- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Simo Matavulj
Čet Okt 08, 2009 8:56 am
Simo Matavulj je rođen u Šibeniku 14. septembra 1852. U mestu rođenja je završio italijansku i pravoslavnu, srpsku osnovnu školu i nižu gimnaziju. Zatim odlazi u manastir Krupu kod svoga strica igumana, ali, izgubivši volju za manastirskim životom, odlazi u zadarsku učiteljsku školu, koju završi 1871.
Do prelaza u Crnu Goru, 1881, on je učitelj u raznim dalmatinskim selima i nastavnik pomorske škole u Herceg Novom. U Crnoj Gori je bio nastavnik gimnazije, nadzornik škola, urednik službenih novina i nastavnik kneževe dece. Putovao je u Milano i Pariz kao vođa jedne grupe crnogorskih mladića koji su odlazili na školovanje. Tom prilikom je u Parizu ostao nekoliko meseci. 1887 prelazi u Srbiju, gde živi kao nastavnik gimnazije i činovnik prezbiroa. U Crnu Goru odlazi još jedanput za učitelja kneževima Danilu i Mirku, ali se ubrzo vraća u Srbiju. Umro je u Beogradu 20. februara 1908. Bio je redovni član Srpske kraljevske akademije od 30. januara 1904.
Matavulj se u književnosti prvi put javlja na Cetinju u službenim crnogorskim novinama sa jednom istorijskom pričom, koju je napisao povodom veridbe kneza Petra Karađorđevića sa kneginjom Zorkom, a na potsticaj i prema kazivanju samoga kneza Nikole. Zatim je prešao na originalno stvaranje i do smrti radio vrlo živo na pripoveci i romanu. Napisao je oko sedamdeset pripovedaka i novela, mahom objavljenih u zasebnim zbirkama, kao: Iz Crne Gore i Primorja, Iz primorskog života, Iz beogradskog života, Iz raznijeh krajeva, S mora i s planine, Sa Jadrana, Primorska obličja, Beogradske priče, Život i Nemirne duše, pored još nekoliko pripovedaka objavljenih u posebnim izdanjima. Napisao je i dva romana: Uskok i Bakonja fra Brne. Pored toga, Matavulj je ostavio i nekoliko svezaka putopisa, uspomena i književnih članaka razne sadržine (Boka i Bokelji, Deset godina u Mavritaniji itd.). Najznačajnije mu je delo iz te oblasti Bilješke jednog pisca, vrsta autobiografije, pisana živim, plastičnim stilom i pronicljivim posmatračkim darom. Matavulj je još napisao i dve drame: 3avjet i Na slavi, — prva sa predmetom iz dubrovačkog, a druga iz beogradskog života. On je i prevodio sa stranih jezika, najviše sa francuskog: Na vodi od Mopasana, San od Zole, Pučanin kao vlastelin i Mizantrop od Moliera, Zimske priče od Vogiea.
Po prirodi trezven i oprezan duh, Matavulj je počeo da piše tek u zrelijim godinama. On je postupno ali energično izgrađivao svoj talent, trudeći se da nedostatke svoga uskok školovanja nadoknadi ličnim usavršavanjem. On čita ne samo francuske i italijanske književnike već i naučnike i mislioce. Pored velikog književnog obrazovanja, kojim je nadmašio sve ranije pripovedače, on stiče i široko poznavanje istorije i filozofije. Ukoliko se više širio vidik njegova saznanja i njegovo životno iskustvo, utoliko je puštao maha svome talentu. U svoje vreme, Matavulj je bio jedan od najobrazovanijih i „najevropskijih" srpskih pisaca.
Do Matavulja, naši pisci se razvijaju poglavito pod uticajem ruske, nemačke i mađarske književnosti; od njega počinje i sasvim prevlađuje romanski utmcaj, naročito francuski. Matavulj je najviše čitao i prevodio francuske realiste i naturaliste; na njihovim delima je razvio ukus i učio veštinu pisanja. Naročito je voleo i čitao Zolu i Gij de Mopasana, i po njihovim uzorima počeo i sam pisati. On je od francuskih naturalista naučio da oštro, objektivno i savesno posmatra život i potom unosi u delo, U svojim Bilješkama on to izrično veli i objašnjava kako on shvata francuski književni realizam, koji se ne sastoji u grubom kopiranju života, već je piscu dozvoljeno da preinači detalje i skladno poveže prema višem umetničkom cilju u granicama stvarnosti. Do njega, naši se pisci nigda nisu sasvim otrgli od romantičarskih sklonosti; tek je Matavulj potpun i čist realista. On je u pripoveci dosledno sproveo ideje evropskog književnog realizma, trudeći se da hladno i objektivno opisuje život, bez uzbuđenja i tendencija, uvek na osnovi obrazaca iz stvarnog života. Tako je Matavulj stvorio najbogatiju i najraznovrsniju galeriju nacionalnih tipova, oštro i tačno izvajanih prema životu. Dok su ostali srpski pripovedači prikazivali život samo u uskom vidiku svoga kraja, Matavulj opisuje razne srpske krajeve i ljude iz raznih društvenih slojeva. On opisuje Dalmaciju kao i Crnu Goru i Beograd, seljake i mornare kao i građane i intelektualce. Najbolja su mu dela Uskok i Bakonja fra Brne. U prvom slika patrijarhalni moral i viteštvo gorštaka iz crnogorskog krša, a u drugom primorske seljake i franjevce jednog katoličkog manastira iz Primorja, na osnovi ličnih utisaka i uspomena iz svoga đakovanja u manastiru. Bakonja fra Brne je pisan vedrim i dobrodušnim humorom, sa diskretnom podrugljivošću prema svetim ljudima, no bez sarkazma i tendencija, slično postupku Anatola Fransa, čija je dela cenio i koga je i lično poznavao. To je njegovo najbolje delo, prepuno humora, živopisnosti i pronicljive psihologije. To je, ujedno, i jedan od najboljih romana srpske književnosti.
Matavulj se odlikuje oštrim i trezvenim posmatranjem života, sposobnošću da zapazi i odabere karakteristike lica i situacija, da to kaže zanimljivo, neusiljeno i jednostavno. On ne izmišlja ni fabulu ni epizode, niti ih razvija prema sopstvenim afektima i raspoloženjima. Lica i događaje traži u životu, upravo u spoljnom životu, u onome što je dostupno čulnim opažanjima, i događaje razvija u granicama životnih mogućnosti. On je od francuskih naturalista primio ono što se moglo tehnički savladati i primiti razumom, ali kod njega nema ni Zoline tragike ni Mopasanova artizma. Zbog toga u njegovim novelama nema poezije i dubljeg i složenijeg unutarnjeg života, nema pravog umetničkog sklada u celinama. Njegovim delima oskudeva mašta i lirizam. Te svoje nedostatke, koji su mu smetali da postane pisac šire publike, nadoknadio je svojim velikim književnim obrazovanjem, koje ga je učinilo popularnim kod književno obrazovane publike.
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|