: Otkud se tamo stvori?
JOVA: Pa kad sam ono na prvi dan Uskrsa posle američkog
bombardovanja pojurio za Ružicom na stanicu, da je vratim kući,
valjevski voz mi utekao ispred nosa. Morao sam da hvatam onaj
večernji, al stigao sam samo do Obrenovca. U Obrenovcu, krkljanac.
Vojska, žene s decom, unezvereni palanački trgovčići. Svi se pitaju:
šta će biti sa nama. Oči im se od straha popele na vrh glave. A
železničaru viču: iskidana je pruga, ne idemo dalje.
MAJKA JANJA: Našao si se u nebranom grožđu.
JOVA: Ja se iskradem iz čaršije i krenem jarugom uz put dalje. U sam
sumrak nadomak Piromana naletim na partizansku mrtvu stražu. Viču:
stoj. Ja stanem. Pitaju me: kuda si krenuo? A mrak se hvata. Biće noć
bez mesečine. Oni naoružani do zuba. Na kapama im petokrake. Šta
da im kažem? Kažem: pošao sam k vama. Oni me sprovedu u štab
brigade i ujutru sam bio u stroju.
MAJKA JANJA: Pitaju li te oni koji si i odakle dolaziš?
JOVA: Pitaju, al ja malo kažem, a pomalo i slažem. Učestvovao sam
ti, majka Janjo, i u borbama za Beograd.
MAJKA JANJA: Što nisi skoknuo do kuće da nam se javiš?
JOVA: Izbegavao sam da švrljam unaokolo, da me neko ne bi
prepoznao. Čekao sam da prođe onaj prvi uk. Gledao sam kako naši
izvode ljude iz kuća.
MAJKA JANJA: Izvode, izvode.
JOVA: I produžim ti odavde sa jedinicom na sremski front. Tamo
dobijem dva odlikovanja i čin zastavnika. Kad sam stigo u Slavonski
Brod, mene odrede da ostanem u komandi mesta. Živeo sam tamo ko
bubreg u loju. I vidiš šta me je na kraju snašlo.
MAJKA JANJA: Šta te snašlo?
JOVA: Ono najgore. Ja sam u bekstvu.
MAJKA JANJA: U kakvom bekstvu, crni sine, što me plašiš? Nisi
valjda dezertirao iz Armije.
JOVA: Bio sam primoran.
MAJKA JANJA: Streljaće te Jovo, nemaš više oca da te spasava.
JOVA: Kakav Moma, on je sad ozloglašen. Mene bi jedino Srđa
mogao spasiti. Niko drugi.
MAJKA JANJA: Al ko zna kad će se on pojaviti.
JOVA: Meni ode glava ako se on ubrzo ne vrati. Ja ne znam sećaš li se
ti onog riđeg s jarećom bradicom što je za vreme okupacije redovno
bio za ovim stolom?
MAJKA JANJA: Kako ga se ne bi sećala, taj je meni batinaše poslao
da me pretuku, znaš i sam.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Aleksandar - Aleksandar Popović "Bela kafa" - Page 2 Empty Re: Aleksandar Popović "Bela kafa"

Sub Jul 11, 2009 10:34 am
JOVA: Al taj isti se sad pojavio u Slavonskom Brodu ko partizanski
kapetan. Na ulici me presreo, pa mi kaže: dolijao si Jovo, nećeš se
izvući. Kažem ja njemu: ja još i nekako, mastiljario sam u kancelariji,
al ti si koordinirao rad crnih trojki Avalskog korpusa.
MAJKA JANJA: I podvi li rep, podmuklo pseto.
JOVA: Kakvi. Zgrabi me za prsa, otpade mi dugme sa bluze. Kaže:
čini ti se gospodičiću, ja sam među vas bio ubačen po partijskom
zadatku. Možda i laže, ko će ga znati. Otrgnem se ja i zaždim niz
sokak. On viče: stoj, pucaću. Ali ja se ne obazirem. Jurim pravo na
stanicu i uskačem u teretni voz koji se kreće u pravcu moje lepe
Srbije. Jutros sam stigao.
MAJKA JANJA: I jesi li se kome prijavio?
JOVA: Nisam. Ne vredi mi bez Srđe. On treba da potvrdi da sam ja
četrdeset i prve ostao ovde da sačekam njegovu šifrovanu poruku gde
i kad treba da im se priključim. Zašto ta poruka nikad nije stigla, to
jedino on zna.
MAJKA JANJA: Znam ja bolje od njega. (Jova se zabezekne) Stigla
je poruka u februaru četrdeset i druge kad su miševi i mačke zajedno
spavali.
JOVA: Što mi nisi dala ono što je bilo za mene?
MAJKA JANJA: Da ti dam da odeš po onoj ciči u šumu, pa da te
posle do kraja života nosim na duši.
JOVA: Nosićeš me sad, kad me skleptaju i prislone uza zid.
MAJKA JANJA: Ipak je sad nešto drugo. Ja ću tebe da krijem dok
Srđan ne dođe. Hraniću te, pojiću te. On se mora pojaviti.
JOVA: Ovde u kući, misliš, da se pritajim.
MAJKA JANJA: Ne ovde, nego kod mene na tavančetu iznad letnje
kujne. Daću ti jedno dušeče i jastuk. Al idi sad odmah, dok neko stran
nije naišao, vrata su otključana, pa se zavuci gore.
JOVA: Da mi i ti ne smeštaš.
MAJKA JANJA: Ne veruješ svojoj majka Janji.
JOVA: Verujem. Znam. Ti iz ovih stopa nećeš otići u Oznu da im
šaneš na uvo gde me mogu naći. Otkud bi ti to.
MAJKA JANJA: Je l to sad i dva oka u glavi zaziru jedno od drugog?
Beži onamo izvlači se.
JOVA: Idem Dobro. Hvala ti. Imam u tebe poverenje. (ode s prozora)
MAJKA JANJA (priđe sobi i otvori vrata): Izlazi Ružice iz tog
šifonjera, ugušićeš se.
RUŽICA (dolazi iz sobe ka Janji u salon): Ko je bio?
MAJKA JANJA: Niko. Inkasant iz vodovoda. Silazio u šaht da očita
potrošnju.
RUŽICA: I šta ćemo sada nas dve, majka Janjo?
MAJKA JANJA: Ja nemam kud, nego natrag u svoj sobičak.
RUŽICA: A šta ću ja?
MAJKA JANJA: Hajde kod mene ako ti je volja, ovde ne smeš ostati.
RUŽICA: Ti im onda brže-bolje dojavi, neka me najure.
MAJKA JANJA: Ja neću, al ima ih puno koji hoće. Ako već i nisu.
RUŽICA: A šta bih ja kod tebe. Možda je ipak najbolje da se vratim u
Ćelije.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Aleksandar - Aleksandar Popović "Bela kafa" - Page 2 Empty Re: Aleksandar Popović "Bela kafa"

Sub Jul 11, 2009 10:34 am
MAJKA JANJA: Živa sahranjena u manastiru, bez ikog svog.
RUŽICA: Da ostanem kod tebe, majka Janjo, ali ne duže od nedelju
dana.
MAJKA JANJA: Koliko hoćeš, volja ti je. Ne znam samo kako za
sobom da zatvorimo prozor i spustimo šalone da se ne primeti da smo
ulazili u zapečaćenu kuću.
RUŽICA (zatvara prozor i spušta šalone): Je l ovako sad dobro?
MAJKA JANJA: Jeste, ali kako ćemo napolje.
RUŽICA: Kroz kuhinjski kapak na tavan, a s tavana kroz badžu niz
lojtre u dvorište. Tako sam i ušla. (otvara prozor i šalone) Izađi ti
ovuda, lakše će ti biti, a ja ću još malo da posedim ovde.
MAJKA JANJA (preskače preko prozora u vrt): Al nemoj dugo.
Sigurno si gladna, imam u lončetu ajnpre čorbice. Dođi. (ode)
RUŽICA (opet se uvali u fotelju i udubi se u misli): Onaj koji rubi.
Kako to iđaše? Onaj koji rubi nepognute glave. U prilici. Pa dalje. U
prilici nije da predvidi gde će. U toj ludoj smrti. Smrti. Koja da se
svrti. Il u trnju gde je tama. Il na trgu ispred hrama. Što li se ja sad
setih ovih stihova.
(Momčilo se pojavi na prozoru izgužvan, prašnjav, neumiven i
šlogiran, visi mu leva ruka i šepa leva noga. Želi da govori, ali se ne
razaznaje šta)
RUŽICA (Trgne se, skoči na noge i prileti prozoru): Tato moj, na šta
to ličiš?
MOMČILO (Mumla i onom jednom zdravom rukom gestikulira)
RUŽICA: Ne razumem te šta govoriš, al pretpostavljam da bi hteo
unutra.
MOMČILO (Mumla i gestikulira)
RUŽICA: Bože, ima li te? Ima li te? (zgrabi jednu fotelju, pa stane sa
njom da razvaljuje staklena vrata prema balkonu) Ima li te? Ima li te?
Ima li te? (pod njenim udarcima vrata i šaloni se raskrile) Tato, gde si?
Dođi.
MOMČILO (ulazi preko balkona i nešto mumla obraćajući se keru
koji poslušno ide za njim)
MAJKA JANJA (mahnito dojuri preko balkona): Šta uradi to Ružice?
Što razvali zapečaćena vrata, imaćemo silne neprilike?
RUŽICA: Skloni se odavde.
MOMČILO (mumla i gestikulira)
RUŽICA: Sedi, tato.
MAJKA JANJA: Jaoj, Momo, kako su te tako unakazili. Gde su ti
prednji zubi? I što se sada ovuda mota i ovaj ker? Čibe pseto.
MOMČILO (mumla i gestikulira)
MAJKA JANJA: Marš, džukelo.
RUŽICA: Ne diraj ga, to je tatin ker.
MOMČILO (mumla i gestikulira, a pas priđe i sedne kod njegovih
nogu)
MAJKA JANJA: Vide li ti ovo čudo, Ružice, mi sirotog Momu ništa
ne razumemo, a ker ga sve razume?
MOMČILO (mumla i gestikulira)
RUŽICA: Ma ima li u ovoj kući bilo kakvog plajvaza i hartije? (ona
pretražuje fijoke)
MAJKA JANJA: Razumeš li bar ti nas Momo, kad govorimo?
MOMČILO (mumla i gestikulira)
MAJKA JANJA: Klima glavom, Ružice. Sve razume, samo ne može
čitko da nam odgovori.
MOMČILO (mumla i gestikulira)
RUŽICA (donosi pisaljku i papir, daje ga ocu na sto): Napiši nam tato.
MOMČILO (mumla i gestikulira: visi mu desna ruka)
RUŽICA: Probaj levom, tato. (gura ocu pisaljku u levu ruku)
MOMČILO (mumla i pokušava da piše levom rukom)
MAJKA JANJA: Što ga mučiš? Vidiš koliko se, siromah, upinje.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Aleksandar - Aleksandar Popović "Bela kafa" - Page 2 Empty Re: Aleksandar Popović "Bela kafa"

Sub Jul 11, 2009 10:35 am
Idem da mu donesem čašu hladne vode i kocku šećera, to još imamo.
(brzo ode, u odlasku) Možda ćemo ga bolje razumeti kad okvasi usta.
MOMČILO (mumla i gestikulira)
RUŽICA: Dobro, tato. Dobro. Razumem te. Beži ti plajvaz. Al nigde
se ne žurimo, napiši kako i koliko hoćeš.
MOMČILO (mumla i gestikulira)
RUŽICA: Nemoj ti da brineš. Imamo mi gde. Odvešću ja tebe u
manastir.
MOMČILO (mumla i ljutito gestikulira)
RUŽICA: Nećeš u manastir.
MOMČILO (mumla i ljutito gestikulira)
RUŽICA: Dobro, onda nećemo ići onamo. Smiri se.
MOMČILO (mumla i gestikulira)
RUŽICA: Neću ja više ni prema gospodu bogu biti pokorna na tvoj
uštrb, tato. Umrlo je to. Puklo u meni. Otojič kad sam te ugledala. Kad
sam zaurlala: bože, ima li te. Čuo si.
MAJKA JANJA (donosi u ruci čašu vode i na dlanu kocku šećera):
Evo hladne vodice i jedne kocke šećera za našeg domaćina.
(Moma mahnito zgrabi kocku šećera kao da je otima i strpa je u usta,
pa brže-bolje zgrabi i čašu s vodom, pa je iskapi)
RUŽICA (uzima papir sa stola): Jesi li završio? (čita u sebi)
MAJKA JANJA: Šta piše?
(Momčilo pola čaše vode pruža keru, i ovaj hlopće)
RUŽICA (namah prestaje da čita): Nemoj, tato, davati keru da pije
vodu iz tvoje čaše, naći ćemo mi za njega ćasu.
MOMČILO (mumla i ljutito gestikulira)
RUŽICA: Dobro, kad hoćeš, daj mu. Slobodno mu daj. To je i ovde
napisao: da se oko kuće vrzmao sedam dana i krio po ruševinama, a
ker mu prišo. Piše: jedini moj prijatelj.
SRðA (upada u salon preko balkona, tegli torbe i kufere): Šta je bre
ovo? Ko četnički panađur na Ravnoj Gori.
MAJKA JANJA (poleti sinu u zagrljaj, pa ga ljubi): Srđo, sine. Sam te
bog šalje, sine. Mi se ovde, sine, mnogo zlopatimo.
SRðA: A šta će ovi neprijatelji ovde? Ko ih je pustio? (Ružica zagrli
prestrašenog oca)
MAJKA JANJA: Nemoj sine tako s njima.
SRðA: Ti da kušuješ.
MAJKA JANJA: Zar ti s vrata, pa majci šaku preko usta?
SRðA: Idi, izađi pred kuću, vojnici istovaraju naš prtljag. Onamo ti je
i tvoja Zora.
MAJKA JANJA: Mamina šišarka. (Momi i Ružici) Čujete li, sad
ćemo opet biti svi kompletni? (odjuri)
SRðA: Ko se drznuo da otvori zapečaćena vrata? (oni ćute) I otkud
ovaj matori gad na slobodi?
MOMČILO (mumla i gestikulira)
SRðA: Šlogirao se drug gospodin bivši fabrikant od silne gadosti.
RUŽICA (diže oca sa stolice): Hajdemo, tato, u našu sobu. (pođu)
SRðA: Kakvu sobu, sunce li ti kalajisano? Nemate vi ovde više
nikakve sobe. Ovo pripada narodu. (pretekne ih i stane na vrata, ali
Ružica i dalje vuče Momčila ka sobi) Ne pokušavajte, upotrebiću silu.
MOMČILO (mumla i gestikulira, pokušava da se otme od Ružice)
RUŽICA (najednom naleti na Srđu i odgurne ga ustranu, pa otvori
vrata od sobe): Uđi tato slobodno, kad ti ja kažem. (vuče oca u sobu)
SRðA: U ime naroda, odstupi. (potegne revolver iz futrole i opali dva
metka u plafon, Ružica ugura oca, pa se okrene prema Srđi)
RUŽICA: Barabo neotesana. (brzo uđe u sobu i za sobom zatvori
vrata)
MAJKA JANJA (uleće s prtljagom): Ko je pucao? Gde su Moma i
Ružica?
SRðA: Ja sam pucao u plafon, to im je prva opomena. A oni su u
sobi.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Aleksandar - Aleksandar Popović "Bela kafa" - Page 2 Empty Re: Aleksandar Popović "Bela kafa"

Sub Jul 11, 2009 10:36 am
ZORA (uleće sa bagažima): Je l ovde neki lumperaj u našu čast kad
bušite plafone?
SRđA: A gde su tvoje stvari, što si samo moje donela?
ZORA: Otišle su direkt na Dedinje, u Užičku, neću se ja ovde dugo
zamajavati. Svrnula sam samo da poljubim Janju.
SRđA: Ma prenesoh li ja tebi poruku partijskog foruma da se okaneš
generala.
ZORA: To ti kaži njemu, kakve ja veze imam sa vašim forumom.
MAJKA JANJA: Oko čega se vi to preganjate, deco.
ZORA: Ma pusti njega, on je zatucan. (grli i ljubi majku)
SRđA: Tvoje karakteristike ti, ludačo, ne dozvoljavaju da budeš
drugarica našeg druga generala.
ZORA: Boli mene dupe za vaše karakteristike.Volim čoveka - i kvit.
SRđA: Volela si ti njih sto.
MAJKA JANJA: Ne koškajte se, deco.
ZORA: Sto tri, ako baš tačno hoćeš da znaš. Vodim urednu
evidenciju.
SRđA: Upropastićeš čoveka, beštijo.
ZORA: Nema toga koji sa mnom nije procvetao.
MAJKA JANJA: Zar vi ne možete da razgovarate ko brat i sestra?
SRđA: Džaba ti takva sestra koju ja kupim po belom svetu. U Trst je
ona stigla pre naše armije.
MAJKA JANJA: Otkud ti tamo, kćeri?
ZORA: Her Štefan me pri povlačenju poveo sa sobom.
SRđA: Ponosi se sad, majka Janjo, s ćerkom koja beži iz zemlje s
okupatorskim oficirom.
ZORA: On je govedo, ne vredi mu govoriti da sam čoveku dete rodila.
MAJKA JANJA: Šta si rodila?
SRđA: Švapče, šta bi drugo od Švabe.
ZORA: Kao da se deca rađaju s crvenom zvezdom il kukastim krstom
na čelu, volino glupa. Žensko sam, majko, rodila.
MAJKA JANJA: Lepo si ih sortirala, dva muška i jedno žensko, ljubi
ih baba.
SRđA: Pazi samo majko, da ti ne otpadnu usta. Ima ti da ljubiš, uha.
Rodila je ona nedavno i četvrto.
MAJKA JANJA: Au Zoro, ti baš ko tvoja pokojna baba guraš. Ona je
imala nas jedanaestoro.
SRđA: Al s jednim čovekom. Dobro, dva. Eventualno tri. Naša Partija
tako gleda na tu stvar. A ja nju zatekao čak u Trstu, i to u hotelu s
Englezom iz vojne misije.
MAJKA JANJA: A her Štefan ti poginuo.
ZORA: Nije, odveli su ga u ropstvo. Mene ostavio s detetom.
SRđA: A ona brže-bolje našla Engleza.
ZORA: Lažeš, našao je on mene.
SRđA: Ona ko u ratu ničija mazga, ko je nađe - njegova je.
ZORA: Nije, nego je on moj.
MAJKA JANJA: Čekaj bre kćeri, gde ti je dvoje dece?
ZORA: U stacionaru Crvenog Krsta. Moram ovde silne papire da
povadim, jer ne daju mi da ih bez garancije preuzmem. General će to
meni očas da sredi.
MAJKA JANJA: Ma kojih je godina taj tvoj Englez kad je već do
generalskog čina dogurao.
ZORA: General je naš, partizanski, dvadeset i sedam mu je godina, a
Englez je kapetan. Stariji je od generala sedamnaest godina. To je i
prevagnulo. Mlađi mi čovek uvek više empasuje od starijeg.
SRđA: Pasovaće tebi ludačka košulja kad se generalštab razgoropadi
što im najboljeg druga odvlačiš na stramputicu.
ZORA: Sve što oni meni mogu, to je da me poljube u dupe.
MAJKA JANJA: Previše je, kćeri, da komandni kadar, s oproštenjem,
omirisava tvoj šupak.
SRđA: Mnogo se ona kočoperi, al na koncu je neće više ni jedan
hteti.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Aleksandar - Aleksandar Popović "Bela kafa" - Page 2 Empty Re: Aleksandar Popović "Bela kafa"

