Pablo Neruda

First topic message reminder :



Igraš se svakog dana svjetlošću svemira.
Profinjena uzvanice, stižeš u cvijetu i vodi.
Više si no ova bijela glavica koju stežem
svakoga dana poput grozda.
Ne sličiš nikome otkako ja te volim.
Dopusti da te položim među žute vijence.
Tko ti zapisuje ime dimnim slovima među južnim
zvijezdama?
Ah, daj da se sjetim kakva si nekoć bila, kad još nisi
postojala.
Iznenada, vjetar zavija i udara u moj prozor zatvoreni.
Nebo je mreža ispunjena mračnim ribama.
Ovamo svi vjetrovi neba stižu, svi.
Kiša halju odbacuje.
Prolijeću ptice.
Vjetar. Vjetar.
Ja se mogu boriti protiv ljudske sile.
Oluja tamo lišće kovitla
i odvezuje sve barke što su ih sinoć vezali za nebo.
Ti si ovdje. Ali ti ne bježiš.
Do posljednjeg krika ti ćeš mi odgovoriti.
Kao da te strah, sklupčaj se uz mene.
Pa ipak, ponekad ti je neka čudna sjena očima prohujala.
Sada, također sada, malena, cvijetak mi kozje krvi pružaš,
i čak ti grudi njima odišu.
Dok žalobni vjetar huji ubijajući leptire,
ja te ljubim, i radost moja grize ti šljivu usta.
Nije ti bilo lako priviknuti se na mene,
na dušu moju usamljenu i divlju, na ime moje koje svi
izbjegavaju.
Toliko puta vidjesmo kako zornjača plamti dok smo se
ljubili u oči
i dok su se nad našim glavama sumraci rasplitali u
razigrane lepeze.
Moje su te riječi zasipale, milovale.
Odavna sam volio tvoje tijelo od blistavog sedefa.
Za mene ti si vladarka svemira.
Cvijeće ću radosno, naš copihue, s planine donijeti,
lješnjake zagasite i košare šumskih poljubaca.
Želio bih učiniti s tobom
ono što proljeće s trešnjama čini.

11

Gladan sam tvojih usta, glasa i tvoje kose
i ulicama hodam ne hraneci se, tih,
kruh mi ne daje snage i zbunjuje me zora,
tražim tekuci zvuk tvojih koraka u danu.

Izgladnjeo sam za tvojim smijehom što klizi,
za tvojim rukama boje bijesne žitnice,
gladan sam blijedog kamena tvojih noktiju,
želim ti jesti kožu od netaknuta badema.

Želim jesti munju izgorjelu u tvojoj ljepoti,
nos koji vlada na tvome oholom licu,
želim jesti nestalnu sjenu tvojih trepavica

i gladan idem i vracam se njušeci sumrak
tražeci te, tražeci tvoje toplo srce
kao neka puma u samoci Quitratue.


12

Popuna ženo, putnena jabuko, topli mjesece,
gusti mirisu alga, blato i svjetlo smrvljeno,
kakvim se tamni sjaj otvara izmedu tvojih stupova?
Kakva drevna noc dira covjeka svojim culima?

jao, ljubiti je putovanje s vodom i zvijezdama,
sa zrakom utopljenim i grubim olujama brašna:
ljubiti je borba bljeskova
i dvaju tijela jednim medom poražena.

Od cjelova prelazim tvoj mali beskraj,
tvoje rubove, tvoje ruke i tvoja sicušna sela,
i oganj genitalni preobražen u slast

juri osjetljivim putevima krvi
sve dok se ne sruši kao karanfil nocni,
sve dok ne bude i ne bude jedino munja u sjeni.


13.

Svijetlo koje se s tvojim nogu penje do kose,
nabreklost koja obavija tvoj nježni oblik,
nije od morskog sedefa, ni od hladna srebra:
ti si od kruha, od kruha koji je ljubila vatra.

Brašno je podiglo s tobom svoju žitnicu
i izraslo unaprijedeno sretnim godinama,
kada je žito udvostrucilo tvoje grudi
ljubav je moja bila ugljen što zrije u zemlji.

O, hljeb je tvoje celo, tvoje su noge hljeb, i tvoja usta,
hljeb koji jedem, roden sa svjetlom svakog jutra,
ljubljena, topla zastavo pekarnica,

vatra ti dade poduku krvi,
od brašna si naucila da budeš sveta,
od hljeba si primila govor i miris.


14
Nedostaje mi vremena da slavim tvoje vlasi.
Moram ih brojati i hvaliti jednu pi jednu:
drugi ljubavnici žele živjeti s nekim ocima,
ja celim biti samo tvoj vlasuljar.

U Italiji su te nazivali Meduzom
zbog uvojaka i sjaja tvoje kose.
Zovem te: cupava moja i razbarušena:
i srce moje poznaje sva vrata tvoje kose.

Kada zalutaš u svojoj vlastitoj kosi
ne zaboravi me, sjeti se da te ljubim,
ne dopusti da odem izgubljen bez tvojih vlasi

u svijet mracan na svim svojim putevima
što samo sjenu poznaje i boli prolazne,
dko se sunce ne popne na toranj tvoje kose.


15.

Vec odavno te zemlja poznaje:
jedra si kao hljeb ili drvo,
tijelo si i grozd sigurne tvari,
teška si kao akacija, socivo zlacano.

Ne postojiš samo zato što si oci lete
i obasjavaju stvari kao otvoren prozor,
vec i zato što su te od gline umjesili i ispekli
u Chillanu, zacudenoj peci od opeka.

Bica se rasipaju kao zrak ili voda i studen
i neuhvatljiva su, brišu se u dodiru s vremenom,
kao da su prije smrti bila usitnjena.

Ti ceš pasti sa mnom kao kamen u raku
i tako za našu ljubav što ne bje potrošena
zemlja ce i dalje živjeti zajedno sa nama.

16

Ljubim komad zemlje koji si ti,
jer u poljanama planetarnim
nema druge zvijezde. Ti ponavljaš
umnocavanje svemira.

Tvoje beskrajne oci svjetlo su koje imam
sjaja rasutih zvijezda,
koža tvoja drhti kao što drhte putevi
kojima meteor putuje u kiši.

Od mjeseca bijahu za me tvoji bokovi,
od sunca tvoja usta duboka, i njihova slast,
od toliko goruceg svjetla kao med u sjeni

tvoje srce spaljeno dugim crvenim zrakama,
i tako prelazim vatru tvog oblika ljubec te,
malu i planetsku, golubicu i geografiju.


17.

Ne volim te kao da si ruža od soli, topaz
ili strijela karanfila koji pronose oganj:
volim te ko što se vole neke mracne stvari,
potajno, izmedu sjene i duše.

Volim te kao biljku koja ne cvjeta i nosi
u sebi, skriveno, svjetlo onih cvjetova,
i hvala tvojoj ljubavi u tjelu mi taman živi
gusti miris koji se uzdigao iz zemlje.

Volim te ne znajuci kako, ni kada, ni odakle,
volim te izravno bez problema i gordosti:
tako te volim jer ne znam voljeti drukcije,

nego na taj nacin na koji nisam i nisi,
blizu, da ti je ruka na mojim grudima moja
blizu da ti se oci sklapaju s mojim snom.


18.

Planinama ideš kao što stiže lahor
ili bujica što izvire iz snijega
i tvoja uzdrhtala kosa potvrduje
visoke šare sunca u šikarju.

Sve svijetlo Kavkaza pada na tvoje tjelo
kao na neku malu i beskrajnu amforu
u kojoj voda mijenja odjecu i pjesmu
na svaki prozracan pokrer rijeke.

U brdima stari put ratnika,
a dolje pomamna blista kao sablja
voda izmedu zidina pomamnih ruku,

sve dok ti ne primiš iz šuma iznenada
strucak ili munju nekog modrog cvijeta
i neobicnu strijelu nekog divljeg mirisa.

19.

Dok te golema pjena Crnog otoka,
modra sol i sunce u valovima kupaju,
promatram kako leti osa
zaokupljena medom svoga svemira.

Stiže i dolazi smirujuci svoj let ravan i zlatokos
kao da skliznu s neke nevidljive žice
otmjenost plesa, žed njenog pojasa,
i ubojstva zlocudnog žalca.

Od petroleja i narandze je njena duga,
i poout aviona istražuje u travi,
sa šumom klasja leti i nestaje,

dok ti izlaziš iz mora, naga,
i vracaš se svijetu puna sunca i soli,
statua blistava i sablja od pjeska.

20.

Ružna moja, ti si kesten rascešljani,
lijepa moja, divna si poput vjetra,
ružna moja, od tvojih se usta mogu stvoriti dvoja,
lijepa moja, cjelovi su ti svjeci kao lubenice.

Ružna moja, gdje su se skrivale tvoje grudi?
Majušne su kao dvije mjerice žita.
Volio bih na njedrima vidjeti dva mjeseca,
goleme tornjeve tvoje suverenosti.

Ružna moja, more nema tvoje nokte u svom šatoru,
ljijepa moja, cvijet po cvijet, zvijezdu po zvijezdu,
val po val, ljubavi, brojao sam tvoje tijelo:

ružna moja, ljubim te zbog tvog struka od zlata,
lijepa moja, ljubim te zbog jedne bore na celu,
ljubavi, ljubim te jer si svijetla i jer si tamna.

21.

O neka sva ljubav u meni slavi svoja usta,
da ne patim više ni casa bez proljeca,
prepustio sam bolu jedino svoje ruke,
sada mi, ljubljena, ostavi svoje poljupce.

Pokri svjetlo otvorenog mjeseca svojim mirisom,
sva vrata zatvori svojom kosom,
a ja, ne zaboravi, kada se uplakan probudim
zato je što sam u snovima tek izgubljeno dijete

što traci izmedu lišca noci tvoje ruke,
dodir pšenice koji mi prenosiš,
uzdrhtali ushit od snage i od sjene.

O, ljubljena i ništa više no sjena
u koju me pratiš u svojim snovima
i govoriš mi vrijeme svjetlosti.

22.

Koliko puta, ljubavi, ljubljah te odsutnu, bez uspomena,
ne prepoznavši tvoj pogled, ne gledajuci te, kentaurko,
u suprotnim krajevima, u podnevu što gori:
bila si jedino miris žitarica koje volim.

Možda sam te vidio, zamislio da prolaziš podižuci pehar
u Angolu, na svjetolosti lipanjskog mjeseca,
ili si ti bila struk one gitare koju dirnuh
u tmini i koja odjeknu kao neizmjerno more.

Volio sam te i ne znajuci, tražio sam tvoje sjecanje,
ulazio u puste kuce s lampom da bih ukrao tvoju sliku.
Ali, znao sam vec kakva jesi. Odjednom,

dok si išla sa mnom dirnuh te i život mi se zaustavi:
pred mojim si ocima bila, vladala si i vladaš.
Kao lomaca u šumama vatra je tvoje kraljevstvo.


23.

Vatra je bila svijetlo, a kruh kivan mjesec,
jesmin udvostruci svoju zvjezdanu tajnu,
i strašne ljubavi meke i ciste ruke
dadoše mir mojim ocima i sunce mojim culima.

O ljubavi, kako odjednom. iz odrpina
sagradila si zgradu slatke postojanosti,
porazila si nokte zlocudne i zavidne
i sad smo pred licem svijeta kao jedini život.

Tako je bilo i jeste, tako ce biti sve dotle
dok, divlja i slatka ljubavi, Matildo voljena,
vrijeme ne najavi za nas konacnu ružu dana.

Bez tebe, bez mene i svijetla necemo postojati:
tada, sa one strane zemlje i sjene
nastavit ce živjeti svjetlo naše ljubavi.


24

Ljubavi, ljubavi, oblaci na tornju neba
popeše se kao pobjednicke pralje,
i sve je gorjelo u modrini, sve bijaše zvijezda:
more, ladja i dan prognaše se zajedno.

Dodi da vidiš trešnje vode zvjezdane
i okrugao kljuc hitrog svemira,
dodi da dirneš vatru casovite modrine,
prije nego što se potroše njene latice.

Ovdje je samo svijetlo, mnoštvo, grozdovi,
prostor otvoren vrlinama vjetra
sve dok ne otkrije poslednje tajne pjene.

I izmedu tolikih nebeskih modrina, potopljenih,
gube se naše oci jedva predskazujuci sile
zraka, kljuceve podmorske.


25.

Prije no što sam te ljubio ništa ne bijaše moje:
teturao sam ulicama i stvarima:
ništa ne bijaše važno, a sve bez imena:
svijet je bio od zraka koji je cekao.

Upoznao sam salone pepeljaste,
tunele nastanjene mjesecinom,
hangare okrutne koji su se opraštali,
pitanja što su ustrajala u pijesku.

Sve bijaše prazno, mrtvo i nijemo,
palo, napušteno i propalo,
sve bijaše neotudivo strano,

sve bijaše tude i nicije,
dok tvoja ljepota i tvoje siromaštvo
ne ispuniše jesen darovima.

26.

Ni boja strašnih prudova Iquique,
ni ušce Rio Dulce de Guatemala
nisu izmijenili tvoj profil osvojen u žitu,
tvoj stil velikog grožda i tvoja usta gitare.

O srce, o moja iz sve ove tišine,
od vrhova gdje su vladale penjacice
do opustjelih ravnica platine,
u svakoj cistoj domovini ponovila te zemlja.

Ali ni plaha ruka mineralnih planina,
ni tibetanski snijeg, ni kamen Poljske,
ništa nije promijenilo tvoj oblik žitnog putnika,

kao da kreda ili pšenica, gitare ili grozdovi
Chillana brane u tebi svoje podrucje
proglasivši zakone šumskog mjeseca.


27

Gola si tako jednostavna ko jedna od tvojih ruku,
glatka, zemaljska, malena, obla i prozracna,
imaš crte mjeseca, puteve jabuke,
gola si tako tanka kao golo žito.

Gola si tako modra kao noc na Kubi,
na kosi imaš zvijezde i biljke povijuše,
gola si tako žuta i neizmjerna
kao ljeto u nekoj zlatnoj crkvi.

Gola si malena ko jedan od tvojih nokata,
obla, tanka, ružicna sve dok se ne rodi dan
i dok se ne povuceš u podzemlje svijeta

kao u dugacak tunel odjece i djela:
tvoja se svjetlost gasi, odjeva se i ostaje bez lišca
i ponovo se pretvara u jednu golu ruku.


28

Ljubavi, od zrna do zrna, od planete do planete,
mreža vjetra sa svojim sjenovitim mjestima,
rat sa svojim cokulama krvavim,
ili dan i noc klasa.

Kuda prodosmo, otoci, mostovi ili zastave,
violine prolazne jeseni izbodene,
radost je ponavljala usne kaleža,
bol nas je zaustavljala svojom lekcijom placa.

U svim republikama razvijao se vjetar
svoju neporocnu zastavu, svoju ledenu kosu
i zatim se vratio cvijet svome svjetanju.

Ali jesen u nama nikada nije ovapnjela.
U našoj domovini stalnoj nicala je i rasla
ljubav sa svim zakonima rose.


29
Stizes iz siromastva koliba juga,
krajeva tvrdih sa potresom i studeni
Sto su nam, kad i bogovi silazili u smrt,
dali u svojoj glini lekciju zivota.

Ti si konjic od gline crne i poljubac
tamnog blata, ljubavi, mak od gline,
golubica sumraka sto je ljetela neprestano.
skrabica sa suzama naseg jednog djetinjstva.

Djevojko, sacuvala si svoje srce siromaha,
tabane siromaha navikle na kamenje,
usta sto nisu uvek imala hljeb i uzitak.

Ti si s Juga siromasnog, odakle i moja dusa:
na njegovom nebu i dalje majka ti pere rublje
zajedno s mojom majkom. Zato te odabrah, drusice.


30.

Od arhipelaga imaš vlakna tise,
meso stvoreno vjekovima vremena,
vene koje poznavahu more drveta,
zelenu krv palu s neba na sjecanje.

Nitko nece podici izgubljeno mi srce
izmedu tolliko korijenja, u gorkoj svježini
sunca umnožena surovim bijesom vode,
amo živi moja sjena koja ne putuje sa mnom.

Zato si ti i sišla s Juga poput otoka,
nastanjen i okrunjen perjem i drvima
ja osetih miris lutajucih gajeva,

nadoh taman med koji upoznah u šumi,
i dirnuh na tvojim bokovima sjenovite latice
što su se rodile sa mnom i sazdale moju dušu.

31.


Sa lovorom Juga i mažuranom Lote
krunim te, mala vladarice mojih kostiju
i ne može ti nedostajati ova kruna
koju je stvarila zemlja sa balzamom i lišcem.

Ti si, ko taj što te voli, iz zelenih pokrajina:
odande donijesmo glinu koja nam tece u krvi,
lutamo gradom izgubljeni kao i mnogi drugi
uplašeni silno da ce zatvoriti tržnicu.

Ljubljena, tvoja je sjena od miomirisa šljive,
tvoje oci skriše na Jugu svoje korjenje,
srce je tvoje kao golubica škrabice,

tijelo ti je glatko kao kamen u vodi,
tvoji su poljupci grozdovi s rosom
i uza te živim zajedno sa zemljom.


32.

Kuca ujutru sa nejasnom istinom
ponjava i perja i pocetak je dana
bez smjera, lutajuca kao uboga lada,
zmedu horizonta, reda i snova.

Stvari kao da žele ostaviti tragove,
privrženost bez cilja, hladna naslijeda
papiri skrivaju zgužvane vokale
htejlo bi vino u boci slijediti svoje juce.

Gospodarice, prolaziš dišuci ko pcela,
dirajuci podrucija izgubljena u sjeni,
osvajajuci svjetlo svojom bijelom snagom.

I tada se ponovo podiže svjetlost:
stvari se pokoravaju vjetru života
i red uspostavlja svoj hljeb i svoju golubicu.


Podne

33.

Ljubavi, sada idemo kuci
gdje se ladolež uspinje stepenicama:
prije nego što stigneš vec je u tvojoj sobi
golo ljeto s nogama kozje krvi.

Naši skitnicki poljupci obidiše svijet:
Armeniju, gustu kaplju iskopana meda,
Cejlon, golubicu zelenui Yang Tse koji odvaja
drevnim strpljenjem dane od noci.

I sad se, ljubljena, vracamo morem koje šumi
ko dvije slijepe ptice nekom zidu,
gnjijezdu dalekog proljeca,

jer ljubav ne može ljeteti ne zaustavljajuci se:
zidu i morskom kamenju odlaze naši životi,
i našem kraljevstvu vratiše se poljupci.

34.

Ti si kci mora i sesticina mažuranu,
od ciste je vode tijelo tvoje, plivacice,
kuharice, krv ti je kao živa zemlja
i tvoje su navike zemaljske i cvjetne.

K vodi ti idu oci i podižu valove,zemlji
tvoje ruke i skace sjemenje,
tvoji duboki posjedi, u vodi i zemlji
u tebi se sjedinjuju kao zakoni gline.

Najado, tvoje tijelo sijece tirkiz
koji uskrsnuo ponovo cvijeta u kuhinji
tako da preuzimaš sve ono što postoji

i najzad spavaš okružena mojim rukama
što od sjenovite sjene odvajaju, da bi se odmorila,
povrce, alge i trave: pjenu tvojih snova.


35.

Odletjela ti je ruka u dan, s mojih ociju
svijetlo ude kao otvoreni grm divlje ruže.
Pijesak i nebo kucahu kao neka
najviša košnica presjecena u tirkizu.

Tvoja je ruka takla slogove što su treperili,
pehare i uljanice pune žuta ulja,
krunice, izvore i, prije svega, ljubav,
ljubav: žlice je cuvala tvoja cista ruka.

Vece je otišlo. Noc je spustila tajnovita
na covekov san svoju nebesku cahuru.
Tužni i divlji miris oslobodi kozja krv.

I vrati se tvoja ruka s leta leteci
da bi stavila perje koje smatrah izgubljenim
na moje oci koje je progutala sjena.

36.

Srce moje, kraljice nacave i celera:
leopardu mali i konca i luka:
rado gledam gdje blista tvoje malo carstvo,
ružje od voska, od vina i od ulja,

od cešnjaka i zemlje otvorene tvojim rukama,
od modre tvari upaljene u tvojim rukama
i seoba i seljenja od snova do salate,
reptila savijenog poput gumena crijeva.

Ti podižeš miris svojom kosilicom,
ti rukuješ sapunima u pjeni,
ti koja se uspinješ mojim ludim stubištem,

ti koja se služiš znakom mog rukopisa
i nalaziš u pjesku moje bilježnice
izgubljena slova što tražiše tvoja usta.


37.

O ljubavi, o luda munjo grimizne prijetnje,
posjecuješ me i ulaziš svojim hladnim stubama
dvorca koji je vrijeme okrunilo maglama,
bijednih zidova zatvorenog srca.

Nitko nece znati da je jedino nježnost
sagradila kristale tvrde poput gradova
i da je krv otvarala tunele zlosretne,
a da ne sruši zima njeno kraljevstvo.

I zato ljubavi, tvoja usta, koža i svijetlo i tvoje boli
bijahu nasljedstvo života, sveti
darovi kiše i prirode

koja prima i uzdiše trudnocu sjemenja,
tajnu oluju vina u podrumima,
bljesak žita u tlu.


38.

Tvoja kuca zvoni kao vlak u podne,
zuje ose, pjevaju tignjevi,
slap nabraja cinjenice rose,
tvoj osmijeh rasprostire svoj triler palme.

Modro svijetlo zida razgovara s kamenom,
stiže kao pastir fuckajuci svoj brzojav
i izmedu dvije smokve zelena gasa
uzlazu Homer u svojim šutljivim cipelama.

Jedino ovdje grad nema ni glasa, ni placa,
ni beskraja, ni sonata, ni usana, ni roga,
cuje se jedino razgovor vodopada i lavova

i ti koja se uspinješ, pjevaš, trciš, koracaš, silaziš,
sadiš, siješ, kuhaš, pribijaš, pišeš i vracaš se,
ili si otputovala i zna se da pocinje zima.


39.

Zaboravih ipak da su ti ruke nahranile
korijenje poljevajuci ruže zapletene,
sve dok ne procvjetaše otisci tvojih prstiju
u sveopcem miru prirode.

Motika i voda kao tvoje životinje
slijede te žderuci i ližuci zemlju
i tako je kao da radeci oslobadaš
plodnost, žestoku svježinu karanfila.

Ljubav i cast pcela tražim za tvoje ruke
koji u zemlju miješaju svoje prozracno pleme,
cak i mome srcu otvaraju svoje svoje ratarstvo,

zbog toga sam, i zato, kamen izgorjeli
koji odjednom, s tobom, pjeva jer prihvaca
vodu dubrava vodenu tvojim glasom.


40.

Šutnja je bila zelena i svjetlo okupano,
drhtao je mjesec lipanj kao leptirica
i južnome podrucju, s mora i kamenja,
Matildo, prešla si podne.

Bila si natovarena cvijecem željezovitim,
algama koje vjetar južni mori i zaboravlja
još bijelim i raspuklim od proždiruce soli
i ruke su tvoje podigle klasje pijeska.

Volim tvoje ciste darove, kožu nevina kamena.
tvoje nokte ponudene u suncu tvojih prstiju,
usta tvoja rasipna za svu radost,

ali za moju kucu u blizini bezdana
daj mi izmuceni sustav tišine,
zastavu mora zaboravljenu u pjesku.

41.


Nevolje mjeseca sijecnja kada ravnodušno
podne odreduje svoje jednadžbe na nebu,
tvrdo zlato kao vino u potpunom kaležu
ispunja zemlju sve do azurnih granica.

Nevolje ovog vremena nalik na grožde
maleno i koje skuplja gorko zelenilo,
zbunjene i skrivene suze mnogih dana,
sve dok nevrijeme ne objavi svoje grozdove.

Da, klice i bolovi, sve ono što drhti
pokopano u praskavom svijetlu sijecnja,
sazrijet ce, izgorjeti, kao što izgorješe plodovi.

Jadi ce biti podijeljeni: duša ce poželjeti
udarac vjetra i dom ce ostati cist
sa svojim svježim hljebom na trpezi.


42.

Blistavi dani zaljuljani morskom vodom,
skupljeni kao nutrina nekog žutog kamena
ciju svjetlost meda na obori nered:
sacuvala je svoju cistocu pravokutnika.

Pucketa, da, cas je poput vatre ili pcela
i zelen je zadatak da utone u listove,
sve dok gore u visini lišce ne bude
iskricavi svijet koji se gasi i šapuce.

Žed vatre, pomamna gomila ljeta
koje podiže Raj s nekim listovima,
er zemlja mracna lica ne priznaje patnje.

nego svježinu ili oganj, vodu ili hjeb za sve
i ništa nece smjeti razdvojiti ljude,
jedino sunce ili noc, mjesec ili klasje.


43.

Tražim tvoj znak medu ostalima,
u oštroj i valovitoj rijeci žena,
pletenice, oci tek utonule,
esne noge što posrcu ploveci u pjeni.

Odjednom mi se cini da spazih tvoje nokte,
duguljaste, utakle, necake neke trešnje,
zatim tvoja je kosa što prolazi i cini mi se
da vidim kako u vodi tvoj lik od lomace gori.

Gledah, ali nijedna ne imade kucaj tvog srca,
svijetlo i mracnu glinu iz šume koju si donijela,
nijedna nije imala tvoje malene uši.

Ti si jasna i potpuna i jedina medu svima
i tako s tobom idem prelazeci i lojubeci
široki Mississipi ženstvenog ušca.


44.

Znat ceš da te ne volim i da te volim,
er živeti je nemoguce na dva nacina,
rijec je samo krilo tišine,
a vatra cuva polovinu studeni.

Volim te da bih te poceo voljeti,
da bih ponovo poceo beskraj,
da te ne bih prestao voljeti nikada:
zato te još uvijek ne volim.

Volim te i ne volim, kao da imam
u svojim rukama kljuceve srece
i nesigurnu sudbinu nesretnika.

Moja ljubav ima dva života da bi te voljela.
Zato te volim kada te ne volim
i zato volim kada te volim.


45.

Ne budi daleko od mene ni jedan jedini dan,
jer, ne znam kako bih rekao, daj je dug
i cekat cu te kao na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu vlakovi.

Nemoj otici ni samo na sat, jer tada,
u tom satu, spoje se kapi nesanice
i možda ce sav dim što traži svoju kucu
doci da ubije i moje izgubljeno srce.

ao, neka se ne razbije tvoj lik pijesku,
jao, neka ne lete tvoje vjede u odsutnosti:
ljubljena, ne idi od mene ni za trenutak,

jer u tom casu otici ceš tako daleko
da cu obici zemlju ispitujuci
hoceš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

46.

Od zvijezda kojima sam se divio, okupanih
u rijekama i razlicitim rosama,
odabranih jedino onu koju sam ljubio
otada spavam jedino s tamom.

Izmedu valova jedan val, i drugi,
zeleno more, zelena studen, zelena grana,
odabrah samo jedan jedini val:
val neodoljivi od tvoga tijela.

Sve kapi i sve korijenje,
sve zrake svjetlosti dodoše,
dodjoše da me vide prije ili kasnije.

Htjedoh za sebe tvoju kosu,
sve zrake svjetlosti moje domovine
odabrah jedino tvoje divlje srce.


47.

Želim te vidjeti iza sebe na grani.
Malo po malo pretvorila si se u plod.
Nije ti bilo teško da se uspneš iz korijenja
pjevajuci svojim slogovima soka.

I tu ceš biti najprije mirisni cvijet,
u statuu poljupca pretvorena,
sve dok ti sunce i zemlja, krv i nebo
ne odobre slast i milinu.

Vidjet cu na grani tvoju kosu,
tvoj zrak koji sazrijeva u lišcu,
približavajuci listove mojoj žedi,

i ispunit ce moja usta tvojim sokom
poljubac koji je iznikao iz zemlje
tvojom krvlju zaljubljena ploda.


48.

Dvoje sretnih ljubavnika samo su jedan kruh,
jedna jedina kap mjesecine u travi,
iduci ostavljaju dvije sjene združene,
jedno jedino sunce prazno u nekoj postelji.

Od svih istina izabrali su dan:
ne svezaše se nitima nego mirisom
i nisu razbili ni mir, ni rijeci.
Sreca je prozirni toranj.

Zrak i vino idu s dvoje ljubavnika,
noc im poklanja svoje sretne latice,
oni imaju pravo na sve karanfile.

Dvoje sretnih ljubavnika nemaju kraja ni smrti,
radaju se i umiru više puta dok žive,
imaju vjecnost prirode.


49.

Danas je: sve juce propalo je
izmedu prstiju svijetla i ociju sna,
sutra ce doci zelenim koracima:
rijeku zore ne zaustavlja nitko.

Ne zaustavlja nitko rijeku tvojih ruku,
ni oci tvojih snova, ljubljena.
Ti si drhtaj vremena što prolazis
izmedu uspravnog svjetla i tamna sunca,

i nebo sklapanad tobom svoja krila
dižuci te i noseci prema mojim rukama
tocnom, tajnovitom milošcu:

i zato pjevam danu i mjesecu,
moru, vremenu i svim plenetama,
tvome dnevnom glasu i tvojoj nocnoj puti.


50.

Cotapos rece da tvoj osmijeh pada
poput sokola s nekog opornog tornja
i, istina je, prelziš lišce svijeta
jednom jedinom munjom svog nebeskog roda

što pada i sijece i iskacu jezici rose,
vode dijamanata, svjetlo sa svojim pcelama
i tamo gdje je živela tišina sa svojom bradom
praskaju granate od sunca i zvijezda,

i ruši se nebo sa nocu sjenovitom,
gore na mjesecini zvona i karanfil
i trce i jure konji sedlarski:

er si malena kao što jesi
puštaš da padne smijeh s tvog meteora
zadivljujuci njime ime prirode.

51.soneta

Tvoj osmijeh pripada stablu koje odškrinu
grom i jedna srebrna munja
što pade s neba i razbi se o vrh
i raspolovi deblo jednom jedinom sabljom.

Samo u visinama, gdje je snijeg na lišcu,
rada se, ljubljena, osmijeh kao tvoj.
To je osmijeh zraka oslobodena u visini,
nasljede araukansko, ljubavi moja.

Kordiljerko moja i, sigurno, Chillanko,
sijeci noževima sjenu svog osmijeha,
noc, jutro i med podneva,

i neka skacu u nebo ptice lišce
kad kao jedina svjetlost rasipna
tvoh osmijeh razbije drvo života.

52.

Pjevaš, a suncu i nebu svojom pjesmom
tvoj glas rasipa cito dana,
govore borovi svojim zelenim jezikom:
cvrkuce svaka ptica zime.

More puni svoje podrume koracima,
zvonima, lancima i jecajima,
zvekecu kovine i orude,
zvone kotaci karavane.

Ali slušam samo tvoj glas što se diže,
tvoj glas u letu tocan poput strijele
i spušta se tvoj glas s bremenitošcu kiše,

tvoj glas rasiplje najviše sablje,
vraca se tvoj glas natovaren ljubicama
i zatim me prati nebom.

Ne volim te zato što te volim
i od voleti te do ne voleti te stižem
i od čekanja kada te ne čekam
srcem mi struji studen i plam.

Ne volim te zato što te volim
i beskrajno te mrzim, a mrzeći te molim,
i mera moje putujuće ljubavi
jeste da te ne vidim i poput slepca volim.

Možda ću potrošiti januaru svetlost,
okrutnom zraku svoje beskrajno srce,
ukravši sebi ključ spokoja.

U ovoj istoriji samo ja umirem
i umret ću od ljubavi jer te volim,
jer te volim, ljubavi, krvlju i ognjem.

Pablo Neruda – Sviđaš mi se kad ćutiš

Sviđaš mi se kad ćutiš jer si kao odsutna,
i čujes me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.
Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom
izranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si reči melanholija.
Sviđaš mi se kada ćutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju.
I čujes me izdaleka, i glas moj ne dostiže te:
Pusti me da ćutim s mučanjem tvojim.
Pusti me da ti govorim takođe s tvojom ćutnjom
jasnom kao sveća jedna, prostom kao jedan prsten.
kao noć si, ćutljiva, zvezdana.
Ćutnja tvoja je zvezdana, tako daleka i jednostavna.
Sviđaš mi se kad ćutis jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna reč tada, osmeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što nije tačno.