Savršen spoj

TEBI ŽIVOT

Kada promatram tvoje tijelo ispruženo
kao rijeka koja ne prestaje protjecati,
kao čvrsto ogledalo gdje pjevaju ptice,
gdje je užitak osjetiti dan kako se rađa.

Kada se gledam u tvojim očima,
koje su kao duboka smrt ili život što me doziva,
kao pjesma iz dubine koju samo naslućujem;
kada vidim tvoj oblik, tvoje spokojno čelo,
kamen blistavi, na koji kapaju moji poljupci
kao ruže što odražavaju sunce koje nikad ne zalazi.

Kada primičem usne toj nesigurnoj muzici,
tom mrmoru neugasive mladosti,
izgaranju zemlje koja pjeva u zelenilu,
kao sretna ljubav što bježi i opet se vraća.

Osjećam kako se svijet valja pod mojim nogama,
kako se valja lagan, s vječnom odvažnošću zvijezda,
s onom radosnom dobrotom večernjače,
koja ne traži niti more u koje bi se spustila.

Sve je iznenađenje. Svijet u iskrama
osjeća da je more naglo postalo golo i drhtavo,
da je taj čelik užaren i pomaman
i da čezne samo za blistanjem svjetlosti.

Svemir svjetluca. Smirena sreća
prolazi kao naslada koja se ne može zadovoljiti,
kao nagli uzlet ljubavi,
gdje se vjetar opasuje oko slijepih čela.

Gledati tvoje tijelo i samo tvoju svjetlost,
tu blisku muziku što se rađa među pticama,
u vodama, u šumi, u vezanom bilu
ovog svijeta apsolutnog što ga osjećam na usnama.

Aleixandre, Vicente
1898-1984

Bog mi je svedok
Koračala si za
mojim stopama u
snegu
tražeći smrznutim rukama
toplotu
u mojim prstima.
Vetar je zaneo
tragove
neistine i laži.
Bog mi je svedok.

Sve je ovo, gospodo,
lažna priča,
rekla si
bez trunka griže
savesti.
Bol odzvanja
očajem.
Bog mi je svedok.

Sumoran trg.
Krupne pahuljice
u tvojim očima.
Poneki usnuli
prolaznik.
Stih umrlog
pesnika
ispisan na spomeniku
poginulog komarca
dok eho moje
istine
razdire ponoć.
Bog mi je svedok.

Grad bez sladoleda,
taksista bez
taksimetra,
vino bez mirisa
kupinovog vina.
Gde si zalutala
ljubavi?
A ja,
ja sam ostao
tu negde, isti.
Bog mi je svedok.

Voleo sam te u
ponoć
dok si spavala
sneguljičinim snom,
gledao i milovao
do jutra.
Bog mi je svedok.

Izmicali su pejzaži
detinjstva,
prve mladosti
opaćene
zatrovanim meduzama.
I jednom,
i ponovo
oni su govorili,
treća je sreća
poverovao sam.
Bog mi je svedok.

Htela si da ti budem
ljubavnik,
prokleti nogoljubac
za trenutke
razonode.
Pristao sam i na to.
Bog mi je svedok.

Gurnula si me
nogom,
kao pseto lutalicu
što gladno skapava
ispred tuđeg
praga.
Bog mi je svedok.

A ja,
ja sam te
voleo
detinje, iskreno.
Voleo sam te
najsrećnije, nežno.
Danas,
danas te volim
najnesrećnije, tužno.
Bog mi je svedok.

(Romulado Miralles)

Tiho je.
Kao onda kada nam je postalo tjeskobno, kada smo izašli gordi i uvjereni da su
putevi bezbrojni a mogućnosti beskrajne.
Vrata su se zatvorila.
Iza njih ostali su da samuju snovi o nama, o čovjeku.
Otišli smo različitim cestama, vjerujući u ispravnost svojih odabranih mogućnosti.
Imali smo zakon nužnog za opravdanje.
Nismo u njega vjerovali, ali smo ga imali.
Vjerovali smo, a krili jedni od drugih, da tamo, iz naše podstanarske sobe,
nismo ponijeli najvredniji dio sebe.
Sada više i ne lutamo.
I ne tražimo nove ceste.
Ni svoja lica, ni svoja imena, ni svoje podstanarske snove, ni planetom razbacane riječi.
Dovoljno smo daleko da se ne moramo plašiti bliskosti i susreta.
Dovoljno nam je hladno da bi ikada poželjeli toplinu drugih.
Možda ćeš se upitati ko sam ja, u stvari, ne pokušavajući ni da me se sjetiš.
Možda ćeš se nasmijati patetičnom i smiješnom samotnjaku sa drugog kraja zime.
Možda, čak, nećeš ni povjerovati da se uopšte više igdje i pišu zimska pisma.
Ipak, dobro znam da pamtiš zimske vatre.
Lica su nam bila obasjana i sjenke plamena na njima činila ih istim.
U pucketanju te vatre, u koju se i kosmos ljubopitljivo zagledao,
naša imena su postajala jedno uzvišeno ime.
To ime mi smo mijenjali za zaborav.
Njega više nema i niko ga se ne može sjetiti.
I prije nego se zagasi vatra u tvojoj svijesti, u posljednjim umirućim
plamičcima vidjet ćeš naše, od snijega mokre ruke, i osjetiti , bar na tren,
svu uspavanu magiju jednog upokojenog života.
Ne znam što ćeš osjećati.
Ne znam ni kako ćeš preći svo to vrijeme do ulica u predgrađu.
Ne znam ni da li ćeš i ti poželjeti napisati jedno zimsko pismo.
Jedino znam da ja ne smijem prestati čekati.
Ne smijem prestati vjerovati da zimska pisma još postoje i putuju.
Jovica Letić

Zdrava bolest
Publikovano u Odabrana dela Borislava Pekića, knjiga 12, Tamo gde loze plaču,

- Odakle si došao?
- Niotkud. Ja sam odavde.
- Kako to da te nikad nisam sreo?
- Nisam izlazio.
- Bio si bolestan?
- Ne, bio sam zdrav.
- Pa, zašto nisi izlazio?
- Pa zato. Zato što sam bio zdrav.
- A sada, zašto si sada izašao?
- Razboleo sam se. Sad sam kao i svi drugi, niko me neće primetiti.

- Šta bi se desilo da te primete?
- Proglasili bi me za zdravog.
- Je li ti rđavo?
- Kako gde. U bolesnom svetu, svakako.
- I šta bi sa tobom radili?
- Lečili bi me dok se ne bih i ja razboleo.
- Ali, ti si već bolestan, zar nisi?
- Od svoje bolesti, da, samo oni hoće da bolujem od njihove ...
(Klinički razgovori.)