Sub Jul 11, 2009 10:37 am
ZORA: More, da su meni moja dečica živa i zdrava, s muškarcima ću
ja kolaj si rabota. Bar tog zelja ima na pretek. Moram da idem, dugo
sam se zadržala.
MAJKA JANJA: Tek si došla, kuda ćeš.
ZORA: Pa u vilu na Dedinju s mojim generalom. Ovo mi je prvi put
da imam čin generalice. (polazi) Odoh sad, al navratiću još pre mraka
kad se budem vraćala iz diplomatskog magacina, da vam doturim
štogod finije hrane, znam da ste u oskudici. Doviđenja.
MAJKA JANJA: Doviđenja sine. (Srđi) Što ti okrećeš glavu od
sestre? Ona ode, a ti joj ni zbogom ne reče.
SRđA: Idi sad i ti, jedva sam dočekao da ostanem sam, da se
raskrstim sa ovima Jabučilovim. Jednom za svagda.
MAJKA JANJA: Računaš, ako nećeš sada kad im je najteže, kad ćeš.
SRđA: Leči se, more, majka Janjo, od te bolećivosti spram bivših
ljudi.
MAJKA JANJA: Svi ljudi su, valjda, sadašnji dok ne pomru.
SRđA: Ne bi ti tako gudela, da si kojom srećom pročitala
Komunistički manifest.
MAJKA JANJA: Obriši, bre, sine, usta od bala. Ti se nisi ni rodio kad
je meni tvoj pokojni otac, još kao kalfica, krijući istija čitao na
kalemegdanskoj klupi marksističku literaturu.
SRđA: I šta si ti od svega toga upamtila?
MAJKA JANJA: Upamtila sam da čovečnosti mora da bude za svi
čoveci, brez razlike, jer da je čovek cvet prirode. Ako ma šta nažao
učiniš Momi i Ružici, prezreću te.
SRđA: Prezreće mene grobovi mojih izginulih drugova ako postupim
drukčije.
MAJKA JANJA: Oreziliću te, Srđo, ne igraj se. (odlazi, u odlasku)
Doći će i tebi iz dupeta u glavu. (ode)
SRđA (vikne za njom): Vidim ja da su naši neprijatelji uspeli da te
obrlate, majko.
RUŽICA (izađe iz sobe): Zašto toliko vičeš, tata spava? I nemoj
odmah da se hvataš za glavu. Treba mirno, ko ljudi da porazgovaramo
o svemu. Ako treba da odemo odavde, mi ćemo otići. Pitanje je: gde.
To treba neko da nam kaže. Ne možemo živeti ispod Savskog mosta.
Šta kažeš ti na sve to?
SRđA: Pre svega, ubeđenje mi ne dozvoljava da vodim ma kakav
sporazumaški razgovor s licem koje je još uvek u službi mračnjaštva.
RUŽICA: Mogu li ja na to još nešto da dodam?
SRđA: Ne možeš, nisam ti dao reč. Zbaci prvo tu krpu sa sebe i
ukloni krst sa poprsja. To je moj preduslov za razgovor.
RUŽICA: Zar to nije stvar moje volje šta ću da nosim na sebi?
SRđA: Jeste, ali ne u mom prisustvu.
RUŽICA: Je l baš tako?
SRđA: I nikako drukčije.
RUŽICA: Onda sam primorana da prihvatim tvoj preduslov. (skida sa
sebe mantiju i kapu i krst, rastrese kosu i ostane u košulji)
SRđA (odvraća lice od nje): Mogla si i u sobi da se presvučeš.
RUŽICA: Nemoj naknadno preko hleba tražiti pogaču.
SRđA: Probujala ti je kosa.
RUŽICA: Samo su mi grudi ostale majušne.
SRđA: Devičanske.
RUŽICA: Zar vi komunisti znate za kategoriju devičanstva?
SRđA: Obrazovana si i rečita, ali nećeš me zbuniti.
RUŽICA: Znam i ja tebe u starim gaćama.
SRđA: Ali nisam samo ja u pitanju, nego je ceo naš narod.
RUŽICA: A šta ceo srpski narod očekuje od Ružice Jabučilo?
SRđA: Ne samo od nje. To se očekuje od svih poštenih građana. Da
prezru i javno osude naše izdajnike.
RUŽICA: Treba li po tome, za rođenog oca, koji je kao težak bolesnik
otpušten sa robije, da načinim lomaču za spaljivanje?
SRđA: Ne podmeći. Mi smo i u najtežim trenucima naše borbe imali
čovečan postupak prema zarobljenicima.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Aleksandar - Aleksandar Popović "Bela kafa" - Page 2 Empty Re: Aleksandar Popović "Bela kafa"

Sub Jul 11, 2009 10:38 am
RUŽICA: Lišili ste ga imovine, dostojanstva, porodice, časti, zdravlja
i stana, pa ga onda otpustili. Gde? U smrt.
SRđA: Niko ne tvrdi da u našem radu tu i tamo nema i izvesnih
propusta.
RUŽICA: Sedam dana i noći se on, bez hleba i vode, i bez prebijene
pare u džepu, povlačio po ruševinama.
SRđA: Uostalom, zašto postoji Kontrolna komisija, nego da se
građani žale kad za to osete potrebu.
RUŽICA: Zanimljivo je da se svi pogođeni odriču žalbe.
SRđA: Nije li to najbolji dokaz naše visoke pravičnosti.
RUŽICA: Ne, nego licemerja, jer svakome ko se požali vi
udvostručavate progon, pritisak ili kaznu.
SRđA: Ne znam zbog čega mi onda uopšte razgovaramo, ako se ni u
čemu ne možemo složiti.
RUŽICA: Možda se možemo nagoditi. Otac i ja se nećemo žaliti.
SRđA: To vam je već daleko mudrije.
RUŽICA: Ali ako je k tome uslov da ga se ja kao rođena ćerka i
formalno odreknem.
SRđA: Jeste, i to iz više razloga.
RUŽICA: Ja ću ga se odreći.
SRđA: Ali putem štampe i preko radija.
RUŽICA: I na opšte-narodnom zboru, ako vam se prohte, ali samo
pod jednim uslovom: da on iz svoje sobe i jedinog kreveta ne bude
isteran na kaldrmu.
SRđA: Znači, da ostane ovde. (on stade da je pipka, ona se izmakne)
Što se odmičeš?
RUŽICA (priđe mu sasvim blizu): Pomazi me slobodno. Što me tako
bojažljivo pipkaš, nisam ja od voska?
SRđA (on se izmakne od nje): Kao da sad predamnom stoji neka
druga Ružica od one koju sam ja nekad znao.
RUŽICA: Pa ni ti nisi isti, rat nas je izmenio.
MOMČILO (izlazi iz sobe, mumla i gestikulira)
MAJKA JANJA (dolazi i za sobom dovlači Jovu u uniformi): A šta
ćemo sad?
ZORA (upada noseći veliku kutiju punu provijanta): Prihvatajte,
ispustiću. Stigao je diplomatski provijant.
SRđA (poleti u zagrljaj Jovi): Deli Jovo, kućo stara, znao sam da ćeš
mi ti osvetlati obraz.
RUŽICA (poleti u zagrljaj Zori): Zoro, šišarko nijedna.
ZORA: Crkvo moja, ja ostarih, a ti si svakim danom sve mlađa. Što se
kaže, sačuvana.
MOMČILO (mumla i gestikulira)
RUŽICA: Čujete li vi mog matorog, kako se razgalamio?
MAJKA JANJA (kopa po onoj Zorinoj kutiji s provijantom):
Čokolada, pirinač, čaj, šećer u kockama. A povrh svega, generalica
nam donela kafu i mleko u konzervama.
JOVA: Opet je Jabučilova tevabija na okupu u punom sastavu.
MOMČILO (mumla i gestikulira)
MAJKA JANJA: Hoćeš li, Momo, belu kafu, imam sad sav materijal?
Donela nam naša Šišarka.
MOMČILO (mumla i gestikulira, pa se rasplače)
SRđA: Razume li ko šta on govori?
MOMČILO (plače i gestikulira, pokušavajući sve da ih okupi oko
sebe)
RUŽICA: Zbog čega sad, tato, plačeš?
MOMČILO (Plače i sve ih okuplja oko sebe. Mrak)
I ČETVRTI: CARSKI REZ
Ne zamarajte se oko formalnog
dokazivanja istine,
jer će se lažovi u međuvremenu
postarati da budu najubedljiviji
u odbrani svojih namera.
ZA PROMENU CRNO-BELI NEMI FILM
PREMA ISTOVETNOJ SCENI ANATEMISANJA S KRAJA
PETOG STANJA
(KANTRABUNAĆ)
PETO STANJE: POMANJKANJE
U mudrosti ima nečeg
neprijatnog. Boli.
(Mesto zbivanja kao i u prethodnom stanju. Ima obeležja nove raskoši
i blagostanja. Dan je, Ružica se doteruje, ona je sad velika dama. U
žurbi je, ide po salonu amo-tamo)
MOMČILO (rehabilitovan, ali ne potpuno, malo vrska kad govori,
malo vuče desnu nogu i ruku): Ružice. Gde si crkvo moja?
RUŽICA: Tu sam tato, ne znam kud udaram glavom. Treba da
dočekam Zoru na stanici iz Beča. A danas mi se i Srđa vraća iz
Moskve, tri dana ranije nego što je bilo predviđeno, noćas mi je
telefonirao.
MOMČILO: Stani malo načas, da ti nešto lepo pročitam.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Aleksandar - Aleksandar Popović "Bela kafa" - Page 2 Empty Re: Aleksandar Popović "Bela kafa"

Sub Jul 11, 2009 10:39 am
RUŽICA: Ne mogu, tato, sve mi se steklo u jednom danu. U stisci
sam s vremenom. Pročitaćeš mi večeras.
MOMČILO: Proći će me oduševljenje. A otojič sam našao u
sandučetu dopisnicu od majka Janje s Golog otoka.
RUŽICA: Baš lepo. Šta piše?
MOMČILO: Pogodi.
RUŽICA: Tamo joj je uobičajeno lepo, ko u banji.
MOMČILO: Ovoga puta je to izostavila.
RUŽICA: Islednici su joj na pomoći. Puna je za njih hvale. Da su
milosrdne sestre ne bi se toliko zauzimale oko njenog prevaspitanja.
MOMČILO: Ništa nisi pogodila. Ovoga puta piše da se vraća kući.
RUŽICA: Ma je l moguće da su posle šest godina ipak odlučili da je
puste?
MOMČILO: Jesu. Piše: pojačana im je hrana.
RUŽICA: Renoviraju ih za javnost.
MOMČILO: Kartu je datirala još pre dve nedelje.
RUŽICA: Piše li kad stiže?
MOMČILO: E, to ne piše. Možda nije moglo da joj stane. Znaš da su
njihove dopisnice sa izvučenim linijama, za strogo određen broj reči.
Piše još samo na kraju: da vas sve vidim i izljubim, pa da umrem.
RUŽICA: Ako sve to nije još jedna policijska začkoljica, onda joj se
možemo nadati do kraja meseca.
MOMČILO: Zamisli samo njene sreće kad ugleda da joj je na viđenje
došla ćerka čak iz Njujorka.
RUŽICA; More, ona joj je taj otpust i sredila.
MOMČILO: Ipak ima boga.
RUŽICA: Samo, nemoj se, bar poradi malera, preterano unapred
radovati. U nas se stvari preko noći na tumbe okreću.
MOMČILO: Je l neko mogao da poveruje da ću se ja posle onako
snažnog moždanog udara tokom vremena rehabilitovati?
RUŽICA: Ja ću zakasniti na voz.
MOMČILO: Nećeš, imaš još pola sata do dolaska voza, a čeka te šofer
u autu pred kućom.
RUŽICA: Video si ga kad si se vraćao iz šetnje.
MOMČILO: Aha. Iskočio iz kola ko oparen kad me je ugledao. Kaže:
dobar dan, druže Jabučilo. Divno je vreme za šetnju. I video sam na
prednjem sedištu buket ruža u celofanu. Je l to za Šišarku?
RUŽICA: Pa da. Naručila sam ga iz protokola. Odoh ja. (brzo odlazi)
MOMČILO: Komunisti-komunisti, al baš su lepo sredili život. To im
se mora priznati. (Ružica uleće) Ti se vrati.
RUŽICA: Jova me presreo na kapiji, pa me vratio, ima da mi saopšti
hitne vesti iz Moskve. (uleće Jova)
MOMČILO: Šta je sine, da nisu krenuli tenkovima na nas?
JOVA: Nisu još, tato. Šta mi ti radiš?
MOMČILO: Tavorim. Nego, gde si ti, nema te sto godina da obiđeš
oca?
JOVA: Preokupiraše me ove učestale državničke posete nesvrstanih.
Glavu ne dižem, izgiboh od posla.
RUŽICA: Nemoj bato da gubimo vreme, zakasniću na voz.
JOVA: Nećeš, voz će sigurno kasniti.
RUŽICA: Otkud znaš?
JOVA: Danas je ceo red vožnje u pravcu zapada poremećen zbog
plavog voza.
RUŽICA: Idi tato u biblioteku, pa proveri na obaveštajnom kasni li
voz iz Beča. (Momčilo brzo ode) Prelazi na stvar burazeru.
JOVA: Tvoj Srđa je u Moskvi nešto zabrljao.
RUŽICA: To je nemoguće.
JOVA: Ja ti rekoh. Od juče ujutru je u sekretarijatu počelo nešto da se
kuva oko njegovog imena.
RUŽICA: Što mi to još juče nisi odmah javio?
JOVA: Mislio sam da će se stišati, pa nisam hteo da paničim.
RUŽICA: A šta bi to moglo da bude?
JOVA: Ne znam. Negde je kiksnuo.
RUŽICA: Jak si mu ti šurak.
JOVA: Mani sejo rođačke odnose kad su u pitanju politički stavovi.
RUŽICA: Mani sad, kad je drugi u pitanju. A kad se u ono vreme
Zorin general zauzeo oko zataškavanja tvog dezertiranja iz
Slavonskog Broda, kao i tvoga učešća u ljotićevskim vojnim
formacijama za vreme rata, bilo je u redu.
JOVA: Drugo je onda bilo vreme. Onda je general mogao sve.
RUŽICA: A ti danas ne možeš da pronjuškaš po kabinetima kad ti je u
pitanju karijera sestrinog muža?
JOVA: Ja ne smem da se ispoljavam, položaj mi je konstantno klimav,
dovoljno je da napravim jedan pogrešan potez, pa da me šutnu bez
milosti. Malo li je njih koji priželjkuju moje mesto.
RUŽICA: Zar se to gore među vama do te mere zaoštrila bespoštedna
otimačina oko položaja?
JOVA: Pucaju kosti bez pardona.
RUŽICA: Ne ide mi u glavu, on da zaglavi po ruskom pitanju, a
odrekao se zarad toga rođene majke.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Aleksandar - Aleksandar Popović "Bela kafa" - Page 2 Empty Re: Aleksandar Popović "Bela kafa"

Sub Jul 11, 2009 10:39 am
JOVA: Ja ti mogu reći samo onoliko koliko znam, a to je da je
odlučeno da ga otud povuku tri dana pre završetka rada delegacije na
čijem je čelu.
RUŽICA: Znači, neko mu lomi vrat.
JOVA: Nikome samo sejo, molim te, ne govori da sam ti ja ma šta
natukao. Čak ni ocu. Pazi, ako dođe do suočenja, ja ću sve poreći.
RUŽICA: Čuvaš svoju kožu.
JOVA: Čuvaj i ti svoju, Ružice, ne želiš li da ostaneš večiti docent na
filozofskom fakultetu.
MOMČILO (dolazi): Voz iz Beča zasad kasni sto pet minuta. Kažu:
po svoj prilici kasniće i više.
RUŽICA: Zato je on noćas na telefonu delovao onako smušeno.
JOVA: Nećemo, Ružice, dalje na tu temu.
MOMČILO: Nećete predamnom. Krijete od oca.
RUŽICA: Šta bismo krili, tato? Gledaj svoja posla.
MOMČILO: Moja su posla bila jedino da pišem pisma majka Janji.
Šest punih godina.
JOVA: Je l nam ti to matori, sad nešto prebacuješ?
RUŽICA: Došla mu kao karijera u pitanje zbog dugotrajnog vođenja
korespodencije sa ozloglašenom kontrarevolucionarkom Janjom.
MOMČILO: Ništa ja vama ne prekonosiram. Za položaj ne strahujem,
jer od moga nema nižeg. Ja živim od onoga što mi vi udelite.
JOVA: Ali nemoj da ti i mi zavrnemo slavinu ako tako nastaviš.
MOMČILO: Zavrnite. Ja ću da prodajem lozove na trgu. Meni će da
stigne. Ja sam samo hteo da kažem kako više neću imati kome da
pišem, da budem od bilo kakve koristi i utehe.
RUŽICA: Čekaj dok ti se ne vrati majka Janja, tato, vas dvoje ćete po
ceo dan da komentarišete šta je to ono što vam se kod nas ne sviđa.
MOMČILO: Nećemo, na moju veliku žalost. Nju će Zora odvesti u
Njujork. (polazi) Idem ja da prilegnem, nešto sam smalaksao.
SRđA (upada smušeno s putnom torbom i kuferom): Jeste li tu?
JOVA: Mi o vuku, a vuk na vrata.
RUŽICA: I dobro nam došao. Šta je, nećeš ni da me poljubiš?
SRđA: Hoću. Ne znam više koja sam životinja, ali vuk sigurno nisam.
Jovo, svršeno je sa mnom.
JOVA: Ne preuveličavaj. I sedni, da predahneš. Bled si ko vampir.
Daj mu, sejo, nek tresne jedno žestoko piće.
RUŽICA: Hoćeš Remi Marten?
SRđA: Neću ništa. Sednite, ne mogu da vas gledam kako stojite.
Nervozan sam. (oni posedaju) Moj šofer me sačekao kolima u
Batajnici. Kaže: Cindrić vas čeka u sekretarijatu. I zbilja, čekao me.
JOVA: Je l bio narogušen?
SRđA: Naprotiv, najljubazniji. Kaže: srediće se to. Ne mogu da
obećam. Ali budite spokojni. Rukujemo se ko najbolji drugovi i ja
zadovoljan siđem dole. Kad ne lezi vraže, nema mojih kola. Pitam
portira gde je moj šofer s kolima, a on se čovek uzvrteo, vidim
neprijatno mu, krije od mene oči. Kaže: nama su odozgo iz kabineta
javili da vašeg šofera s kolima otpustimo.
RUŽICA: Zauvek.
SRđA: E, to mi portir nije rekao. To će mi reći neko drugi. Zar vam
nije jasno? (oni ćute) Svršeno je sa mnom. Možda sam i ja kriv.
Nisam smeo da se opustim. Šure, što mi bar ti ne kažeš jednu utešnu
reč?
JOVA: Treba sačekati.
SRđA: Ma jesi li ti uz mene?
JOVA: Kako to misliš?
SRđA: Ako dođe do diskusije na širem planu po mom slučaju, na čiju
ćeš ti stati stranu?
RUŽICA: A za koju si se ti, čoveče, stranu opredeljivao u sličnim
slučajevima?
SRđA: Ne razumem ženo, šta me pitaš?
RUŽICA: Uvek si stajao na stranu Partije, čak i kad ti je rođena majka
bila u pitanju.
SRđA: Je l to mene moja rođena žena već počela da oserava?
RUŽICA: Kako se tebi čini: jesi li ti to još odavno zaslužio od mene?
SRđA: Pomisliće, sejo, Srđa da govoriš ozbiljno.
SRđA: A ko tebi , šure, garantuje da tvoja seja godinama nije upravo
čekala ovaj trenutak, da me vidi na kolenima. (Ružici u lice)
Preuranili ste , gospođo, još sam ja na nogama.
RUŽICA: Na svojim ili na tuđim.
SRđA: Čuješ li je ti, šure, kako je zajedljiva?
JOVA: Najbolje je da se ja između vas dvoje na stavljam. Uostalom,
sačekajte da ja odem, pa se posle nasamo izrazgovarajte o svemu i
svačemu, u četiri oka. (brzo ode, u odlasku) Vratiću se kasnije.
SRđA (dobacuje za njim): Beži sad Jovo. Beži što dalje. Al što ja ne
pobegoh onda kad si došao zapomažući: pomagajte, streljaće me.
RUŽICA; Ti si rekao: i treba da te streljamo.
SRđA: Lažeš.
RUŽICA: Njega je Zorin general spasio.
SRđA: Što si do sada o tome ćutala?
RUŽICA: Zato što sam želela sve da ti oprostim.
SRđA: Ako si mi oprostila, što onda sad spominješ.
RUŽICA: Zato što nisam zaboravila. Stajala sam u ovoj istoj sobi, u
košulji, polunaga, držeći u ruci tek svučenu kaluđersku rizu i sa
smaknutim drvenim krstom na uzici.
SRđA: Prekini.
RUŽICA: Teško ti je da slušaš.
SRđA: Ubiću se, Ružice.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Aleksandar - Aleksandar Popović "Bela kafa" - Page 2 Empty Re: Aleksandar Popović "Bela kafa"

Sub Jul 11, 2009 10:39 am
RUŽICA; I da se ubiješ, sunce će opet sjati.
SRđA: Zar može neko da bude baš toliko okrutan?
RUŽICA: I ko mi to kaže? Onaj koji je moga šlogiranog oca pustio da
se udružen sa psom po đubrištima povlači. Onaj koji je mene sa
bogom zavadio. Onaj koji se zarad politike rođene majke odrekao.
Onaj koji rođenu sestru prezire i stidi je se. Onaj bi se sad iznenada na
spas duše pozivao.
SRđA: Što onda deset godina živiš sa mnom u braku, ako sam
oličenje zla?
RUŽICA: I da si bar oličenje.
SRđO: Pomozi mi ženo, preklinjem te, da im dokažem da sam njihov
bez ostatka.
RUŽICA: Pa da staviš ruku u vatru, ne bi ti vredelo. Oni te više neće.
I koji li ti je to suludi zanos koji te nagoni da im se naturaš pošto-poto.
SRđA: Ja sam komunista.
RUŽICA: Pa šta je s tim i ako si.
SRđA: Ne daj im da me ponize, da dokažu da nisam.
MOMČILO (dolazi): Šta je deco, što ste se razgalamili, cela kuća
trešti?
RUŽICA; A ti začepi uši, tato, ako ti smeta. Srđa je zle volje.
MOMČILO: A zbog čega zete?
SRđA: Zbog nekih uobičajenih zavrzlama na poslu.
MOMČILO: Tebi je krajnje vreme, Ružice, da požuriš na stanicu pred
Zoru.
SRđA: Sad mi još samo i ta Šišarka fali na ovu moju muku.
MOMČILO: Nemoj tako sine, poslovnih problema je u životu na
hiljade, a sestra je samo jedna.
RUŽICA: Idem ja onda, tato, kad ćeš ti ostati tu da mu praviš društvo.
MOMČILO: A ko će, ako tast neće.
(Ružica žurno odlazi)
SRđA: Nemoj ti da gubiš sa mnom svoje dragoceno vreme.
MOMČILO: He, he. Znaš pošto je, dušo, moje vreme u ovim
poodmaklim godinama. Budzašto. Da ne kažem: fraj. Menjao bih
jednu sadašnju godinu za onaj nekadašnji dan iz prohujalih vremena.
SRđA: Nije valjda sreća u prošlosti.
MOMČILO: Ja budućnost nemam, ona pripada onima koji će se tek
roditi. Nego, reci ti meni zete, šta tebe tišti?
SRđA: Ništa. Ne ide mi trenutno kako treba.
MOMČILO: Krenuće. Pa će opet zastati. Pa će opet krenuti. Jedni idu
gore, drugi idu dole. Što je važilo, prestaje da važi.
SRđA: Ti zaboravljaš da sam ja komunista.
MOMČILO: More, bio sam i ja nekad radikal.
SRđA: Nije to jedno te isto.
MOMČILO: Sve prolazi. Slušaj ti mene. Znaš šta jedino ostaje.
SRđA: Ostaju odluke AVNOJ-a.
MOMČILO: Krv, dete. Mislim, narod. Hoću reći: Srbi i koljivo njino.
SRđA: Nije čovek ono što jede.
MOMČILO: Jer, krv je ispred svega, da nje nije, narodima bi se
zajedno s lanjskim snegom zameo svaki trag.
SRđA: Čovek je ono što misli.
MOMČILO: Ma čovek je ono što mu je zapisano.
SRđA: Misliš, u karakteristici i partijskoj knjižici.
MOMČILO: Ne, tikvane, nego u krvi od iskona. To je zapis koji se
prenosi s kolena na koleno, jer kost je od kosti, i čovek od čoveka, ko
svetlost od svetlosti.
SRđA: A u čemu je onda po tebi, taste, u svemu tome uloga naše
revolucije?
MOMČILO: U drami epohe s pucanjem i pevanjem.
SRđA: Ti bi pošto-poto da umanjiš naš značaj.
MOMČILO: Kad padne zavesa, umorna publika nezadovoljenih
potreba razići će se bez aplauza.
SRđA: A mi ćemo, nadaš se, sedeti skrštenih ruku.
MOMČILO: Vi ćete na kraju iz pohabane kraljevske lože prebrojavati
mrtve u opusteloj areni. Zato mi sad brzo reci: gde danas tebi zvrji?
SRđA: Nigde.
MOMČILO: Šta ti je u pitanju?
SRđA: Ništa.
MOMČILO: Ljubav. Dostojanstvo. Sloboda.
SRđA: Ostavi me na miru.
MOMČILO: Život, možda.
SRđA: Ne budi dosadan.
MOMČILO: Samo to zadnje ne daj nikome, ni za boga.
SRđA: Baš ti hvala na savetu.
MOMČILO: Ja sam izgubio sve osim života.
SRđA: Pa nismo valjda ti i ja jednaki.
MOMČILO: Nisu ni svi prsti na ruci, al pripadaju joj, ko što nas
dvojica pripadamo Srbiji. Ko joj prebije nokat na malom prstu naneće
joj bol.
SRđA: A šta ćemo onda sa onom narodnom pričom o čobaninu i guji
otrovnici.
MOMČILO: Čitaćemo je valjano.
SRđA: Odseče li on zmijskim otrovom zagađenu ruku, da bi spasio
život?
MOMČILO: Odseče, i ostade bogalj.
SRđA: E, sad mi još samo reci da je komunizam obogaljio Srbiju, pa
ću ti jezik isčupati iz korena.
MOMČILO: Usput mi o istom trošku izbij i oči. Probij mi bubne
opne. Odfikari mi nos. Možda ću ti takav čemu poslužiti. Al upamti
šta ti rekoh, nasiljem se ma kakovo trajnije dobro ne da postići.
SRđA: Što tako nisi pevao onda kad si zvao džandare da kundače
pobunjene radnike u fabričkom krugu?
MOMČILO: E, pa kako smo radili, tako smo i prošli. Al za divno
čudo da vama naše iskustvo ničemu ne posluži. A bili ste, bre,
četrdeset i prve jedanaest kopalja ispred svih.
SRđA: Hvala ti na priznanju.
MOMČILO: I zarad čega i u šta straćiste tu prednost, bog sveti zna?
Pobeda vam uze pamet. Otuđiste se od naroda preko noći, takoreći.
SRđA: Otkud tebi pravo da se pozivaš na narod koji si sve dok ti se
dalo tako nemilosrdno izrabljivao?
MOMČILO: Ja pripadam gospoštini, na narod računam jedino kao na
radnu snagu, al vi nas, brate, nadmašiste u surovosti. Pitam se: je l to
neko od vas tražio da svoj narod bez velike potrebe toliko kinjite i
zatirete sve što je srpsko, za sto godina da se ne oporavi od vaše
uskogrudosti.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Aleksandar - Aleksandar Popović "Bela kafa" - Page 2 Empty Re: Aleksandar Popović "Bela kafa"

Sub Jul 11, 2009 10:40 am
SRđA: Širokogrudo ću ja tebi šiju da suzim, da više ne bljuješ laži.
(zgrabi Momu za grlo, pa ga davi, a onaj krklja)
RUŽICA (dolazi za Zorom, nose bagaze i naleću na scenu
pridavljivanja): Hej čoveče, šta to radiš sa tatom? (al Srđa kao da ne
čuje)
ZORA (zajedno s Ružicom pokušava da ih razdvoji): Pusti starog
čoveka. (pođe im za rukom da ih razdvoje)
SRđA (besno poleti u sobu, u odlasku): Ma da idete svi vi dođavola.
ZORA (dobaci za njim): Ala mi ti, burazeru, priredi lep doček, ni
zdravo mi ne reče.
MOMČILO: Ja sam kriv. Tešio sam ga, al nisam biranim rečima.
Izletelo mi.
RUŽICA: Sedni, Zoro, nećemo valjda sad zbog toga ostati do uveče
na nogama. (posedaju)
ZORA: Ako sam te usput, Ružice, dobro razumela: moj bata je u
nekim govnima.
MOMČILO: Tako kaže, al nije mu još do brade.
ZORA: Kod nas uvek tako: dok jednog isčupamo, drugi se zaglavi.
Hoćemo li se mi ma kad iskobeljati i otresti bede, pa da živimo
ljudski? Nikad, izgleda. A gde mi je majka?
RUŽICA: Možemo joj se nadati svakog časa.
ZORA: Al mečku sam rodila dok sam to izborila.
MOMČILO: Svaka tebi čast, Zoro, uvek si bila za familiju, i da
podupreš i da potegneš.
ZORA: Al da ne beše mog Majkla i njegovih veza, opet ništa ne
bismo uradili.
RUŽICA: Ti uvek imaš sreće s ljudima s kojima živiš.
ZORA: Dva kongresmena je on angažovao. Udarili smo po ljudskim
pravima. Direkt. Postavili smo pitanje: ima li pravo ćerka koja živi u
Americi, a udata je za Amerikanca, da dovede svoju staru i bolesnu
majku preko bare. Kažu oni: ima ako je novčana. Takav je u njih red.
MOMČILO: Oni od dolara nemaju veće svetinje.
ZORA: Hvala milom bogu, Majkl i ja smo baš mnogo dobro stojeći.
Imamo ofise. Imamo agencije. Diskonte. Kompanije. Marketing. I
lanac šopova.
RUŽICA: A dete?
ZORA: Četiri moja ranija. Dva njegova iz dva braka. I jedno naše
zajedničko. Ukupno sedam komada.
MOMČILO: Ubio ti se general, jesi li čula?
RUŽICA: Ti, matori, ponekad baš nemaš mere. Gde baš sad nađe i to
da joj kažeš?
ZORA: Sekao je granu na kojoj je sedeo. Govorila sam ja to njemu.
MOMČILO: Zli jezici govore da mu je brak sa tobom došao glave.
RUŽICA: Oteraću te u sobu, tato, ako nastaviš s tim svojim srpskim
neukusnostima u oučavanju. Obuzdaj se malo.
ZORA: Penzija s dodacima mu je bila veća od plate. Nije njega
oskudica naterala na taj poslednji korak. Nego nikako nije mogao da
se pomiri s tim da ga niko nizašta ne pita. Danima je pored mene
mlade i zdrave samo sedeo i zurio u plafon.
MOMČILO: Ode ti Zoro, na dugačko i na široko, a ja sam to tek
onako spomenuo, koliko da te pecnem.
ZORA: Savetovala sam mu da kupi pribor za pecanje i opremu za
tenis, da se bilo čime zabavi i već jednom stavi tačku na tu svoju
burnu revolucionarnu prošlost, al on me nije poslušao.
RUŽICA: Vidiš li sad, matori, koliko si je potresao?
ZORA: U međuvremenu je pokušao da peva u crkvenom horu iako
nikad u boga nije verovao, al mu nije uspelo, jer nije imao ni trunčice
sluha, pa su ga zamolili da ne dolazi.
MOMČILO: Vidiš, taj detalj nisam znao.
ZORA: Za jedanaest nepunih meseci posle pada, čini mi se, ostario je
više od dvadeset godina.
RUŽICA: Umesto da se obratio lekaru da mu da nešto za smirenje.
ZORA: Da bi na kraju on, tako utučen, zgužvan i zemljosan utekao od
mene mlade i doterane, da živi u planini ko vuk samotnjak. Je l se
gore u planini i ubio?
RUŽICA: Aha. Pored nekog vrela, kažu, sedeći pod jasenom.
MOMČILO: Bilo prostrto pod njim glanc novo karirano škotsko ćebe
s resama.
ZORA: On je mene, što se kaže, bacio od sebe u Majklov zagrljaj.
Neka druga žena bi se zbog toga i ubila, ali ja nisam taj tip.
RUŽICA: Dokrajči ti nama priču o tvojoj njujorškoj borbi za majka
Janjino otpuštanje s Golog otoka.
ZORA: U tome je za nas najveća zapreka bila što je ona u zatvoru.
Nego, kod nje je uvek bilo: što na umu-to na drumu. Je l reče za
vreme okupacije pred četnicima: što se vi deco, ne udružite s Titom,
da zajedno udarite na Nemce, pa joj zbog toga udariše dvadeset i pet
po turu. I gde sad da zapne o sličan panj. Da ona pred Srđanovim
partijcima za večerom kaže: nemojte vi deco da se svađate s Rusima.
Mi smo iste vere.
MOMČILO: Ona pričala o veri, a ispala Staljinova sledbenica.
ZORA: Amerikanci su se oko toga najviše i kačili. Kažu: da je sve
drugo išlo bi uz kauciju. I ubistvo, i pljačka, i razbojništvo, i droga,
samo ovo ne može. Kažu oni: mi moramo da se branimo od
komunizma i velikih boginja.
RUŽICA: Znači, oni drže da je komunizam prilepčiv isto ko što su i
velike boginje?
ZORA: Onda daj dokazuj da majka Janja nije organizovana. Nikad
nije imala crvenu partijsku knjižicu. Pozivaj se iznova na ljudska
prava. Udaraj na sva zvona. A-ja. U njih i ta ljudska prava za sve važe,
samo za komuniste ne važe. I opet ništa ne bismo uradili da jedan od
najpoznatijih njujorških advokata nije Majklu preporučio mister
Džentelinija, multimilijardera koji iz senke svojih oblakodera retko
izlazi na svetlost dana, a ipak sve konce drži na svojim prstima. Čudo
od čoveka.
MOMČILO: Ma je l moguće, Zoro, da si ti onamo došla u vezu i s
gangsterima?
ZORA: Ima čovek svu moć, samo je mnogo naprasit. Ko mu stane na
put, tog pojede tmina.
RUŽICA: Što to mene sve na nešto podseća.
ZORA: I on je nama sredio za majka Janjino ljudsko pravo u roku od
dva dana. I američki pasoš. I vizu. I jugoslovenski dopust za iseljenje.
Čak i vozačku dozvolu.
MOMČILO: Pa to Zoro, ko na filmu.
RUŽICA: Al šta će majka Janji vozačka dozvola kad ne vozi?
ZORA: To kod njih ide pride, pa vozila - ne vozila, možda će jednog
dana provozati.
MOMČILO: A što ti Ružice, načas ne pogledaš šta ti je sa čovekom?
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Aleksandar - Aleksandar Popović "Bela kafa" - Page 2 Empty Re: Aleksandar Popović "Bela kafa"

Sub Jul 11, 2009 10:40 am
RUŽICA (skoči i požuri u sobu, u odlasku): Ja sam i zaboravila.
ZORA: I tako ko što vam rekoh, namučili smo se, al smo stvar isterali
do kraja.
MAJKA JANJA (upada k njima, ima na sebi vojničku bluzu, običnu
suknju, muški kačket i na nogama cokule): Gde su zastave? (glava joj
se klati)
ZORA (baci joj se u zagrljaj, pa se ljube): Majka Janjo.
MAJKA JANJA: Gde su slavoluci? (grli se i ljubi s Momčilom)
MOMČILO: Ala si se spekla, sestro mila.
MAJKA JANJA: Gde je bleh-muzika.
ZORA: I ne stoji joj loše. Došla mi mlađa nego što je bila kad su je
odveli.
MAJKA JANJA: Samo mi glava ko preklanoj kokoški landara pomalo
na šiji.
ZORA; Donela sam ti ja iz Njujorka krutu kragnu za tu falinku. (bulja
po stvarima, traži kragnu)
MAJKA JANJA: A gde su ostali?
ZORA: Sin ti je u sobi s ženom, Janjo.
MOMČILO: Mladenci i ne sanjaju da si ti prispela.
MAJKA JANJA: Mi smo se sad, Momo, pošteno orodili. Jesi li ih ti
blagoslovio?
MOMČILO: Jesam, što pitaš?
MAJKA JANJA: Sećam se kako si za Zoru bio protivan kad je ostala
sa tvojim Deli Jovom.
ZORA: Gde se ti sad toga, majka Janjo, seti?
MAJKA JANJA: I onamo na otoku sam se stalno sećala onog
jadničeta.
MOMČILO: Zar ti je od Zore, prijo, malo sedmoro unučadi?
MAJKA JANJA: Al ono mi je bilo prvenče, nikada ga neću prežaliti.
RUŽICA (dolazi iz sobe): Spava Srđa ko top, a pored kreveta mu
dopola popijena flaša viskija.
MAJKA JANJA (poleti Ružici u zagrljaj): Ma ne bih te prepoznala,
crkvo moja, da sam te na ulici susrela.
MOMČILO: Prolepšala ti se snajka, prija joj bračni život.
RUŽICA: Hoćete li da ga probudim?
MAJKA JANJA: Neka se ispava, biće bolje volje.
ZORA: A ja planirala da vas sve džumle u čast ovog našeg ponovnog
okupljanja izvedem na neki bogat roštilj, uželela sam se ćevapčića.
MOMČILO: E, pa onda kćeri, budi zeta.
RUŽICA (u odlasku): Da se budi.
ZORA: Hoćeš li ti,majka Janjo, da ti ja ovu amerikansku aparaturu
natakarčim za svečani izlazak? (stavlja i šnira ortopedsku kragnu)
MAJKA JANJA: Tek što sam odahnula od jednog, a ti mi brže-bolje
namičeš drugi amerikanski jaram.
RUŽICA (proviri kroz vrata od sobe): Dođi, tato, načas. (Momčilo
ode)
ZORA: Loše je za videti kako ti glava landara na sve strane. Umiri se
da ti ušniram.
MAJKA JANJA: Ne steži toliko, zadavićeš me.
MOMČILO (dolazi iz sobe): Hajdemo mi ljudi, doći će oni za nama,
čim se Srđa obrije.
ZORA: Znaju li gde idemo?
MOMČILO: Znaju, vizavi Manježa, kod Jele ćevabdžike.
MAJKA JANJA: Bojim se da mi ovaj levak ne zasmeta pri gutanju.
ZORA: Ćuti bre, stara. Pogledaj je, čiča, kakva je. Ko nova.
MOMČILO: Unovačena, što se kaže. Odosmo, krećite. (njih troje
odlaze)
MAJKA JANJA (u odlasku): Al znaš koliko si se ti, Momo,
rehabilitovao, skoro da ti ništa nije ostalo. Tek onako ovlaš, skoro
neprimetno.
SRđA (izlazi iz sobe): Otišli su. Boli me glava.
RUŽICA (dolazi za njim): Kako te ne bi bolela kad si popio flašu
viskija?
SRđA: I što se oni ko na neku nesreću kupe?
RUŽICA: Došla ti sestra čak iz Njujorka da preuzme brigu o majka
Janji, a ti se pitaš: što se kupe.
SRđA: Ma znam ja Srbe. Oni preko svega prelaze i skupljaju se
listom tek kad neko umre.
RUŽICA: Postao si iznenada i sujeveran.
SRđA: Volim te, crkvo.
RUŽICA: Otkad to od tebe nisam čula.
SRđA: Sve vas volim.
RUŽICA: To je baš lepo.
SRđAN: Volim ovaj grad u kojem sam se rodio. Volim ovu kuću u
kojoj sam odrastao i iz koje sam u rat otišao.
RUŽICA: Jedva jednom čoveče. Tako dugo si samo mrzeo, mrzeo,
mrzeo. (odnekud se čuje crkveno zvono)
SRđA: Volim i ovo zvono što zvoni za večernje. (tišina, mala pauza)
Setio sam se kako smo jedne zime pred Božić i mi đaci postili.
RUŽICA: Da nije malo kasno sećati se sad.
SRđA: Ti i ja smo išli Njegoševom ulicom u školu i ti si predložila da
se krijući od svih omrsimo, da u pekari kod Metodija kupimo dve
masne pogačice.
RUŽICA: A ti si rekao da će se Svetosavska crkva srušiti na nas ako
omršćeni primimo pričest.
SRđA: Verovao sam u to bez ikakve sumnje, isto kao što sam kasnije
verovao u ostvarenje svetske proleterske revolucije. (tišina, mala
pauza) Oprosti mi.
RUŽICA: Šta da ti oprostim?
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Aleksandar - Aleksandar Popović "Bela kafa" - Page 2 Empty Re: Aleksandar Popović "Bela kafa"

Sub Jul 11, 2009 10:40 am
SRđA: Sve. Molim te.
RUŽICA: Kasno je sad.
SRđA: Život mi je razoren.
RUŽICA: Razorio si i ti moj.
SRđA: Poražen sam.
RUŽICA: Porazila ta tvoja pobeda. Uostalom, svi smo poraženi.
SRđA: Ja sam komunista, ubiću se.
RUŽICA: Nećeš. Naučiću te ja kako se živi s poniženjem u duši. A
sad se spremi da izađemo.
SRđA: Nisam sposoban.
RUŽICA: Uvrediće se ako ne dođemo.
SRđA: Hoću da iskoristim priliku kada smo sami, da ti sve kažem.
RUŽICA: Reći ćeš mi sve to, svejedno, i sutra.
SRđA: Biće puna kuća ljudi.
JOVA (upada k njima ko iz topa ispaljen): Srećom da ste tu. Reci
Srđo, dragička.
SRđA: Dragička.
JOVA: Neće se tvoja moskovska epizoda postavljati ko politički
slučaj.
SRđA: Od koga si saznao?
JOVA: Od svih. Gazda je presudio.
SRđA: Šta je rekao?
JOVA: Ludak.
RUŽICA: Ko ludak?
JOVA: Pa on, Srđa.
RUŽICA: Može se taj razgovor obaviti i kasnije, sad nas familija čeka
u kafani.
JOVA: Dajte njemu, k vragu, neko odlikovanjce, kažu da je rekao. I
penziju.
RUŽICA: Zora nam je doputovala, Jovo. I Janja se vratila s Golog
otoka.
JOVA: Još se nasmejao, kažu. Bio je lepo raspoložen.
RUŽICA: Čuješ li ti mene, bato, svi smo opet tu? Čekaju nas vizavi
Manježa.
JOVA: Ti sad imaš računa, zete, da se istrčiš, da platiš večeru kod Jele
ćevabdžike.
SRđA: Pusti me.
JOVA: Niko te ne drži. (Ružici) Šta mu je? (Ružica sleže ramenima)
Ja sve trčao da ga obradujem. A on se izdire na mene.
SRđA: Ja sam komunista. Ja sam komunista.
JOVA: Koji mu je andrak?
SRđA: Vi mene da strpate u duševnu bolnicu. (jurne u sobu, u
odlasku) Pobiću vas.
RUŽICA: Pusti ga i idi tamo, mi ćemo doći čim se on smiri.
JOVA: Idem ja, al nemoj vi da ne dođete.
RUŽICA: Gledaću na svaki način, samo ako se on ohladi.
JOVA: Stavi mu hladnu krpu na glavu.
RUŽICA: Misliš, mokru čarapu, bato, pa da ga lupim.
JOVA: Nije na odmet našaliti se u odsudnim trenucima. Požurite
samo da vam se ćevapčići ne ohlade.
RUŽICA: Požurićemo, odlazi, potrebna sam njemu.
JOVA: Skrećem ti samo pažnju da nisu nizašta kad se slojane. (ode)
RUŽICA: Krlja. Pravi prilepak.
SRđA (smušeno izađe iz sobe): Gde je Jova da mu se izvinim?
RUŽICA: Otišao je, ali videćeš ga do večeras još sedam puta. Krpelj
je to.
SRđA: Nemoj o svome bratu tako.
RUŽICA: Otkad ti to o srodstvu s takvim uvažavanjem?
SRđA: Otkako su mi nepristrasni suci stavili nož pod grlo.
RUŽICA: Oho.
SRđA: Shvatio sam da se krv ne meri na litar.
RUŽICA: Spremi se onda, tim pre, jer ako ne dođemo na rodbinsko
slavlje, uvredićemo ih do srži.
SRđA: Teže bi mi bilo sad da odem tamo, nego na stratište.
RUŽICA: Učini familiji za ljubav i ono što ti se ne sviđa.
SRđA: Al kad sam se odvikao od trpljenja, biću za stolom
nepripadajući, ko olupano lonče na ekseru.
RUŽICA: Nije tebe familija okrnjila za prisnost, osevapi se spram
njih.
SRđA: Zaslepila je mene moja ostrašćenost ideoloških ubeđenja.
RUŽICA: Pa si i mene tako slep kod očiju nagonio da te sledim kroz
bespuće, u kojem mi se zagubio ljudski lik.
SRđA: I sad zbog toga nećeš ni da me saslušaš.
RUŽICA: Slušam ja tebe, al mi do srca ne dopireš.
SRđA: Najbolje da zavučem glavu u klozetsku šolju.
RUŽICA: Al ne zaboravi da povučeš vodu posle upotrebe.
SRđA: Povućiću ja i oroz, al prvo poslušaj kako sam u Moskvi postao
lud.
RUŽICA: Znači, preslušavaćemo još jednu moskovsku romansu.
SRđA: Nije bilo nikakve romanse.
RUŽICA: O, bio je Sevastopoljski vals.
SRđA: Mora je bila. Noćna mora podstaknuta neuglednim „in
memoriam“ osvrtom, a u povodu smrti mog daljnjeg strica.
RUŽICA: Gle, gle. Otkud on na stranicama moskovske štampe.
SRđA: To je nevažno, ali mogu ti reći.
RUŽICA: Onda bolje nemoj, sklona sam žgaravici.
SRđA: Čovek ko planina.
RUŽICA (upadne mu u reč): A na vrh planine zastava se vije.
SRđA: Ti se ačiš.
RUŽICA: Ma ne, tražim maramicu da se useknem.
SRđA: Ti ne možeš ni da zamisliš šta je on sve preživeo za nepunih
šezdeset godina života, od čega je trideset i devet posvetio revoluciji.
RUŽICA: Onda pogotovu nije zaslužio da se od njegove biografije
pravi mađioničarski cilinder s duplim dnom.
SRđA: Posle neprospavane noći, u osvit sam istrčao iz hotela
neobrijan, da bi na stanici metroa Ploščadi Nogina kupio kod babuške
sparušenu kiticu olinjalih karanfila.
RUŽICA: Znači, ipak si mu našao grob u belom svetu.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Aleksandar - Aleksandar Popović "Bela kafa" - Page 2 Empty Re: Aleksandar Popović "Bela kafa"

Sub Jul 11, 2009 10:41 am
SRđA: Ne znam ni sam šta me je na to nagnalo.
RUŽICA: Tek sad se gorko kaješ što si se tako olako prodao.
SRđA: Još uvek se ne snalazim u svemu, a o kajanju ni pomena.
RUŽICA: Krivo ti je samo što si bez velike potrebe doveo u pitanje
svoj položaj u političkim strukturama.
SRđA: Izgleda, opet sam se pred tobom izvrgnuo ruglu, u stvari.
RUŽICA: Još ćeš predamnom i da cmizdriš.
SRđA (gorko zajeca): Ja sam komunista. Komunista.
RUŽICA: Ne koprcaj se.
SRđA (kroz jecanje) Vratiću se ja iz ludnice.
RUŽICA: Bolje ti je da zaboraviš.
SRđA (skoči i kroz suze rikne): Ti si, u stvari, moj krvnik
.
RUŽICA: I žrtva u isto vreme, ne vrdaj. Mi se već deset godina, dragi
moj komunisto, igramo mačke i miša.
SRđA (s nežnom strašću): A gde je mišja rupa?
RUŽICA (hladno): Među nogama.
SRđA (baci se da je strasno grli i ljubi, pri čemu mu ona daje pasivan
otpor): Ti si moja bestidna lepotica.
RUŽICA: Nemoj.
SRđA (nastavlja): Razvratna mala bludnica.
RUŽICA: Opet si naseo, popustila ti je budnost pred klasnim
neprijateljem.
SRđA (nastavlja): Jedina moja buržujko.
RUŽICA: Zariću ti nož u leđa baš onda kada se najmanje nadaš.
(najednom ga grubo odgurne) Pusti me.
SRđA (zaprepašćeno): Šta ti je?
RUŽICA: Neću da prljam ruke.
SRđA (krene ka njoj sa nežnošću): Slatko će mi biti da umrem u
tvome zagrljaju.
RUŽICA (krvnički ga odgurne): Ne prilazi mi, ti si već mrtav na svim
frontovima.
SRđA: Likuješ, znači.
RUŽICA: Telo još možeš da zadržiš neko vreme.
SRđA: Predlažeš život bez časti jednom komunisti.
RUŽICA: Vaša čast je u peharu iz kojeg se zavist pije.
SRđA: E, sad ćeš videti kako umiru pravi komunisti. (potegne
revolver iz džepa i repetira)
RUŽICA: Nemoj, Srđane, šalila sam se. (grli ga, a on se otima i urla)
SRđA: Komunisti umiru na nogama. (hrvu se)
RUŽICA: Preklinjem te, ne čini gluposti.
SRđA: Uspravni. (odjekne pucanj) Jesam li tebe ranio, povukla si mi
ruku?
RUŽICA (ljubi ga): Nisi, mili, dobro je. Ipak je dobro.
SRđA: A odakle onda kapa ova krv po tepihu?
RUŽICA: Samo si me okrznuo.
SRđA (repetira): E, sad je zbilja kraj.
RUŽICA (zagrli ga i krikne): Nemoj. (hrvu se)
SRđA: Hoću da umrem.
RUŽICA (u nadčovečanskoj borbi): Nemam snage da se izborim sa
tobom. Vikaću. Ne stavljaj mi ruku na usta. (on joj stavi ni ona
mumla, unutra ulazi pijana familija igrajući kolo uz pesmu)
JOVA, MAJKA JANJA, MOMČILO I ZORA (pevaju igrajući u
kolu): Srbin, Hrvat i Slovenac, savio se zlatan venac. U kolo, u kolo,
Jugoslovensko-o-o-o.
RUŽICA (oslobodi usta): Pomagajte, ljudi, ubiće se Srđa.
(svi iz kola se onako pijani sjate na njih u rvačkom zahvatu, pa ko gde
stigne vuče, gura i otima.)
MAJKA JANJA: Srđane, sine, zar majci pred očima?
JOVA: Otimajte mu revolver, ubiće nasumce nekog od nas.
ZORA: Bato, ja sam tvoja seja Šišarka. (nekako ga savladaju i spuste
na stolicu, ali ga još uvek drže)
MOMČILO: On je u frasu, dajte mu da popije nešto žešće. (ugleda
Ružičinu krvavu ruku) A od čega tebi, kćeri krvari ruka?
RUŽICA: Ogrebala sam se, nije ništa strašno.
JOVA: Imam ja čistu maramicu, daj da ti to podvežem. (podvezuje
Ružici ranjenu ruku)
ZORA (donosi flašu i nalivenu čašu, pa je tura Srđi pod nos): Uzmi.
Na. Sruči, bato. (on uzme i na eks ispije)
MAJKA JANJA: Je li ti sad bolje, sine?
SRđA: Dajte mi još. (Zora hoće da mu nalije, ali joj on uzima flašu)
Pusti, ići ću direkt.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Aleksandar - Aleksandar Popović "Bela kafa" - Page 2 Empty Re: Aleksandar Popović "Bela kafa"

Sub Jul 11, 2009 10:41 am
RUŽICA: Napravi se čudo ni od čega, pokvarismo vam veče.
MAJKA JANJA: Ma naši smo, crkvo, ne libi se. Gde u nas ima da
prođe veselje bez krvi?
SRđA: Sad mi je već mnogo bolje.
ZORA: Badava ste nas samo omeli u pevanju.
MOMČILO (Zori kao u poverenju): Možda nije zgodno pevati sad
kad Srđanu nisu sve koze na broju.
SRđA: Da pevamo striče, nego šta. (već prilično pijan) Naša borba to
zahteva, kad se gine - da se peva.
JOVA: Al da daš reč, zete, da nećeš više da pucaš.
MAJKA JANJA: I ako pucaš, sine, onda da pucaš samo u plafon.
(prasne) I skinite mi ovu amerikansku aparaturu za pridavljivanje, ne
mogu od nje čestito ni da zapevam. (Zora joj rašnirava i skida kragnu)
SRđA: I to jednu našu, mama, komunističku.
ZORA: Zar je još taj komunizam, bato, kod nas Srba u modi?
MAJKA JANJA: Ne zna on šta ja znam.
JOVA: Reci mu, majka Janjo, nek već jednom razlomi taj đavolji
pečat sa sebe, pa nek bude posle komunista reda radi, koliko za po
karijeru.
MAJKA JANJA: Ono što su mene naučili oni najstariji - oni još
prepotopski komunisti.
RUŽICA: Ne preteruj, majka Janjo, sa svojim golootočkim
univerzitetima, vratiće te onamo ko dvomotorca.
MAJKA JANJA: Jedino ko od svih njih još vredi to je Mao Ce Tung.
MOMČILO: Ljudi moji, pa ovo je ko pokladna noć.
MAJKA JANJA: Živeo Mao Ce Tung sa njegovim učenjima.
ZORA: Imam predlog, hajde da se unakaradimo. Neka svako obuče
šta mu se pri ruci nađe.
RUŽICA: Kad je već krajnje propalo, nek bude bar u propasti veselo.
(svi se brzo na sceni presvlače: Momčilo u predratnog kapitalistu; frak
i halbcilinder, majka Janja u maoistkinju; Maova bluza i kačket sa
petokrakom, Ružica ko kaluđerica; mantija i kukuljica, Srđan ko
partizanski oficir, Zora ko seks bomba, a Jova ko Ljotićev oficir;
koporan, lakovane čizme i šajkača s kokardom - još dok se oblače oni
govore)
JOVA: Pa da opletemo ono naše šumadijsko: drma mi se, drma mi se
na šubari cveće.
SRđA: Ne valja, opet ne valja.
ZORA: A šta mislite o nečemu što smo mi za dan mladosti u klubu
Jugoslovena pri konzulatu igrali kozaračko kolo na reči: Tito nam jer
od čelika - njega brani Amerika.
SRđA: Ne valja, ni to ne valja.
RUŽICA: Što onda ne bismo sitno kaluđerski: sve aliluj, aliluj-bože
blagi pomiluj?
SRđA: Dok sam ja ovde, to ne.
MAJKA JANJA: Auh bre sine, dokle čete i vi da nam zvocate nad
glavom šta da - a šta ne.
SRđA: Zato što smo komunisti.
MOMČILO: Dodijali ste bre zete, i bogu i ljudima.
SRđA: Postrojte se, poravnaću vas pod konac.
ZORA: Povampirio se onaj njegov crv što ga svrdla iznutra.
JOVA: Za tog crva samo injekcija zvana glogovac.
RUŽICA: Sad ćemo mi tebi da očitamo kantrabunać. (odavde se
snima crno-beli film za četvrti carski rez)
SRđA (uplašeno): Šta ćete sa mnom? (oni ga dižu i vodaju po sceni)
Što ste te sveće zapalili unatraške?
ZORA: Anatemišemo, bato, nečastivog. Igramo se belih veštaca i
veštica.
MAJKA JANJA: A ti se sine napni, pa u datom trenutku prdni. Nek
izleti napolje, namah će prestati da te nadima. Jer i Mao je rekao: kako
se god okreneš - dupe ti je pozadi. Hoćemo li?
SVI (osim Srđe): Hoćemo.
SRđA (povodi se pijan na sredini scene): Što je više klevete i laži.
SVI (osim Srđe sa natraške zapaljenim svećama idu oko njega i
popevaju):
Anatema na te.
anatema na te,
anatema na te,
mira da mu date.
SRđA (povodi se pijan u sredini kruga): Pijan sam, ljudi, od bola. Vrti
mi se, pašću.
SVI (osim Srđe):
Anatema na te,
anatema na te,
anatema na te.
zbog našega bate.
SRđA (s krikom se ruši na tlo, oni prestaju da igraju, gase sveće i
kupe se oko njega): Pijan sam, pomozite ni da se uspravim na noge.
(oni mu pomažu i on se uspravlja) Je l' mogu da povedem naše zadnje
Rastur-kolo? (pruža ruku, uhvati se Ružica, za Ružicu Momčilo, za
Momčila majka Janja, za majka Janju Jova, a za Jovu Zora)
JOVA: More, Zoro, novo se javlja, al ni staro se ne zaboravlja.
ZORA: Ako mi dodija onamo, eto mene k tebi, Jovo, natrag u Srbiju.
MAJKA JANJA: Kreći, sine, da to bar zadnje odigramo, nije nam još
mnogo preostalo. Opšaj.
SVI (zaigraju strasno srpsko kolo uz pesmu, s postepenim
ubrzavanjem):
Pij goljo, rita plaća.
Zajmi muko, beda vraća.
Sve košeno, striženo.
Striženo, striženo.
Tesno mi sašiveno.
Sve košeno, striženo.
(Momčilo posrne, otkine se iz kola i nekako se dotetura do fotelje da
bi se u nju stropoštao, svi namah prestanu da igraju i u zebnji se skupe
oko njega)
MAJKA JANJA: Što je, Momo?
RUŽICA: Je l ti zlo, tato?
JOVA: Raskopčajte mu okovratnik.
MAJKA JANJA: Hoćeš li posle toliko godina, starino, belu kafu iz
moje ruke?
MOMČILO: Ne znam.
RUŽICA: Kako tato to da ne znaš?
MOMČILO: Ništa više ne znam.
SRđA: Zar ne znaš da imaš ćerku i zeta?
MOMČILO: Znam.
JOVA: Znaš da imaš ćerku i sina?
(Momčilo klima glavom)
MAJKA JANJA: Znaš da imaš majka Janju. (on klima glavom) Imaš
svoju sobu. Svoje ime i prezime.
MOMČILO: Znam sve šta imam, ali ne znam: ko sam. Uopšte više ne
znam ko sam. (svi ćute, svetlo polako trne)
A je l vi znate?
(MRAK)
Sponsored content

Aleksandar - Aleksandar Popović "Bela kafa" - Page 2 Empty Re: Aleksandar Popović "Bela kafa"

Nazad na vrh
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu