Beogradska ka5anija
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Ići dole
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Pesnik bez oporuke (Lorka) Empty Pesnik bez oporuke (Lorka)

Pet Dec 11, 2009 3:59 pm
Pesnik bez oporuke (Lorka) F19-lorkaStratište gde počiva Lorka
PROŠLE
su pune 73 godine otkako su frankisti ubili, a potom zatrpalu u nekakvu
zajedničku grobnicu, ako se to grobnicom uopšte može nazvati, telo
genijalnog španskog pesnika, slavnog Andalužanina Federika Garsije
Lorke.
Od onda, a u međuvremenu je puno vode proteklo Gvadalakvirom, pesniku
se ne zna ni groba ni ukopa, niti u toj vrtači na obroncima iznad
njegove rodne Granade ima ikakvog obeležja da tu počiva slava španske
poezije.
I tek sada, Španci su se setili da bi telo nesrećnog pesnika trebalo
iskopati i upristojiti njegov grob kako dolikuje svakom ljudskom stvoru
i hrišćaninu kakav je Lorka bio i u šta se pobožni Španci tako često
zaklinju.
Ovog leta tema Lorkinog groba i tog masovnog stratišta je zapalila
Španiju. Zapaljivi i svadljivi, kakve ih je Bog dao, Španci se spore
oko toga da li kopati, ili ne, da li je možda kasno da se čeprka po toj
“svetoj zemlji”, u čijim gudurama i urvinama leže ostaci između dve i
tri hiljade žrtava frankističkog režima, koji je baš te 1936. godine,
usred leta, zauzeo Granadu i počeo nemilosrdno da se obračunava sa
svima koji su bili sumnjivi, makar da nikada pušku nisu uzeli u ruke.

Nalog sudije

Ideja o potrazi za Lorkinim kostima je prilično stara, ali je ovog leta
postala veoma aktuelna. Ranije, dok je Frankov režim bio na vlasti,
nije se smelo ni pomisliti na tako nešto. A potom, kada je Franko umro
1975. godine i kada su par godina kasnije vlast preuzele demokrate, a
posle njih i socijalisti, nije bilo volje i odlučnosti da se krene u
takav poduhvat. Protivila se crkva, nisu za to bile ni porodice žrtava,
a ni raspoloženje većinske Španije nije bilo za to da se diraju i
otvaraju stare rane.
Sada je izgleda, definitivno, prevladala spremnost da se krene i u taj bolan poduhvat.
Na sceni se pojavio istražni sudija Nacionalne audijencije Baltazar
Garson. To je onaj čuveni sudija koji je svojevremeno dao nalog da se
hapsi čileanski diktator Augusto Pinoče. Garson od pre nekoliko godina
vodi istragu o zločinima koje je počinio Frankov režim za vreme
Španskog građanskog rata. On je u tome ustanovio da su onda počinjeni
zločini protiv čovečnosti, koji kao takvi, ne zastarevaju. On je u
sklopu te istrage predložio da se počne sa iskopavanjem masovnih
grobnica i stratišta, kakvo je bilo i ono na obroncima iznad Granade,
gde su svake noći odvođeni ljudi na streljanje i sahranjivani u
zajedničkim, improvizovanim grobnicama, koje su bile toliko plitke da
su prolaznici mogli primetiti kako iz njih vire delovi tela žrtava -
nečija noga ili ruka.
Garson je početkom leta zatražio od lokalnog suda u Granadi da izda
nalog da se počne sa iskopavanjem. Posebnu atrakciju tom njegovom
nalogu daje je i činjenica da se u jednoj od tih grobnica nalaze i
posmrtni ostaci pesnika Garsije Lorke, što je samo po sebi, celom
slučaju dalo sasvim nove dimenzije.
Međutim, lokalni sudija iz Granade, Aurora Marija Fernandes, koja je
nadležna da donese takvu odluku, odbila je da to uradi. Po njenom
tumačenju, ta serijska streljanja za vreme građanskog rata i te masovne
grobnice na domaku Granade, predstavljaju zločin protiv čovečnosti i to
je zločin nacionalnih

dimenzija, pa prema tome nije na lokalnom sudu da odlučuje o tome da li
će se te grobnice otkopavati. Neka o tome odlučuje Madrid, to je šire
pitanje i nije slučaj samo Granade.
Sudiji Garsonu nije ostalo ništa drugo nego da “presavije tabak” i da
od Vrhovnog suda Španije zatraži da presudi o tome da li lokalni sud u
Granadi može da se distanacira od takve odluke, odnosno da naredi
tamošnjim sudskim vlastima da postupe po njegovom nalogu, tj. da se
kopa.

Ostavite mrtve

U meĐuvremenu, zatalasala se cela Španija. Kopati ili ne kopati? Jedni
kažu - kasno smo se setili. Odavno je to trebalo uraditi. Bolje je sada
ne dirati ništa. Drugi kažu - nikada nije kasno. Lorka mora dobiti svoj
grob.
Javili su se i članovi Lorkine porodice. Federiko inače nije imao
poroda, jer nije bio oženjen. Od njegove sestre Končite ostalo je troje
dece, a od brata Fransiska, takođe, troje.
Aurora Garsija Lorka, ćerka Lorkinog brata, živi u Njujorku. Direktor
je Fondacije Garsija Lorka, bavi se glumom i dramaturgijom. Trenutno
radi na usposatvljanju Memorijalnog centra u Granadi, posvećenog delu i
životu svog strica Federika. Ona je protiv otkopavanja masovnih
grobnica u Granadi.
“Čemu to? Na tom terenu je zakopano između dve i tri hiljade ljudi. Ako
nisu zarasle naše rane, zaraslo je u korov istorije to groblje. Hoćemo
li pronaći Federika, da li ćemo išta pronaći od njega, ko će
“prepoznati” ostale. Pa, vidite niko od njih ne traži prekopavanje.
Valjda bi bilo dovoljno da se ceo taj teren proglasi za groblje i
dostojanstveno obeleži taj užasan zločin.
Javio se njen bratanac, Manuel Montesinos Lorka, sin Lorkine sestre
Končite. Njegov otac, Lorkin zet, bio je socijalistički gradonačelnih
Granade, neposredno pre nego će frankisti zauzeti taj grad.
“Meni to prekopavanje tih masovnih grobnica deluje profano”, kaže on.
“Šta hoćemo da se iskopa? Pa mi znamo šta se tamo desilo i bez toga.
Zbio se veliki zločin u Granadi i mi znamo ko ga je počinio. Ostavite
mrtve na miru...”
Nisu Aurora i Manuel jedini koji se protive potrazi za Lorkinim
kostima. Među ostalima javio se i kolumnista, Andalužanin, Pedro
Sevilja Gomes, koji smatra da ne treba preturati te mučeničke kosti i
“ponovo ubijati Lorku”.
“Španija”, piše on, “koja zna tako strasno da voli i da mrzi, trebalo
bi da ostavi pesnika na miru, da ne čeprka po starim ranama. Mi Španci,
međutim, volimo da naše mrtve izvedemo u šetnju. Ali, ne činimo to iz
pijeteta prema njima, nego da ih pokažemo onoj drugoj Španiji.”
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Pesnik bez oporuke (Lorka) Empty Re: Pesnik bez oporuke (Lorka)

Pet Dec 11, 2009 4:00 pm
Pesnik bez oporuke (Lorka) F20-lorka
Kuća u kojoj je Lorka čekao streljanje

ZAGOVORNICI prekopavanja masovnih grobnica na utrinama iznad Granade, uhvatili su se ovog leta za slučaj porodice učitelja Dioskora Galinda Gonzalesa, koja sada zahteva da se kopa. Njegovi potomci traže da im se omogući da svog dedu sahrane kako dolikuje svakom ljudskom biću.
I oni su se uhvatili za ime Garsije Lorke, jer je prema mnogobrojnim svedočenjima, pa čak i nekim pronađenim dokumentima, utvrđeno da je taj učitelj Galindo, u noći između 18. i 19. avgusta 1936. godine, doveden na stratište iznad sela Visnar zajedno sa Garsijom Lorkom i lokalnim toreadorom Fransiskom Galadijem. Bilo je nagađanja da je sa njima bio još jedan toreador, ali za to nema dokaza.
Jedan od najupornijih i najpouzdanijih istraživača smrti Garsije Lorke, Irac Jan Gibson, definitivno je utvrdio da su na strelište dovedena njih trojica zajedno - pesnik Lorka, učitelj Galindo i toreador Galadi. Oni su na taj “put bez povratka” odvedeni iz frankističke vojne uprave Granade, gde su stalno “zasedali” preki i vojni sud, ako je takvog suda uopšte i bilo. Bilo je to uoči ponoći između 18. i 19. avgusta.
Ni Gibson, niti iko drugi nije mogao da utvrdi da li su njih trojica, uoči streljanja, zadržani u vojno-policijskom prihvatilštu “Kolonija”, zgradi u kojoj su osuđenici čekali sudnji čas, koji je obično dolazio u cik zore. Odatle su u grupama odvođeni na strelište, ubijani i zatrpavani u plitko iskopane i improvizovene zajedničke grobnice.

Žrtve se broje

Granada je bila spokojno mesto u prvoj polovini 1926. godine. Na prolećnim izborima te iste godine desni Nacionalni front, koji su činili falangisti, budući frankisti i konzervativna desnica, potukla je Narodna koalicija, u kojoj su bili i socijalisti. Za gradonačelnika je izabran Fransisko Montesinos, koji je bio oženjen Lorkinom sestrom Končitom. U julu te iste godine, kada je Franko poveo pobunu protiv španske republike, Granada je brzo pala u ruke frankista i odmah su počele represalije. Pošto onda još nije bilo pravih i definisanih ratnih frontova, koji će zemlju potresati u naredne tri godine, frankisti su počeli krvavi obračun sa svima onima koji nisu bili sa njima, koji su bili sumnjivi i koji su nešto značili u Granadi. Na udaru su se našli intelektualci, sindikalisti, ugledni građani, advokati, profesori, lekari, studenti.
U tom talasu, koji je žestoko krenuo u avgustu, dakle, na samom početku građanskog rata, svake noći su ljudi odvođeni na streljanja. Američka spisateljica Helen Anderson, koja se tih dana zatekla u Granadi, napisala je u svojim sećanjima da je sa svog prozora svake noći mogla da vidi kamione sa ceradama, ili bez njih kako vezane ljude odvode iz Granade prema selu Visnar u podnožju planine Alfakar.
“A preko dana, piše ona, žene - majke i sestre uhapšenih i nestalih, dolazile su na te obronke gde su vršena streljanja, da traže tela svojih muževa, sinova i braće. One koje su dolazile rano u zoru mogle su da nađu leševe na tim utrinama, ali im nisu dozvoljavali da ih odnesu. Tek nešto kasnije dolazili su grobari, u pratnji falangista i policije, da ih sahrane. Činili su to na krajnje improvizovan način - pokopavali su ih u plitke rake i prekrivali tankim slojem zemlje, tako da se moglo primetiti kako
ruke ubijenih vire iz zemlje”.
Koliko je ubijeno na tim grandinskim stratištima? To niko ne zna. Jedan od grobara, ispričao je 1949. godine britanskom novinaru Džeraldu Brenanu da njegove kalkulacije idu do cifre od 8.000 streljanih. Jan Gibson je uspeo da dođe do pouzdanijih dokumenata i svedočenja, pa je izneo sledeće podatke.

Bez noge

U avgustu, te prve ratne godine, kada je ubijen i Lorka, u okolini Granade su streljana 572 lica, u narednom mesecu septembru, pogubljeno je 499 ljudi, narednog meseca 290, u novembru 88, decembru 110, da bi se već u martu naredne godine dnevna cifra popela na 143 žrtve.
Sve u svemu, Gibsonove računice, pravljene na osnovu pouzdanih dokumenata, kažu da je za vreme Španskog građanskog rata, u Granadi pogubljeno 2.137 osoba. Ne mali broj hroničara, međutim, tvrdi da je bilo streljanja bez ikakvih evidencija i suđenja i da bi konačna cifra mogla da bude veća čak i od 3.000 žrtava.
Porodica učitelja Dioskora Galinda Gonzalesa, koja grčevito insistira da se kopa, svoje uporište traži u tome da je njihov predak sahranjen zajedno sa Lorkom i da će to biti dovoljan razlog da se kopa, dakle, ako ne zbog anonimnog učitelja, a ono zbog slavnog pesnika kojem Španija duguje dostojno grobno mesto.
“Nisu u pravu oni, kažu potomci učitelja Galinda, koji kažu da je veliko pitanje šta će se naći od Lorke i kako će njegovi ostaci da se identifikuju. Lako. Pošto je on sahranjen zajedno sa učiteljem i u istoj grobnici, lako će ga biti identifikovati, jer Galindo nije imao jednu nogu.
A što se tiče samog terena, na kojem su te masovne grobnice, on danas ničim, ama baš ničim ne daje mogućnost da se makar nasluti da je tu bilo to užasno stratište. U prvih desetak-dvadesetak godina, mogli su se primeti obrisi zajedničkih grobnica. Na nekim je neko stavio i neki kamen umesto nadgrobnog krsta. A posle, ne samo da je sve zaravnjeno, nego su lokalne vlasti, svakako, ne sasvim slučajno taj predeo pošumile, zasadivši mlade borove, da bi, valjda, prikrile tragove tog strašnog zločina, na koji su uspomene sačuvane samo u narodnim predanjima i narodnim pesmama koje su pevane u potaji, daleko od ušiju i očiju vlasti.
Inače, sam teren na kojem su masovne grobnice, prostire se na površini od oko 40 ari i nalazi se na obroncima ispod planine Alfakar, obroncima čiju su konfiguraciju kiše, vreme i ljudi poprilično promenili u proteklih sedam decenija.
Samo su ime i delo Federika Garsije Lorke ostali netaknuti. I tu i u celom svetu.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Pesnik bez oporuke (Lorka) Empty Re: Pesnik bez oporuke (Lorka)

Pet Dec 11, 2009 4:01 pm
Pesnik bez oporuke (Lorka) F21-lorkaRodna kuća Lorke u Granadi

U MADRIDU je tog leta 1936. godine situacija bila napeta. Dve Španije, sledeći valjda sudbinsku tradiciju, bile su podeljene i sučeljene. Mirisalo je na barut i na krv. Nacionalistička desnica, koja je crpila ideološku snagu iz profašističke Falange, spremala se da ruši Špansku republiku i da zemlju gurne na teren fašističke matrice, čiji su ideolozi i predvodnici bili Hitler i Musolini.
Španski pesnik Garsija Lorka, čija je slava već otišla u svet, nalazio se u proleće 1936. godine u Madridu. On nije bio član nijedne političke partije, ali je njegovo srce bilo na strani Narodnog fronta, leve, napredne koalicije, koja je u proleće te godine izvojevala izbornu pobedu nad snagama Nacionalne desnice.
Španske novine su zabeležile, u maju te godine, da je Lorka podržao inicijativu pesnika Antonija Maćada i potpisao manifest španskog Komiteta za svetski mir. Ništa sporno, mada su protivnici republike znali da je taj manifest antifašistički gest.
- Lorka nije bio militantno vezan ni za jednu političku partiju - ispričao je autoru ovih redova Rafael Alberti, jedan od takođe slavnih pesnika iz te generacije. - Ali, on se rado družio sa nama levičarima, odnosno sa intelektualcima koji su bili protiv fašizma. Bio je i na jednom skupu na kojem je učestvovao i Andre Malro, koji će se kasnije boriti protiv Franka na našoj strani. Ali, Lorka je za sebe tvrdio da je revolucionar. “Ja nisam političar, niti ću ikada biti”, govorio je. “Ali, ja sam revolucionar. Mislim da ne može neko biti istinski pesnik, a da nije revolucionar.”

Špijun u vozu

ALBERTI kaže da je Lorka bio protiv rata, ali ne samo za to što je bio pacifista, nego što se plašio rata i oružja. “Možeš li ti, Rafael”, govorio je Albertiju, “zamisliti mene sa puškom u ruci? Ja ne mogu”.
Ali, rat samo što nije počeo. Na drugoj strani se već sve više pominjalo ime genarala Fransiska Franka, čoveka koji bi mogao predvoditi pobunu. Na toj strani su već pravljeni spiskovi sumnjivih. Lorka je to znao. I hteo je da se skloni. Prva njegova pomisao je bila da ode u Mekisko, daleko od Španije i haosa. Imao je i povoda za to. Tamo je objavljena njegova nova knjiga poezije.
Lorkini roditelji koji su onda živeli u Madridu, otputovali su u Granadu 5. jula da se sklone ispred talasa nasilja koje je bilo sve vidljivije. U Madridu su tih dana pale prve žrtve atentata. Rat je bio sve neminovniji.
“Lorka je delovao uplašeno”, priča Alberti. “Nije znao šta će sa sobom. Mučio se u dilemi da li da ostane u Madridu, ili da nekuda ode. Od Meksika je odustao, a sve češće je pominjao odlazak u rodnu Granadu. Obećao sam mu još ranije da ću otići u njegovu Granadu, ali nije bilo prilike. Ni sada za to nije bilo prilike. Ja sam već bio jako angažovan na strani republike i hteo sam da se borim.”
Lorka se na kraju prelomio: “Rafael”, rekao je svom prijatelju 15. jula, “ja sam odlučio. Osećam da će ovde ulice početi da se pune leševima. Odlazim u Granadu i neka bude kako Bog odluči...”

Najava smrti

Brzo će se pokazati da Svevišnji nije bio na pesnikovoj strani, što
nije ništa novo.
Da donese odluku o odlasku u Granadu, uticaja je sigurno imala i činjenica da je tamo na mestu gradonačelnika odnedavno bio njegov zet Montesinos, mada su njemu već tada, što Lorka nije morao znati, dani vladavine bili odbrojani.
Seo je na voz i krenuo u Granadu. A onda, u vozu, kao zloslutna utvara pojavio se Ramon Ruis Alonso, doskorašnji poslanik desnice iz Granade, čovek kojeg je Lorka znao više iz priča, nego lično, ali mu je bilo poznato da se od tog “čoveka-žbira” ničemu dobrom ne može nadati. Prekrstio se žurno i zatvorio u svojoj kabini, kao da želi da otera od sebe tog zlog čoveka.
Ubrzo će se pokazati da duh Ruisa Alonsa nije oteran i da će taj čovek odigrati kobnu ulogu u životu i smrti španskog pesnika.
Lokalni list “Ideal” objavio je 16. jula kratku vest: “Grandinski pesnik don Federiko Garsija Lorka nalazi se od danas u rodnoj Granadi.”
Tih dana prevrat je bio izvršen. Desilo se to 20. jula. Desne profašističke snage, predvođene generalom Frankom, oborile su vlast u Granadi. Tog istog dana uhapšen je Lorkin zet Fernandes Montesino, gradonačelnik Granade.
Još se u Granadi nije ratovalo, ali je ratna atmosfera vladala među ljudima. Niko više nije bio siguran, čak ni u svoj život.
Lorka se smestio u porodičnu kuću, koju su zvali “Uerta de San Visente”, u okolini Granade. Tu su bili njegovi roditelji i njegova sestra Končita sa porodicom.
Nedelju dana posle udara, u kuću su stigla dvojica nepoznatih ljudi. Pitali su da li tu stanuje Federiko Garsija Lorka, ali ga nisu odveli. Sutradan je stiglo anonimno pismo u kojem se kaže da se zna da je pesnik “ruski špijun” i da ga čeka smrt.
Neznanci su dolazili opet, maltretirali su porodicu, pretresali kuću, a kada je Lorka intervenisao, počeli su da ga tuku, uz pokliče: “Ćuti marikon”, što će reći - “ćuti pederu”.
Lorka je shvatao da se krug oko njega zatvara i samo je čekao da se na vratima “Uerte de San Visente”, pojavi ona utvara od čoveka Ramon Ruis Alonso, koji je tih dana radio kao šef za specijalne zadatke u novoj hunti u Granadi.
Valjalo je što pre spasavati živu glavu.
Ali, kako, gde, sa kime?
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Pesnik bez oporuke (Lorka) Empty Re: Pesnik bez oporuke (Lorka)

Pet Dec 11, 2009 4:02 pm
KAO u onoj priči Garsije Markesa "Hronika najavljene smrti", sudnji čas Garsije Lorke se vrteo oko njegove glave kao sudbinska spirala smrti koju nikakva sila ne može i neće zaustaviti.
Nalazeći se u roditeljskoj kući "Uerta de San Visente", na desetak kilometara od Granade, pesnik je na početku tih avgustovskih dana 1936. godine savršeno dobro shvatao da se opasnost nadvila nad njim i da je pitanje dana kada će se pojaviti agenti novog režima i odvesti ga. Na to ga je opomenula i sudbina njegov zeta Manuela Fernandesa Montesuinosa, koji je uhapšen odmah posle prevrata i ubrzo će se pokazati da iz tog zatvora neće izneti živu glavu.
Lorka je zato odlučio da ode iz te kuće pre nego bude kasno.
Ali, gde da ode. Da se vrati u Madrid je bilo nemoguće, a da ide na "drugu stranu" fronta nije hteo, jer ni u tome nije video nikakvog spasa. Onda se prisetio svog prijatelja i pesnika Luisa Rosalesa, koji se vratio u Grandu u isto vreme kada i on, ali on nije bio u opasnosti, jer je bio dobro pozicioniran u redovima lokalne Falange, kao uostalom i dvojica njegove braće. Zabeleženo je da je jedan od braće bio i šef lokalne falangističke organizaacije. Tamo bi mogao da bude bezbedan. Telefonirao je Rosalesu i ovaj je odmah došao u kuću Lorkinih.

Gde je Lorka?

KAKO će kasnije ispričati sam Luis Rosales, u kući Lorkinih je održano savetovanje o tome šta da se radi sa Federikom. U većanju su, pored pesnika, učestvovali Lorkini roditelji, sestra Končita i sam Luis Rosales.
"Razgovarali smo o tome, priča Rosales, da ja prebacim Lorku na drugu stranu fronta, kod "crvenih", jer ja sam to onda mogao. Prebacivao sam i druge. Federiko je to kategorički odbio. Bila je zatim ideja da on ode u kuću čuvenog španskog kompozitora Manuela Falje, koji je onda živeo u Granadi i koji je bio nedodrljiva institucija. Lorka je i to odbacio, jer je imao neke neprijatelje i nije se osećao najsigurnije. I tako smo uradili. Preselio se kod nas, mislim 8. avgusta i tamo je ostao sve do 16. avgusta."
Nekoliko dana pošto se sklonio kod Rosalesa, u kući Lorkinih roditelja pojavila se frankistička patrola koju je predvodio onaj neizbežni Ruis Alonso.
"Gde je Lorka, gde ste ga sakrili?", grmeo je sa vrata. Lorkina sestra Končita je odgovorila da je otišao, da se, kao i mnogi drugi, sklonio iz Granade, ali da ne zna kuda. Alonso je zapretio da će ubiti Lorkine roditelje, ako mu ne kažu kuda je pesnik otišao, ali je ipak napustio kuću. Vratio se sutradan i opet počeo da preti. Tada je Lorkina sestra Končita, da bi izbegla torturu nad roditeljima, rekla Alonsu da Federiko nije nigde pobegao, da je otišao u kuću svog prijatelja i pesnika Luisa Rosalesa...
Za Ruisa Alonsa je to bilo dovoljno, mada bi on i njihove obaveštajne službe pesniku i bez toga ušle u trag. Braća Rosales su, inače, bili uvereni da će Lorku spastiti od hapšenja snagom svog autoriteta i svog pripadništva Falangi, a ne tako što će ga kriti.
Braća Rosales uopšte nisu krili da je Lorka
u njihovoj kući. A i zašto bi. On je pesnik i njihov prijatelj, nije član nikakve političke organizacije, nije učinio ništa za šta bi nova vlast mogla da ga optuži.

Osećam krivicu

ALI, konci zavere su se pleli u vojnoj komandi u Granadi, kod zapovednika Valdesa i njegovih pomoćnika. Tamošnji centar moći je očigledno bio jači od onog koji su držala braća Rosales, mada su oni bili istaknuti falangisti.
Ruis Alonso, koji je bio u stalnoj operativnoj vezi oko hapšenja pesnika, ispričao je kasnije, ako mu je verovati, da ga je jednog dana vojni zapovednik Granade pozvao i rekao mu da ima za njega "specijalni zadatak", da ode u kuću braće Rosales i privede Lorku. Kako on objašnjava, preneo je poruku domaćinima braći Rosales da guverner traži da se Lorka privede radi informativnog razgovora i da mu se neće ništa desiti.
"Stvarno mu se neće ništa dogoditi?, pitao je jedan od braće Rosales, najmlađi Migel, koji se zatekao u kući.
"Neće" odgovorio je Alonso, mada je Migelu u tom trenutku moralo biti jasno da Ruis Alonso nije komptentan da na to pitanje odgovori.
Ipak su krenuli. Odveli su Lorku guverneru.
"Slutio sam da Alonso laže, ispričao je kasnije Migel Rosales. Ali, moram vam sada, toliko godine posle svega, reći da osećam krivicu zbog toga. Nisam imao muda onog kobnog dana da se suprostavim Ramonu Alonsu i sprečim odvođenje Lorke. Video sam oko kuće puno ljudi sa puškama. Uplašio sam se da će nas sve pobiti, moje roditelje, sestru, sve nas. Šta da uradim? Poneo sam se kukavički. Predao sam im Federika u ruke. Svakako, u onom trenutku nisam ni sanjao da ga vode da ga ubiju. Mislio sam sve ćemo srediti u komandaturi grada."
Kad je Luis Rosales tog 16. avgusta stigao uveče kući i čuo šta se desilo, zanemeo je od užasa, besan da neko uopšte može da vršlja i hapsi u njegovoj falangističkoj kući.
Iz istih stopa je sa braćom otišao u kancelariju guvrenera i vojnog zapovednika Hosea Valdesa Kuzmana. Nije ga bilo tamo. Lorku nisu mogli da vide.
Braća Rosales su sutradan opet otišli kod Valdesa. Ovog puta je bio u kancelariji. Pred ražešćenom braćom ostao je mrtav hladan.
"Garsija Lorka nije ovde, oveli su ga u zatvor. Videćemo šta se može učiniti. A vi se ne uzbuđujte previše."
Valdes ja slagao braću Rosales. Lorka je još bio u njegovim odajama i pod njegovom jurisdikcijom. Odatle je otišao u smrt u noći između 18. i 19. avgusta .

PRESUDA
PO jednoj verziji, koju su iskopali hroničari, o streljanju pesnika je ovako odlučeno.
Guverner Valdes je u noći 17. avgusta pozvao telefonom generala Kiepa de Ljana, jednog od najistaknutijih Frankovih sledbenika i zapitao ga šta da se radi sa pesnikom.
"Držim ga već dva dana uhapšenog. Šta da radim sa njim?"
Sa drugog kraja žice ležerno je odgovorio fašistički general:
"Šta da se radi, kažeš. Pa daj mu kafe. Daj mu puno kafe..."
Valdes je znao šta to znači.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Pesnik bez oporuke (Lorka) Empty Re: Pesnik bez oporuke (Lorka)

Pet Dec 11, 2009 4:02 pm
Pesnik bez oporuke (Lorka) F22-lorkaMesto gde je ubijen Lorka
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Pesnik bez oporuke (Lorka) Empty Re: Pesnik bez oporuke (Lorka)

Pet Dec 11, 2009 4:02 pm
Pesnik bez oporuke (Lorka) F23-lorkaFederiko Garsija Lorka
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Pesnik bez oporuke (Lorka) Empty Re: Pesnik bez oporuke (Lorka)

Pet Dec 11, 2009 4:03 pm
MOJ prvi direktni kontakt sa fascinantnom temom Lorkine smrti, desio se u Madridu, u proleće 1976. godine, nepunu godinu posle Frankove smrti, u vreme kada je počela da se budi ona druga Španija, a njena prognana deca da se vraćaju u domovinu.
“Odlazite li nekada na koridu?”
Čovek koji mi je postavio ovo nenadano pitanje, a tek smo se bili upoznali, zove se Fransisko Garsija Lorka. Sem možda po živim andalužanskim očima, u ovom starom gospodinu koji više liči na trgovca nekretninama nego na intelektualca, nikada ne biste prepoznali rođenog brata slavnog Federika Garsije Lorke.
Fransisko je tek stigao iz Amerike. Tamo je bio u izbeglištvu, tamo žive njegova deca i deo porodice Lorka. Otišao je iz Španije pre četiri decenije. Vratio se sada kada generala Franka nema više među živima i kada su mnogi počeli da se vraćaju u domovinu.

Verzije smaknuća

Pronašao sam ga preko zajedničkih poznanika u jednom madridskom hotelu i požurio da sa njim razgovaram pre nego krene u rodnu Granadu. Tamo sada mnogi kreću, jer Lorka više nije tabu tema. Čak se slobodno piše i o njegovom smaknuću i njegovom grobu bez ukopa.
Znate zašto vas pitam da li idete na koridu, kaže mi Fransisko, koga zovu Pako. Zato što ćete onda lakše shvatiti i razumeti kako je umoren moj brat. Federika su ubili kao bika. Polako, uz odbrojavanje, mučenički. Tako je i sa bikovima u areni: bore se tobože na smrt i na život, a da njihov život šanse uopšte nema...”.
Korida na koju sam, svakako, išao ime je za borbu sa bikovima. Ona se skoro svakog nedeljnog popodneva organizuje u arenama španskih gradova. Bikove zaista ubijaju sporo, nemilosrdno, u fazama, uz treštave zvuke muzike i ritualno ljudsko kočoperenje.
Ta borba sa bikom traje dvadesetak minuta, a završava se smrtnosnim zamahom toreadorovog mača, koji za izmučenog, iskrvarenog bika, koji se jedva drži na nogama, dođe maltene kao samilost.
Kad sam razgovarao sa Lorkinim bratom Pakom u Madridu je bila u toku fijesta “San Isidro“, najveći spektakl borbi za bikovima u svetu. Dvadeset dana uzastopce, svakog dana “tačno u pet po podne”, kako je pevao i Lorka, u monumentalnoj areni “Las Ventas” toreadori ubijaju šest bikova zaredom.
Dogovorio sam se sa Pakom da idemo zajedno na koridu, a potom, početkom leta kada pada četrdeseta godišnjica Lorkine smrti, da krenemo u Granadu da tražimo pesnikov grob, u čemu bi mi Federikov brat mogao biti od profesionalne koristi, jer on tamo ima rođake i zna neke ljude koji su se, makar krišom, bavili temom pesnikove smrti.
Bio je maj 1976. godine. Prva godina bez Franka. Idućeg meseca pada i 78. godišnjica pesnikovog rođenja. U njegovoj Granadi već se pripremaju da organizuju tim povodom svečanosti, prve otkako je pesnik ubijen. Četrdeset godina je proteklo u opštem muku na temu Lorkinog smaknuća. O tome se nije smelo govoriti, ni pisati.
Istina, bilo je napisa i ranije, ali onih koje je diktirao Frankov režim. U prvim godinama posle sloma španske republike i pobede fašizma, Frankov režim je lansirao laži o Lorkinoj smrti: da je pogunuo “u borbama koje su vođene u Granadi u prvim danima građanskog rata”, da su ga u Madridu “ubili
crveni”, pa sve do one ogavne verzije da je Lorka ubijen u lokalnom obračunu homoseksualaca!

Vesti iz novina

SADA bi svi da slave pesnika. Povodom godišnjice pesnikovog rođenja u Granadi su tog proleća pripremane dve manifestacije. Grupa levih intelektualaca, uz podršku poluilegalnih socijalista i zabranjenih komunista, dakle oni koji su pod Frankovim režimom morali da ćute, hteli bi sada da okupe narod u Lorkinom rodnom selu Fuente Vakeros.
U međuvremenu javile su se i gradske vlasti Granade. Osećajući da su vremena počela da se menjaju i da je sada trenutak kada treba uskakati u nove političke kočije i prati obraz, i opštinske vlasti Granade su hteli da obeleže Lorkinu godišnjicu.
“Ja na tu drugu, državnu svečanost neću ići”, kaže mi Fransisko Lorka. Neka vlasti prvo objasne kako je Federiko ubijen, gde se nalaze njegove kosti, neka španskom narodu bar sada kažu kako se zbio “zločin u Granadi”, pa tek onda neka pesniku odaju počasti. Četrdeset godina su ćutali, a nije da su baš uvek morali da ćute. Neka bar sada progovore...”
Fransisko se raspalio. Sijaju svom žestinom njegove crne oči, a reči dobijaju ubrzanje, što je tako karakteristično za temmperamentne Špance. Međutim, teško i isprekidano govori. Dugi boravak u Americi, cele četiri decenije, otvrdnuo je i usporio njegov španski jezik.
Niti su vlasti iz Granade tog proleća išta progovorile o pesnikovoj smrti, niti je moj sagovornik i nesuđeni saputnik za Andaluziju Fransisko Garsija Lorka stigao da ode u rodnu Granadu, bratu na pomen.
Dve nedelje posle tog našeg razgovora u Madridu, iznenadila me sitna vest u španskim novinama da je brat slavnog pesnika iznenada umro u Madridu. Pokosio ga je infarkt.
Otišao je u grob sa još jednom nezaceljenom ranom na duši: nije stigao do Granade.
Za razliku od onih hiljada i hiljada drugih Španaca, koji su kosti ostavili u izgnanstvu, u belom svetu, on je bar uspeo da vidi Španiju i da tu nađe večni počinak. A u Granadu nije stigao.

I FRANKO LAŽE
U GODINAMA za vreme i posle građanskog rata, frankisti su lansirali lažne verzije o Lorkinoj smrti. Lagao je čak i generalisimus Fransisko Franko.
Kada ga je pri kraju 1937. godine zapitao meksički novinar zašto streljaju pesnike, Franko je odgovorio:
“Mi nismo streljali nijednog pesnika! Otkud vam to.? Ali, ono što bi moglo biti istina u ovom slučaju, jeste to da je na početku građanskog rata u Granadi situacija bila haotična i da je moguće da je pesnik život izgubio u tim neredima, što je normalno za svaki rat.”
Kasnije, kada je istina počela da se probija u svet, Frankov ministar spoljnih polova Serano Sunjer pokušao je da objasni da je pesnikova smrt bila “incident”, da su za nju odgovorni “nekontrolisani elementi” iz redova Frankove fašističke vlasti. “To je bio idiotski zločin, naglasio je Sunjer. To nam je nanelo veliku štetu. Lorka je bio veliki pesnik. Sa tim zločinom naše vlasti nemaju nikakve veze. Njega su ubile individue koje su delovale za sebe, mimo bilo kakvog odobrenja vlasti”.
Ništa im to nije vredelo. Istina o “zločinu u Granadi” već se probila u svet.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Pesnik bez oporuke (Lorka) Empty Re: Pesnik bez oporuke (Lorka)

Pet Dec 11, 2009 4:03 pm
PRVA svečanost povodom godišnjice Lorkinog rođenja održana je u Granadi 5. juna 1976. godine, „u pet po podne“.
U Fuente Vakeros, na domaku grada, stigao sam u podne. Vrela jara pritiskala je granadinsko polje preko kojeg vodi put u Lorkino rodno selo, udaljeno od varoši dvadesetak kilometara. Pozadi ostaje Granada, lepa i bela kao sva andalužanska naselja, prislonjena uz poslednje obronke Sijera Nevade.
Na samom ulazu u selo, postavljena je tabla na kojoj piše:
„Fuente Vakeros - rodna kolevka pesnika Federika Garsije Lorke.“
I tabla i slova na njoj odišu svežinom. Mora da je sve to tu postavljeno ovih dana.
Zaustavio sam se ispored kafane „Trebol“, usred sela. Lorkina rodna kuća nalazi se nekoliko koraka dalje. Vrelo je. Na ulicama nema nikoga. Nekoliko parkiranih automobila, napušten traktor i tri olinjala žuta psa na trotoaru. To je sve što se moglo videti ispred ulaza u pesnikovu kuću.

Meštani u čudu

NA fasadi Lorkine rodne kuće nova spomen-ploča. Domaćin mi priča da su to uradili ljudi iz opštine pre desetak dana. Dojurili su kolima, izvadili spomen-tablu iz gepeka i zakovali je na čeoni zid zgrade. To je prva spomen-tabla koju je pesnik dobio u Španiji. Na njoj piše:
„Opština i građani sela Fuente Vakeros, velikom pesniku Federiku Garsiji Lorki, slavi španske literature, koji se rodio u ovoj kući, čiji bolni gubitak žale deca njegovog naroda.“
Verovatno u žurbi da bi nešto za Lorku uradili pre nego što to učine drugi, opštinski činovnici su na toj tabli napravili i gramatičku grešku, pa je ispalo da se onaj „bolni gubitak“ odnosi na kuću, a ne na pesnika.
Slavni Andalužanin se rodio na spratu ove skromne i u belo okrečene kuće. Sada u njoj živi jedna porodica iz sela, koja poslednjih meseci ne može da dođe sebi od čuda otkud toliki svet na njihovim vratima.
„Ovde od tog pesnika nije ostalo ništa“, kaže mi ljubazni domaćin Gabrijel i dodaje: „Mi o njemu, senjor, ne znamo ništa, nismo ga nikada videli, nismo ništa od njega čitali.“
A kad se malo pribrao, izražava još veće čuđenje:
„Dolaze i Japanci! I samo slikaju.“
U kafani „Trebol“, preko puta, opkupilo se dosta sveta. Pričljivi Andalužani ispijaju hladno pivo i govore o „Lorkinoj fijesti“, koja počinje predveče.
Na zidu ogromna Lorkina fotografija, izbledela i sa tragovima muva na staklu. Ispod nje, neki lokalni umetnik krupnim slovima je ispisao poznate Lorkine stihove:
„Ako umrem,
ostavite prozor otvoren.“

Skidaj sliku

KONOBAR Manolo, jedan od dvojice vlasnika kafane, ciganski crnpurast i kočoperan, priča da su mu taj Lorkin portret i stihovi ispod njega u proteklim godinama zadavali dosta muke.
„Ali,
senjor“, kaže Manolo i snažno se udara šakom po grudima, „Lorka je ostao tu gde ga sada vidite. Ako ne verujete, pogledajte...“
I skide čovek sa zida Lorkinu sliku, a ispod nje ostade beo kvadrat zida, što je znak da ona tu stoji bar od poslednjeg krečenja.
„Kad sam prvi put stavio Lorku na zid“, kaže Manolo, „već sutradan stigoše dvojica iz ‘Civilne garde’. Prislonili se uz šank, naručili pivo, gledaju po kafani i kažu:
- A ko je tebi, kurvin sine, dozvolio da ovog ‘mriku’ (pedera, primedba autora), okačiš o zid?
- Niko - kažem ja, a vidim da je đavo odneo šalu.
- E, pa onda skidaj - kažu oni.“
„Obrišem ja lepo ruke, skinem sliku i odnesem je iza šanka, a posle kada je njihov auto zamakao preko granadinskog polja, ja Lorku ponovo na zid. I častim celu kafanu pivom. Posle oni opet dođu, a ja sliku iza šanka. I tako godinama. Oni skinu, a ja vratim... Sada, srećom, nema više skidanja.“
Seljani Fuente Vakerosa, koji su decenijama ćutali, sada su se odjednom setili da je njihovo selo „kolevka“ slavnog pesnika, pa se sada svi utrkuju da daju svoj doprinos njegovom „uskrsnuću“, mada nikome nije jasno da li će vlasti dozvoliti da se pronađe pesnikov grob i da se on, konačno, sahrani kako treba i da dobije hrišćansko obeležje iznad svoje večite kuće.
„Još ćemo mi to čekati“, kaže mi pesnik i Lorkin drug Rafael Alberti. „Biće potrebno mnogo vremena da Španija iskopa i sakupi kosti svoje dece, kosti koje su rasturene i zaturene po celoj zemlji, i bar na pola sveta. Biće to mučan posao za nekrofile. Ali, prvo treba sačekati da se Franko ohladi...“

A FEDERIKA - NEMA
ČUVENI španski kompozitor svetskog glasa Manuel Falja živeo je u vreme Lorkine smrti u Granadi. Zatvoren u svojoj kući, skoro da nije izlazio na ulice, kojima je već počela da teče krv.
Kada su mu 19. avgusta javili da je pre tri dana uhapšen pesnik Lorka, Falja je znao da to ne sluti na dobro. Uzeo je štap i lomnim koracima krenuo ka lokalnom štabu Falange, gde su ga cenili, mada on nije delio njihove ideje.
Kad je ušao u zgradu svi su bili uzbuđeni i začuđeni.
„Šta je sa Lorkom?“, zapitao je kompozitor.
Lokalni šef Falange je rekao da ne zna, da je to u nadležnosti komandanta mesta Valdesa, ali da će se odmah raspitati. Posle desetak minuta falangista se vratio.
„Kasno ste stigli, maestro, Lorka je prošle noći streljan...“
Utučen i slomljen, Falja je ustao i tihim koracima se zaputio u grad. Stigao je u kuću Lorkinih. Oni nisu ništa znali o kobnoj sudbini pesnika. I bili su toliko uvereni da će se on svakog časa pojaviti, da Falja nije imao snage da im kaže šta se zbilo, da ga uzalud čekaju.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Pesnik bez oporuke (Lorka) Empty Re: Pesnik bez oporuke (Lorka)

Pet Dec 11, 2009 4:04 pm
Pre nego će “u pet po podne” početi Lorkine svečanosti, u selu Fuente Vakeros sreo sam lokalnog pesnika Eduarda Kastra, koji je svoje relativno mlade godine prikrio gustom, crnom bradom.
“Dok nisam prvi put otišao u inostranstvo, priča on, ja sam o Lorkinoj smrti jako malo znao. O tome se u Španiji malo pričalo, a još manje pisalo. Njegove knjigu su ovde retko štampane, još ređe je bilo njegovih komada u pozorištima. Njega ovde nije bilo u čitankama, a onih dvadesetak knjiga koje su se u svetu pojavile na temu njegovog ubistva, ovde nismo mogli da kupimo. Tek kada sam prvi put prešao granicu, a to nije bilo davno, saznao sam detalje “zločina u Granadi”.

Besmrtna poezija

Fijesta “u pet po podne” počela je na prašnjavoj raskrsnici između Lorkine kuće i kafane “Trebol”. Skupilo se oko deset hiljada ljudi. Nema nikog od Lorkine porodice. Neki su pomrli, a neki su još u inostranstvu. Skup je održan u prisustvu mnogobrojnih policijski patrola i uz naređenje lokalnog guvernera da sve mora biti završeno za pola sata.
Prvi je govorio andalužanski pesnik Hose Gevara Ladron. Pre nego će početi da govori, pozvao je prisutne da minutom ćutanja odaju počast mrtvom pesniku. A onda je rekao:
“Neka ovo bude poslednji minut ćutanja o pesniku Garsiji Lorki”.
A onda se na govornicu popeo moj poznanik Eduardo Kastro:
“Pesnika je nemoguće ubiti. Da bi pesnik zaista bio mrtav, morale bi da se dese dve stvari - da se pesniku oduzme život i da se njegove pesme zaborave. Lorki su život oduzeli, ali su njegove pesme žive i sve se bolje čuju.
Pola sata kasnije, neko je preko zvučnika upozorio da je “30 minuta isteklo” i da narod mora da se raziđe.
I dok su ljudi, nevoljno i gunđajući, odlazili, prilazi mi pesnik Ladron i kaže dok mu plamsa vatra u očima:
“Napišite da je danas u rodnom selu Garsije Lorke, pod nadzorom policije i u prisustvu straha, održana narodna svečanost u spomen na tragičnog pesnika. I dodajte još i to da je na svečanost došlo 10.000 Španaca, koji se danas tako silovito udaraju u grudi, a decenijama su, kao gušteri, ćutali, ne dajući glasa od sebe...”
Kad sam se posle vraćao iz Fuente Vakerosa, putujući preko Andaluzije, plave od maslina, usnule od sunca i pijane od vina, osećao sam kako se oslobađam onog pitanja - otkud toliki pesnici u Andaluziji.
“Znate li, kaže mi Ladron, da u Andaluziji čovek može da umre od pesme i od ljubavi. To nigde nema.”

Kobna sudbina

Ta Andaluzija, usnula i ustreptala, iskrvavljena i raspevana, srećna i tragična, sva je u Lorkinim pesmama, sav je Lorka u njoj. U njegovoj poeziji, ispisanoj krvlju i mastilom, uz pritajeni šum Gvadalkivira i setni zvuk gitare, utkani su večni glasovi Andaluzije,
drevne i čudesne zemlje, u kojoj krv, ljubav i pesma struje otkako su ljudi stigli na obale Gvadalkivira.
U toj zemlji noćništva i flamenka, u kojoj ledeno sečivo noža sevne isto tako lako kao što nastane pesnički stih, noći su potisle dane iz života ljudi, a mesečina je postala sunce Andaluzije.
Na tom tlu, ovde u Granadi, najčarobnijem od svih gradova u Andaluziji, nastalo je Lorkino delo, tu je on ugledao svetlo dana, tu je skončao svoj mladi život. Kada čovek upozna Lorkinu Granadu, lakše mu je da shvati onaj bolni i čuveni stih Lorkinog saputnika i školskog druga Rafaela Albertija:
“Nikada nisam bio u Granadi...”
Alberti nije stigao da sa Lorkom ode u Granadu, onda ga je Franko oterao u izgnanstvo, a samo je ostao, kao bolna rana taj njegov čuveni stigh: “Nikada nisam bio u Granadi”.
Ali, o Lorkinoj Granadi niko nije napisao lepše stihove od onog anonimnog pesnika, koji je, idući ulicama tog grada, primetio da jedna gospa prolazi pored slepca, ne udelivši mu ništa:
“Daj mu milostinju,
ženo.
U životu nema
teže kazne
nego biti slep
u Granadi”.
Sledeći tragove njegovog života i njegove smrti, posebno me je zaintrigirala njegova kobna sudbina. O njegovim pesmama sam znao puno, o njegovoj smrti malo. Njegovo pogubljenje je, sumnje nema, bilo najtragičnija pesnička smrt 20. veka. Njegova Granada se pročula i po tome, a ne samo po njegovim pesmama i po svojoj lepoti.
I danas, ljudu u Granadi su podjednako zaokupljeni i Lorkinim delom i njegovom smrću. Lorkina smrt je bila nešto više od tragične kobi pesnika. Ona je svojom simbolikom i apsurdom zločina, označila tragičnu sudbinu španskog naroda, koji se prvi u Evropi digao protiv fašizma, a poslednji se od njega oslobodio.

STRAH OD RATA
Onog dana kada su Lorku odveli u komandaturu grada, a bio je 16. avgust 1936, on sam, niti iko iz njegove porodice nije znao šta se dešava sa njegovim zetom, socijalistom Manuelom Fernandesom Montesinosom, koji je do Frankove pobune bio gradonačlenik Granade. On je bio uhapšen, ali onog dana kada je Lorka odvođen u poliiciju, niko od njih nije znao da je u zoru tog istog dana Montesinos streljan na obroncima planine Alfakar.
Pre nego će ga odvesti, neko od ukućana je govorio Lorki da beži na drugu stranu fronta.
“Da idem u rat, govorio je Lorka sestri Končiti, pa zar ti mene možeš zamisliti kao vojnika? Sačuvaj bože. Ili mene sa pištoljem u ruci. Ni govora. Pa, ja umirem od straha kada čujem pucnjavu, a kamoli da ja pucam.”
Lorka očigledno nije bio od one sorte Španaca koji vole da se junače i koji ne umiru od straha.
Ništa mu nije vredelo. Ubili su ga golorukog i prestravljenog od vrtloga ratne nemani.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Pesnik bez oporuke (Lorka) Empty Re: Pesnik bez oporuke (Lorka)

Pet Dec 11, 2009 4:04 pm
SA poznanicima i kolegama iz Granade, odlazio sam, kao i mnogi pre mene, da tražim mesto Lorkinog ukopa, jer groba nigde nije ni bilo. Bio je to uzaludan posao, jer u tim vrtačama, na domaku sela Viznar, nije bilo nikavih obeležja ni za Lorku, niti i za koga drugog.
Bili su uzaludni pokušaji da o tome razgovaram sa nekim od starijih žitelja tog sela. Zaplašeni fašističkim pritiscima i ojađeni sudbinom svog sela, koje se proslavilo pogubljenjem slavnog pesnika, ćutali su kao zaliveni.
Jedan od njih, koji reče da se zove Gonzalo de Kastilja, prihvatio je razgovor, ali je bio škrt na rečima.
“Božjom voljom ili varkom sudbine, prokletstvo je palo na naše selo. Mi smo jedino čuveni po ubistvu Lorke. Po toj tragičnoj smrti ime našeg sela pročulo se na četiri strane sveta. Obeleženi smo ni krivi ni dužni. Mi one noći nismo ni znali koga streljaju. Znali se da ljude ubijaju svake noći. Pred zoru smo mogli da čujemo i plotune. I petlovi su bili prestali da se javljaju. Tek sutradan, mogli smo da vidimo kako pored puta niču nove humke, koje su više ličile na gomile razrovane zemlje, nego na grobove.

Užasan prizor

KOLEGA Antonio Markes, novinar iz lokalnog lista, odveo me jednog dana u Viznar, u kuću penzionisanog poštara Huana de Diosa Maldonada. Njegova kuća je na kraju sela, odakle počinju obronci planine Alfakar.
Krupan, namršten, sa ogromnom crnom beretom na glavi, Maldonado više liči na Baskijca nego na Andalužanina. Ipak se otkravio i dugo sam ostao u njegovoj domaćinskoj kući, navodeći ga da mi ispriča bar nešto od onog što je znao o ubistvu Lorke.
Priča koju mi je isporičao ne može se zaboraviti.
“Bio sam u ono vreme seoski poštar. Raznosio sam pisma i pozive po selima sa ove i one strane Alfakara. Kad sam se uveče vraćao kući, obično sam prolazio pored izvora Fuente Grande ka Viznaru. Idem i vidim svakim danom sve više grobova. Sagnem glavu i grabim kući”.
“Huan, zašto o tome pričaš“, javlja se njegova supruga, dajući mu očima ljutite znakove da prestane.
Huan je ipak nastavio:
“Te rake oni su pravili na brzinu. Možda i zato što nisu stizali da posahranjuju toliko ljudi. Mi smo bili svedoci, ćutali smo, ali smo znali šta se dešava. Iz nekih od tih na brzinu napravljenih grobova virili su delovi tela, ruke, noge, komad odela, cipele”.
Huan uzima vazduha i nastavlja: “Jednog dana kad
sam se vraćao kući, preko brda, jedno od dece me presrelo u dvorištu da mi kaže da je naš pas doneo odozgo ljudsku ruku i da je glođe iza kuće... Otišao sam da vidim i smrklo mi se pred očima. Na ruci je još bilo delova odeće.”
Stari Huan je zastao. Ne javlja se više iz kuhinje ni njegova starica. Osećam da se i meni navukao grč preko lica. Čak i kada ne bi nastavio svoju priču, ne bih mogao da tražim da to učini.

Košmar u glavi

A on je, ipak, nastavio svoje jezivo kazivanje: “Dve noći nisam mogao oka da sklopim. Strašan nemir se uvukao u mene. Skoro da sam počeo da bežim od rođene kuće da slučajno ne sretnem onog prokletog psa. Nisam imao kuda da pobegnem. A onda sam shvatio i prelomio da ja pored tog psa, kojeg sam i voleo, više neću moći da živim. Rešio sam da ga uklonim.
Ali, kako? Pucati se nije smelo, a zaklati ga nisam mogao. Razmišljao sam da ga odvedem daleko i da ga tamo ostavim, ali sam opet znao da će se vratiti. A nisam se smeo udaljavati od kuće. Mučio sam se danima, nisam govorio sa ukućanima, a onda sam rešio da ga obesim.
Odveo sam jednog dana mog psa u planinu, popeo sa sa njim na stenu, visoko iznad urvine, ispod koje su tih noći streljali ljude, navukao psu omču oko vrata, zavezao drugi kraj konopca za panj, okrenuo se na drugu stranu, a onda ga gurnuo nogom u provaliju...
“Nisam posle mogao ni da pogledam za njim”, završava svoju jezivu priču stari poštar iz Viznara, prokletog andalužanskog sela iznad Granade.

IZVOR SUZA
STRELIŠTE, na kojem je pogubljen Lorka, nalazi se nedalako od Velikog izvora, omalenog vrela hladne planinske vode, nedaleko od sela Viznar. Na španskom mu je ime Fuente Grande (veliki izvor), ali u narodu to vrelo je poznato i kao Izvor suza. To ime, koje mu, svakako nije slučajno dato, dobiće svoje puno opravdanje i u Lorkinom vremenu.
Jedan meštanin, koji reče da se zove Pako, priča da je on bio u grupi grobara, koji su svako jutro, posle streljačkih vodova, odlazili na strelišta da sahranjuje žrtve. Tako je bilo i 19. avgusta 1936. godine.
“Ležali su pokraj puta njih trojica. Lorku sam poznao sa slika. Imao je na sebi leptir mašnu, znate onu široku što nose umetnici. Pored njega je ležao učitelj bez noge. I toreador kojeg sam takođe znao...
“Sahranili smo ih svu trojicu zajedno, u plitkoj raci, jednog preko drugog...”
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Pesnik bez oporuke (Lorka) Empty Re: Pesnik bez oporuke (Lorka)

Pet Dec 11, 2009 4:05 pm
Frederiko Garsija Lorka
Istraživači koji su se bavili temom Lorkinog pogubljenja i tražili njegov grob, jedino do čega su zvanično mogli da dođu jeste zapis iz civilnog registra u Granadi, u kojem piše da je pesnikovo telo pronađeno “pored puta, blizu sela Viznar” 20. avgusta 1936. godine i da je on preminuo od “rana iz vatrenog oružja, zadobijenih u borbama, koje su vođene na tom terenu.”
U kasnijim godinama Frankov režim je, pritešnjen činjenicama, koje su svetlo dana ugledale naročito u inostranstvu, morao da prizna da je Lorkina smrt bila “ratni incident” i delo “nekontrolisanih elemenata”, koji su na početku građanskog rata delovali i u Granadi.
Frankisti, međutim, nisu nikada dozvolili da se zvanično istražuje Lorkina smrt, a pogotovo nisu dopustili da se traži njegov grob na obroncima Alfakara, mada je takvih pokušaja, uglavnom u potaji, bilo.
“U godinama posle onog našeg nesređenog rata, priča mi stari poštar iz Viznara Maldonado, mogle su se primetiti humke onih zajedničkih grobnica u kojima su bili sahranjeni streljani.
A onda je vreme počelo da zaravnjuje te grobnice na kojima, inače, nije bilo nikakvih obeležja.
Kiše su spirale zemlju, ljudi i stoka su pravili nove staze, a onda se neko dosetio, sigurno ne slučajno, da tu zasadi mlade borove, pa se i tom groblju, ako se ono tako može nazvati, izgubio svaki trag.”

Krstače - nema

Tu u jednoj od tih grobnica pored puta, nastavlja Maldonado, leži i Lorkino telo. Mi meštani mislimo da znamo u kojoj. Možda su nas na to naveli i Cigani, koji su se nekoliko meseci posle prvih streljanja, pojavili ovde i na jednom o tih improvizovanovih grobova zaboli krstaču sa Lorkinim imenom. Za njima je došla “civilna garda” i skunula to obeležje.
Nešto kasnije, takva ista krstača, opet sa Lorkinim imenom, pojavila se na istom grobu, ali su i nju uklonili. A onda su Cigani prestali da prolaze putem između Viznara i izvora Fuente Grande.
Irski istraživač Jan Gipson, koji je temeljitije od bilo koga drugog istraživao Lorkino ubistvo i o tome napisao divnu knjigu, zabeležio je pesmu koju su Cigani sročili o smaknuću i sahrani velikog pesnika. Ta pesma se pojavila u godinama posle španskog građanskog rata. Lokalni hroničari tvrde da je neko od prolaznika, na putu pored sela Viznar, primetio na jednoj od grobnica pored puta parče papira, vlažno i uprljano, na kojem su bili ispisani stihovi posvećeni Lorki. Taj papir je sačuvan i tako je Gibson, negde na dvadesetu godišnjicu Lorkine smrti, došao do njega i stavio ga
u svoju knjigu.

Jadna Granada

Veselo cigansko pleme, kojem je Lorka posvetio toliko svojih pesama, ovako je videlo njegovo poslednje putovanje:
“Na ramenima
šestorice Cigana
odnesoše ga
na Maslinje brdo
da ga sahrane.
Samo Cigani napred,
samo Cigani pozadi.
I samo se ciganska pesma
putem čuje...”
Pitam pesnika Eduarda Kastra, dok sedimo na ivici puta, pokraj uvale u kojoj je Lorka najverovatnije pokopan, kada će pesniku biti obeležen grob, da li će on ikada biti sahranjen?
“Još je rano za to, odgovara setno. Još se Franko nije ni ohladio. Bilo kakvo kopanje po stratištima španskog građanskog rata bilo bi izazovno. Možda je vama teško da to shvatite, ali je tako. Ima rana koje u Španiji nisu još zarasle i pitanje je kada će. Čak ni porodice ne insistiraju. I čemu? Lorku nisu mogli ubiti. Njegova tragična smrt, takva kakva je, presekla je njegov život u punoj životnoj i stvaralačkoj snazi, ali njegovo delo time, ne da nije ništa izgubilo, nego je samo dobilo.”
“I još nešto, nastavlja Kastro. Lorka je svojom smrću podigao spomenik i svim onima koji su poubijani na tom stratištu. Zahvaljujući njemu, sačuvana je i uspomena na sve njih. I neka ne kopaju. I to je sasvim dovoljno.”
U povratku sa planine, opet smo prošli putem pored Viznara. U podnožju Sijera Navade, preko puta, tužno se šćućurila Granada, usnula, daleka, lepa.
Koračamo, a reči velikog pesnika Antonija Maćada naviru same od sebe:
“Mrtav pade Federiko,
Krv na čelu,
olovo u utrobi.
Zločin se zbio u Granadi.
Jadna Granada,
njegova Granada...”

ODAVNO ODNET
U ovim letnjim mesecima, u kojima se vode polemike o tome da li tražiti ili ne posmrtne ostatke pesnika Garsije Lorke, obelodanjeno je i senzacionalno istraživanje granadinskog novinara Fernanda Gihara.
“Džaba ćete kopati”, tvrdi on.
Giharo je naime, još ranije došao do saznanja da se posmrtni ostaci Lorke ne nalaze na obroncima Alfakara, pored sela Viznar. Njegov leš, tvrdi on, iskopan je odatle neposredno posle građanskog rata i odnet na neko nepoznato mesto. Naime, po njegovom saznanju, neko od članova Lorkine porodice, po svoj prilici otac Federiko, platio je nekom od pripadnika lokalne vlasti da mu omoguće da krišom, noću, otkopa pesnikov leš i skloni ga na skrovito mesto.
“Otuda, kaže Giharo, protivljenje članova Lorkine porodice da se traže Lorkini zemni ostaci. Oni znaju da ih tamo nema.”
Sponsored content

Pesnik bez oporuke (Lorka) Empty Re: Pesnik bez oporuke (Lorka)

Nazad na vrh
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu