Beogradska ka5anija
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Ići dole
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Bauhaus 1919- 2009 Empty Bauhaus 1919- 2009

Sub Nov 21, 2009 8:57 am
Godina je 1919. i svet već godinu dana živi u miru nakon završetka prvog svetskog rata. austro-ugarska je prestala da postoji, formirana je kraljevina shs, a republika vajmar počinje svoj život nakon završetka postojanja nemačke monarhije. walter gropius, tada 35-ogodišnji arhitekta, odlučuje da okrene leđa tradiciji i opšteprihvaćenom i odlučuje da u umetnost uvede za to vreme nesvakidašnje stvari, da načini neke promene i da pokuša da pokrene neke nove tokove stvaralaštva. u martu iste godine podnosi zahtev za osnivanje akademije, piše manifest i 12. aprila 1920. dobija dozvolu za pokretanje dugo planiranog projekta. akademija je osnovana i otvorena u gradu vajmaru, nazvana je „državna kuća neimara u vajmaru“, poznatija pod imenom – bauhaus.

Devedeset godina kasnije i dalje se vide i osećaju uticaji škole koja je za nepunih petnaest godina postojanja uspela da pomeri granice u umetnosti do nesagledivih veličina. i dan danas tekstovi o bauhausu prevode se na sve svetske jezike, otvaraju se mnoge škole nastale upravo pod uticajem ove, koriste se knjige koje su nekada davno korišćene u vajmaru. danas bauhaus više nije nepoznanica, postala je internacionalni pojam i više nema potrebe za prevođenjem njenog naziva. trag koji je ova akademija ostavila neizbrisiv je i sve više prerasta u jedan vid legende.

Ideja je bila da se pod jednim krovom okupe svi ljudi, talentovani umetnici, koji imaju želju da stvaraju, da počnu sa nečim stranim, nepoznatim, da krenu nesigurnim stazama umetnosti, donoseći sa sobom nove načine izražavanja i kreiranja stvarnosti. otvorena forma bauhausa proistekla je iz otvorenosti koju je gropius pokazivao prema svemu što je novo, neobično i neistraženo. ideja mu je bila da bauhaus bude prožet životom, da bude blizak vremenu i njegovim problemima i da isto tako ne bude deo nikakve šeme ili kalupa.

Ako bismo se upitali šta je zapravo suština bauhausa, čime se to on odlikuje i razlikuje od ostalih akademija i umetničkih škola, i šta je to što mu je donelo toliku slavu i dugovečnost, možda ćemo najbolje objašnjenje naći u beleškama oscara schlemera, jednog od direktora akademije: „istinska struktura bauhausa izražena je u ličnosti njenog rukovodioca, koji se nije obavezao nikakvoj dogmi, već je imao osećanje za sve što je novo, aktuelno, i dobru volju da to asimiluje – a uz to dobru volju da toj celini da čvrstinu, da joj nađe zajednički imenitelj, da stvori kodeks.“ njihovo shvatanje da je svekoliko oblikovanje fundamentalno jedinstvo, bilo je totalno suprotno od „l’art pour l’art“ stava kao i filozofije iz koje je larpurlartizam nastao – da je posao sam sebi cilj.
prvih par godina akademije, tačnije do 1922, predstavlja period kada je škola krenula sa razvijanjem, primanjem sve većeg broja učenika, kako nemačkog, tako i inostranog porekla. formiraju se i pravila po kojima postoje majstori, majstorski pomoćnici i učenici.

Od samog početka ustanovljene su i katedre i to za najrazličitije vrste stvaralaštva –
vajarstvo, radionica za plastiku, slikarstvo na staklu, fotografija, metal, stolarnica, grnčarstvo, tipografija, zidno slikarstvo, tkačnica i mnoge druge. zanimljivo je i da, iako je osnivač bio arhitekta, prvih godina takva radionica nije postojala na akademiji.

Slikari koje je gropius pozivao da predaju na akademiji do samog dolaska u bauhaus nisu bili „opšte poznati“ ili previše priznati u umetničkom svetu. kandinsky, iako je bio član „plavog jahača“ u to doba još nije stekao ni deo priznanja koje mu se danas pripisuje. tek mali krug prijatelja – poštovalaca, bio je upoznat sa njegovim dotadašnjim radom i stvaralaštvom. trebale su godine da prođu pre nego što je primljen u berlinsku nacionalnu galeriju. isti slučaj bio je i sa paulom kleeom. malo ko je znao za njega, a njegovi radovi skoro da nisu imali odjeka izvan granica nemačke. danas je on jedan od najcenjenijih, ako ne i najcenjeniji nemački autor tog vremena.

Jedini koji je pre dolaska na akademiju imao zavidno umetničko iskustvo i koji je bio priznat u širem krugu poznavalaca slikarstva bio je lyonel feininger. njegova dela već su bila deo nemačkih zbirki u kojima su, ipak, preovladavali ekspresionisti. međutim, pravo vreme slikara bauhausa bilo je nakon drugog svetskog rata. tada je svako od njih dobio priznanja koja zaslužuje, njihov rad konačno je cenjen onako kako treba, a skoro svaki važniji muzej od međunarodnog značaja u svom posedu ima bar jednu njihovu sliku. moholy-nagy, itten, muche i gore navedeni nalazili su se na položaju koji su mnogo ranije zaslužili svojim radom, i niko nije pao u zaborav.
slikarstvo je na bauhausu praktikovano kao zidno slikarstvo i kao oblikovanje prostora. izučavanje forme naročito je bilo aktuelno jer je paralelno sa slikarstvom polazilo od geometrijskih elemenata koje su u svojim delima, neko lirski a neko romantičarski, interpretirali kandinsky i klee. crtanje akta bilo je isto tako važno.

Godine koje su usledile donele su mnogo uspona, ali i padova školi. 1923. prvi put je održana i nedelja bauhausa. bila je ispunjena koncertima, predstavama, predavanjima i izložbama koje su bile sastavljene od radova majstora, radova sa nastave kao i sa radionica. izlazi i prva publikacija – „državna kuća neimara u vajmaru 1919-1923“. sledeće godine pritisak koji je u vladi bio prisutan i ranije, sve više se povećava i bauhaus trpi sve češće napade u javnosti. prvog juna dolazi do otpuštanja svih majstora, a do prvog aprila 1925. gropius osniva „klub prijatelja bauhausa“. smanjuju se prihodi, bauhaus se sama ukida i polovinom 1925. prelazi u dessau. iako su desne partije bile protiv, gradsko veće, uprkos tome, odlučuje da preuzme školu u celini. iste godine izašla je prva knjiga u izdanju bauhausa: walter gropius – „međunarodna arhitektura“. u oktobru se donosi odluka po kojoj se od tog trenutka sve u okviru škole piše malim slovima. ovaj period obeležen je konstantnim sudaranjima dve bauhausove realnosti – one lošije koja je bila deo kampanje u javnosti o zabrani i borbi protiv akademije i one bolje, lepše, koja je s vremena na vreme donosila lepe vesti i neke vedrije poglede. tako je i 1926. počeo sa izlaženjem časopis „bauhaus“ koji je objavljivan do 1931. tada bauhaus dobija i zvanje „visoke škole za oblikovanje“, a majstori stiču titule profesora.

Walter gropius napustio je akademiju 1928. objavio je da se povlači i posvetio se projektovanju i samostalnoj arhitekturi. ostao je upamćen kao osoba koja je pokrenula sve, prenula mlade gladne stvaranja, znanja i estetskih eksperimenata. stvorio je školu gde su svi oni željni nečeg novog u umetnosti mogli da dođu i da zajedno sa ostalima prkose kalupima društva i krče put stvaralaštvu do tada nepoznatom u ovom svetu. uspeo je da u svojim polaznicima probudi neke nove ideje po kojima postoji jednakost svih vidova stvaralaštva i njihovo povezivanje sa modernim svetskim poretkom. o svom viđenju akademije jednom je rekao: „vodila nas je misao da nagon za oblikovanjem nije ni intelektualnog ni materijalnog porekla, nego da jednostavno predstavlja integralni deo jednog civilizovanog društva. želeli smo da umetnika prodrmamo u njegovoj otuđenosti od sveta i da ga povežemo sa realnim svetom zanata.“ obrazovanje u bauhausu video je kroz pripremne kurseve. nastojao je da ljude sa talentom obrazuje za rad u industrijskom oblikovanju i umetničkim zanatima. baza je bila u manuelnom treningu sa ciljem zajedničkog rada na zgradi. najvažnija stvar u okviru ovog načina obrazovanja bio je pripremni kurs u kome se učenik, kroz eksperimente, upoznavao sa proporcijom, merama i ritmom. upoznavali su jezik forme, učili o oblasti optike, sticali teorijske osnove koje vode ruku koja oblikuje i stvara.

Nakon odlaska gropiusa stvari su nastavile da se odvijaju onako kako je on na samom početku i zamišljao. broj učenika se povećavao, „klub prijatelja bauhausa“ bio je sve veći, a i broj radionica povećavao se svake godine. ipak, dolaskom na čelo hannesa meyera, škola prvi put dobija i političku obojenost, jer je meyer, iako nije bio član, ipak bio simpatizer komunističke partije nemačke. zbog toga je bio prinuđen da se povuče, a on sa nekolicinom učenika odlazi u moskvu. dolaskom na vlast nacional-socijalista i škola je prinuđena da menja lokaciju. odlaze u berlin, useljavaju se u jednu telefonsku fabriku i tu ostaju do konačnog zatvaranja. po nalogu tužilaštva deo učenika biva pritvoren, zgrada pretresena, a jula 1933, na početku letnjeg semestra mies van der rohe, tadašnji direktor, ne želevši da prihvati uslove gestapoa zatvara školu. konačno, 10. avgusta pismenim saopštenjem svi učenici su obavešteni o zatvaranju bauhausa.

Sve vreme svog postojanja akademija se trudila da pokrene mlade umetnike, da im pruži mogućnost da stvaraju, da se izraze i da krče put nečemu što se pojavilo tu, sa njima, a što su sami pokrenuli i kreirali. važno je znati da „bauhausovski stil“, kako su ga neki nazivali, nikada nije postojao, i da su se oni, na čelu sa gropiusom, borili protiv toga. nisu želeli da propagiraju neki određeni stil ili sistem, već da pokažu kako na oblikovanje utiče život.

Iako je uticaj i snaga nacional-socijalističke partije dovela do prestanka rada škole, to ipak nije moglo da sreči da ona nastavi da živi sa umetnicima koji su bili deo nje svih tih godina. bauhaus je ostao jedan od najvećih uticaja na stvaralaštvo čitavog xx veka i legenda koja nastavlja da se prepričava.

Stefan Lazić,
Nazad na vrh
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu