- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Dušan Kovačević - Generalna proba samoubistva
Pon Avg 03, 2009 3:48 am
Malo gorča komedija o laži
Glumci drame „Samoubistvo", i uloge koje igraju u ovoj „metafizičkoj" komediji:
GLUMAC, u ulozi Samoubice, i samoubičinog Brata
GLUMAC, u ulogama četiri Brata: Kapetana, Biznismena, Psihijatra, i Advokata
GLUMAC - RIBAR
GLUMICA - DEVOJKA
JEDAN GLAS IZ TONSKE KABINE
Glumci drame „Samoubistvo", i uloge koje igraju u ovoj „metafizičkoj" komediji:
GLUMAC, u ulozi Samoubice, i samoubičinog Brata
GLUMAC, u ulogama četiri Brata: Kapetana, Biznismena, Psihijatra, i Advokata
GLUMAC - RIBAR
GLUMICA - DEVOJKA
JEDAN GLAS IZ TONSKE KABINE
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Dušan Kovačević - Generalna proba samoubistva
Pon Avg 03, 2009 3:48 am
I
POKUŠAJ SAMOUBISTVA NESREĆNOG ARHITEKTE
Dunavski most...
Ogradi prilazi sredovečan čovek - između pedeset i šezdeset godina, u sivom mantilu, pomalo rasejanog, sluđenog pogleda ispod okruglih stakala naočara za vid... Naslanja se na ogradu, posmatra tamnu površinu reke u noćnoj tišini, osvrće se - proverava da li ga neko gleda, skida mantil i uredno ga presavija, „slaže", ostavljajući ga pokraj metalne ograde... Iz džepova sakoa prvo vadi novčanik, pa plavi koverat, i na kraju mobilni telefon... Sve to pažljivo stavlja na presavijeni mantil, i dalje gledajući da neko ne naiđe... Kad prođu retka kola u ovo doba noći, uspravi se, osmehne i pođe korak-dva, kao daje zastao u šetnji... Čim automobil nestane, vraća se do mantila, nastavljajući svoje samoubilačke pripreme; pedantno, mirno, i očigledno sve ranije osmišljeno.
Pošto je završio „tehnički deo posla", podiže glavu i za trenutak gleda put zvezdanog neba, kao da posmatra kuda će otići kad okonča muke na ovom svetu... Skida naočare, spušta ih na mantil, pa podiže desnu nogu na ogradu, i već je (bio) zaseo na metalni branik, kad se neplanirano nečega setio, nečeg što bi bilo dobro da uradi; spušta nogu sa ograde i uzima telefon sa mantila... Brzo je dobio Devojku, koja mu je bila „sve u životu", poslednje dve godine.
SAMOUBICA: Gde si, ljubavi?... Zašto si tako zadihana?... Vežbaš?... Nisam znao, nisi mi rekla da si krenula na časove plesa... Da... naravno, trebaće ti... Naravno, naravno, dušo... A ko ti je instruktor plesa?... Ne, ne, ne... Nisam ljubomoran. Zanima me, samo, da li si u dobrim rukama. Mislim, da li je čovek stručnjak... Bože, ljubavi... Pitam te najozbiljnije. Nisam ljubomoran, kad ti kažem... Brinem se. Samo, da li je čovek pouzdan, da li može da te nauči sve te komplikovane igre do početka snimanja. Ti u filmu više plešeš nego što normalno hodaš... Jeste, jeste, ljubavi... A da li se moj Brat složio da ti taj mladić bude instruktor?... Jeste... Čudi me... Moj Brat je posesivan i, najblaže rečeno, sebičan čovek; sebičan od rođenja. Ono što je njegovo, to je samo njegovo, i nema šanse da to njegovo deli sa nekim drugim... Nisam rekao da si ti „njegova" - privatno, već da si njegova glumica, njegov poslovni partner, buduća filmska zvezda... Hteo sam reći, ljubavi, on bi, kao producent, morao da zna šta ti radiš i sa kim se viđaš... Jeste, ljubavi... Velike pare su uložene u taj film, a, zapravo, najviše u tvoju ulogu, i u tebe... (Osvetliše ga farovi automobila koji je zastao. Samoubica okreće glavu od jakog svetla. Čuje glas iz kola koji ga pita: Da li je sve u redu? Jeste, Jeste... odgovara Samoubica. Treba li vam neka pomoć?... Ne, ne. Hvala vam. Šetam. Automobil odlazi, a čovek nastavlja razgovor sa Devojkom)... Izvini, ljubavi... Zaustavila se neka kola; vozač me pita, da li mi treba neka pomoć... A taman sam pomislio da na celom svetu nema jednog jedinog dobrog čoveka... Gde sam? Pa, na mostu, ljubavi... Na dunavskom mostu... Ti znaš da se ja nikad ne šalim. Rekla si mi, bar hiljadu puta: dragi, ti dibidus nemaš osećaj za šalu; život shvataš suviše ozbiljno, preozbiljno, skoro tragično... Šta radim na mostu? Pa, došao sam, ljubavi, da se malo ubijem... Sad ću, lepo, da skočim sa mosta, da završim ekskurziju na ovom svetu. Dosta je bilo. Sve sam video, sve sam čuo, mnogo toga sam i doživeo, nagledao sam se svega i svačega, a ti si mi bila tačka na kra-ju života... Hteo sam da odem i da ti se ne javim, ali sam se u poslednjem trenutku predomislio - kao svaki „staromodan čovek koga je pregazilo vreme", kao što si mi sinoć rekla... Jeste, ljubavi. Baš tako si mi rekla... Naravno, nije to razlog da ja sad skočim s mosta; postoje ozbiljniji razlozi... Ej, sunce moje, jesenje, bar ti znaš da se ja nikada ne šalim. Evo, čuješ li zvuk broda koji upra-vo prolazi ispod mosta. Samo trenutak... (On nadnosi telefon nad reku, prenoseći joj zvuk motora broda koji plovi ispod mosta. U uverljivosti mu „pomaže"i sirena broda, koja ga je, skoro, obradovala)... Čula si sirenu?... Kao da sam je naručio da te pozdravi... Šteta je što se ja nisam bavio filmom; imam osećaj da bih pravio uzbudljive, interesantne, i verovatno pomalo sentimentalne filmove, kao one iz vremena kad je film bio crno-beli... Evo, kad već pričamo o filmu, hoćeš li da ti „izrežiram" kraj života jednog Baksuza, odnosno - mene?!... Ja ću sad preći ogradu mosta, skočiću u ambis, i reći ću ti - volim te, pre nego što Dunav prekine vezu. Neću vrištati, kao što većina samoubica radi. Koncentrisaću se, i pre udara o vodu povikaću: volim te!... Ej, ej, šta ti je, ljubavi... Nemoj da plačeš, kad sam smislio genijalan kraj (naše) ljubavne priče. Mogla bi ovo da ispričaš mome bratu, pa da, eventualno, napravite ovakav kraj filma... Bila bi to sjajna scena, veličanstven kraj. Stariji čovek, koji obožava svoju znatno mlađu devojku, ubija se tako što skače sa mosta, i u telefon joj viče poslednje reči: volim te!... Ljubavi, pa to bi bio kraj za Oskara!... Evo, sad ćemo videti kako to izgleda... Žao mi je, samo, što nećeš moći da kažeš da li sam sve dobro uradio... Ljubavi, molim te... Molim te, nemoj da plačeš; zbunjuješ me... Moram da se koncentrišem, da ne pogrešim, jer neću imati priliku da ponovim scenu... (Dok priča, ubeđujući ljubav" da ne plače, Baksuz - kakoje sam sebe „krstio", prelazi ogradu i zastaje na platou iznad provalije nad rekom. Oslanjajući se leđima o ogradu - da ga samoubilački nagon ne bi „povukao " pre vremena, skida cipele - cipelu o cipelu, i stavlja ih pokraj mantila, kroz rešetke ograde) Izvini, ljubavi, morao sam da skinem cipele. Žao mi je - kupio sam ih pre nedelju dana; ručni rad, engleska koža, italijanski dizajn... Brat je želeo iste ovakve, i ja sam mu obećao, ali sam se sad setio da obećanje neću moći da ispunim. Pa, pošto mi je uzeo sve u životu, neka uzme i ove cipele. I - molim te, reci mu, ako može u ovim cipelama da krene boljim, lepšim, poštenijim i ljudskijim putem; da ne ide - kao do sada, po glibu, blatu, đubretu, i ljudima... Nemoj da plačeš, mila moja... Znaš o čemu ti pričam... Hoćeš li da prestaneš da plačeš, i da mi kažeš samo jedan jedini razlog zašto ne bi trebalo da se ubijem?... Lakše ti je da i dalje plačeš, nego da se setiš samo jednog razloga... Nećeš me, nikad više, prevariti plakanjem, ljubavi... Naplakala si mi se toliko, da mi je procureo krov na kući; mokar sam od tvoga plakanja poslednje dve godine, nikako da se osušim. Zato sam, valjda, i rešio da skočim u reku; navikao sam se da budem mokar... Samo još nešto, ljubavi. Ostavio sam pokraj ograde, na mostu, pismo za Brata, u kome sam mu sve lepo objasnio šta treba da uradi. Zamoli ga, kad ostanete sami, da uradi ovo što sam napisao... Eto, to bi bilo sve... Jao, umalo da zaboravim!... (Iz džepa sakoa vadi ključeve kola). Ostavio sam kola ispod mosta... Evo, ključevi su u mantilu, da ne razvaljujete vrata... I, to bi bilo to, sunce moje, jesenje... Molim te, prestani da jaučeš; zbunićeš me, zaboraviću da ti kažem da te volim... Sve ostalo što ti sad nisam rekao, napisao sam u ovom pismu... Jesi li spremna, ljubavi?... Krećem... (Samoubica se odvaja od ograde, dolazi do ivice nezaštićenog dela, gleda u provaliju ispod sebe, i taman da skoči, zaustavi ga nečiji glas, nalik na krik.)
RIBAR: Druže! Prijatelju! Gospodine!
(Mlađi čovek - ribar po izgledu, dotrči na nekoliko koraka od Samoubice i, zastaje, ukipi se, kao da će on pasti ako napravi još jedan korak. Samoubica, sa one strane ograde, zbunjen vikom i pojavom nepoznatog čoveka, okreće se da vidi ko to vrišti.)
RIBAR: Nemoj, prijatelju, majke ti... Nemoj, molim te... Ovako te molim... Nemoj da skačeš ovde, ljubim te... Taman sam, dole, ispod mosta, postavio mreže i bubnjeve... Ako skočiš, sve ćeš upropastiti, ima sve da mi pokidaš... Nemoj, molim te... Pre nedelju dana mi je jedan skočio i sve pokidao, a ja od ovog ribarskog posla živim; izdržavam familiju; ženu i četvoro dece... Nemoj, rođeni, da me i ti zaviješ u crno. Ako mi i ti pokidaš alat, u koji sam ponovo uložio sve što sam imao - i zadužio se, mogu slobodno da skočim odmah posle tebe... Evo, kunem ti se u moje četvoro dece - sve jedno drugom do uveta, ako ti sad skočiš, ja skačem za tobom... Šta će mi život, ako nemam od čega da živim... Ili - prvo me ubij, pa onda skoči... (Samoubica gleda izbezumljenog, uzrujanog, uplakanog čoveka; očigledno mu je neprijatno, jer svojim skokom nije želeo da učini bilo kakvo zlo. Osmehnuvši se kao krivac, pokuša da se pravda.)
SAMOUBICA: Prijatelju... ja, stvarno, nisam znao da su vam mreže ispod mosta... Nemojte se ljutiti, ali, ja bih svakako, morao da skočim...
RIBAR: Morao bi... Moraš?
SAMOUBICA: Da, nažalost, moram... I, molim vas, nemojte plakati; ne podnosim plakanje zbog mene...
POKUŠAJ SAMOUBISTVA NESREĆNOG ARHITEKTE
Dunavski most...
Ogradi prilazi sredovečan čovek - između pedeset i šezdeset godina, u sivom mantilu, pomalo rasejanog, sluđenog pogleda ispod okruglih stakala naočara za vid... Naslanja se na ogradu, posmatra tamnu površinu reke u noćnoj tišini, osvrće se - proverava da li ga neko gleda, skida mantil i uredno ga presavija, „slaže", ostavljajući ga pokraj metalne ograde... Iz džepova sakoa prvo vadi novčanik, pa plavi koverat, i na kraju mobilni telefon... Sve to pažljivo stavlja na presavijeni mantil, i dalje gledajući da neko ne naiđe... Kad prođu retka kola u ovo doba noći, uspravi se, osmehne i pođe korak-dva, kao daje zastao u šetnji... Čim automobil nestane, vraća se do mantila, nastavljajući svoje samoubilačke pripreme; pedantno, mirno, i očigledno sve ranije osmišljeno.
Pošto je završio „tehnički deo posla", podiže glavu i za trenutak gleda put zvezdanog neba, kao da posmatra kuda će otići kad okonča muke na ovom svetu... Skida naočare, spušta ih na mantil, pa podiže desnu nogu na ogradu, i već je (bio) zaseo na metalni branik, kad se neplanirano nečega setio, nečeg što bi bilo dobro da uradi; spušta nogu sa ograde i uzima telefon sa mantila... Brzo je dobio Devojku, koja mu je bila „sve u životu", poslednje dve godine.
SAMOUBICA: Gde si, ljubavi?... Zašto si tako zadihana?... Vežbaš?... Nisam znao, nisi mi rekla da si krenula na časove plesa... Da... naravno, trebaće ti... Naravno, naravno, dušo... A ko ti je instruktor plesa?... Ne, ne, ne... Nisam ljubomoran. Zanima me, samo, da li si u dobrim rukama. Mislim, da li je čovek stručnjak... Bože, ljubavi... Pitam te najozbiljnije. Nisam ljubomoran, kad ti kažem... Brinem se. Samo, da li je čovek pouzdan, da li može da te nauči sve te komplikovane igre do početka snimanja. Ti u filmu više plešeš nego što normalno hodaš... Jeste, jeste, ljubavi... A da li se moj Brat složio da ti taj mladić bude instruktor?... Jeste... Čudi me... Moj Brat je posesivan i, najblaže rečeno, sebičan čovek; sebičan od rođenja. Ono što je njegovo, to je samo njegovo, i nema šanse da to njegovo deli sa nekim drugim... Nisam rekao da si ti „njegova" - privatno, već da si njegova glumica, njegov poslovni partner, buduća filmska zvezda... Hteo sam reći, ljubavi, on bi, kao producent, morao da zna šta ti radiš i sa kim se viđaš... Jeste, ljubavi... Velike pare su uložene u taj film, a, zapravo, najviše u tvoju ulogu, i u tebe... (Osvetliše ga farovi automobila koji je zastao. Samoubica okreće glavu od jakog svetla. Čuje glas iz kola koji ga pita: Da li je sve u redu? Jeste, Jeste... odgovara Samoubica. Treba li vam neka pomoć?... Ne, ne. Hvala vam. Šetam. Automobil odlazi, a čovek nastavlja razgovor sa Devojkom)... Izvini, ljubavi... Zaustavila se neka kola; vozač me pita, da li mi treba neka pomoć... A taman sam pomislio da na celom svetu nema jednog jedinog dobrog čoveka... Gde sam? Pa, na mostu, ljubavi... Na dunavskom mostu... Ti znaš da se ja nikad ne šalim. Rekla si mi, bar hiljadu puta: dragi, ti dibidus nemaš osećaj za šalu; život shvataš suviše ozbiljno, preozbiljno, skoro tragično... Šta radim na mostu? Pa, došao sam, ljubavi, da se malo ubijem... Sad ću, lepo, da skočim sa mosta, da završim ekskurziju na ovom svetu. Dosta je bilo. Sve sam video, sve sam čuo, mnogo toga sam i doživeo, nagledao sam se svega i svačega, a ti si mi bila tačka na kra-ju života... Hteo sam da odem i da ti se ne javim, ali sam se u poslednjem trenutku predomislio - kao svaki „staromodan čovek koga je pregazilo vreme", kao što si mi sinoć rekla... Jeste, ljubavi. Baš tako si mi rekla... Naravno, nije to razlog da ja sad skočim s mosta; postoje ozbiljniji razlozi... Ej, sunce moje, jesenje, bar ti znaš da se ja nikada ne šalim. Evo, čuješ li zvuk broda koji upra-vo prolazi ispod mosta. Samo trenutak... (On nadnosi telefon nad reku, prenoseći joj zvuk motora broda koji plovi ispod mosta. U uverljivosti mu „pomaže"i sirena broda, koja ga je, skoro, obradovala)... Čula si sirenu?... Kao da sam je naručio da te pozdravi... Šteta je što se ja nisam bavio filmom; imam osećaj da bih pravio uzbudljive, interesantne, i verovatno pomalo sentimentalne filmove, kao one iz vremena kad je film bio crno-beli... Evo, kad već pričamo o filmu, hoćeš li da ti „izrežiram" kraj života jednog Baksuza, odnosno - mene?!... Ja ću sad preći ogradu mosta, skočiću u ambis, i reći ću ti - volim te, pre nego što Dunav prekine vezu. Neću vrištati, kao što većina samoubica radi. Koncentrisaću se, i pre udara o vodu povikaću: volim te!... Ej, ej, šta ti je, ljubavi... Nemoj da plačeš, kad sam smislio genijalan kraj (naše) ljubavne priče. Mogla bi ovo da ispričaš mome bratu, pa da, eventualno, napravite ovakav kraj filma... Bila bi to sjajna scena, veličanstven kraj. Stariji čovek, koji obožava svoju znatno mlađu devojku, ubija se tako što skače sa mosta, i u telefon joj viče poslednje reči: volim te!... Ljubavi, pa to bi bio kraj za Oskara!... Evo, sad ćemo videti kako to izgleda... Žao mi je, samo, što nećeš moći da kažeš da li sam sve dobro uradio... Ljubavi, molim te... Molim te, nemoj da plačeš; zbunjuješ me... Moram da se koncentrišem, da ne pogrešim, jer neću imati priliku da ponovim scenu... (Dok priča, ubeđujući ljubav" da ne plače, Baksuz - kakoje sam sebe „krstio", prelazi ogradu i zastaje na platou iznad provalije nad rekom. Oslanjajući se leđima o ogradu - da ga samoubilački nagon ne bi „povukao " pre vremena, skida cipele - cipelu o cipelu, i stavlja ih pokraj mantila, kroz rešetke ograde) Izvini, ljubavi, morao sam da skinem cipele. Žao mi je - kupio sam ih pre nedelju dana; ručni rad, engleska koža, italijanski dizajn... Brat je želeo iste ovakve, i ja sam mu obećao, ali sam se sad setio da obećanje neću moći da ispunim. Pa, pošto mi je uzeo sve u životu, neka uzme i ove cipele. I - molim te, reci mu, ako može u ovim cipelama da krene boljim, lepšim, poštenijim i ljudskijim putem; da ne ide - kao do sada, po glibu, blatu, đubretu, i ljudima... Nemoj da plačeš, mila moja... Znaš o čemu ti pričam... Hoćeš li da prestaneš da plačeš, i da mi kažeš samo jedan jedini razlog zašto ne bi trebalo da se ubijem?... Lakše ti je da i dalje plačeš, nego da se setiš samo jednog razloga... Nećeš me, nikad više, prevariti plakanjem, ljubavi... Naplakala si mi se toliko, da mi je procureo krov na kući; mokar sam od tvoga plakanja poslednje dve godine, nikako da se osušim. Zato sam, valjda, i rešio da skočim u reku; navikao sam se da budem mokar... Samo još nešto, ljubavi. Ostavio sam pokraj ograde, na mostu, pismo za Brata, u kome sam mu sve lepo objasnio šta treba da uradi. Zamoli ga, kad ostanete sami, da uradi ovo što sam napisao... Eto, to bi bilo sve... Jao, umalo da zaboravim!... (Iz džepa sakoa vadi ključeve kola). Ostavio sam kola ispod mosta... Evo, ključevi su u mantilu, da ne razvaljujete vrata... I, to bi bilo to, sunce moje, jesenje... Molim te, prestani da jaučeš; zbunićeš me, zaboraviću da ti kažem da te volim... Sve ostalo što ti sad nisam rekao, napisao sam u ovom pismu... Jesi li spremna, ljubavi?... Krećem... (Samoubica se odvaja od ograde, dolazi do ivice nezaštićenog dela, gleda u provaliju ispod sebe, i taman da skoči, zaustavi ga nečiji glas, nalik na krik.)
RIBAR: Druže! Prijatelju! Gospodine!
(Mlađi čovek - ribar po izgledu, dotrči na nekoliko koraka od Samoubice i, zastaje, ukipi se, kao da će on pasti ako napravi još jedan korak. Samoubica, sa one strane ograde, zbunjen vikom i pojavom nepoznatog čoveka, okreće se da vidi ko to vrišti.)
RIBAR: Nemoj, prijatelju, majke ti... Nemoj, molim te... Ovako te molim... Nemoj da skačeš ovde, ljubim te... Taman sam, dole, ispod mosta, postavio mreže i bubnjeve... Ako skočiš, sve ćeš upropastiti, ima sve da mi pokidaš... Nemoj, molim te... Pre nedelju dana mi je jedan skočio i sve pokidao, a ja od ovog ribarskog posla živim; izdržavam familiju; ženu i četvoro dece... Nemoj, rođeni, da me i ti zaviješ u crno. Ako mi i ti pokidaš alat, u koji sam ponovo uložio sve što sam imao - i zadužio se, mogu slobodno da skočim odmah posle tebe... Evo, kunem ti se u moje četvoro dece - sve jedno drugom do uveta, ako ti sad skočiš, ja skačem za tobom... Šta će mi život, ako nemam od čega da živim... Ili - prvo me ubij, pa onda skoči... (Samoubica gleda izbezumljenog, uzrujanog, uplakanog čoveka; očigledno mu je neprijatno, jer svojim skokom nije želeo da učini bilo kakvo zlo. Osmehnuvši se kao krivac, pokuša da se pravda.)
SAMOUBICA: Prijatelju... ja, stvarno, nisam znao da su vam mreže ispod mosta... Nemojte se ljutiti, ali, ja bih svakako, morao da skočim...
RIBAR: Morao bi... Moraš?
SAMOUBICA: Da, nažalost, moram... I, molim vas, nemojte plakati; ne podnosim plakanje zbog mene...
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Dušan Kovačević - Generalna proba samoubistva
Pon Avg 03, 2009 3:48 am
RIBAR: Pa, što baš ovde da skočiš, burazeru?... Zašto baš na ovom mestu? Meni na glavu...
SAMOUBICA: Nisam znao da vi ovde lovite... Ovo je najviši deo mosta, Dunav je ovde najdublji i najopasniji; virovi odmah povuku čoveka na dno... Nema šanse da se spaseš... Ne bih voleo da se brukam, da novine pišu kako sam skočio i kako su me spasli, pa onda odveli u ludnicu... Em se nisam ubio - nesposoban sam i da se ubijem, em sam - lud...
RIBAR: Razumem ja tebe, prijatelju, ali...
SAMOUBICA: Nemojte mi prilaziti... Ostanite, tu... Tako...
RIBAR: Da i ti nisi ostao bez posla, možda?
SAMOUBICA: Ja sam, gospodine, ostao bez - svega...
RIBAR: Vidi, ako neko može da te razume, onda sam to ja. Nekoliko puta sam razmišljao da prekratim život plinom - imam mali plinski šporet u brodu, ali sam se uvek predomislio u poslednjem trenutku, govoreći sebi: čovek mora da se bori dok je živ, dok ima snage, i dok je odgovoran za porodicu... Imaš li porodicu, prijatelju?
SAMOUBICA: Zadržavaš me... Nepotrebno me zadržavaš...
RIBAR: Molim te, samo još nešto da ti kažem. Ja sam, po profesiji, mašinski inženjer. Završio sam dva fakulteta. Fabrika mi je zatvorena, ostao sam na ulici posle dvadeset godina rada. Ribarenje mi je jedini izvor prihoda. Uložio sam u brod - koji sam sam napravio, skoro petnaest hiljada evra. Zadužio sam se za motor, mreže, dozvole, vez... Da ulovim jato kitova, ne bih vratio dugove...
SAMOUBICA: Izvinite, gospodine... (Čovek podiže telefon koji je mahinalno, spustio uz nogu; javlja se Devojci sa prizvukom izvinjenja.)... Izvini, draga, nisam još skočio. Zadržao me jedan čovek... gospodin - ribar... Moli me da ne skačem sa ovog mesta, jer je ispod mosta postavio mreže...
RIBAR: I struk.
SAMOUBICA: Struk...
RIBAR: Da... Struk, gospodine.
SAMOUBICA: Ne razumem, izvinite, ali, stvarno - ne razumem...
RIBAR: Bacio sam i struk od dvesta pedeset udica... Znate li vi šta je struk?... A da li znate šta je parangal?... To vam je konop, ili najlon, sa mnogo udica, za velike ribe...
SAMOUBICA: Da... A zašto je to bitno u mom slučaju?
RIBAR: Bitno je, itekako je bitno. Ako potonete do dna, gospodine, jedna od udica će vas sigurno zakačiti i vi ćete ostati na mom struku, pa ću ja morati da vas vadim i da imam posla sa policijom, jer je bacanje struka za branjeno ispod mosta. Oteraćete me u zatvor, na robiju. Policija bi mogla - za kaznu, da mi oduzme brod, i svu opremu... Vi ćete se ubiti i rešiti vaš problem, a ja ću završiti na robiji, ako mi se zakačite za neku udicu... A nema šanse da promašite dvestapedeset udica; nema šanse...
(Samoubica gleda uzrujanog čoveka, ne može da veruje šta mu se događa u poslednjim trenucima života. Ponovo se obraća Devojci, raspet između nje i očajnog Ribara.)
SAMOUBICA: Ljubavi, javiću ti se za dva minuta... Moram sa ovim gospodinom da raščistim neke stvari. Ne mogu da odem, a da nepoznatom čoveku napravim problem... Nemoj da plačeš! Nerviraš me! Biće mi lakše kad se ubijem, da te ne slušam kako plačeš!... Šta si rekla? Kako ja to razgovaram sa tobom? Pa, dušo, razgovaram sa tobom kao čovek koji stoji na ivici mosta, tri sekunde pre kraja života!... Nerviraš me, ti me nerviraš, ovaj gospodin me nervira, ne može čovek ni da se ubije na miru!... Šta je, gospodine, je l' vi ponovo plačete?... Zašto sad plačete?
RIBAR: Pa... rekao sam vam... Ako se zakačite na neku od udica... ostao sam bez posla... Pomreće mi deca od gladi... Plačem, gospodine, da ne bi plakala moja deca kad ostanu sama, i gladna, dok sam ja u zatvoru... Majka ih je ostavila, pa ako ostanu i bez mene... završiće na ulici među narkomanima i pedofilima... Da li je to „malo" za plakanje?... Vi samo o sebi mislite...
SAMOUBICA: Dobro... Koliko vam treba da izvadite to čudo iz reke?
RIBAR: Pa... oko dva sata, ako radim sam. Treba složiti preko osam stotina metara struka, sa dvesta pedeset udica...
SAMOUBICA: Dva sata?
RIBAR: Da... I to pod uslovom da mi na struku nije već neka velika riba. Ako je som, na primer, pa još poveći, naše veličine, mogu da ga izvlačim do jutra...
SAMOUBICA: I ja, onda, da stojim ovde do jutra? Izvinite, da li ste vi normalni? Da li ste vi, gospodine, normalni?!
RIBAR: Vi mene pitate da li sam ja normalan, a vi stojite na ivici mosta, i ja vas molim da se ne ubijete... Pa, ko od nas dvojice nije normalan?
SAMOUBICA (U telefon): Čuješ li, ljubavi, šta ovaj čovek priča; predlaže mi da sačekam malo, možda do jutra. kad na mostu bude sto hiljada automobila... da me ceo grad vidi kako skačem...
RIBAR: Gospodine, molim vas, nisam ja ovde došao da vas ometam da se ubijete; kunem vam se, znam kako vam je. Kad su mi saopštili da sam ostao bez posla, izašao sam iz kancelarije, seo u kola i krenuo prema mostu, ''Gazeli", da skočim u reku...''Gazela" je, verujte mi, mnogo bolja za... za... to što vi hoćete da uradite... Neuporedivo bolja, sigurnija, praktičnija, pa, čak, i diskretnija...
SAMOUBICA: Mislite?
RIBAR: Pa, ako se neko razume u reke... Vidite, skok sa „Gazele" vam garantuje dubinu od skoro dvadeset metara, sa virovima jačim od ovih ovde, jer su stubovi mosta širi, pa je protok vode brži, turbulentniji. Ovde se neko i spasi, ali tamo - niko... bar koliko je meni poznato poslednjih deset godina otkako sam ostao bez posla i došao na reku... Tamo nema preživelih, prijatelju.
SAMOUBICA: Nisam znao...
RIBAR: Da ste mene pitali pre nego što ste se odlučili za ovo mesto, ja bih vam rekao šta vam je i gde vam je najsigurnije...
SAMOUBICA: Mislite, kad sam odlučio da skočim sa mosta, trebalo je da krenem da obilazim ribare, i da se raspitujem gde bi mi bilo najzgodnije da se ubijem...
(Cinični monolog prekida sirena broda; upornija, ozbiljnija, i jača nego što je bila
KJ.? se irvi iuš oglasila. Ribar se nadnese nad reku, preko ograde, dovikujući nekome na brodu.)
SAMOUBICA: Nisam znao da vi ovde lovite... Ovo je najviši deo mosta, Dunav je ovde najdublji i najopasniji; virovi odmah povuku čoveka na dno... Nema šanse da se spaseš... Ne bih voleo da se brukam, da novine pišu kako sam skočio i kako su me spasli, pa onda odveli u ludnicu... Em se nisam ubio - nesposoban sam i da se ubijem, em sam - lud...
RIBAR: Razumem ja tebe, prijatelju, ali...
SAMOUBICA: Nemojte mi prilaziti... Ostanite, tu... Tako...
RIBAR: Da i ti nisi ostao bez posla, možda?
SAMOUBICA: Ja sam, gospodine, ostao bez - svega...
RIBAR: Vidi, ako neko može da te razume, onda sam to ja. Nekoliko puta sam razmišljao da prekratim život plinom - imam mali plinski šporet u brodu, ali sam se uvek predomislio u poslednjem trenutku, govoreći sebi: čovek mora da se bori dok je živ, dok ima snage, i dok je odgovoran za porodicu... Imaš li porodicu, prijatelju?
SAMOUBICA: Zadržavaš me... Nepotrebno me zadržavaš...
RIBAR: Molim te, samo još nešto da ti kažem. Ja sam, po profesiji, mašinski inženjer. Završio sam dva fakulteta. Fabrika mi je zatvorena, ostao sam na ulici posle dvadeset godina rada. Ribarenje mi je jedini izvor prihoda. Uložio sam u brod - koji sam sam napravio, skoro petnaest hiljada evra. Zadužio sam se za motor, mreže, dozvole, vez... Da ulovim jato kitova, ne bih vratio dugove...
SAMOUBICA: Izvinite, gospodine... (Čovek podiže telefon koji je mahinalno, spustio uz nogu; javlja se Devojci sa prizvukom izvinjenja.)... Izvini, draga, nisam još skočio. Zadržao me jedan čovek... gospodin - ribar... Moli me da ne skačem sa ovog mesta, jer je ispod mosta postavio mreže...
RIBAR: I struk.
SAMOUBICA: Struk...
RIBAR: Da... Struk, gospodine.
SAMOUBICA: Ne razumem, izvinite, ali, stvarno - ne razumem...
RIBAR: Bacio sam i struk od dvesta pedeset udica... Znate li vi šta je struk?... A da li znate šta je parangal?... To vam je konop, ili najlon, sa mnogo udica, za velike ribe...
SAMOUBICA: Da... A zašto je to bitno u mom slučaju?
RIBAR: Bitno je, itekako je bitno. Ako potonete do dna, gospodine, jedna od udica će vas sigurno zakačiti i vi ćete ostati na mom struku, pa ću ja morati da vas vadim i da imam posla sa policijom, jer je bacanje struka za branjeno ispod mosta. Oteraćete me u zatvor, na robiju. Policija bi mogla - za kaznu, da mi oduzme brod, i svu opremu... Vi ćete se ubiti i rešiti vaš problem, a ja ću završiti na robiji, ako mi se zakačite za neku udicu... A nema šanse da promašite dvestapedeset udica; nema šanse...
(Samoubica gleda uzrujanog čoveka, ne može da veruje šta mu se događa u poslednjim trenucima života. Ponovo se obraća Devojci, raspet između nje i očajnog Ribara.)
SAMOUBICA: Ljubavi, javiću ti se za dva minuta... Moram sa ovim gospodinom da raščistim neke stvari. Ne mogu da odem, a da nepoznatom čoveku napravim problem... Nemoj da plačeš! Nerviraš me! Biće mi lakše kad se ubijem, da te ne slušam kako plačeš!... Šta si rekla? Kako ja to razgovaram sa tobom? Pa, dušo, razgovaram sa tobom kao čovek koji stoji na ivici mosta, tri sekunde pre kraja života!... Nerviraš me, ti me nerviraš, ovaj gospodin me nervira, ne može čovek ni da se ubije na miru!... Šta je, gospodine, je l' vi ponovo plačete?... Zašto sad plačete?
RIBAR: Pa... rekao sam vam... Ako se zakačite na neku od udica... ostao sam bez posla... Pomreće mi deca od gladi... Plačem, gospodine, da ne bi plakala moja deca kad ostanu sama, i gladna, dok sam ja u zatvoru... Majka ih je ostavila, pa ako ostanu i bez mene... završiće na ulici među narkomanima i pedofilima... Da li je to „malo" za plakanje?... Vi samo o sebi mislite...
SAMOUBICA: Dobro... Koliko vam treba da izvadite to čudo iz reke?
RIBAR: Pa... oko dva sata, ako radim sam. Treba složiti preko osam stotina metara struka, sa dvesta pedeset udica...
SAMOUBICA: Dva sata?
RIBAR: Da... I to pod uslovom da mi na struku nije već neka velika riba. Ako je som, na primer, pa još poveći, naše veličine, mogu da ga izvlačim do jutra...
SAMOUBICA: I ja, onda, da stojim ovde do jutra? Izvinite, da li ste vi normalni? Da li ste vi, gospodine, normalni?!
RIBAR: Vi mene pitate da li sam ja normalan, a vi stojite na ivici mosta, i ja vas molim da se ne ubijete... Pa, ko od nas dvojice nije normalan?
SAMOUBICA (U telefon): Čuješ li, ljubavi, šta ovaj čovek priča; predlaže mi da sačekam malo, možda do jutra. kad na mostu bude sto hiljada automobila... da me ceo grad vidi kako skačem...
RIBAR: Gospodine, molim vas, nisam ja ovde došao da vas ometam da se ubijete; kunem vam se, znam kako vam je. Kad su mi saopštili da sam ostao bez posla, izašao sam iz kancelarije, seo u kola i krenuo prema mostu, ''Gazeli", da skočim u reku...''Gazela" je, verujte mi, mnogo bolja za... za... to što vi hoćete da uradite... Neuporedivo bolja, sigurnija, praktičnija, pa, čak, i diskretnija...
SAMOUBICA: Mislite?
RIBAR: Pa, ako se neko razume u reke... Vidite, skok sa „Gazele" vam garantuje dubinu od skoro dvadeset metara, sa virovima jačim od ovih ovde, jer su stubovi mosta širi, pa je protok vode brži, turbulentniji. Ovde se neko i spasi, ali tamo - niko... bar koliko je meni poznato poslednjih deset godina otkako sam ostao bez posla i došao na reku... Tamo nema preživelih, prijatelju.
SAMOUBICA: Nisam znao...
RIBAR: Da ste mene pitali pre nego što ste se odlučili za ovo mesto, ja bih vam rekao šta vam je i gde vam je najsigurnije...
SAMOUBICA: Mislite, kad sam odlučio da skočim sa mosta, trebalo je da krenem da obilazim ribare, i da se raspitujem gde bi mi bilo najzgodnije da se ubijem...
(Cinični monolog prekida sirena broda; upornija, ozbiljnija, i jača nego što je bila
KJ.? se irvi iuš oglasila. Ribar se nadnese nad reku, preko ograde, dovikujući nekome na brodu.)
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Dušan Kovačević - Generalna proba samoubistva
Pon Avg 03, 2009 3:49 am
RIBAR: Biće sve u redu! Bez brige! Prolazi! Prolazi!
(Sirena mu „odgovori" dugim, promuklim otpozdravom.)
RIBAR: Moj prijatelj, kapetan turističkog broda, koji noću vozi turiste u obilazak grada. Ima odličan program na brodu; sjajna hrana, prvoklasno piće, živa muzika, ženske, šipka, striptiz... Ako hoćete jednom da se provedete, što bi se reklo - za pamćenje, savetujem vam da odemo jednu noć na njegov brod... Sad je trubio, upozoravajući vas da slučajno ne skočite, jer je pre dva meseca imao veliku neprijatnost; pao mu je čovek sa ovog mosta nasred broda, dok je vozio neku stranu delegaciju, neke poslovne ljude. Malo falilo da pobije strance i gradonačelnika... Čitali ste, verovatno; bilo po novinama, televiziji...
SAMOUBICA: Da... A sad bih vas zamolio, pošto smo se siti ispričali...
RIBAR: Da vam pravo kažem, ja ovako lepo nisam godinama razgovarao. Ne pamtim kad sam sreo čoveka - gospodina, kao što ste vi, sa kojim sam mogao da popričam ovako iskreno, i što je najvažnije, sa toliko obostranog razumevanja. Vi ste, gospodine, dozvolite mi da kažem, jedan izuzetan čovek, i nepravda je što ste rešili da... učinite... to što, verovatno, morate... Nepravda, velika nepravda... To je žalosno, tužno i - tragično, ali ne samo za vas, nego za čitavo naše društvo, za ovu nesrećnu zemlju... Ko će ostati, ako se pobiju ljudi kao vi?
SAMOUBICA: Hvala vam... ali ja bih sad, ako mi dozvolite...
RIBAR: Znate, toliko je ološa, pokvarenjaka, gadova, kriminalaca, bolesnika svih vrsta, kojima ne pada na pamet da se ubiju; žive i ubijaju sve oko sebe, dok se fini, otmeni, pametni i preosetljivi ljudi povlače pred zlikovcima, bežeći u smrt...
SAMOUBICA: Gospodine...
RIBAR: Samo trenutak, molim vas... Molim vas, evo, ovako vas molim, ja ću vas sad klečeći
zamoliti, u ime svega što sam vam do sada rekao, da siđete odatle, da sednemo u moja kola i da vas ja lepo odvezem do „Gazele", gde ću vam pokazati mesto sa kojeg treba da skočite. Vi ćete obaviti to što želite - kad ste već tako odlučili, a ja neću imati problema sa policijom, što ne bih mogao da izbegnem ako skočite ovde i zakačite se za neku od mojih udica... Odavde, do „Gazele", treba nam petnaest minuta. U ovo doba noći nema saobraćaja, gužve...
(Samoubica posmatra čoveka koji kleči, sa sklopljenim šakama.., a onda skida sat sa ruke i spušta ga na mantil, gde su i ostale stvari.)
SAMOUBICA: Žao mi je što smo se ovako sreli... Kad skočim, uzmite ovaj sat - to vam je moj poklon za jedan ljudski razgovor u neljudskim okolnostima... Evo, da ne bi kasnije bilo neke zabune, da vas slučajno ne bi optuživali da ste sat uzeli sami, ja ću sad reći mojoj... Nije bitno šta mi je, jer mi uskoro neće biti ništa... (Podiže telefon, pošto ga je ponovo, spustio do noge, u opuštenoj ruci.)... Ljubavi... Čuješ li me?... Halo... Halo!...
(Umesto odgovora, čuje se škripa guma nekog automobila, a odmahzatim i glas Devojke: „Čujem te!")
RIBAR: Ona je došla taksijem. Mogli bismo nas dvojica da odemo do „Gazele" ovim taksijem...
(Do Ribara, koji i dalje kleči sa sklopljenim rukama, dotrči Devojka, ogrnuta crnom pelerinom, noseći oveći kasetofon - „ghetto blaster". Ribar zbunjeno posmatra mladu - veoma mladu Devojku, i očigledno, ne može da „poveže" nju i čoveka na ivici mosta; nije mu jasno kakva je to veza, i zašto bi jedna tako lepa Devojka, skoro devojčica, plakala, trčala i molila jednog postarijeg čoveka da se ne u6ije, jer ga, po svemu štoje čuo, i sad video, beskrajno voli. Samoubica sluđeno posmatra Devojku; neprijatno mu je štoje došla; želeo da ''ode" bez svedoka, da ovaj besmisleni kraj obavi u tišini, sam.)
DEVOJKA: Šta mi to radiš, ljubavi?... Pa, nismo se dogovorili da se ovako rastanemo... Pričao si mi, obećavao si mi da ćeš brinuti o meni, da ćeš mi uvek biti „pri ruci", da me nikad nećeš ostaviti samu, kao što si me zatekao samu one noći na dunavskom keju... Htela sam da se ubijem; ti si me spasao - dozvolila sam ti da me spaseš, a sad mi ne dozvoljavaš da ti pomognem, da vratim „dug"...
SAMOUBICA: Ljubavi... Sunce moje... jesenje...
DEVOJKA: Rekla sam ti da me ne zoveš sunce moje, jesenje... Ako si ti stigao do jeseni, ja sam tek u prvim danima proleća, ljubavi... Ovo, stvarno, nema smisla. Godinu dana se spremam za tu ulogu, uzimam časove dikcije, jahanja, pevanja, engleskog, a od juče sam krenula i na časove plesa, zbog one scene u Argentini, na kojoj si ti insistirao, govoreći da bi „film morao da se prodaje i u Latinskoj Americi, ako mislimo da vratimo tolike pare". Ja sam bila protiv toga, da film ne poskupljujemo snimanjem u Argentini, ali sam te, kao i uvek, poslušala i krenula da učim argentinske plesove... Ti misliš, da je sve to tako lako što si mi zadao da uradim... ne bi li film vratio „uložene milione"... Na početku si mi govorio, „nema cene koju neću platiti da napraviš ulogu zanimljivu za ceo svet", a onda je počelo kukanje i plakanje kako ćeš bankrotirati, kako ti je projekat izmakao kontroli, kako si počeo da prodaješ sve što imaš, kako se zadužuješ kod „problematičnih ljudi", kako te je Brat „uvalio u govna", kako sam ja „amater" za tako veliku i tešku ulogu...
SAMOUBICA: Ko ti je to rekao? Ko ti je rekao da sam te nazvao „amaterom"?
DEVOJKA: Nije bitno ko je rekao, već - da li je to istina. A to je, dragi - istina; ja to vrlo dobro znam, nisam baš toliko glupa, kao što si mislio, naročito nekoliko poslednjih meseci. I baš zbog toga što znam koliko ne znam, rešila sam da se spremim za snimanje kao da sam najveći profesionalac. Naša ljubav je jedno - ako se još uvek volimo, ljubav za ljubav, a jare za pare... (Devojka je primetila da nepoznati čovek još uvek kleči pokraj ograde, gledajući je širom otvorenih očiju)... Gospodine, zašto klečite? Da niste nešto izgubili...
RIBAR: Klečim, gospođice, molim vašeg... prijatelja, da ne skoči sa ovog mosta...
DEVOJKA: Vi ste ribar, koji je bacio mreže i... i...
RIBAR: Struk...
DEVOJKA: Ustanite, molim vas... Neprijatno mi je kad neko kleči i moli... To sam i sama doživela. I to mi je bilo najveće poniženje u životu... Ustanite, molim vas...
(Ribar se pridiže, oslanjajući se na ogradu. Samoubica posmatra čas Devojku, čas provaliju ispod sebe.)
SAMOUBICA: Tu je pismo za moga brata. Kad odem, sedite, pa ga lepo pročitajte. U njemu sam napisao sve što bih ti sad rekao, ali ne mogu, ne bi bilo pristojno pred nepoznatim čovekom... Gospodine, to su suviše privatne stvari da bismo pričali pred vama...
RIBAR: Žao mi je, ne mogu da odem - kao što bi bio red kad se dvoje ljudi rastaju i na rastanku žele da kažu jedno drugom poslednje reči, jer je, gospodine, u ovom slučaju i moj život u pitanju. Ako se vi uhvatite za jednu od mojih udica, pa vas ja izvučem u čamac misleći da ste riba...
SAMOUBICA (Iznerviran dosadnim čovekom): Onda će policija da vas uhapsi što ste bacili... taj...
RIBAR: Struk...
SAMOUBICA: Pa će vam oduzeti sve što imate, i vaša deca će poumirati od gladi dok vi budete na robiji?!
RIBAR: Ja vas nisam vređao, gospodine. Nisam vikao na vas, ja sam vas sve vreme samo molio da me razumete; primoran sam da se bavim krivolovom, ne bih li nekako preživeo. Bez posla sam, gospodine... Gospođice, ja sam, inače, bio, mašinski inženjer...
DEVOJKA: Drago mi je... Ja sam, inače, bila učenica ekonomske škole, dok me nisu odveli na splav da radim za šankom, plešem i... tako to... Ovaj gospodin me je spasao, a sad hoće da me se otarasi, jer sam mu, verovatno, dosadila... a i poprilično ga koštam... Imao me je za mnogo manje pare, međutim, hteo je da budem „samo njegova", pa se preračunao...
SAMOUBICA: Ne pričaj gluposti. Kakve veze ima moja ljubav prema tebi sa svim tim svinjarijama koje pričaš?! Ponašaš se kao poslednja...
DEVOJKA: Drolja...
SAMOUBICA: Nisam to rekao! I nemoj da me vređaš kad vređaš sebe... Ponovo plačeš?... E, sad ću da se ubijem, ne zbog problema koje imam, već da te ne gledam kako kvasiš most...
RIBAR: Prijatelju, brate, gospodine... nemojte, molim vas, ovako vas molim... (Ribar je ponovo kleknuo i sklopio ruke. Devojka - ljutita, briše suze i baca crnu pelerinu, ostajući u kostimu plesačice argentinskih igara. U purpurnoj haljini i sandalama sa visokim štiklama, nalik je priči o lepoticama iz „egzotičnih zemalja ". Gledajući prijatelja na ivici mosta, pritiska dugme velikog kasetofona, kojije spustila na rukohvat metalne ograde. Kad se oglasi tango, uzvikne, sa prvim odsečnim koracima.)
DEVOJKA: Ovo sam naučila za ulogu, ali, pre svega za tebe! Ubij se, samo da znaš da nisi fer! Nisi gospodin čovek, kao što sam mislila da jesi! Pogledaj još ovo, što sam samo za tebe naučila, pa se ubij!... Vidiš li, šta sam samo za tebe naučila?!... Šta kažeš, ljubavi!?
RIBAR: Da meni igrate, ja se nikad ne bih ubio... Bože. ima li ovaj čovek oči?
(Devojka igra, očigledno darovita za sve što je blisko pokretu, gestu, zavođenju. Ribar kleči osmehujući se, pa oduševljeno ustaje, pridružujući se devojci u temperamentnom plesu. Samoubica ih gleda, ne može da veruje šta mu se događa, šta je ostalo od njegovog plana da se „povuče" iz života u miru i tišini. Dok pleše, izuzetno lepo, Ribar dovikuje „prijatelju" na ivici mosta.)
RIBAR: Kao mladić sam igrao folklor u kulturno-umetničkoj sekciji prirodno-matematičkog fakulteta! Bio sam jedan od boljih igrača, i jedan od najboljih studenata! A sad sam ribokradica, čovek koji krši zakon i preživljava loveći ribu da ga policija ne vidi!... Luzer! Luzer, gospodine!... I ja ću jednog dana završiti kao vi, ali se neću bacati sa ovog mosta, već sa „Gazele"; kad odlučim da odem, skočiću sa mosta odakle nema spasa - sa mosta bez povratka!... Biće bruka ako mi se zakačite na udicu, pa moram da vas skidam sa udice... s oproštenjem, kao soma!
(I dok priča - viče, igrajući sa temperamentnom „plesačicom", na most dolazi - Kapetan, čovek u beloj uniformi, sa zlatnim resama na blistavim epoletama. Samoubica gleda pridošlicu, misleći da mu se priviđa. Čovek u beloj uniformi skida bele rukavice i počinje da se krsti. Ni Kapetan „ne može da veruje svojim očima " šta vidi.)
KAPETAN: Bože, Gospode... Da li je istina ovo što ja vidim?
(Sirena mu „odgovori" dugim, promuklim otpozdravom.)
RIBAR: Moj prijatelj, kapetan turističkog broda, koji noću vozi turiste u obilazak grada. Ima odličan program na brodu; sjajna hrana, prvoklasno piće, živa muzika, ženske, šipka, striptiz... Ako hoćete jednom da se provedete, što bi se reklo - za pamćenje, savetujem vam da odemo jednu noć na njegov brod... Sad je trubio, upozoravajući vas da slučajno ne skočite, jer je pre dva meseca imao veliku neprijatnost; pao mu je čovek sa ovog mosta nasred broda, dok je vozio neku stranu delegaciju, neke poslovne ljude. Malo falilo da pobije strance i gradonačelnika... Čitali ste, verovatno; bilo po novinama, televiziji...
SAMOUBICA: Da... A sad bih vas zamolio, pošto smo se siti ispričali...
RIBAR: Da vam pravo kažem, ja ovako lepo nisam godinama razgovarao. Ne pamtim kad sam sreo čoveka - gospodina, kao što ste vi, sa kojim sam mogao da popričam ovako iskreno, i što je najvažnije, sa toliko obostranog razumevanja. Vi ste, gospodine, dozvolite mi da kažem, jedan izuzetan čovek, i nepravda je što ste rešili da... učinite... to što, verovatno, morate... Nepravda, velika nepravda... To je žalosno, tužno i - tragično, ali ne samo za vas, nego za čitavo naše društvo, za ovu nesrećnu zemlju... Ko će ostati, ako se pobiju ljudi kao vi?
SAMOUBICA: Hvala vam... ali ja bih sad, ako mi dozvolite...
RIBAR: Znate, toliko je ološa, pokvarenjaka, gadova, kriminalaca, bolesnika svih vrsta, kojima ne pada na pamet da se ubiju; žive i ubijaju sve oko sebe, dok se fini, otmeni, pametni i preosetljivi ljudi povlače pred zlikovcima, bežeći u smrt...
SAMOUBICA: Gospodine...
RIBAR: Samo trenutak, molim vas... Molim vas, evo, ovako vas molim, ja ću vas sad klečeći
zamoliti, u ime svega što sam vam do sada rekao, da siđete odatle, da sednemo u moja kola i da vas ja lepo odvezem do „Gazele", gde ću vam pokazati mesto sa kojeg treba da skočite. Vi ćete obaviti to što želite - kad ste već tako odlučili, a ja neću imati problema sa policijom, što ne bih mogao da izbegnem ako skočite ovde i zakačite se za neku od mojih udica... Odavde, do „Gazele", treba nam petnaest minuta. U ovo doba noći nema saobraćaja, gužve...
(Samoubica posmatra čoveka koji kleči, sa sklopljenim šakama.., a onda skida sat sa ruke i spušta ga na mantil, gde su i ostale stvari.)
SAMOUBICA: Žao mi je što smo se ovako sreli... Kad skočim, uzmite ovaj sat - to vam je moj poklon za jedan ljudski razgovor u neljudskim okolnostima... Evo, da ne bi kasnije bilo neke zabune, da vas slučajno ne bi optuživali da ste sat uzeli sami, ja ću sad reći mojoj... Nije bitno šta mi je, jer mi uskoro neće biti ništa... (Podiže telefon, pošto ga je ponovo, spustio do noge, u opuštenoj ruci.)... Ljubavi... Čuješ li me?... Halo... Halo!...
(Umesto odgovora, čuje se škripa guma nekog automobila, a odmahzatim i glas Devojke: „Čujem te!")
RIBAR: Ona je došla taksijem. Mogli bismo nas dvojica da odemo do „Gazele" ovim taksijem...
(Do Ribara, koji i dalje kleči sa sklopljenim rukama, dotrči Devojka, ogrnuta crnom pelerinom, noseći oveći kasetofon - „ghetto blaster". Ribar zbunjeno posmatra mladu - veoma mladu Devojku, i očigledno, ne može da „poveže" nju i čoveka na ivici mosta; nije mu jasno kakva je to veza, i zašto bi jedna tako lepa Devojka, skoro devojčica, plakala, trčala i molila jednog postarijeg čoveka da se ne u6ije, jer ga, po svemu štoje čuo, i sad video, beskrajno voli. Samoubica sluđeno posmatra Devojku; neprijatno mu je štoje došla; želeo da ''ode" bez svedoka, da ovaj besmisleni kraj obavi u tišini, sam.)
DEVOJKA: Šta mi to radiš, ljubavi?... Pa, nismo se dogovorili da se ovako rastanemo... Pričao si mi, obećavao si mi da ćeš brinuti o meni, da ćeš mi uvek biti „pri ruci", da me nikad nećeš ostaviti samu, kao što si me zatekao samu one noći na dunavskom keju... Htela sam da se ubijem; ti si me spasao - dozvolila sam ti da me spaseš, a sad mi ne dozvoljavaš da ti pomognem, da vratim „dug"...
SAMOUBICA: Ljubavi... Sunce moje... jesenje...
DEVOJKA: Rekla sam ti da me ne zoveš sunce moje, jesenje... Ako si ti stigao do jeseni, ja sam tek u prvim danima proleća, ljubavi... Ovo, stvarno, nema smisla. Godinu dana se spremam za tu ulogu, uzimam časove dikcije, jahanja, pevanja, engleskog, a od juče sam krenula i na časove plesa, zbog one scene u Argentini, na kojoj si ti insistirao, govoreći da bi „film morao da se prodaje i u Latinskoj Americi, ako mislimo da vratimo tolike pare". Ja sam bila protiv toga, da film ne poskupljujemo snimanjem u Argentini, ali sam te, kao i uvek, poslušala i krenula da učim argentinske plesove... Ti misliš, da je sve to tako lako što si mi zadao da uradim... ne bi li film vratio „uložene milione"... Na početku si mi govorio, „nema cene koju neću platiti da napraviš ulogu zanimljivu za ceo svet", a onda je počelo kukanje i plakanje kako ćeš bankrotirati, kako ti je projekat izmakao kontroli, kako si počeo da prodaješ sve što imaš, kako se zadužuješ kod „problematičnih ljudi", kako te je Brat „uvalio u govna", kako sam ja „amater" za tako veliku i tešku ulogu...
SAMOUBICA: Ko ti je to rekao? Ko ti je rekao da sam te nazvao „amaterom"?
DEVOJKA: Nije bitno ko je rekao, već - da li je to istina. A to je, dragi - istina; ja to vrlo dobro znam, nisam baš toliko glupa, kao što si mislio, naročito nekoliko poslednjih meseci. I baš zbog toga što znam koliko ne znam, rešila sam da se spremim za snimanje kao da sam najveći profesionalac. Naša ljubav je jedno - ako se još uvek volimo, ljubav za ljubav, a jare za pare... (Devojka je primetila da nepoznati čovek još uvek kleči pokraj ograde, gledajući je širom otvorenih očiju)... Gospodine, zašto klečite? Da niste nešto izgubili...
RIBAR: Klečim, gospođice, molim vašeg... prijatelja, da ne skoči sa ovog mosta...
DEVOJKA: Vi ste ribar, koji je bacio mreže i... i...
RIBAR: Struk...
DEVOJKA: Ustanite, molim vas... Neprijatno mi je kad neko kleči i moli... To sam i sama doživela. I to mi je bilo najveće poniženje u životu... Ustanite, molim vas...
(Ribar se pridiže, oslanjajući se na ogradu. Samoubica posmatra čas Devojku, čas provaliju ispod sebe.)
SAMOUBICA: Tu je pismo za moga brata. Kad odem, sedite, pa ga lepo pročitajte. U njemu sam napisao sve što bih ti sad rekao, ali ne mogu, ne bi bilo pristojno pred nepoznatim čovekom... Gospodine, to su suviše privatne stvari da bismo pričali pred vama...
RIBAR: Žao mi je, ne mogu da odem - kao što bi bio red kad se dvoje ljudi rastaju i na rastanku žele da kažu jedno drugom poslednje reči, jer je, gospodine, u ovom slučaju i moj život u pitanju. Ako se vi uhvatite za jednu od mojih udica, pa vas ja izvučem u čamac misleći da ste riba...
SAMOUBICA (Iznerviran dosadnim čovekom): Onda će policija da vas uhapsi što ste bacili... taj...
RIBAR: Struk...
SAMOUBICA: Pa će vam oduzeti sve što imate, i vaša deca će poumirati od gladi dok vi budete na robiji?!
RIBAR: Ja vas nisam vređao, gospodine. Nisam vikao na vas, ja sam vas sve vreme samo molio da me razumete; primoran sam da se bavim krivolovom, ne bih li nekako preživeo. Bez posla sam, gospodine... Gospođice, ja sam, inače, bio, mašinski inženjer...
DEVOJKA: Drago mi je... Ja sam, inače, bila učenica ekonomske škole, dok me nisu odveli na splav da radim za šankom, plešem i... tako to... Ovaj gospodin me je spasao, a sad hoće da me se otarasi, jer sam mu, verovatno, dosadila... a i poprilično ga koštam... Imao me je za mnogo manje pare, međutim, hteo je da budem „samo njegova", pa se preračunao...
SAMOUBICA: Ne pričaj gluposti. Kakve veze ima moja ljubav prema tebi sa svim tim svinjarijama koje pričaš?! Ponašaš se kao poslednja...
DEVOJKA: Drolja...
SAMOUBICA: Nisam to rekao! I nemoj da me vređaš kad vređaš sebe... Ponovo plačeš?... E, sad ću da se ubijem, ne zbog problema koje imam, već da te ne gledam kako kvasiš most...
RIBAR: Prijatelju, brate, gospodine... nemojte, molim vas, ovako vas molim... (Ribar je ponovo kleknuo i sklopio ruke. Devojka - ljutita, briše suze i baca crnu pelerinu, ostajući u kostimu plesačice argentinskih igara. U purpurnoj haljini i sandalama sa visokim štiklama, nalik je priči o lepoticama iz „egzotičnih zemalja ". Gledajući prijatelja na ivici mosta, pritiska dugme velikog kasetofona, kojije spustila na rukohvat metalne ograde. Kad se oglasi tango, uzvikne, sa prvim odsečnim koracima.)
DEVOJKA: Ovo sam naučila za ulogu, ali, pre svega za tebe! Ubij se, samo da znaš da nisi fer! Nisi gospodin čovek, kao što sam mislila da jesi! Pogledaj još ovo, što sam samo za tebe naučila, pa se ubij!... Vidiš li, šta sam samo za tebe naučila?!... Šta kažeš, ljubavi!?
RIBAR: Da meni igrate, ja se nikad ne bih ubio... Bože. ima li ovaj čovek oči?
(Devojka igra, očigledno darovita za sve što je blisko pokretu, gestu, zavođenju. Ribar kleči osmehujući se, pa oduševljeno ustaje, pridružujući se devojci u temperamentnom plesu. Samoubica ih gleda, ne može da veruje šta mu se događa, šta je ostalo od njegovog plana da se „povuče" iz života u miru i tišini. Dok pleše, izuzetno lepo, Ribar dovikuje „prijatelju" na ivici mosta.)
RIBAR: Kao mladić sam igrao folklor u kulturno-umetničkoj sekciji prirodno-matematičkog fakulteta! Bio sam jedan od boljih igrača, i jedan od najboljih studenata! A sad sam ribokradica, čovek koji krši zakon i preživljava loveći ribu da ga policija ne vidi!... Luzer! Luzer, gospodine!... I ja ću jednog dana završiti kao vi, ali se neću bacati sa ovog mosta, već sa „Gazele"; kad odlučim da odem, skočiću sa mosta odakle nema spasa - sa mosta bez povratka!... Biće bruka ako mi se zakačite na udicu, pa moram da vas skidam sa udice... s oproštenjem, kao soma!
(I dok priča - viče, igrajući sa temperamentnom „plesačicom", na most dolazi - Kapetan, čovek u beloj uniformi, sa zlatnim resama na blistavim epoletama. Samoubica gleda pridošlicu, misleći da mu se priviđa. Čovek u beloj uniformi skida bele rukavice i počinje da se krsti. Ni Kapetan „ne može da veruje svojim očima " šta vidi.)
KAPETAN: Bože, Gospode... Da li je istina ovo što ja vidim?
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Dušan Kovačević - Generalna proba samoubistva
Pon Avg 03, 2009 3:49 am
RIBAR: Gospodine kapetane, gospođica igra za ovog gospodina koji želi da se ubije, a mene je muzika privukla!... Jednostavno, kad čujem argentinski tango, ne mogu da se kontrolišem!...
KAPETAN: Gospođica igra za gospodina koji želi da se ubije?... To je neki ritualni ples?
RIBAR: Ples za život!... Gospodin je rešio da skoči s mosta, da ode iz života... pa mu mi sad malo igramo, da se predomisli..., da odustane!...
KAPETAN (gleda ih, ne može da veruje šta čuje): Vi mu igrate, da se ne ubije?
DEVOJKA: Ja bih mu sve radila, samo da se predomisli!... Kapetane, igrajte, ako volite!
RIBAR: Možda volite neki drugi ples?!
(Kapetan prilazi kasetofonu i pritiska dugme „stop". Sa nestankom muzike, Devojka i Ribar zastaju u pokretu, kao „zaleđeni ", očigledno iznervirani naglim prekidom igre.)
KAPETAN: Pa, pobogu ljudi, šta vi to ovde radite? Koji vam je đavo?... Da li ste normalni, ako smem da pitam?!... On hoće da skoči, a vi mu igrate, umesto da pozovete policiju, kapetaniju, hitnu pomoć...
RIBAR: Gospodine kapetane, dozvolite mi da vam objasnim...
KAPETAN: Bez objašnjenja! Bez pravdanja, molim te! Dozvolio sam ti da vezuješ ribarski brod u pristaništu za turističke brodove, a ti mi se ovako „zahvaljuješ"! Igraš sa maloletnom devojkom koja se oprašta sa matorim ljubavnikom, spremnim da mi se baci na palubu broda, da mi pobije goste, turiste, strance, Norvežane, ljude koji su došli da vide lepote grada sa reke, a ne da ih vraćamo kućama u kovčezima zbog skoka jednog bolesnika!... Vi ste bolestan čovek, čoveče! Vi treba da se lečite, a ne da se bacate sa mostova i ubijate turiste po brodovima!... Vi ste ludi i niste normalni!
SAMOUBICA: Molim vas, gospodine, kapetane, da povedete računa šta pričate! Uz sve poštovanje vaše uniforme, neću dozvoliti da me vređate! Ja nisam bolestan!
KAPETAN: Niste bolesni? Vi, gospodine, tvrdite da niste bolesni? Vi ste normalni – stojite na ivici mosta spremni da mi se bacite na brod i pobijete putnike, a ja sam, znači, bolestan, i ja vas vređam što vas opominjem da izbegnemo tragediju, da se Norvežani živi vrate kućama... Malo nam je političkih skandala, samo bi nam još to trebalo!
DEVOJKA: Gospodine kapetane, ako biste mi dozvolili da vam ja objasnim o čemu je reč; ja ga najbolje poznajem...
KAPETAN: Drugi put, dete... Idete goli po ovom mostu, treba da izazovete lančani sudar među
vozačima koji vas gledaju tako obnaženu... Nego, gospodine, šta ste vi, ako niste bolesni kao što tvrdite, dok stojite na ivici mosta?
SAMOUBICA: Ja sam čovek od reči, čovek kome je stalo do elementarnog dostojanstva; čovek kome je država oduzela pravo da živi kao čovek. Pa kad je već tako, gospodine kapetane, kad nemam mogućnosti da odlučujem o svome životu, imam pravo - jedino preostalo, da odlučim kako ću život da završim. I, evo, završiću ga ovako... (Samoubica podiže nogu, kao da će zakoračiti u ambis nad rekom.)
KAPETAN: Stanite! Stanite!... Samo još jedno pitanje... Molim vas, nemojte da vrištite! Ne mogu da gledam na dve strane!... (Kapetan smiruje Devojku, koja vrišti i pokušava da pređe ogradu mosta.)
DEVOJKA: Izvinite... Ljubavi, nemoj, molim te... ne ostavljaj me među zverima... Ili odustani, ili me povedi sa sobom...
RIBAR (ponovoje kleknuo, pokazujući neku fotografiju): Gospodine, pogledajte ovu sliku: sliku moje dece. Uzmite ovu sliku, pa kad skočite, da znate da ste i njih ubili...
DEVOJKA: Skočićemo zajedno, ljubavi...
KAPETAN: Mogu li ja da dođem do reči?!... Ostavio sam brod sa dvesta putnika - većinom gostiju iz hladne Norveške, da bih ovde slušao vrištanje i zapomaganje!... Gospodine, molim vas, pre nego što skočite, želeo bih da mi odgovorite samo na još jedno jedino pitanje...
SAMOUBICA: Izvolite, pošto ću odmah posle tog pitanja da skočim.
KAPETAN: Da li vi imate još neki osećaj, neko razumevanje za ljude, ili ste samo usredsređeni na vaše probleme, na vaš život?
SAMOUBICA: Mislite, da li sam razmislio šta ''činim" drugim ljudima, ako se ubijem?
KAPETAN: Mislim, konkretno, vrlo konkretno, na stanovnike ovog grada, na milione ljudi u ovom gradu, koji žele da im život bude lepši, da veruju u budućnost, u bolje sutra... Vi im, gospodine, svojom nepromišljenom odlukom oduzimate dragocenu nadu; ponašate se krajnje sebično. Ja, pa - ja! Ja, pa - ja! Ne postoji niko drugi! Evo, uzmite moj slučaj. Došao sam na ovo pristanište sa deset godina, gladan, bos, promrzao, uplakan, uplašen od velike reke, tražeći bilo šta da radim... Dvadeset godina sam radio najteže poslove, najprljavije poslove, da bih preživeo, i školovao se. I još dvadeset godina sam uložio u ovu uniformu, i u turistički razvoj grada. Počeo sam kao čistač klozeta po remorkerima, da bih danas nosio kapetansku uniformu sa pozlaćenim epoletama, koje vi hoćete da ukaljate, uprljate i zgazite, jer ste rešili da se otarasite života, ne vodeći računa o posledicama po druge ljude... Uz sve to, oboleo sam na bubrezima, pitanje je veliko da li ću videti novogodišnju jelku ove godine...
RIBAR: Zaviće nas, kolektivno, u crno...
SAMOUBICA: Gospodine kapetane, šta vi to želite da kažete?
KAPETAN: Želim da kažem da ovakvih kao što sam ja, ili ovaj Ribar, ima bar sto hiljada ljudi, vezanih za rad i život na ovoj reci, koja jeveć poprilično na lošem glasu zbog vas - egocentrika, osobenjaka, sebičnjaka, bolesnika...
SAMOUBICA: Nemojte da me vređate! Ja sam došao ovde da na miru završim sa sobom, sa životom, a vi mi držite predsmrtni govor, vređate me u poslednjim trenucima života!
KAPETAN: Nemoj, bre, da se dereš na mene!... Pitam te kao čovek čoveka, zar si morao da dođeš baš na ovaj most, da se tresem i drhtim kad plovim ovuda?! Od tolikih mogućnosti za samoubijanje, ti si našao baš ovaj most! I još nešto, kad pričamo o tome da li je čoveku dopušteno da uništava svoj život, ako tim činom uskraćuje živote drugima. One - koje ne biste ubili direktnim skokom na glavu - kao što biste ubili moje putnike, da vas nisam video kako tu stojite...
RIBAR: I da vam ja nisam mahao, gospodine kapetane...
DEVOJKA: I ja da nisam pustila muziku...
KAPETAN: Ne prekidajte me! Ne prekidajte me, poslednji put vam kažem!... Rekoh, one koje ne biste ubili direktnim padom na glavu, ubili biste tako što uništavate dobar glas o rečnom turizmu, u koji smo uložili decenije rada, generacije zaposlenih, milione i milione para... Kad ste razmišljali da se ubijete, zar vam nije palo na pamet i neko drugo mesto? Od tolikih planina, klisura, šuma, pećina, pruga, tavana sa paučinom... vi ste rešili da skočite baš sa dunavskog mosta, da meni uništite život, jer bih ja posle stradanja turista morao da podnesem ostavku, i - verovatno, koliko poznajem sebe - da se ubijem pucanjem u glavu iz službenog pištolja; kapetanska čast mi ne bi dozvolila da živim i na duši nosim nevine ljude, koji su mi poverili život ukrcavajući se na moj brod! Da ne pričam o porodicama žrtava, o deci, ženama, muževima, majkama... Dogovorite se, brate, kad skačete, da znam. Objavite: skačemo sredom, petkom i nedeljom, od ponoći do dva. Vi skačete, ja čekam, i svako radi svoj posao... A, ako vas je jedne nedelje više, možete da skačete i kolektivno... Gospodine, morate li vi da se ubijete?
SAMOUBICA: Nažalost, mislim da sam iscrpeo sve mogućnosti normalnog života, što – ponovo tvrdim - ne znači da sam bolestan, lud... To nije bolest, to je - stav.
KAPETAN: Ooo, majko moja mila, što me nisi ostavila u šumi, da me vuci pojedu!... Otac mi je bio šumar - nije izlazio iz šume, izdržavao je nas devetoro dece, od kojih je petoro stradalo od zveri, zmija, pečuraka... Najstariji brat se smrzao u krevetu... Prve cipele sam video tek kad sam došao u grad; gledao sam ljude, čudeći se šta to nose na nogama, zar nemaju koru od breze da uviju noge?...
I, sad, posle svega, stojim na mostu i molim jednog ludaka i njegova dva luda prijatelja, koji mu igraju pred samoubistvo, da mi ne upropasti život, da se ne ponovi slučaj od pre dve godine, kad mi je čovek skočio na palubu i pobio pola orkestra... Četiri vrhunska muzičara, iza kojih je ostalo jedanaest siročića... Tad se nisam ubio, misleći da je to incident, a ono postade epidemija... Eee, da mi je samo jednom da plovim po moru, ili okeanu gde nema mostova, gde kapetan gleda u nebo prateći let galebova, a ne - kao ja - strahujući da mu na glavu ne padne čovek-bomba...
RIBAR: Ja sam bio svedok te nesreće; vadio sam struk, kad sam čuo krik samoubice, a onda i vrisak muzičara. Samo se začulo raštimovano sviranje violine... Ciju, ciju, ciju... Violinista je bio u ropcu, ali nije ispuštao violinu...
KAPETAN (gleda Ribara, ne može da veruje šta priča): Čulo se raštimovano sviranje violine?... Ti si čuo raštimovano sviranje?
RIBAR: Da, gospodine kapetane. Prvo je samoubica skočio i viknuo: „Beži! Beži!", kad je video da pada na orkestar, a onda se čulo: tras!, i ciju, ciju, ciju...
KAPETAN: Trebalo je da nastave da sviraju normalno kada je pobio pola orkestra?... Ciju, ciju... Bože, šta čovek priča kao svedok tragedije? I, poslednje pitanje, gospodine: da li ste vi - fizički zdravi?
SAMOUBICA: Kako to mislite, gospodine kapetane?
KAPETAN: Mislim kao što pitam: da li ste telesno zdrav čovek, zanemarujući glavu i duševno stanje. Da li bolujete od neke ozbiljnije bolesti, od nečega što vas je slomilo i dovelo ovde?
SAMOUBICA: Ne... koliko mi je poznato... Šta to radiš, ljubavi?... S kim se to sve vreme dopisuješ?
(Devojka, okrenuta leđima Samoubici, već duže vreme tipka po mobilnom telefonu, očigledno u paničnoj prepirci sa nekom osobom, veoma bitnom za sve što se događa.)
DEVOJKA: Hoćeš li baš da ti kažem... da te ne lažem na rastanku?... Sa tvojim bratom, sa gospodinom producentom, koga ostavljaš na cedilu...
SAMOUBICA: Nemaš strpljenja da odem, pa da mu onda javiš radosnu vest...
DEVOJKA: Ućuti! Sram te bilo!... Ti si - stvarno, bolestan čovek! Kapetan je sto posto u pravu! Fizički si zdraviji od mene, mada sam mlađa trideset godina, ali si u glavi totalno bolestan! Sumnjaš u mene i svoga brata, idiote jedan!
KAPETAN: Gospođice, smirite se! Nemojte da doživite nervni slom, pa da mi se i vi bacate sa mosta... Smirite se, i ako možete, recite mi, šta je njegov suštinski problem? Koji je osnovni problem?... Koliko vidim, vi ste sa njim veoma bliski, čim se toliko nervirate, plačete...
DEVOJKA: On je, gospodine kapetane, propao čovek finansijskom smislu; ostao je bez ičega, i još se zadužio kod nekih ljudi, koji prete da će da ga ubiju. Mene su zvali, i rekli mi da će da me otmu, i da mi svašta rade, ako im za nedelju dana ne vrati sto hiljada evra...
SAMOUBICA: Ućuti! Šta to pričaš nepoznatim ljudima?! Hoćeš li sad da preskočim ogradu, da se ubijem, narkomančino luda!... Oooo, majko moja mila... Oooo, Bože moj jedini, šta sam dočekao...
KAPETAN: Gospođica igra za gospodina koji želi da se ubije?... To je neki ritualni ples?
RIBAR: Ples za život!... Gospodin je rešio da skoči s mosta, da ode iz života... pa mu mi sad malo igramo, da se predomisli..., da odustane!...
KAPETAN (gleda ih, ne može da veruje šta čuje): Vi mu igrate, da se ne ubije?
DEVOJKA: Ja bih mu sve radila, samo da se predomisli!... Kapetane, igrajte, ako volite!
RIBAR: Možda volite neki drugi ples?!
(Kapetan prilazi kasetofonu i pritiska dugme „stop". Sa nestankom muzike, Devojka i Ribar zastaju u pokretu, kao „zaleđeni ", očigledno iznervirani naglim prekidom igre.)
KAPETAN: Pa, pobogu ljudi, šta vi to ovde radite? Koji vam je đavo?... Da li ste normalni, ako smem da pitam?!... On hoće da skoči, a vi mu igrate, umesto da pozovete policiju, kapetaniju, hitnu pomoć...
RIBAR: Gospodine kapetane, dozvolite mi da vam objasnim...
KAPETAN: Bez objašnjenja! Bez pravdanja, molim te! Dozvolio sam ti da vezuješ ribarski brod u pristaništu za turističke brodove, a ti mi se ovako „zahvaljuješ"! Igraš sa maloletnom devojkom koja se oprašta sa matorim ljubavnikom, spremnim da mi se baci na palubu broda, da mi pobije goste, turiste, strance, Norvežane, ljude koji su došli da vide lepote grada sa reke, a ne da ih vraćamo kućama u kovčezima zbog skoka jednog bolesnika!... Vi ste bolestan čovek, čoveče! Vi treba da se lečite, a ne da se bacate sa mostova i ubijate turiste po brodovima!... Vi ste ludi i niste normalni!
SAMOUBICA: Molim vas, gospodine, kapetane, da povedete računa šta pričate! Uz sve poštovanje vaše uniforme, neću dozvoliti da me vređate! Ja nisam bolestan!
KAPETAN: Niste bolesni? Vi, gospodine, tvrdite da niste bolesni? Vi ste normalni – stojite na ivici mosta spremni da mi se bacite na brod i pobijete putnike, a ja sam, znači, bolestan, i ja vas vređam što vas opominjem da izbegnemo tragediju, da se Norvežani živi vrate kućama... Malo nam je političkih skandala, samo bi nam još to trebalo!
DEVOJKA: Gospodine kapetane, ako biste mi dozvolili da vam ja objasnim o čemu je reč; ja ga najbolje poznajem...
KAPETAN: Drugi put, dete... Idete goli po ovom mostu, treba da izazovete lančani sudar među
vozačima koji vas gledaju tako obnaženu... Nego, gospodine, šta ste vi, ako niste bolesni kao što tvrdite, dok stojite na ivici mosta?
SAMOUBICA: Ja sam čovek od reči, čovek kome je stalo do elementarnog dostojanstva; čovek kome je država oduzela pravo da živi kao čovek. Pa kad je već tako, gospodine kapetane, kad nemam mogućnosti da odlučujem o svome životu, imam pravo - jedino preostalo, da odlučim kako ću život da završim. I, evo, završiću ga ovako... (Samoubica podiže nogu, kao da će zakoračiti u ambis nad rekom.)
KAPETAN: Stanite! Stanite!... Samo još jedno pitanje... Molim vas, nemojte da vrištite! Ne mogu da gledam na dve strane!... (Kapetan smiruje Devojku, koja vrišti i pokušava da pređe ogradu mosta.)
DEVOJKA: Izvinite... Ljubavi, nemoj, molim te... ne ostavljaj me među zverima... Ili odustani, ili me povedi sa sobom...
RIBAR (ponovoje kleknuo, pokazujući neku fotografiju): Gospodine, pogledajte ovu sliku: sliku moje dece. Uzmite ovu sliku, pa kad skočite, da znate da ste i njih ubili...
DEVOJKA: Skočićemo zajedno, ljubavi...
KAPETAN: Mogu li ja da dođem do reči?!... Ostavio sam brod sa dvesta putnika - većinom gostiju iz hladne Norveške, da bih ovde slušao vrištanje i zapomaganje!... Gospodine, molim vas, pre nego što skočite, želeo bih da mi odgovorite samo na još jedno jedino pitanje...
SAMOUBICA: Izvolite, pošto ću odmah posle tog pitanja da skočim.
KAPETAN: Da li vi imate još neki osećaj, neko razumevanje za ljude, ili ste samo usredsređeni na vaše probleme, na vaš život?
SAMOUBICA: Mislite, da li sam razmislio šta ''činim" drugim ljudima, ako se ubijem?
KAPETAN: Mislim, konkretno, vrlo konkretno, na stanovnike ovog grada, na milione ljudi u ovom gradu, koji žele da im život bude lepši, da veruju u budućnost, u bolje sutra... Vi im, gospodine, svojom nepromišljenom odlukom oduzimate dragocenu nadu; ponašate se krajnje sebično. Ja, pa - ja! Ja, pa - ja! Ne postoji niko drugi! Evo, uzmite moj slučaj. Došao sam na ovo pristanište sa deset godina, gladan, bos, promrzao, uplakan, uplašen od velike reke, tražeći bilo šta da radim... Dvadeset godina sam radio najteže poslove, najprljavije poslove, da bih preživeo, i školovao se. I još dvadeset godina sam uložio u ovu uniformu, i u turistički razvoj grada. Počeo sam kao čistač klozeta po remorkerima, da bih danas nosio kapetansku uniformu sa pozlaćenim epoletama, koje vi hoćete da ukaljate, uprljate i zgazite, jer ste rešili da se otarasite života, ne vodeći računa o posledicama po druge ljude... Uz sve to, oboleo sam na bubrezima, pitanje je veliko da li ću videti novogodišnju jelku ove godine...
RIBAR: Zaviće nas, kolektivno, u crno...
SAMOUBICA: Gospodine kapetane, šta vi to želite da kažete?
KAPETAN: Želim da kažem da ovakvih kao što sam ja, ili ovaj Ribar, ima bar sto hiljada ljudi, vezanih za rad i život na ovoj reci, koja jeveć poprilično na lošem glasu zbog vas - egocentrika, osobenjaka, sebičnjaka, bolesnika...
SAMOUBICA: Nemojte da me vređate! Ja sam došao ovde da na miru završim sa sobom, sa životom, a vi mi držite predsmrtni govor, vređate me u poslednjim trenucima života!
KAPETAN: Nemoj, bre, da se dereš na mene!... Pitam te kao čovek čoveka, zar si morao da dođeš baš na ovaj most, da se tresem i drhtim kad plovim ovuda?! Od tolikih mogućnosti za samoubijanje, ti si našao baš ovaj most! I još nešto, kad pričamo o tome da li je čoveku dopušteno da uništava svoj život, ako tim činom uskraćuje živote drugima. One - koje ne biste ubili direktnim skokom na glavu - kao što biste ubili moje putnike, da vas nisam video kako tu stojite...
RIBAR: I da vam ja nisam mahao, gospodine kapetane...
DEVOJKA: I ja da nisam pustila muziku...
KAPETAN: Ne prekidajte me! Ne prekidajte me, poslednji put vam kažem!... Rekoh, one koje ne biste ubili direktnim padom na glavu, ubili biste tako što uništavate dobar glas o rečnom turizmu, u koji smo uložili decenije rada, generacije zaposlenih, milione i milione para... Kad ste razmišljali da se ubijete, zar vam nije palo na pamet i neko drugo mesto? Od tolikih planina, klisura, šuma, pećina, pruga, tavana sa paučinom... vi ste rešili da skočite baš sa dunavskog mosta, da meni uništite život, jer bih ja posle stradanja turista morao da podnesem ostavku, i - verovatno, koliko poznajem sebe - da se ubijem pucanjem u glavu iz službenog pištolja; kapetanska čast mi ne bi dozvolila da živim i na duši nosim nevine ljude, koji su mi poverili život ukrcavajući se na moj brod! Da ne pričam o porodicama žrtava, o deci, ženama, muževima, majkama... Dogovorite se, brate, kad skačete, da znam. Objavite: skačemo sredom, petkom i nedeljom, od ponoći do dva. Vi skačete, ja čekam, i svako radi svoj posao... A, ako vas je jedne nedelje više, možete da skačete i kolektivno... Gospodine, morate li vi da se ubijete?
SAMOUBICA: Nažalost, mislim da sam iscrpeo sve mogućnosti normalnog života, što – ponovo tvrdim - ne znači da sam bolestan, lud... To nije bolest, to je - stav.
KAPETAN: Ooo, majko moja mila, što me nisi ostavila u šumi, da me vuci pojedu!... Otac mi je bio šumar - nije izlazio iz šume, izdržavao je nas devetoro dece, od kojih je petoro stradalo od zveri, zmija, pečuraka... Najstariji brat se smrzao u krevetu... Prve cipele sam video tek kad sam došao u grad; gledao sam ljude, čudeći se šta to nose na nogama, zar nemaju koru od breze da uviju noge?...
I, sad, posle svega, stojim na mostu i molim jednog ludaka i njegova dva luda prijatelja, koji mu igraju pred samoubistvo, da mi ne upropasti život, da se ne ponovi slučaj od pre dve godine, kad mi je čovek skočio na palubu i pobio pola orkestra... Četiri vrhunska muzičara, iza kojih je ostalo jedanaest siročića... Tad se nisam ubio, misleći da je to incident, a ono postade epidemija... Eee, da mi je samo jednom da plovim po moru, ili okeanu gde nema mostova, gde kapetan gleda u nebo prateći let galebova, a ne - kao ja - strahujući da mu na glavu ne padne čovek-bomba...
RIBAR: Ja sam bio svedok te nesreće; vadio sam struk, kad sam čuo krik samoubice, a onda i vrisak muzičara. Samo se začulo raštimovano sviranje violine... Ciju, ciju, ciju... Violinista je bio u ropcu, ali nije ispuštao violinu...
KAPETAN (gleda Ribara, ne može da veruje šta priča): Čulo se raštimovano sviranje violine?... Ti si čuo raštimovano sviranje?
RIBAR: Da, gospodine kapetane. Prvo je samoubica skočio i viknuo: „Beži! Beži!", kad je video da pada na orkestar, a onda se čulo: tras!, i ciju, ciju, ciju...
KAPETAN: Trebalo je da nastave da sviraju normalno kada je pobio pola orkestra?... Ciju, ciju... Bože, šta čovek priča kao svedok tragedije? I, poslednje pitanje, gospodine: da li ste vi - fizički zdravi?
SAMOUBICA: Kako to mislite, gospodine kapetane?
KAPETAN: Mislim kao što pitam: da li ste telesno zdrav čovek, zanemarujući glavu i duševno stanje. Da li bolujete od neke ozbiljnije bolesti, od nečega što vas je slomilo i dovelo ovde?
SAMOUBICA: Ne... koliko mi je poznato... Šta to radiš, ljubavi?... S kim se to sve vreme dopisuješ?
(Devojka, okrenuta leđima Samoubici, već duže vreme tipka po mobilnom telefonu, očigledno u paničnoj prepirci sa nekom osobom, veoma bitnom za sve što se događa.)
DEVOJKA: Hoćeš li baš da ti kažem... da te ne lažem na rastanku?... Sa tvojim bratom, sa gospodinom producentom, koga ostavljaš na cedilu...
SAMOUBICA: Nemaš strpljenja da odem, pa da mu onda javiš radosnu vest...
DEVOJKA: Ućuti! Sram te bilo!... Ti si - stvarno, bolestan čovek! Kapetan je sto posto u pravu! Fizički si zdraviji od mene, mada sam mlađa trideset godina, ali si u glavi totalno bolestan! Sumnjaš u mene i svoga brata, idiote jedan!
KAPETAN: Gospođice, smirite se! Nemojte da doživite nervni slom, pa da mi se i vi bacate sa mosta... Smirite se, i ako možete, recite mi, šta je njegov suštinski problem? Koji je osnovni problem?... Koliko vidim, vi ste sa njim veoma bliski, čim se toliko nervirate, plačete...
DEVOJKA: On je, gospodine kapetane, propao čovek finansijskom smislu; ostao je bez ičega, i još se zadužio kod nekih ljudi, koji prete da će da ga ubiju. Mene su zvali, i rekli mi da će da me otmu, i da mi svašta rade, ako im za nedelju dana ne vrati sto hiljada evra...
SAMOUBICA: Ućuti! Šta to pričaš nepoznatim ljudima?! Hoćeš li sad da preskočim ogradu, da se ubijem, narkomančino luda!... Oooo, majko moja mila... Oooo, Bože moj jedini, šta sam dočekao...
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Dušan Kovačević - Generalna proba samoubistva
Pon Avg 03, 2009 3:49 am
(Samoubica se oslanja na ogradu, dodirujući glavom metalni rukohvat. Kapetan prilazi slomljenom čoveku, očigledno toliko uništenom, da nema snage ni da skoči u reku. Spuštajući mu ruku na rame, pokušava da ga smiri, uteši.)
KAPETAN: Prijatelju, ako nije u pitanju neki zdravstveni problem, neka bolest kojoj nema leka, novac uvek može da se pronađe, napravi, zaradi... Šta ste vi po zanimanju?
SAMOUBICA: Budala... Idiot... Kreten...
KAPETAN: To vidim. Nego, šta ste bili pre nego što ste postali budala, idiot i kreten?
DEVOJKA: On je arhitekta... Veliki arhitekta. Sjajan arhitekta!
KAPETAN: Arhitekta?... Vi se šalite, devojčice?
DEVOJKA: Ne, kapetane... On je radio i po inostranstvu, gradio je kuće bogatim ljudima po celom svetu, ali nikad nije znao da naplati koliko vredi. Neće ga pare...
KAPETAN: Dobro, dete, to sad nije bitno. Bitno je da je gospodin arhitekta... dobar arhitekta... Kako su čudni ljudski putevi...
(Kapetan vadi mobilni telefon iz džepa uniforme, gledajući presavijenog čoveka na ogradi mosta.)
RIBAR: Ja vidim, nešto mi poznat čovek... Prvo sam mislio da je onaj pevač meksikanskih pesama
KAPETAN (nekome u telefon): Bato, našao sam ti arhitektu, za tvoj projekat... Izvini što te prekidam u poslu, znam da radiš i danju i noću, ali, situacija je alarmantna, nije za odlaganje... Joj, Bato, ne mogu sad da ti objašnjavam o čemu se radi; stojim na mostu već dva sata, a ostavio sam pun brod norveških turista... Čovek je genije, veruj mi... Ima nekih finansijskih problema, ali je spreman da radi, da napraviš čudo od te marine... Radio je po celom svetu... Ne može sad da razgovara, pred samoubistvom je, ali će se brzo oporaviti... Najvažnije je da je fizički je potpuno zdrav... Ma, veruj mi kad ti kažem; čim hoće da se ubije, mora da je genije... Kad da dođe?... U devet...
DEVOJKA: Dobićeš posao, ljubavi... Čuješ li, dobićeš veliki posao!
KAPETAN : Bato, znaš da me brineš. Deset godina ne spavaš, kad god te zovem, ti si budan -radiš... Odspavaj bar pola sata, popodne... Doći će u devet... Nego, dok pričamo, čini mi se da sve vreme jedeš?... Jedeš, Bato, jedeš... Ne odmaraš zube ni minuta!... Ćao!
RIBAR: Dobio je posao?
KAPETAN : Ako se dogovore, ako pronađu zajednički interes, može da uđe u projekat gradnje najveće marine na celom toku Dunava; vrednost projekta je oko dvesta miliona evra...
DEVOJKA: Dvesta miliona evra?... Sad ću se onesvestiti...
(Samoubica podiže glavu, gleda čoveka u uniformi; ne može da veruje u priču koju je čuo.)
SAMOUBICA: O kakvoj marini je reč, gospodine...
KAPETAN (pruža mu vizit-kartu): Otiđite do Bate u devet sati, on će vam objasniti; ja se ne razumem u te, njegove, megalomanske projekte, koje on celog života radi. Kod njega nema ništa ispod sto miliona. Takav je bio i kad je bio mali, dok smo živeli u šumi, u našoj šumarskoj kućici. Ja mu kažem, ajde, Bato, da sagradimo još jednu sobu, da ne spava nas jedanaest u kućici od pet kvadrata, a on se smeje, i kaže mi: ili ćemo sagraditi jedanaest spratova, ili ništa. Neću da prljam ruke za jednu sobu... Pa, šta će nam kuća u šumi na jedanaest spratova, crni Bato? Da svako od nas ima po
redan sprat... Joj, je l' mi se ono brod odvezao?! Pa, nije valjda?!... Drži ovu kapu, daj bratu, on će znati zašto mu je šaljem...
SAMOUBICA: Hvala vam, gospodine kapetane...
KAPETAN (gledajući kroz dvogled, pošto je Samoubici dao svoju oficirsku kapu, sa pozlaćenim lengerom iznad širita): Dobro je, brod se drži na jednom konopu. Valjda neće pući, dok ne stignem... Malo je panika među turistima, ali će se svega sećati sa nostalgijom, kad dođe hladna, duga, norveška zima... Idem... I, nemoj da mi skočiš pod neki tramvaj, kad prelaziš ulicu kod Batinog ofisa... Puče konop! Pa, nije valjda!... Oooo, jebem ti konop, i ko ga izmisli!... Izginuće mi turisti!
(Kapetan otrča, a Ribar se zagleda prema brodu u luci.)
RIBAR: Vezao je brod na brzinu, kad je vas video ovde... Sad, ako brod krene prema splavovima, pobiće stotinu ljudi... Kakva će to tragedija biti...
(Samoubica i Devojka gledaju šta se to u luci događa, ali ne vide najbolje.)
DEVOJKA: Kapetan je izuzetan čovek, sigurno će sprečiti tragediju... Kažu, on je najbolji kapetan u srednjem toku Dunava...
RIBAR: I, duže... Ali, pre... biće pet godina, isto mu je ovako pobegao brod, i povukao za sobom desetak kućica, kao poduži rep... Nešto se ljudi spaslo, nešto se podavilo, nešto se i ne zna gde je... To vam je rizik života na reci... Meni se podavilo pola familije, vadeći mreže i strukove... Više sam se familije navadio, nego ribe... Eeee, ko ne zna reku, ne zna šta je voda...
SAMOUBICA: Pa, hoću li ja biti kriv, ako brod sad pokupi" te kućice i pobije ljude...
RIBAR: Ne... Zašto biste vi bili krivi?... Umesto broda, mogao je, na primer, da nadleti avnon, da vas pilot vidi i da odluči da vas spase, da aterira na najbližu poljanu, sa rizikom da se avion zapali i svi putnici stradaju... Vi niste mahali, nikog niste zvali, niste tražili pomoć, hteli ste da se ubijete u najvećoj diskreciji, kao gospodin čovek... Grešim li? Ne... Ko je kapetana zvao da dođe ovamo i da na brzinu veže brod, kad je na brodu imao dve stotine putnika! Pa, čak i da ste skočili, i udavili se, šta je to u odnosu na dve stotine ljudi koji svakog trenutka mogu da nastradaju, ako brod udari u jedan od stubova mosta; prepoloviće se kao šibica, pitanje je da li će iko preživeti... Nije voda sneg, pa da se sankaš, skijaš i grudvaš...
(Dok Ribar priča katastrofične priče, zagledan u daljinu, prema luci, Samoubica prelazi ogradu, vraća se na most, sa osećanjem užasne krivice; kao da je odgovoran za sve davljenike u poslednjih sto godina.)
SAMOUBICA: Da sam sve to znao, nikad ne bih došao na ovaj most... Pre bih skočio pod voz...
RIBAR: Šta je, tu je, prijatelju... Nego, idi ti i vidi da se izgradi ta marina, da vezujemo brodove kako valja, da nam ne beže i ubijaju ljude... Ajde, pa kad sagradite to čudo, setite se i mene; biće, valjda, mesta i za jedan brodić od osam metara...
DEVOJKA: Ti plačeš, ljubavi?... Oooo, pa ti plačeš... Ovo je dobar znak! On plače! Vratile su mu se emocije!... Čovek koji plače, ima nade... Ajmo, ljubavi... I, hvala vam, gospodine! Do neba vam hvala!... Rasplakala ga je vaša dobrota!... Živeće ovaj narod, dok ima ribara!
(Devojka odvodi Samoubicu u čarapama, držeći ga oko struka. U opštem haosu zbog kapetanovog broda, zaboravljaju da ponesu stvari - mantil, cipele, novčanik, ključeve od kola, sat, pismo, i poveći kasetofon. Ribar, zagledan u „dramu" na reci, podiže ruke i viče, obradovan.)
RIBAR: Spasao je brod! Stigao je na vreme!... Doplivao je do broda u poslednjem trenutku!... Oooo, kako se raduju turisti!... Kakva sreća u nesreći!... Bar desetak bi mi se zakačilo za udice!...
(Kad se iz daljine oglasi brodska sirena, Ribar iz džepa izvadi pištaljku i otpozdravi sa tri duga zvižduka. I dok maše, verovatno Kapetanu, čuje se dolazak snažnog motora, kočenje i bat koraka Samoubicinog Brata - čoveka u crnoj jakni i sa kacigom na glavi. Ribar ga pogleda bez većeg iznenađenja, kao da ga je očekivao.)
BRAT: Gde je?... Gde mi je brat?
RIBAR: A, ko ste vi, gospodine?... Izvinite, izvinite, rekli ste da vam je brat... Pa, evo, da vam pravo kažem, učinio sam sve što sam mogao... Video sam ga ovde, na ivici mosta, sa mog ribarskog čamca, dok sam bacao struk...
BRAT: Vi ste ribar?
RIBAR: Da, a kako znate?... Izvinite, rekao sam da sam ga video iz ribarskog čamca, a i obučen sam kao ribar...
BRAT: Čoveče, ja vas pitam, gde mi je brat?!
(Umesto odgovora, Ribar pokaza rukom prema reci. Brat ga pogleda, pa pade na kole-na, stežući rukama šipke ograde.)
RIBAR: Gospodine, molim vas... Ne mora da znači da je nastradao. Ima mnogo slučajeva kad su ljudi isplivali na obalu. Ovaj most je visokog rizika za samoubistvo. Kad bih mu ja davao ocenu, ne bi dobio više od trojke...
BRAT. Jesu li ovo njegove stvari?
RIBAR: Da... Ali, nemojte ništa da dirate, dok ne dođe policija... Zapravo, možete da uzmete pismo koje vam je brat ostavio... Ja ću se okrenuti da ne vidim... jer ću morati da kažem sve što sam video...
(Brat uzima pismo, naslanja se na ogradu i gleda u tamu nad rekom.)
BRAT: Bilo je slučajeva da čovek ispliva?...
RIBAR: Prošle nedelje je čovek skočio, i isplivao do kafane na obali, gde se od sreće toliko napio, da je umro... Smrt je, ipak, došla, kao posledica „viška tečnosti"... Ako vaš Brat ne pije, ima šanse...
(Motociklista pogleda Ribara kao da nije normalan, okrete se i udalji, da bi se, ubrzo, začuo odlazak snažne mašine. Osvrćući se, Ribar pokupi sve stvari i udalji se, noseći „zaostavštinu" u naručju.)
KAPETAN: Prijatelju, ako nije u pitanju neki zdravstveni problem, neka bolest kojoj nema leka, novac uvek može da se pronađe, napravi, zaradi... Šta ste vi po zanimanju?
SAMOUBICA: Budala... Idiot... Kreten...
KAPETAN: To vidim. Nego, šta ste bili pre nego što ste postali budala, idiot i kreten?
DEVOJKA: On je arhitekta... Veliki arhitekta. Sjajan arhitekta!
KAPETAN: Arhitekta?... Vi se šalite, devojčice?
DEVOJKA: Ne, kapetane... On je radio i po inostranstvu, gradio je kuće bogatim ljudima po celom svetu, ali nikad nije znao da naplati koliko vredi. Neće ga pare...
KAPETAN: Dobro, dete, to sad nije bitno. Bitno je da je gospodin arhitekta... dobar arhitekta... Kako su čudni ljudski putevi...
(Kapetan vadi mobilni telefon iz džepa uniforme, gledajući presavijenog čoveka na ogradi mosta.)
RIBAR: Ja vidim, nešto mi poznat čovek... Prvo sam mislio da je onaj pevač meksikanskih pesama
KAPETAN (nekome u telefon): Bato, našao sam ti arhitektu, za tvoj projekat... Izvini što te prekidam u poslu, znam da radiš i danju i noću, ali, situacija je alarmantna, nije za odlaganje... Joj, Bato, ne mogu sad da ti objašnjavam o čemu se radi; stojim na mostu već dva sata, a ostavio sam pun brod norveških turista... Čovek je genije, veruj mi... Ima nekih finansijskih problema, ali je spreman da radi, da napraviš čudo od te marine... Radio je po celom svetu... Ne može sad da razgovara, pred samoubistvom je, ali će se brzo oporaviti... Najvažnije je da je fizički je potpuno zdrav... Ma, veruj mi kad ti kažem; čim hoće da se ubije, mora da je genije... Kad da dođe?... U devet...
DEVOJKA: Dobićeš posao, ljubavi... Čuješ li, dobićeš veliki posao!
KAPETAN : Bato, znaš da me brineš. Deset godina ne spavaš, kad god te zovem, ti si budan -radiš... Odspavaj bar pola sata, popodne... Doći će u devet... Nego, dok pričamo, čini mi se da sve vreme jedeš?... Jedeš, Bato, jedeš... Ne odmaraš zube ni minuta!... Ćao!
RIBAR: Dobio je posao?
KAPETAN : Ako se dogovore, ako pronađu zajednički interes, može da uđe u projekat gradnje najveće marine na celom toku Dunava; vrednost projekta je oko dvesta miliona evra...
DEVOJKA: Dvesta miliona evra?... Sad ću se onesvestiti...
(Samoubica podiže glavu, gleda čoveka u uniformi; ne može da veruje u priču koju je čuo.)
SAMOUBICA: O kakvoj marini je reč, gospodine...
KAPETAN (pruža mu vizit-kartu): Otiđite do Bate u devet sati, on će vam objasniti; ja se ne razumem u te, njegove, megalomanske projekte, koje on celog života radi. Kod njega nema ništa ispod sto miliona. Takav je bio i kad je bio mali, dok smo živeli u šumi, u našoj šumarskoj kućici. Ja mu kažem, ajde, Bato, da sagradimo još jednu sobu, da ne spava nas jedanaest u kućici od pet kvadrata, a on se smeje, i kaže mi: ili ćemo sagraditi jedanaest spratova, ili ništa. Neću da prljam ruke za jednu sobu... Pa, šta će nam kuća u šumi na jedanaest spratova, crni Bato? Da svako od nas ima po
redan sprat... Joj, je l' mi se ono brod odvezao?! Pa, nije valjda?!... Drži ovu kapu, daj bratu, on će znati zašto mu je šaljem...
SAMOUBICA: Hvala vam, gospodine kapetane...
KAPETAN (gledajući kroz dvogled, pošto je Samoubici dao svoju oficirsku kapu, sa pozlaćenim lengerom iznad širita): Dobro je, brod se drži na jednom konopu. Valjda neće pući, dok ne stignem... Malo je panika među turistima, ali će se svega sećati sa nostalgijom, kad dođe hladna, duga, norveška zima... Idem... I, nemoj da mi skočiš pod neki tramvaj, kad prelaziš ulicu kod Batinog ofisa... Puče konop! Pa, nije valjda!... Oooo, jebem ti konop, i ko ga izmisli!... Izginuće mi turisti!
(Kapetan otrča, a Ribar se zagleda prema brodu u luci.)
RIBAR: Vezao je brod na brzinu, kad je vas video ovde... Sad, ako brod krene prema splavovima, pobiće stotinu ljudi... Kakva će to tragedija biti...
(Samoubica i Devojka gledaju šta se to u luci događa, ali ne vide najbolje.)
DEVOJKA: Kapetan je izuzetan čovek, sigurno će sprečiti tragediju... Kažu, on je najbolji kapetan u srednjem toku Dunava...
RIBAR: I, duže... Ali, pre... biće pet godina, isto mu je ovako pobegao brod, i povukao za sobom desetak kućica, kao poduži rep... Nešto se ljudi spaslo, nešto se podavilo, nešto se i ne zna gde je... To vam je rizik života na reci... Meni se podavilo pola familije, vadeći mreže i strukove... Više sam se familije navadio, nego ribe... Eeee, ko ne zna reku, ne zna šta je voda...
SAMOUBICA: Pa, hoću li ja biti kriv, ako brod sad pokupi" te kućice i pobije ljude...
RIBAR: Ne... Zašto biste vi bili krivi?... Umesto broda, mogao je, na primer, da nadleti avnon, da vas pilot vidi i da odluči da vas spase, da aterira na najbližu poljanu, sa rizikom da se avion zapali i svi putnici stradaju... Vi niste mahali, nikog niste zvali, niste tražili pomoć, hteli ste da se ubijete u najvećoj diskreciji, kao gospodin čovek... Grešim li? Ne... Ko je kapetana zvao da dođe ovamo i da na brzinu veže brod, kad je na brodu imao dve stotine putnika! Pa, čak i da ste skočili, i udavili se, šta je to u odnosu na dve stotine ljudi koji svakog trenutka mogu da nastradaju, ako brod udari u jedan od stubova mosta; prepoloviće se kao šibica, pitanje je da li će iko preživeti... Nije voda sneg, pa da se sankaš, skijaš i grudvaš...
(Dok Ribar priča katastrofične priče, zagledan u daljinu, prema luci, Samoubica prelazi ogradu, vraća se na most, sa osećanjem užasne krivice; kao da je odgovoran za sve davljenike u poslednjih sto godina.)
SAMOUBICA: Da sam sve to znao, nikad ne bih došao na ovaj most... Pre bih skočio pod voz...
RIBAR: Šta je, tu je, prijatelju... Nego, idi ti i vidi da se izgradi ta marina, da vezujemo brodove kako valja, da nam ne beže i ubijaju ljude... Ajde, pa kad sagradite to čudo, setite se i mene; biće, valjda, mesta i za jedan brodić od osam metara...
DEVOJKA: Ti plačeš, ljubavi?... Oooo, pa ti plačeš... Ovo je dobar znak! On plače! Vratile su mu se emocije!... Čovek koji plače, ima nade... Ajmo, ljubavi... I, hvala vam, gospodine! Do neba vam hvala!... Rasplakala ga je vaša dobrota!... Živeće ovaj narod, dok ima ribara!
(Devojka odvodi Samoubicu u čarapama, držeći ga oko struka. U opštem haosu zbog kapetanovog broda, zaboravljaju da ponesu stvari - mantil, cipele, novčanik, ključeve od kola, sat, pismo, i poveći kasetofon. Ribar, zagledan u „dramu" na reci, podiže ruke i viče, obradovan.)
RIBAR: Spasao je brod! Stigao je na vreme!... Doplivao je do broda u poslednjem trenutku!... Oooo, kako se raduju turisti!... Kakva sreća u nesreći!... Bar desetak bi mi se zakačilo za udice!...
(Kad se iz daljine oglasi brodska sirena, Ribar iz džepa izvadi pištaljku i otpozdravi sa tri duga zvižduka. I dok maše, verovatno Kapetanu, čuje se dolazak snažnog motora, kočenje i bat koraka Samoubicinog Brata - čoveka u crnoj jakni i sa kacigom na glavi. Ribar ga pogleda bez većeg iznenađenja, kao da ga je očekivao.)
BRAT: Gde je?... Gde mi je brat?
RIBAR: A, ko ste vi, gospodine?... Izvinite, izvinite, rekli ste da vam je brat... Pa, evo, da vam pravo kažem, učinio sam sve što sam mogao... Video sam ga ovde, na ivici mosta, sa mog ribarskog čamca, dok sam bacao struk...
BRAT: Vi ste ribar?
RIBAR: Da, a kako znate?... Izvinite, rekao sam da sam ga video iz ribarskog čamca, a i obučen sam kao ribar...
BRAT: Čoveče, ja vas pitam, gde mi je brat?!
(Umesto odgovora, Ribar pokaza rukom prema reci. Brat ga pogleda, pa pade na kole-na, stežući rukama šipke ograde.)
RIBAR: Gospodine, molim vas... Ne mora da znači da je nastradao. Ima mnogo slučajeva kad su ljudi isplivali na obalu. Ovaj most je visokog rizika za samoubistvo. Kad bih mu ja davao ocenu, ne bi dobio više od trojke...
BRAT. Jesu li ovo njegove stvari?
RIBAR: Da... Ali, nemojte ništa da dirate, dok ne dođe policija... Zapravo, možete da uzmete pismo koje vam je brat ostavio... Ja ću se okrenuti da ne vidim... jer ću morati da kažem sve što sam video...
(Brat uzima pismo, naslanja se na ogradu i gleda u tamu nad rekom.)
BRAT: Bilo je slučajeva da čovek ispliva?...
RIBAR: Prošle nedelje je čovek skočio, i isplivao do kafane na obali, gde se od sreće toliko napio, da je umro... Smrt je, ipak, došla, kao posledica „viška tečnosti"... Ako vaš Brat ne pije, ima šanse...
(Motociklista pogleda Ribara kao da nije normalan, okrete se i udalji, da bi se, ubrzo, začuo odlazak snažne mašine. Osvrćući se, Ribar pokupi sve stvari i udalji se, noseći „zaostavštinu" u naručju.)
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Dušan Kovačević - Generalna proba samoubistva
Pon Avg 03, 2009 3:53 am
II
GRANDIOZNI PLAN IZGRADNJE MARINE - „SUNČANI SAN"
Ograda dunavskog mosta se rasklapa, razdvaja se u dva kraka, i - udaljavajući se - stvara ukrasnu ogradu ofisa Kapetanovog brata - Biznismena, čoveka koji je, po Kapetanovim rečima „Oduvek bio sklon megalomaniji"...
Iz mraka magacina - ofisa, dolazi Biznismen, Kapetanov rođeni brat, približno istih godina, ali od silne hrane koju je pojeo tokom „poslovnih godina", podseća na cepelin koji hoda; ''otekao"u širokom, poslovnom odelu, gega se, noseći, sa šarmom, stotinu i pedeset kilograma...
Ulazeći u ofis, povlači konop povećeg urolovanog platna, koje razvija i razvlači za sobom duž celog magacina, stvarajući iluziju Dunava u protoku kroz nekoliko evropskih zemalja. Urolovana mapa je, zapravo, maketa buduće marine, kojuje Biznismen nameran da gradi u najskorijem roku. Za ogromnim čovekom idu Samoubica - Arhitekta i njegova Devojka u kostimu „argentinske plesačice", čudeći se, čas - grandioznoj mapi, čas - „korpulentnom čoveku", koji uprkos već slonovskoj masi, i dalje jede - guta komade „sendviča na metar"..,
Kad je razvio impresivno platno duž celog ofisa, Dunav se pojavio u svoj svojoj dužini: od izvora - visoko na rotacionom stubu, kao u planini, pa, slivajući se, sve niže i niže, spušta se do Crnog Mora, zapljuskujući obale velikih, čuvenih gradova... Posebno je islikan plan buduće marine - „Sunčani San", velelepnog projekta za život brodova, ljudi...
Arhitekta i Devojka gledaju mapu - kompletni tok Dunava, sa osmehom. Očigledno su došli bez odmora, pravo od kuće. Nesuđeni Samoubica je poneo katalog, album građevina koje je projektovao tokom karijere, ne bi li se, što bolje, legitimisao kao ozbiljan stručnjak...
Biznismen zastaje i sa ponosom gleda reku, gradove, mostove i buduću marinu. Raspoloženje mu pokvari kapetanska kapa, koju primećuje u ruci budućeg Arhitekte.
BIZNISMEN: To mi je brat poslao?
SAMOUBICA: Da... Zamolio me...
BIZNISMEN: Šta je rekao? Je l' rekao, dajte ovu kapu me bratu „megalomanu"... Je l' to rekao?
SAMOUBICA (osmehuje se, sležući ramenima): Pa, nije baš tako, ali... nešto slično... Izvolite... BIZNISMEN (levom rukom uzima kapetansku kapu, a desnom nudi poduži sendvič): Uzmite, malo... Kupio sam osamdeset santimetara... Uzmite, odlomite, slobodno...
SAMOUBICA: Nisam pri apetitu...
DEVOJKA: Ja ću da se poslužim, jedno pet-šest santimetara...
BIZNISMEN: Samo lomite... Kupujem ih na metar... Kakav sendvič želite, pita me prodavačica, a ja kažem: pa, tako, oko metar. . Ili jedem, ili ne jedem; ili gradim, ili ne gradim; ili pravim poslove i pare, ili sedim i jedem... Sigurno nećete malo sendviča?... Dobro... Ja moram da jedem. Stalno sam u cajtnotu, stalno u planovima, papirima, projektima, ugovorima vrednim stotine i stotine miliona evra, dolara... i to mi, valjda, izaziva hronični stres, koji smirujem hranom. A jedem kao mećava, do padanja u nesvest. Ne mogu da ustanem od stola, dok ne pojedem sve što ima u restoranu. Kad mi kažu: kuhinja je ostala bez hrane, promenim restoran, i nastavim... Ubiće me ovo ždranje, sam se sebe gadim... Da prostite, sinoć sam pojeo celo jagnje, pre večere... Kad su došli poslovni prijatelji, i kad su videli brdo kostiju, morao sam da ih slažem, da je bila svadba, i da su se svatovi razišli, pre pet minuta... Dođe mi, verujte mi, da skočim sa nekog od ovih mostova, ali se bojim, sa ovolikim stomakom ne bih potonuo više od pola metra... Samo bih se obrukao. Novine bi pisale: nije uspeo da potone!... E, živote, živote... Što reče onaj američki umetnik: celog života odvajam od usta, da bih jeo.
SAMOUBICA: Znači, ovo je maketa buduće marine?...
DEVOJKA: Izgleda, stvarno, fantastično!
BIZNISMEN: Mislio sam da odem na operaciju, da mi povade sve zube... Vidite li one knjige na stolu?... E, pa ona najdeblja, to vam je najveći kuvar na svetu. Kad ne jedem, sednem i gledam slike. Drugi ljudi čitaju klasičnu literaturu, a ja čitam recepte i gledam slike pečenih prepelica... Sto puta više volim da vidim sliku pečenog praseta, nego sliku nekog velikog pisca - klasika... Pa, je l' to normalno, gospodine? Je l' normalno da mene više privlače recepti od poezije, proze, esejistike...
SAMOUBICA: Šta da vam kažem... Posle svega što sam noćas uradio, ne bi bio red da ja procenjujem šta je normalno... Ova marina je planirana u nekom velikom meandru...
BIZNISMEN: Vi ste lepo vaspitan čovek - gospodin, pa nećete da kažete da sam ja jedna najobičnija svinja, kao što kaže moj stariji brat - psihijatar... Kad me je sreo na sajmu nautike, rekao mi je: tebi bi od sve ove opreme, od brodova i jahti - hteo sam da kupim jednu jahtu od dvesta metara, kao svi uspešni ljudi, da se malo pojavim na Azurnoj obali - tebi bi, kaže on, najbolje bilo da kupiš jedan poveći lenger, da ga okačiš o vrat i skočiš sa mosta... Eto, to mi je rekao moj rođeni brat - psihijatar... Pa, sad ti vidi, prijatelju, u kakvoj sam ja situaciji... A otkazuje mi srce, jetra, želudac, bubrezi... Bogat, a siroma zdravljem... Tri puta sam se ženio, samo kuvaricama... I sve tri su umrle - kuvajući...
DEVOJKA: Da li ste probali sa voćnom dijetom?
BIZNISMEN: E, dete, drago dete... Nema te dijete, na celom svetu, koju nisam probao i pojeo je u
enormnim količinama... Pre desetak dana sam bio kod jednog čuvenog terapeuta za psihosomatske poremećaje, koji je skidao kile najpoznatijim ljudima na svetu. I dok sam čekao da me primi, pojeo sam ovoliku tacnu grožđa. Sve, zrno po zrno... Čap, čap, čap... Kad je sekretarica izašla da me pozove, skoro se onesvetila. Vrisnula je: gospodine, pa vi ste pojeli ovo grožđe?... Jesam, gospođice. Kupiću vam sto kila... Ma, nije problem u kupovini nego je to bilo plastično grožđe... Kad sam to čuo, krenuo sam prema prozoru da skočim, ali je bilo prizemlje...
DEVOJKA: Kakva sreća u nesreći...
(Dok Biznismen priča o svojim problemima, Arhitekta obilazi maketu, gledajući, posebno, buduću marinu. Korpulentni čovek prilazi stolu i uzima list papira, noseći ga kao „krunski dokaz".)
BIZNISMEN: Molim vas, gospodo, pogledajte šta mi je napisao taj čuveni terapeut, kao stopostotno sigurnu dijetu, pošto mu je sekretarica šapnula da sam u čekaonici pojeo tacnu plastičnog grožđa... Evo, šta piše: dijeta za nedelju dana, da skinete sve kile... „Sve kile" je podvukao crvenom olovkom... I, slušajte, šta on meni savetuje...
Ponedeljak: Tri litre zelenog čaja, dva dvopeka i dva tvrdo kuvana jaja...
Utorak: Ništa...
Sreda: Četiri litre zelenog čaja, zelena salata i dva tvrdo kuvana jaja... Sve zeleno, osim jaja...
Četvrtak: Ništa... I šetnja. Što više šetnje, da iznemognem, da umrem, valjda, šetajući...
Petak: Pet litara zelenog čaja, tri korice prepečenog hleba i dva belanca od tvrdo kuvanih jaja...
Subota: Šest litara zelenog čaja, a pre spavanja, šolja čaja i dve kašike ovsenih pahuljica.
Nedelja: Greda, konop i stolica...
(Biznismen tupo posmatra Arhitektu i njegovu prijateljicu, kao da kaže: pa šta ja da radim posle svega ovoga. Nesuđeni Samoubica, očigledno, nije previše zainteresovan za muke debelog čoveka, više ga zanima i uzbuđuje budući projekat.)
SAMOUBICA: Marina bi bila, ako je maketa definisana, na površini od preko deset hektara...
BIZNISMEN: I sad vi meni recite, šta čovek da radi, kad mu jedan od najpoznatijih svetskih
stručnjaka prepiše gredu, konop i stolicu... a sve zbog jedne tacne grožđa, istina - plastičnog... Da sam mu pojeo nova kola, nije smeo ovako nešto da mi napiše... (Masivni čovek se vraća do radnog stola i sa rezignacijom baca „dijetalni papir", uzimajući „deskriptivni štap" - produženi prst za analizu makete)... Vidim, gospodine, da vas moj problem ne zanima previše; zagledani ste samo
u taj projekat...
SAMOUBICA: Ako vas iko razume, gospodine, onda sam to - ja... Da nije naišao vaš brat, kapetan, mi se ne bismo sreli... Ja sam bio na ovom mostu, stajao sam, ovde... kad je on došao...
GRANDIOZNI PLAN IZGRADNJE MARINE - „SUNČANI SAN"
Ograda dunavskog mosta se rasklapa, razdvaja se u dva kraka, i - udaljavajući se - stvara ukrasnu ogradu ofisa Kapetanovog brata - Biznismena, čoveka koji je, po Kapetanovim rečima „Oduvek bio sklon megalomaniji"...
Iz mraka magacina - ofisa, dolazi Biznismen, Kapetanov rođeni brat, približno istih godina, ali od silne hrane koju je pojeo tokom „poslovnih godina", podseća na cepelin koji hoda; ''otekao"u širokom, poslovnom odelu, gega se, noseći, sa šarmom, stotinu i pedeset kilograma...
Ulazeći u ofis, povlači konop povećeg urolovanog platna, koje razvija i razvlači za sobom duž celog magacina, stvarajući iluziju Dunava u protoku kroz nekoliko evropskih zemalja. Urolovana mapa je, zapravo, maketa buduće marine, kojuje Biznismen nameran da gradi u najskorijem roku. Za ogromnim čovekom idu Samoubica - Arhitekta i njegova Devojka u kostimu „argentinske plesačice", čudeći se, čas - grandioznoj mapi, čas - „korpulentnom čoveku", koji uprkos već slonovskoj masi, i dalje jede - guta komade „sendviča na metar"..,
Kad je razvio impresivno platno duž celog ofisa, Dunav se pojavio u svoj svojoj dužini: od izvora - visoko na rotacionom stubu, kao u planini, pa, slivajući se, sve niže i niže, spušta se do Crnog Mora, zapljuskujući obale velikih, čuvenih gradova... Posebno je islikan plan buduće marine - „Sunčani San", velelepnog projekta za život brodova, ljudi...
Arhitekta i Devojka gledaju mapu - kompletni tok Dunava, sa osmehom. Očigledno su došli bez odmora, pravo od kuće. Nesuđeni Samoubica je poneo katalog, album građevina koje je projektovao tokom karijere, ne bi li se, što bolje, legitimisao kao ozbiljan stručnjak...
Biznismen zastaje i sa ponosom gleda reku, gradove, mostove i buduću marinu. Raspoloženje mu pokvari kapetanska kapa, koju primećuje u ruci budućeg Arhitekte.
BIZNISMEN: To mi je brat poslao?
SAMOUBICA: Da... Zamolio me...
BIZNISMEN: Šta je rekao? Je l' rekao, dajte ovu kapu me bratu „megalomanu"... Je l' to rekao?
SAMOUBICA (osmehuje se, sležući ramenima): Pa, nije baš tako, ali... nešto slično... Izvolite... BIZNISMEN (levom rukom uzima kapetansku kapu, a desnom nudi poduži sendvič): Uzmite, malo... Kupio sam osamdeset santimetara... Uzmite, odlomite, slobodno...
SAMOUBICA: Nisam pri apetitu...
DEVOJKA: Ja ću da se poslužim, jedno pet-šest santimetara...
BIZNISMEN: Samo lomite... Kupujem ih na metar... Kakav sendvič želite, pita me prodavačica, a ja kažem: pa, tako, oko metar. . Ili jedem, ili ne jedem; ili gradim, ili ne gradim; ili pravim poslove i pare, ili sedim i jedem... Sigurno nećete malo sendviča?... Dobro... Ja moram da jedem. Stalno sam u cajtnotu, stalno u planovima, papirima, projektima, ugovorima vrednim stotine i stotine miliona evra, dolara... i to mi, valjda, izaziva hronični stres, koji smirujem hranom. A jedem kao mećava, do padanja u nesvest. Ne mogu da ustanem od stola, dok ne pojedem sve što ima u restoranu. Kad mi kažu: kuhinja je ostala bez hrane, promenim restoran, i nastavim... Ubiće me ovo ždranje, sam se sebe gadim... Da prostite, sinoć sam pojeo celo jagnje, pre večere... Kad su došli poslovni prijatelji, i kad su videli brdo kostiju, morao sam da ih slažem, da je bila svadba, i da su se svatovi razišli, pre pet minuta... Dođe mi, verujte mi, da skočim sa nekog od ovih mostova, ali se bojim, sa ovolikim stomakom ne bih potonuo više od pola metra... Samo bih se obrukao. Novine bi pisale: nije uspeo da potone!... E, živote, živote... Što reče onaj američki umetnik: celog života odvajam od usta, da bih jeo.
SAMOUBICA: Znači, ovo je maketa buduće marine?...
DEVOJKA: Izgleda, stvarno, fantastično!
BIZNISMEN: Mislio sam da odem na operaciju, da mi povade sve zube... Vidite li one knjige na stolu?... E, pa ona najdeblja, to vam je najveći kuvar na svetu. Kad ne jedem, sednem i gledam slike. Drugi ljudi čitaju klasičnu literaturu, a ja čitam recepte i gledam slike pečenih prepelica... Sto puta više volim da vidim sliku pečenog praseta, nego sliku nekog velikog pisca - klasika... Pa, je l' to normalno, gospodine? Je l' normalno da mene više privlače recepti od poezije, proze, esejistike...
SAMOUBICA: Šta da vam kažem... Posle svega što sam noćas uradio, ne bi bio red da ja procenjujem šta je normalno... Ova marina je planirana u nekom velikom meandru...
BIZNISMEN: Vi ste lepo vaspitan čovek - gospodin, pa nećete da kažete da sam ja jedna najobičnija svinja, kao što kaže moj stariji brat - psihijatar... Kad me je sreo na sajmu nautike, rekao mi je: tebi bi od sve ove opreme, od brodova i jahti - hteo sam da kupim jednu jahtu od dvesta metara, kao svi uspešni ljudi, da se malo pojavim na Azurnoj obali - tebi bi, kaže on, najbolje bilo da kupiš jedan poveći lenger, da ga okačiš o vrat i skočiš sa mosta... Eto, to mi je rekao moj rođeni brat - psihijatar... Pa, sad ti vidi, prijatelju, u kakvoj sam ja situaciji... A otkazuje mi srce, jetra, želudac, bubrezi... Bogat, a siroma zdravljem... Tri puta sam se ženio, samo kuvaricama... I sve tri su umrle - kuvajući...
DEVOJKA: Da li ste probali sa voćnom dijetom?
BIZNISMEN: E, dete, drago dete... Nema te dijete, na celom svetu, koju nisam probao i pojeo je u
enormnim količinama... Pre desetak dana sam bio kod jednog čuvenog terapeuta za psihosomatske poremećaje, koji je skidao kile najpoznatijim ljudima na svetu. I dok sam čekao da me primi, pojeo sam ovoliku tacnu grožđa. Sve, zrno po zrno... Čap, čap, čap... Kad je sekretarica izašla da me pozove, skoro se onesvetila. Vrisnula je: gospodine, pa vi ste pojeli ovo grožđe?... Jesam, gospođice. Kupiću vam sto kila... Ma, nije problem u kupovini nego je to bilo plastično grožđe... Kad sam to čuo, krenuo sam prema prozoru da skočim, ali je bilo prizemlje...
DEVOJKA: Kakva sreća u nesreći...
(Dok Biznismen priča o svojim problemima, Arhitekta obilazi maketu, gledajući, posebno, buduću marinu. Korpulentni čovek prilazi stolu i uzima list papira, noseći ga kao „krunski dokaz".)
BIZNISMEN: Molim vas, gospodo, pogledajte šta mi je napisao taj čuveni terapeut, kao stopostotno sigurnu dijetu, pošto mu je sekretarica šapnula da sam u čekaonici pojeo tacnu plastičnog grožđa... Evo, šta piše: dijeta za nedelju dana, da skinete sve kile... „Sve kile" je podvukao crvenom olovkom... I, slušajte, šta on meni savetuje...
Ponedeljak: Tri litre zelenog čaja, dva dvopeka i dva tvrdo kuvana jaja...
Utorak: Ništa...
Sreda: Četiri litre zelenog čaja, zelena salata i dva tvrdo kuvana jaja... Sve zeleno, osim jaja...
Četvrtak: Ništa... I šetnja. Što više šetnje, da iznemognem, da umrem, valjda, šetajući...
Petak: Pet litara zelenog čaja, tri korice prepečenog hleba i dva belanca od tvrdo kuvanih jaja...
Subota: Šest litara zelenog čaja, a pre spavanja, šolja čaja i dve kašike ovsenih pahuljica.
Nedelja: Greda, konop i stolica...
(Biznismen tupo posmatra Arhitektu i njegovu prijateljicu, kao da kaže: pa šta ja da radim posle svega ovoga. Nesuđeni Samoubica, očigledno, nije previše zainteresovan za muke debelog čoveka, više ga zanima i uzbuđuje budući projekat.)
SAMOUBICA: Marina bi bila, ako je maketa definisana, na površini od preko deset hektara...
BIZNISMEN: I sad vi meni recite, šta čovek da radi, kad mu jedan od najpoznatijih svetskih
stručnjaka prepiše gredu, konop i stolicu... a sve zbog jedne tacne grožđa, istina - plastičnog... Da sam mu pojeo nova kola, nije smeo ovako nešto da mi napiše... (Masivni čovek se vraća do radnog stola i sa rezignacijom baca „dijetalni papir", uzimajući „deskriptivni štap" - produženi prst za analizu makete)... Vidim, gospodine, da vas moj problem ne zanima previše; zagledani ste samo
u taj projekat...
SAMOUBICA: Ako vas iko razume, gospodine, onda sam to - ja... Da nije naišao vaš brat, kapetan, mi se ne bismo sreli... Ja sam bio na ovom mostu, stajao sam, ovde... kad je on došao...
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Dušan Kovačević - Generalna proba samoubistva
Pon Avg 03, 2009 3:54 am
BIZNISMEN: Mogu li nešto da vam kažem, što se, obično, ne govori čoveku kad ga prvi put vidite. Moj brat je idiot, on me je i uvukao u sve ovo. Ja sam bio nameran da se bavim vazduhoplovstvom - u detinjstvu sam gledao nebo kroz granje naše šume, maštajući kako ću jednog dana graditi avione, i leteti, ali me je moj dobri i dosadni brat molio: opredeli se za gradnju marina, da imam gde da vežem brod, kad ga kupim... I marina, i marina, i marina... I, kao što sam vam već rekao, ja kad nešto gradim, ja ne znam šta je dosta!... Eto, tako sam uz ovo pristanište isplanirao i trista hiljada kvadrata stambenog poslovnog prostora, uz stotinak sportskih terena, sa marinom za vezivanje dve hiljade brodova, svih vrsta... Kad je brat video ovaj plan, zakukao je: Pa, nisam ti rekao da gradiš novi Njujork: želeo sam samo jedan vez u sigurnoj luci...
SAMOUBICA: Iskreno govoreći, projekat vam je - bar ovako gledajući, malo...
BIZNISMEN: Megalomanski?... Ne, ne, ne... znam da jeste! Ali - kao što sam vam rekao: ili gradim, da ima šta da se vidi, ili, sedim i jedem! Ne podnosim kompromisna rešenja!...Prihvatate li, da budete deo – najbitniji deo, budućeg arhitektonskog tima?... Šef tima, duša i glava, tima?
SAMOUBICA (zbunjeno se osmehuje): Pa, ovo je... toliko grandiozan projekat... Ja sam, prosto, zbunjen...
BIZNISMEN: Ne volim neodlučne ljude! Vaš odgovor može biti samo da ili ne... Dakle?
SAMOUBICA: Pa... Da... Nije dovoljno odlučno?... Da!
BIZNISMEN (grli budućeg arhitektu, lupajući ga pozamašnim šakama po nejakim plećima): Da! Naravno - da! Tako se kaže, kad se ide u projekat od preko dvesta miliona, u prvoj fazi... A moj cilj je da duž desne obale sagradim novi grad, za oko dva miliona stanovnika, sa svim propratnim objektima. Evo, ucrtane su zgrade za stotinu pozorišta, i dvadeset operskih sala... Grad će odjekivati od pesme... I, zvaće se: Sunčani San.
SAMOUBICA: Lep naziv...
DEVOJKA: Kako bih volela da živim u jednom takvom gradu...
BIZNISMEN: Kad ste već prihvatili posao, moram vas obavestiti i o nekim važnim detaljima. Kao što znate - ili vam je, bar, poznato, Dunav je po veličini druga reka u Evropi; odmah posle Volge. Izvire u Švarcvaldu - evo, ovde, i uliva se u Crno more deltom površine 4.000 kvadratnih kilometara, prolazeći kroz mnoge evropske zemlje, kao što vidite, od Nemačke, do Crnog mora, sa najdužim plovnim putem kroz Srbiju! I to je razlog ovog mog „megalomanskog plana", znajući da je transport brodovima najjeftiniji, najpraktičniji, jednom rečju - budućnost poslovno-turističkog saobraćaja... Do sada postoje važnija pristaništa na celom toku Dunava, kao što možete videti na ovoj mapi: u Regensburgu, Lincu, Beču, Bratislavi, Budimpešti, Novom Sadu, Beogradu, Smederevu, Prahovu, Braili, Galeci i Izmailu... Naglasio sam: do sada, jer će od sada - za nekoliko godina, najveća luka, brodogradilište, marina... i grad od dva miliona stanovnika, biti naš - Sunčani San!... Da li vrujete u sve ovo što ja pričam?... Malo ste ni sumnjičavi?
DEVOJKA: Veruje, veruje!... On je samo, malo, zbunjen; bio je cele noći na mostu...
SAMOUBICA: Verujem!... Ako vi toliko verujete, i ulažete stotine miliona, onda i ja verujem, i učiniću sve da se Sunčani San pretvori, što pre, u Sunčanu Stvarnost!
(Glomazni investitor posmatra budućeg Arhitektu, širi ruke, grli ga, ljubi, i, plače. Devojka je zbunjena, uznemirena „emotivnim napadom" korpulentnog poslovnog čoveka.)
DEVOJKA:
Ja sam mislila da samo žene plaču... kad je nešto, tako... značajno, lepo, skupoceno... (Briše suze ivicom „tango" haljine)... Da nisi rešio da se ubiješ, načisto bi propao... Ne kaže se džabe, da mostovi spajaju zemlje, i ljude... Ovo je, stvarno, kao san, ljubavi...
SAMOUBICA: Valjda sam zaslužio da se i meni nešto lepo desi... Smirite se, gospodine... Tek vam predstoje uzbuđenja... Molim vas, smirite se... Hoćete li jedan „bensedin"...
BIZNISMEN: Ne, ne, ne... Devojčice, da li bi bila ljubazna... da odeš do restorana, na uglu, i kupiš, jedno... desetak kila prasećeg pečenja?... Kad se ovako potresem, moram odmah nešto da pojedem... (Pretražuje džepove širokog sakoa, nervirajući se što ne može da pronađe novčanik)... Gde li sam ostavio novčanik?... Počeo sam, zbog silnih poslova, da gubim stvari... da zaboravljam ključeve, dokumenta... Umreću bogat i - izlapeo...
SAMOUBICA(vadi iz džepa pantalona novčanicu od sto evra): Da li će biti dovoljno sto evra?... To je sve što imam...
BIZNISMEN: Biće, biće... Deset evra je kilo... Oooo, ljudi moji, gde li sam ostavio novčanik?...
SAMOUBICA: Nemojte se nervirati; ja častim za početak saradnje... Hajde, ljubavi, kupi to prasence...
DEVOJKA: Čast mi je da bilo šta uradim za Vas, gopodine...
BIZNISMEN: Hvala, dušo... I ako ti ostane nešto para kupi par kila crnog hleba; beli hleb mi
je strogo zabranjen... Kad pojedem komad belog hleba, hoću da umrem od gorušice... Požuri, dušo.
(Čim je Devojka napustila hangar-ofis, korpulentni čovek počinje da ispituje poslovnog partnera, kao da je jedva čekao da ostanu sami.)
BIZNISMEN: Setio sam se pečenja, da nas dvojica, malo, porazgovaramo nasamo... Ne volim prisustvo „trećeg lica", kad je reč o ovako velikim, ozbiljnim poslovima...
SAMOUBICA: Ona je došla sa mnom, plašeći se za mene... Vaš brat je rekao da me pripazi...
BIZNISMEN: Moj brat zna ko je ona... ali ne zna ko ste vi?... Dogovaramo se za ovako grandiozan posao, a ne znam ni kako se zovete...
SAMOUBICA: Ja sam, baksuz...
BIZNISMEN: Baksuz vam je - nadimak?
SAMOUBICA: Ne... Baksuz mi je - zanimanje... Tera me baksuz kako sam se rodio... Moram biti iskren...
BIZNISMEN: Lepa preporuka...
SAMOUBICA: Iskreno govoreći, projekat vam je - bar ovako gledajući, malo...
BIZNISMEN: Megalomanski?... Ne, ne, ne... znam da jeste! Ali - kao što sam vam rekao: ili gradim, da ima šta da se vidi, ili, sedim i jedem! Ne podnosim kompromisna rešenja!...Prihvatate li, da budete deo – najbitniji deo, budućeg arhitektonskog tima?... Šef tima, duša i glava, tima?
SAMOUBICA (zbunjeno se osmehuje): Pa, ovo je... toliko grandiozan projekat... Ja sam, prosto, zbunjen...
BIZNISMEN: Ne volim neodlučne ljude! Vaš odgovor može biti samo da ili ne... Dakle?
SAMOUBICA: Pa... Da... Nije dovoljno odlučno?... Da!
BIZNISMEN (grli budućeg arhitektu, lupajući ga pozamašnim šakama po nejakim plećima): Da! Naravno - da! Tako se kaže, kad se ide u projekat od preko dvesta miliona, u prvoj fazi... A moj cilj je da duž desne obale sagradim novi grad, za oko dva miliona stanovnika, sa svim propratnim objektima. Evo, ucrtane su zgrade za stotinu pozorišta, i dvadeset operskih sala... Grad će odjekivati od pesme... I, zvaće se: Sunčani San.
SAMOUBICA: Lep naziv...
DEVOJKA: Kako bih volela da živim u jednom takvom gradu...
BIZNISMEN: Kad ste već prihvatili posao, moram vas obavestiti i o nekim važnim detaljima. Kao što znate - ili vam je, bar, poznato, Dunav je po veličini druga reka u Evropi; odmah posle Volge. Izvire u Švarcvaldu - evo, ovde, i uliva se u Crno more deltom površine 4.000 kvadratnih kilometara, prolazeći kroz mnoge evropske zemlje, kao što vidite, od Nemačke, do Crnog mora, sa najdužim plovnim putem kroz Srbiju! I to je razlog ovog mog „megalomanskog plana", znajući da je transport brodovima najjeftiniji, najpraktičniji, jednom rečju - budućnost poslovno-turističkog saobraćaja... Do sada postoje važnija pristaništa na celom toku Dunava, kao što možete videti na ovoj mapi: u Regensburgu, Lincu, Beču, Bratislavi, Budimpešti, Novom Sadu, Beogradu, Smederevu, Prahovu, Braili, Galeci i Izmailu... Naglasio sam: do sada, jer će od sada - za nekoliko godina, najveća luka, brodogradilište, marina... i grad od dva miliona stanovnika, biti naš - Sunčani San!... Da li vrujete u sve ovo što ja pričam?... Malo ste ni sumnjičavi?
DEVOJKA: Veruje, veruje!... On je samo, malo, zbunjen; bio je cele noći na mostu...
SAMOUBICA: Verujem!... Ako vi toliko verujete, i ulažete stotine miliona, onda i ja verujem, i učiniću sve da se Sunčani San pretvori, što pre, u Sunčanu Stvarnost!
(Glomazni investitor posmatra budućeg Arhitektu, širi ruke, grli ga, ljubi, i, plače. Devojka je zbunjena, uznemirena „emotivnim napadom" korpulentnog poslovnog čoveka.)
DEVOJKA:
Ja sam mislila da samo žene plaču... kad je nešto, tako... značajno, lepo, skupoceno... (Briše suze ivicom „tango" haljine)... Da nisi rešio da se ubiješ, načisto bi propao... Ne kaže se džabe, da mostovi spajaju zemlje, i ljude... Ovo je, stvarno, kao san, ljubavi...
SAMOUBICA: Valjda sam zaslužio da se i meni nešto lepo desi... Smirite se, gospodine... Tek vam predstoje uzbuđenja... Molim vas, smirite se... Hoćete li jedan „bensedin"...
BIZNISMEN: Ne, ne, ne... Devojčice, da li bi bila ljubazna... da odeš do restorana, na uglu, i kupiš, jedno... desetak kila prasećeg pečenja?... Kad se ovako potresem, moram odmah nešto da pojedem... (Pretražuje džepove širokog sakoa, nervirajući se što ne može da pronađe novčanik)... Gde li sam ostavio novčanik?... Počeo sam, zbog silnih poslova, da gubim stvari... da zaboravljam ključeve, dokumenta... Umreću bogat i - izlapeo...
SAMOUBICA(vadi iz džepa pantalona novčanicu od sto evra): Da li će biti dovoljno sto evra?... To je sve što imam...
BIZNISMEN: Biće, biće... Deset evra je kilo... Oooo, ljudi moji, gde li sam ostavio novčanik?...
SAMOUBICA: Nemojte se nervirati; ja častim za početak saradnje... Hajde, ljubavi, kupi to prasence...
DEVOJKA: Čast mi je da bilo šta uradim za Vas, gopodine...
BIZNISMEN: Hvala, dušo... I ako ti ostane nešto para kupi par kila crnog hleba; beli hleb mi
je strogo zabranjen... Kad pojedem komad belog hleba, hoću da umrem od gorušice... Požuri, dušo.
(Čim je Devojka napustila hangar-ofis, korpulentni čovek počinje da ispituje poslovnog partnera, kao da je jedva čekao da ostanu sami.)
BIZNISMEN: Setio sam se pečenja, da nas dvojica, malo, porazgovaramo nasamo... Ne volim prisustvo „trećeg lica", kad je reč o ovako velikim, ozbiljnim poslovima...
SAMOUBICA: Ona je došla sa mnom, plašeći se za mene... Vaš brat je rekao da me pripazi...
BIZNISMEN: Moj brat zna ko je ona... ali ne zna ko ste vi?... Dogovaramo se za ovako grandiozan posao, a ne znam ni kako se zovete...
SAMOUBICA: Ja sam, baksuz...
BIZNISMEN: Baksuz vam je - nadimak?
SAMOUBICA: Ne... Baksuz mi je - zanimanje... Tera me baksuz kako sam se rodio... Moram biti iskren...
BIZNISMEN: Lepa preporuka...
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Dušan Kovačević - Generalna proba samoubistva
Pon Avg 03, 2009 3:55 am
SAMOUBICA: Niste me razumeli, gospodine. Mislio sam: ja sam uvek radio najbolje što sam umeo, a okolnosti su bile takve, da su poslovi propadali... Evo, pogledajte ovaj album. Tu je samo deo građevina koje sam projektovao, i koje su tokom poslednjeg rata - srušene... (Daje poslovnom partneru album sa fotografijama srušenih građevina)... Ja sam arhitekta srušenih zgrada, kuća, spomenika, mostova... To što vidite, to su ostaci onoga što sam izgradio. Znači, gradio sam za one koji vole da
ruše... Zato sam pre petnaestak godina otišao u inostranstvo, da gradim nešto što će ostati... Pare jesu važne, izuzetno važne - naročito kad ih nemate, ali, ja sam - ako bih smeo tako da kažem, i - umetnik, čovek koji voli da stvara dela kojima će se ljudi diviti: želja mi je da ostavim nekakav trag iza sebe, da ne potrošim život samo na pravljenje para, pa da mi na spomeniku jednog dana piše: najbogatiji - na groblju...
BIZNISMEN (prelistava katalog, poprilično zbunjen): Pa, ovde nema ni jedne cele zgrade... Ruševina do ruševine... Ali, vidi se, na osnovu temelja, da su bile lepe kuće... Da li ste vi gradili neku zgradu od stotinak spratova, neki dvorac sa hiljadu soba, nešto da čoveku zastane dah, da kaže: šta je ovo, bre?!... Da li je moguće, da ovako nešto postoji?... Pa, ovo je neko novo svetsko čudo!... Niste... Šteta... (Biznismen je nešto ugledao na stolu; lupajući se po čelu, odlazi do stola i uzima „izgubljeni" novčanik)... Evo ga!... Zaboravio sam ga na stolu!... (Otvara novčanik i vadi novčanicu od sto evra, pružajućije arhitekti)... Uzmite... Uzmite, kad vam kažem... Došli ste na razgovor o gradnji marine vredne dvesta miliona evra, a investitor nema sto evra za pečenje...
SAMOUBICA: Nije trebalo...
BIZNISMEN: Trebao sam! Trebao sam!... I grad, i zemlja su puni prevaranata, lažova, hohštaplera, „poslovnih ljudi" bez prebijenog dinara... Leglo lopova, sa dozvolama da kradu...
SAMOUBICA: Kome pričate... Zbog jednog takvog sam ja stigao do mosta. Ušao sam u posao, a on već bio u dugovima od nekoliko miliona. Ja sam se zaduživao radeći godinama džabe, pa mi je dug od pedeset hiljada evra narastao na preko sto hiljda, jer sam se „vadio" pozajmicama kod zelenaša - deset posto mesečno... I sad mi još prete, hoće da me ubiju... Em sam radio džabe, em hoće da me ubiju...
BIZNISMEN: Dužni ste sto hiljada evra?
SAMOUBICA: Jednom čoveku... plus, nešto, drugom, i plus, nešto, trećem...
BIZNISMEN: Kod vas, što je više poslova, to je veći - minus... Kad saberete sve poslove, koliko ste dužni?
SAMOUBICA: Mislite, sve zajedno?
BIZNISMEN: Koliko...
SAMOUBICA: Pa, oko...
BIZNISMEN: U poslu sa parama nema - „oko"... Recite mi, tačno; bez - „oko".
SAMOUBICA: Dvesta i pet - šest hiljada... evra.
BIZNISMEN: Znači, trista hiljada, kad se setite onih koje ste trenutno zaboravili...
SAMOUBICA: Kako znate da je trista hiljada?... Neverovatno...
BIZNISMEN: Je l' vi vidite ovu mapu, ovaj projekat vredan preko dvesta miliona? Šta mislite kako sam ja do svega ovoga došao, ako se ne razumem u ljude, ako ne znam s kim razgovaram, šta mi čovek priča, a šta prećutkuje... Kad sam vas video na parkingu, dok ste izlazili iz taksija, prvo što sam pomislio, bilo je: crni brate, kapetane, što mi posla ovu nesreću od čoveka? Pa, ovaj bednik, ne bi mogao da sagradi kućicu za papagaje... Ovaj jad od čoveka, i da je skočio sa mosta, ne bi pao u vodu - vetar bi ga oduvao i tresnuo u neku kaljugu, u neko blato, u neki svinjac, gde ga ni svinje ne bi pogledale...
SAMOUBICA: Tako sam izgledao?
BIZNISMEN: Tako, i mnogo gore... Da vas, baš, ne vređam.
SAMOUBICA: Pa, idem ja... Hvala vam na razgovoru...
BIZNISMEN: Sačekajte... Nisam završio... Međutim, kad sam video kako odlučno koračate uz stepenice, kako se držite uspravno, kako zdravo izgledate, rekao sam sebi: ne, ne, ne, varaš
ovaj čovek je samo trenutno posrnuo, trenutno se urušio, ali je iznutra zdrav... Vi ste, koliko vidim, besprekorno zdrav čovek?... Mislim, fizički?
SAMOUBICA: Da... Nikad nisam bio kod lekara, nikad u bolnici, nikad nisam pio lekove, i nikad...
BIZNISMEN: I nikad niste imali pameti! Jer da ste imali dva grama pameti, morali biste biti zahvalni Bogu što vam je dao takvo zdravlje, koje ste vi poneli na onaj most, da ga bacite u reku, dok se ljudi bore za zdravlje, svim sredstvima... I, što je najsmešnije, i najtragičnije, vas je spasao moj brat - teški bolesnik, zbog koga ja sve ovo radim... Nikad mi ne bi palo na pamet da gradim luku - marinu, i sve ovo okolo, da ne želim da ga obradujem za ovo malo života, koliko mu je preostalo... Džaba mi svi milioni, sve pare koje imam, kad njemu ne mogu da pomognem... I vaš dug ću vratiti, preko posla koji ćete odraditi...
SAMOUBICA: Vratićete moj dug...
BIZNISMEN: Vi ćete ga vratiti, ako budete dobro radili...
SAMOUBICA (pruža ruku da se zahvali, i dok se rukuje, pokušava da poljubi ruku spasitelju):
Hvala vam... Do neba vam, hvala... Radiću najbolje što umem - neću spavati, biću vam zahvalan do sudnjeg dana... Izvinite, vi pričate o vašem bratu - kapetanu?... On je bolestan?
BIZNISMEN (okreće glavu, vadeći poveću belu maramicu iz malog džepa na sakou): Da... I dok planiram da sagradim sve ovo, bez prestanka me muči samo jedno pitanje: da li će on doživeti da vidi kraj ovog posla, da li će imati sreće da svojim brodom uplovi u sigurnu luku, da veže brod za siguran vez, da mu ne beži svaki čas, da mu se turisti ne dave svaki dan... Mnogo se sekira, kad
god mu se neko udavi... Javlja mi se telefonom, plačući: bato, ubiću se. Opet mi se udavila dvojica... Sve mi je teže, da ih gledam, kako se dave...
SAMOUBICA: Jeste - što kažete, mnogo se sekira i nervira zbog broda... Otrčao je sa mosta, u panici, zapomažući: „Ode brod! Ode brod!... Podaviće mi se putnici!"
BIZNISMEN: Jebo ga brod! - da prostite... Sto puta sam mu rekao: ima da se teško razboliš od ove vlage, zime, i magle nad rekom; ima da ti propadnu i ruke, i noge, od kiše i snega; ima da legneš u postelju od tegljenja konopa i dizanja tereta - sve sam voli da radi... I tek kad je poboleo, priznao mi je - mada, nevoljno: bato, bio si upravu; bubrezi su mi stradali od hroničnih upala... Međutim, ni sad ne optužuje reku, i brod, već bolest pripisuje nasleđu, „lošoj genetici"... Kaže, bato, to je meni familijarno, porodično... Sećaš se, veli, našeg dede, koji je umro od tuberkuloze bubrega, kao dečak, sa nepunih deset godina... Ne da na reku, i brod, pa to ti je... Kriv mu deda, koji je umro kao dete, a reka - nije...
SAMOUBICA (pomalo je zbunjen): Deda vam je umro sa „nepunih deset godina"?
BIZNISMEN: Da... Bio je... Tolicki... Ima jedna slika - jedina slika, na kojoj je manji od stola... Tako, kao kuče...
SAMOUBICA: To vam je bio rođeni deda?... Mislim otac vašeg oca?
BIZNISMEN: Da... A šta vam nije jasno?
SAMOUBICA: Ništa... Mislim, bio je tako mlad...
BIZNISMEN: Za umiranje?
SAMOUBICA: Da... Mlad, premlad...
BIZNISMEN: Nejač... Otac nam je govorio, da ga se rođena majka slabo sećala... Mi to, danas, ne možemo da razumemo; bila su druga vremena... bez struje, puteva, kola... Zato mi je teško - preteško, što u ovim uslovima, u ovoj moćnoj civilizaciji, i sa svim parama koje imam, ne mogu da pomognem mome bratu... Kad je deda umro, čuvajući jednu ovcu, babi su javili tek posle dve godine... Ko da javi, i kako da javi, kad ništa nije postojalo... A, danas, ja gradim ovo čudo, i samo mislim kako gradim spomenik, veliki spomenik mome bratu... gradim, da ne poludim... (Veliki čovek okreće leđa svome projektu na platnu, pokriva lice maramicom i verovatno plače, jer mu ramena podrhtavaju)... Čemu sve ovo?... Kome sve ovo? Kakvog smisla ima sve ovo, ako on neće u ovu luku uploviti svojim brodom...
SAMOUBICA: Gospodine... molim vas... Morate pomoći bratu... Morate se nadati, i verovati... Moramo gledati u budućnost sa malo više... Aaaa-aaaaa!!!
(Arhitekta krikne ugledavši na beloj maramici Biznismenovo stakleno oko. Veliki poslovni čovek drži svoje levo oko na desnom dlanu. I dok posmatra nesuđenog Samoubicu desnim okom - levo je zatvoreno, govori kao Hamlet, sa lobanjom u ruci).
BIZNISMEN: Budućnost?... Kako da „gledam u budućnost" bez očiju?... Ovo oko mi je stakleno -tačnije, juvelir mi je napravio od dijamanata, pošto sam ja bogat čovek, a na ovo oko jedva vidim - nazirem vas... Nije vam dobro, gospodine?... Dođite, lezite na kauč... Lezite... strašno ste bledi...
(Samoubica tetura do kauča, pridržavan rukom glomaznog čoveka. Očigledno, doživeo je „poslednji šok", posle svega što mu se desilo.)
SAMOUBICA: Izvinite, popustio sam sa živcima... Ja višee nisam normalan čovek... Vrisnem za
svaku sitnicu... (Leže na kauč kao da umire) Jeste li čuli... kako sam vrisnuo... Ko poslednji ludak...
BIZNISMEN: Vrisnuli ste - sjajno! Odlično! To je bio - izuzetan vrisak!... Dok vrištite - ima
nade... Moj brat - psihijatar, jedan od najpoznatijih terapeuta u Evropi, stalno mi ponavlja: Vrišti! Vrišti! Otiđi negde, na neku planinu, u neku šumu, negde gde nema ljudi, - vrišti; vrišti pola sata, pa ćeš videti kako ćeš se bolje osećati... Kad smo bili mali, kaže on, vrištali smo po ceo dan, jer su nas u našoj šumi napadali vukovi, medvedi, zmije, divlje svinje; vrištali smo, i bili zdravi ko dren. A sad, u ovoj podmukloj, bolesnoj civilizaciji, sve skupljamo i nosimo u sebi kao u kontejneru, i kad se taj naš duševni kontejner prepuni otpadom, dolazi do zagađenja, do trovanja; čovek se razboljeva od samog sebe... Vrisnuli ste - svaka vam čast!
SAMOUBICA: Da vam pravo kažem - nikad nisam video oko na dlanu...
ruše... Zato sam pre petnaestak godina otišao u inostranstvo, da gradim nešto što će ostati... Pare jesu važne, izuzetno važne - naročito kad ih nemate, ali, ja sam - ako bih smeo tako da kažem, i - umetnik, čovek koji voli da stvara dela kojima će se ljudi diviti: želja mi je da ostavim nekakav trag iza sebe, da ne potrošim život samo na pravljenje para, pa da mi na spomeniku jednog dana piše: najbogatiji - na groblju...
BIZNISMEN (prelistava katalog, poprilično zbunjen): Pa, ovde nema ni jedne cele zgrade... Ruševina do ruševine... Ali, vidi se, na osnovu temelja, da su bile lepe kuće... Da li ste vi gradili neku zgradu od stotinak spratova, neki dvorac sa hiljadu soba, nešto da čoveku zastane dah, da kaže: šta je ovo, bre?!... Da li je moguće, da ovako nešto postoji?... Pa, ovo je neko novo svetsko čudo!... Niste... Šteta... (Biznismen je nešto ugledao na stolu; lupajući se po čelu, odlazi do stola i uzima „izgubljeni" novčanik)... Evo ga!... Zaboravio sam ga na stolu!... (Otvara novčanik i vadi novčanicu od sto evra, pružajućije arhitekti)... Uzmite... Uzmite, kad vam kažem... Došli ste na razgovor o gradnji marine vredne dvesta miliona evra, a investitor nema sto evra za pečenje...
SAMOUBICA: Nije trebalo...
BIZNISMEN: Trebao sam! Trebao sam!... I grad, i zemlja su puni prevaranata, lažova, hohštaplera, „poslovnih ljudi" bez prebijenog dinara... Leglo lopova, sa dozvolama da kradu...
SAMOUBICA: Kome pričate... Zbog jednog takvog sam ja stigao do mosta. Ušao sam u posao, a on već bio u dugovima od nekoliko miliona. Ja sam se zaduživao radeći godinama džabe, pa mi je dug od pedeset hiljada evra narastao na preko sto hiljda, jer sam se „vadio" pozajmicama kod zelenaša - deset posto mesečno... I sad mi još prete, hoće da me ubiju... Em sam radio džabe, em hoće da me ubiju...
BIZNISMEN: Dužni ste sto hiljada evra?
SAMOUBICA: Jednom čoveku... plus, nešto, drugom, i plus, nešto, trećem...
BIZNISMEN: Kod vas, što je više poslova, to je veći - minus... Kad saberete sve poslove, koliko ste dužni?
SAMOUBICA: Mislite, sve zajedno?
BIZNISMEN: Koliko...
SAMOUBICA: Pa, oko...
BIZNISMEN: U poslu sa parama nema - „oko"... Recite mi, tačno; bez - „oko".
SAMOUBICA: Dvesta i pet - šest hiljada... evra.
BIZNISMEN: Znači, trista hiljada, kad se setite onih koje ste trenutno zaboravili...
SAMOUBICA: Kako znate da je trista hiljada?... Neverovatno...
BIZNISMEN: Je l' vi vidite ovu mapu, ovaj projekat vredan preko dvesta miliona? Šta mislite kako sam ja do svega ovoga došao, ako se ne razumem u ljude, ako ne znam s kim razgovaram, šta mi čovek priča, a šta prećutkuje... Kad sam vas video na parkingu, dok ste izlazili iz taksija, prvo što sam pomislio, bilo je: crni brate, kapetane, što mi posla ovu nesreću od čoveka? Pa, ovaj bednik, ne bi mogao da sagradi kućicu za papagaje... Ovaj jad od čoveka, i da je skočio sa mosta, ne bi pao u vodu - vetar bi ga oduvao i tresnuo u neku kaljugu, u neko blato, u neki svinjac, gde ga ni svinje ne bi pogledale...
SAMOUBICA: Tako sam izgledao?
BIZNISMEN: Tako, i mnogo gore... Da vas, baš, ne vređam.
SAMOUBICA: Pa, idem ja... Hvala vam na razgovoru...
BIZNISMEN: Sačekajte... Nisam završio... Međutim, kad sam video kako odlučno koračate uz stepenice, kako se držite uspravno, kako zdravo izgledate, rekao sam sebi: ne, ne, ne, varaš
ovaj čovek je samo trenutno posrnuo, trenutno se urušio, ali je iznutra zdrav... Vi ste, koliko vidim, besprekorno zdrav čovek?... Mislim, fizički?
SAMOUBICA: Da... Nikad nisam bio kod lekara, nikad u bolnici, nikad nisam pio lekove, i nikad...
BIZNISMEN: I nikad niste imali pameti! Jer da ste imali dva grama pameti, morali biste biti zahvalni Bogu što vam je dao takvo zdravlje, koje ste vi poneli na onaj most, da ga bacite u reku, dok se ljudi bore za zdravlje, svim sredstvima... I, što je najsmešnije, i najtragičnije, vas je spasao moj brat - teški bolesnik, zbog koga ja sve ovo radim... Nikad mi ne bi palo na pamet da gradim luku - marinu, i sve ovo okolo, da ne želim da ga obradujem za ovo malo života, koliko mu je preostalo... Džaba mi svi milioni, sve pare koje imam, kad njemu ne mogu da pomognem... I vaš dug ću vratiti, preko posla koji ćete odraditi...
SAMOUBICA: Vratićete moj dug...
BIZNISMEN: Vi ćete ga vratiti, ako budete dobro radili...
SAMOUBICA (pruža ruku da se zahvali, i dok se rukuje, pokušava da poljubi ruku spasitelju):
Hvala vam... Do neba vam, hvala... Radiću najbolje što umem - neću spavati, biću vam zahvalan do sudnjeg dana... Izvinite, vi pričate o vašem bratu - kapetanu?... On je bolestan?
BIZNISMEN (okreće glavu, vadeći poveću belu maramicu iz malog džepa na sakou): Da... I dok planiram da sagradim sve ovo, bez prestanka me muči samo jedno pitanje: da li će on doživeti da vidi kraj ovog posla, da li će imati sreće da svojim brodom uplovi u sigurnu luku, da veže brod za siguran vez, da mu ne beži svaki čas, da mu se turisti ne dave svaki dan... Mnogo se sekira, kad
god mu se neko udavi... Javlja mi se telefonom, plačući: bato, ubiću se. Opet mi se udavila dvojica... Sve mi je teže, da ih gledam, kako se dave...
SAMOUBICA: Jeste - što kažete, mnogo se sekira i nervira zbog broda... Otrčao je sa mosta, u panici, zapomažući: „Ode brod! Ode brod!... Podaviće mi se putnici!"
BIZNISMEN: Jebo ga brod! - da prostite... Sto puta sam mu rekao: ima da se teško razboliš od ove vlage, zime, i magle nad rekom; ima da ti propadnu i ruke, i noge, od kiše i snega; ima da legneš u postelju od tegljenja konopa i dizanja tereta - sve sam voli da radi... I tek kad je poboleo, priznao mi je - mada, nevoljno: bato, bio si upravu; bubrezi su mi stradali od hroničnih upala... Međutim, ni sad ne optužuje reku, i brod, već bolest pripisuje nasleđu, „lošoj genetici"... Kaže, bato, to je meni familijarno, porodično... Sećaš se, veli, našeg dede, koji je umro od tuberkuloze bubrega, kao dečak, sa nepunih deset godina... Ne da na reku, i brod, pa to ti je... Kriv mu deda, koji je umro kao dete, a reka - nije...
SAMOUBICA (pomalo je zbunjen): Deda vam je umro sa „nepunih deset godina"?
BIZNISMEN: Da... Bio je... Tolicki... Ima jedna slika - jedina slika, na kojoj je manji od stola... Tako, kao kuče...
SAMOUBICA: To vam je bio rođeni deda?... Mislim otac vašeg oca?
BIZNISMEN: Da... A šta vam nije jasno?
SAMOUBICA: Ništa... Mislim, bio je tako mlad...
BIZNISMEN: Za umiranje?
SAMOUBICA: Da... Mlad, premlad...
BIZNISMEN: Nejač... Otac nam je govorio, da ga se rođena majka slabo sećala... Mi to, danas, ne možemo da razumemo; bila su druga vremena... bez struje, puteva, kola... Zato mi je teško - preteško, što u ovim uslovima, u ovoj moćnoj civilizaciji, i sa svim parama koje imam, ne mogu da pomognem mome bratu... Kad je deda umro, čuvajući jednu ovcu, babi su javili tek posle dve godine... Ko da javi, i kako da javi, kad ništa nije postojalo... A, danas, ja gradim ovo čudo, i samo mislim kako gradim spomenik, veliki spomenik mome bratu... gradim, da ne poludim... (Veliki čovek okreće leđa svome projektu na platnu, pokriva lice maramicom i verovatno plače, jer mu ramena podrhtavaju)... Čemu sve ovo?... Kome sve ovo? Kakvog smisla ima sve ovo, ako on neće u ovu luku uploviti svojim brodom...
SAMOUBICA: Gospodine... molim vas... Morate pomoći bratu... Morate se nadati, i verovati... Moramo gledati u budućnost sa malo više... Aaaa-aaaaa!!!
(Arhitekta krikne ugledavši na beloj maramici Biznismenovo stakleno oko. Veliki poslovni čovek drži svoje levo oko na desnom dlanu. I dok posmatra nesuđenog Samoubicu desnim okom - levo je zatvoreno, govori kao Hamlet, sa lobanjom u ruci).
BIZNISMEN: Budućnost?... Kako da „gledam u budućnost" bez očiju?... Ovo oko mi je stakleno -tačnije, juvelir mi je napravio od dijamanata, pošto sam ja bogat čovek, a na ovo oko jedva vidim - nazirem vas... Nije vam dobro, gospodine?... Dođite, lezite na kauč... Lezite... strašno ste bledi...
(Samoubica tetura do kauča, pridržavan rukom glomaznog čoveka. Očigledno, doživeo je „poslednji šok", posle svega što mu se desilo.)
SAMOUBICA: Izvinite, popustio sam sa živcima... Ja višee nisam normalan čovek... Vrisnem za
svaku sitnicu... (Leže na kauč kao da umire) Jeste li čuli... kako sam vrisnuo... Ko poslednji ludak...
BIZNISMEN: Vrisnuli ste - sjajno! Odlično! To je bio - izuzetan vrisak!... Dok vrištite - ima
nade... Moj brat - psihijatar, jedan od najpoznatijih terapeuta u Evropi, stalno mi ponavlja: Vrišti! Vrišti! Otiđi negde, na neku planinu, u neku šumu, negde gde nema ljudi, - vrišti; vrišti pola sata, pa ćeš videti kako ćeš se bolje osećati... Kad smo bili mali, kaže on, vrištali smo po ceo dan, jer su nas u našoj šumi napadali vukovi, medvedi, zmije, divlje svinje; vrištali smo, i bili zdravi ko dren. A sad, u ovoj podmukloj, bolesnoj civilizaciji, sve skupljamo i nosimo u sebi kao u kontejneru, i kad se taj naš duševni kontejner prepuni otpadom, dolazi do zagađenja, do trovanja; čovek se razboljeva od samog sebe... Vrisnuli ste - svaka vam čast!
SAMOUBICA: Da vam pravo kažem - nikad nisam video oko na dlanu...
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Dušan Kovačević - Generalna proba samoubistva
Pon Avg 03, 2009 3:55 am
BIZNISMEN (vraća stakleno oko „na svoje mesto", a maramicu u džepić sakoa): Nije bitan razlog zašto ste vrisnuli, bitno je da vi imate tu snagu, taj potencijal u sebi, tu vitalnost. Čim sam čuo kako vrištite, pomislio sam: ovo je čovek za mene; ovo je neviđena energija, koju treba iskoristiti... E, baš ste me obradovali!
SAMOUBICA: A... mene... je... sramota...
BIZNISMEN: Da niste ovako vrisnuli, pitanje je da li biste dobili posao... Pre toga sam vas gledao, i sve se mislio: ovaj čovek nema snage za ovako veliki projekat. Pašće, kolabiraće, posle tri dana... (Vadi mobilni iz džepa, i nekoga poziva)... Bato... Bio sam juče u našoj šumi, da obiđem sestru... Dobro je, samo, ne zna ko sam... Pa, kako će me se sećati, kad smo je ostavili u šumi sa dve godine... Ne zovem te zbog toga, već da ti se pohvalim: vrištao sam, na vrhu planine, kao nikada do sada... Sećaš li se, kad si mi prošli put rekao da vrisnem, a ja vrisnuo ko da si mišu stao na rep: iiiiii...
Sada ćeš čuti kako vrištim, posle vežbanja na planini... (Prinosi telefon ustima Samoubice, namigujući mu. Nesrećni čovek ga gleda zbunjeno - ne zna šta hoće)... Vrisnite... Ali, što možete jače... (Šapuće Biznismen, uz osmeh i pretpostavku kako će se Brat iznenaditi)... Što jače...
SAMOUBICA(udiše duboko, gledajući poslovnog čoveka, od koga mu sve zavisi): Aaaaaaaaaaaaaa!!!
BIZNISMEN (osmehuje se zadovoljno i moli, ponovo, šapatom): Još jednom... I, jače, ako možete...
SAMOUBICA: Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!
BIZNISMEN: Šta kažeš, bato?... Ćutiš... Šta si rekao?... Zašto je to „vrisak ludaka"?... Misliš... Aha... Zanimljivo... Nego, da li bi ti mogao da svratiš ovde, da popričaš sa jednim čovekom - arhitektom, kome bih poverio gradnju celog projekta... Zanimljiv čovek, sa velikim potencijalom, ali, malo slabih živaca... Ne bih voleo da krenemo u „avanturu" bez tvoje saglasnosti, kao i obično... Da... Samo, trenutak, bato... (Obraća se Samoubici, koji leži na kauču, onemoćao, bez snage da podigne ruku)... Da li ste slobodni sledeća dva sata?... Moj brat psihijatar, hoće da dođe i popriča sa vama...
SAMOUBICA: Moje vreme je - vaše vreme... Ja sam izgubio svoje vreme...
BIZNISMEN (u telefon): Čeka te... Da... Ja idem - već kasnim, na večeru sa onim Italijanima... Biće u redu... Cenjkamo se oko pišljivih pedeset miliona; hoće da grade i stazu za auto trke, ali to mene ne zanima... Kako, bre, marina sa jahtama, uz buku automobila! Gde to ide?... Da li sam smršao?... Jesam, kao što si ti prestao da pušiš... Kašlješ, bre, uvo si mi probio.
(I dok biznismen šeta duž Dunava na platnu, pričajući sa Bratom, u hangar - ofis, ulazi Ribar, pridržavajući Devojku ispod ruke. Plesačica „argentinskih igara, uzela je nešto suviše jako, nešto što joj ne dozvoljava da stoji „na svojim nogama".)
RIBAR: Izvinite, našao sam je u hodniku, na stepenicama... Pošteno se „uradila"... Odakle joj pare za iglu?...
BIZNISMEN: Nadrogirala se mojom prasetinom...
RIBAR: Prešla si na prasetinu?
SAMOUBICA (pridiže se na laktove, vrišteći): Idioteee! Idioteee!... Šta si to, opet, uradila?!... Brukaš me, gde god stigneš! Ubiću te!
DEVOJKA (osmehuje se, gledajući reku na platnu): Sad, kad skočim u reku... Koja je ovo reka?... Vidi, most!... Sad ću da skočim sa mosta?.. Hop!...
SAMOUBICA (ustaje i jedva stojeći, hvata Devojku za vrat, želeći da je udavi): Život si mi upropastila!... Hoćeš da mi upropastiš i ovaj posao!... Ubiću te!...
BIZNISMEN: Pustite je!... Kako mislite da radite ovaj posao ako je udavite i odete u zatvor?... Odmah se oslobodite nagomilanog besa! Odmah! Odmah, ili se ovog trenutka rastajemo; od posla nema ništa.
SAMOUBICA: Kako?... Kako, kad bih je, najradije, udavio...
BIZNISMEN: Kao malopre! Istom snagom!
SAMOUBICA: Mislite, da će mi to pomoći?
BIZNISMEN: Naravno! Ali, što je moguće jače! Da iz sebe izbacite sav bes! Sav bes! Da ne ostane ni jedna čestica besa, ni jedan jedini atom besa!... Udahnite duboko... najdublje, i - sad!
SAMOUBICA: Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!
DEVOJKA (uplašena): Aaaaa!
RIBAR (uplašen): Aaaaa!
BIZNISMEN: Bravo! Sjajno! Najbolje do sada!... Nikad nisam čuo nešto ovako... Izazvali ste „lančanu reakciju", što je suština Teorije oslobađanja; da jedan čovek vrisne tako snažno, da izazove reakciju drugog čoveka, drugi -trećeg; treći - četvrtog... dok ne vrisne cela planeta, svih šest milijardi ljudi! Tako bi se oslobodila planetarno nagomilana destruktivna energija... Kad bi se to desilo - a to je moguće, kao što vidite, svet bi prodisao, svet bi se oslobodio potisnute destrukcije, koja dovodi do potrebe za uništavanjem. Vi ste bolesni, očigledno, ali biste svojim bolesnim vriskom mogli da spasete svet...
SAMOUBICA: Mislite, sad sam najbolje vrisnuo?
BIZNISMEN: Apsolutno!
RIBAR: Umalo nisam umro... Čoveče, kako si to uspeo?... Odakle ti ta snaga?
DEVOJKA: Ja sam - načisto, došla sebi... Vrisak mu je kao elektrošok... Nisam znala da si tako moćan...
BIZNISMEN (gleda na ručni sat): Gospodo, idem... Kasnim na izuzetno važan poslovni ručak. A na ručak idem gladan...
DEVOJKA: Izvinite, ja sam kriva... Izvinite, molim vas...
BIZNISMEN: A kad sam gladan, samo mi se plače, pa moram da pričam kako mi je neko umro... (Tapše arhitektu po ramenu, osmehujući se)... Mislim da će moj brat imati nešto da nauči od vas... Vi ste „slučaj" koji on nije sreo. Nadam se da će vam dati odobrenje da radite... Ako on pristane, sutra potpisujemo ugovor...
RIBAR (prilazi poslovnom čoveku, čekajući priliku da mu kaže nešto, poverljivo): Gospodine, mogu li da vam kažem samo dve rečenice...
BIZNISMEN: Recite. Žurim...
RIBAR (šapatom): Vaš brat - kapetan, nije normalan čovek. Izvinite što ovako govorim, ali, on će mene naterati da se ubijem... Verujte mi, došlo mi je - dovde...
BIZNISMEN: Kako će vas „naterati" da se ubijete?
RIBAR: On mene pravi ludim već deset godina. Načisto sam popustio sa živcima... Ruke mi se tresu... Prestao sam da pušim, jer ne mogu da zapalim cigaretu...
BIZNISMEN: Ako su u pitanju „živci", za to je stručnjak moj drugi brat - psihijatar; obratite se njemu kad dođe. Ja se bavim projektima. gradnjom, investicijama, milionima, a on ljudima sa „slabim živcima"... Sačekajte ga, i sve mu lepo ispričajte... (Zvoni mu telefon u ruci)... Halo?... Đovani! Đovani, my dear friend!!... Oooo, it's so nice to hear you! (Dok priča sa Đovanijem, prilazi arhitekti, namigujući mu, i pokazujući mu očima da vrisne u telefon. Samoubici je, malo, neprijatno, ali - očigledno, nema puno izbora)... Vrisnite, ali, najjače što možete... On voli iznenađenja... Najjače...
SAMOUBICA (Udiše duboko, koncentrišući se na mobilni telefon u ruci pozamašnog čoveka):
Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa aaaaaaaaaaaaaaaa!!!
BIZNISMEN (prigušeno se smeje, slušajući reakciju italijanskog prijatelja): Đovani?... Đovani?... Đovani, my friend!... Samo krklja... Da mu nije zapao jezik u grlo... Đovani?!... Ooooo, majko moja! Nije ga, valjda, šlog udario?! Samo bi mi to falilo, pred potpis ugovora!... Đovani?!... Đovani?!... Šalio sam se, prijatelju!... Đovani!...
(Dok Biznismen odlazi žurnim koracima prema svetlosti vrata u dnu magacina - ofisa, arhitekta gleda za njim kao da je počinio najteži zločin.)
SAMOUBICA: Ja sam samo... vrisnuo... kao što mi je on rekao... Vi ste mi svedoci, da me je zamolio
a vrisnem „najjače" što mogu... Ja, ovo, do sada nikada nisam radio... Nikad nikome nisam vrištao u telefon...
DEVOJKA (trlja uši): Ništa ne čujem... Popucale su mi bubne opne... Ovo nije bio vrisak, ovo je bila eksplozija... Ovako sam nešto čula, samo kad su avioni probijali „zvučni zid", tokom bombardovanja...
RIBAR: Čoveče, odakle ti tolika snaga u glasu; odakle ti tolika energija u tom - slabašnom telu... Pogledaj se, na šta ličiš... Kad sam te video na mostu, pomislio sam - izvinite, biću iskren; greota je ovog nesrećnika spasavati...
SAMOUBICA: Vrisnuo sam... od sve muke... Nisam vrištao kad je trebalo, pa sam sad provrištao...
DEVOJKA: Da je meni, neko, ovako, vrisnuo u telefon, ja bih se, načisto, šlogirala... Siroti Đovani...
SAMOUBICA: Gde je toalet, molim vas... Nije mi dobro...
RIBAR: Na kraju hodnika...
(Samoubica odlazi prema vratima u dnu magacina, ostavljajući Devojku i Ribara da ga gledaju sa sažaljenjem. Već sasvim pribrana, ljubavnica nesrećnog čoveka seda na kauč, obgrlivši glavu šakama.)
DEVOJKA: Ne mogu više, ovako... Ti radi šta hoćeš, ja se povlačim iz svega ovoga... Neka mi kapetan da moje pare, i - zdravo... Doviđenja...
RIBAR: Pričaš, gluposti!... Hoćeš da nas ludak podavi ko' mačiće... On je, bre, bolestan čovek - manijak...
DEVOJKA: Ma, boli me... Ko da meni nešto gore može da se desi... A on je, jedna, najobičnija – svinja... Gad... Kad ga vidim, samo mi se povraća. Pre neku noć, dok je spavao u onoj šupi, htela sam da ga odvalim sekirom, posred glave. Da mi nije stalo do ovog čoveka, ubila bih ga... kunem ti se...
RIBAR: Tebi se sviđa ovaj, nesrećnik?
DEVOJKA: Da...
RIBAR (šeta po Dunavu - na platnu, klimajući glavom, zamišljeno): Ljubav, ljubav... Ne sećam se kad sam poslednji put nekoga voleo... Lepo je to, kad si zaljubljen... Ti si zaljubljena u njega?
SAMOUBICA: A... mene... je... sramota...
BIZNISMEN: Da niste ovako vrisnuli, pitanje je da li biste dobili posao... Pre toga sam vas gledao, i sve se mislio: ovaj čovek nema snage za ovako veliki projekat. Pašće, kolabiraće, posle tri dana... (Vadi mobilni iz džepa, i nekoga poziva)... Bato... Bio sam juče u našoj šumi, da obiđem sestru... Dobro je, samo, ne zna ko sam... Pa, kako će me se sećati, kad smo je ostavili u šumi sa dve godine... Ne zovem te zbog toga, već da ti se pohvalim: vrištao sam, na vrhu planine, kao nikada do sada... Sećaš li se, kad si mi prošli put rekao da vrisnem, a ja vrisnuo ko da si mišu stao na rep: iiiiii...
Sada ćeš čuti kako vrištim, posle vežbanja na planini... (Prinosi telefon ustima Samoubice, namigujući mu. Nesrećni čovek ga gleda zbunjeno - ne zna šta hoće)... Vrisnite... Ali, što možete jače... (Šapuće Biznismen, uz osmeh i pretpostavku kako će se Brat iznenaditi)... Što jače...
SAMOUBICA(udiše duboko, gledajući poslovnog čoveka, od koga mu sve zavisi): Aaaaaaaaaaaaaa!!!
BIZNISMEN (osmehuje se zadovoljno i moli, ponovo, šapatom): Još jednom... I, jače, ako možete...
SAMOUBICA: Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!
BIZNISMEN: Šta kažeš, bato?... Ćutiš... Šta si rekao?... Zašto je to „vrisak ludaka"?... Misliš... Aha... Zanimljivo... Nego, da li bi ti mogao da svratiš ovde, da popričaš sa jednim čovekom - arhitektom, kome bih poverio gradnju celog projekta... Zanimljiv čovek, sa velikim potencijalom, ali, malo slabih živaca... Ne bih voleo da krenemo u „avanturu" bez tvoje saglasnosti, kao i obično... Da... Samo, trenutak, bato... (Obraća se Samoubici, koji leži na kauču, onemoćao, bez snage da podigne ruku)... Da li ste slobodni sledeća dva sata?... Moj brat psihijatar, hoće da dođe i popriča sa vama...
SAMOUBICA: Moje vreme je - vaše vreme... Ja sam izgubio svoje vreme...
BIZNISMEN (u telefon): Čeka te... Da... Ja idem - već kasnim, na večeru sa onim Italijanima... Biće u redu... Cenjkamo se oko pišljivih pedeset miliona; hoće da grade i stazu za auto trke, ali to mene ne zanima... Kako, bre, marina sa jahtama, uz buku automobila! Gde to ide?... Da li sam smršao?... Jesam, kao što si ti prestao da pušiš... Kašlješ, bre, uvo si mi probio.
(I dok biznismen šeta duž Dunava na platnu, pričajući sa Bratom, u hangar - ofis, ulazi Ribar, pridržavajući Devojku ispod ruke. Plesačica „argentinskih igara, uzela je nešto suviše jako, nešto što joj ne dozvoljava da stoji „na svojim nogama".)
RIBAR: Izvinite, našao sam je u hodniku, na stepenicama... Pošteno se „uradila"... Odakle joj pare za iglu?...
BIZNISMEN: Nadrogirala se mojom prasetinom...
RIBAR: Prešla si na prasetinu?
SAMOUBICA (pridiže se na laktove, vrišteći): Idioteee! Idioteee!... Šta si to, opet, uradila?!... Brukaš me, gde god stigneš! Ubiću te!
DEVOJKA (osmehuje se, gledajući reku na platnu): Sad, kad skočim u reku... Koja je ovo reka?... Vidi, most!... Sad ću da skočim sa mosta?.. Hop!...
SAMOUBICA (ustaje i jedva stojeći, hvata Devojku za vrat, želeći da je udavi): Život si mi upropastila!... Hoćeš da mi upropastiš i ovaj posao!... Ubiću te!...
BIZNISMEN: Pustite je!... Kako mislite da radite ovaj posao ako je udavite i odete u zatvor?... Odmah se oslobodite nagomilanog besa! Odmah! Odmah, ili se ovog trenutka rastajemo; od posla nema ništa.
SAMOUBICA: Kako?... Kako, kad bih je, najradije, udavio...
BIZNISMEN: Kao malopre! Istom snagom!
SAMOUBICA: Mislite, da će mi to pomoći?
BIZNISMEN: Naravno! Ali, što je moguće jače! Da iz sebe izbacite sav bes! Sav bes! Da ne ostane ni jedna čestica besa, ni jedan jedini atom besa!... Udahnite duboko... najdublje, i - sad!
SAMOUBICA: Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!
DEVOJKA (uplašena): Aaaaa!
RIBAR (uplašen): Aaaaa!
BIZNISMEN: Bravo! Sjajno! Najbolje do sada!... Nikad nisam čuo nešto ovako... Izazvali ste „lančanu reakciju", što je suština Teorije oslobađanja; da jedan čovek vrisne tako snažno, da izazove reakciju drugog čoveka, drugi -trećeg; treći - četvrtog... dok ne vrisne cela planeta, svih šest milijardi ljudi! Tako bi se oslobodila planetarno nagomilana destruktivna energija... Kad bi se to desilo - a to je moguće, kao što vidite, svet bi prodisao, svet bi se oslobodio potisnute destrukcije, koja dovodi do potrebe za uništavanjem. Vi ste bolesni, očigledno, ali biste svojim bolesnim vriskom mogli da spasete svet...
SAMOUBICA: Mislite, sad sam najbolje vrisnuo?
BIZNISMEN: Apsolutno!
RIBAR: Umalo nisam umro... Čoveče, kako si to uspeo?... Odakle ti ta snaga?
DEVOJKA: Ja sam - načisto, došla sebi... Vrisak mu je kao elektrošok... Nisam znala da si tako moćan...
BIZNISMEN (gleda na ručni sat): Gospodo, idem... Kasnim na izuzetno važan poslovni ručak. A na ručak idem gladan...
DEVOJKA: Izvinite, ja sam kriva... Izvinite, molim vas...
BIZNISMEN: A kad sam gladan, samo mi se plače, pa moram da pričam kako mi je neko umro... (Tapše arhitektu po ramenu, osmehujući se)... Mislim da će moj brat imati nešto da nauči od vas... Vi ste „slučaj" koji on nije sreo. Nadam se da će vam dati odobrenje da radite... Ako on pristane, sutra potpisujemo ugovor...
RIBAR (prilazi poslovnom čoveku, čekajući priliku da mu kaže nešto, poverljivo): Gospodine, mogu li da vam kažem samo dve rečenice...
BIZNISMEN: Recite. Žurim...
RIBAR (šapatom): Vaš brat - kapetan, nije normalan čovek. Izvinite što ovako govorim, ali, on će mene naterati da se ubijem... Verujte mi, došlo mi je - dovde...
BIZNISMEN: Kako će vas „naterati" da se ubijete?
RIBAR: On mene pravi ludim već deset godina. Načisto sam popustio sa živcima... Ruke mi se tresu... Prestao sam da pušim, jer ne mogu da zapalim cigaretu...
BIZNISMEN: Ako su u pitanju „živci", za to je stručnjak moj drugi brat - psihijatar; obratite se njemu kad dođe. Ja se bavim projektima. gradnjom, investicijama, milionima, a on ljudima sa „slabim živcima"... Sačekajte ga, i sve mu lepo ispričajte... (Zvoni mu telefon u ruci)... Halo?... Đovani! Đovani, my dear friend!!... Oooo, it's so nice to hear you! (Dok priča sa Đovanijem, prilazi arhitekti, namigujući mu, i pokazujući mu očima da vrisne u telefon. Samoubici je, malo, neprijatno, ali - očigledno, nema puno izbora)... Vrisnite, ali, najjače što možete... On voli iznenađenja... Najjače...
SAMOUBICA (Udiše duboko, koncentrišući se na mobilni telefon u ruci pozamašnog čoveka):
Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa aaaaaaaaaaaaaaaa!!!
BIZNISMEN (prigušeno se smeje, slušajući reakciju italijanskog prijatelja): Đovani?... Đovani?... Đovani, my friend!... Samo krklja... Da mu nije zapao jezik u grlo... Đovani?!... Ooooo, majko moja! Nije ga, valjda, šlog udario?! Samo bi mi to falilo, pred potpis ugovora!... Đovani?!... Đovani?!... Šalio sam se, prijatelju!... Đovani!...
(Dok Biznismen odlazi žurnim koracima prema svetlosti vrata u dnu magacina - ofisa, arhitekta gleda za njim kao da je počinio najteži zločin.)
SAMOUBICA: Ja sam samo... vrisnuo... kao što mi je on rekao... Vi ste mi svedoci, da me je zamolio
a vrisnem „najjače" što mogu... Ja, ovo, do sada nikada nisam radio... Nikad nikome nisam vrištao u telefon...
DEVOJKA (trlja uši): Ništa ne čujem... Popucale su mi bubne opne... Ovo nije bio vrisak, ovo je bila eksplozija... Ovako sam nešto čula, samo kad su avioni probijali „zvučni zid", tokom bombardovanja...
RIBAR: Čoveče, odakle ti tolika snaga u glasu; odakle ti tolika energija u tom - slabašnom telu... Pogledaj se, na šta ličiš... Kad sam te video na mostu, pomislio sam - izvinite, biću iskren; greota je ovog nesrećnika spasavati...
SAMOUBICA: Vrisnuo sam... od sve muke... Nisam vrištao kad je trebalo, pa sam sad provrištao...
DEVOJKA: Da je meni, neko, ovako, vrisnuo u telefon, ja bih se, načisto, šlogirala... Siroti Đovani...
SAMOUBICA: Gde je toalet, molim vas... Nije mi dobro...
RIBAR: Na kraju hodnika...
(Samoubica odlazi prema vratima u dnu magacina, ostavljajući Devojku i Ribara da ga gledaju sa sažaljenjem. Već sasvim pribrana, ljubavnica nesrećnog čoveka seda na kauč, obgrlivši glavu šakama.)
DEVOJKA: Ne mogu više, ovako... Ti radi šta hoćeš, ja se povlačim iz svega ovoga... Neka mi kapetan da moje pare, i - zdravo... Doviđenja...
RIBAR: Pričaš, gluposti!... Hoćeš da nas ludak podavi ko' mačiće... On je, bre, bolestan čovek - manijak...
DEVOJKA: Ma, boli me... Ko da meni nešto gore može da se desi... A on je, jedna, najobičnija – svinja... Gad... Kad ga vidim, samo mi se povraća. Pre neku noć, dok je spavao u onoj šupi, htela sam da ga odvalim sekirom, posred glave. Da mi nije stalo do ovog čoveka, ubila bih ga... kunem ti se...
RIBAR: Tebi se sviđa ovaj, nesrećnik?
DEVOJKA: Da...
RIBAR (šeta po Dunavu - na platnu, klimajući glavom, zamišljeno): Ljubav, ljubav... Ne sećam se kad sam poslednji put nekoga voleo... Lepo je to, kad si zaljubljen... Ti si zaljubljena u njega?
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Dušan Kovačević - Generalna proba samoubistva
Pon Avg 03, 2009 3:55 am
DEVOJKA: Jesam... Odnosno, volim da sedim sa njim, da pričam. On jako lepo priča... Možda je to samo, zamena za oca, koga nikad nisam imala... Ma, šta je - da je, volela bih da budem sa njim... Zato sam rešila da sve ovo prekinem - naravno, neću mu ništa reći šta smo radili. Volela bih da odem, sa njim. negde, daleko, da više nikad ne vidim onog ludaka - kapetana...
RIBAR: Bojim se, da je ovaj njegov brat - biznismen, luđi od njega... On svom poslovnom partneru - italijanskom gospodinu, u italijanskom odelu i italijanskim cipelama. priređuje dobrodošlicu, tako što mu u uvo - naučilo na kancone, pušta krik čoveka - urlik ludaka... Ja samo mogu da zamislim tog finog, elegantnog gospodina, kad je čuo: aaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!
DEVOJKA: Nemoj da vrištiš!... Živci su mi, načisto, popustili... Majko moja, pa ovo je motor mog producenta, brata mog čoveka...
(Negde, u dvorištu, odjekuje rad snažnog motora. Mašina uplaši Devojku; osvrćući se, gledajući gde da se sakrije, zavuče se ispod masivnog, radnog stola. Ubrzo se pojavi Samoubičin Brat, držeći u levoj ruci baterijsku lampu - kojom osvetljava tamne delove magacina, i u desnoj ruci pištolj - spreman da puca u sve što mu se učini „neprijateljski ". Iznenadi se, kad ugleda Ribara, prestravljenog, sa podignutim rukama.)
BRAT: Jes' ti, onaj, sa mosta?
RIBAR: Da... Ja sam...
BRAT: Šta radiš, ovde?
RIBAR: Pa... doneo sam kapetanovom bratu - biznismenu, svežu ribu... Kad ulovim dobru ribu...
BRAT: Gde je, taj, kapetan?
RIBAR: Pa... na brodu... Gde bi bio, kapetan... Danas ima, neku, promociju vina, koju organizuje ministarstvo privrede za poslovne ljude iz Japana... Jutros sam mu isporučio stotinak kila ribe...
BRAT: Da nije, slučajno, među tom ribom bio i moj brat?... Da nisi i njega „isporučio"?
RIBAR (ukočio se gledajući u cev pištolja, uperenu u glavu): Gospodine... Šta me to pitate...
BRAT: Znaš ti, šta ja tebe pitam... Pretražio sam - sa rečnom policijom, dvadeset kilometara obale, ronio sam pet sati... Nešto mi je, u celoj priči, sumnjivo... (Vadi koverat iz džepa, i iz koverta - oproštajno pismo)... Neću ti čitati celo oproštajno pismo, da se ne potreseš, pročitaću ti samo jedan deo... „Moja veza sa ovom, malom, prerasla je u nešto ozbiljniji odnos, ali se bojim, da iza nje - sve vreme, stoji neko... (Gleda Ribara, ponavljajući bitne reči)... stoji neko, ko njoj komanduje, ko je ucenjuje, a ja sam na sve to pristajao, jer sam se - magarac matori, zaljubio, kao da mi je sve u životu. Čak sam - nećeš mi verovati, planirao da se oženim, sledećeg meseca. Međutim, dugovi i poverioci su mi stegli omču oko vrata... i tako dalje... Ko je to, ko „njoj komanduje", i zbog koga je to, ta, mala, kurvica, oterala moga brata, na most?... Ko je taj neko, ko stoji iza samoubistva moga brata?... Pričaj, ubiću te.
RIBAR: Gospodine... (Počinje da plače, i kroz plač priča, zamuckujući.) Ja... to... ništa... ne znam... Ja sam... samo... pokušao da ga spasem... i...
BRAT: Zaveži... Da li si, nekad, bio mrtav?
RIBAR: Nisam... I, ne bih voleo...
BRAT: E, onda, večeras, u sedam sati, da vidim tebe, i kapetana, u restoranu pristaništa... Ako se, slučajno, pojavi i ona, mala, kurvica, i nju dovedi, da je ne bih posebno tražio... Znači, u sedam sati... Pazi, ko večeras ne dođe, sutra će mu doći na sahranu!
(Vozač motora okreće se na petama i žurnim koracima napušta magacin-ofis, ostavljajući prestravljenog Ribara sa podignutim rukama. Kad se u dvorištu začuje odlazak snažne mašine, Devojka se pojavi ispod stola, hodajući četvoronoške. I - iz tog položaja opet „laje", za Bratom svoga ljubavnika.)
DEVOJKA: Ja sam - kurvica?! Đubre, ono, pokvareno! Dok sam bila sa tobom, bila sam - anđeo, zvezda Danica, Sunce, Mesec, i sva nebeska tela, zajedno!... Što ne spustiš ruke, budalo jedna!... Otišao je!
RIBAR: Nije... Izgleda, da se vraća...
(Negde, iz hodnika, čuje se bat koraka. Na vratima se pojavljuje Kapetanov i Biznismenov Brat - Psihijatar, nalik svojoj braći, ali nešto stariji, sa podužom crnom kosom, naočarima velike dioptrije, u belom mantilu, i sa mitraljezom u rukama. Oslanjajući se na štaku - leva noga mu je ukočena, prilazi uplašenom Ribaru, i Devojci na „četiri noge". Gledajući u vijugavu reku, na platnu, govori tiho, zamišljeno.)
PSIHIJATAR: Dakle, o čemu se radi...
DEVOJKA: Gospodine, nas dvoje smo došli da...
RIBAR: Molim te, dozvoli mi, da ja objasnim gospodinu, zašto smo došli... Gospodine doktore...
PSIHIJATAR (gleda ih ljutito): Zašto me prekidate?
DEVOJKA: Pa... pitali ste nas, o čemu se radi...
PSIHIJATAR: Ko vas je to pitao?... Dakle, o čemu se radi je moja uzrečica, to ja sam sebe pitam -
pitam se, naglas - o čemu se radi, da bih, kad ustanovim o čemu se radi, vas pitao: dobro,
koji je vaš problem?... To su dve, bitno različite stvari... Znači - da preciziramo; kad kažem: Dakle, o čemu se radi, vi ćutite, dok ja ne razmislim i ne spoznam suštinu problema, pa vas tek onda upitam: dobro, koji je vaš problem?... Da li smo se razumeli?
DEVOJKA: Da...
RIBAR: Naravno...
PSIHIJATAR: Lepo... Da krenemo, onda, ispočetka. Dakle, o čemu se radi?... (Psihijatar ih gleda ispod obrva, dok njih dvoje ćuteći „trpe" pitanje)... O čemu se radi, da iz arhitektonskog ofisa istrčava čovek sa pištoljem u ruci, urlajući: sve ću vas pobiti!... (Psihijatar gleda Ribara i Devojku, ali njih dvoje, ćute, plašeći se da i ovo pitanje nije „samoispitivanje")... Recite.
RIBAR: Smemo?
PSIHIJATAR: Da... Vi ćutite, samo kad ja pitam: dakle, o čemu se radi... Ko je bio taj čovek, sa pištoljem u ruci, i pretnjom u glasu?
DEVOJKA: Brat, rođeni brat samoubice - arhitekte... Inače, budala...
PSIHIJATAR: A, gde je samoubica... odnosno, gospodin arhitekta?... Rečeno mi je, da će me čekati ovde...
RIBAR: U veceu... Pardon, u toaletu... Pozlilo mu je posle vrištanja...
PSIHIJATAR: Zašto vi, gospodine, sve vreme držite podignute ruke?... Plašite se mitraljeza?
RIBAR: Da... Bio sam ranjen dva puta - teško, na smrt, jer su mi rekkli: „nema predaje"... Sad, kad vidim oružje, ruke mi se same podižu; to je jače od mene... Kad vidim oružje u bioskopu, na filmu, ja dignem ruke, a publika viče: spusti ruke, idiote!... To je, verovatno, neki teški psihički poremećaj, doktore...
PSIHIJATAR (spušta mitraljez na sto, a Ribar ruke uz telo): Lečio sam, jutros, jednog ratnog veterana, pa mi je umesto honorara dao mitraljez... Imam punu kuću pušaka, kalašnjikova, pištolja, heklera, bombi... Naravno, ne uzimam ja to oružje da bih naplatio pomoć – lečenje, već da bih ga sklonio iz ruku ljudi koji bi mogli da ga upotrebe, kao što se dešava, skoro svaki dan... Čitate po novinama: „Ubio familiju, i pola sela"... Zašto, vi, gospođice, plačete?...
DEVOJKA: Gospodine... ja ću vam reći sve što znam, pa taman me vaš brat - kapetan, ubio... (Viče na Ribara, kojijoj rukom daje znak da se smiri - ne priča)... Dosta, bre! Hoću sve da kažem!... On me moli da prećutim neke stvari, međutim, ne mogu više da ćutim!... Došlo mi je - dovde...
PSIHIJATAR: Pričajte...
RIBAR: Molim te, nemoj da...
DEVOJKA: Zaveži!... Gospodine, ja vam moram reći da je vaš brat - kapetan, jedna najobičnija bitanga, propalica, ološ... On je... on je, on je mene naterao na prostituciju... doveo me je na kej sa petnaest godina... i... i.... To što on radi, to je strašno... (Devojka plače, seda na kauč, rukama skrivajući lice - razmazani krejon i maskaru)... On je... zlikovac, koga ću ja... ubiti... pre ili kasnije...
PSIHIJATAR:
Lezite... I, opustite se... I samo dišite ; duboko, što možete dublje... Zašto je moj brat - „zlikovac"?
RIBAR: Bojim se, da je ovaj njegov brat - biznismen, luđi od njega... On svom poslovnom partneru - italijanskom gospodinu, u italijanskom odelu i italijanskim cipelama. priređuje dobrodošlicu, tako što mu u uvo - naučilo na kancone, pušta krik čoveka - urlik ludaka... Ja samo mogu da zamislim tog finog, elegantnog gospodina, kad je čuo: aaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!
DEVOJKA: Nemoj da vrištiš!... Živci su mi, načisto, popustili... Majko moja, pa ovo je motor mog producenta, brata mog čoveka...
(Negde, u dvorištu, odjekuje rad snažnog motora. Mašina uplaši Devojku; osvrćući se, gledajući gde da se sakrije, zavuče se ispod masivnog, radnog stola. Ubrzo se pojavi Samoubičin Brat, držeći u levoj ruci baterijsku lampu - kojom osvetljava tamne delove magacina, i u desnoj ruci pištolj - spreman da puca u sve što mu se učini „neprijateljski ". Iznenadi se, kad ugleda Ribara, prestravljenog, sa podignutim rukama.)
BRAT: Jes' ti, onaj, sa mosta?
RIBAR: Da... Ja sam...
BRAT: Šta radiš, ovde?
RIBAR: Pa... doneo sam kapetanovom bratu - biznismenu, svežu ribu... Kad ulovim dobru ribu...
BRAT: Gde je, taj, kapetan?
RIBAR: Pa... na brodu... Gde bi bio, kapetan... Danas ima, neku, promociju vina, koju organizuje ministarstvo privrede za poslovne ljude iz Japana... Jutros sam mu isporučio stotinak kila ribe...
BRAT: Da nije, slučajno, među tom ribom bio i moj brat?... Da nisi i njega „isporučio"?
RIBAR (ukočio se gledajući u cev pištolja, uperenu u glavu): Gospodine... Šta me to pitate...
BRAT: Znaš ti, šta ja tebe pitam... Pretražio sam - sa rečnom policijom, dvadeset kilometara obale, ronio sam pet sati... Nešto mi je, u celoj priči, sumnjivo... (Vadi koverat iz džepa, i iz koverta - oproštajno pismo)... Neću ti čitati celo oproštajno pismo, da se ne potreseš, pročitaću ti samo jedan deo... „Moja veza sa ovom, malom, prerasla je u nešto ozbiljniji odnos, ali se bojim, da iza nje - sve vreme, stoji neko... (Gleda Ribara, ponavljajući bitne reči)... stoji neko, ko njoj komanduje, ko je ucenjuje, a ja sam na sve to pristajao, jer sam se - magarac matori, zaljubio, kao da mi je sve u životu. Čak sam - nećeš mi verovati, planirao da se oženim, sledećeg meseca. Međutim, dugovi i poverioci su mi stegli omču oko vrata... i tako dalje... Ko je to, ko „njoj komanduje", i zbog koga je to, ta, mala, kurvica, oterala moga brata, na most?... Ko je taj neko, ko stoji iza samoubistva moga brata?... Pričaj, ubiću te.
RIBAR: Gospodine... (Počinje da plače, i kroz plač priča, zamuckujući.) Ja... to... ništa... ne znam... Ja sam... samo... pokušao da ga spasem... i...
BRAT: Zaveži... Da li si, nekad, bio mrtav?
RIBAR: Nisam... I, ne bih voleo...
BRAT: E, onda, večeras, u sedam sati, da vidim tebe, i kapetana, u restoranu pristaništa... Ako se, slučajno, pojavi i ona, mala, kurvica, i nju dovedi, da je ne bih posebno tražio... Znači, u sedam sati... Pazi, ko večeras ne dođe, sutra će mu doći na sahranu!
(Vozač motora okreće se na petama i žurnim koracima napušta magacin-ofis, ostavljajući prestravljenog Ribara sa podignutim rukama. Kad se u dvorištu začuje odlazak snažne mašine, Devojka se pojavi ispod stola, hodajući četvoronoške. I - iz tog položaja opet „laje", za Bratom svoga ljubavnika.)
DEVOJKA: Ja sam - kurvica?! Đubre, ono, pokvareno! Dok sam bila sa tobom, bila sam - anđeo, zvezda Danica, Sunce, Mesec, i sva nebeska tela, zajedno!... Što ne spustiš ruke, budalo jedna!... Otišao je!
RIBAR: Nije... Izgleda, da se vraća...
(Negde, iz hodnika, čuje se bat koraka. Na vratima se pojavljuje Kapetanov i Biznismenov Brat - Psihijatar, nalik svojoj braći, ali nešto stariji, sa podužom crnom kosom, naočarima velike dioptrije, u belom mantilu, i sa mitraljezom u rukama. Oslanjajući se na štaku - leva noga mu je ukočena, prilazi uplašenom Ribaru, i Devojci na „četiri noge". Gledajući u vijugavu reku, na platnu, govori tiho, zamišljeno.)
PSIHIJATAR: Dakle, o čemu se radi...
DEVOJKA: Gospodine, nas dvoje smo došli da...
RIBAR: Molim te, dozvoli mi, da ja objasnim gospodinu, zašto smo došli... Gospodine doktore...
PSIHIJATAR (gleda ih ljutito): Zašto me prekidate?
DEVOJKA: Pa... pitali ste nas, o čemu se radi...
PSIHIJATAR: Ko vas je to pitao?... Dakle, o čemu se radi je moja uzrečica, to ja sam sebe pitam -
pitam se, naglas - o čemu se radi, da bih, kad ustanovim o čemu se radi, vas pitao: dobro,
koji je vaš problem?... To su dve, bitno različite stvari... Znači - da preciziramo; kad kažem: Dakle, o čemu se radi, vi ćutite, dok ja ne razmislim i ne spoznam suštinu problema, pa vas tek onda upitam: dobro, koji je vaš problem?... Da li smo se razumeli?
DEVOJKA: Da...
RIBAR: Naravno...
PSIHIJATAR: Lepo... Da krenemo, onda, ispočetka. Dakle, o čemu se radi?... (Psihijatar ih gleda ispod obrva, dok njih dvoje ćuteći „trpe" pitanje)... O čemu se radi, da iz arhitektonskog ofisa istrčava čovek sa pištoljem u ruci, urlajući: sve ću vas pobiti!... (Psihijatar gleda Ribara i Devojku, ali njih dvoje, ćute, plašeći se da i ovo pitanje nije „samoispitivanje")... Recite.
RIBAR: Smemo?
PSIHIJATAR: Da... Vi ćutite, samo kad ja pitam: dakle, o čemu se radi... Ko je bio taj čovek, sa pištoljem u ruci, i pretnjom u glasu?
DEVOJKA: Brat, rođeni brat samoubice - arhitekte... Inače, budala...
PSIHIJATAR: A, gde je samoubica... odnosno, gospodin arhitekta?... Rečeno mi je, da će me čekati ovde...
RIBAR: U veceu... Pardon, u toaletu... Pozlilo mu je posle vrištanja...
PSIHIJATAR: Zašto vi, gospodine, sve vreme držite podignute ruke?... Plašite se mitraljeza?
RIBAR: Da... Bio sam ranjen dva puta - teško, na smrt, jer su mi rekkli: „nema predaje"... Sad, kad vidim oružje, ruke mi se same podižu; to je jače od mene... Kad vidim oružje u bioskopu, na filmu, ja dignem ruke, a publika viče: spusti ruke, idiote!... To je, verovatno, neki teški psihički poremećaj, doktore...
PSIHIJATAR (spušta mitraljez na sto, a Ribar ruke uz telo): Lečio sam, jutros, jednog ratnog veterana, pa mi je umesto honorara dao mitraljez... Imam punu kuću pušaka, kalašnjikova, pištolja, heklera, bombi... Naravno, ne uzimam ja to oružje da bih naplatio pomoć – lečenje, već da bih ga sklonio iz ruku ljudi koji bi mogli da ga upotrebe, kao što se dešava, skoro svaki dan... Čitate po novinama: „Ubio familiju, i pola sela"... Zašto, vi, gospođice, plačete?...
DEVOJKA: Gospodine... ja ću vam reći sve što znam, pa taman me vaš brat - kapetan, ubio... (Viče na Ribara, kojijoj rukom daje znak da se smiri - ne priča)... Dosta, bre! Hoću sve da kažem!... On me moli da prećutim neke stvari, međutim, ne mogu više da ćutim!... Došlo mi je - dovde...
PSIHIJATAR: Pričajte...
RIBAR: Molim te, nemoj da...
DEVOJKA: Zaveži!... Gospodine, ja vam moram reći da je vaš brat - kapetan, jedna najobičnija bitanga, propalica, ološ... On je... on je, on je mene naterao na prostituciju... doveo me je na kej sa petnaest godina... i... i.... To što on radi, to je strašno... (Devojka plače, seda na kauč, rukama skrivajući lice - razmazani krejon i maskaru)... On je... zlikovac, koga ću ja... ubiti... pre ili kasnije...
PSIHIJATAR:
Lezite... I, opustite se... I samo dišite ; duboko, što možete dublje... Zašto je moj brat - „zlikovac"?
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Dušan Kovačević - Generalna proba samoubistva
Pon Avg 03, 2009 3:56 am
RIBAR: Kad je ona već počela da priča, reći ću vam i ja sve, pa taman i mene ubio... Gospodine doktore, nas dvoje smo roblje vašeg brata. Roblje, najobičniji - robovi... Da li je, vama, gospodine, doktore, poznato, na primer, da vaš brat, kapetan, nije - kapetan.
PSIHIJATAR: Nije kapetan?... Moj brat, nije - kapetan?
RIBAR: Nije...
DEVOJKA: Nema on veze sa kapetanima!
PSIHIJATAR: A šta je, onda, ako nije - kapetan?
RIBAR: Ništa... On je - ništa, što se tiče, bilo kakve profesije. On je, jednostavno, najmonstruozniji trgovac ljudima... Trgovac nesrećnim, tragičnim, ljudima... Izvinite. što ja ovako pričam o vašem bratu - znam da to nije lepo, ali, moram vam reći sve što znam, da, mu, vi, eventualno, pomognete, ako njemu uopšte ima pomoći... On je monstrum...
PSIHIJATAR: Stanite, stanite, malo... Sve te etikete me ne zanimaju; zanimaju me samo činjenice. Zašto je moj brat - „monstrum i trgovac ljudima"? Na osnovu čega vi to tvrdite? Imate li neke konkretne dokaze?
DEVOJKA: Sto dokaza! Sto ljudi - sto dokaza! Poslednji „dokaz" je, gospodin - arhitekta!
RIBAR: Bez histerije, molim te... Gospodine doktore, da li je vama poznato da vaš brat nema brod... kao što priča da ima?
PSIHIJATAR: Nema brod?... Pa, kako je, onda, kapetan?
RIBAR: Nikako... On ima samo jednu kapetansku uniformu, koju oblači kad ja zadržim nekog samoubicu na mostu. On nije kapetan, a ja nisam ribar... Ja nemam nikakve veze sa ribarstvom; nisam upecao ribu u životu.
PSIHIJATAR (oslanja se na štaku, osmehujući se): Šta li ću ja sve čuti?... Vi niste ribar?... A obučeni ste kao ribar?
RIBAR (takođe se, od sve muke, osmehuje): Pa, u tome i jeste „tajna" našeg posla, naše prevare. Ovo je, samo, moj - kostim. Kao što vaš brat nema nikakav brod, tako i ja nemam ni najobičniji ribarski čamac. Ništa nemam... osim, ovog, gumenog odela, na se6i... Vidim, zbunjeni ste?
PSIHIJATAR (premešta se sa štake na zdravu nogu): A kako lovite ribu, ako nemate ni čamac, ni opremu...
RIBAR: Lovim tako, što po ceo dan vozim jedan stari bicikl po keju, između mostova, ovuda... (pokazuje na platnu)... čekajući da se neki samoubica popne na most i pređe ogradu... Kad
vidim nekog takvog nesrećnika, trčim na most i molim ga da mi ne skoči u „alat"; mreže. strukove, bubnjeve... koje nemam. I, kad ga ja zaustavim, onda se pojavljuje ona - skoro gola, plačući i moleći nesrećnika da se ne ubije, jer je i njoj teško, pa, ipak, živi, a volela bi da ima nekog, kao što je, na primer - samoubica... I dok ga nas dvoje smirujemo, dolazi vaš Brat u uniformi kapetana - baš, onako, lepoj uniformi, sa pričom, kako su mu samoubice padale, godinama, po brodovima i ubijale turiste, putnike, poslovne ljude, posadu... Sad mu je najnovija priča kako mu je jedan samoubica pobio pola orkestra...
PSIHIJATAR (vadi cigarete i upaljač iz džepa. Pripaljujući cigaretu, gleda Ribara, konspirativno): Ako naiđe moj brat - biznismen, ja ću vam dati cigaretu; ubio bi me, kad bi video da pušim... Morao sam da zapalim posle svega što sam čuo... Molim vas, nešto mi nije jasno... Kako je to samoubica „pobio pola orkestra"?
RIBAR: Vaš Brat, priča, kaže, skočio mu je čovek sa dunavskog mosta na brod, posred orkestra. Pola muzičara je odmah stradalo, a violinista se mučio, i u samrtnom ropcu vukao gudalo po žicama violine: ciju, ciju, ciju...
PSIHIJATAR: Violinista - u ropcu, svirao violinu?... Svašta sam čuo i video u mojoj profesiji, ali, da violinista svira dok umire... Trzao se, i svirao?
RIBAR: Pa, tako, vaš brat, priča... On je to, ovako, pokazivao, kao da se violinista tresao, i vukao gudalo... pa se, čulo, samo: ciju, ciju, ciju...
DEVOJKA: Reci, bre, u čemu je problem; šta si se uhvatio tog violiniste, i - ciju, ciju, ci-ju!... Reci, šta radi njegov brat!
RIBAR: Zaveži!... Nije problem, doktore, što on sve to tako priča, nego što ja sve moram da potvrđujem, i dodajem kako sam bio prisutan, kako sam sve to video iz mog ribarskog čamca, dok sam lovio ribu ispod mosta... A ono – što je najgore, što je najtragičnije, ja sve to radim, već deset godina, bez ijednog jedinog dinara - džabe!... Kao i ona, poslednjih pet-šest godina...
DEVOJKA: Dobro je, da si se i mene setio...
RIBAR: Vaš brat nam duguje trideset hiljada evra, za spasavanje stotinak samoubica, jer smo se dogovorili: trista evra po spasenom samoubici... koje on, kasnije, preuzima, i šalje, dalje - mi ne znamo, kuda... To - šta se događa sa tim ljudima - kasnije, to nije naš problem, ali, ovo, što smo radili tolike godine, džabe, na plus četrdeset, i minus dvadeset... Možete li vi da zamislite mene, kako vozim bicikl na minus dvadeset?
PSIHIJATAR (šeta pokraj reke - na platnu, na kojoj je Ribar „ilustrovao" priču o vožnji bicikla između mostova i ljudi koji sa njih padaju): Sad mi je - konačno, sve, jasno! Vas dvoje ste, uz pomoć moga brata, spasli sto ljudi - sto života, koji bi završili na dnu reke?
RIBAR: Mi smo ih spasli da ne skoče... a onda im se gubi svaki trag... Svi ti ljudi se i danas vode kao davljenici... Ovde smo prvi put, jer je ona insistirala da bude sa čovekom koga voli, sa kojim želi da živi... sa gospodinom Arhitektom... Gde li je on?
PSIHIJATAR: Neverovatno... Neverovatno, gospodo! Ja ovakvu skromnost nikad nisam čuo, ni video!... Spasli ste sto ljudi, a o tome pričate kao da je to nešto najobičnije, najnormalnije... Kad se oduzme priča o brodu, udicama, čamcu, violinisti, pobijenom orkestru, što su sve - kako kažete, izmišljene priče... Je li tako?
RIBAR: Da...
PSIHIJATAR: A izmišljene su, da biste zadržali ljude, da ne skoče u reku, i - smrt... Je l' tako?
RIBAR: Da... Ona je - kao što sam vam već rekao, dolazila skoro gola, nesrećnik je gledao i mislio, valjda: mogu da se ubijem svaki dan. ali, ovakva ženska mi se sad nudi, i - nikad više...
PSIHIJATAR: Dobro, dobro... to su sve vaše igre, međutim, činjenica je, da ste vas troje spasli sto ljudi. Sto ljudi! To je, ono, najbitnije; a kojom metodom ste ih zadržali da ne skoče, to je sasvim druga priča... Dakle, o čemu se radi?
DEVOJKA: Radi se o prevari! O strašnoj prevari! O kriminalu!
RIBAR: Ućuti! Ućuti! To doktor pita samog sebe: dakle, o čemu se radi?
DEVOJKA: Izvinite... Zaboravila sam...
PSIHIJATAR: Dakle, o čemu se radi... (Skida naočare i briše debela stakla, maramicom.) Radi se o troje ljudi, koji bi - da ima pravde u ovoj zemlji, morali da imaju pregršt ordenja, plakete za „podvig godine", sva priznanja, poštovanje naroda, zahvalnost države, i -ono što je najbitnije: nacionalnu penziju!... vi ste - heroji! Vi ste ljudi za divljenje! Vi ste učinili ono, što je ravno - čudu! Za takav poduhvat, za takvu humanost, nacionalna penzija je najmanje što je ova država dužna da vam da!
DEVOJKA: Nacionalnu penziju?
PSIHIJATAR: Da, gospođice!... Znate li vi ko je sve dobio nacionalnu penziju, za poslove koji se ne mogu meriti sa ovim što ste vi uradili... (Vadi telefon iz džepa mantila, i poziva čekoga)... Prijatelju, kad bi mogao da primiš dvoje ljudi?... Molim te, hitno mi je... Ispričali su mi nešto, što je - najblaže rečeno - fascinantno!... Nećeš verovati kad budeš čuo, kakve su poduhvate - čuda, napravili... Kad?... Sutra, ujutru, u devet sati... Ti znaš zašto ih šaljem: nemoj da mi se vrate bez nacionalne penzije... Molim te, to je najmanje što ovi ljudi zaslužuju...
(Dok Doktor priča sa Prijateljem, u magacin-ofis ulazi Samoubica, držeći se za stomak, kao da je preležao tifus. Devojka mu pritrčava, grli ga i ljubi.)
DEVOJKA: Ti si želeo da se oženiš sa mnom?!
PSIHIJATAR: Nije kapetan?... Moj brat, nije - kapetan?
RIBAR: Nije...
DEVOJKA: Nema on veze sa kapetanima!
PSIHIJATAR: A šta je, onda, ako nije - kapetan?
RIBAR: Ništa... On je - ništa, što se tiče, bilo kakve profesije. On je, jednostavno, najmonstruozniji trgovac ljudima... Trgovac nesrećnim, tragičnim, ljudima... Izvinite. što ja ovako pričam o vašem bratu - znam da to nije lepo, ali, moram vam reći sve što znam, da, mu, vi, eventualno, pomognete, ako njemu uopšte ima pomoći... On je monstrum...
PSIHIJATAR: Stanite, stanite, malo... Sve te etikete me ne zanimaju; zanimaju me samo činjenice. Zašto je moj brat - „monstrum i trgovac ljudima"? Na osnovu čega vi to tvrdite? Imate li neke konkretne dokaze?
DEVOJKA: Sto dokaza! Sto ljudi - sto dokaza! Poslednji „dokaz" je, gospodin - arhitekta!
RIBAR: Bez histerije, molim te... Gospodine doktore, da li je vama poznato da vaš brat nema brod... kao što priča da ima?
PSIHIJATAR: Nema brod?... Pa, kako je, onda, kapetan?
RIBAR: Nikako... On ima samo jednu kapetansku uniformu, koju oblači kad ja zadržim nekog samoubicu na mostu. On nije kapetan, a ja nisam ribar... Ja nemam nikakve veze sa ribarstvom; nisam upecao ribu u životu.
PSIHIJATAR (oslanja se na štaku, osmehujući se): Šta li ću ja sve čuti?... Vi niste ribar?... A obučeni ste kao ribar?
RIBAR (takođe se, od sve muke, osmehuje): Pa, u tome i jeste „tajna" našeg posla, naše prevare. Ovo je, samo, moj - kostim. Kao što vaš brat nema nikakav brod, tako i ja nemam ni najobičniji ribarski čamac. Ništa nemam... osim, ovog, gumenog odela, na se6i... Vidim, zbunjeni ste?
PSIHIJATAR (premešta se sa štake na zdravu nogu): A kako lovite ribu, ako nemate ni čamac, ni opremu...
RIBAR: Lovim tako, što po ceo dan vozim jedan stari bicikl po keju, između mostova, ovuda... (pokazuje na platnu)... čekajući da se neki samoubica popne na most i pređe ogradu... Kad
vidim nekog takvog nesrećnika, trčim na most i molim ga da mi ne skoči u „alat"; mreže. strukove, bubnjeve... koje nemam. I, kad ga ja zaustavim, onda se pojavljuje ona - skoro gola, plačući i moleći nesrećnika da se ne ubije, jer je i njoj teško, pa, ipak, živi, a volela bi da ima nekog, kao što je, na primer - samoubica... I dok ga nas dvoje smirujemo, dolazi vaš Brat u uniformi kapetana - baš, onako, lepoj uniformi, sa pričom, kako su mu samoubice padale, godinama, po brodovima i ubijale turiste, putnike, poslovne ljude, posadu... Sad mu je najnovija priča kako mu je jedan samoubica pobio pola orkestra...
PSIHIJATAR (vadi cigarete i upaljač iz džepa. Pripaljujući cigaretu, gleda Ribara, konspirativno): Ako naiđe moj brat - biznismen, ja ću vam dati cigaretu; ubio bi me, kad bi video da pušim... Morao sam da zapalim posle svega što sam čuo... Molim vas, nešto mi nije jasno... Kako je to samoubica „pobio pola orkestra"?
RIBAR: Vaš Brat, priča, kaže, skočio mu je čovek sa dunavskog mosta na brod, posred orkestra. Pola muzičara je odmah stradalo, a violinista se mučio, i u samrtnom ropcu vukao gudalo po žicama violine: ciju, ciju, ciju...
PSIHIJATAR: Violinista - u ropcu, svirao violinu?... Svašta sam čuo i video u mojoj profesiji, ali, da violinista svira dok umire... Trzao se, i svirao?
RIBAR: Pa, tako, vaš brat, priča... On je to, ovako, pokazivao, kao da se violinista tresao, i vukao gudalo... pa se, čulo, samo: ciju, ciju, ciju...
DEVOJKA: Reci, bre, u čemu je problem; šta si se uhvatio tog violiniste, i - ciju, ciju, ci-ju!... Reci, šta radi njegov brat!
RIBAR: Zaveži!... Nije problem, doktore, što on sve to tako priča, nego što ja sve moram da potvrđujem, i dodajem kako sam bio prisutan, kako sam sve to video iz mog ribarskog čamca, dok sam lovio ribu ispod mosta... A ono – što je najgore, što je najtragičnije, ja sve to radim, već deset godina, bez ijednog jedinog dinara - džabe!... Kao i ona, poslednjih pet-šest godina...
DEVOJKA: Dobro je, da si se i mene setio...
RIBAR: Vaš brat nam duguje trideset hiljada evra, za spasavanje stotinak samoubica, jer smo se dogovorili: trista evra po spasenom samoubici... koje on, kasnije, preuzima, i šalje, dalje - mi ne znamo, kuda... To - šta se događa sa tim ljudima - kasnije, to nije naš problem, ali, ovo, što smo radili tolike godine, džabe, na plus četrdeset, i minus dvadeset... Možete li vi da zamislite mene, kako vozim bicikl na minus dvadeset?
PSIHIJATAR (šeta pokraj reke - na platnu, na kojoj je Ribar „ilustrovao" priču o vožnji bicikla između mostova i ljudi koji sa njih padaju): Sad mi je - konačno, sve, jasno! Vas dvoje ste, uz pomoć moga brata, spasli sto ljudi - sto života, koji bi završili na dnu reke?
RIBAR: Mi smo ih spasli da ne skoče... a onda im se gubi svaki trag... Svi ti ljudi se i danas vode kao davljenici... Ovde smo prvi put, jer je ona insistirala da bude sa čovekom koga voli, sa kojim želi da živi... sa gospodinom Arhitektom... Gde li je on?
PSIHIJATAR: Neverovatno... Neverovatno, gospodo! Ja ovakvu skromnost nikad nisam čuo, ni video!... Spasli ste sto ljudi, a o tome pričate kao da je to nešto najobičnije, najnormalnije... Kad se oduzme priča o brodu, udicama, čamcu, violinisti, pobijenom orkestru, što su sve - kako kažete, izmišljene priče... Je li tako?
RIBAR: Da...
PSIHIJATAR: A izmišljene su, da biste zadržali ljude, da ne skoče u reku, i - smrt... Je l' tako?
RIBAR: Da... Ona je - kao što sam vam već rekao, dolazila skoro gola, nesrećnik je gledao i mislio, valjda: mogu da se ubijem svaki dan. ali, ovakva ženska mi se sad nudi, i - nikad više...
PSIHIJATAR: Dobro, dobro... to su sve vaše igre, međutim, činjenica je, da ste vas troje spasli sto ljudi. Sto ljudi! To je, ono, najbitnije; a kojom metodom ste ih zadržali da ne skoče, to je sasvim druga priča... Dakle, o čemu se radi?
DEVOJKA: Radi se o prevari! O strašnoj prevari! O kriminalu!
RIBAR: Ućuti! Ućuti! To doktor pita samog sebe: dakle, o čemu se radi?
DEVOJKA: Izvinite... Zaboravila sam...
PSIHIJATAR: Dakle, o čemu se radi... (Skida naočare i briše debela stakla, maramicom.) Radi se o troje ljudi, koji bi - da ima pravde u ovoj zemlji, morali da imaju pregršt ordenja, plakete za „podvig godine", sva priznanja, poštovanje naroda, zahvalnost države, i -ono što je najbitnije: nacionalnu penziju!... vi ste - heroji! Vi ste ljudi za divljenje! Vi ste učinili ono, što je ravno - čudu! Za takav poduhvat, za takvu humanost, nacionalna penzija je najmanje što je ova država dužna da vam da!
DEVOJKA: Nacionalnu penziju?
PSIHIJATAR: Da, gospođice!... Znate li vi ko je sve dobio nacionalnu penziju, za poslove koji se ne mogu meriti sa ovim što ste vi uradili... (Vadi telefon iz džepa mantila, i poziva čekoga)... Prijatelju, kad bi mogao da primiš dvoje ljudi?... Molim te, hitno mi je... Ispričali su mi nešto, što je - najblaže rečeno - fascinantno!... Nećeš verovati kad budeš čuo, kakve su poduhvate - čuda, napravili... Kad?... Sutra, ujutru, u devet sati... Ti znaš zašto ih šaljem: nemoj da mi se vrate bez nacionalne penzije... Molim te, to je najmanje što ovi ljudi zaslužuju...
(Dok Doktor priča sa Prijateljem, u magacin-ofis ulazi Samoubica, držeći se za stomak, kao da je preležao tifus. Devojka mu pritrčava, grli ga i ljubi.)
DEVOJKA: Ti si želeo da se oženiš sa mnom?!
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Dušan Kovačević - Generalna proba samoubistva
Pon Avg 03, 2009 3:56 am
SAMOUBICA: Da...
DEVOJKA: A, želiš li još uvek?
SAMOUBICA: Da... Ako preživim napad čira...
PSIHIJATAR (u telefon): Prijatelju, hvala ti - unapred!... Kad ih budeš čuo, znaćeš zašto sam te ovako hitno zvao... Ćao! (Psihijatar prekida vezu, vadeći vizit-karticu iz džepa. Dok je pruža Ribaru, posmatra „zgužvanog" arhitektu)... Otiđite, sutra ujutru, u devet sati, i javite se ovom gospodinu... Nacionalna penzija je najmanje što zaslužujete... Prosto, ne mogu da verujem, kakav ste poduhvat izveli...
RIBAR: Gospodine doktore... ne znam... kako da vam se zahvalim... Verujte mi, bio sam pred samoubistvom...
PSIHIJATAR: Da li biste uspeli sebe da spasete?... (Doktor se osmehuje, lupkajući presrećnog Ribara po ramenu)... Molim vas, želeo bih da gospodin arhitekta, i ja, popričamo, nasamo... Mi ćemo se videti, posle vašeg sutrašnjeg razgovora... Doviđenja... I još jednom da vam kažem: divim vam se!
RIBAR (pokušava da poljubi ruku spasitelju, ali je Psihijatar izmače, pomazivši ga po glavi): Hvala vam, do neba... Do neba vam, hvala...
PSIHIJATAR: Nemojte mi nebo spominjati... Ja sam vam pomogao, da dobijete on što - zaslužujete...
DEVOJKA: Ljubavi, čekam te... I - volim te!
(Ribar i Devojka napuštaju magacin, gazeći pokraj Dunava, na platnu... I dok njih dvoje odlaze, Arhitekta seda na kauč, držeći se za stomak.)
PSIHIJATAR: Imate napad čira?...
SAMOUBICA: Da...
PSIHIJATAR: Ovi, vaši prijatelji, učinili su - čudo; neverovatno čudo - svetsko čudo... Da li znate šta su oni uradili poslednjih nekoliko godina?... Da li vam je išta poznato?
SAMOUBICA: Ne... Znam, samo da su mene spasli ... da ne skočim sa mosta...
PSIHIJATAR: Vas, i još devedeset i devet ljudi! Stotinu ljudi!... Poslao sam ih da dobiju nacionalnu penziju!
SAMOUBICA: Nacionalnu penziju?
PSIHIJATAR: Da... Koliko sutra da je dobiju!
SAMOUBICA: Pa, ako su spasli tolike ljude... I ako mene računate u „spasenog čoveka"... Kakav am ja to „spaseni čovek", doktore?... Taman sam pomislio da sam rešio sve probleme, a onda sam napravio najveću grešku, i glupost u životu, po nagovoru vašeg brata... On me je nagovorio, verujte mi... Čir mi je proradio od sramote...
PSIHIJATAR: Moj Brat vas je nagovorio da učinite neku glupost?... O čemu se radi, molim vas?
SAMOUBICA: Pa, bili smo se dogovorili za ovaj posao, oko gradnje ove marine, a onda se on čuo sa nekim poslovnim prijateljem, Đovanijem...
PSIHIJATAR: Đovanijem?
SAMOUBICA: Da... Đovanijem... Tako ga je zvao...
PSIHIJATAR : Znate li vi, ko je - Đovani?... Znate li vi gospodine ko je Đovani Enriko de Laza-njeli?... Đovani je, jedan, od najvećih građevinskih magnata. Njegova kompanija, „Giovanni Classic Corporation", gradila je najveće zgrade po svetu, u poslednjih pedeset godina... Ovih dana završava zgradu u Singapuru. od četiristotine spratova... Zašto me tako uplašeno gledate... Šta se desilo, gospodine?... Lezite, lezite... Opustite se, i samo dišite duboko...
SAMOUBICA (leže i „izdišući" priznaje šta je uradio): Ja sam... tom čoveku... tom magnatu... vrisnuo u telefon... tako strašno..., da je on zanemeo... Vaš Brat je otrčao da vidi šta mu se desilo...
PSIHIJATAR (gleda Arhitektu kao da ga nije najbolje čuo): Šta ste uradili?... Nisam vas najbolje razumeo...
SAMOUBICA: Vrisnuo sam u telefon... tom čoveku...
PSIHIJATAR: Gospodinu Đovaniju?... Pa, zašto pobogu... To što vas je moj brat nagovarao to nije nikakvo opravdanje... Mora da postoji neki ozbiljniji razlog?
SAMOUBICA (govori tiho, sa osećanjem užasne krivice): Vrisnuo sam... plašeći se da ne izgubim posao... do koga mi je toliko stalo... Petnaest godina sam bez posla...
PSIHIJATAR: Sačekajte, sačekajte, malo... Nešto mi nije jasno... Moj brat je razgovarao sa gospodinom Đovanijem, jednim od najbogatijih ljudi na svetu... i tokom njihovog razgovora, vi ste vrisnuli u telefon, direktno u uvo milijarderu?
SAMOUBICA (suzdržava plač, trudeći se da govori razgovetno): Da... Vaš brat mi je rekao da vrisnem... i ja sam ga poslušao, jer sam u dugovima; ovaj posao mi je poslednja šansa u životu... Što se nisam ubio, noćas... Odložio sam samoubistvo, da bih se brukao i... umirao od sramote... i stida... Joj, kako me srce boli...
PSIHIJATAR (posmatra čoveka koji plače, klimajući glavom, zadovoljno): Vi ste, gospodine, zaslužili da živite... Čovek sa tolikim osećanjem krivice, može biti samo čovek sa izuzetnim emocijama i natprosečnim osećanjem odgovornosti za sve što radi... Plačite, slobodno plačite, biće vam lakše... Naglas, plačite - naglas... Naglas!... Kad se smejete - smejte se punim plućima, od srca, da vas svi čuju, a kad plačete, plačite iz sve snage, iz dubine duše, bez uzdržavanja i stida... Jače!... Slobodno, slobodno!... Oslobodite grč u grudima, stomaku i glavi!... Jače!... Još jače!
(Arhitekta se sklupčao na kauču, kao fetus, grcajući od plača - muke nagomilane godinama. Doktor ga posmatra, zadovoljno, i usput poziva Brata mobilnim telefonom.)
PSIHIJATAR: Halo!... Bato, gde si?!... Kakva je to galama?!... Trubači?!... Sviraju vam trubači?!... U ovo doba dana?!... Šta kažeš?!... Potpisali ste ugovor o gradnji marine?!... Čestitam!... Pa, to je fenomenalno!... Svaka ti čast, Bato!.,. Ti si - genije, burazeru!... Da ti pravo kažem, nisam verovao da će Đovani pristati posle svega što je doživeo!... Znači, nije ljut što mu je... ovaj čovek, vrisnuo u uvo?!...
SAMOUBICA (jecajući): Recite... mu... da se izvinjavam... Molim vas, recite mu... Ako treba, kleknuću pred njega...
PSIHIJATAR (klima glavom, kao da kaže: sve je u redu): Šta se desilo?!... Ne čuje na to uvo?!... Pa, objasni mu, da je to kod nas običaj, da se uoči sklapanja velikih poslova, nekome vrisne u uvo, zbog uroka - da posao krene sa srećom!... Ako je već ogluveo na jedno uvo, što si mu doveo trubače da ogluvi i na drugo?!... Slušaj, ovaj gospodin, koji je ogluveo Đovanija, mora da radi kod tebe!... Mora, definitivno!... On je dobar, osećajan, pošten, i retko čestit čovek!... Plače kao beba, što te je poslušao!... Je li, da nije on i meni vrisnuo u uvo kad si mi rekao kako ćeš mi ti vrisnuti... Jeste?!... (Preti prstom arhitekti, ali, sa širokim, prijateljskim osmehom)... Nevaljalče jedan... Ne, Bato!... Nisam zapalio cigaretu, od kako su mi odsekli „pušačku nogu"!... Ja sam bio strastveni pušač, ali, nisam baš toliko lud, da pušim - ćopav!... (Doktor zadiže nogavicu pantalona, pokazujući arhitekti drvenu potkolenicu. Da bi bio što uverljiviji, kucka po drvetu boje mahagonija)... Znači, da ga uzmeš da radi, koliko sutra!... Ne znam kakav je kao arhitekta, kao umetnik, ali, kao čovek je - genije!... Takvu dobrotu nisam odavno sreo!... To ti je moja definitivna dijagnoza!...
SAMOUBICA (briše suze, i, osmehujući se, posmatra Doktora zahvalno, kučećim pogledom): Doktore... Hvala vam...
PSIHIJATAR (odjednom se oneraspoložio): Ko je tu? Moja bivša žena?... Pa šta ona radi tu?!... Prevodi?! Prevodilac?!... Prevodi Đovaniju?!... Prevodi ga preko one stvari?!... Daj mi je, da je čujem!... Daj mi je, kad ti kažem!... Gde si, ljubavi moja, bivša?!... Prevodiš?!... I slušaš trubače?!... Veseliš se!... A decu si videla - poslednji put, pre dve godine?!... Deca plaču, a ti - pevaš?!... I, kako si, molim te, baš ti našla da prevodiš Đovaniju, milijarderu?!... Dobro, dobro!... Kad već uživaš u trubačima, hoćeš li da čuješ šta ja trenutno slušam?!... Ne, ne, ne! Ne slušam Mocarta, slušam nešto mnogo lepše!... (Doktor prilazi nesrećnom, ali, beskrajno zahvalnom arhitekti, šapućući mu da vrisne u slušalicu)... Molim vas, što jače... Najjače što možete... Ona mi je život zagorčala...
SAMOUBICA: Ali...
PSIHIJATAR: Zaslužila je, verujte mi... Biću vam beskrajno zahvalan... To je, jedan, tvor od žene...
SAMOUBICA (gleda telefon, pa molećivo gleda ljutitog Doktora, udiše vazduh i vrišti glasom - krikom, nenormalnim za običnog čoveka): Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!
PSIHIJATAR (osluškuje reakciju bivše žene): Kako ti se sviđa?!... Šta kažeš, dušo?... I ja tebi, ljubavi!
SAMOUBICA (sedi na kauču, osmehujući se, otupelo): Je l' se iznenadila?
PSIHIJATAR: Kaže, mozak joj se pomerio... Kakav je to skot od žene, prijatelju moj... Pušio sam sto cigareta dnevno, dok sam bio sa njom... Da smo ostali zajedno, odsekli bi mi obe ruke, i glavu... Hvala vam, još jednom... Bar da joj se malo osvetim...
SAMOUBICA: Nikada nikome nisam vrištao u telefon... Da ne pomislite da sam to radio ranije... Vaš brat će me zaposliti, sigurno?
PSIHIJATAR: Da, to je završena stvar... Evo, sad ću sesti, i napisati preporuku... (Prilazi radnom stolu, seda i uzima list papira. Samoubica ide za njim, prateći ga kao kuče)... Zapravo, ovo neće biti preporuka, ovo će biti moja odluka, moj stav, da ste vi jedini čovek sposoban da isprati ovako veliki - grandiozan projekat... Sad, kad je gospodin Đovani potpisao ugovor, Sunčani San je Veličanstvena Realnost... (I dok počinje da piše nešto po listu papira, upita Arhitektu -ne dižući glavu, onako, usput)... Nego, kakav ste vi to dug spominjali?... Morao bih da znam sve o vama; hoću da ovo moje pismo bude jedna vrsta čvrstog ugovora, koji će kontrolisati naš brat - advokat... O čemu se radi?
SAMOUBICA: Pa... kako da vam kažem... Bio sam bez posla petnaest godina, kao arhitekta - radio sam neke sitnije stvari da bih preživeo... i...
PSIHIJATAR: Zaduživali ste se, čekajući ozbiljan posao...
SAMOUBICA: Da... Znate, ja sam arhitekta srušenih kuća, zgrada, spomenika... Sve što pokažem da sam gradio, toga - nema...
PSIHIJATAR : Koliko?
SAMOUBICA: Na stotine kuća, širom bivše zemlje...
PSIHIJATAR: Niste me razumeli... Koliko ste dužni?
SAMOUBICA: Pa, oko...
PSIHIJATAR: Tačno.
SAMOUBICA: Prvo sam se zadužio pedeset hiljada, a onda, da bih vratio taj dug, uzimao sam nove dugove, na koje je išla zelenaška kamata, čak do dvadeset posto mesečno... Nekoliko kriminalaca mi je iza leđa, mesecima...
PSIHIJATAR (podiže glavu, za trenutak je zastao sa pisanjem): Prijatelju, molim vas... Ja sad pišem jednu vrstu ugovora. O ljudima koji hoće da vas ubiju pričaćemo kasnije... Taj dug ćete vratiti vašim radom na ovom projektu, pa me zato zanima da upišem ovde, koliko moj brat treba da vas oslobodi „obaveza"... Razumete li?
SAMOUBICA: Da... Naravno... I - hvala vam...
PSIHIJATAR: Pišem cifru... Koliko ste dužni?
SAMOUBICA: Pa, kad se sve sabere, glavnica, plus kamate na kamatu... to je, negde... oko... trista hiljada...
PSIHIJATAR: Trista hiljada?... Nije više?
SAMOUBICA (obradovan): Ne! Ne!... Kunem vam se!
PSIHIJATAR (upisuje cifru na papir): Trista hiljada... dinara...
SAMOUBICA: Izvinite... Nije - dinara...
PSIHIJATAR: Nije dinara?... Pa, čega je, ako nije dinara?
SAMOUBICA: Najbolje je, da ja odem... Hvala vam na svemu; na dobroj volji, na lepim rečima, na razumevanju...
PSIHIJATAR: Stanite, bre!... Stanite!... Kakav je to napad malodušnosti?! Hoćete da radite projekat vredan dvesta miliona evra, a padate i plačete na pomen trista hiljada!... Kako ćete raspolagati milionima - stotinama miliona, ako ne možete da izgovorite cifru od trista hiljada? Kako ćete vi - kao glavni arhitekta, pregovarati sa izvođačima radova, o sumama sa šest, sedam nula?!... Nemojte da sad ovde upišem: malodušan i depresivan, kad je reč o velikim zahvatima... Znači, trista hiljada evra... (Upisuje cifru na papir)... Da li je to sve što dugujete bilo kome?
SAMOUBICA (obradovan): Da! Ni evra više!
PSIHIJATAR (piše po listu papira): Gospodinu arhitekti, isplaćivati pedeset posto zarade kao platu, a pedeset posto vraćati dugove... što znači, da mu se dug otplati - najkasnije, za šest meseci... Razumete li o čemu se radi?... Ako vam je plata sto hiljada evra, vi ćete dobijati pedeset, a pedeset će ići ljudima kojima dugujete, pa je tako - šest puta pedeset, trista hiljada... odnosno, onoliko koliko treba da vratite... Nadam se da se vašim ubicama neće žuriti i isplatiti da vas likvidiraju, i da ostanu bez para, kao što se moglo desiti da ste noćas skočili sa mosta, da vas moj brat, kapetan, nije spasao... Evo, pogledajte, sve sam to, lepo, zapisao, kao konačni predlog za ugovor, koji ćete potpisati sa našim bratom - advokatom, pravnim zastupnikom celog posla... Da li se slažete sa ovim predlogom?
DEVOJKA: A, želiš li još uvek?
SAMOUBICA: Da... Ako preživim napad čira...
PSIHIJATAR (u telefon): Prijatelju, hvala ti - unapred!... Kad ih budeš čuo, znaćeš zašto sam te ovako hitno zvao... Ćao! (Psihijatar prekida vezu, vadeći vizit-karticu iz džepa. Dok je pruža Ribaru, posmatra „zgužvanog" arhitektu)... Otiđite, sutra ujutru, u devet sati, i javite se ovom gospodinu... Nacionalna penzija je najmanje što zaslužujete... Prosto, ne mogu da verujem, kakav ste poduhvat izveli...
RIBAR: Gospodine doktore... ne znam... kako da vam se zahvalim... Verujte mi, bio sam pred samoubistvom...
PSIHIJATAR: Da li biste uspeli sebe da spasete?... (Doktor se osmehuje, lupkajući presrećnog Ribara po ramenu)... Molim vas, želeo bih da gospodin arhitekta, i ja, popričamo, nasamo... Mi ćemo se videti, posle vašeg sutrašnjeg razgovora... Doviđenja... I još jednom da vam kažem: divim vam se!
RIBAR (pokušava da poljubi ruku spasitelju, ali je Psihijatar izmače, pomazivši ga po glavi): Hvala vam, do neba... Do neba vam, hvala...
PSIHIJATAR: Nemojte mi nebo spominjati... Ja sam vam pomogao, da dobijete on što - zaslužujete...
DEVOJKA: Ljubavi, čekam te... I - volim te!
(Ribar i Devojka napuštaju magacin, gazeći pokraj Dunava, na platnu... I dok njih dvoje odlaze, Arhitekta seda na kauč, držeći se za stomak.)
PSIHIJATAR: Imate napad čira?...
SAMOUBICA: Da...
PSIHIJATAR: Ovi, vaši prijatelji, učinili su - čudo; neverovatno čudo - svetsko čudo... Da li znate šta su oni uradili poslednjih nekoliko godina?... Da li vam je išta poznato?
SAMOUBICA: Ne... Znam, samo da su mene spasli ... da ne skočim sa mosta...
PSIHIJATAR: Vas, i još devedeset i devet ljudi! Stotinu ljudi!... Poslao sam ih da dobiju nacionalnu penziju!
SAMOUBICA: Nacionalnu penziju?
PSIHIJATAR: Da... Koliko sutra da je dobiju!
SAMOUBICA: Pa, ako su spasli tolike ljude... I ako mene računate u „spasenog čoveka"... Kakav am ja to „spaseni čovek", doktore?... Taman sam pomislio da sam rešio sve probleme, a onda sam napravio najveću grešku, i glupost u životu, po nagovoru vašeg brata... On me je nagovorio, verujte mi... Čir mi je proradio od sramote...
PSIHIJATAR: Moj Brat vas je nagovorio da učinite neku glupost?... O čemu se radi, molim vas?
SAMOUBICA: Pa, bili smo se dogovorili za ovaj posao, oko gradnje ove marine, a onda se on čuo sa nekim poslovnim prijateljem, Đovanijem...
PSIHIJATAR: Đovanijem?
SAMOUBICA: Da... Đovanijem... Tako ga je zvao...
PSIHIJATAR : Znate li vi, ko je - Đovani?... Znate li vi gospodine ko je Đovani Enriko de Laza-njeli?... Đovani je, jedan, od najvećih građevinskih magnata. Njegova kompanija, „Giovanni Classic Corporation", gradila je najveće zgrade po svetu, u poslednjih pedeset godina... Ovih dana završava zgradu u Singapuru. od četiristotine spratova... Zašto me tako uplašeno gledate... Šta se desilo, gospodine?... Lezite, lezite... Opustite se, i samo dišite duboko...
SAMOUBICA (leže i „izdišući" priznaje šta je uradio): Ja sam... tom čoveku... tom magnatu... vrisnuo u telefon... tako strašno..., da je on zanemeo... Vaš Brat je otrčao da vidi šta mu se desilo...
PSIHIJATAR (gleda Arhitektu kao da ga nije najbolje čuo): Šta ste uradili?... Nisam vas najbolje razumeo...
SAMOUBICA: Vrisnuo sam u telefon... tom čoveku...
PSIHIJATAR: Gospodinu Đovaniju?... Pa, zašto pobogu... To što vas je moj brat nagovarao to nije nikakvo opravdanje... Mora da postoji neki ozbiljniji razlog?
SAMOUBICA (govori tiho, sa osećanjem užasne krivice): Vrisnuo sam... plašeći se da ne izgubim posao... do koga mi je toliko stalo... Petnaest godina sam bez posla...
PSIHIJATAR: Sačekajte, sačekajte, malo... Nešto mi nije jasno... Moj brat je razgovarao sa gospodinom Đovanijem, jednim od najbogatijih ljudi na svetu... i tokom njihovog razgovora, vi ste vrisnuli u telefon, direktno u uvo milijarderu?
SAMOUBICA (suzdržava plač, trudeći se da govori razgovetno): Da... Vaš brat mi je rekao da vrisnem... i ja sam ga poslušao, jer sam u dugovima; ovaj posao mi je poslednja šansa u životu... Što se nisam ubio, noćas... Odložio sam samoubistvo, da bih se brukao i... umirao od sramote... i stida... Joj, kako me srce boli...
PSIHIJATAR (posmatra čoveka koji plače, klimajući glavom, zadovoljno): Vi ste, gospodine, zaslužili da živite... Čovek sa tolikim osećanjem krivice, može biti samo čovek sa izuzetnim emocijama i natprosečnim osećanjem odgovornosti za sve što radi... Plačite, slobodno plačite, biće vam lakše... Naglas, plačite - naglas... Naglas!... Kad se smejete - smejte se punim plućima, od srca, da vas svi čuju, a kad plačete, plačite iz sve snage, iz dubine duše, bez uzdržavanja i stida... Jače!... Slobodno, slobodno!... Oslobodite grč u grudima, stomaku i glavi!... Jače!... Još jače!
(Arhitekta se sklupčao na kauču, kao fetus, grcajući od plača - muke nagomilane godinama. Doktor ga posmatra, zadovoljno, i usput poziva Brata mobilnim telefonom.)
PSIHIJATAR: Halo!... Bato, gde si?!... Kakva je to galama?!... Trubači?!... Sviraju vam trubači?!... U ovo doba dana?!... Šta kažeš?!... Potpisali ste ugovor o gradnji marine?!... Čestitam!... Pa, to je fenomenalno!... Svaka ti čast, Bato!.,. Ti si - genije, burazeru!... Da ti pravo kažem, nisam verovao da će Đovani pristati posle svega što je doživeo!... Znači, nije ljut što mu je... ovaj čovek, vrisnuo u uvo?!...
SAMOUBICA (jecajući): Recite... mu... da se izvinjavam... Molim vas, recite mu... Ako treba, kleknuću pred njega...
PSIHIJATAR (klima glavom, kao da kaže: sve je u redu): Šta se desilo?!... Ne čuje na to uvo?!... Pa, objasni mu, da je to kod nas običaj, da se uoči sklapanja velikih poslova, nekome vrisne u uvo, zbog uroka - da posao krene sa srećom!... Ako je već ogluveo na jedno uvo, što si mu doveo trubače da ogluvi i na drugo?!... Slušaj, ovaj gospodin, koji je ogluveo Đovanija, mora da radi kod tebe!... Mora, definitivno!... On je dobar, osećajan, pošten, i retko čestit čovek!... Plače kao beba, što te je poslušao!... Je li, da nije on i meni vrisnuo u uvo kad si mi rekao kako ćeš mi ti vrisnuti... Jeste?!... (Preti prstom arhitekti, ali, sa širokim, prijateljskim osmehom)... Nevaljalče jedan... Ne, Bato!... Nisam zapalio cigaretu, od kako su mi odsekli „pušačku nogu"!... Ja sam bio strastveni pušač, ali, nisam baš toliko lud, da pušim - ćopav!... (Doktor zadiže nogavicu pantalona, pokazujući arhitekti drvenu potkolenicu. Da bi bio što uverljiviji, kucka po drvetu boje mahagonija)... Znači, da ga uzmeš da radi, koliko sutra!... Ne znam kakav je kao arhitekta, kao umetnik, ali, kao čovek je - genije!... Takvu dobrotu nisam odavno sreo!... To ti je moja definitivna dijagnoza!...
SAMOUBICA (briše suze, i, osmehujući se, posmatra Doktora zahvalno, kučećim pogledom): Doktore... Hvala vam...
PSIHIJATAR (odjednom se oneraspoložio): Ko je tu? Moja bivša žena?... Pa šta ona radi tu?!... Prevodi?! Prevodilac?!... Prevodi Đovaniju?!... Prevodi ga preko one stvari?!... Daj mi je, da je čujem!... Daj mi je, kad ti kažem!... Gde si, ljubavi moja, bivša?!... Prevodiš?!... I slušaš trubače?!... Veseliš se!... A decu si videla - poslednji put, pre dve godine?!... Deca plaču, a ti - pevaš?!... I, kako si, molim te, baš ti našla da prevodiš Đovaniju, milijarderu?!... Dobro, dobro!... Kad već uživaš u trubačima, hoćeš li da čuješ šta ja trenutno slušam?!... Ne, ne, ne! Ne slušam Mocarta, slušam nešto mnogo lepše!... (Doktor prilazi nesrećnom, ali, beskrajno zahvalnom arhitekti, šapućući mu da vrisne u slušalicu)... Molim vas, što jače... Najjače što možete... Ona mi je život zagorčala...
SAMOUBICA: Ali...
PSIHIJATAR: Zaslužila je, verujte mi... Biću vam beskrajno zahvalan... To je, jedan, tvor od žene...
SAMOUBICA (gleda telefon, pa molećivo gleda ljutitog Doktora, udiše vazduh i vrišti glasom - krikom, nenormalnim za običnog čoveka): Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!
PSIHIJATAR (osluškuje reakciju bivše žene): Kako ti se sviđa?!... Šta kažeš, dušo?... I ja tebi, ljubavi!
SAMOUBICA (sedi na kauču, osmehujući se, otupelo): Je l' se iznenadila?
PSIHIJATAR: Kaže, mozak joj se pomerio... Kakav je to skot od žene, prijatelju moj... Pušio sam sto cigareta dnevno, dok sam bio sa njom... Da smo ostali zajedno, odsekli bi mi obe ruke, i glavu... Hvala vam, još jednom... Bar da joj se malo osvetim...
SAMOUBICA: Nikada nikome nisam vrištao u telefon... Da ne pomislite da sam to radio ranije... Vaš brat će me zaposliti, sigurno?
PSIHIJATAR: Da, to je završena stvar... Evo, sad ću sesti, i napisati preporuku... (Prilazi radnom stolu, seda i uzima list papira. Samoubica ide za njim, prateći ga kao kuče)... Zapravo, ovo neće biti preporuka, ovo će biti moja odluka, moj stav, da ste vi jedini čovek sposoban da isprati ovako veliki - grandiozan projekat... Sad, kad je gospodin Đovani potpisao ugovor, Sunčani San je Veličanstvena Realnost... (I dok počinje da piše nešto po listu papira, upita Arhitektu -ne dižući glavu, onako, usput)... Nego, kakav ste vi to dug spominjali?... Morao bih da znam sve o vama; hoću da ovo moje pismo bude jedna vrsta čvrstog ugovora, koji će kontrolisati naš brat - advokat... O čemu se radi?
SAMOUBICA: Pa... kako da vam kažem... Bio sam bez posla petnaest godina, kao arhitekta - radio sam neke sitnije stvari da bih preživeo... i...
PSIHIJATAR: Zaduživali ste se, čekajući ozbiljan posao...
SAMOUBICA: Da... Znate, ja sam arhitekta srušenih kuća, zgrada, spomenika... Sve što pokažem da sam gradio, toga - nema...
PSIHIJATAR : Koliko?
SAMOUBICA: Na stotine kuća, širom bivše zemlje...
PSIHIJATAR: Niste me razumeli... Koliko ste dužni?
SAMOUBICA: Pa, oko...
PSIHIJATAR: Tačno.
SAMOUBICA: Prvo sam se zadužio pedeset hiljada, a onda, da bih vratio taj dug, uzimao sam nove dugove, na koje je išla zelenaška kamata, čak do dvadeset posto mesečno... Nekoliko kriminalaca mi je iza leđa, mesecima...
PSIHIJATAR (podiže glavu, za trenutak je zastao sa pisanjem): Prijatelju, molim vas... Ja sad pišem jednu vrstu ugovora. O ljudima koji hoće da vas ubiju pričaćemo kasnije... Taj dug ćete vratiti vašim radom na ovom projektu, pa me zato zanima da upišem ovde, koliko moj brat treba da vas oslobodi „obaveza"... Razumete li?
SAMOUBICA: Da... Naravno... I - hvala vam...
PSIHIJATAR: Pišem cifru... Koliko ste dužni?
SAMOUBICA: Pa, kad se sve sabere, glavnica, plus kamate na kamatu... to je, negde... oko... trista hiljada...
PSIHIJATAR: Trista hiljada?... Nije više?
SAMOUBICA (obradovan): Ne! Ne!... Kunem vam se!
PSIHIJATAR (upisuje cifru na papir): Trista hiljada... dinara...
SAMOUBICA: Izvinite... Nije - dinara...
PSIHIJATAR: Nije dinara?... Pa, čega je, ako nije dinara?
SAMOUBICA: Najbolje je, da ja odem... Hvala vam na svemu; na dobroj volji, na lepim rečima, na razumevanju...
PSIHIJATAR: Stanite, bre!... Stanite!... Kakav je to napad malodušnosti?! Hoćete da radite projekat vredan dvesta miliona evra, a padate i plačete na pomen trista hiljada!... Kako ćete raspolagati milionima - stotinama miliona, ako ne možete da izgovorite cifru od trista hiljada? Kako ćete vi - kao glavni arhitekta, pregovarati sa izvođačima radova, o sumama sa šest, sedam nula?!... Nemojte da sad ovde upišem: malodušan i depresivan, kad je reč o velikim zahvatima... Znači, trista hiljada evra... (Upisuje cifru na papir)... Da li je to sve što dugujete bilo kome?
SAMOUBICA (obradovan): Da! Ni evra više!
PSIHIJATAR (piše po listu papira): Gospodinu arhitekti, isplaćivati pedeset posto zarade kao platu, a pedeset posto vraćati dugove... što znači, da mu se dug otplati - najkasnije, za šest meseci... Razumete li o čemu se radi?... Ako vam je plata sto hiljada evra, vi ćete dobijati pedeset, a pedeset će ići ljudima kojima dugujete, pa je tako - šest puta pedeset, trista hiljada... odnosno, onoliko koliko treba da vratite... Nadam se da se vašim ubicama neće žuriti i isplatiti da vas likvidiraju, i da ostanu bez para, kao što se moglo desiti da ste noćas skočili sa mosta, da vas moj brat, kapetan, nije spasao... Evo, pogledajte, sve sam to, lepo, zapisao, kao konačni predlog za ugovor, koji ćete potpisati sa našim bratom - advokatom, pravnim zastupnikom celog posla... Da li se slažete sa ovim predlogom?
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Dušan Kovačević - Generalna proba samoubistva
Pon Avg 03, 2009 3:56 am
SAMOUBICA (nagnut nad ramenom dobrog čoveka, gleda šta piše, osmehujući se kao neko koje načisto popustio sa živcima): Gospodine doktore... ja ću se... ponovo rasplakati... Evo... ne mogu da zadržim suze... mada mi to nije neka preporuka, kao što ste rekli... Jednostavno, toliko mi se toga nakupilo u duši... da mi se samo plače... Izvinite... Ne znam, zašto sam baš ja zaslužio toliko vaše poverenje, toliku vašu dobrotu... Kad sam pomislio da na celoj planeti nema ni jednog jedinog dobrog čoveka, vi ste se pojavili i demantovali tu moju depresivnu sliku sveta, i ljudi... Ako kažem - hvala vam, nisam rekao ništa vredno vaše dobrote...
PSIHIJATAR: Bez plakanja, molim vas... Kad je reč o ovako značajnom, grandioznom poslu, onda se ćuti i radi... Da nemam iskustva sa ljudima, da vas nisam procenio kao izuzetnog čoveka, ne bi me potresla vaša priča o dugovima, i o mogućnosti da vas neko ubije... Vi ste, jednostavno, izuzetan čovek... (Zvoni mu telefon. Mahinalno podiže mobilni, i dalje nešto ispisujući po papiru.) Da?... Ja sam... Ko je to?... Ti si, Kume?!... Pa, gde si, čoveče, nisam te čuo sto godina!... Da... Da... Šta pričaš, kume?... Šta kažeš?... (Doktor ustaje sa stolice, uznemiren rečima koje je čuo)... Kad su ga doneli?... Ma, nije valjda?... Ooooo, živote moj nesrećni... I šta misliš, da li će preživeti?... Da... Znam... Pa, razgovarali smo o tome, kume... Nema donatora, a i kad ih ima, čeka se godinama... Znam, znam... Spremio sam se... mada je to glupo reći... Ko može da se „spremi" kad mu odlazi neko... najmiliji... (Doktor vadi maramicu iz džepa, briše oči i oznojeno čelo)... I, šta misliš, koliko mu je preostalo... Reci mi, slobodno mi reci... Dva - tri dana... a možda i kraće... C, c, c, c!... Hvala ti. Doći ću, kume... Doći ću za pola sata, da se dogovorimo, i da ga vidim, da se... oprostimo... I ja sam doktor, kume... Sve znam, ali... Zdravo...
SAMOUBICA (gleda smoždenog čoveka, koji se obema rukama oslonio na sto): Brat vam je u bolnici?... Vaš brat - kapetan, sa obolelim bubrezima?
PSIHIJATAR: Kako znate za njegovu bolest?... Ko vam je rekao?
SAMOUBICA: Vaš brat, što gradi ovo... biznismen...
PSIHIJATAR: On, bez očiju... vam je rekao za ovoga bez bubrega, a vi sve to pričate meni, bez noge... Taman sam pomislio da je današnji dan jedan od lepših, kad... Ako se njemu nešto desi, to će biti i moj kraj... (Doktor počinje da grca, pokrivajući lice maramicom)... Da je mogao da se operiše pre par meseci, danas bi bio zdrav čovek...
SAMOUBICA: S kim ste malopre razgovarali?
PSIHIJATAR: Sa kumom, vlasnikom jedne specijalizovane klinike, najboljim doktorom za bolesti bubrega... Mojim kumom, svetski poznatim stručnjakom... Ako je on rekao: dva - tri dana, to znači da je - kraj... Jooooj, majko moja... (Doktor izvlači kaiš mantila, pokušavajući -drhtavim rukama, da napravi omču)... I ja ću sa njim... Pa da odemo u istom trošku...
SAMOUBICA (otima kaiš, koji je Doktor vešto napravio kao „zgodan alat" za vešanje): Vi ste me izgrdili, vikali ste da sam „malodušan i depresivan", a sad se ponašate kao uplašen i neodgovoran čovek... Molim vas, iz ovih stopa idemo u tu kliniku. Krećemo, doktore... Idemo, doktore...
PSIHIJATAR: Zašto biste vi išli tamo?... Videćete užas, moga brata... kako... umire...
SAMOUBICA: Idemo, da pokušamo da mu pomognemo. On je mene noćas spasao, red bi bio da mu se odužim, da i ja njega spasem, ako mogu... Krećemo, doktore!
PSIHIJATAR: Gospodine... dragi moj prijatelju, vi ste arhitekta, vi niste stručnjak za tu bolest... Kako vi možete da mu pomognete, kad sam ja nemoćan...
SAMOUBICA: Daću mu bubreg, ako još ima vremena za transplantaciju...
PSIHIJATAR: Vi ćete mu dati bubreg?... Vaš bubreg?
SAMOUBICA: Imam dva, mogu da živim sa jednim. Da me on nije spasao, ne bih imao nijedan... Vi ste ozbiljno bolestan čovek, vaš brat - biznismen je bolestan, a ja - osim zdravlja, nemam ništa drugo. Međutim, moje zdravlje ne vredi prebijene pare, ako me stignu neki ljudi... Idemo, zakasnićemo... To je najmanje što mogu da učinim za sve vas, posle svega što ste vi učinili za mene...
PSIHIJATAR (posmatra dobrog čoveka, ne može da veruje šta čuje): Vi ćete... pomoći... mome bratu... da preživi... i ponovo bude zdrav čovek...
SAMOUBICA: Neću mu pomoći, ako zakasnimo. U pitanju su, možda, sati, možda minuti... Nemojte plakati, molim vas... Nećemo mu pomoći suzama... Nisu mu potrebne suze; potreban mu je bubreg.
PSIHIJATAR (briše lice maramicom i grcajući šapuće): Da mi je neko... rekao... da ima ovako dobrih ljudi... ne bih mu verovao... Sačekajte me kod kola, u dvorištu, da javim kumu da dolazimo... (Poziva Kuma mobilnim, i dalje plačući, dok Samoubica napušta magacin -ofis)... Kume, dolazim sa jednim prijateljem... dobrotvorom, koji želi da pomogne bratu... Da, da... Nećeš mi verovati, on insistira da mu pomogne... Jeste, jeste, kume, ima dobrih ljudi na ovom mestu... Ima, ima... Da ih nema, ovaj svet bi odavno propao... (Kad Samoubica napusti zgradu, on naredi nekome)... Pošalji kamion - selimo se... Neka odnesu sve tamo, što pre... Brzo... (Doktor prekida vezu sa Kumom, odlazi do valjka na kom je bilo namotano platno - projekat, hvata ručicu i navija rečni tok. I dok se reka povlači na valjak, „kapije" mosta se vraćaju u prvobitni položaj, gradeći dunavski most pod zvezdanim nebom, sa svetlostima solitera velegrada, u daljini.)
PSIHIJATAR: Bez plakanja, molim vas... Kad je reč o ovako značajnom, grandioznom poslu, onda se ćuti i radi... Da nemam iskustva sa ljudima, da vas nisam procenio kao izuzetnog čoveka, ne bi me potresla vaša priča o dugovima, i o mogućnosti da vas neko ubije... Vi ste, jednostavno, izuzetan čovek... (Zvoni mu telefon. Mahinalno podiže mobilni, i dalje nešto ispisujući po papiru.) Da?... Ja sam... Ko je to?... Ti si, Kume?!... Pa, gde si, čoveče, nisam te čuo sto godina!... Da... Da... Šta pričaš, kume?... Šta kažeš?... (Doktor ustaje sa stolice, uznemiren rečima koje je čuo)... Kad su ga doneli?... Ma, nije valjda?... Ooooo, živote moj nesrećni... I šta misliš, da li će preživeti?... Da... Znam... Pa, razgovarali smo o tome, kume... Nema donatora, a i kad ih ima, čeka se godinama... Znam, znam... Spremio sam se... mada je to glupo reći... Ko može da se „spremi" kad mu odlazi neko... najmiliji... (Doktor vadi maramicu iz džepa, briše oči i oznojeno čelo)... I, šta misliš, koliko mu je preostalo... Reci mi, slobodno mi reci... Dva - tri dana... a možda i kraće... C, c, c, c!... Hvala ti. Doći ću, kume... Doći ću za pola sata, da se dogovorimo, i da ga vidim, da se... oprostimo... I ja sam doktor, kume... Sve znam, ali... Zdravo...
SAMOUBICA (gleda smoždenog čoveka, koji se obema rukama oslonio na sto): Brat vam je u bolnici?... Vaš brat - kapetan, sa obolelim bubrezima?
PSIHIJATAR: Kako znate za njegovu bolest?... Ko vam je rekao?
SAMOUBICA: Vaš brat, što gradi ovo... biznismen...
PSIHIJATAR: On, bez očiju... vam je rekao za ovoga bez bubrega, a vi sve to pričate meni, bez noge... Taman sam pomislio da je današnji dan jedan od lepših, kad... Ako se njemu nešto desi, to će biti i moj kraj... (Doktor počinje da grca, pokrivajući lice maramicom)... Da je mogao da se operiše pre par meseci, danas bi bio zdrav čovek...
SAMOUBICA: S kim ste malopre razgovarali?
PSIHIJATAR: Sa kumom, vlasnikom jedne specijalizovane klinike, najboljim doktorom za bolesti bubrega... Mojim kumom, svetski poznatim stručnjakom... Ako je on rekao: dva - tri dana, to znači da je - kraj... Jooooj, majko moja... (Doktor izvlači kaiš mantila, pokušavajući -drhtavim rukama, da napravi omču)... I ja ću sa njim... Pa da odemo u istom trošku...
SAMOUBICA (otima kaiš, koji je Doktor vešto napravio kao „zgodan alat" za vešanje): Vi ste me izgrdili, vikali ste da sam „malodušan i depresivan", a sad se ponašate kao uplašen i neodgovoran čovek... Molim vas, iz ovih stopa idemo u tu kliniku. Krećemo, doktore... Idemo, doktore...
PSIHIJATAR: Zašto biste vi išli tamo?... Videćete užas, moga brata... kako... umire...
SAMOUBICA: Idemo, da pokušamo da mu pomognemo. On je mene noćas spasao, red bi bio da mu se odužim, da i ja njega spasem, ako mogu... Krećemo, doktore!
PSIHIJATAR: Gospodine... dragi moj prijatelju, vi ste arhitekta, vi niste stručnjak za tu bolest... Kako vi možete da mu pomognete, kad sam ja nemoćan...
SAMOUBICA: Daću mu bubreg, ako još ima vremena za transplantaciju...
PSIHIJATAR: Vi ćete mu dati bubreg?... Vaš bubreg?
SAMOUBICA: Imam dva, mogu da živim sa jednim. Da me on nije spasao, ne bih imao nijedan... Vi ste ozbiljno bolestan čovek, vaš brat - biznismen je bolestan, a ja - osim zdravlja, nemam ništa drugo. Međutim, moje zdravlje ne vredi prebijene pare, ako me stignu neki ljudi... Idemo, zakasnićemo... To je najmanje što mogu da učinim za sve vas, posle svega što ste vi učinili za mene...
PSIHIJATAR (posmatra dobrog čoveka, ne može da veruje šta čuje): Vi ćete... pomoći... mome bratu... da preživi... i ponovo bude zdrav čovek...
SAMOUBICA: Neću mu pomoći, ako zakasnimo. U pitanju su, možda, sati, možda minuti... Nemojte plakati, molim vas... Nećemo mu pomoći suzama... Nisu mu potrebne suze; potreban mu je bubreg.
PSIHIJATAR (briše lice maramicom i grcajući šapuće): Da mi je neko... rekao... da ima ovako dobrih ljudi... ne bih mu verovao... Sačekajte me kod kola, u dvorištu, da javim kumu da dolazimo... (Poziva Kuma mobilnim, i dalje plačući, dok Samoubica napušta magacin -ofis)... Kume, dolazim sa jednim prijateljem... dobrotvorom, koji želi da pomogne bratu... Da, da... Nećeš mi verovati, on insistira da mu pomogne... Jeste, jeste, kume, ima dobrih ljudi na ovom mestu... Ima, ima... Da ih nema, ovaj svet bi odavno propao... (Kad Samoubica napusti zgradu, on naredi nekome)... Pošalji kamion - selimo se... Neka odnesu sve tamo, što pre... Brzo... (Doktor prekida vezu sa Kumom, odlazi do valjka na kom je bilo namotano platno - projekat, hvata ručicu i navija rečni tok. I dok se reka povlači na valjak, „kapije" mosta se vraćaju u prvobitni položaj, gradeći dunavski most pod zvezdanim nebom, sa svetlostima solitera velegrada, u daljini.)
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Dušan Kovačević - Generalna proba samoubistva
Pon Avg 03, 2009 3:57 am
III
SKOK SA DUNAVSKOG MOSTA NA POZORIŠNU SCENU
Dunavski most, kao na početku priče...
Samoubica dotrčava na most, oslanjajući se na štake, u prugastom, bolničkom mantilu... Nema nogu do kolena, preko oka mu je crni povez, a oko stomaka zavoj... Osvrće se, ogorčeno ljut na sebe.
SAMOUBICA: Da sam se ubio pre dva meseca, ubio bih se - ceo!... Koja sam ja budala, idiot i - kreten!... Sad ću se baciti u reku samo u restlovima!... (Ostavlja štake, pokušavajući da jednonog pređe ogradu mosta. I dok se muči, dotrčavaju Ribar i Devojka, istovetno obučeni i „oskrnavljeni"; sa povezima preko oka, bez potkolenica, na štakama, u bolničkim mantilima.)
DEVOJKA: Ljubavi! Stani, ljubavi!... Nije sve izgubljeno!
RIBAR: Gospodine, sačekajte! Sačekajte samo dva minuta, da vam nešto objasnimo!
SAMOUBICA (nekako, uspeva da pređe ogradu, da se nađe nad ambisom reke): Uzalud trčite i molite; gotovo je!... Da mi je neko rekao one noći, da od samoubistva postoji nešto mnogo gore, mislio bih da je lud... Zbog vas sam prošao kroz pakao!... Vi ste me napravili na strašilo, bez oka i noge! Bubreg da ne pominjem!
DEVOJKA: Ljubavi, šta to pričaš?! Vidiš li kako mi izgledamo? Pogledaj nas! A ja sam još devojka... trebalo bi da se udam... Ko će me ovakvu, krnjavu...
SAMOUBICA: Ne, ne, ne! Ništa ne vidim! Vidim samo reku, i moj kraj!... I, na rastanku, da vas pitam nešto, nešto što je zajedničko za sve nas... Zašto vuk ne pase travu?
DEVOJKA: Nisam te razumela, dragi?
RIBAR: Pitao je, zašto vuk ne pase travu?
DEVOJKA (više nego iznenađena): Ljubavi, kakvo ti je to pitanje na rastanku? Nećemo se nikad više videti, a ti pitaš: zašto vuk ne pase travu?
RIBAR (sleže ramenima): Pa, valjda... ne voli travu... Nemam drugo objašnjenje...
SAMOUBICA: Vuk ne pase travu, jer to rade ovce za njega... I kakve to veze ima sa nama? Pa, mi smo ovce, koje su celog života pasle travu za vukove, za krvoločne zveri u ljudskom krznu! Zveri su nam pojele noge, oči, bubrege, i popile svu krv! Mi smo za njih pasli od malih nogu, kad smo bili jaganjci! Pogledajte na šta ličimo! Od nas troje, ne bi se sastavio jedan normalan čovek!
RIBAR: Gospodine, sve ste u pravu! Sto posto ste u pravu! Zato smo mi, jutros, pokrenuli tužbu protiv zveri! Strpaćemo braću u zatvor, iza rešetaka, na doživotnu robiju! Angažovali smo najboljeg advokata u gradu, i zemlji!
DEVOJKA: Četvrti brat, od ova tri brata, je advokat; i on je teško oštećen, pa vas moli da podignemo zajedničku tužbu! On će nas, ljubavi, zastupati bez honorara! I sa zadovoljstvom! Hoće, kaže, da svoju braću pošalje na doživotnu robiju, ali, bez naše pomoći, neće uspeti...
(Na mostu se zaustavljaju kola uz škripu guma. Ribar i Devojka su obradovani pojavom četvrtog Brata - Advokata, gospodina u crnom mantilu, ali bez potkolenice, oka, i - verovatno, bubrega. Oslanjajući se na štake, Advokat nosi crnu, poslovnu tašnu, žureći da što pre saopšti svoj osvetnički plan.)
ADVOKAT: Gospodine, molim vas, sačekajte! Potrebni ste mi živi! Za samoubistvo uvek imate vremena! Molim vas, ovaj slučaj je bez presedana u novijoj istoriji kriminala! Rešio sam da tužim braću, da ih gonim do sudnjeg dana, da im kosti iznesu iz ćelija, sa doživotne robije! Vi ste mi krunski svedok, a možete biti - ako želite, i zaštićeni svedok, u slučaju da se nečega plašite... Nemojte se ubijati pre vremena, i uništavati materijalne dokaze, jer ko će vam posle verovati, da se niste oštetili u reci, da vam to ribe nisu napravile?! Ako se kolektivno poubijamo - što moja braća žele, ko će izaći pred lice pravde, i reći: gospodo sudije, pogledajte nas - nas nesrećnike! Ova braća su od nas napravili ovo što je preostalo! A, ja ću, lično, izaći pred sudiju, ovakav - nikakav, sa uzvikom: gospodine, sudija, vidite li če-tiri žrtve moje braće, četiri nesrećnika na četiri noge, i osam štaka, sa četiri oka, koja vas gledaju sa tela bez bubrega! Poštovani sudijo, ako ovo nije dovoljno što vidite, da oni završe na doživotnoj robiji, mi ćemo otići na štakama u međunarodni sud pravde u - Strazburu... Ići ćemo, ako treba, i u Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija za odbranu teritorijalnih prava, jer naša jedina „teritorija" koju posedujemo, i koja nam je ovako, nemilosrdno, rasparčana, raskomadana, osakaćena... je naše telo...
SAMOUBICA: Da li ste završili izlaganje, gospodine?
ADVOKAT: Vidim da moj govor nije ostavio neki naročit utisak na vašu samoubilačku odluku, pa bih vas, na kraju, za rastanak, upitao nešto veoma bitno... Da li znate, zašto vuk ne pase travu?... Da li ste razmišljali o tome?
SAMOUBICA: Vi to mene pitate? Mene - ovcu?! Pa gde ste našli ovcu da pitate?! Zbogom, ljubavi! Vidimo se u nekom lepšem svetu!
DEVOJKA: Neeeeeeeeeeeeeeeeeee!!!
RIBAR: Neeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!!!
ADVOKAT: Neeeeeeeeeeeeeeeeeeee!!!
(Vrisak ljudi nije pokolebao Samoubicu da ne skoči u reku. Okrenuvši im leđa, arhitekta skače sa mosta, ali ne pada u ambis, već se samo otkotrlja po sceni, i odmah ustaje, osmehujući se. Otvarajući „vrata" mosta, pogleda Ribara, Devojku i Advokata, upitavši ih privatno, bez „glume", glasom punim ironije, i gorčine.)
GLUMAC - SAMOUBICA: I, kako ja da skočim u reku, kad je sve ravno? Da skočim sa ravnog u ravno?... (Dok se osmehuje ljutito, ispravlja savijenu, utrnulu nogu, što rade i ostali glumci, sa osećanjem olakšanja)... Generalna proba bez mosta?! Most je trebalo da bude postavljen pre nedelju dana, i još ga nema!... Kad ćemo probati sa mostom, da vidimo, pre premijere, kako taj most izgleda?!... (Glumac gleda negde u mrak sale, tamo gde bi Režiser trebalo da sedi, kome postavlja sva ova pitanja.)
GLUMICA - DEVOJKA: Stvarno je, malo, bezveze, da igramo na mostu, bez mosta... Premijera je za četiri dana. .
GLUMAC - RIBAR. Ja sve vreme pričam o mostu, a ovo ravno ko tepsija... Ribar - Lažov...
GLUMAC - ADVOKAT: Gospodine reditelju, možemo li mi da odigramo bar jednu generalnu probu, sa uslovima koji će biti kao na premijeri?!
(Četvoro glumaca, ogorčeni na „nepažnju " Režisera, gledaju u tamu sale, prema mestu gde Režiser, obično, sedi... ali očigledno, ne vide ga.)
GLUMAC - SAMOUBICA: Gde je gospodin Režiser?... Ima li nekoga u ovoj kući, da nam kaže, gde je umetnik nestao?!
GLAS IZ TONSKE KABINE: Otišao je u porodilište, pre pola sata. Javili su mu da mu se žena porađa... Izvinjava se, i kaže da probate sami, kao da je on ovde.
GLUMAC - SAMOUBICA: Šta da probamo?! Da probamo kako ja skačem po ravnom podu?! Da li je on normalan?! To čudo od mosta se pravi dva meseca! Da je pravljen pravi most preko Dunava, već bi bio završen! Treba ja da skačem sa mosta - bez mosta, da mi se publika smeje!
GLUMAC - RIBAR: Ovo, stvarno, nema smisla! Izigravamo budale, pričajući o mostu, a od mosta ni traga...
GLUMAC - ADVOKAT (smejući se): Mogao bih ja da potegnem tužbu protiv pozorišta, i Režisera!... Ovaj most, sigurno grade moja Braća!
(I dok se Glumci raspravljaju sa nekim u tonskoj kabini, Glumica ćuti, gledajući negde sa strane. Uzdržavajući plač, upita nekoga u „kontrolnoj sobi".)
GLUMICA - DEVOJKA: Gospodin je otišao u porodilište?... Da li ste sigurni, da je otitao u porodilište?
GLAS IZ TONSKE KABINE: Da, gospođice. Ja sam primio poruku iz
porodilišta. Kod mene je bio njegov mobilni...
GLUMICA - DEVOJKA (pokrije lice rukama, okrene leđa i zaplače se): Pa... on je... jedan... najobičniji... skot!... Gori je lažov... od ovog đavola iz komada!... Ako je to tačno, neće se dobro provesti... Ja mu kažem - obećavam, neće se dobro provesti!
(Glumci je gledaju, zbunjeni histeričnim napadom. Nije im jasno kakve veze ima njen privatni bes sa Režiserovim odlaskom u porodilište. Glumcu - Samoubici pade na pamet šta bi to moglo biti.)
GLUMAC - SAMOUBICA: Zašto plačeš, što mu se žena porađa... Mi se nerviramo zbog mosta...
GLUMICA - DEVOJKA (okreće se, urlajući): Boli me uvo za most! On nema ženu! To je - laž! On nije oženjen! Nije! Ja znam!
GLUMAC - ADVOKAT: Kako nije, kad jeste... Ja sam mu bio kum prošle godine. Žena mu je dizajner; živi u Milanu...
GLUMAC - RIBAR: A zašto je to toliko bitno, da li je oženjen? Šta se nas tiče njegov privatni život?
(Tri Glumca gledaju Glumicu, kao trojica sudija. Glumica ćuti, gužvajući kaiš mantila. Posle duže, „isledničke pauze", priznaje, jedva čujno.)
GLUMICA - DEVOJKA: Ja sam... sa njim... već pola godine... Viđali smo se, kod njega, u stanu... I, nikad mi nije rekao da je oženjen...
GLUMAC - SAMOUBICA: Nije, valjda?... Pa, znaš li ti, da mu je ovo petnaesto dete od šesnaeste žene? Gde baš njega nađe da se usrećiš?
GLUMAC - RIBAR: Izvini, mogu li da te pitam nešto... To što ti je često muka, što jedeš svakih pet minuta, da li to znači...
GLUMICA - DEVOJKA: Znači! Baš to znači! I ja neću dozvoliti da se to završi tek - tako! Možda je on imao tih šesnaest žena kad je hteo i kako je hteo, ali u mom slučaju, to će biti malo drukčije! Iz ovih stopa idem u porodilište, da ga ubijem! Ubiću ga, a onda ću otići na dunavski most i skočiću sa mosta! Sa pravog mosta! Neće to biti ovaj pozorišni, veštački! I neće me niko sprečiti! Niko! Niko!
(Vrišteći, Devojka istrči sa scene, rešena da u svom „stvarnom životu" učini nešto, što je neprimereno pozorištu. Trojica Glumaca - uplašeni, zbunjeni, dogovaraju se šta bi valjalo raditi, jer je, očigledno, đavo odneo šalu.)
GLUMAC - SAMOUBICA (kolegi - Advokatu) Trči do porodilišta, skloni Režisera u neku kapiju, da ga ova ne ubije. Neka se krije kod rodbine na selu, dok se ova ne smiri. Ona je već odgovarala za teško prebijanje jednog čoveka... Trči! Ako ga ubije, nema predstave!
GLUMAC - ADVOKAT (odlazeći): Idem, ovako, u kostimu... Nemam vremena da se presvučem... Ovo mi je peta uloga danas! Posle Kapetana, Biznismena, Psihijatra i Advokata, sad ću igrati i Spasioca Režisera!
GLUMAC - SAMOUBICA (kolegi - Ribaru): Trči na most, možda neće otići do porodilišta; možda ode pravo na most! Ona, očigledno, nije normalna!
GLUMAC - RIBAR: Ponovo na most? Dokle ću ja biti na mostu?!
GLUMAC - SAMOUBICA: Ako skoči, nema predstave! Režiser nam, onda, i ne treba... Trči!
GLUMAC - RIBAR: Uzeću bicikl od portira, da stignem što pre... Da sve bude kao u predstavi!
(Glumac - Samoubica donosi na proscenijum stilsku stolicu i mitraljez, oružje preostalo iza Psihijatra. Sedajući na stolicu, stavlja mitraljez u krilo. Pogledom ratnika, posmatra ulazna vrata u salu. Izvesno vreme ćuti, netremice čekajući da „neprijatelj " dođe.)
GLUMAC - RIBAR: Šta to radiš, čoveče?
GLUMAC - SAMOUBICA: Sačekaću Režisera, ako se vrati pre vas, i - pucaću u njega iz ovog čuda, čim uđe na ona vrata, tamo... Tri meseca probamo, tri meseca plačemo, vrištimo, skačemo, tri meseca se derem ko budala, a on sve vreme pravi decu ženi, i ovoj našoj nesrećnici, i nama!... Upucaću ga, bez reči! Ovako: Tatata-tatata! Tatatatata! Tatatatata!... Ajde, trči do mosta, spasavaj onu, da nam ne propadne tri meseca rada!... Trči, kad ti kažem!
(Glumac - Ribar ga gleda bojažljivo, sleže remenima i odlazi, osvrćući se. Samoubica ostaje sam na sceni. Sedi u stilskoj stolici, drži mitraljez u krilu, spreman da puca u Režisera - „bez reči", čim se pojavi na vratima sale. Zaleđena lica - skoro da ne diše, steže oružje upereno prema vratima. Nakon izvesnog vremena, obara pogled i kao Rodenov „Mislilac" nešto smišlja, premišlja, odlučuje se... da bi se, najzad, osmehnuo publici u sali. Uz osmeh, ostavlja mitraljez na podu, ustaje, širi ruke, govoreći sasvim „privatno ", kao Glumac van svake uloge.)
GLUMAC (koji je igrao Samoubicu, Samoubičinog Brata i Glumca posle prekida probe) Ne... Neću ubiti Režisera... Neću nikoga ubiti... Pa, ovo je, ipak, samo - pozorište...
(Klanja se, pozivajući prijatelje - Glumce, da dođu i „potvrde" njegove reči, da je sve ovo, ipak, samo - pozorište...)
KRAJ
SKOK SA DUNAVSKOG MOSTA NA POZORIŠNU SCENU
Dunavski most, kao na početku priče...
Samoubica dotrčava na most, oslanjajući se na štake, u prugastom, bolničkom mantilu... Nema nogu do kolena, preko oka mu je crni povez, a oko stomaka zavoj... Osvrće se, ogorčeno ljut na sebe.
SAMOUBICA: Da sam se ubio pre dva meseca, ubio bih se - ceo!... Koja sam ja budala, idiot i - kreten!... Sad ću se baciti u reku samo u restlovima!... (Ostavlja štake, pokušavajući da jednonog pređe ogradu mosta. I dok se muči, dotrčavaju Ribar i Devojka, istovetno obučeni i „oskrnavljeni"; sa povezima preko oka, bez potkolenica, na štakama, u bolničkim mantilima.)
DEVOJKA: Ljubavi! Stani, ljubavi!... Nije sve izgubljeno!
RIBAR: Gospodine, sačekajte! Sačekajte samo dva minuta, da vam nešto objasnimo!
SAMOUBICA (nekako, uspeva da pređe ogradu, da se nađe nad ambisom reke): Uzalud trčite i molite; gotovo je!... Da mi je neko rekao one noći, da od samoubistva postoji nešto mnogo gore, mislio bih da je lud... Zbog vas sam prošao kroz pakao!... Vi ste me napravili na strašilo, bez oka i noge! Bubreg da ne pominjem!
DEVOJKA: Ljubavi, šta to pričaš?! Vidiš li kako mi izgledamo? Pogledaj nas! A ja sam još devojka... trebalo bi da se udam... Ko će me ovakvu, krnjavu...
SAMOUBICA: Ne, ne, ne! Ništa ne vidim! Vidim samo reku, i moj kraj!... I, na rastanku, da vas pitam nešto, nešto što je zajedničko za sve nas... Zašto vuk ne pase travu?
DEVOJKA: Nisam te razumela, dragi?
RIBAR: Pitao je, zašto vuk ne pase travu?
DEVOJKA (više nego iznenađena): Ljubavi, kakvo ti je to pitanje na rastanku? Nećemo se nikad više videti, a ti pitaš: zašto vuk ne pase travu?
RIBAR (sleže ramenima): Pa, valjda... ne voli travu... Nemam drugo objašnjenje...
SAMOUBICA: Vuk ne pase travu, jer to rade ovce za njega... I kakve to veze ima sa nama? Pa, mi smo ovce, koje su celog života pasle travu za vukove, za krvoločne zveri u ljudskom krznu! Zveri su nam pojele noge, oči, bubrege, i popile svu krv! Mi smo za njih pasli od malih nogu, kad smo bili jaganjci! Pogledajte na šta ličimo! Od nas troje, ne bi se sastavio jedan normalan čovek!
RIBAR: Gospodine, sve ste u pravu! Sto posto ste u pravu! Zato smo mi, jutros, pokrenuli tužbu protiv zveri! Strpaćemo braću u zatvor, iza rešetaka, na doživotnu robiju! Angažovali smo najboljeg advokata u gradu, i zemlji!
DEVOJKA: Četvrti brat, od ova tri brata, je advokat; i on je teško oštećen, pa vas moli da podignemo zajedničku tužbu! On će nas, ljubavi, zastupati bez honorara! I sa zadovoljstvom! Hoće, kaže, da svoju braću pošalje na doživotnu robiju, ali, bez naše pomoći, neće uspeti...
(Na mostu se zaustavljaju kola uz škripu guma. Ribar i Devojka su obradovani pojavom četvrtog Brata - Advokata, gospodina u crnom mantilu, ali bez potkolenice, oka, i - verovatno, bubrega. Oslanjajući se na štake, Advokat nosi crnu, poslovnu tašnu, žureći da što pre saopšti svoj osvetnički plan.)
ADVOKAT: Gospodine, molim vas, sačekajte! Potrebni ste mi živi! Za samoubistvo uvek imate vremena! Molim vas, ovaj slučaj je bez presedana u novijoj istoriji kriminala! Rešio sam da tužim braću, da ih gonim do sudnjeg dana, da im kosti iznesu iz ćelija, sa doživotne robije! Vi ste mi krunski svedok, a možete biti - ako želite, i zaštićeni svedok, u slučaju da se nečega plašite... Nemojte se ubijati pre vremena, i uništavati materijalne dokaze, jer ko će vam posle verovati, da se niste oštetili u reci, da vam to ribe nisu napravile?! Ako se kolektivno poubijamo - što moja braća žele, ko će izaći pred lice pravde, i reći: gospodo sudije, pogledajte nas - nas nesrećnike! Ova braća su od nas napravili ovo što je preostalo! A, ja ću, lično, izaći pred sudiju, ovakav - nikakav, sa uzvikom: gospodine, sudija, vidite li če-tiri žrtve moje braće, četiri nesrećnika na četiri noge, i osam štaka, sa četiri oka, koja vas gledaju sa tela bez bubrega! Poštovani sudijo, ako ovo nije dovoljno što vidite, da oni završe na doživotnoj robiji, mi ćemo otići na štakama u međunarodni sud pravde u - Strazburu... Ići ćemo, ako treba, i u Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija za odbranu teritorijalnih prava, jer naša jedina „teritorija" koju posedujemo, i koja nam je ovako, nemilosrdno, rasparčana, raskomadana, osakaćena... je naše telo...
SAMOUBICA: Da li ste završili izlaganje, gospodine?
ADVOKAT: Vidim da moj govor nije ostavio neki naročit utisak na vašu samoubilačku odluku, pa bih vas, na kraju, za rastanak, upitao nešto veoma bitno... Da li znate, zašto vuk ne pase travu?... Da li ste razmišljali o tome?
SAMOUBICA: Vi to mene pitate? Mene - ovcu?! Pa gde ste našli ovcu da pitate?! Zbogom, ljubavi! Vidimo se u nekom lepšem svetu!
DEVOJKA: Neeeeeeeeeeeeeeeeeee!!!
RIBAR: Neeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!!!
ADVOKAT: Neeeeeeeeeeeeeeeeeeee!!!
(Vrisak ljudi nije pokolebao Samoubicu da ne skoči u reku. Okrenuvši im leđa, arhitekta skače sa mosta, ali ne pada u ambis, već se samo otkotrlja po sceni, i odmah ustaje, osmehujući se. Otvarajući „vrata" mosta, pogleda Ribara, Devojku i Advokata, upitavši ih privatno, bez „glume", glasom punim ironije, i gorčine.)
GLUMAC - SAMOUBICA: I, kako ja da skočim u reku, kad je sve ravno? Da skočim sa ravnog u ravno?... (Dok se osmehuje ljutito, ispravlja savijenu, utrnulu nogu, što rade i ostali glumci, sa osećanjem olakšanja)... Generalna proba bez mosta?! Most je trebalo da bude postavljen pre nedelju dana, i još ga nema!... Kad ćemo probati sa mostom, da vidimo, pre premijere, kako taj most izgleda?!... (Glumac gleda negde u mrak sale, tamo gde bi Režiser trebalo da sedi, kome postavlja sva ova pitanja.)
GLUMICA - DEVOJKA: Stvarno je, malo, bezveze, da igramo na mostu, bez mosta... Premijera je za četiri dana. .
GLUMAC - RIBAR. Ja sve vreme pričam o mostu, a ovo ravno ko tepsija... Ribar - Lažov...
GLUMAC - ADVOKAT: Gospodine reditelju, možemo li mi da odigramo bar jednu generalnu probu, sa uslovima koji će biti kao na premijeri?!
(Četvoro glumaca, ogorčeni na „nepažnju " Režisera, gledaju u tamu sale, prema mestu gde Režiser, obično, sedi... ali očigledno, ne vide ga.)
GLUMAC - SAMOUBICA: Gde je gospodin Režiser?... Ima li nekoga u ovoj kući, da nam kaže, gde je umetnik nestao?!
GLAS IZ TONSKE KABINE: Otišao je u porodilište, pre pola sata. Javili su mu da mu se žena porađa... Izvinjava se, i kaže da probate sami, kao da je on ovde.
GLUMAC - SAMOUBICA: Šta da probamo?! Da probamo kako ja skačem po ravnom podu?! Da li je on normalan?! To čudo od mosta se pravi dva meseca! Da je pravljen pravi most preko Dunava, već bi bio završen! Treba ja da skačem sa mosta - bez mosta, da mi se publika smeje!
GLUMAC - RIBAR: Ovo, stvarno, nema smisla! Izigravamo budale, pričajući o mostu, a od mosta ni traga...
GLUMAC - ADVOKAT (smejući se): Mogao bih ja da potegnem tužbu protiv pozorišta, i Režisera!... Ovaj most, sigurno grade moja Braća!
(I dok se Glumci raspravljaju sa nekim u tonskoj kabini, Glumica ćuti, gledajući negde sa strane. Uzdržavajući plač, upita nekoga u „kontrolnoj sobi".)
GLUMICA - DEVOJKA: Gospodin je otišao u porodilište?... Da li ste sigurni, da je otitao u porodilište?
GLAS IZ TONSKE KABINE: Da, gospođice. Ja sam primio poruku iz
porodilišta. Kod mene je bio njegov mobilni...
GLUMICA - DEVOJKA (pokrije lice rukama, okrene leđa i zaplače se): Pa... on je... jedan... najobičniji... skot!... Gori je lažov... od ovog đavola iz komada!... Ako je to tačno, neće se dobro provesti... Ja mu kažem - obećavam, neće se dobro provesti!
(Glumci je gledaju, zbunjeni histeričnim napadom. Nije im jasno kakve veze ima njen privatni bes sa Režiserovim odlaskom u porodilište. Glumcu - Samoubici pade na pamet šta bi to moglo biti.)
GLUMAC - SAMOUBICA: Zašto plačeš, što mu se žena porađa... Mi se nerviramo zbog mosta...
GLUMICA - DEVOJKA (okreće se, urlajući): Boli me uvo za most! On nema ženu! To je - laž! On nije oženjen! Nije! Ja znam!
GLUMAC - ADVOKAT: Kako nije, kad jeste... Ja sam mu bio kum prošle godine. Žena mu je dizajner; živi u Milanu...
GLUMAC - RIBAR: A zašto je to toliko bitno, da li je oženjen? Šta se nas tiče njegov privatni život?
(Tri Glumca gledaju Glumicu, kao trojica sudija. Glumica ćuti, gužvajući kaiš mantila. Posle duže, „isledničke pauze", priznaje, jedva čujno.)
GLUMICA - DEVOJKA: Ja sam... sa njim... već pola godine... Viđali smo se, kod njega, u stanu... I, nikad mi nije rekao da je oženjen...
GLUMAC - SAMOUBICA: Nije, valjda?... Pa, znaš li ti, da mu je ovo petnaesto dete od šesnaeste žene? Gde baš njega nađe da se usrećiš?
GLUMAC - RIBAR: Izvini, mogu li da te pitam nešto... To što ti je često muka, što jedeš svakih pet minuta, da li to znači...
GLUMICA - DEVOJKA: Znači! Baš to znači! I ja neću dozvoliti da se to završi tek - tako! Možda je on imao tih šesnaest žena kad je hteo i kako je hteo, ali u mom slučaju, to će biti malo drukčije! Iz ovih stopa idem u porodilište, da ga ubijem! Ubiću ga, a onda ću otići na dunavski most i skočiću sa mosta! Sa pravog mosta! Neće to biti ovaj pozorišni, veštački! I neće me niko sprečiti! Niko! Niko!
(Vrišteći, Devojka istrči sa scene, rešena da u svom „stvarnom životu" učini nešto, što je neprimereno pozorištu. Trojica Glumaca - uplašeni, zbunjeni, dogovaraju se šta bi valjalo raditi, jer je, očigledno, đavo odneo šalu.)
GLUMAC - SAMOUBICA (kolegi - Advokatu) Trči do porodilišta, skloni Režisera u neku kapiju, da ga ova ne ubije. Neka se krije kod rodbine na selu, dok se ova ne smiri. Ona je već odgovarala za teško prebijanje jednog čoveka... Trči! Ako ga ubije, nema predstave!
GLUMAC - ADVOKAT (odlazeći): Idem, ovako, u kostimu... Nemam vremena da se presvučem... Ovo mi je peta uloga danas! Posle Kapetana, Biznismena, Psihijatra i Advokata, sad ću igrati i Spasioca Režisera!
GLUMAC - SAMOUBICA (kolegi - Ribaru): Trči na most, možda neće otići do porodilišta; možda ode pravo na most! Ona, očigledno, nije normalna!
GLUMAC - RIBAR: Ponovo na most? Dokle ću ja biti na mostu?!
GLUMAC - SAMOUBICA: Ako skoči, nema predstave! Režiser nam, onda, i ne treba... Trči!
GLUMAC - RIBAR: Uzeću bicikl od portira, da stignem što pre... Da sve bude kao u predstavi!
(Glumac - Samoubica donosi na proscenijum stilsku stolicu i mitraljez, oružje preostalo iza Psihijatra. Sedajući na stolicu, stavlja mitraljez u krilo. Pogledom ratnika, posmatra ulazna vrata u salu. Izvesno vreme ćuti, netremice čekajući da „neprijatelj " dođe.)
GLUMAC - RIBAR: Šta to radiš, čoveče?
GLUMAC - SAMOUBICA: Sačekaću Režisera, ako se vrati pre vas, i - pucaću u njega iz ovog čuda, čim uđe na ona vrata, tamo... Tri meseca probamo, tri meseca plačemo, vrištimo, skačemo, tri meseca se derem ko budala, a on sve vreme pravi decu ženi, i ovoj našoj nesrećnici, i nama!... Upucaću ga, bez reči! Ovako: Tatata-tatata! Tatatatata! Tatatatata!... Ajde, trči do mosta, spasavaj onu, da nam ne propadne tri meseca rada!... Trči, kad ti kažem!
(Glumac - Ribar ga gleda bojažljivo, sleže remenima i odlazi, osvrćući se. Samoubica ostaje sam na sceni. Sedi u stilskoj stolici, drži mitraljez u krilu, spreman da puca u Režisera - „bez reči", čim se pojavi na vratima sale. Zaleđena lica - skoro da ne diše, steže oružje upereno prema vratima. Nakon izvesnog vremena, obara pogled i kao Rodenov „Mislilac" nešto smišlja, premišlja, odlučuje se... da bi se, najzad, osmehnuo publici u sali. Uz osmeh, ostavlja mitraljez na podu, ustaje, širi ruke, govoreći sasvim „privatno ", kao Glumac van svake uloge.)
GLUMAC (koji je igrao Samoubicu, Samoubičinog Brata i Glumca posle prekida probe) Ne... Neću ubiti Režisera... Neću nikoga ubiti... Pa, ovo je, ipak, samo - pozorište...
(Klanja se, pozivajući prijatelje - Glumce, da dođu i „potvrde" njegove reči, da je sve ovo, ipak, samo - pozorište...)
KRAJ
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|