- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Péter Zilahy - Poslednji Prozor-Žirafa
Pet Nov 06, 2009 4:29 am
Prozor-žirafa bila je slikovnica, knjiga iz koje smo učili da čitamo, kada još nismo znali da čitamo. Ja
sam već znao da čitam, pa sam ipak morao da naučim, jer čemu bi onda služila škola. Prozor-žirafa
nam je na pristupačno razumljiv način prikazao svet, u abecednom redu. Sve je imalo svoje mesto i
smisao, simboličnu i svakodnevnu, mogli smo iz nje saznati da se Sunce rađa na Istoku, da nam je
srce na levoj strani, da je oktobarska revolucija bila u novembru i da kroz prozor ulazi svetlo iako je
ono zatvoreno. Prozor-žirafa bio je krcat zmajevima, većinom sedmoglavim, vilama, patuljcima,
đavolima i kraljevićima, za koje se tvrdilo da ne postoje. Sećam se četiri vrste (nepostojećih)
zmajeva, i trojice kraljevića. Prozor-žirafa me je, sve sričući, naučio da čitam između redova. Ta
slikovnica je bila sastavni deo detinjstva, poput laku noć, deco, na televiziji, nikome nije padalo na
pamet da ospori bilo koju njegovu tvrdnju. Slovarica od prozora do žirafe je moje detinjstvo,
svlačionica, čas fiskulture, neprestano rastenje, razdoblje koje prethodi jednom lepšem razdoblju,
meka diktatura, moj domaći zadatak, moja bezazlenost, moja generacija. Slovarica od prozora do
žirafe jeste jedna knjiga, a jedan od njenih protagonista sam i ja sâm. Dvadeset godina kasnije neko
je upitao, i tek tada sam shvatio da su prva i poslednja reč, alfa i omega: prozor i žirafa. Tačno.
Prozor je početak, kroz prozor prodire svetlost, žirafa je konačna beskonačnost, nadrealizam,
uspaljene žirafe, bili smo ubeđeni da nikad nećemo umreti! Leksikon koji obuhvata i ono što je iz
njega izostavljeno.
Žirafe sa prozorima ima i u Parizu, video sam je na razglednici, zove se ajfelovakula. Dodbio sam je
od Žofike Briner, koja je sa roditeljima disidirala u Francusku, i sad uči iz francuske abecede.
Ajfelovakula ima takođe dug vrat, četiri noge i ogroman broj prozora. Istovremeno je i prozor, i
žirafa, i ime joj dobro zvuči, nutkanje i obećanje, prevazilazeći mudrijašku retoriku još-sam-mali-alću-
da-porastem, nudi obećanje naglog skoka, definitivnog raskida sa prizemnom pozicijom
posmatranja sveta, mada ekspresni lift u njenoj osi čitavu stvar degradira na puko tehničko pitanje.
Čak je i Žofika Briner pomalo nalikovala na žirafu, jedino što nije imala prozore, i nije imala u sebi
ekspresni lift. Mada mi se taj lift jednom zaglavio u grlu, kada je Žofika na svojim tanušnim
nožicama prišla mojoj klupi i dopustila da pomirišem njenu mirišljavu gumicu. Kao u bunilu sam
ponavljao azbuku cele noći, poput mačjih očiju na noćnom drumu jurila su mi u susret slova. Žofika
je sutradan disidirala. Razredni starešina je objavio da su iznenada otputovali. Mogao je reći,
iznenada i tragično, kao što odlaze generalni sekretari. Mirišljava gumica ostavila je neizbrisiv trag u
mojoj duši. Tek kasnije smo saznali da nisu otišli na letovanje, kada je umesto sebe poslala
ajfelovukulu, koja je nalikovala prozoru-žirafi, ali je bar imala nekog smisla, za onog ko ume da čita
između redova.
sam već znao da čitam, pa sam ipak morao da naučim, jer čemu bi onda služila škola. Prozor-žirafa
nam je na pristupačno razumljiv način prikazao svet, u abecednom redu. Sve je imalo svoje mesto i
smisao, simboličnu i svakodnevnu, mogli smo iz nje saznati da se Sunce rađa na Istoku, da nam je
srce na levoj strani, da je oktobarska revolucija bila u novembru i da kroz prozor ulazi svetlo iako je
ono zatvoreno. Prozor-žirafa bio je krcat zmajevima, većinom sedmoglavim, vilama, patuljcima,
đavolima i kraljevićima, za koje se tvrdilo da ne postoje. Sećam se četiri vrste (nepostojećih)
zmajeva, i trojice kraljevića. Prozor-žirafa me je, sve sričući, naučio da čitam između redova. Ta
slikovnica je bila sastavni deo detinjstva, poput laku noć, deco, na televiziji, nikome nije padalo na
pamet da ospori bilo koju njegovu tvrdnju. Slovarica od prozora do žirafe je moje detinjstvo,
svlačionica, čas fiskulture, neprestano rastenje, razdoblje koje prethodi jednom lepšem razdoblju,
meka diktatura, moj domaći zadatak, moja bezazlenost, moja generacija. Slovarica od prozora do
žirafe jeste jedna knjiga, a jedan od njenih protagonista sam i ja sâm. Dvadeset godina kasnije neko
je upitao, i tek tada sam shvatio da su prva i poslednja reč, alfa i omega: prozor i žirafa. Tačno.
Prozor je početak, kroz prozor prodire svetlost, žirafa je konačna beskonačnost, nadrealizam,
uspaljene žirafe, bili smo ubeđeni da nikad nećemo umreti! Leksikon koji obuhvata i ono što je iz
njega izostavljeno.
Žirafe sa prozorima ima i u Parizu, video sam je na razglednici, zove se ajfelovakula. Dodbio sam je
od Žofike Briner, koja je sa roditeljima disidirala u Francusku, i sad uči iz francuske abecede.
Ajfelovakula ima takođe dug vrat, četiri noge i ogroman broj prozora. Istovremeno je i prozor, i
žirafa, i ime joj dobro zvuči, nutkanje i obećanje, prevazilazeći mudrijašku retoriku još-sam-mali-alću-
da-porastem, nudi obećanje naglog skoka, definitivnog raskida sa prizemnom pozicijom
posmatranja sveta, mada ekspresni lift u njenoj osi čitavu stvar degradira na puko tehničko pitanje.
Čak je i Žofika Briner pomalo nalikovala na žirafu, jedino što nije imala prozore, i nije imala u sebi
ekspresni lift. Mada mi se taj lift jednom zaglavio u grlu, kada je Žofika na svojim tanušnim
nožicama prišla mojoj klupi i dopustila da pomirišem njenu mirišljavu gumicu. Kao u bunilu sam
ponavljao azbuku cele noći, poput mačjih očiju na noćnom drumu jurila su mi u susret slova. Žofika
je sutradan disidirala. Razredni starešina je objavio da su iznenada otputovali. Mogao je reći,
iznenada i tragično, kao što odlaze generalni sekretari. Mirišljava gumica ostavila je neizbrisiv trag u
mojoj duši. Tek kasnije smo saznali da nisu otišli na letovanje, kada je umesto sebe poslala
ajfelovukulu, koja je nalikovala prozoru-žirafi, ali je bar imala nekog smisla, za onog ko ume da čita
između redova.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Péter Zilahy - Poslednji Prozor-Žirafa
Pet Nov 06, 2009 4:29 am
Moja prva uspomena iz detinjstva, koje se još sećam: puzim četvoronoške, popodnevni tihi odmor u
obdaništu. Na prozore su navučene zavese, kroz jedan prorez na bele pokrivače pada snop
srebrnkaste mesečine. Ne može da bude mesečina, nikad nismo noću boravili u obdaništu. Ali,
svejedno, puzim, dakle, četvoronoške ispod kreveta, bojim se, ako se ostali probude da ću se i ja
probuditi. Sam samcijat pod krevetom, jedno skoro fiktivno dete, balansiram na škripavom parketu,
mrvice hleba zabijaju mi se u kolena. Mali sam, niko me ne vidi, puzim ustrajno u ogromnoj
spavaonici, kao da već satima putujem. Obilazim oprezno ruke i noge koje vise nesuvislo među belim
čaršavima. Knjavaju, anđelčići. Ujednačenim tempom promiču kumulusi, raj za pedofile, meke
ručice, obli obraščići, zakovrdžani pramenovi plavkaste kose. No! Neko naleće na mene ispod
kreveta, kucnemo se čelima, ne vidim mu lice od čaršava. Duva mi za vrat, dah mu je vreo. Stižu
vaspitačice, imaju bele kecelje, bele zoknice i bele papuče, ležimo potrbuške priljubljeni uz pod,
stegne me oznojenim dlanom za ruku. Joj!
Istorijska zgrada na Orlovom brdu, gde sam išao u školu, bila je samostan časnih sestara pre nego
što je unapređena u vaspitno-obrazovnu instituciju. Kada su Nemci okupirali zemlju, u pozorišnoj
dvorani samostana bio je smešten generalštab, ovde su uhapsili vojnog komandanta Budimpešte. A
mi smo u toj pozorišnoj dvorani imali časove fiskulture, trčali u krug među istorijskim zidovima,
primali prve lekcije iz istorije i poznavanja društva uz sklekove i sukanje trupa. Mađari su došli u ove
krajeve seobama naroda utabanim putevima, rekao je brkati fiskulturnik, što je zvučalo prilično
dobro. Stoje vrli Mađari ukraj srednjoazijskih stepa i stopiraju krotko mašući goveđim kostima na
kojima je runskim pismom bilo ispisano: Mađarska, ali niko nije umeo to da pročita. Salto preko
švedskog sanduka, ciganski točak. Fiskulturnik je saopštio da se između Tihog okeana i Panonske
nizije, dakle otprilike između Amura i Dunava, prostire jedna nepregledna pustara. Na jednom kraju
smo mi, Mađari, na drugom kraju je Gulag, tako da treba obratiti pažnju kako se ponašamo. Lupao
je šamare obema rukama, s jedne pa s druge strane, kako se ne bismo zaneli i pali - bio je ljubitelj
zlatne sredine. Onda ću se ja radije uspentrati uz konopac, ili ću da optrčim dva kruga - na šta je
rekao da on sada diže ruke od mene i dodao, naglašavajući svaku reč do te mere da mi je sabio
glavu među ramena: on je hteo samo da, takoreći ručnim radom, stvori od mene poštenog
mađarskog trudbenika. Znao sam da nešto nije u redu, jer - s obzirom na to da je jezik naše najveće
blago koje nam je još preostalo - mene su neprestano ućutkivali, brkali su poznavanje društva sa
anatomijom, rodoljublje sa lingvistikom. Sve u svemu, Mađari su došli pre hiljadu godina, dolaze još i
danas, niko ne zna odakle, a još manje kuda. Onaj ko zna, u zabludi je. Ili nije Mađar. Ili nije pošten.
Pravi - i pošten - Mađar je sav u neki polumrak ušuškan. Ili ga nema. Jedan Mađar nije upadljiv,
naizgled mogao bi da bude bilo ko drugi, bilo gde da ga baciš, lako se asimiluje, izuzev u Mađarskoj,
tu se baš ne snalazi, ne može da se pomeša u masi, sprečava ga zajednički jezik. Mađar je srpskohrvatskog
soja, unekoliko. Pomalo je bez domovine. Dolazi trasferzalom naroda, tera pred sobom
ogromna stada, i u ratu je neprestanom. Sustižu ga, otpozadi, šamari, takođe ogromni. Nema trtemrte.
Moja vizija mađarstva se uobličavala tokom proučavanja dela Karla Maja i panoramske slike
Arpada Festija, i ona je u sebi eklektički sjedinila progresivne tradicije Divljeg zapada i Divljeg istoka.
Mađari su živeli kao kauboji, a ratovali kao Indijanci. Sakupljali su umetnička dela, mnogo pre
protagonista Velikih Geografskih Otkrića. Kortez i Pizaro su samo nastavljači svetlih tradicija koje su
utemeljili Lehel i Bulču. Mađarski Indijanci su napali Srednji vek, na pola puta, kao poštansku
diližansu, opkoliše je uz ratne pokliče i svojim ubojitim strelama ustreliše svakog ko bi neoprezno
promolio glavu. Napali su čak i Vikinge, i Mavare, opljačkali manastire, rasturili celu Evropu, ali nije
to priča kojom bismo se mogli naročito ponositi. No, i ne pominjem je zbog toga. Onda su izbili na
Atlantik i shvatiše da je tu kraj pašnjaka, da nema dalje, ne mogu na hitrim konjima obigrati celu
zemaljsku kuglu, jerbo im se tu unakrst isprečilo more. Šta su mogli, nego da se i sami popnu na
poštansku diližansu, seli su, dakako, na bok. I Karpatski bazen je nekad bio more, da smo na vreme
stigli, sad bismo bili čuveni moreplovci. Vlastito more, a ne nekakvo istorijsko, ne krvlju natopljeno,
niti kakva bezvezna iznajmljena vikendica.
obdaništu. Na prozore su navučene zavese, kroz jedan prorez na bele pokrivače pada snop
srebrnkaste mesečine. Ne može da bude mesečina, nikad nismo noću boravili u obdaništu. Ali,
svejedno, puzim, dakle, četvoronoške ispod kreveta, bojim se, ako se ostali probude da ću se i ja
probuditi. Sam samcijat pod krevetom, jedno skoro fiktivno dete, balansiram na škripavom parketu,
mrvice hleba zabijaju mi se u kolena. Mali sam, niko me ne vidi, puzim ustrajno u ogromnoj
spavaonici, kao da već satima putujem. Obilazim oprezno ruke i noge koje vise nesuvislo među belim
čaršavima. Knjavaju, anđelčići. Ujednačenim tempom promiču kumulusi, raj za pedofile, meke
ručice, obli obraščići, zakovrdžani pramenovi plavkaste kose. No! Neko naleće na mene ispod
kreveta, kucnemo se čelima, ne vidim mu lice od čaršava. Duva mi za vrat, dah mu je vreo. Stižu
vaspitačice, imaju bele kecelje, bele zoknice i bele papuče, ležimo potrbuške priljubljeni uz pod,
stegne me oznojenim dlanom za ruku. Joj!
Istorijska zgrada na Orlovom brdu, gde sam išao u školu, bila je samostan časnih sestara pre nego
što je unapređena u vaspitno-obrazovnu instituciju. Kada su Nemci okupirali zemlju, u pozorišnoj
dvorani samostana bio je smešten generalštab, ovde su uhapsili vojnog komandanta Budimpešte. A
mi smo u toj pozorišnoj dvorani imali časove fiskulture, trčali u krug među istorijskim zidovima,
primali prve lekcije iz istorije i poznavanja društva uz sklekove i sukanje trupa. Mađari su došli u ove
krajeve seobama naroda utabanim putevima, rekao je brkati fiskulturnik, što je zvučalo prilično
dobro. Stoje vrli Mađari ukraj srednjoazijskih stepa i stopiraju krotko mašući goveđim kostima na
kojima je runskim pismom bilo ispisano: Mađarska, ali niko nije umeo to da pročita. Salto preko
švedskog sanduka, ciganski točak. Fiskulturnik je saopštio da se između Tihog okeana i Panonske
nizije, dakle otprilike između Amura i Dunava, prostire jedna nepregledna pustara. Na jednom kraju
smo mi, Mađari, na drugom kraju je Gulag, tako da treba obratiti pažnju kako se ponašamo. Lupao
je šamare obema rukama, s jedne pa s druge strane, kako se ne bismo zaneli i pali - bio je ljubitelj
zlatne sredine. Onda ću se ja radije uspentrati uz konopac, ili ću da optrčim dva kruga - na šta je
rekao da on sada diže ruke od mene i dodao, naglašavajući svaku reč do te mere da mi je sabio
glavu među ramena: on je hteo samo da, takoreći ručnim radom, stvori od mene poštenog
mađarskog trudbenika. Znao sam da nešto nije u redu, jer - s obzirom na to da je jezik naše najveće
blago koje nam je još preostalo - mene su neprestano ućutkivali, brkali su poznavanje društva sa
anatomijom, rodoljublje sa lingvistikom. Sve u svemu, Mađari su došli pre hiljadu godina, dolaze još i
danas, niko ne zna odakle, a još manje kuda. Onaj ko zna, u zabludi je. Ili nije Mađar. Ili nije pošten.
Pravi - i pošten - Mađar je sav u neki polumrak ušuškan. Ili ga nema. Jedan Mađar nije upadljiv,
naizgled mogao bi da bude bilo ko drugi, bilo gde da ga baciš, lako se asimiluje, izuzev u Mađarskoj,
tu se baš ne snalazi, ne može da se pomeša u masi, sprečava ga zajednički jezik. Mađar je srpskohrvatskog
soja, unekoliko. Pomalo je bez domovine. Dolazi trasferzalom naroda, tera pred sobom
ogromna stada, i u ratu je neprestanom. Sustižu ga, otpozadi, šamari, takođe ogromni. Nema trtemrte.
Moja vizija mađarstva se uobličavala tokom proučavanja dela Karla Maja i panoramske slike
Arpada Festija, i ona je u sebi eklektički sjedinila progresivne tradicije Divljeg zapada i Divljeg istoka.
Mađari su živeli kao kauboji, a ratovali kao Indijanci. Sakupljali su umetnička dela, mnogo pre
protagonista Velikih Geografskih Otkrića. Kortez i Pizaro su samo nastavljači svetlih tradicija koje su
utemeljili Lehel i Bulču. Mađarski Indijanci su napali Srednji vek, na pola puta, kao poštansku
diližansu, opkoliše je uz ratne pokliče i svojim ubojitim strelama ustreliše svakog ko bi neoprezno
promolio glavu. Napali su čak i Vikinge, i Mavare, opljačkali manastire, rasturili celu Evropu, ali nije
to priča kojom bismo se mogli naročito ponositi. No, i ne pominjem je zbog toga. Onda su izbili na
Atlantik i shvatiše da je tu kraj pašnjaka, da nema dalje, ne mogu na hitrim konjima obigrati celu
zemaljsku kuglu, jerbo im se tu unakrst isprečilo more. Šta su mogli, nego da se i sami popnu na
poštansku diližansu, seli su, dakako, na bok. I Karpatski bazen je nekad bio more, da smo na vreme
stigli, sad bismo bili čuveni moreplovci. Vlastito more, a ne nekakvo istorijsko, ne krvlju natopljeno,
niti kakva bezvezna iznajmljena vikendica.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Péter Zilahy - Poslednji Prozor-Žirafa
Pet Nov 06, 2009 4:30 am
Pionir sam, tim se dičim! Hrabar i smeo. Čega da se plašim? Mojih dvadeset i pet kilograma je
otelotvorena utopija. Neprestano razvijam svoja znanja, i činim to vedra lica i dobrovoljno, kao i
prijateljstvo među narodima. Pionir sam, tim se dičim. Gde god mogu, ja pomažem. I tebi, i tebi, i
tebi! Nisi uzalud zapao u nevolju. Ja sam nepokolebljiv, kao što je i vera nepokolebljiva u meni, ali i
u vama. Reakcija beži glavom bez obzira i zavlači se u mišje rupe, čim ugleda moju crvenu pionirsku
maramu.
Pravila ponašanja pionira u dvanaest tačaka odražavala su, u odnosu na normativnih deset Božjih
zapovesti opisni pogled na svet. Bila je to projekcija ostvarene budućnosti. Pionir je potpuno
izgrađeno, savršeno biće, njegovi su zadaci ovi i ovi, na primer uvek govori istinu - šesta tačka.
Onda ipak, radije, Novi zavet. Onoga ko tebe kamenom, ti hlebom, nije loše, tuča sa tortama,
naročito, deluje uvek efektno, kada reditelj ostane bez ideja. Čista burleska. Ali šta se dešava kada
jedan pionir izjavi da svi pioniri lažu? Jer celi razred zna da Šohar ne govori istinu, premda ima i
pionirsku maramu, i značku, i pištaljku. I to dobru pištaljku, koju Šohar ne zaslužuje. Treba uvideti
da je i pionir samo čovek. To bi mogla da bude trinaesta tačka. Ali to je toliko evidentno da i nema
potrebe da bude formulisano u posebnoj tački. Trinaesta tačka je neizrečena tačka. Svako ima neku
slabu tačku. Ja sam na primer ukrao logičku igru strpavši je u zokne. Istina, bio sam još samo
kandidat za pionira, i roditelji su me naterali da je odmah vratim, ali se videlo na njima da su jako
ponosni, jer su u blistavim, raznobojnim kolutovima i trouglovima videli neutoljivu glad za znanjem
svoga deteta - krađa, inače, nije pominjana ni u jednoj tački, ona je bila ugrađena u sistem.
Bio sam nevin, ali mi to nije smetalo. Zapravo nisam ni imao pojma o tome. Svet je bio crno-beli,
videlo se lepo na televiziji. I danas mi je pred očima produžetak englesko-argentinskog fudbalskog
finala, spajanje Badera i Majnhofa, Sojuza i Apola, smrt Elvisa, kralja (to nisam razumeo, ali tata je
bio sav skenjan), erupcija gasa u Žani, vulkanski oblak nad Mont Sent Helenom, mađarski
kosmonaut i svetsko prvenstvo u sklapanju čarobne kocke u Budimpešti. Sport je bio uzbudljiv u
crno-belom, na boks-mečevima trebalo je gledati koliko koji bokser ima štrafti na čarapama. Još se
sećam koliko je štrafti imala na nogama devojka na mom prvom randesu, ali nisam siguran u boju
njenih očiju, i sada je vidim u crno-beloj tehnici. Posle prvog poljupca roditelji su kupili televizor u
boji, pa se ispostavilo da su Holanđani narandžasti, Italijani plavi, štaviše, da ima i zelenih i crvenih
đavola. Samo su Nemci ostali crno-beli, kao da su pod kaznom, i zemlja im je bila presečena na dva
dela, nisam im baš zavideo.
Za vreme večernjeg dnevnika je bilo kupanje. Mati bi ponekad provirila u kupatilo da proveri jesam li
još živ. Otac je u dnevnoj sobi gledao dnevnik. Da bi me zaštitili od laži, morali su znati detalje. Iz
kupatila sam mogao da čujem samo mamine uzdahe - kakav je to darmar u kadi, napraviću poplavu
u stanu. Zagnjurio sam glavu u vodu. Pod vodom mi se obratio jedan glas, i saopštio mi šta se toga
dana dogodilo u zemlji i svetu: stopedeset ljudi je našlo smrt ispod jednog klizišta u Bangladešu,
izbila je revolucija negde u Zapadnoj Africi, svečano su otvorili jedno zabavište i jedan olimpijski
bazen, i da je Ferencvaroš pobedio MTK, rezultat 2:1. Nisam imao pojma ko mi šalje ove poruke i
zbog čega, ali je bilo očito da ima neke planove sa mnom, jer mi je došapnulo i kakvo će vreme biti
sutra. Narednih dana mogao sam već da razlikujem nekoliko glasova u kadi, što je ukazivalo na
okolnost da imam posla s jednom organizacijom. Način komunikacije mi se učinio logičnim, ja nisam
mogao ništa da im poručim, jer pod vodom nema priče, a oni su izgleda isključivo za vreme
večernjeg kupanja bili u stanju da stupe u vezu sa mnom, bez znanja mojih roditelja i vaspitača.
Teško sam shvatao, zbog čega je ovoj organizaciji važno da budem detaljno obavešten o najnovijim
vojnim manevrima u Poljskoj, ili koje su podunavske opštine dobile status grada, ali sam znao, ako
budem pažljivo slušao, da će mi dati znak. Moj život je pod vodom dobio dublji smisao. Kada mi je
prilikom jednog subotnjeg pranja kose moja mati, ništa ne sluteći, zagnjurila glavu pod vodu, jedan
veoma prijatan ženski glas šapnuo mi je na uho da su od grada stradali usevi. Shvatio sam, šta se
od mene očekuje i, da budem iskren, nisam bio protiv: da pravim nered. Pred spavanje sam i ranije
vodio, u mraku, nepoštedne podmorničke i vazdušne bitke, dešavalo se da dospem i na pod, i samo
zahvaljujući svojoj nepokolebljivosti, pobeda bi uvek bila moja. Od toga dana, međutim, poput
vredne pčelice, sabotirao sam razvoj narodne demokratije. Zemljotresi, kraći i duži nestanci struje,
eksplozije gasa, požari i poplave, pratile su moj put. Na osnovu informacija dobijenih u kadi, obavio
sam primarnu selekciju vojnih objekata.
otelotvorena utopija. Neprestano razvijam svoja znanja, i činim to vedra lica i dobrovoljno, kao i
prijateljstvo među narodima. Pionir sam, tim se dičim. Gde god mogu, ja pomažem. I tebi, i tebi, i
tebi! Nisi uzalud zapao u nevolju. Ja sam nepokolebljiv, kao što je i vera nepokolebljiva u meni, ali i
u vama. Reakcija beži glavom bez obzira i zavlači se u mišje rupe, čim ugleda moju crvenu pionirsku
maramu.
Pravila ponašanja pionira u dvanaest tačaka odražavala su, u odnosu na normativnih deset Božjih
zapovesti opisni pogled na svet. Bila je to projekcija ostvarene budućnosti. Pionir je potpuno
izgrađeno, savršeno biće, njegovi su zadaci ovi i ovi, na primer uvek govori istinu - šesta tačka.
Onda ipak, radije, Novi zavet. Onoga ko tebe kamenom, ti hlebom, nije loše, tuča sa tortama,
naročito, deluje uvek efektno, kada reditelj ostane bez ideja. Čista burleska. Ali šta se dešava kada
jedan pionir izjavi da svi pioniri lažu? Jer celi razred zna da Šohar ne govori istinu, premda ima i
pionirsku maramu, i značku, i pištaljku. I to dobru pištaljku, koju Šohar ne zaslužuje. Treba uvideti
da je i pionir samo čovek. To bi mogla da bude trinaesta tačka. Ali to je toliko evidentno da i nema
potrebe da bude formulisano u posebnoj tački. Trinaesta tačka je neizrečena tačka. Svako ima neku
slabu tačku. Ja sam na primer ukrao logičku igru strpavši je u zokne. Istina, bio sam još samo
kandidat za pionira, i roditelji su me naterali da je odmah vratim, ali se videlo na njima da su jako
ponosni, jer su u blistavim, raznobojnim kolutovima i trouglovima videli neutoljivu glad za znanjem
svoga deteta - krađa, inače, nije pominjana ni u jednoj tački, ona je bila ugrađena u sistem.
Bio sam nevin, ali mi to nije smetalo. Zapravo nisam ni imao pojma o tome. Svet je bio crno-beli,
videlo se lepo na televiziji. I danas mi je pred očima produžetak englesko-argentinskog fudbalskog
finala, spajanje Badera i Majnhofa, Sojuza i Apola, smrt Elvisa, kralja (to nisam razumeo, ali tata je
bio sav skenjan), erupcija gasa u Žani, vulkanski oblak nad Mont Sent Helenom, mađarski
kosmonaut i svetsko prvenstvo u sklapanju čarobne kocke u Budimpešti. Sport je bio uzbudljiv u
crno-belom, na boks-mečevima trebalo je gledati koliko koji bokser ima štrafti na čarapama. Još se
sećam koliko je štrafti imala na nogama devojka na mom prvom randesu, ali nisam siguran u boju
njenih očiju, i sada je vidim u crno-beloj tehnici. Posle prvog poljupca roditelji su kupili televizor u
boji, pa se ispostavilo da su Holanđani narandžasti, Italijani plavi, štaviše, da ima i zelenih i crvenih
đavola. Samo su Nemci ostali crno-beli, kao da su pod kaznom, i zemlja im je bila presečena na dva
dela, nisam im baš zavideo.
Za vreme večernjeg dnevnika je bilo kupanje. Mati bi ponekad provirila u kupatilo da proveri jesam li
još živ. Otac je u dnevnoj sobi gledao dnevnik. Da bi me zaštitili od laži, morali su znati detalje. Iz
kupatila sam mogao da čujem samo mamine uzdahe - kakav je to darmar u kadi, napraviću poplavu
u stanu. Zagnjurio sam glavu u vodu. Pod vodom mi se obratio jedan glas, i saopštio mi šta se toga
dana dogodilo u zemlji i svetu: stopedeset ljudi je našlo smrt ispod jednog klizišta u Bangladešu,
izbila je revolucija negde u Zapadnoj Africi, svečano su otvorili jedno zabavište i jedan olimpijski
bazen, i da je Ferencvaroš pobedio MTK, rezultat 2:1. Nisam imao pojma ko mi šalje ove poruke i
zbog čega, ali je bilo očito da ima neke planove sa mnom, jer mi je došapnulo i kakvo će vreme biti
sutra. Narednih dana mogao sam već da razlikujem nekoliko glasova u kadi, što je ukazivalo na
okolnost da imam posla s jednom organizacijom. Način komunikacije mi se učinio logičnim, ja nisam
mogao ništa da im poručim, jer pod vodom nema priče, a oni su izgleda isključivo za vreme
večernjeg kupanja bili u stanju da stupe u vezu sa mnom, bez znanja mojih roditelja i vaspitača.
Teško sam shvatao, zbog čega je ovoj organizaciji važno da budem detaljno obavešten o najnovijim
vojnim manevrima u Poljskoj, ili koje su podunavske opštine dobile status grada, ali sam znao, ako
budem pažljivo slušao, da će mi dati znak. Moj život je pod vodom dobio dublji smisao. Kada mi je
prilikom jednog subotnjeg pranja kose moja mati, ništa ne sluteći, zagnjurila glavu pod vodu, jedan
veoma prijatan ženski glas šapnuo mi je na uho da su od grada stradali usevi. Shvatio sam, šta se
od mene očekuje i, da budem iskren, nisam bio protiv: da pravim nered. Pred spavanje sam i ranije
vodio, u mraku, nepoštedne podmorničke i vazdušne bitke, dešavalo se da dospem i na pod, i samo
zahvaljujući svojoj nepokolebljivosti, pobeda bi uvek bila moja. Od toga dana, međutim, poput
vredne pčelice, sabotirao sam razvoj narodne demokratije. Zemljotresi, kraći i duži nestanci struje,
eksplozije gasa, požari i poplave, pratile su moj put. Na osnovu informacija dobijenih u kadi, obavio
sam primarnu selekciju vojnih objekata.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Péter Zilahy - Poslednji Prozor-Žirafa
Pet Nov 06, 2009 4:30 am
Ako su negde svečano puštali u pogon neku fabriku,
termoelektranu, ja sam bio na licu mesta i radio svoj posao. Savet za uzajamnu ekonomsku pomoć
tapkao je iza gvozdene zavese poput onih čuvenih neimara koji su zidali Skadar na Bojani, ne sluteći
da je svaka cigla ostala u kući.
Godine 1956. na petstogodišnjicu sjajne pobede pod Nandorfehervarom, granatiraju Budimpeštu.
Sovjetska armija nastavlja tamo gde je 1944. prekinula, uključujući poneke nove lokacije. Grad je
pun rupa, rupe na zidovima zgrada, rupe među zgradama, nove rupe se mešaju sa starim rupama, i
pitanje rupa postaje stalna tema razgovora, da li je ova ili ona zgrada nagrđena prilikom takozvanog
oslobođenja ili u ovoj revoluciji, sada, pedeset i šeste, ili još tada, četrdeset i četvrte - ne može biti
četrdeset i četvrte, ta ovo je nova zgrada, ma kakvi bauhaus, zar ne vidiš kako je terasa izvijena? A
onda je pao sneg i pokrio rupe, pa je pao novi sneg, i taj novi sneg se pomešao sa starim, niko više
nije bio u stanju da kaže koji je sneg pokrio rupe, pa su ljudi čekali otapanje, jer je zemlju zatrpao
večni sneg. Izbrojano je četrdeset hiljada većih, i više miliona manjih rupa. Budimpešta kao
metropola rupa. Rodio sam se u tom perforiranom gradu, i zidovi bolnice su bili nagrđeni rupama od
puščanih metaka, probušeni grobovi na grobljima. Pred mojim očima, ispred nosa mi je skliznula u
rupu između dve granitne gromade nadgrobnog spomenika barona Manoa Krihine Švamberškog i
njegove supruge Marijane jedna belouška od bezmalo dva metra. Baron je umro 1956, a supruga
mu Marijana 1944. Klasna borba ili pijani kamenorezac? Onda je nadgrobna ploča jednog dana
nestala, zajedno sa nadgrobnim spomenikom - ostala je samo rupa. A još kasnije na mestu te rupe
nikla je nova grobnica. Čitav koloplet rupa i rupčaga. Na rupi koja je stajala na mestu dedine kuće,
izgrađena je kuća u kojoj smo mi živeli, moj otac se kao dete igrao u kraterima koje su bombe
načinile u bašti. Na mestu većih rupčaga dizane su višespratnice, a manje su vispreno iskorišćene za
odlaganje đubreta: gomile bačenih televizora i elektroda u vrhu bašte, informacioni otpad u
prestižnom Brdu Slobode. U jednoj takvoj rupi našli smo avionsku bombu, sa elegantnim krilcima, ali
i ona je imama rupu na vrhu. Neko joj je odvrnuo eksplozivnu glavu. Popeli bismo se na zid, gurnuli
prste u rupe i, sklopljenih očiju, zamišljali metak. Najnovija istorija Budimpešte, pisana Brajevim
pismom. Budimpešta se inače slobodnim okom i ne vidi, nju je moguće samo ispipati kroz njene
rupe. Čitati između redova, čitave fasade hijeroglifa, epske i lirske varijacije, ratni grafiti, uop tene
erotske poruke, jedna izvrnuta arhiva.
Etape trnovitih puteva mog polnog sazrevanja bile su obeležene smrću komunističkih diktatora. Moj
prvi seksualni doživljaj se poklopio s preranim odlaskom Mao Ce Tunga, u zabavištu me je ujela
jedna devojčica, zvala se Dijana. U vreme Titove smrti počeo sam da mutiram, kod Brežnjeva sam
imao prvu poluciju. Tri dana radio je emitovao samo ozbiljnu muziku, smatrao sam da su malkice
preterali, negde su čak obustavili i nastavu. A onda se dugo nije desilo ništa, probe radi odveo sam
jednu devojku u bioskop, ali je film bio previše uzbudljiv, ruka mi se ukočila. U gimnaziji su se
događaji ubrzali, između prvog poljupca i prve strastvene noći prošlo je svega nekoliko meseci: posle
Andropova, i Červenko ja bacio kašiku. Samo nekoliko nedelja kasnije pošao je za njima i Enver, ali
o tome neću pričati. G.-a sam upoznao na dan Čaušeskuovog pogubljenja. Kim Ir Sen je
prevrednovao moja dotadašnja saznanja po sasvim novim kriterijumima, srećom, sud je odbacio
optužbu. Fidel. Naša živa puška i njemu sprema grob...
U osnovnoj školi smo naučili da pišemo slova u nizu. Reči su bile u jednoj knjizi, kao rešenje, trebalo
ih je samo pročitati. U rečniku su bile popisane sve reči koje smo upotrebljavali u govoru. Rečnik je
pripadao svetu odraslih, ali sam osećao da je on nekako i iznad njih, da rečnici imaju nekakvu
nadljudsku moć. Šta god da si kazao, a da to nije bilo u knjizi, nije imalo smisla. Samo ako je bilo
upisano.
Rečnik ređa jednu iza druge akve reči koje se u životu nikad ne pojavljuju zajedno. Rečnik je mesto
susreta, on ozakonjuje slučajnosti, poput azbučnog redosleda imena u školskom dnevniku. I školski
dnevnik je zapravo rečnik, u kojem si evidentiran po prezimenu i imenu, sa podacima o rođenju,
imenom i zanimanjem oca. Znaju da su mi roditelji elektro-inženjeri, a da sam ja dete roditelja
elektro-inženjera, što znači da se verovatno ponešto razumem u osigurače. Pisaca nije bilo u
razredu, tada bismo stvar mogli da proverimo jednim prostim testom. Abeceda je izgledala
nepobediva, nalazila se, u neku ruku, izvan vremena dostupnog čulima. Na koga će danas doći red?
Već u trenutku rođenja bio sam jedna - reč.
termoelektranu, ja sam bio na licu mesta i radio svoj posao. Savet za uzajamnu ekonomsku pomoć
tapkao je iza gvozdene zavese poput onih čuvenih neimara koji su zidali Skadar na Bojani, ne sluteći
da je svaka cigla ostala u kući.
Godine 1956. na petstogodišnjicu sjajne pobede pod Nandorfehervarom, granatiraju Budimpeštu.
Sovjetska armija nastavlja tamo gde je 1944. prekinula, uključujući poneke nove lokacije. Grad je
pun rupa, rupe na zidovima zgrada, rupe među zgradama, nove rupe se mešaju sa starim rupama, i
pitanje rupa postaje stalna tema razgovora, da li je ova ili ona zgrada nagrđena prilikom takozvanog
oslobođenja ili u ovoj revoluciji, sada, pedeset i šeste, ili još tada, četrdeset i četvrte - ne može biti
četrdeset i četvrte, ta ovo je nova zgrada, ma kakvi bauhaus, zar ne vidiš kako je terasa izvijena? A
onda je pao sneg i pokrio rupe, pa je pao novi sneg, i taj novi sneg se pomešao sa starim, niko više
nije bio u stanju da kaže koji je sneg pokrio rupe, pa su ljudi čekali otapanje, jer je zemlju zatrpao
večni sneg. Izbrojano je četrdeset hiljada većih, i više miliona manjih rupa. Budimpešta kao
metropola rupa. Rodio sam se u tom perforiranom gradu, i zidovi bolnice su bili nagrđeni rupama od
puščanih metaka, probušeni grobovi na grobljima. Pred mojim očima, ispred nosa mi je skliznula u
rupu između dve granitne gromade nadgrobnog spomenika barona Manoa Krihine Švamberškog i
njegove supruge Marijane jedna belouška od bezmalo dva metra. Baron je umro 1956, a supruga
mu Marijana 1944. Klasna borba ili pijani kamenorezac? Onda je nadgrobna ploča jednog dana
nestala, zajedno sa nadgrobnim spomenikom - ostala je samo rupa. A još kasnije na mestu te rupe
nikla je nova grobnica. Čitav koloplet rupa i rupčaga. Na rupi koja je stajala na mestu dedine kuće,
izgrađena je kuća u kojoj smo mi živeli, moj otac se kao dete igrao u kraterima koje su bombe
načinile u bašti. Na mestu većih rupčaga dizane su višespratnice, a manje su vispreno iskorišćene za
odlaganje đubreta: gomile bačenih televizora i elektroda u vrhu bašte, informacioni otpad u
prestižnom Brdu Slobode. U jednoj takvoj rupi našli smo avionsku bombu, sa elegantnim krilcima, ali
i ona je imama rupu na vrhu. Neko joj je odvrnuo eksplozivnu glavu. Popeli bismo se na zid, gurnuli
prste u rupe i, sklopljenih očiju, zamišljali metak. Najnovija istorija Budimpešte, pisana Brajevim
pismom. Budimpešta se inače slobodnim okom i ne vidi, nju je moguće samo ispipati kroz njene
rupe. Čitati između redova, čitave fasade hijeroglifa, epske i lirske varijacije, ratni grafiti, uop tene
erotske poruke, jedna izvrnuta arhiva.
Etape trnovitih puteva mog polnog sazrevanja bile su obeležene smrću komunističkih diktatora. Moj
prvi seksualni doživljaj se poklopio s preranim odlaskom Mao Ce Tunga, u zabavištu me je ujela
jedna devojčica, zvala se Dijana. U vreme Titove smrti počeo sam da mutiram, kod Brežnjeva sam
imao prvu poluciju. Tri dana radio je emitovao samo ozbiljnu muziku, smatrao sam da su malkice
preterali, negde su čak obustavili i nastavu. A onda se dugo nije desilo ništa, probe radi odveo sam
jednu devojku u bioskop, ali je film bio previše uzbudljiv, ruka mi se ukočila. U gimnaziji su se
događaji ubrzali, između prvog poljupca i prve strastvene noći prošlo je svega nekoliko meseci: posle
Andropova, i Červenko ja bacio kašiku. Samo nekoliko nedelja kasnije pošao je za njima i Enver, ali
o tome neću pričati. G.-a sam upoznao na dan Čaušeskuovog pogubljenja. Kim Ir Sen je
prevrednovao moja dotadašnja saznanja po sasvim novim kriterijumima, srećom, sud je odbacio
optužbu. Fidel. Naša živa puška i njemu sprema grob...
U osnovnoj školi smo naučili da pišemo slova u nizu. Reči su bile u jednoj knjizi, kao rešenje, trebalo
ih je samo pročitati. U rečniku su bile popisane sve reči koje smo upotrebljavali u govoru. Rečnik je
pripadao svetu odraslih, ali sam osećao da je on nekako i iznad njih, da rečnici imaju nekakvu
nadljudsku moć. Šta god da si kazao, a da to nije bilo u knjizi, nije imalo smisla. Samo ako je bilo
upisano.
Rečnik ređa jednu iza druge akve reči koje se u životu nikad ne pojavljuju zajedno. Rečnik je mesto
susreta, on ozakonjuje slučajnosti, poput azbučnog redosleda imena u školskom dnevniku. I školski
dnevnik je zapravo rečnik, u kojem si evidentiran po prezimenu i imenu, sa podacima o rođenju,
imenom i zanimanjem oca. Znaju da su mi roditelji elektro-inženjeri, a da sam ja dete roditelja
elektro-inženjera, što znači da se verovatno ponešto razumem u osigurače. Pisaca nije bilo u
razredu, tada bismo stvar mogli da proverimo jednim prostim testom. Abeceda je izgledala
nepobediva, nalazila se, u neku ruku, izvan vremena dostupnog čulima. Na koga će danas doći red?
Već u trenutku rođenja bio sam jedna - reč.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Péter Zilahy - Poslednji Prozor-Žirafa
Pet Nov 06, 2009 4:30 am
U rečniku su sve reči nezamenljive, a ujedno je i, svaka za sebe, suvišna, samo zajedno imaju
smisla, kao i spisak u dnevniku. Solidarnost reči stvara jezik, kao što se i u razredu uspostavlja
solidarnost, bilo ko može da dođe na red, i svaki dan počinje prozivkom.
Kao žeravica na vrhu moje poslednje Havane koju sam pušio ispred diskaća u Čilebercu1, čekajući
jugoslovenske drugarice, tako blista i doba u kojem smo, neuki i slepi, u znaku internacionalizma
trasirali puteve u lepšu budućnost. Igrao sam stiskavac sa svim drugaricama redom, prizori stranih
pejsaža razvezli su njihove jezike, uvukli smo se, noću, kroz prozor u baraku br. 8, i bežali kroz
zatvoreni prozor, kada se Ivan uspaničio da su došli po nas. Raspust se završio, pa smo se dopisivali
sa inostranstvom, i nadali se čvrsto da će nas idućeg leta pozvati na more, i da će dotle i drugarice
da porastu, i da će sve da trešti od muzike grupe ABBA i BONEY M. Tada je putnik još mogao sa
sigurnošću da zna na čemu je, pošto je na ružičastoj polovini geografske karte još opstojavao
miroljubivi svet, na toj polovini je čovek mogao da uđe samo u jednu partiju, da stanuje u
jednoobraznim kućama, nije se bojao jednog vuka, jednako je usluživan u prodavnicama, istom
aluminijumskom kutlačom su delili čorbu, istu čorbu, i negde su i hamburgeri ličili u svojoj
različitosti, kao i neizreciva zmrzlina, kožnate viršle na Aleksander Placu, rumunski viski, albanska
konzerva dagnji. U svemu se osećao nekakav karakterističan štih, što nije bilo imanentno stvarima
samim, nešto neodoljivo svojstveno ovom drugom svetu, nešto što se, koliko god ga žvakali, stalno
pretvaralo u nekakav kompaktni blok u ustima.
U osnovnoj školi smo naučili da pišemo slova u nizu. Reči su bile u jednoj knjizi, kao rešenje, trebalo
ih je samo pročitati. U rečniku su bile popisane sve reči koje smo upotrebljavali u govoru. Rečnik je
pripadao svetu odraslih, ali sam osećao da je on nekako i iznad njih, da rečnici imaju nekakvu
nadljudsku moć. Šta god da si kazao, a da to nije bilo u knjizi, nije imalo smisla. Samo ako je bilo
upisano.
Rečnik ređa jednu iza druge akve reči koje se u životu nikad ne pojavljuju zajedno. Rečnik je mesto
susreta, on ozakonjuje slučajnosti, poput azbučnog redosleda imena u školskom dnevniku. I školski
dnevnik je zapravo rečnik, u kojem si evidentiran po prezimenu i imenu, sa podacima o rođenju,
imenom i zanimanjem oca. Znaju da su mi roditelji elektro-inženjeri, a da sam ja dete roditelja
elektro-inženjera, što znači da se verovatno ponešto razumem u osigurače. Pisaca nije bilo u
razredu, tada bismo stvar mogli da proverimo jednim prostim testom. Abeceda je izgledala
nepobediva, nalazila se, u neku ruku, izvan vremena dostupnog čulima. Na koga će danas doći red?
Već u trenutku rođenja bio sam jedna - reč.
U rečniku su sve reči nezamenljive, a ujedno je i, svaka za sebe, suvišna, samo zajedno imaju
smisla, kao i spisak u dnevniku. Solidarnost reči stvara jezik, kao što se i u razredu uspostavlja
solidarnost, bilo ko može da dođe na red, i svaki dan počinje prozivkom. Čitaju nam imena da vide
da li smo svi tu, od prozora do žirafe, od Almašija do Župana, svi.
Slovo O na sredokraći mađarske abecede je pravilan krug čije su sve tačke jednako udaljene od
centra. Stoga se centar slova O može smatrati i središnjom tačkom mađarskog jezika.
Moj profesor ruskog jezika je govorio da ću razumeti slovensku kulturu kada budem u originalu
pročitao Rat i mir. Njemu je to uspelo na transsibirskom ekspresu, tour-retour. Onda bih radije
Zločin i kaznu, sa njim bih izašao na kraj do Moskve. A možda bi bilo dovoljno da apsolviram samo
zločin. A nazad bih mogao da se vratim Aeroflotom, i Aeroflot je veoma lepa reč. Kao kolonjska
voda, ekstrahovana iz bojnog otrova. Jezik je bio deo prerušavanja, trebalo se praviti kao da znamo
ruski. Nu! Četrdeset i pet minuta sam gledao ruski, klimao glavom ruski, uzdisao ruski, i lepo sam
izložio primerak Rata i mira na klupu.
Nije mi ni padalo na pamet, da bi znanje jezika moglo da bude i korisno. Znanje je bilo uslov rasta,
nešto samo po sebi, ako si hteo da narasteš, uradio si domaći zadatak. I ruski smo učili zbog toga,
jer je to jedan divan jezik, a ne kao da mađarski nije predivan. U to vreme su samo profesori ruskog
jezika govorili ruski, uglavnom sredovečne žene farbane kose. Militantna etnička manjina sa
plemenskim seansama. Bili su opsednuti izveštajem, to je bio uslov opstanka, izvestiti o brojnom
stanju pre svakog ataka. Ruskog vojnika video sam samo na filmovima, ratnim, ali i ti filmovi su bili
sinhronizovani. Pravog ruskog vojnika video sam prvi put kada su odlazili. Završio se hladni rat, a
završio se i mir, nije više bilo razloga položiti život za njega (ako treba), Rusi su na pijacama
prodavali opremu po simboličnim cenama. Moj drugar hteo je da kupi padobran, ja sam bio tumač.
Parašut jest, pitao sam, imate li padobran, ali nisam mogao da se uzdržim, prasnuo sam u smeh,
izostalo je t, blagi Bože, sovjetski pomoćni glagol se rimuje sa američkim yes, znači nisam uzalud
učio. Isto je, recimo, yankee go home, i pašli damoj, okupacija je samo jedna linija na mapi, jedna
enklitika, jedan veznik. Ne tenkovi, ne osmoljetka, ne Medved Miša. Jedan potpis u đačkoj knjižici.
Desetar je odgovorio na mađarskom, to će vas stajati dve votke, rekao je i pokazao prstom dve
votke, s obzirom na to da ih je dvojica. Interesovao se, kako nam ide škola. To sam shvatio kao
nepriličnu familijarnost, pa sam samo promrmljao nešto sebi u bradu, kao nu-nu, onako kako sam to
video u Tihom Donu. Na to je ispričao da i on ima sina, zove se Sergej, i da zna da ni nama nije lako,
šta bismo rekli na jedan skoro nov Kalašnjikov? Ili tu je ovaj pištolj! Nisam neki ljubitelj slatkiša, ali
imam osećaj da se ovako osećaju debeljuce u poslastičarnici. Dao bi i doboš pride, a onda možemo i
da popijemo po jednu, za stara dobra vremena. Stara dobra vremena, kada mene još nije bilo, a
naši su se očevi ubijali, zar na to da pijem sa neprijateljskim vojnikom koji mi se obraća na mom
rođenom maternjem jeziku. Na zdvave, kaže podoficir, jezik je genijalan! I Sergej se zove Sergej,
kao njegov sin, za nas je Serjoža - tutne mi flašu u ruke, i citira Petefija, bez greške. Mađarska je
zemlja poezije, kaže. Ispričao sam mu da je grupa mađarskih naučnika identifikovala Šandora
Petefija u jednom ženskom skeletu iskopanog u Barguzinu. Njega to uopšte ne iznenađuje, kaže,
Rusija je ogromna. Nije nametljiv, samo se trudi da bude uslužan. Ne odlazi baš rado kući, navikao
je ovde kod nas, voli Mađare, naročito Mađarice, namigne, kao, znamo na šta misli. Namignem i ja,
pavlovljevski, znam, čim se o ženama povede reč, treba namignuti. Ne bismo više smetali, ma kakvi,
nastavlja i dalje na mađarskom, imaju vremena. Biće bolje da pripazim, pomislih, možda ovaj Rus
uopšte i ne govori ruski, obro-ugro dvostruki agent? Povlačimo se pitomo mašući u znak pozdrava,
ima i nekoliko ručnih bombi, viče za nama, defanzivnih, naravno, da li nas zanimaju?
1 Csillebιrc, najelitniji letnji pionirski kamp u razdoblju postojećeg socijalizma u Mađarskoj.
Preveo s mađarskog Arpad Vicko
smisla, kao i spisak u dnevniku. Solidarnost reči stvara jezik, kao što se i u razredu uspostavlja
solidarnost, bilo ko može da dođe na red, i svaki dan počinje prozivkom.
Kao žeravica na vrhu moje poslednje Havane koju sam pušio ispred diskaća u Čilebercu1, čekajući
jugoslovenske drugarice, tako blista i doba u kojem smo, neuki i slepi, u znaku internacionalizma
trasirali puteve u lepšu budućnost. Igrao sam stiskavac sa svim drugaricama redom, prizori stranih
pejsaža razvezli su njihove jezike, uvukli smo se, noću, kroz prozor u baraku br. 8, i bežali kroz
zatvoreni prozor, kada se Ivan uspaničio da su došli po nas. Raspust se završio, pa smo se dopisivali
sa inostranstvom, i nadali se čvrsto da će nas idućeg leta pozvati na more, i da će dotle i drugarice
da porastu, i da će sve da trešti od muzike grupe ABBA i BONEY M. Tada je putnik još mogao sa
sigurnošću da zna na čemu je, pošto je na ružičastoj polovini geografske karte još opstojavao
miroljubivi svet, na toj polovini je čovek mogao da uđe samo u jednu partiju, da stanuje u
jednoobraznim kućama, nije se bojao jednog vuka, jednako je usluživan u prodavnicama, istom
aluminijumskom kutlačom su delili čorbu, istu čorbu, i negde su i hamburgeri ličili u svojoj
različitosti, kao i neizreciva zmrzlina, kožnate viršle na Aleksander Placu, rumunski viski, albanska
konzerva dagnji. U svemu se osećao nekakav karakterističan štih, što nije bilo imanentno stvarima
samim, nešto neodoljivo svojstveno ovom drugom svetu, nešto što se, koliko god ga žvakali, stalno
pretvaralo u nekakav kompaktni blok u ustima.
U osnovnoj školi smo naučili da pišemo slova u nizu. Reči su bile u jednoj knjizi, kao rešenje, trebalo
ih je samo pročitati. U rečniku su bile popisane sve reči koje smo upotrebljavali u govoru. Rečnik je
pripadao svetu odraslih, ali sam osećao da je on nekako i iznad njih, da rečnici imaju nekakvu
nadljudsku moć. Šta god da si kazao, a da to nije bilo u knjizi, nije imalo smisla. Samo ako je bilo
upisano.
Rečnik ređa jednu iza druge akve reči koje se u životu nikad ne pojavljuju zajedno. Rečnik je mesto
susreta, on ozakonjuje slučajnosti, poput azbučnog redosleda imena u školskom dnevniku. I školski
dnevnik je zapravo rečnik, u kojem si evidentiran po prezimenu i imenu, sa podacima o rođenju,
imenom i zanimanjem oca. Znaju da su mi roditelji elektro-inženjeri, a da sam ja dete roditelja
elektro-inženjera, što znači da se verovatno ponešto razumem u osigurače. Pisaca nije bilo u
razredu, tada bismo stvar mogli da proverimo jednim prostim testom. Abeceda je izgledala
nepobediva, nalazila se, u neku ruku, izvan vremena dostupnog čulima. Na koga će danas doći red?
Već u trenutku rođenja bio sam jedna - reč.
U rečniku su sve reči nezamenljive, a ujedno je i, svaka za sebe, suvišna, samo zajedno imaju
smisla, kao i spisak u dnevniku. Solidarnost reči stvara jezik, kao što se i u razredu uspostavlja
solidarnost, bilo ko može da dođe na red, i svaki dan počinje prozivkom. Čitaju nam imena da vide
da li smo svi tu, od prozora do žirafe, od Almašija do Župana, svi.
Slovo O na sredokraći mađarske abecede je pravilan krug čije su sve tačke jednako udaljene od
centra. Stoga se centar slova O može smatrati i središnjom tačkom mađarskog jezika.
Moj profesor ruskog jezika je govorio da ću razumeti slovensku kulturu kada budem u originalu
pročitao Rat i mir. Njemu je to uspelo na transsibirskom ekspresu, tour-retour. Onda bih radije
Zločin i kaznu, sa njim bih izašao na kraj do Moskve. A možda bi bilo dovoljno da apsolviram samo
zločin. A nazad bih mogao da se vratim Aeroflotom, i Aeroflot je veoma lepa reč. Kao kolonjska
voda, ekstrahovana iz bojnog otrova. Jezik je bio deo prerušavanja, trebalo se praviti kao da znamo
ruski. Nu! Četrdeset i pet minuta sam gledao ruski, klimao glavom ruski, uzdisao ruski, i lepo sam
izložio primerak Rata i mira na klupu.
Nije mi ni padalo na pamet, da bi znanje jezika moglo da bude i korisno. Znanje je bilo uslov rasta,
nešto samo po sebi, ako si hteo da narasteš, uradio si domaći zadatak. I ruski smo učili zbog toga,
jer je to jedan divan jezik, a ne kao da mađarski nije predivan. U to vreme su samo profesori ruskog
jezika govorili ruski, uglavnom sredovečne žene farbane kose. Militantna etnička manjina sa
plemenskim seansama. Bili su opsednuti izveštajem, to je bio uslov opstanka, izvestiti o brojnom
stanju pre svakog ataka. Ruskog vojnika video sam samo na filmovima, ratnim, ali i ti filmovi su bili
sinhronizovani. Pravog ruskog vojnika video sam prvi put kada su odlazili. Završio se hladni rat, a
završio se i mir, nije više bilo razloga položiti život za njega (ako treba), Rusi su na pijacama
prodavali opremu po simboličnim cenama. Moj drugar hteo je da kupi padobran, ja sam bio tumač.
Parašut jest, pitao sam, imate li padobran, ali nisam mogao da se uzdržim, prasnuo sam u smeh,
izostalo je t, blagi Bože, sovjetski pomoćni glagol se rimuje sa američkim yes, znači nisam uzalud
učio. Isto je, recimo, yankee go home, i pašli damoj, okupacija je samo jedna linija na mapi, jedna
enklitika, jedan veznik. Ne tenkovi, ne osmoljetka, ne Medved Miša. Jedan potpis u đačkoj knjižici.
Desetar je odgovorio na mađarskom, to će vas stajati dve votke, rekao je i pokazao prstom dve
votke, s obzirom na to da ih je dvojica. Interesovao se, kako nam ide škola. To sam shvatio kao
nepriličnu familijarnost, pa sam samo promrmljao nešto sebi u bradu, kao nu-nu, onako kako sam to
video u Tihom Donu. Na to je ispričao da i on ima sina, zove se Sergej, i da zna da ni nama nije lako,
šta bismo rekli na jedan skoro nov Kalašnjikov? Ili tu je ovaj pištolj! Nisam neki ljubitelj slatkiša, ali
imam osećaj da se ovako osećaju debeljuce u poslastičarnici. Dao bi i doboš pride, a onda možemo i
da popijemo po jednu, za stara dobra vremena. Stara dobra vremena, kada mene još nije bilo, a
naši su se očevi ubijali, zar na to da pijem sa neprijateljskim vojnikom koji mi se obraća na mom
rođenom maternjem jeziku. Na zdvave, kaže podoficir, jezik je genijalan! I Sergej se zove Sergej,
kao njegov sin, za nas je Serjoža - tutne mi flašu u ruke, i citira Petefija, bez greške. Mađarska je
zemlja poezije, kaže. Ispričao sam mu da je grupa mađarskih naučnika identifikovala Šandora
Petefija u jednom ženskom skeletu iskopanog u Barguzinu. Njega to uopšte ne iznenađuje, kaže,
Rusija je ogromna. Nije nametljiv, samo se trudi da bude uslužan. Ne odlazi baš rado kući, navikao
je ovde kod nas, voli Mađare, naročito Mađarice, namigne, kao, znamo na šta misli. Namignem i ja,
pavlovljevski, znam, čim se o ženama povede reč, treba namignuti. Ne bismo više smetali, ma kakvi,
nastavlja i dalje na mađarskom, imaju vremena. Biće bolje da pripazim, pomislih, možda ovaj Rus
uopšte i ne govori ruski, obro-ugro dvostruki agent? Povlačimo se pitomo mašući u znak pozdrava,
ima i nekoliko ručnih bombi, viče za nama, defanzivnih, naravno, da li nas zanimaju?
1 Csillebιrc, najelitniji letnji pionirski kamp u razdoblju postojećeg socijalizma u Mađarskoj.
Preveo s mađarskog Arpad Vicko
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|