Beogradska ka5anija
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Ići dole
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Branko Miljković - Page 2 Empty Branko Miljković

Pon Jul 20, 2009 11:06 am
First topic message reminder :

Branko Miljković - Page 2 292


Poslednji izmenio MustraBecka dana Pon Jul 20, 2009 11:12 am, izmenjeno ukupno 1 puta

MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008

Branko Miljković - Page 2 Empty Re: Branko Miljković

Ned Nov 01, 2009 3:57 am
Ariljski anđeo

Anđele gorki praznine i snage,
Kad ukaza se sunce kakav nije
Svet, gde nevoljan jače ću voleti drage,
Dok plod posejan u paklu na nebu ne sazrije
Ako namere dobre srcu voću
Podari, kakvom vatrom vođeni idu,
Dok pčela stavlja žaoku u slatkoću
Za smisao leta na iskusnom zidu.

O, opija me vatra tako trezna
Oko tvoje glave ko proleće!
Ko tebe nije video taj ne zna
Sebe, ko tebe ne vide taj neće
Nikuda stići, jer beskrajan je put.
Gle mesec bliski iznad rujnog cveta
Dobi oblik srpa: lepota je smrt
Gde vrlina otkri mogućnost uzleta.
Nepomičan si, zato te ne mogu stići;
Tako blizu mene drugi vazduh dišeš
Dok silazak u dubinu obećava sve više
Zvezda na koju treba se tek navići.
Divno praznoverje što izmišljaš krila
Oslepljenom vazduhu u toj sažetosti,
Tvoja je mladost pre svih mladosti bila
I ostala na zidu ko slika milosti.

O sretna mladost koja proći neće!
Da bi bio razumljiv srcu osta
Mlad u izdvojenom danu koji posta
Svetlost što me miri sa večitim prolećem.
Prah ružama taknut do mirisa se vinu
Na zvezdanoj promaji gde mi dan odškrinu
Vatru, vatru, slepo to obožavanje
Elemenata, koje sagore sopstvenu
Budućnost i sunce pretvori u senu
Nebeskoga bilja pred mračno svitanje.
Ti me zgušnjavaš na mestu gde padoh,
Iza poslednje misli poslednja nado!
Tvoja čula sebe osluškuju, svoju
Nestvarnost, svoju beskrajnu uspomenu;
Tvoja praznina svet i zvezde krenu
U čudno poimanje tvog duha u Broju.
Sričem fosil tvoga imena u suši
Vere i lažnog rasta lažnoj duši,
Jer i da te nema, praznina u kojoj
Zamišljasmo te, ipak, nikad ne bi
Prestala da nas opija, u sebi
Uvek druga prevarenoj srži mojoj.

Da nisi anđeo koga strah moj krotki
Čudovište bi bio u svojoj lepoti
Čije poreklo u mojoj je želji
Da uništen budem tamo gde postaje
Moja nemoć moja snaga koja daje
Istinu rečima u lažnoj povelji.

Zbog tvoje nadmoći ostah pust i sam,
Što snih zaboravih, pa me prože plam,
Dok na kraju tvog imena butki baršun
Ptice što prelete svet unazad varav
Do mirisa ruže u kamenu. Bar šum
Naslikane grane da pomeri narav

Bilja! Kako da te sačuvam od tuđih
Misli u meni, dok bivam sve luđi,
Za vrednu gorčinu, šuplje dvojstvo lika,
Čiji je rast odjek budućnosti prazne,
Što podatno traži načine prolazne
Da bujalost svoju neprolazno slika.

Još malo i zaćutaću pred tobom,
Dok bdiš onocvetno nad ispražnjenim grobom,
Anđele pred neumoljivom lepotom kraja
Gde mir i zrelost pesmu zamenila,
I mramor gde mrmor večne vode spaja
Sa kamenom kome izrastaju krila.

Sve što postoji teži nejasnosti,
Galeb oponaša litice plahosti,
Što vrtlog odrazi samo vrtlog biva;
Ima li dokaza lepote pomerene
Čulom u nebiće koje zaodene
Oblikom bekstva stvarnost što se skriva?

Oh naše srce kog dostojni nismo
Ni onda kada najmudriji mi smo,
Dok budni pred onim što nas snom prevlada
Ne zavapimo: milosti! To pelud
Nekorisnog pada na nevinost belu
Cveta treznog čije ime posta nada.

O anđele blagi uprkos svojoj moći,
Il upravo zbog nje, vatro sa svojom noći,
Kako se zbi divno da biće ti izbegne
Mesto koje bi izvan tebe bilo,
Jer zabunom sve se zbilo što se zbilo
A sjaj koji kasni najdublje dosegne.

Naše ime neće berbu doživeti
Svega što može sebe da seti
Pojedinačno nas, joj, unerazumi;
Opšte nas zaslepi. Zabuna je sličnost.
Moje lice tone u čudnu bezličnost
Koja mermerom svoje oči umi.

Ah, nado koju vrisak zna izreći,
Teskoba i griža, pre no mir u sreći,
Slabi smo i lomni kao list liskuna
I ne usuđujemo se da budemo drukčiji.
Preselili smo cveće pod rep zmiji.
A ipak nam je duša nade puna.

Daj lobanju za preživale laži;
Neizbežni dodir sna i praha traži
Imena posna trostrukih odraža.
Vlastito me srce porazi. O, krah.
Kad krv svoju buri podmećem, i plah
Penjem se na vrh presahnulog mlaza.

Vratiće te vreme. Klečaće i vlati
Ko u Matejči, na gori što pati,
Dok te u dubini preuređuju zvezde,
Koje ne vidiš, al vidiš zvezdanost
Presvislu u vodi bez čari što zanos
Tvog srca troši za hridine trezne.

Moja te ljubav pretvori u nešto
Što se ne može voleti. Al vešto
Tvoj kostur prazno prepozna sazvežđe.
Ko će preživeti Plod, ako ga bude,
Sićušan ispod drveta, kog lude
Pokušaše tresti u zore sve bleđe.

Tu vrsta tla progovori sa grane
Zavedena od sunca u nepojamne dane,
Kada znam šta mi okružava vid,
Al ne znam sunce što ga ispunjava
Na ulasku u zemlju koja spava
Sanjajući trule lobanje i zid.
Prazno je dublje. Jao vreme, gde te
Plamen preseca. Osporeni svete!
Nije li strašan let koji je dokaz
Praznine u stvarima. Cvet umesto oka
Isto sunce vide. Slepo slepim samo
Videti možeš. Zaleđeni plam
Ogledalo posta onome što sanja.
Oblik je vrline strela ugledanja
Što svetlost raskopča orlu ispod grla:
Zapamćena zimo bit je neumrla.
Jao, vreme, ustah, al se ne probudih:
Šta to videh, šta to sanjah, pa sad ludim,
Asketska ružo, seni oplođena
Cvetom, krv ti zajmim, a sam bivam sena.
Tu nema sunca, jer sve sobom zrači
Mesto uzalud pokušano. Jači
Postaje koji svoju slabost spozna,
Cvet šupljom rukom otkinut. O grozna
Sviralo koja presađuješ vlati
Iz pitome doline na liticu što plamti!
Gluv da čuje nemoć kako vešto svira
Šupljinu frule iznutra i pepeo dodira
Sluh sažet zvezdom uspomenu zgusnu
Prepriča rosu i nevericu usnu
Mameći sene iz svirale prazne
Iščezlim danom. Jao, reči razne
Isto znače. Nikad cvet ne mogu reći
Ako ne mirisah necvet mnogo veći.
Najbliži dan je koji prođe davno,
Smirenost seni primaknuta slavno.
Jao, vreme strmo izraslo iza lažnog
Susreta čula u umu. Nevažno
Sprema u svemu viđenom poraze
Oku i uhu dok sazvežđa silaze
Kroz levak cveta u zemlju, prestrogo
Štivo korenju. Tu sam iznemogo,
I višak vatre posta suncem zlobe,
Zlatni početak otrova i teskobe.
Sve je nestvarno dok traje i diše;
Stvaran je cvet čija odsutnost miriše
I cveta, a cveta već odavno nema:
Bespućem do nade pesmu mi priprema,
Kad izdan još volim onu koja spava.
Uspomeno zlatni praže zaborava!
Iz presađenog otrova dan raste i sprema
Početak lepote, a lepote još nema:
U prekomernosti i izobilju se gubi,
Lepo je manjkanje u sebi što ljubi
Prazninu i mesto još neoporavljeno
Od odlaska anđela, svislo bilje. Seno
Na tragu odlutalog cveta čije ime
Miriše izvan vrta i vodi me
Do čistih mesta, nestvarnih bez nade,
Ružo pomerena najslađi moj jade,
O kako divno traješ izmerena
Svojom odsutnošću, odvažno mislena.
Vatro bezbolna, o žestino daha
Onog čega nema, primedbo mog praha,
Što prista na sebe, ali nade pun,
Zbog koje je svaki svršetak nepotpun,
Odsevom cilja neprozirnost smiri,
Uvredu gline suncu, sjaj raširi.
Zid mutni što se pod freskom otrezni
I ojača prazni zanos neoprezni,
Nek lepše od zvuka sluti mi suštinu,
Gubljenje vida i put u dolinu.
Jer i pad je let dok se ne padne
U sebe; a tamo - nema nas, već gadne
Kljuju nas ptice i ruglo smo svima;
Ko nema više srca taj ga ima.
I pakao je ljubav kad dozrevanje oka
Ružu u sliku pretvori, duboka
Rasanjanost da joj ludi miris kroti
I oduzme srce vedrini i lepoti,
Jer ako krajnosti isto sunce doji
Suvišno je srce gde pesma postoji.
Providnost lepotu opsednu da plane
Kad prezirom kazni sve izlišne dane
Gde dosada je vrlina bez nade
Pepeo odbleska koji upoznade
Ispražnjen jug i posvećene ruke
Sjajem nove zvezde za prastare muke
Kad pakao je ljubav i isti oganj gori
U zločinačkom srcu i na gori.

Biljko, pomešanost smešnu zemlje i vode
Kažnjenu blatom, blago prezri cvetom.
Al pristani na svet koji zvezde vode
Izlasku mutnom s bezbožnim poletom.
Srce rodi ponoć glave, al izbavi
Sebe anđelom kada vreme stade.
I oplođen prahom mutni cvet objavi
Pomeranje porekla, dan veći od nade.

Biljka te misli; moj um se iseli
Smelo u cvet koji ironično gleda
Lobanju praznu. Ko pticom isceli
Ponor proleću bezazlenost preda.

Ružom pogrešno i nežnije kazana vatro,
Proleće prođe i niko se ne stidi da preostale dane kao budućnost vidi,
Koju preletaju gmizavci s ptičjom maštom.

Preporađanjem ispiraj sjaj svetu
I zvezdi koja ponore zataji;
Neka se trulež otrezni u cvetu
Nepoznat nesvesnoj ruži koja sjaji.

Držiš u ruci vatru kao da je
To nešto stvarno, anđele sa zida.
Na ulasku u zavičaj koji daje
Lobanju trulu za zlato mog vida.

Primi i cvet koga preziru ljiljani
Zapamćene mudrosti u susret mom prahu.
Istinske su reči tužne; pravi dani
Prazni. U prašini trag nađi uzdahu!

Kao oni što se oslobodiše ljubavi
Ljubeći silno, sići ću jednom prazan
U svet polutame, gde zaborav plavi
Polja, a zvezde tamani zaraza.

Trešnjo neverice bez oblika srca
Ljudskog, zvezdane padavice vruće,
U poljupcu se ništavnost koprca,
A put je samo upoznato bespuće.

Iz srca mi slavuje izmami gora,
Pa prazan klečim pred onim što pade,
Sred nepokretnih vetrova i mora
Praznih: pakao - predeo bez nade!

Šumor bez šume i cvrkut bez ptice,
Prazno što traje; ne čuje se što jeste.
Dok s mrtvog oca skidam nasleđeno lice
Vatrom se zveri i zvezde pričeste.

Čista reč koja kaže sebe manom
Izbeže tvom biću, ali upozna zoru;
Dovrši ti nebo u neiskazanom,
da ti ime čeznu ostrva u moru.

Da umesto mene pati, pesme eto!
Ispražnjeno srce još je uvek živo.
Za veliko sunce u kamenu sažeto
Kristal isturi prozirnost ko sečivo.

Kamen je potčinjen govoru i zimi.
O reči koje rečeno potkupi!
Zvezdo, moj pakao i moje srce primi
Ugašenom rukom što beskraj iscrpi.

Oslepljenom rosom u nadanje i veče
Vara me azur poklonom tebi sličnim
I strah stvarniji od onih što kleče
U strahu od promena pred zlom nepomičnim.

Ogovaraju vode odraženo
I dan pronađen pre nego što sine;
Početak sveta vide poraženo
Ime svetlosti koja svetom mine.

A tvoja milost puteve odvodi
U ružičnjake jasne, sestro krina.
Izmenjena zvezdama odsutnim u vodi
Nad kojom lebdi njezina dubina.

Pjan od udaraca srca još teturam
Na Jugu bez Mora što preplivah ga ipak,
Jer nestvarnost je jača i najžešća je bura
Na moru kog nema, a huči i đipa.

Zvonke ruke pružam gradu koji spava
Pometenih jezika, sa suncem u bari,
Uzidanih majki u zid muških glava,
S anđelom u voću i oku što stražari

Lukavstvo pozajmljenih događaja,
Neizrecivo a naučeno ko vreme,
Varko, u tebi udes i slučaj spaja,
Gde preraste sliku i sjaj uspomene.

Nek ti ime čeznu ostrva u plimi,
Anđele, i pesma koja mesto mene
Pati, jer pakao i moje srce primi,
Da bela iznutra crnim tragom krene.

Pomeranje porekla dan veći od nade
U kalemljenom plodu reči slutim,
Ponor u ruci anđela što stade
S vatrom na ulasku u zavičaj mutni,

Da dan pronađe pre nego što sine,
U oku i voću tamni obris raja,
Nestvarnost punu volje i žestine
Koja u nama kob i slučaj spaja.

Glavo sve dalja od srca mom prahu
Trulež u cvetu otrezni i celu
Noć kroz predele bez nade, u strahu,
Prazno i zemljano vapi zvezdu belu.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Branko Miljković - Page 2 Empty Re: Branko Miljković

Ned Nov 01, 2009 3:58 am
Utva zlatokrila

Frula


Groznice nežne poremećenog cveta
Slutiš. Gle, bilju klanjaš se opet.
Tragom pjanog juga i iščezlog leta
Požuri, opevaj pre praznika svet.
Ponovi an zbog nezahvalnog tela
Što suncu uzvraća senkom i pesmu kvari.
Vrati čoveku usamljenom pticu:
Pod praznim nebom plaču sokolari.
Dozovi utve s gora u predanje.
Sastavi čula pesmom da ne venu
U noći tela. Nek bude sve manje
Vidljivog da ostvariš uspomenu.
Prazniš mi koleno i uzimaš srce
Žuri, krug opevaj, nesreću prevari
Smederevo otvori, ptici se dodvori
Pod praznim nebom plaču sokolari.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Branko Miljković - Page 2 Empty Re: Branko Miljković

Ned Nov 01, 2009 3:58 am
Gojkovica


I tako budućnost mračnoj nadi posta
Sužanj i talac zlo životu verno.
Grlicu opeva kamenje što osta
U predelu koji raste lakovern.
Jesi li živi stub grada il mrtva
Beli bedem dojiš prevaru sve veću?
Prazno ime nade i prelepa žrtva
U zidu bez zvezda pravedno se sreću.
Tela čistijeg od izgubljenih reči gori
Dan posle vremena kojeg se svi boje,
Noć niz Bojanu otiče u tvoje
Srce prodano nesigurnoj zori.
Trgovci časni što kupuju vatrom
Iz tvojih ruku istinito blago
Na tvome telu grad crtaju jatom
Žrtvenih ždralova umiljatom snagom.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Branko Miljković - Page 2 Empty Re: Branko Miljković

Ned Nov 01, 2009 3:58 am
Zova


Iz zove koja se sobom zabavlja
Predelom slepim poguban je poj.
Izdajstvo i bruka ko pesma se javlja;
Uspomena traje u nameri zloj.
Cveće nas ogovara; šuma se prikrada
Našoj nakaznoj samoći. Nema tajne.
Svirala se ruga. Rugoba i čežnja
Izjednačiše se pred kraj leta. Sjajne
Zablude vatre ništa ne savlada,
Intrige sunca u plodovima glasnim.
Sirene biljne pustolove mame
I čine svet smešnim i opasnim.
Reči su izdajstvo: truljenje sunca vajnu
Slast ploda kukavičlukom označi.
Mulj i progonstvo zvezda koje tajnu
Kazaše ponoru bezvučno pomrači.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Branko Miljković - Page 2 Empty Re: Branko Miljković

Ned Nov 01, 2009 3:59 am
Bolani Dojčin


Je li istinito ono što je stvarno
Il samo vlada? Pobednici beže.
Prazan je praznik biće je utvaio
Dok dostojni šetnje kroz vrt mrtvi leže.
Sunce je bolest i slabost je strela
U snu odvojeni vodom dok se mrznu.
U visini vatre hladno je bez tela.
Ko pojede svoje srce taj se drznu
Da pesnik bude predelu bez pamćenja,
Cvet nedovršen kad proleće već prođe.
Svet će spoznati onaj ko ga menja.
Slabi su pozvani da postanu vođe.
Dozivaj pepeo bez straha jer nema
Pepela već samo plamen koji spava
U kamenu mutnom što potajno sprema
Izlazak sunca iznad mrtvih glava.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Branko Miljković - Page 2 Empty Re: Branko Miljković

Ned Nov 01, 2009 4:00 am
Sluga Milutin


Poslednju svetlost sablasti prate i bilje...
Upotrebljiv samo u snu, svet nas vara!
Varnicom nežnom niz crno kovilje
Doželjen predeo obuze prevara.
Što je duboko nit leti nit tone,
Nit varkanjem varke bogojavno plane,
Da noć koja ih naizust zna trone
Potkupljivim srebrom mudrosti prerane.
Gorka pričest sluha u sebi vas krije,
Čemerni labudi izlišnosti britke.
Usamljenost je niskost. Gospo moja, bije
Svako u svom mraku izgubljene bitke.
A kad zid lobanja sve vreme opčini
Niko neće znati je l rano il kasno
Za ljubav za put il smrt dok sunce jasno
Kuva odbeglu gorčinu u visini.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Branko Miljković - Page 2 Empty Re: Branko Miljković

Ned Nov 01, 2009 4:00 am
Utva


Daj nesanicu grane s koje slete
Zvučno u dane poslednje i tužne
Zlatokrila koje ne mogu da se sete
Crne šume iza glavobolje ružne.
U tvrdu zemlju da l odlete šuplja
Od neba, prazna kao sve što traje?
Vatra koja te vidi biće skuplja
Od zlata koje sebe ne poznaje.
Osta samo ime: dosta da se rodi
Pesma u letu sjaj daleke zore.
Sanjam te dok pevaš u skamenjenoj vodi
Morem bez molitve pro neprelet gore,
Odlete tragom izdajničke sreće,
Od bleska srca rukom sklanjam lice.
Ne kuni vodu izgoreti neće,
Udahnuo te kamen krilatice.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Branko Miljković - Page 2 Empty Re: Branko Miljković

Ned Nov 01, 2009 4:00 am
Tamni vilajet


Tuđom su pesmom očarani. Teška
Nevarstva kriju u srcu što strepi:
Slavuje stranputica. Sunce je greška
Plaćena viđenim užasima slepim.
Noć umesto oka lukava vatra nudi,
Al stoje kužni u istrošenom vazduhu
I slede vidljivost različito ljudi,
Biljke i zvezde podmićene u sluhu.
Ponor sumnja u njih jer ih ispunjava;
Samo su slabi izvan opasnosti.
U zločin je umešan i onaj ko spava.
Nikoga nema da jakima oprosti
Što siđoše u tamni vilajet i zlato
Što god da činiš zlo činiš jer blato
Iz tog podzemlja slavno je sve više.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Branko Miljković - Page 2 Empty Re: Branko Miljković

Ned Nov 01, 2009 4:00 am
Ravijojla


...tužna vila nije sjena puka
Tin

Tvoje je srce uzrok dana i noći
Vreme slično suncu dubokom i prazni
Zabranjeni slavuji slavni al bez moći
Tvoje je srce uzrok dana i noći
Da sve što prođe vrati se po kazni
Tužna posestrimo čemera ibune
Pelen je jedini lek i gorka nega
Srcu još gorčem što se tobom kune
Tužna posestrimo čemera i bune
Jetkih mudraca s izmišljena brega
Tvoje je srce u drugima ti samo pevaš
I tvoja ih praznina sve više očarava
Oproštena im oporost dosneva
Tvoje je srce u drugima dok pevaš
O iskri iskrenoj koja očajava
U taštom predelu kome odolevaš.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Branko Miljković - Page 2 Empty Re: Branko Miljković

Ned Nov 01, 2009 4:01 am
Kolo


Van njega sve je beskraj, varka i zloba,
Praznina u vetar pretvorena tašto.
Samo je budnost pesma, i teskoba,
Beščulno mesto prevareno maštom.
Izmišljanje slepog u kovitlac oka,
O saplitanje kroz izmišljen vrt!
Iskustvo oslobođeno pamćenja
Opčini bilje nežnosti i smrt
Okolo vremena, okolo kostura,
Okolo današnjeg dana opraštanje.
Dok se srce igra svojom prozirnošću
Ugasla jasnost čeka ispaštanje.
Čikaju svet za potiljkom. Čuj
Šta zakasnela frula kaže svetu.
Iz pepela oka izleće slavuj.
Krilatost klisure odmeni sujetu.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Branko Miljković - Page 2 Empty Re: Branko Miljković

Ned Nov 01, 2009 4:01 am
Dodole


Ko sat bez kazaljke svetom otkucava
Pronađena praznina danu sagorelom
Što posvađa budno sa onim što spava
I let zaustavljen s laži odletelom.
Pa pevaju: daj nam budućnost ko sećanje,
Svet više iza nas negoli u nama.
Da bi čeznuli i pevali daj manje
Nego što nam treba. Padaj kišo tamna!
Ružu nutrine nude bezazleno
Promuklom dodiru dana da se svlada.
Između njih i sveta strmog, eno,
Kao u jamu teška kiša pada.
Žuborniku biljno pesmom dozivaju
I dan iza leđa ko potonji cvet.
Bela im vrana na jeziku. Znaju
Sa lažnom slikom da pomire svet.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Branko Miljković - Page 2 Empty Re: Branko Miljković

Ned Nov 01, 2009 4:01 am
Raskovnik


To je nekakva (može biti izmišljena) trava za koju se misli da se od
nje (kad se njome dohvati) svaka brava i svaki drugi zaklop otvori sam
od sebe.
Vuk St. Karadžić

Otvori kam u kom iskra malaksava,
Da lepši od praznika običan dan bude.
Iznesi blago iz lažnih ostava,
Iz izmišljenog pakla lekovit jed rude.
Pokloni svoju biljnu mudrost danu.
Otvori put u reči, u riznicu golje.
Oko zahodi za suncem, ne srce. Osvanu
Varka, rekavši: hajdemo u polje!
Biljni sezame otvori obzorje
Za sve koji su se rodili prerano;
Nek uđu u tuđe srce ako su otvorili svoje,
Otvori semenku u kojoj nežno čami
Zaboravljeno proleće. Otvori
Kamen što prećuta zvezde svojoj tami.
Otvori put ptici, čoveku i zori.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Branko Miljković - Page 2 Empty Re: Branko Miljković

Ned Nov 01, 2009 4:02 am
Pohvale

Pohvala bilju


Došle su iz jednog sažetog dana nepoznate
i poznate
Snebivljive u našoj upotrebi mnogobrojne
biljke
Čine vidljivom liniju kojom se graniči
izmišljeno i stvarno
Svuda gde ima minerala i vazduha vode i
mašte
Biljke koje nam probadaju telo zračnim
kopljima mirisa
Koje nas zaustavljaju otrovom i produžuju
belančevinom
Skupljaju nas po svetu i hrane našu iznemoglost
Iz zemlje zaključane pred našim moćima
Vade neophodna blaga iz zatvorene brazde
Iz crne brave za koju nema drugog ključa osim
bilja
O vrlo smele i inventivne biljke
Sve što pronađu nesebično pokažu
Stoje između nas i praznine kao najlepša
ograda
Biljke što žderu prazninu i vraćaju nam vazduh

II

Iznalaze puteve između krajnosti: između
minerala u kome nikada nije noć, gde
sunce ne zalazi, gde je simetrija
stalna i našega srca
Ona rastu van jave pa nam se onda jave
Čine paralelnim prošlost i budućnost i staraju
se da ne bude više mrtve stvarnosti
nego žive nestvarnosti
Idu do smrti i natrag i čine vreme potrebnim
Pomešaju dan i noć i začnu slatke plodove
Pripremaju ljubav

III

Tu sve počinje ako u njima zaista ima
prilagođene svetlosti
(Tamo gde ne posreduju između nas i našega
sunca pustinja je)
One stvaraju svet pre njegove očiglednosti pre
prvoga dana
Cvetaju ptice na granama ljudi od gline otvaraju
stabla i uzimaju otud srce slično ruži
One su najmanje izmišljene
Ne menjaju nedelju za ponedeljak

IV

Dva sveta je izmišljaju: podzemni i onaj čiji
je dan imitacija nevidljivog sunca
Biljka sa korenom izvan ovog sveta
Otvara vetar i ulazi u prazno ne kucajući
Prodre kroz materiju i takne beskraj njen
nagovoreni cvet
Njeno biljno iskustvo: presipanje jednog sveta
u drugi
Zelene vradžbine biljni đavo cvet a ne svest
Njena bezbolnost dodirnuta čudesnim

Vrati zrno u zaborav
Oslobađa me boga njena providnost
Slična pticama koje preletaju mora
(Konfuzne ptice ne shvatajući prostor)
Njena bezbolnost njen cvet bez pamćenja lišiše
je beskraja iako je delo dva sveta
Iako eksploatiše jednu supstancu nimalo
konkretnu u dubinama dana
Biljke!
Izmišljam im imena da žive sa mnom poklanjam
im vrt
Približavam im svojim navikama i potrebama
Koristim se njihovim zaboravom

V

Ja znam tvoj koren
Ali iz kojeg zrna senka tvoja niče
Biljna lepoto dugo nevidljiva u semenci
udaljena
Našla si pod zemljom moju glavu bez tela što
sanja istinski san
Zvezde poređane u mahunu
Sve što je stvoreno pesmom i suncem
Između moje odsutnosti i tvojih biljnih
ambicija noć
Koja me čini potrebnim i kada me nema
Zeleni mikrofonu moga podzemnog glasa zovo
Što ničeš iz pakla jer nema drugog sunca pod
zemljom

O biljko gde su tvoji anđeli slični insektima
I moja krv što vezuje kiseonik i vreme
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Branko Miljković - Page 2 Empty Re: Branko Miljković

Ned Nov 01, 2009 4:02 am
Pohvala svetu


Ne napuštaj me svete
Ne idi naivna lasto

Ne povredite zemlju
Ne dirajte vazduh
Ne učinite nikakvo zlo vodi
Ne posvađajte me sa vatrom
pustite me da koračam
Prema sebi kao prema svome cilju

Pustite me da govorim vodi
Da govorim zemlji
I ptici koja živi od vazduha
Glas moj ispružen kao živac
Pustite me da govorim
Dok ima vatre u meni
Možda ćemo jednom moći
Da to što kažemo dodirnemo rukama

Ne napuštaj me svete
Ne idi naivna lasto
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Branko Miljković - Page 2 Empty Re: Branko Miljković

Ned Nov 01, 2009 4:03 am
Paralelna pesma


hajdemo proste vode ama ne
hajdemo svet je onakav kakav je
prazno u punom
to je mala šetnja do
nepoznatog i natrag pesma koju svi znaju i
da je niko ne ispeva
uvežbanim navikama da se niko ne izdvoji
najobičnije reči mi
nabavljaju sve što mi
treba i ne treba da nijedan grad ne bude
prestonica
drugim gradovima
to je najlepša kuga to su
najređe bolesti ne, nema razloga da
pišem pesme
tako potrebne mom
tamnom žaru ako umem da približim
stvarnost
kada pokušam da
izdvojim onome što radim
praznini kojoj se
prilagođavam
malo čistog vremena -
pesmu šta inspiracija
za muzičku fotografiju
praznine šta njena zlatna ludost
misao koja se premešta
koja se penje
slična praznim
vodoskocima iz jednog sveta u drugi
zvezdi crnoj ko
sklopljeno oko kad velikim rečima
prethodi pustinja

hajdemo proste vode
hajdemo
to je mala šetnja do nepoznatog i natrag
uvežbanim navikama koje nas izjednačiše
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Branko Miljković - Page 2 Empty Re: Branko Miljković

Ned Nov 01, 2009 4:03 am
Pohvala vatri


I

Ona nema nikoga
osim sunca i mene

II

Ona se ukazuje lutalici
ukazuje se lukavom
ukazuje se zaljubljenom

Ništa nije izgubljeno u vatri
samo je sažeto

III

Na krajevima vatre
predmeti koji ne svetle
niti se nečim drugim odlikuju
traju u tuđem vremenu

Ptica koja sama čini jato
iz nje izleće

Uzmite šaku svežeg pepela
ili bilo čega što je prošlo
i videćete da je to još uvek vatra
ili da to može biti
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Branko Miljković - Page 2 Empty Re: Branko Miljković

Ned Nov 01, 2009 4:03 am
Patetika vatre

Dva prelida


I

U zaborav zašto reče
Što nepogrešnom pogreškom steče
Kad bljutavi svet s druge strane
Tače te da ti ukus zgrane
Tu ptica bez ptice drugo posta
Reči bez smisla poklon za gosta
Što svojom dosadom se zabavlja
Svi smo mi bolesni od zdravlja
Od sunca kome je najbliža
Naša rana nedostižna

II

O hladna vatro koja izgaraš
Svud oko mene a dan ne stvaraš
Ne znaju kuće gde odoše ljudi
Nit pozna jutro one koje budi
Al zna ih ponoć puna suncokreta
Biljni petao na krovu sveta
Koji ih samo zato budi
Što mrtvi znaju da budu budni
Da slede reku zvezde i ptice
I nastave život kriomice
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Branko Miljković - Page 2 Empty Re: Branko Miljković

Ned Nov 01, 2009 4:04 am
Feniks


Da l varkom čaraš po mom čelu
O ti u meni odsutnost mene
Mogućnost krila u mome telu
I neke svetlosti zaleđene
I neke svetlosti zaleđene

Jesi li možda java pozna
Kada se kasno ostvaruje
Obećanje cvetova za porozna
Vremena kojim sjaj putuje
Vremena kojim sjaj putuje

Cvet si što živi u mrtvom telu
A ne zna ime događaju
Koji rascveta ružu belu
Za potonuli plamen u maju
Za potonuli plamen u maju

Sjaj koji sebe ne upozna
Gorkim stvarima blagost vrati
Da l će ta svetlost ikad sjati
Da l će ta svetlost ikad sjati

Da l varkom čaraš po mom čelu
Ili si možda java pozna
Cvet što živi u mrtvom telu
Sjaj koji sebe ne upozna
Sjaj koji sebe ne upozna
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Branko Miljković - Page 2 Empty Re: Branko Miljković

Ned Nov 01, 2009 4:04 am
Bol i sunce


I

Sunce koje podgrevaš u novom
Svetu stare laži o seljenju praha
Naša je nada očajna i plaha
Naš pakao poče pesmom labudovom.

Ti što nas ne razlikuješ a osvetljavaš
Slikama od juče, danas van vremena,
U pustinji se pretvara svet koji spasavaš -
Zalud ptice kruže oko tvog imena.

O stub sunčev zanet beščulnom muzikom
Ubija nas snom o savršenstvu, slikom
Pustinje što očisti sunce od vremena
I belih svetlošti čula što nam srce kradu.
Hvalite sunce koje osvetljava bez promena
Suprotne stvari zavađene pojave očajnu nadu.

II

To u šta se sjaj i bol pretvara isto
Biva: ljubav koju još pesnik ne reče
Jarki cvete kojim vrtovi se leče
Iz prvobitnog nerva rasteš bolno i čisto.

Daj mi da vidim svršetak tvog leta
Mir tvoga kretanja što mi nemir snio
I nepokretnost moja kad sam mrtav bio
Sam u svom srcu bez munje i cveta

Gde je uteha za ono što znamo
Nada bez onoga koji se nada, san
Bez onoga što sanja, svet bez seni!

Je li to ljubav što se iz srca tamnog
U vatru premešta iz vatre u dan
Ljubav van nas i u uspomeni?
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Branko Miljković - Page 2 Empty Re: Branko Miljković

Ned Nov 01, 2009 4:04 am
Noć jača od sveta


O, koje li je vreme u kosmosu
Sazdan od zvezda rujni ponor cveta
Prevazilaziš se maglom preko sveta
Nema uspavanke za srditu joj rosu

Jača od sveta noć tajnih prepleta
Očara prazninu zaspalog tela što se osu
Zvezdama kad san ti sadi u potiljku lozu
I ptice sleću u kamen sa dleta

Nek župlja senka nestanak tela slavi
Jedno je vreme u srcu drugo u glavi
Bujnu nevidljivost sa svih strana čuje

Mi znamo da je od prošlosti veće
Sve čega nema i što biti neće
I da svet ovaj prazno odjekuje
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Branko Miljković - Page 2 Empty Re: Branko Miljković

Ned Nov 01, 2009 4:04 am
Svest o zaboravu


Nada je luksuz. Večna noć u krvi
izmišljenom oku slepim zidom preti.
O vatro tamna iza sebe, ko prvi
da ljubim tako ljubim, ne mogu da se setim.

Zar znam što sam znao zar znam što ću znati:
skelet usamljeni izgubljeno ime
divno usklađene s prazninom što pamti
jalovost cveta i jalovost zime.

Ja sam zabrinuti ljubavnik tog cveta
što mami iz mene sunce i prazninu
pretvara u slavuja, kad različit od sveta
predeo me tače i pretvori u prašinu.

Al zaboravom svet sam sačuvao i čuvam
za sva vremena od vremena i praha
O gde su ta mesta kada vetar duva
i pustoš pomera? Gde zvezda moja plaha?

Niskosti uzalud čeznu pesmu! Čitam
na kolenima predeo koji se otvara
u biću u kamenu praznom gde je skrita
poslednja zvezda čiji sjaj ne vara.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Branko Miljković - Page 2 Empty Re: Branko Miljković

Ned Nov 01, 2009 4:05 am
Feniks(1)


Smrću izmenjena kamen otvara
Prazno polje doziva glasom umiri mora
Jedina ptica što samu sebe stvara
Iz pepela zlih vesti i praznih dogovora.

Ona je računanje inspirisano zvezdama
Sjaj koji ruku srce i um spaja
Ona je cvet što procveta al utaja
Predelu ime. Peva iz neznana.

Jedina ume da pepeo pobedi
I da iz vatre iznese svoj glas
Obećana u odgovoru na pakao leti
Sama u sebi čeka svoj čas.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Branko Miljković - Page 2 Empty Re: Branko Miljković

Ned Nov 01, 2009 4:05 am
Lauda

Lauda


Najlepše pevaju zablude. O, vali,
Rimuje se more! Tad smo na žal pali.

Malo je imena ispisanih na vodi.
Svi puze il lete, al malo ko brodi
Gordijim morem opasnoj slobodi.
Dan je u sebi noć, a sunce pali.

Izgubi put ako putovanju smeta.
Ah što je lepo i opasno: cvetradicveta!
Posveti gorkoj zvezdi uvrh leta
Lekoviti rečnik bilja u uvali.

Kroz potajne gore goren lek ti je
Da zemlju zemljom ljubiš vek ti je.
Al ako je u oči poljubiš nek ti je
prozračan poljubac ko prazni kristali.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Branko Miljković - Page 2 Empty Re: Branko Miljković

Ned Nov 01, 2009 4:06 am
Balada


Ohridskim trubadurima


Mudrosti, neiskusno sviću zore,
Na obične reči više nemam pravo!
Moje se srce gasi, oči gore.
Pevajte, divni starci, dok nad glavom
Rasprskavaju se zvezde kao metafore!
Što je visoko iščezne, što je nisko istruli.
Ptico, dovešću te do reči. Al vrati
Pozajmljeni plamen. Pepeo ne huli.
U tuđem smo srcu svoje srce čuli.
Isto je pevati i umirati.

Sunce je reč koja ne ume da sija.
Savest ne ume da peva, jer se boji
Osetljive praznine. Kradljivci vizija,
Orlovi, iznutra kljuju me. Ja stojim
Prikovan za stenu koja ne postoji.
Zvezdama smo potpisali prevaru
Nevidljive noći, tim crnje. Upamti
Taj pad u život ko dokaz tvom žaru.
Kad mastilo sazre u krv, svi će znati
Da isto je pevati i umirati

Mudrosti, jači će prvi posustati!
Samo nitkovi znaju šta je poezija,
Kradljivci vatre, nimalo umiljati,
Vezani za jarbol lađe koju prati
Podvodna pesma javom opasnija.
Onesvešćeno sunce u zrelom voću će znati
Da zameni poljubac što pepeo odmara.
Al niko posle nas neće imati
Snagu koja se slavujima udvara
Kad isto je pevati i umirati.

Smrtonosan je život, al smrti odoleva.
Jedna strašna bolest po meni će se zvati.
Mnogo smo patili. I, evo, sad peva
Pripitomljeni pakao. Nek srce ne okleva.
Isto je pevati i umirati.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Branko Miljković - Page 2 Empty Re: Branko Miljković

Ned Nov 01, 2009 4:07 am
More pre nego usnim


Svet nestaje polako. Zagledani svi su
u zažljivo vreme na zidu: o hajdemo!
Granice u kojima živimo nisu
granice u kojima umiremo.
Opora noći mrtva tela,
mrtvo je srce al ostaju dubine.
Noćas bi voda samu sebe htela
da ispije do dna i da otpočine.

Putuj dok još ima sveta i saznanja:
bićeš lep od prašine, spoznaćeš prah i sjaj.
Oslepi svojim koračajući putem, al znaj:
lažno je sunce, istina je njegova putanja.
Nek trgovci vremenom plove sa voskom u ušima,
ti smelo slušaj kako pevaju pustinje,
dok kleče bele zvezde pred zatvorenim
morem i ima
u tebi snage koja te raspinje.

Praznino, kako su zvezde male!
Tvoj san bez tela, bez noći noć,
pridev je čistog sunca pun pohvale.
To što te vidim je l moja il tvoja moć?
Prozirna ogrado koju sjaj savlada,
pusta providnosti koje me strah hvata,
tvoj cvet je jedini zvezda iznad grada,
tvoja uzaludnost od čistoga zlata!

Svet nestaje polako, tužni svet.
Ko će naše srce i kosti da sahrani
tamo gde ne dopire pamćenje, pokret
gde nas ne umnožava i ne ponavljaju dani!
Iščupajte mi jezik i stavite cvet:
počinje lutanje kroz svetlost. Reči zaustavi!
Sutra će sigurno i kukavice moći
ono što danas mogu samo hrabri i pravi
koji su u prostoru između nas i noći
našli divne razloge drugačije ljubavi.

Svet nestaje. A mi verujemo svom žestinom
u misao koju još ne misli niko,
u prazno mesto, u penu kada s prazninom
pomeša se more i oglasi rikom.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Branko Miljković - Page 2 Empty Re: Branko Miljković

Ned Nov 01, 2009 4:07 am
Osećanje sveta

Prošlost vatre


Ona uči zvezde da budu jetke
Spava sa svojim mrakom iz zagriženosti
Spanđala se sa vremenom
Mešajući svoj pepeo sa svežinom zore

Ona svetli: to svetli njena praznina
Njena će nemoć osvetliti naše puteve
Sunce je ime njenog nasilja
Njena izdajstva skriva ljudsko srce

Ona je priznala sever
Ona je pod starost blagosiljala ciču
Ptica koja sebe stvara iz svoje nemaštine
Čita led iz njinog uma

Na način umiljat i strašan
Dani su različiti al svetlost zore je ista
Zagađena vatra u glavi, bivša reč
Buduću zoru uči surovosti
Sponsored content

Branko Miljković - Page 2 Empty Re: Branko Miljković

Nazad na vrh
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu