Beogradska ka5anija
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Ići dole
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Dario Fo - Ne mogu da platim i neću da platim Empty Dario Fo - Ne mogu da platim i neću da platim

Uto Avg 04, 2009 5:44 am
S c e n a:

Skroman radnički stan. Sto na sredini, krevet, orman uz jedan zid, kredenac, frižider, šporet na gas; malo dalje od njega par spojenih boca za zavarivanje. Ulazi jedna žena (Antonija), prati je druga, mlađa (Margerita). Nose gomilu plastičnih kesa prepunih robe. Stavljaju ih na sto.
ANTONIJA: Najzad kod kuće! Otpadoše mi noge. Nikada se neću navići na ove stepenice.
Baš sam imala sreće da te sretnem . . . Da nije bilo tebe, uopšte ne znam
kako bih prenela svu ovu robu.
MARGERITA: Ma,gde si,molim te,našla pare da kupiš sve ovo:? Uh, baš šteta što i ja nisam
ANTONIJA: E, da, to je bio pravi spektakl!
MARGERITA: I, kako se sve završilo?
ANTONIJA: Pa, završilo se tako što je taj tikvan, poslovođa, sav prestravljen popustio ... pa smo platile koliko smo bile odlučile. Moram da kažem da je poneka čak preterala: htela je da joj se to da na kredit, a da im ne da ni svoje ime ni adresu:
MARGERITA: Uh, božanstveno! Baš sam bezveznica što nisam bila tamo! Mogla sam tako da za Luiđija uzmem haringe,ne - čarape! Ne - čarape i haringe!
ANTONIJA: Ma, u međuvremenu je stvarno stigla policija.
MARGERITA: Uh, hvala Bogu što nisam bila tamo!
ANTONIJA: E, da. Bilo je to baš pravo slavlje. Ali ne zato što nismo platile robu, nego što smo se na jednom našli svi zajedno, žene i muškarci, da uradimo nešto stvarno pravedno i hrabro. E, bogami, baš smo ih sredile! I to tako da su sad oni nahvatali strah, pa su u jednoj samoposluzi spustili cene!
MARGERITA: Ali šta ćeš sad da ispričaš svom mužu?
ANTONIJA: Taj ima da mi napravi takvu scenu . . . Baška što sam danas potrošila i ono malo para što mi je bilo ostalo, pa sutra nemam čime da platim gas i struju. Za kiriju se ne brinem, pošto je već četiri meseca ne plaćam!
MARGERITA: Mi kiriju ne plaćamo već pet meseci! Bez veze!
ANTONIJA: Kao prvo, ovo mora sve da se skloni. U stvari, još bolje, učini mi uslugu. Ponesi kući po malo od svega.
MARGERITA: Ne, ne, nikako . . . Hvala, ali ja ne bih . . . A osim toga, kao što sam rekla, nemam čime da ti platim.
ANTONIJA: Ma ne pričaj svašta! Danas se daje na kredit! Hajde, nosi to!
MARGERITA: Da, a šta posle da kažem mužu? ''Znaš, to je samo upola kradena roba! Taj bi me i u pola ubio! Ne, ne! Jebi ga,ju!!

(Margerita brzo stavlja nekoliko kesa oko stomaka, pokriva ih kaputom, dok Antonija sakriva pod krevet ostale kese, one sa stola, a i one koje je stavila u kredenac. Napolju ostaje samo hrana za životinje)
ANTONIJA: Gubi se!!(Ulazi muž, Đovani. Susreće se sa Margeritom na vratima)
MARGERITA: Dobar dan, Đovani.
ĐOVANI: O, dobar dan, Margerita . . . Kako je?.
ANTONIJA: Pazi kako ideš niz stepenice. Pozdravi muža.
(Đovani zbunjeno gleda odebljalu Margeritu kako odlazi)
ĐOVANI: Ama šta je to sa Margeritom?
ANTONIJA: Šta, šta bi trebalo da joj bude?
ĐOVANI: Ma, sva je naduvena napred: stomačina!
ANTONIJA: Pa šta sad, je l` prvi put da vidiš jednu udatu ženu sa stomakom?
ĐOVANI: Hoćeš da kažeš da je trudna?
ANTONIJA: Pa to je najmanje što može da ti se dogodi kad vodiš ljubav.
ĐOVANI: Jel ti to mene zajebavaš? Ali u kom je mesecu? Prošle nedelje sam je video, nije mi tako izgledala.
ANTONIJA: A kad si ti nešto i razumeo o ženama? Uostalom, od prošle nedelje . . . to je već nedelju dana . . . A za nedelju dana, o-ho-ho . . . (Rastrči se da sređuje kuću, ali se vidi da sve čini kako bi izgledala opušteno)
ĐOVANI: Slušaj, možda sam ja glup, al` nisam baš toliko . . . A onda, Luiđi, njen muž, ništa mi o tome nije rekao. Radimo na istoj traci i uvek mi sve priča o sebi i ženi.
ANTONIJA: Znaš, ima stvari koje čovek ne voli da priča okolo.
ĐOVANI: Kako ne voli? Ti nisi normalna! Ne voli da priča kako mu je žena trudna? Da nije možda postalo sramota dobiti bebu?
ANTONIJA: E pa eto, on to izgleda još ne zna. A ako ni sam ne zna, kako da ti ispriča.
ĐOVANI: Kako ne zna?
ANTONIJA: E pa izgleda da ona nije htela da mu kaže.
ĐOVANI: Kako nije htela da mu kaže?
ANTONIJA: Pa lepo. Luiđi joj je stalno zvocao kako je još rano, kako nije trenutak, usred ove krize . . . i da prvo treba da se srede . . . Da će, ako ostane trudna, njena firma da je otpusti. Čak ju je terao da uzima pilule.
ĐOVANI: E pa ako je terao da uzima pilule, kako je onda ostala trudna?
ANTONIJA: Vidi se da nije delovala. Događa se, znaš!
ĐOVANI: Pa kad se događa, što je onda krila od muža? Nije njena krivica!
ANTONIJA: Znaš, možda pilula nije delovala – jer je ona nije ni uzimala. A ako ne uzima pilulu, posle se dešava da pilula ne deluje.
ĐOVANI: Šta pričaš?!
ANTONIJA: Ona je jako religiozna, a kako je papa rekao da je pilula greh . .
ĐOVANI: Neko nekog ovde zajebava!.Pilula koja ne deluje, jer je ne uzima, te papa, ona sa stomačinom od devet meseci i muž koji to ne primećuje . . .Šta je?
ANTONIJA: A kako bi primetio kad je bila sva utegnuta?
ĐOVANI: Utegnuta?
ANTONIJA: Pa da, jadna, sva se povezivala zavojima samo zbog njega.Na kraju sam joj rekla – ako ne skineš te zavoje, znaš šta ćeš dobiti?
ĐOVANI: Šta bi dobila?
ANTONIJA: (Razmišlja) Pljosnatu bebu . . . I zato, rekla sam joj ''Skidaj te zavoje, kad ti kažem! Važnije je dete!'' I tako se odlučila da skine te zavoje, i – puf . . . stomak joj je izleteo, poleteo kao balon. I još sam joj rekla: ''Ako tvoj muž počne da se buni, kaži mu da dođe kod nas pa da mu moj Đovani objasni neke stvari.'' Jel` sam dobro uradila?
ĐOVANI: Jesi!
ANTONIJA: Jesam li bila u pravu?
ĐOVANI: Jesi, kako da nisi!
ANTONIJA: ''Jesi, kako da nisi.'' Kakav ti je pa to odgovor! Je l` ti to nešto na moj račun?
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Dario Fo - Ne mogu da platim i neću da platim Empty Re: Dario Fo - Ne mogu da platim i neću da platim

Uto Avg 04, 2009 5:45 am
ĐOVANI: Kad sam pošao sa posla,prolazim ti ja pored samoposluge . . Kad ono, vidim gomilu žena
ANTONIJA: Da?
ĐOVANI: Izlaze iz posluge natovarene robom.
ANTONIJA: Da?
ĐOVANI: I znaš šta su mi rekle?
ANTONIJA: Ne.
ĐOVANI: Da ništa od toga nisu platile.
ANTONIJA: Auh, svašta.
ĐOVANI: Jesi li ikad čula za tako nešto! Otišle su, a da ništa nisu platile.. A šta misliš šta će muževi da im kažu kad dođu kući? Bravo, dobro si uradila što si to zdipila'' – umesto da . . . umesto da . .
ANTONIJA: Umesto, šta?
ĐOVANI: Umesto da ih tim konzervama i kutijama, jednom po jednom, gađaju pravo u glavu!
ANTONIJA: Baš u glavu?
ĐOVANI: Nego šta! Slušaj ženo, da meni žena tako nešto priredi, naterao bih je da proguta tu konzervu . . .
ANTONIJA: Sve sa ključem za otvaranje?
ĐOVANI: A ti, na pamet da ti nije palo da tako nešto uradiš! Jer, ako samo saznam da
si išla u otimačinu u samoposlugu . . . ili da si pokušala da platiš manje
nego što treba . . . makar samo konzervicu sardina – ja bih . . . ja bih . . .
ANTONIJA: Znam . . .
ĐOVANI: Ne znaš, još gore, odmah bi otišao iz ove kuće . . . Pokupio bih se – i više me ne vidiš! Ne, prvo bih te ubio, a onda tražio razvod!
ANTONIJA: Slušaj, ako tako stoje stvari, možeš odmah da ideš, čak i bez razvoda. Kako smeš da mi podmećeš takve stvari? Meni! Pa ja bih te radije pustila da crkneš od gladi nego da ti dam da jedeš kradenu robu. Ako baš hoćeš da jedeš, imaš pravo da crkneš!
ĐOVANI:. Dakle, šta se jede?
ANTONIJA: Evo, evo! (Tresne na sto dve kutijice za pse i mačke)
ĐOVANI: Šta je sad to?
ANTONIJA: Nešto dobro.
ĐOVANI: Znam da je dobro, ali šta je?
ANTONIJA: Ne znaš da čitaš?. . .
ĐOVANI: Znam! Obogaćeno meso za pse i mačke!
ANTONIJA: Odlično je!
ĐOVANI: Možda je odlično – za pse i mačke!
ANTONIJA: Ničeg boljeg nije bilo za te pare. A onda, malo košta, hranljivo je, puno je proteina . . . ukusno! Evo, tu piše!
ĐOVANI: Je l` me ti to zezeš?
ANTONIJA: Ma ko te zeza? Ideš li ti ikad u kupovinu? Znaš li ti kakve su sada cene ulja, mesa, šunke? Sve košta duplo više nego, tako reći, juče. Još kad bi uspeo nešto da nađeš . . . Sve su sakrili za crnu berzu. Ovo je gore nego u ratu.
ĐOVANI: Kakvom ratu! Nemoj da preteruješ! U svakom slučaju, ja to ne jedem! Još uvek nisam pas a ni ti nisi mačka! Popiću šolju mleka – i dosta . . .
ANTONIJA: Žao mi je, ali mleka nema.
ĐOVANI: Kako, nema?
ANTONIJA: Čekaju da poskupi..
ĐOVANI: Je l` nema ničeg drugog?
ANTONIJA: Da, mogu da ti napravim čorbicu . . .
ĐOVANI: Od čega?
ANTONIJA: (Nasumice uzme neku kutiju i stavi je ispred njega) Od zrnevlja!
ĐOVANI: Kakvog zrnevlja?
ANTONIJA: Od zrnevlja za kanarince.
ĐOVANI: Zrnevlja za kanarince?!
ANTONIJA: Mnogo je dobro. I odlično protiv šećerne bolesti.
ĐOVANI: Ali ja nisam šećeraš!
ANTONIJA: To ti je predohrana, kao neka brana protiv šećera . . . A sem toga, košta upola manje od pirinča. Baška što pirinča više nije bilo. Bila je samo geršla, a ti to ne voliš.
ĐOVANI: Čekaj! Prvo hoćeš od mene da napraviš psa, a sad kanarinca.
ANTONIJA: Dobro, šta sad . . . Komšinica Mikela kaže da svom mužu sprema jela od tog zrnevlja svakog dana . . . i tvrdi da je sjajno.
ĐOVANI:. Video sam da mu raste perje!
ANTONIJA:. Vidiš, uzela sam čak i par zečjih glava.
ĐOVANI: Zečjih glava?!
ANTONIJA: Kakva si ti neznalica! Čorba od hrane za ptice se pravi sa zečjim glavama. I to sa zaleđenim glavama! Nisi sad valjda postao protivnik zaleđene hrane?
GLAS SPOLJA: Otvaraj, policija! (Čuje se lupanje na vratima)
ANTONIJA: Margerita!!
ĐOVANI: (Otvarajući vrata) Policija? I šta hoćete od mene?
NAREDNIK: Pretres, Evo naloga. Pretres celog bloka.
ĐOVANI: Zašto, šta tražite?
NAREDNIK: Slušajte, ne pravite se naivni. Znate valjda i sami, svi to znaju, da je bio napad na našu prokletu samoposlugu. Hiljade žena i muškaraca je nakupovalo ispod cene tone robe . . . A mnogi čak nisu ništa ni platili. Tražimo plen, pardon, robu nabavljenu po silom sniženim cenama!
ĐOVANI: I došao si ovde kod mene da je tražiš? Što će reći da sam ja lopov, huligan, pljačkaš . . . !
NAREDNIK:. Ja sam dobio naređenje i ima da ga izvršim.
ĐOVANI: Izvoli samo, radi kako najgore umeš!
NAREDNIK: Hvala.
ĐOVANI: Samo te upozoravam da je ovo provokacija, zastrašivanje, i što je najgore, to nije lepo od tebe! Ne samo što nas vi tamo puštate da umiremo od gladi, nego dolazite još ovamo da nas zajebavate...šta me gledaš? Vidi šta ja jedem: obogaćeno meso za kuce i mace! (Pruža konzervu policajcu)
NAREDNIK: Molim?
ĐOVANI: Gledaj, gledaj . . . Pomiriši, kakva govnarija! A znaš zašto? Zato što je sve drugo skupo, skupoceno kao oči u glavi . . . u zečjoj glavi. (Stavlja policajcu pod nos kesu sa zečjim glavama) Eto, ne možemo sebi da dozvolimo hranu koja je za ljude . . . a i zato što nestaje . . . kriju je!
NAREDNIK: Jel` ti stvarno jedeš ovo?
ĐOVANI: . Moram . . . U svakom slučaju, nije loše, znaš! Posluži se, ne usteži se . . . Sa malo limuna klizi niz gušu kao mačje govance! Probaj! Dobro je za išijas!
NAREDNIK: Ne, hvala . . . ne povraćam na dužnosti!
ĐOVANI: A, možda bi više voleo da ti napravim lepu čorbicu od hrane za kanarince?!
NAREDNIK: Hrane za kanarince? Ama jel` se ti to zezaš?
ĐOVANI: Ko se zeza? Lepo se nabokaš i posle sve cvrkućeš . . . piju-piju . . . piju-piju! Jel` znaš šta znači ''kljun'' ili ''golub''? A? To znači-žaca. Eto, tako se postaje pravi žaca – ''kljun'', ''golub'', ''tetreb'', ''gavran'',oro zove sokola!
NAREDNIK: U pravu si.
ĐOVANI: Kako to misliš . . . u pravu sam?
NAREDNIK: Ama pusti, ovako se više ne može!
ĐOVANI: Izvini, naredniče . . . Ti si narednik, jel` da?
NAREDNIK: Da, narednik sam.
ĐOVANI: Pa kakve su to onda govorancije, ako si policajac? Molim te, znaš da takve stvari pričaju samo ekstremisti!
NAREDNIK: Mi smo sluge . . .
ĐOVANI: Ako tako misliš, što si onda izabrao taj posao?
NAREDNIK: Ma ko je izabrao? Da nisi možda ti izabrao da jedeš ta govna za pse i mačke, zečje glave, ili to đubre za kanarince?
ĐOVANI: Eh, pa nije bilo ničeg drugog!
NAREDNIK: A eto, ni za mene nije bilo ničeg drugog . . . ili to da uzmem, ili da crknem. Ja ti, inače, imam fakultetsku diplomu, dragi moj gospodine.Ja sam diplomirao. Čistu filozofiju (citat). Moj otac je godinama stezao kaiš da bih ja mogao da studiram. I na kraju, kakav sam izbor imao? Nikakav: ili da čistim ulice, ili u policiju.. A sad, doviđenja i prijatna večera.
ĐOVANI: Eh, sad odlaziš tek tako, a da nisi baš ni malo pretresao kuću!
E, to me već vređa! Baci pogled makar, reda radi . . . Šta ja znam, pod krevet u orman . . .
NAREDNIK: A zašto? Da nađem još neku kesu hrane za čivave i teglu koncentrata za tovljenje pastrmki? Hvala, ali radije ne bih. Doviđenja i prijatno! (Izlazi)
ANTONIJA: Jesu li i ovde bili?
ĐOVANI: Ko?
ANTONIJA: Pa zar nisi čuo šta se događa? . . . Da pretresaju stan po stan? . . .
ĐOVANI: A, da, znam.
ĐOVANI: Bili su već ovde.
ANTONIJA: I šta su našli?
ĐOVANI: Zašto? Šta je trebalo da nađu?
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Dario Fo - Ne mogu da platim i neću da platim Empty Re: Dario Fo - Ne mogu da platim i neću da platim

Uto Avg 04, 2009 5:46 am
ANTONIJA: Ništa! Ne, mislim . . . Nikad se ne zna. Čovek je možda ubeđen da nema ništa u kući . . . kad ono . . .
ĐOVANI: Kad ono?
ANTONIJA: Podmetnuli robu u stan . . . da ga navuku . .
ĐOVANI: Ma šta pričaš . . . Da neće sad da dođu ovamo da nam podmeću pod krevet pakete keksa ili šećera?!
ANTONIJA: Ih, baš pod krevet, ma ne, ja to u principu mislim . . . kažem . . .
ĐOVANI: Čekaj... možda si u pravu . . . Nikad se ne zna . . . Daj da pogledam ...
ANTONIJA: Ne!
ĐOVANI: Kako ne?
ANTONIJA: Još ćeš tako prljavim rukama da mi pipaš tu posteljinu . . . Ja ću da pogledam. Ne, nema tu ništa, da znaš!
ĐOVANI: Dobro, da pogledam onda ormane.
ANTONIJA: Ah! Margerita!
ĐOVANI: O, dragi Bože, Margerita, šta radiš tamo? Jel` ti dobro? Uđi, uđi unutra! (Margerita ulazi jecajući) Šta joj se dogodilo, zašto plače?
MARGERITA: A,a,aj! O,o,oj!
ANTONIJA: Prosto je bez reči.
ĐOVANI: Vidim, vidim.
ANTONIJA: Eh, jadnica, bila je sama kod kuće . . . Kad je videla sve te policajce kako upadaju – prosto se presekla. Zamisli, jedan poručnik je čak hteo da joj opipa stomak.
ĐOVANI: Majmun! A zašto?
ANTONIJA: Jer je uvrteo u glavu da umesto deteta ima ispod kaputa nekakve testenine, i tako to! Možeš misliti!
ĐOVANI:Majmunčina! A kako ti je sad?
ANTONIJA: Još nije u stanju da govori . . . Dođi ovamo Margerita, sedi na krevet . . . Morala sam da je dovedem ovamo, jel` tako? Nisam mogla da je ostavim. Je l` sam dobro uradila?
ĐOVANI: Sigurno. Ma, skini kaput, Margerita.
MARGERITA: Ne!
ĐOVANI: Eto, progovorila je! Znači, već joj je bolje. Ali, molim te, kao kod svoje kuće, skini ga.
ANTONIJA: Ma, pusti je! Ako više voli da ostane u kaputu, neka je! Možda čak ima i temperaturu! Pipni!!
ĐOVANI: Neću!
MARGERITA: Aaaaah!
ANTONIJA: Čiješ,ima porođajne bolove!
MARGARETA: Štaa!!
ĐOVANI: Već?
ANTONIJA: Kako, šta već? Šta ti znaš o tome? Pre pola sata nije znao ni da je trudna, a sad se čudi što ima bolove!
ĐOVANI: Pa, kako da kažem . . . Malo mi se učinilo pre vremena.
ANTONIJA: Šta ti znaš jesu li prevremeni bolovi ili ne? Jesi li se ti porađao? (Margeriti) `Ajde, skini se . . . Skini se i uvuci se pod taj pokrivač! A ti, hajde molim te, okreni se na drugu stranu dok se ona svlači!
MARGERITA: Ma neću!
ĐOVANI: Neće!
ANTONIJA: Ma hoće! Hajde, hajde, prestani da se treseš . . . Ne plači više . . . Sve je to već prošlo . . .
ĐOVANI: Ipak, ako ima bolove, trebalo bi da pozovemo hitnu pomoć.
ANTONIJA: E, da, on bi odmah kola hitne pomoći, tako da je lepo istruckamo vozeći je od bolnice do bolnice, tamo amo . . . E baš bih volela da vidim što ćeš da nađeš slobodan krevet! Zar ne znaš da, treba rezervacija bar mesec dana unapred?
ĐOVANI: A što ona nije napravila rezervaciju?
ANTONIJA:: Sram te bilo!! Što nije napravila rezervaciju.! A što to nije uradio njen Luiđi?
ĐOVANI: Pa nije znao! Šta je mogao da radi? Da to pogodi tek tako?
ANTONIJA: Eto, i to je tipično! Uvek vi tako, samo da vama bude lakše! Date nam koverat sa platom i sanmo kažete: ''Snađi se sa tim kako znaš!'' Pozivate se na svoja sveta bračna prava, da sebi date oduška,rke-koke. . . ostavite nas trudne, pa opet: ''Što nisi uzela pilulu?'' I baš vas briga što vam je žena strogo pobožna, pa svake noći sanja papu kako joj pridikuje: ''Grešila si – imaš da rađaš!''
ĐOVANI: Ma, izvini molim te, ako sam . . . možda sam . . . nisam hteo da se mešam. Nego, samo kažem, u stvari, pitam – kad je to ona ostala trudna?
ANTONIJA: Ma šta te briga!
ĐOVANI: Ta ne, samo hoću da kažem – nema ni pet meseci kako su se venčali!
ANTONIJA: Pa šta, zar nisu mogli da vode ljubav pre toga? Gori si od pape! Da nisi možda nešto zaboravio?
ĐOVANI: Naravno da nisam.
ANTONIJA: Ja bogme jesam!
ĐOVANI:. Marš! Luiđi mi je rekao da je počeo da je...vodi ljubav tek kad su se venčali!
MARGERITA: Moj Luiđi vam je ispričao sve to?
ANTONIJA: E pa, ovo je da poludiš – da neko priča o takvim intimnim stvarima svud unaokolo – prvom koji naiđe!
ĐOVANI: Nisam ja prvi koji naiđe! Ja sam njegov prijatelj! NJegov najbolji prijatelj! Meni uvek sve priča . . . pita me za savet . . . jer ja sam stariji, imam više iskustva!
ANTONIJA: Ma nemoj, a u čemu to? (Čuje se lupa na vratima)
GLAS SPOLJA: Policija, otvorite!
ĐOVANI: Marš!!!
BRIGADIR: Molim?
MARGERITA: O, bože! Jaooooj!
ĐOVANI: Ma sve je u redu, nas su već obradili . . . (Otvara vrata) A, dobro veče . . . opet vi? (Pojavljuje se isti glumac koga smo videli u ulozi narednika ali je sad u policijskoj uniformi i ima brkove)
BRIGADIR: Kako to, opet ja?
ANTONIJA: Kako opet on?
ĐOVANI: O, izvinite, mislio sam da ste onaj od malopre..
BRIGADIR: Koji onaj od malopre?
ANTONIJA: Ma koji onaj od malopre?
ĐOVANI: Neki policijski inspektor.
BRIGADIR: Ja sam šef policijske stanice.
ANTONIJA: On je šef policijske stanice.
BRIGADIR: Prestani da ponavljaš za mnom.
ANTONIJA: Molim?
ĐOVANI: Jer imate brkove . . . Nego, šta želite?
BRIGADIR: Ma je l` se vi to zajebavaš na naše račune? I nemoj da me zbunjuješ!!!
ĐOVANI: Idem da sednem.
BRIGADIR: Molim?
ANTONIJA: Sedi.
BRIGADIR: (Antoniji) Ćuti! Treba da izvršimo pretres!
ĐOVANI: Ali to su već obavile vaše kolege.
ANTONIJA: Ko je obavio?
BRIGADIR: Nema to nikakvog značaja. Opet ćemo mi to.
ĐOVANI: Tako dakle, ne verujete jedni drugima, pa ste navratili da proverite da se nismo možda s njima slizali i napravili neku mućku. Pa onda ima da dođu carinici, pa vojna policija, pa graničari, pa specijalci, pa mornarica . .
BRIGADIR: Slušajte, nemojte da se pravite duhoviti, pustite nas da radimo svoj posao! (Pođe prema krevetu)
MARGERITA: (Jauče iz sve snage) Ajaooo!
BRIGADIR: Šta joj je?
ANTONIJA: Pa zar ne vidite?
BRIGADIR: Vidim,ali ne znam šta vidim.
ANTONIJA: Ima porođajne bolove, jadnica!
ĐOVANI: Prevremeni porođaj, a tek peti mesec, ne više.
ANTONIJA: Malopre je uhvatila kriza . . . Zbog onih policajaca što su hteli da joj pipaju stomak!
BRIGADIR: Da joj pipaju stomak?
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Dario Fo - Ne mogu da platim i neću da platim Empty Re: Dario Fo - Ne mogu da platim i neću da platim

Uto Avg 04, 2009 5:47 am
ĐOVANI: Naravno, da vide da tu slučajno, umesto bebe, nema neko pakovanje pirinča ili testenina. Hajde, izvolite i vi, pipnite da se uverite! Ionako je samo siromašna radnica, ništa ne može da vam se dogodi, sve je dozvoljeno! Nije ona princeza ili žena nekog industrijalca, zbog koje biste smesta leteli kroz vrata. I zato samo napred. . . Ko traži, taj nađe.
BRIGADIR: Slušaj, prekini s tim! Vi nas provociraš na upotrebu sile. Fizičke sile.
ANTONIJA: E da, sad si stvarno preterao!
MARGERITA: (Urliče) Ajaooo, ajaoooo . . . !
(Spolja se čuje zavijanje sirene).
ĐOVANI : Opa,ima vas još.
BRIGADIR: (Otišavši da baci pogled kroz prozor) To su kola hitne pomoći što smo ih zvali za onu ženu gore, kojoj je pozlilo. (Okrene se dvojici karabinjera) Hajde, pomozite mi, odnećemo i nju.
ANTONIJA: (Suprotstavlja se) Ne, nema potrebe. . .
MARGERITA: Ne, neću da idem u bolnicu!
ANTONIJA: Eto neće.
BRIGADIR: A možete da dozvolite da ovde umre?
ANTONIJA: Ovde ili u bolnici - svejedno.
BRIGADIR: U bolnici bi oni bili odgovorni, mogli bi da budu tuženi.
ĐOVANI: Ama prevremeno je, rekao sam već!
BRIGADIR :Odlepi.
MARGERITA:. Ajaoooo! Ajaoooo!
ANTONIJA: Pa ona će da se porodi zbog drmusanja u kolima!
BRIGADIR:Otkači.
ANTONIJA: Kako onda da preživi jadno dete od pet meseci?
BRIGADIR: Vi očigledno nemate pojma kakav je napredak ostvarila medicina u naše vreme. Porođaj u epruveti. . .
ANTONIJA: Al` kakve veze ima epruveta? Ako se rodi sa pet meseci – ne mogu valjda posle da ga drže u onom šatoru sa kiseonikom?
ĐOVANI: E da, kako će pod šator tako mali. . . I šta da radi, da kampuje!? Sa pet meseci neće ni da ga uzmu u izviđače.
BRIGADIR: Pa vi stvarno nemate pojma ni o čemu!
ĐOVANI: Ja nemam pojma ni o čemu?
BRIGADIR: Ma gde vi živite?
ĐOVANI: Što pitaš kad si došao. Ko sad nema pojma?...Dobro,ja nemam pojma.
BRIGADIR : Zar nikad niste otišli da vidite kakve neverovatne aparate imaju danas baš ovde u ginekološkom centru? Ja sam tamo bio da zamenim kolegu, i video sam kako su uspeli da izvrše trans...presađivanje.
BRIGADIR: Jedno prevremeno dete. Izvadili bebu od četiri i po meseca iz stomaka neke žene, jer nije mogla više da ga nosi, pa ga ubacili u stomak neke druge žene. . .
ĐOVANI: Baš u stomak?
BRIGADIR: Pa dabome. Carski rez, pa su ga prekalemili sa sve posteljicom i tako tim . . . i zašili. Posle četiri meseca. . . baš prošlog meseca, ponovo se rodio, lep k`o lutka!
ANTONIJA: Al` stvarno da ne poveruješ: dete koje se rađa dvaput. . . Sin sa dve mame!
MARGERITA: Ne, ne neću! Ajaoooo!. . .
ANTONIJA: U pravu je jadnica. . . A ni ja ne bih nikad dala svoje dete da ga nanovo rodi neka druga žena!
MARGERITA: Neću neću, ne dajem pristanak!
BRIGADIR: E pa , ja pristajem, ja preuzimam odgovornost! Neću posle da odgovaram što sam joj uskratio pomoć!
ANTONIJA: Vi hoćete da nas strpate u kola hitne pomoći bez naše dozvole! . . . Ako nam ne date da živimo kako hoćemo, onda nas bar pustite da umremo gde nam se sviđa!
BRIGADIR: E pa ne možete da umrete gde vam se sviđa!
ĐOVANI: Znao sam da ima neki zakon protiv umiranja.
BRIGADIR: Ej!!! Već sam vam rekao. Nemoj da me zbunjuješ! .
ANTONIJA: Poći ćemo. Je l` bi vam smetalo da izađete na trenutak . . . Moja prijateljica je neobučena. Trebalo bi da joj pomognem . . .
BRIGADIR: Svakako. Svi napolje! Žene i deca prvi,muškarci za njima...mislim obrnuto! Nalevo krug,izlazi!
ANTONIJA: `Ajde, brzo, pritegni te kese. Dođavola, još su nam trebala samo ta usrana kola hitne pomoći . . .
MARGERITA: Znala sam da će tako da se završi! A šta će tek da bude u bolnici kad utvrde da sam zatrudnela od makarona, pirinča i konzervi?
ANTONIJA: Neće ništa da se desi – jer nećemo ni stići do bolnice.
MARGERITA: Dabome, jer će pre toga da nas uhapse!
ANTONIJA: Prestani Čim se nađemo u kolima hitne pomoći reći ćemo bolničarima u čemu je stvar . . . dobri su to ljudi, na našoj su strani . . . i sigurno će nam pomoći.
MARGERITA: Baš je ova Rubi kučka.
ANTONIJA: Idemo.
MARGERITA:Joooj! Klizi mi još jedna kesa, izlazi mi! . . .
ANTONIJA: Stisni je malo. Uh, što si gnjavatorka . . .
MARGERITA: Ne, ne pritiskaj . . . Pući će !(Ukoči se)! (Masline počinju da ispadaju iz napukle kesice)
MARGERITA: Pocepala si kesicu sa maslinama, pa sad curi svud niz mene.
ĐOVANI: Šta se dogodilo?
MARGERITA: Izlazi mi, klizi mi napolje!
ĐOVANI: Izlazi joj dete, izlazi joj dete!
BRIGADIR:Samo bez panike ja sam obučen!
ĐOVANI: Kuku meni !!
BRIGADIR: Ma šta je ovo mokro?
ANTONIJA: Curi joj voda!
ĐOVANI: Je l` to dobro?
BRIGADIR: Znači da joj je vreme! Požurite!
ĐOVANI: Brzo, da se ne porodi ovde! Nosi to,nosi to! Čekajte, samo da uzmem sako, pa idem i ja.
ANTONIJA: Ne! Ti ostani kod kuće! Ovo su ženska posla! Još bolje – uzmi krpu i obriši pod, sav je mokar!
ĐOVANI: Dobro, de, uzeću krpu, obrisaću, jer su to muška poslea. (Izlaze svi sem Đovanija, koji uzima krpu i gleda kroz prozor) Uh, kakav rusvaj! Ko zna kako će Luiđi sve to da proguta kad se ujutru vrati kući s posla . . . i vidi da je postao otac. Ima da ga strefi infarkt! Još kad čuje da su mu dete presadili u drugu ženu – ima da ga strefi kontrainfarkt! Nego, moraću ja to s njim, onako, izokola . . . Dabome, počeću od pape. To je dovoljno izokola. (Klekne da obriše pod) Auh, koliko vodurine! (Ide na sve četiri, brišući pod) Ma, nešto mi čudno miriše, kao na sirće . . . Da, da, da . . . na zimnicu, tačno. Eto, nisam ni znao da smo, pre nego što se rodimo, tih devet meseci u nekakvom sirćetu! Vidi, molom te,šta je sad ovo? Maslina!? U sirćetu smo, s maslinama!? E baš svašta. Ma jesam li ja pri sebi? Maslina tu nema veze. (Čuje se ponovo zavijanje sirene. Đovani ustaje i ide do prozora) Aha, dolaze. Nadajmo se da će sve biti dobro . . . Al` otkud samo ta maslina? Opa, vidi još jedna! Dve masline? Skoro mi dođe da ih pojedem da nisu tako nejasnog porekla.Šta radi ovde ovaj moj zavarivač? Koliko puta treba da kažem toj glupoj Antoniji da ne sme da ga koristi za paljenje šporeta . . . Opasno je! I još mi usput prazni boce! (Na vratima se pojavljuje Luiđi, Margeritin muž)
LUIĐI: Je l` slobodno? Ima li koga?
ĐOVANI: O, Luiđi, zdravo!
LUIĐI: Zdravo!
ĐOVANI: Ma otkud ti?
LUIĐI: Šta otkud ja?
ĐOVANI: Zar nisi noćas na poslu?
LUIĐI: Nešto se desilo? . . . Posle ću da ti ispričam .Nego, znaš li možda gde mi je
žena?Bio sam kod kuće, sve je otvoreno, ali nje nigde nema.
ĐOVANI:,Tvoja žena?
LUIĐI: Moja žena!
ĐOVANI: Tvoja žena je bila ovde pre deset minuta, otišla je sa Antonijom.
LUIĐI: Kud je otišla? Šta rade?
ĐOVANI: Znaš već, ženska posla!
LUIĐI: Kako, ženska posla? Nije valjda,nije valjda...
ĐOVANI: Nije valjda,nije valjda,smiri se. Šta te je spopalo? Ako ti kažem - ženska posla, znači da to nisu naše stvari! Nas ne treba da zanimaju! Nas treba da zanimaju samo muška posla.
LUIĐI: Ama, kako da me ne zanima, mora da me zanima, itekako!
ĐOVANI: A, je l` tako, sad odjednom baš mora, a? A što se nisi pobrinuo da rezervišeš krevet bar mesec dana ranije, kao što se to obično radi!
LUIĐI: Kakav krevet? Šta da radim s njim?
ĐOVANI: Pa da, naravno, to su ženska posla, a? Eh, stara pesma! Samo im tutnemo u šake koverat s platom i kažemo: ''Snađi se!'' Onda insistiramo na svojim bračnim pravima,rke-koke,one zatrudne, govorimo im da uzimaju pilulu, a njih spopadnu papa,pa noćne more, od pilule ih glava zaboli . . . Onda dođu pelene, pa obdanište!
LUIĐI: Đovani, o čemu ti to pričaš?
ĐOVANI: Kažem, imaju one pravo, suviše smo mi ravnodušni! I mi smo na svoj način eksploatatori . .rke-koke! Ništa nismo bolji od gazda!
LUIĐI: Kakve to ima veze s tim što je ostavila otvorenu kuću i nestala tek tako . . . A nije mi napisala ni cedulju. Nisam ni doručkovao.
ĐOVANI:Gde je ona maslinka, ko je pojeo?
LUIĐI: Koja maslinka? A, ona maslinka! Je l` nisam smeo?
ĐOVANI: Dabome da nisi. To ti je bila maslinka tvoje žene.Budalo! Ti bi čak i svome odojčetu uzeo maslinku iz usta!
LUIĐI: Maslinka moje žene . . . pa usta odojčeta? Jesi ti normalan?
ĐOVANI: Ta, zar ti ništa ne znaš? Kad se neko rodi . . . znaš, ono sirće . . . što posle iscuri . . . Ne, dobro, pustimo to . . . Bolje onako postepeno, inače . . . inače . . . Da počnemo mi lepo od pape . . . Elem, naš mali Pavao . . . Što plaši žene trudnoćom . . . pa znaš valjda šta papa govori tvojoj ženi kad spava!
LUIĐI: Šta, papa govori u snu!?
ĐOVANI: Ama ne, to ona sanja kako joj on kaže: ''Ne uzimaj pilulu!''
LUIĐI: Ali ona je i ne uzima!
ĐOVANI: Dakle, ipak znaš!
LUIĐI: Šta znam?
ĐOVANI: Da ona ne uzima pilulu!
LUIĐI: Pa upravo sam ti rekao!
ĐOVANI: A ko je to tebi rekao?
LUIĐI: Ko treba da mi kaže – kad već znam! Ne treba njoj pilula. Ne može da ima decu, nešto nije u redu sa njenim kanalima.
ĐOVANI: Ništa njenim kanalima ne fali, druškane! Upravo sam brisao od vode . . .
LUIĐI: Brisao si od vode – njene kanale?
ĐOVANI: Ne kanale, nego vodu! A nije to bila baš voda, nego više kao nekakvo sirće – sa nekoliko maslina. Upravo si jednu pojeo.Margerita se bila sva utegla, a Antonija je naterala da se razveže . . . kad ono – puf, izleteo stomak kao da je u devetom mesecu!
LUIĐI: Mojoj Margeriti?
ĐOVANI: Pa su je odneli u bolnicu kolima hitne pomoći, jer zamalo da se ovde porodi.
LUIĐI: Ovde?
ĐOVANI: Ne, nego tamo. (Pokaže krevet)
LUIĐI: Đovani!Gde mi je žena?
ĐOVANI: Pa rekao sam ti, u bolnici!
LUIĐI: U kojoj bolnici?
ĐOVANI: Ko zna! Da si joj na vreme rezervisao krevet – sad bi smo znali. Ovako, to će jadniče verovatno da se rodi u kolima za hitnu pomoć, dok ga tamo vode sa svim tim maslinkama.
LUIĐI: Hoćeš već jednom da preskočiš te maslinke, molim te! Govori u kakvu je to bolnicu otišla?
ĐOVANI: U porodilište.
LUIĐI: U porodilište?
ĐOVANI: Tamo gde presađuju prevremene bebe iz jednog stomaka u drugi.
LUIĐI: Presađuju bebe?
ĐOVANI: Evo malo pojma: Uzmu . . . šator za bebe, napumpaju ga kiseonikom, a onda unutra smeste majke . . . . ne, nego očeve . . . ne, hoću da kažem, bebu! A onda uzmu drugu majku . . . i kad joj naprave carski rez, sve je potpuno automatizovano, stave joj u stomak ono dete . . .
LUIĐI: Zaveži!
ĐOVANI: Tačno! Zavežu, to jest, opet ušiju . . .
LUIĐI: Baš me briga za taj bapski šator, za to presađivanje, za te automate! Hoću da znam gde je to porodilište! Gde ti je imenik?
ĐOVANI: Nemam ga.
LUIĐI: Zašto?
ĐOVANI: Šta da radim s njim, kad nemam telefon! Da ga prelistavam, da vidim koga ima u gradu?
LUIĐI: Idem onda dole, u bar, oni ga imaju . . .
ĐOVANI: Ah, čekajTo ti je ginekološka klinika!
LUIĐI: U kliniku? Pobogu, pa to ti je na suprotnom kraju grada.Što su je odveli čak tamo?
ĐOVANI: Rekao sam ti, tamo su usavršili tu specijalnu tehniku. Mislim, to presađivanje. Oni i nalaze drugu ženu. Onu što je spremna da preuzme dete od prve majke. To može da bude i neka njena prijateljica, pa je dovedu u bolnicu, neku što je dovoljno šašava, da tako nešto uzme u obzir . . . Te tako, uzmu tu ženu . . . auh! Moju ženu! Ona je toliko šašava da je u stanju smesta da pristane! Hajde, brzo, moramo da telefoniramo! Žao mi je, Luiđi, ali ja ne mogu da ti pomognem.
LUIĐI: Ma ko te uopšte pita?
ĐOVANI: Pa ja sam najbliži rođak!
LUIĐI: Meni – nisi!
ĐOVANI: Ali ja sam muž!
LUIĐI: Ne, ne! Ti si muž druge majke, a ja sam muž prve majke!
ĐOVANI: Ali nakalemljena majka je moja žena!
LUIĐI: Šta me se tiče! Ja dajem svoj pristanak, i tačka!
ĐOVANI: Ako tako nešto uradiš, da znaš, ekspedovaću je da živi sa tobom!
LUIĐI: Pa ona već živi sa mnom!
ĐOVANI: Mislim na moju ženu! Možeš slobodno da je zadržiš! AS ako će da ti hrani dete, možeš da zadržiš i mene!
LUIĐI: Zašto i tebe?
ĐOVANI: Pa ja sam onaj drugi otac, zar nisam?
LUIĐI: Jesi, al` ja sam prvi otac!
ĐOVANI: Jesi, al` ja sam onaj prvi drugi otac . . .
(Odlaze improvizujući u tom stilu)
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Dario Fo - Ne mogu da platim i neću da platim Empty Re: Dario Fo - Ne mogu da platim i neću da platim

Uto Avg 04, 2009 5:48 am
D R U G I Č I N

NAREDNIK: Nazad, nazad! Odmaknite se . . . opasno je . . . možda su prevozili zapaljiv materijal . . . Može da eksplodira svakog trenutka!
ĐOVANI: Zdravo, naredniče . . . Mi se izgleda uvek srećemo u nekim zgodnim trenucima.
NAREDNIK: A to si ti . . . zdravo! (Okrenut ka dnu sale) Ej, vi tamo . . . ma šta rade ti ludaci? Nazad . . . i vi . . . (Okrene se ka dnu sale levo) . . . Razilazi se, idite odavde . . . Idite na posao! Zar vam nije dosta nesreća što vam se dešavaju na poslu.
LUIĐI: Stvarno ga poznaješ?
ĐOVANI: Naravno, moj čovek . .
LUIĐI: Je l` stvarno?
ĐOVANI: Nego šta. Ej, naredniče ovo je kaustična soda, ima da se puši k`o kačamak, treba to ukloniti sa kiše.
NAREDNIK: Samo kako ćemo to? (Luiđi tapše Đovanija po ramenu)
ĐOVANI: Nije to neki problem.
LUIĐI: Đovani!
ĐOVANI: Najbolje da napravimo lanac.
LUIĐI: Đovani!
ĐOVANI: Zovi one odande, pa da sve to prebacimo ovamo.
NAREDNIK: Dobra ideja! (Odlazi levo) Ehej, hej, vi tamo! Dođite da pomognete!
ĐOVANI: Eh, i te moje jebene ideje . . .
LUIĐI: Slažem se.
ĐOVANI: Sa čim?
LUIĐI: Pa sa tim – da su jebene.
ĐOVANI: (Organizuje ih) Pa lepo, hajde, rasporedimo se,. znaš, baš me podsećaš na mog bivšeg gazdu. Taj stari sumnjičavac imao je psa starijeg od sebe . . . skoro gluvog . . . ali odličnog čuvara. A pošto je gazda verovao samo njemu, kupio mu je aparat za sluh.
NAREDNIK: Aparat za sluh, za psa?
ĐOVANI: DA, i to vrlo jak aparat, na baterije. Privezao mu ga je uz butinu, sa unutrašnje strane. Samo, pas je digao nogu da se ispiša . . . popišao se na bateriju, kratak spoj, i izgore ti džukela iz čista mira!
NAREDNIK: Dobro, paziću da ne podignem nogu! (Nasmeju se. Narednik izgleda zbunjen) Ta priča ima, valjda, nekakvo naravoučenije, samo ne znam kakvo.
LUIĐI: Nego, gde su vozači?
ĐOVANI: Valjda otišli da traže pomoć.
NAREDNIK: Ne, izgleda da su kidnuli.
ĐOVANI: Zašto?
NAREDNIK: Sad ćemo da vidimo. (Svako od njih gurne prst u po jednu vreću pa ga lizne) Šećer!
LUIĐI: Ovo je brašno!
ĐOVANI: A ovde je pirinač! Vidi ti gadove jedne! Gde li su to samo vozili?
NAREDNIK: Prvi tovar je bio za Švajcarsku, a drugi za Nemačku.
ĐOVANI: A kako prolaze kontrolu?
NAREDNIK: Čim udare plombu i krenu, nema više kontrole!
LUIĐI: Osim ako se usput ne prevrnu.
NAREDNIK: Ne, ništa ja ne znam . . . Držim se onog što na kamionu piše:''kaustična soda''! Nije moje da proveravam. To je posao mog pretpostavljenog, koji će stići ovde za par sati. Ja u slučaju saobraćajne nezgode, u neđuvremenu, treba samo da regulišem saobraćaj! A sad da ste mi zdravo, odoh ja to i da radim! (Ode)
ĐOVANI: Ama, kuda ćeš? . . . E ovaj je potpuno skrenuo!
LUIĐI: Ne, mi smo skrenuli! Pravi smo idioti, u stvari. Rintamo ovde kao sluge,da spasemo robu tih lopuža! Nego, znaš šta ću da uradim? Imam da uzmem par tih vreća i da ih odnesem kući!
ĐOVANI: Ma jesi li lud?!
LUIĐI: Lud? Ja lud? Slušaj,zaboravio sam da ti kažem.
ĐOVANI: Šta to?
LUIĐI: Od sutra ne radimo!
ĐOVANI: Kako ne radimo?
LUIĐI: Ukinuli su nas,svih nas šest hiljada dobija otkaz
.ĐOVANI: Svih šest hiljada?
LUIĐI: Ne,5998 i nas dva komada!
ĐOVANI: Kako, zatvaraju, znači, fabriku? A zašto da je zatvore? Pa uopšte ne posluju loše! Imaju narudžbine i za sledeću godinu.
LUIĐI: Sele se negde, gde je radna snaga još jeftinija.
ĐOVANI: Pa ona nigde nije jeftinija nego kod nas.
LUIĐI: E izgleda ponegde i jeste. (Đovani stoji, razmišlja, sa podignutim rukama. A onda ih najednom spusti)
ĐOVANI: Dosta mi je više. !
BRIGADIR: Ehej, vas dvojica, kuda ćete! Stojte ili pucam!
ĐOVANI: Pucaj mudonja!!
ANTONIJA: Jesi li videla kako su bili ljubazni oni iz hitne pomoći,dosta je bilo da im se kaže slušajte,ova devojka uopšte nije trudna....nego se natovarila pokradenom robom. Jedva su dočekali da nam pomognu. Pa jel tako? Ovo je stvarno poslednji put.
MARGERITA: Ma slušaj,dosta je više!! Ne mogu da izdržim,sita sam tih tvojih zavrzlama. Izvini,ali ja dižem ruke od toga. Neću više da čujem ni za jedan paketić!!
ANTONIJA: Izvadi taj zeleniš pa da natrpamo još jednu turu!
MARGERITA: Slabo ti je to sklonište.
ANTONIJA: U tu šupu niko ne zalazi tamo moj svekar ima baštu,sve će biti na sigurnom. MARGARETA: Pogledaj,ima salate za mesec dana.
ANTONIJA: Vadi!!
BRIGADIR: Ne mrdajte, ostanite gde ste! E ovaj put sam vas uhvatio! Opa,sad su obe trudne! Kako im samo rastu ti stomaci!? Odmah sam ja video da je to neka mućka! Ne,ne pomeraj se!! Vrati se u prvobitni položaj.
ANTONIJA: Ma vi ste ludi! O kakvoj to mućki pričate?
MARGERITA: (Klone na krevet, slomljena) Eto, gotovo je, znala sam!
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Dario Fo - Ne mogu da platim i neću da platim Empty Re: Dario Fo - Ne mogu da platim i neću da platim

Uto Avg 04, 2009 5:48 am
BRIGADIR: Eto, na kraju, ipak niste izgubili svoje detence! (Obraća se Antoniji) A i vama treba da se čestita. Sve za pet sati: vodila ljubav, zatrudnela, i još stigla u deveti mesec . . . Kakva brzina! A još hoćete i da dojite!! Vadi ruke!
BRIGADIR: Muževi idu u otimačinu, onda daju robu ženama koje od njih prave stomake i furaj! Ceo dan samo gledam trudnice kako se šetkaju. Pa je l` moguće da su sve žene u ovom bloku ostale istovremeno u blagoslovenom stanju? Zrele žene, devojke, devojčice, čak i jedna baba!!
ANTONIJA: To je zbog Svete Eulalije!
BRIGADIR: Ej!!
ANTONIJA: Znate, to je ona svetica što nikako nije mogla da rodi dete, ali kad je doterala do šezdeset godina, bog otac joj se smilovao da ostane trudna.
BRIGADIR: Ej!!
ANTONIJA: NJen muž je čak imao preko osamdeset!
BRIGADIR: Ej!
ANTONIJA: Znate kako je, snaga vere! Ali, kažu da je on umro odmah zatim. U svakom slučaju, da obeleže to čudo, žene iz ovog kraja grada tri dana nose lažne stomake.
BRIGADIR: Lepa tradicija. Divota, znači praznite prodavnice? . . . Samo da bi imale od čega da napravite lažne stomake.Dosta sa tim cirkusom! Vadite to, da vidim šta tu imate! Inače ću da izgubim strpljenje!
ANTONIJA: I šta ćete onda? Da nam pocepate haljine? Upozoravam vas, ako nas samo pipnete, ima prokletstvo da vas snađe!
BRIGADIR: Nemojte da me zasmejavate. Kakvo prokletstvo?
ANTONIJA: Isto ono što se dogodilo mužu Svete Eulalije. Taj matori je bio nevernik:.Onda se desilo drugo čudo:iz stomaka izrasle ruže, čitava bašta!
BRIGADIR: Vidi ti čuda! Baš divota!
ANTONIJA: Dabome, samo priča još nije gotova . . . Mužu se istog trenutka smrklo pred očima: ''Ne vidim, ne vidim''! vikao je. ''Oslepeo sam! Bog me je kaznio!'' ''Veruješ li sad, o neverniče?'' uzviknula je Sveta Eulalija. ''Da, da verujem!'' I onda – treće čudo: iz ruža se pojavilo dete od deset meseci, što je već znalo da govori, pa mu je reklo: ''Tata, tata, Bog ti oprašta, sad možeš mirno da umreš.'' Dotaknulo mu ručicom glavu i stari umre na mestu. Ali, spokojno.
BRIGADIR: Stvarno zanimljivo! A sad dosta sa tim brbljanjem i da vidim te ruže . . hoću da kažem . . .,postajem nervozan!
ANTONIJA: Dobro, znači vi ne verujete u čuda?
ANTONIJA: Lepo, kako hoćete. Nemojte samo posle da mi kažete kako vas nisam upozorila. (Margeriti) Hajde, diži se, pa da se otkrijemo! Pevaj:
Sveta Eulalijo, o boginjo stomaka,
Pokaži neverniku koliko si jaka!
Nek` onog što ne veruje u čudo,
Sustigne tvoje prokletstvo hudo!
Nek` mu se prvo sve pred očima smrkne,
Pa ako ni onda ne poveruje, nek` crkne!
(Raskopčavaju kapute)
BRIGADIR: Šta je sad to?
ANTONIJA: Šta to? . . . O, gledaj! Izgleda salata!
BRIGADIR: Salata?
ANTONIJA: Da, baš salata: zelena salata, zelje, blitva, pa i jedan kupus.
MARGERITA: Kod mene je i jedan kelj.
BRIGADIR: Ma kakva je to priča? Čto ste natrpale sav taj zeleniš na stomak?
ANTONIJA:Nismo mi to sakrile! Zar ne vidite da je to čudo!
BRIGADIR: Čudo prirode! Kelj i salata. Rotkve strugane. A gde su ruže?
ANTONIJA: Skupe su! Čuda se prave od onoga što ima pri ruci. Ali mislite višta hoćete, to nije zabranjeno! Ili možda ima neki zakon koji kaže da naši građani, posebno oni ženskog roda, ne smeju da nose mešanu salatu, a la kart, i tako to, oko stomaka?
BRIGADIR: Ne, ne . . . Naravno da ne postoji takav zakon . . . Ali ne razumem zašto ste stavile na sebe sve to povrće?
ANTONIJATo je u čast Svete Eulalije, a ko ne veruje pogodiće ga prokletstvo! (Svetlo zatreperi, pa utrne)
MARGARITA: Nestalo je struje!!
ANTONIJA: Ćuti!!
BRIGADIR: Šta se to dogodilo, zašto nema svetla?
ANTONIJA: Kako nema?
BRIGADIR: Pa vidite da je nestalo . . . Mrak je.
ANTONIJA: Ma kakav mrak, ja vidim! (Margeriti) I ti vidiš, jel` da?
MARGERITA: Ne! (Antonija je šutne) Da, da vidim,odlično vidim!
ANTONIJA: Možda to vi gubite vid! (Margerita polako prilazi Antoniji) O moj Bože, oslepeo je! Pogodilo ga prokletstvo! Bog ga je kaznio! Oh, jadnik!
BRIGADIR: Dosta!
BRIGADIR: Hoću da izađem . . . Gde su vrata? Hoću da izađem!
ANTONIJA: Čekajte da vas otpratimo . . . Evo ovako . . . Ovde su vrata. (Otvara orman, brigadir se zaleti kao pomahnitao i tresne unutra, odbivši se, zatetura se i padne na leđa)
BRIGADIR: Auh, pobogu!
MARGERITA: Razbio je glavu!
BRIGADIR: Ajaooo . .
ANTONIJA: Dete to je ono dete koje vam je dodirnulo čelo svojom ručicom!Čoveče,čoveče..!!Auh, onesvestio se.
MARGERITA:Ama, da nije mrtav?
ANTONIJA: Ma kakvi mrtav . .
MARGERITA: Mrtav je, mrtav je! Prestao je da diše!
ANTONIJA: Ma ne, uplašio se, pa mu pripalo muka. Diše . . . ne diše! A ni srce mu ne lupa!
MARGERITA: O Bože, ubile smo ga! Ubile smo jednog brigadira!
ANTONIJA: Bogme, izgleda da smo malo preterale! Šta ćemo sad? A?
MARGERITA: Što mene pitaš? Kakve ja imam veze? Sve si to ti uradila! . . . Žao mi je, ali ja idem kući. A moji ključevi? . . . Gde sam stavila ključeve od kuće?
ANTONIJA: E baš si prava prijateljica, ostavljaš me samu, je li? Što ti je solidarnost!
MARGERITA: (Nalazi svežanj ključeva na kredencu) A, evo ih! Evo ih još!Dva svežnja ključeva! Pa ovo su ključevi moga muža! Znači bio je ovde . . . Došao da me traži . . . zaboravio ih!
ANTONIJA: Samo ne paniči! Ako ih je zaboravio, doći će da ih uzme.
MARGERITA: Sigurno je sreo tvoga muža, a taj možeš misliti, mora da mu je ispričao kako sam trudna. I šta sad ja da mu ispričam? Nisam ja tako spretna kao ti kad treba da se laže! . . . A, žao mi je. Ja se odavde ne mrdam. I sad ti vidi šta ćeš sa mnom! Jebi ga,ju! Ma šta ju!!Šta sad to izvodiš?
ANTONIJA: Veštačko disanje!
MARGERITA: Šta će to cimanje da mu pomogne? Ne radi se to tako . . . Treba primeniti disanje usta na usta.
ANTONIJA: Jest` sad ću da navalim da ljubim jednog brigadira! LJubi ga ti, ako možeš!
MARGERITA: Neću! Kad bismo imale bar bocu sa kiseonikom . . .
ANTONIJA: Pa ja je imam, za onaj Đovanijev brener! Pomozi mi.Ovo za vodonik ćemo da zatvorimo, a otvorićemo ovo za kiseonik.
MARGERITA: Jesi li sigurna da će to pomoći?
ANTONIJA: Kako da ne . . . Videla sam na teve-u..
MARGERITA: Molim...?
ANTONIJA: Evo, vidiš. Počinje da diše . . . Gledaj kako mu se pomera grudni koš . . . Eto, diže se . . . diže se . . . A sad će da se spusti . . .
MARGERITA: Meni se čini da se i dalje diže . . . diže mu se . . . I stomak . . . Ehej . . . stani! Prepumpala si ga! Šta to radiš?
ANTONIJA: Ne mogu da mu izvadim cev iz usta . . . stegnuo je zubima! Zatvori . . . idi zatvori dovod! Brže! Ne, ne, na drugu stranu . . . na drugu stranu se zatvara!
MARGERITA: Evo, gotovo.Kakva stomačina!!
ANTONIJA: Eto sad je i on zatrudneo, zajedno sa nama, i to karabinjer!
MARGARETA: I to još mrtav!
ANTONIJA: Trudan, mrtav karabinjer.

(Mrak. Navlači se zastor. Polako se pojačava svetlo. Na sceni su Luiđi i Đovani)
ĐOVANI: Vidiš kako smo ga zajebali,umesto kod mene došli smo kod tebe.
LUIĐI: Čoveče zaboravio sam ključeve u tvom stanuhajde, daj mi ključeve od tvog stana, pa da donesem ključeve od moga stana.
ĐOVANI: Je l` ? A što te tamo brigadir čeka k`o kobac i – cap!
LUIĐI: Uh, kako sam samo pristao da me umešaš u te govnarije! (Čuju se koraci) Pazi, dolazi neko . . . Pokrij, sakrij kese! (Skida mantil i baca ga na pokradenu robu)
GLAS SPOLJA: Izvinite, da vas nešto pitam . . .
LUIĐI: Vidi, molim te, kako liči!
POGREBNIK: Ličim . . . na koga?
ĐOVANI: Na jednog brigadira karabinjera sa brkovima, koji je pljunuti onaj policijski narednik, samo bez brkova . . . Ha, ha . . . Izvinite što se smejem, al` mi izgleda kao da igram u nekoj komediji koju sam davno video, gde nisu imali dovoljno glumaca, pa je jedan od njih igrao sve policajce koji se u komadu pojavljuju.
POGREBNIK: Ja sam iz pogrebnog zavodr!
ĐOVANI i LUIĐI: (Istovremeno obojica pljunu u stranu) Daleko bilo!
ĐOVANI: Izvin`te al` došlo mi nekako spontano.
POGREBNIK: O, ništa, ništa . . . Razumem vas . . . Svi to rade čim me ugledaju . . . A i ja to uradim kad vidim sebe u ogledalu.
ĐOVANI: Inače ste baš simpatični.
POGREBNIK: Hvala. Nego, da ne znate slučajno da li ovde stanuje neki Serđo Prampolini?
LUIĐI: Da, gore, na trećem spratu. Ali sigurno nije kod kuće, nego u bolnici . . . Stalno mu nešto fali . . . nije mu lako!
POGREBNIK: Faktički, on je umro.
LUIĐI: Au, pandrkno Prampolini!!
POGREBNIK: Da, da, ni ja ne mogu na to da se naviknem, mada sam paker već dvadeset godina,
ĐOVANI: Paker, kakav paker?
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Dario Fo - Ne mogu da platim i neću da platim Empty Re: Dario Fo - Ne mogu da platim i neću da platim

Uto Avg 04, 2009 5:49 am
POGREBNIK: Pakujem kovčege. Nego . . . da li će tokom dana biti tu neko od njegovih? Trebalo bi da im isporučim kovčeg. Tu mi je, ovde dole.
LUIĐI: Čujte, sin mu se vraća večeras kući, ali bi vam bolje bilo da mu odnesete kovčeg pravo u bolnicu, mislim, ako je već tamo umro.
POGREBNIK: Pa ja upravo dolazim iz bolnice, ali na nesreću, pokojnika tamo više nije bilo. Nadao sam se da ću ga naći ovde, ali eto, izgleda da su ga odneli negde. . ko zna gde.u plave daljine.
ĐOVANI: Onda je možda najbolje da kovčeg ostavite dole. Na ulazu.
POGREBNIK: Ne, to ne bih mogao . . . da ostavim kovčeg tek tako . . . Znate, kovčeg za mrtvaca . . . tek tako ostavljen . . . gde svi prolaze . . . A deca bi to jedva dočekala da se uvlače u njega . . . kao Indijanci što voze čamac . izvinite, neko pouzdan mora da mi potpiše dostavni list.
LUIĐI: Ja nisam pouzdan
POGREBNIK: Šteta.Vi mi delujete kao pouzdan čovek.. Stanujete ovde, jel` tako?
LUIĐI: Da, ja stanujem baš ovde.
POGREBNIK: Pa lepo, onca je sve rešeno. Predaću vam kovčeg, ubacićemo ga u vaš stan, a kad dođe taj pokojnikov sin . . .
LUIĐI: Šta, da imam mrtvački kovčeg u kući? A i stan mi je vrlo mali.
POGREBNIK: Pa ni kovčeg nije mnogo veliki . . . Uostalom, ako zanemarimo njegovu pomalo mračnu funkciju, čak je i dekorativan ..
LUIĐI: Ali problem je u tome što ni mi ne možemo da uđemo, jer nemam ključ . . . i eto, dreždimo ovako napolju.
POGREBNIK: E baš šteta!.
ĐOVANI: Ne, čekajte . . . možda tu ipak ima rešenje. Odnesimo ga u moj stan. Stanujem odmah tu prekoputa . . . Ako imate poverenja, ja bih ga preuzeo.
POGREBNIK: Kako da nemam poverenja! Ne znam prosto kako da vam zahvalim.
ĐOVANI: Ma ne, ništa to nije. Nego, da mi za uzvrat učinite jednu uslugu.
POGREBNIK: Izvolite, izvolite! Za Vas može na rate sa horom lokalnih anđela...
ĐOVANI: Nisam ja na to mislio.Da nam dopustite da ubacimo ove stvari u kovčeg . . . Znate, pošto pada kiša, a ovo je osetljiva roba ne bi valjalo da se pokvasi. Kovčeg ima poklopac, nadam se?
POGREBNIK: Da, da, kovčeg je po propisu . . . sirotinjski, ali poklopac ne sme nikad da zafali.
ĐOVANI: Znam, znam, što ono kažu – treba loncu poklopac!
POGREBNIK: Vi ste smrtno duhoviti.Idem ja da odmah istovarim kovčeg. (Izlazi. Đovani i Luiđi podižu robu)
(Izlaze. Promena scene, sklanja se zastor. Sledeća scena – u Antonijinom stanu. Antonija opet slaže robu ispod kaputa, koji zakopčava. Brigadir još leži onesvešćen)
LUIĐI: (Šapuće) Ej, ima li koga? Je l` tu brigadir?
MARGERITA: Ko je? Jesi li to ti , Luiđi? Ma šta je? Kakav ti je to šešir?
LUIĐI: O, Margerita, slatka moja, kad bih ja bio ti,a ti da si ja,ja bih tada rekao tebi,odnosno sebi,da ja,ustvari ti,volim sebe,odnosno tebe,više od sebe,to jest tebe,ovaj...mene...jebo te,zbunih se... Da te vidim. Ama nemaš stomak!? A dete? Gde je dete? Jesi li ga izgubila?
MARGERITA: Ne, ne . . . ne brini, sve je prošlo kako treba . . .
LUIĐI: Stvarno? A ti si dobro? Ispričaj mi . . .
MARGERITA:. Bolje da ti ispriča Antonija . ..
LUIĐI: Zašto Antonija?
POGREBNIK: (Spolja )Pardon,. je l` da ulazimo ili ne?
LUIĐI: Da, da uđite slobodno . . . Nema tu brigadira. Da. Nema nikoga. (U tom trenutku se otvore vrata ormana, tako da se vidi okačen brigadir. Margerita ih hitro zatvori)
LUIĐI: Hajde, Đovani, izađi slobodno iz sanduka .
ĐOVANI: (Spolja) Šteta, tako mi je bilo udobno u njemu . . . Čak sam i zadremao . (Ulazi sa pogrebnikom. Unose mrtvački kovčeg) Sanjao sam da je brigadir mrtav, da ga je Antonija naduvala vodonikom tako da mu je stomak rastao, rastao i na kraju je počeo da leti kao balon! (Ponovo se otvaraju vrata ormana. Đovani, koji ulazi unatraške noseći kovčeg zajedno sa čovekom iz pogrebne službe, nesvesno zatvara vrata ormana)v Ma da ti ne pričam, kakvi snovi!
POGREBNIK: Treba neko da mi potpiše.
ĐOVANI: Ej šefe, nećete da popijete nešto?
POGREBNIK: Ne hvala,ne pijem na dužnosti. Pa,vidimo se uskoro.. Ništa,ništa...
MARGERITA: O, Đovani, zdravo!
ĐOVANI: Pa jel` se rodilo to dete ili još nije?
ANTONIJA: (Uleće) E pa da čujem šta je to tako važno šta si imala da mi kažeš? (Zaustavi se kao paralisana) . . . Ahhhh . . . vratili ste se . . . konačno!
ĐOVANI: Antonija! Šta je to sa tvojim stomakom? Jel` to zbog presađivanja?
LUIĐI: Presađivanja?
ANTONIJA: Pa eto, tako nekako!
ĐOVANI: Tako nekako! Je l` bilo i li nije?
ANTONIJA: Jeste . . . nije bilo baš tako, kako da kažem . . .
ĐOVANI: Znao sam, znao sam . . . Šta sam ti rekao! . . . Ta je udarena, baš udarena, ma treba je izudarati! (Hoće da se odvoji od vrata ormana, ali mora odmah da se vrati da ih pridži) Jesu li ti napravili carski rez?
ANTONIJA: Da, ali mali.
ĐOVANI: Kako mali?
ANTONIJA: Pa mislim koliko treba.
LUIĐI: (Margeriti) I tebi su napravili carski rez?
MARGERITA: Pa da, ne znam, Antonija, jesu l` mi ga napravili?
LUIĐI: Što pitaš nju . . . Zar ti ne znaš?
ANTONIJA: Ne zna, jadnica, uspavali su je! Pa kad je uspavana, kako može da zna!?
ĐOVANI: (Antoniji) Šta, pa nisu tebe valjda budnu operisali?
ANTONIJA: Ta dosta više! Je l` ovo neko unakrsno ispitivanje? (Tokom dijaloga naizmenično pritrčavaju da zatvore vrata ormana, koja se neprestano otvaraju. U jednom trenutku kao iz nekakve, gotovo, solidarnosti otvore se vrata ormanića i vrata od stana. Sve se to pretvara u apsurdnu vrtešku) Bednici, umesto da ih zanima kako smo sa zdravljem, da l` smo uopšte žive . . . oni . . . ma . . . Još nas dve, da se vas dvojica ne bi brinuli, ustale iz kreveta kao dve kretenke, a oni iz bolnice nisu hteli ni da nas puste . . . (Đovaniju) A šta je, po tebi, trebalo da uradim? . . . Ova samo što nije igubila to dete . . . A ja sam mogla da joj ga spasem . . . Htela sam da budem solidarna . . . Zar nisi sam uvek govorio kako treba da se pomažemo . . . I da jedan pošteni radnik treba da bude . . .
ĐOVANI: Dobro, dobro, imaš pravo . . . izvini
LUIĐI: Hvala ti za to, Antonija, stvarno si sjajna žena!
ANTONIJA: Šta je ono? Nekakav poklopac?
ĐOVANI: A to, nije to nikakav poklopac, nego kolevka! Kupio je Luiđi, čim je čuo za bebu, znaš da ljulja, da ljulja . . . Moderna kolevka, vidiš, kači se na plafon, pa se ljulja.
ANTONIJA: Ali tako dugačka?
ĐOVANI: Ma da, znaš, dete raste, a mi smo u porodici povisoki.To nam je porodično.. (Antonija legne na krevet, ne baš ubeđena. Neki stariji čovek se pojavljuje na ulazu. To je isti onaj glumac, samo dobro prerušen)
STARI: Jel` slobodno? Da ne smetam?
ĐOVANI: O, tata, kakvo prijatno izneneđenje!
LUIĐI: Tata je mlađi od tebe.
ĐOVANI: To nam je porodično.
ANTONIJA: Zdravo tata!
ĐOVANI: Poznaješ moje prijatelje? Margerita . . . Luiđi . . . Ovo je moj otac.
STARI: Milo mi je.(Margeriti) Kako je moja Antonija . . . Baš dobro izgledaš . . . Što si se podmladila . . .
ĐOVANI: Ne, tata, nije to Antonija . . . Ovo je Antonija.
STARI: A, je li?
ANTONIJA: Da, tata, ja sam.
STARI: Šta radiš tu u krevetu? Nije ti dobro?
ĐOVANI: Ne, čeka dete.
STARI: A je l` . . . a gde je otišlo? Ništa ne brini, vratiće se. (Gleda Luiđija kao da ga vidi prvi put) A, evo ga, vratio se . . . A bogami, to je već prava momčina . . .Ipak ne bi smeo da puštaš da te majka čeka . . .
ĐOVANI: Ama tata, to mi je drug.
STARI: Bravo! Tako je, otac uvek treba da svome detetu bude drug! Nego, došao sam da vam kažem, da će da vas isteraju iz stana!
ĐOVANI: Ko da nas istera?
STARI: Pa gazda ove zgradurine. Greškom su poslali otkaz na moju adresu. Evo ga. Piše da već četiri meseca ne plaćate kiriju.
ĐOVANI: Pobogu, Antonija, u čemu je stvar!? Govori!
ANTONIJA: Vidi ti njega, dernja se na trudnu ženu . . . uplašićeš dete! Hoćeš da bude prevremeno, pa da moramo opet da ga presađujemo?
MARGERITA, LUIĐI, STARI: O, neee! Pssssst!
ĐOVANI: Dobro, dobro, Ovde piše da ne plaćamo već četiri meseca. Atonija, odgovori! Hoćeš li molim te da mi objasniš?
ANTONIJA: E pa lepo: jeste istina je, ne plaćam već četiri meseca, a ne plaćam ni struju, ni gas.
ĐOVANI: (Opet se razviče) Ali zašto nisi plaćala?
LUĐI, MARGERITA, STARI: (Pokazuju na stomake, da ga upozore) Psssst . . . Psssst!
ANTONIJA: Jer sa svim parama koje zajedno zarađujemo, jedva uspevam da te loše nahranim, i uopšte, da preživimo.
ĐOVANI: Zašto sam radio celog veka, a? (Viče) Jesm li radio zato da bi mi odsekli . . .
MARGERITA, LUIĐI, STARI: Psssst . . .Pssst . . . Pssst!
MARGERITA: Luiđi, moram nešto da ti kažem. Ni ja nisam uspela da platim kiriju.
LUIĐI: (Viče) Štaaaa!
ĐOVANI, ANTONIJA, STARI: Psssst!
ĐOVANI: Pa ovo je da poludiš! . . . Zašto mi nisi rekla da nemaš para?
ANTONIJA: A zašto me nisi pitao? A i šta bi ti uradio? Otišao bi da kradeš?
ĐOVANI: A ne, to ne .. . .
STARI: Nego, dobro sam se setio, doneo sam vam nešto. Ostavio sam to napolju. (Izlazi i odmah se vraća) (Donosi veliku vreću i stavlja je na sto) Našao sam ovo u mojoj šupi. To je sigurno vaše. E pa deco,pošto sam vam sve to lepo isporučio,odoh ja. Da ste mi zdravo i molim vas samo hrabro!! Kakva je kučka ova Rubi!!!
LUIĐI: Ama šta je ovo? Puter, brašno, povrće!
ANTONIJA: Dobro, jeste, to je roba koju sam juče kupila po sniženoj ceni.
ĐOVANI: U samoposluzi?
ANTONIJA:Da al` sam platila samo pola, a drugu polovinu sam zdipila.
ĐOVANI: Zdipila?
LUIĐI: (Margeriti) I ti?
MARGERITA: Da, i ja!
LUIĐI: Znači beba je laž...
ANTONIJA: Ne, nije istina . . . što lažeš? Ona nema veze! Samo mi je pomagala!
ĐOVANI: Ovo je da poludiš! . . . Ako nisam već poludeo . . .
ĐOVANI: Lažljivice jedna! Povrh svega si izmislila i to dete! (Luiđi ga silom zadržava
ANTONIJA: Ubij me! Jer i meni je dozlogrdio ovaj usrani život! Više nego tebi! A najviše su mi dozlogrdile te tvoje govorancije . . . o požrtvovanju . . . o tome kako trba ponosno stegnuti kaiš, čuvati obraz radničke klase..
ĐOVANI: Ma nisam ja besan na tebe, nego na samoga sebe, besan sam što se osećam tako bespomoćno . . . što su me zajebali . . . Pogledaj iza kreveta . . .
ANTONIJA: Krao si!
ĐOVANI: Krao sam! (Snažno kucanje)
LUIĐI: Ko je?
BRIGADIR: (Još se ne vidi) Policija! Otvaraj!
ANTONIJA: Brzo, da sve posakrivamo!
ĐOVANI: Stop! Ja više ne uzmičem!
BRIGADIR: (Izlazi iz ormana) Ja vidim! Vidim! Sveta Eulalija smilostivila se na mene! . . . Imam stomak!? Zatrudneo sam! Biću majka . . . ja sam majka! Hvala ti Sveta Eulalijo! Hvala ti! (Istrči iz sobe)
ĐOVANI: Šta da radimo?
ANTONIJA: Da pevamo!!
K R A J
Sponsored content

Dario Fo - Ne mogu da platim i neću da platim Empty Re: Dario Fo - Ne mogu da platim i neću da platim

Nazad na vrh
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu