Beogradska ka5anija
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Ići dole
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

O Božiću Empty O Božiću

Pon Jan 05, 2009 11:32 am
Kao što narodna izreka za nešto što je nedeljivo ili neodvojivo od nečeg drugog glasi: ujedno su kao Badnji dan i Božić, tako ova dva narodna praznika treba posmatrati kao celinu koja se jedinstveno svetkuje.
Niko nije bolje izrazio posebnost ovog praznovanja od junaka Njegoševog dramskog speva "Gorski vijenac", slepog igumana Stefana, koji, prihvativši se gusala, na Badnje veče ovako peva: "Nema dana bez očnoga vida, niti prave slave bez Božića". I niko kao Veselin Čajkanović nije ubedljivije pokazao da su, uz slavu ili krsno ime, Badnji dan i Božić najpoznatiji i najpopularniji praznici u našem narodnom kalendaru, nasleđeni iz religije naših davnih predaka. Razlika je u tome što je slava pretežno porodično pomen predaka, a Badnje veče opšti u svekolikom narodu.
Naročitost sveopšteg praznovanja Badnjeg dana i Božića se vidi, još, i iz ove činjenice: među svim praznicima koji se u srpskom narodu svetkuju, pa i onim najopštijima, poput Vaskrsa, Đurđevdana, Spasovdana i Ivanjdana, izdvajaju se Badnji dan i Božić kao jedini u kojima nema drugih blagdanskih primesa, pa tako ova dva praznika nisu ničije krsno ime, ni zavetni dan, ni esnafska slava, već samo Badnji dan i Božić - najopštija, dakle, svetkovina, svakoga i svih, u celom srpskom narodu.
Na Badnji dan , koji je uvek 24. decembra/6. januara, po pravilu pre sunčeva izgreva, seku se badnjaci ili veseljaci. Za badnjak se u Šumadiji pretežno seče cerovo ili graničevo drvo, a u gružanskim selima se najradije biraju cerići sa mahovinom. U Visočkoj nahiji za badnjak se uglavnom seče hrast, dok u fruškogorskim selima seku mlad hrast - do žila.
Badnjak se, pre seče, kad mu se pristupi, obavezno pozdravlja, najčešće sa: Dobro jutro, badnjače, i čestita Božić, pri čemu se badnjak posipa žitom, ponesenim za ovu priliku od kuće u rukavici. Badnjak se seče ćuteći, jer se veruje, ako se progovori, naslutiće se nesreća i biće gladna godina. Seče se sa istočne strane, ali se poslednji udar čini sa zapadne strane - da bi badnjak pao na istočnu stranu. Odsečen badnjak treba da padne bez zadržavanja - da se ne bi zadržala sreća, a negde se trude da ga, pri padu, dočekaju na ramena, da ne padne na zemlju. Badnjak se seče ceo, ne sme ni jedna grančica da otpadne pri seči, i badnjaku se ne krešu grane, - da se ne skreše sreća, već se sa rukavicama na ruci uzme na rame i ponese kući.
Badnjak može biti i kolektivni, za celo naselje. Između dva svetska rata po badnjak se išlo svečano sa konjima i kolima. Badnjak je bio zajednički za celo selo i polagan je na vatru kod pravoslavne crkve, gde su ga dočekivali sveštenik i mnoštvo sveta.
Badnjeg dana se domaćinstvo uređuje i sprema za blagdansko svetkovanje. Negde se metu kuće i dvorište, čiste i praše haljine, a đeca kite bršljanom ili lovorikom kuće, torove, staje, pojate, groblja i njive. Da bi se što ugodnije praznovalo, Badnjega dana se stoka i živina po tri puta dobro nahrani, ali se toga dana psi ne hrane da preko godine ne besne. U nekim selima se Badnjega dana izjutra puca preko tora, u kome je stoka, da bude zdrava. Praznik se provodio o jednoj vodi: Na Badnji dan se spremi potrebna količina drva i vode, da bude dosta za preko Božića, jer se voda ne sme menjati, nego se sve sa jednom vodom mora obaviti.


Poslednji put izmenio MustraBecka dana Ned Dec 19, 2010 12:03 pm, izmenio ukupno 2 puta
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

O Božiću Empty Re: O Božiću

Pon Jan 05, 2009 11:33 am
Ovoga dana se spremaju kolači, badnjedanski obredni hlebovi. U Šumadiji se sprema više kolača, od strmnog brašna, koji predstavljaju vola sa plugom, knjigu, patku, jaram i svaki član domaćinstva ima po jedan kolač, koji mu po spoljnom obeležju prinadleži, a i za vola se spremi kolač, što mu se sutradan, na Božić, kad vola uvode u kuću, natakne na desni rog. Glavni badnjedanski kolač ukućani lome zajednički na Badnje veče.
Kada su svi poslovi urađeni i stoka podmirena, na Badnje veče se unosi badnjak u kuću. Onaj koji unosi badnjak, uzme ga u ruke, koje su u rukavicama, i obrati se ukućanima: "Dobro veče, srećno Badnje veče", a kad mu otpozdrave (najčešće sa: "Bog ti pomogao"), nastavi: Dolazi vam nova godina i novo leto sa mladim pilićima, sa svim plodom, itd., pa metne badnjak na vatru. U Aleksinačkom Pomoravlju, pozdravljajući na ulazu ukućane sa željom da bude zdravlja među ljudima, a berićeta u polju i stoci, onaj koji unosi podigne badnjak uvis pa kaže: Ovolika konoplja i žito u ovoj godini, dok domaćica za to vreme zasipa badnjak žitom, orasima i novcem - da koševi budu prepuni berićeta, a kuća novca. U Šumadiji badnjak unosi domaćin, a na Fruškoj gori neko od ukućana, a domaćin ga dočekuje za stolom. U Popovom polju, gde se seku tri badnjaka, unose ih tri muškarca, najčešće gologlava, a kad stave badnjake na vatru, domaćin posipa badnjake pšenicom i preliva ih vinom, govoreći: ja tebe vinom i pšenicom, a ti mene svakim dobrom i blagodeti (napretkom), ako bog da!
Ukućani dočekuju badnjak gologlavi. Badnjak se stavlja na ognjište tako da mu deblji kraj bude na zapadnoj strani, a ponegde prema glavnom ulazu u kuću, što zavisi od položaja kuće. Sveće kojima je dočekan badnjak ukućani zalepe kod ikone da dogore. Kad se badnjak spusti na ognjište, on se pomakne malo unapred, radi napretka u kući. Badnjak ne valja preskakati, a kad se stavi u vatru ne dira se i ne čarka dok položajnik ne dođe.


Poslednji izmenio MustraBecka dana Ned Dec 19, 2010 12:03 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

O Božiću Empty Re: O Božiću

Pon Jan 05, 2009 11:36 am
Badnjak položen na ognjište celivaju svi ukućani, a negde ga i daruju. U starini je u badnjedanskoj svetkovini bilo uobičajeno bdenje uz badnjak, koji se čuvao: I danas se nađe još pokoji starac, koji, po starom običaju, budan svu noć čuva badnjak na vatri. Od badnjaka, kad pregori, u šumadijskim selima prave krstove, pa ih nose na njivu, vinograd i na staje, ili ostatke stavljaju na voćke na dan Sv. Stevana, a u fruškogorskim selima, kad iznesu badnjak, obese ga o grane neke voćke i pevaju: Naš badnjače, naš badnjače budi nam veseo.
Na Badnji dan je običaj da se unosi slama u kuću. Prvo se, u nekim šumadijskim selima, slama prostire oko kuće. Slamu prostire mati s decom triput oko kuće, pa je unesu u kuću i ostatak prostru, a negde to čini domaćin, noseći nevezanu slamu, a deca, pijučući kao pilići, pomalo je čupkaju i rasipaju. To se čini da se kokoške legu. Zatim se slama prostre po podu, da bi se na njoj postavila badnjedanska večera. Po unošenju slame i njenom prostiranju u kući, svi se izuju i obuću ne rastavljaju da se ne bi stoka rasturala, a zatim obuvaju čiste čarape.
Posle izuvanja domaćin okadi kuću, badnjak i pečenicu, a ukućani upale sveću, kade se i mole. Molitvaju okrenuti istoku. Na slamu se postavlja pokrovac i na njem se večera.
Badnjedanska večera je posna. Za nju, u šumadijskim selima, oraha je moralo biti, a spremani su tucan pasulj i posna sarma, što se jelo bez viljušaka i kašika. U okolini Aleksinca su kašike vezivali na Badnji dan a drešili o Stevanjdanu. To su činili, da im živina ne čini štetu po baštama. Od pića se za badnjedanskom večerom služi hladna rakija.


Poslednji izmenio MustraBecka dana Ned Dec 19, 2010 12:03 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

O Božiću Empty Re: O Božiću

Pon Jan 05, 2009 11:39 am
Badnjega dana se pripravlja, redi i peče božićna pečenica, koja se naziva još božićar ili božićnjar, kojoj se ukazuje i posebna pažnja, a i izdvojeno se tovi; po božićnoj nameni pečenica se još naziva božitnjak, ili, od milja, jednostavno božo. U božićnu pečenicu se uvek ponešto stavlja. Bezmalo svuda, stavlja se jabuka u usta. Veruje se da je mast od pečenice lekovita.
Ni u jednom danu u godini nije sabrano toliko običaja, verovanja i praznoverica kao Badnjega dana. Tako, u predelu Takova, na Badnji dan posle podne, ko hoće ide na groblje i pali sveće pokojnicima. Smatra se da ovoga dana ne treba pevati, jer se tog dana Bogorodica mučila s Hristosom. Šta je ko kome dužan, treba vratiti do ovog dana, jer ne valja da takav dug ostane dalje od Badnjeg dana. Ovoga dana se ne valja tući, a ko to čini, imaće čireve na sebi.

Izjutra, na Božić, od badnjedanske slame napravi domaćica gužvu i njome, natopljenoj u vodi, škropi ovce i goveda, radi zdravlja. U šumadijskim selima ovu slamu iznose na Stevanjdan i ostavljaju pomalo na voćke i po vinogradima, radi roda, a deo ostave, pa pre sunca na Đurđevdan, upale, da ne bi grad ("ala") ubio "berićet" (letinu).
Gdegde je postojao običaj provlačenja uz badnjak: u selima Donje Gruže domaćica savije prut od šipurka, pa se ispod njega provlače deca, da budu zdrava. Prut se zatim baca na tavan ili na kućni krov. O Badnjem danu su predskazivane vremenske prilike: Ako je na Badnji dan oblačno, biće godina rodna. Ako se na Badnju večer nakupi dosta luga (pepela) na badnjacima, računa se da će biti dosta snijega i jaka zima. A ako iskaču varnice iz badnjaka, vjeruje se da će pčele biti dobre i da će biti dosta meda. Od svakog badnjedanskog jela, kao i od česnice koja se lomi na Božić, ostavljalo se pomalo i to se jelo na Krstovdan (5/18. januara), jer je Krstovdan prvi posni dan od Badnjeg dana.


Poslednji put izmenio MustraBecka dana Ned Dec 19, 2010 12:04 pm, izmenio ukupno 2 puta
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

O Božiću Empty Re: O Božiću

Pon Jan 05, 2009 11:41 am
Badnji dan i Božić su nedeljivi zadušni pomen predaka i u istini praznik veselja, što se, po Čajkanoviću, ogleda u ovome: Badnjak, ritualno spaljen u toku noći, dogoreva sutradan: božanstvo plodnosti umire (kao Badnjak) i rađa se u isti mah (kao Božić), a ostaci spaljenog božanstva (komadići i pepeo) zadržavaju svoju moć i upotrebljavaju se za podsticanje plodnosti. U nauci je dosad izneto više različitih teorija i tumačenja o poreklu i značenju Badnjega dana i Božića, kao i pojedinih pojava i radnji u okviru njih, naročito o badnjaku. Najuputnije je, u svemu, ovo gledište Petra Vlahovića: "Ako se u celini razmotri ovaj mađijsko-religijski običaj, posebno u svetlu radnji koje slede na sam Božić, može se zaključiti da je u pitanju ostatak starog verovanja čija je svrha zaštita porodice i istovremeno napredak domaćinstva u celini. S druge strane, to je podsticaj na rad i pregalaštvo što potvrđuju verovanja da svaki novi rad i upućivanje u posao valja početi na Božić."
U najuži krug najznačajnijih narodnih svetkovina ide Božić, koji pada 25. decembra/7. januara. Istovremeno i praznik Hristovog rođenja, sa uočljivim religijskim dodacima, Božić je očuvao i mnogo ostataka iz prethrišćanskog vremena, tako da se po obilju običaja i prigodnih radnji izdvaja od ostalih narodnih praznika: običaji, mada su uglavnom slični, razlikuju se u bezbrojnim sitnicama. Oni se gotovo i ne mogu popisati svi: tako ih je mnogo. U šestodnevnom neprekidnom nizu praznovanja božićnih praznika, dolazeći neposredno iza Tucindana, i tako velike slave kao što je Badnji dan, a prethodeći svom drugom danu koji se zove Božji dan, zatim Stevanjdanu i četvrtom danu, koji se naziva Ženski dan, sam dan Božića ima središno mesto, koliko vremenski, toliko i po značaju.
Kao i na svaki veliki praznik, na Božić se ne radi. Ponegde i sva tri dna Božića. Sva tri dana po pravilu drva se ne seku, takođe se ne mesi kvasan hleb, nego se umesi gibanica ili pogača. No, po narodnom verovanju, na Božić je valjalo samo započeti radove, da bi srećno išli. U fruškogorskim selima, kada se ovoga dana začuju zvona, žene bar triput prometnu čunak na razboju, da im svu godinu tkanje ide od ruku; kovač udari u nakovanj bar triput, a kolar bradvom u drvo zaseče, da bi imali svu godinu posla. U Šumadiji su na Božić majke prvi put upućivale kćeri u ženske radove: Veruje se da će svi domaći poslovi ići od ruke u toku cele godine ako se na Božić do podne otpočne da tka, plete, šije, boji itd.
Božić su oglašavali petli i pucnjevi. Od prvih petala pa čak do mraka prvi dan Božića puške se razležu u svakom mestu srpskom.
Za Božić se mese i posebne vrste obrednih hlebova i kolača. Glavni je česnica. Negde se on mesi od projinog brašna, a negde od pšeničnog brašna i kiselog testa. U nju se stavljaju razna znamenja: novčić, jaram, trnokop, čekić, laneno seme, žitno zrno, svinjska dlaka, ljuska jajeta, simboli za raznu vrstu stoke (brstina predstavlja konja, zrno graha ovcu, slamka goveče) itd. Negde česnicu lome domaćin i polažajnik, i svakom ukućaninu daju po komad, u Šumadiji - domaćin sa nekim od svojih kućana, u Homolju - domaćin sa najstarijim detetom, a kod fruškogorskih "planinaca" - svi koji su za stolom uhvate česnicu po jednom rukom i svaki lomi komad koji drži, dok u Gornjoj Pčinji "pogaču" izlomi domaćin i razdeli je ukućanima, a po jedan komad odvaja namenjujući ga kući, konjima, ovcama i dr.


Poslednji izmenio MustraBecka dana Ned Dec 19, 2010 12:04 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

O Božiću Empty Re: O Božiću

Pon Jan 05, 2009 11:42 am
O Božiću je izuzetno važan običaj polaženja. Prvi gost koji uđe u kuću je polažajnik, koji se još naziva i polaznik, ili radovan. Kućni napredak ili nazadak se često pripisivao udelu polažajnika. Po kazivanju starijih ljudi polaznik se nije birao, već ko prvi na Božić uđe u kuću taj je polaznik. Ponegde se polažajnik unapred pozivao. U Homolju je izreka: "Kakav ti je polaženik, onakva ti je i godina!" Bilo je pravilo: Prvi dan Božića niko nikome ne ide u kuću, osim polažajnika, a tamo gde se posećivalo da, dok polažajnik ne dođe, niko tuđi ne ulazi u kuću. Kao prvi posetilac, polažajnik je često posetom budio ukućane. Ponegde je svoj dolazak najavljivao pucnjem iz puške pred kućom koju polazi. Ulazeći u kuću i čestitajući Sveti Božić, polažajnik je iz rukavice sipao pregršti kukuruza, žita ili zobi. Negde su, uz otpozdrav, i njega zasipali šakom žita, a negde nisu. O Božiću se pazi na desnu stranu: polažajnik u kuću stupa desnom nogom, u kuću uvode vola dešnjaka, a česnica se lomi samo desnom rukom, pošto se prethodno stave rukavice na ruke. Polažajniku se izuvao desni opanak, pa se kačio o gredu ili bacao na tavan, da konoplje budu dobre i visoke koliko i njegovi kaiši na obući. Polažajnik je obilato darivan, a za njega je mešen i poseban kolač.

Opšti božićni običaj je mirboženje. O ručku, pre lomljenja česnice, muškarci su, pošto obiđu tri puta oko sofre, međusobno se ljubili, govoreći: "Mir božji, Hristos se rodi!" Uvrede i pričinjene štete se tako praštaju i posvađani mire. Pre ručka su palili sveće i zajednički se molili. Uz ručak se prigodno nazdravljalo.

Na Božić deca pevaju:

Božić Božić bata
Nosi gutu zlata
Da pozlati vrata
Od boja do boja
I svu kuću do krova!


Poslednji izmenio MustraBecka dana Ned Dec 19, 2010 12:05 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

O Božiću Empty Re: O Božiću

Pon Jan 05, 2009 11:44 am
U pravoslavnim porodicama se s nestrpljenjem ceka Badnje vece (6. januara), a kad zade sunce, prilikom unošenja badnjaka u kucu, domacin pozdravlja sve ukucane sa: "Dobro vece i srecno vam Badnje vece"! Domacica posipa badnjak i badnjacara žitom da bi ukucanima iduca godina bila srecna i bericetna.
Domacin zatim, polaže badnjak na vatru ili ognjište. Kad pregori, jedan kraj se nosi oko torova i štala, a drugi se ostavlja za položajnika ili radovana. Ukoliko ima male dece u kuci, majka unosi sa njima slamu i posipa je po svim sobama. Majka imitira kvocku, a deca pilice, što simboliše zbližavanje ljudi u jednu hrišcansku zajednicu, kao što kvocka okuplja svoje pilice i greje ih materinskom ljubavlju.

Spomen na boga Badnju

Po narodnom verovanju, kod starih, mnogobožackih Srba u prethrišcanskom periodu, postojao je neki bog Badnja, ciji je kip bio izdeljan od drveta. Primivši hrišcanstvo, Srbi su svog starog Badnju bacili u vatru. Pošto im je on bio vrlo drag, taj obicaj u spomen na boga Badnju, ponavljaju na svako Badnje vece, a badnjak na jednom kraju, u nekim našim predelima, namažu medom da bi time pokazali kako im je badnjak sladak i drag.
Potom domacin blagosilja kucu orasima bacajuci ih po jedan u svaki ugao sobe. Cetiri ugla kuce simbolišu cetiri strane sveta, što znaci da se Badnji dan slavi svuda i da Bog gospodari celim svetom. Po slami, zatim, prospe novcice, bombone, suve šljive i smokve, a deca ih pijucuci sakupljaju. Pre unošenja badnjaka, iz sobe se iznesu stolice i na prostrtoj slami se postavlja trpeza zvana "sofra".
Na sofru se prvo stavlja vino, so i badnjacka pogaca umešena bez kvasca. Od obavezne tri vrste jela, na tako postavljenoj sofri, ima: ribe pržene na ulju, meda i pasulja ¨ obicno "prebranac" ili "meljanac"). U situ, pored žita, kojim je sacekala badnjacara i badnjak, domacica servira i razno voce: jabuke, orahe, kruške, suve šljive, smokve, badem, lešnik, suvo grožde. Pred tako pripremljenom badnjackom vecerom domacin se prekrsti, zapali svecu, okadi trpezu i svu celjad, pa otpeva: "Roždestvo tvoje Hriste Bože Spase naš" i ocita "Ocenaš". Onda razlomi pogacu i svu celjad ponudi vecerom u kojoj se uz cašu vina dižu zdravice.
Na Badnje vece u kucu se unosi i pecenica sa ražnjem, naslanja na istocni zid sobe i sutradan, na Božic se servira na svecanoj trpezi.
Nakon badnjacke vecere spava se na slami ili pripremljenoj slamarici gde za to ima mogucnosti, a iza ponoci, na Božic, jedni u crkvu na jutrenje (obicno domacin i najstariji sin), drugi u svitanje za vodu na izvor, bunar, cesmu ili kladenac (obicno cerke-vodonoše), treci u štalu kod stoke (mladi sinovi), a domacica mesi cesnicu i pripravlja božicni rucak. U seoskim kucama slama na podu stoji sva tri dana praznika, a u gradovima ova je simbolika svedena na rukovet slame koja se postavlja uz badnjacki buket hrastovih ili cerovih grancica. Slama se nikako, po završetku praznika ne sme spaliti, jer se veruje da to donosi nesrecu.
Postoji i verovanje da ne valja na Badnje vece zaspati dok badnjak ne pregori, jer ce ukucani umirati iznenada i bez reda.
Narodna meteorologija kaže: "Ako na Badnji dan bude oblacno - bice rodna godina. Ako se na badnjaku nakupi dosta pepela, zima ce biti jaka sa puno snega. Ukoliko varnice iz badnjaka iskacu same, bez džaranja po vatri, bice dosta meda".
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

O Božiću Empty Re: O Božiću

Pon Jan 05, 2009 12:02 pm
Božićni praznici i običaji

Iako je Vaskrs najveći hrišćanski praznik, praznik nad praznicima, kod Srba se Božić i praznici vezani za njega najsvečanije proslavljaju i obiluju našim lepim običajima, koji vreme od nekoliko nedelja oko Božića čine najlepšim i najsvečanijim periodom u celoj kalendarskoj godini.
Božić se praznuje kao uspomena na dan rođenja Gospoda Isusa Hrista, Sina Božijeg, Spasitelja sveta. Ta činjenica da je to praznik rađanja novog života, praznik dece i detinjstva, praznik roditeljstva očinstva i materinstva, ukrasio je kod Srba ovaj praznik najlepšim verskim običajima i obredima. Svi ti običaji i obredi imaju jedan osnovni smisao i svode se na jedan cilj: Umoliti Boga da sačuva i uveća porodicu i imanje domaćina. Sve je to izraženo u kratkoj narodnoj zdravici i molitvi o Božiću: "Daj, Bože, zdravlja i veselja u ovom domu, neka nam se rađaju zdrava dečica, neka nam rađa žito i lozica, neka nam se uvećava imovina u polju, toru i oboru!"
U ovom periodu su najvažniji sledeći praznici: Detinci, Materice, Oci, Tucindan, Badnjidan, Božić. Za svaki od ovih dana i praznika vezani su naši lepi običaji.

Detinci
U treću nedelju pred Božić slavi se ovaj praznik. Toga dana ujutru rano, ili po dolasku iz crkve sa bogosluženja, odrasli vežu svoju ili tuđu decu. Za vezivanje se obično koristi: kaiš, gajtan ili običan kanap, ili običan deblji konac. Obično se zavežu noge ili ruke, pa se jednim delom kanap zaveže za sto ili stolicu. Vezivanje na Detince, Materice i Oce, ima višestruku simvoliku. Prvo simvolizuje čvrste porodične veze, slogu, mir, poštovanje i međusobno pomaganje u svim prilikama. Drugo, upućuje ukućane na štedljivost i istrajnost u vrlinama, jer onaj ko poseduje pošteno zarađenu imovinu i dobra dela, lako će sebe otkupiti u svim sporovima pred zemaljskim sudovima, a posebno na poslednjem Strašnom sudu, gde će se samo vrednovati ono šta je čovek dobro u svom životu učinio.

Materice
U drugu nedelju pred Božić pada ovaj praznik. Ovo je najveći hrišćanski praznik majki i žena. Toga dana deca porane i unapred pripremljenim kanapom, koncem, šalom, maramom ili kaišem na prepad zavežu svoju majku, za noge, na isti način, kao što su njih majke vezivale na Detince. Majka se pravi da ne zna zašto je vezana. Deca joj čestitaju praznik, a majka onda deli deci poklone, i na taj način se "dreši". Na isti način se vežu i sve udate žene, koje se dreše poklonima deci: kolačima, ili nekim drugim slatkišima.

Oci ili Očevi
Ovaj praznik se praznuje poslednje nedelje pred Božić. Toga dana, isto kao na Materice, deca vezuju svoje očeve, a ovi im se "dreše" poklonima, isto kao i majke.
Oci, Materice i Detinci su čisto porodični praznici i za taj dan domaćice pripremaju svečani ručak na kome se okupi cela porodica. Ovi praznici, i običaji vezani za njih, doprinose jačanju porodice, slozi u njoj, razumevanju, poštovanju između dece i roditelja, starijih i mlađih, što sve zajedno čini porodicu jakom i zdravom. A zna se, da je porodica temelj jednoga društva države i crkve.

Tucindan
Na dva dana pred Božić, 5. januara, je Tucindan. Toga dana se kolje i redi pečenica za Božić. Nekada se pečenica "tukla" ubijala krupicom soli, kasnije ušicama od sekire, pa se onda, ubijeno ili ošamućeno prase ili jagnje klalo i redilo. Zato je ovaj dan nazvan Tucindan.
Na Tucindan, po narodnom verovanju, decu "ne valja" tući, jer će cele godine biti nevaljala i bolovaće od čireva

Badnjidan
Dan uoči Božića, 6. januara, zove se Badnjidan. Naziv je dobio po tome jer se toga dana seče badnjak i unosi u kuću. Sa ovim danom već počinje Božićno slavlje. Ujutro rano, već u zoru, pucanjem iz pušaka i prangija objavljuje se polazak u šumu po badnjak. Čim svane, loži se vatra i pristavlja se uz nju pečenica. Žene u kući mese božićne kolače, torte, pripremaju trpezu za Božić.

Šta je badnjak?
Badnjak je obično mlado, hrastovo ili cerovo drvo, koje se na Badnjidan ujutro rano seče i donosi pred kuću. Uveče, uoči Božića, badnjak se preseca i zajedno sa slamom i pečenicom unosi U kuću.

Kako se seče badnjak?
Pre izlaska sunca, na Badnjidan, domaćin sa sinovima ili unucima odlazi u šumu da seče badnjak. Bira se obično mlad i prav cerić, ako nema cerića, može i hrast. Stablo cerića treba da bude toliko, da ga domaćin na ramenu može doneti kući. Kada odabere odgovarajuće drvo, domaćin se okrene istoku, tri puta se prekrsti, pomene Boga, svoju slavu i sutrašnji praznik, uzima sekiru u ruke i seče badnjak. Badnjak se seče i zaseca sekirom ukoso, i to sa istočne strane. Po narodnom verovanju, badnjak se mora poseći sa tri snažna udarca. Što sekira od tri puta ne preseče, dovršava se lomljenjem ili uvrtanjem (sukanjem). Taj lomljeni deo na badnjaku zove se brada i poželjno je da bude na svakom badnjaku. Vodi se računa da drvo prilikom pada padne direktno na zemlju. Ne sme se, dakle, zaustaviti na nekom drvetu. Iver od badnjaka se uzima i stavlja među karlice, da kajmak bude debeo kao iver. Kad se badnjak donese kući, uspravi se uz kuću, pored ulaznih vrata, gde stoji do uveče.

Šta simboliše badnjak?
Badnjak simbolički predstavlja ono drvo, koje su pastiri doneli i koje je pravedni Josif založio u hladnoj pećini, kada se Hristos rodio. Badnjak nagoveštava i drvo Krsta Hristovog.

Badnje veče
Badnje veče, praktično spaja Badnjidan i Božić. Zato se u našem narodu kaže za neke osobe, koje su prijateljski bliske i vezane da su kao "Božić i Badnjidan". Uveče, kada padne mrak, domaćin sa sinovima unosi u kuću pečenicu, badnjak i slamu. Pečenica se nosi na ražnju, obično dvojica nose između sebe, i jedan od njih prvo stupa desnom nogom preko praga i pozdravlja domaćicu i žensku čeljad rečima: "Dobro veče! Čestit Božić i Badnje veče!" Domaćica i ženska čeljad posipaju pečenicu i domaćina sa zobi i pšenicom, odgovarajući: "Dobro veče! Čestiti vi i vaša pečenica!" Pečenica se unosi u sobu gde se obavlja večera na Badnjidan i Božićni ručak, i prislanja na istočni zid, tamo gde su ikone i kandilo.
Pošto se badnjak prethodno iseče sa debljeg kraja na tri dela, veličine da može da stane u šporet ili kakvu peć, unosi se u kuću. Isto se govori i radi kao kad se unosi pečenica. Badnjak se stavlja na ognjište, ali pošto ognjišta nema više, stavlja se pored šporeta ili peći, i odmah se jedno drvo loži. Tamo gde nema peći ili šporeta, badnjak se stavlja kod pečenice.

Slama
Posle badnjaka u kuću se unosi slama. Prilikom unošenja slame domaćin i domaćica govore i postupaju kao kad se unosio badnjak i pečenica Slama se posipa po celoj kući. Domaćica u slamu pod stolom, gde se večera, stavlja razne slatkiše, sitne poklone i igračkice, koje deca traže i pijuču kao pilići. Slama simvolizuje onu slamu u pećini na kojoj se Hristos rodio.

Večera uoči Božića
Kada se unesu pečenica, badnjak i slama, ukućani svi zajedno stanu na molitvu, otpevaju tropar "Roždestvo tvoje...", pomole se Bogu, pročitaju molitve koje znaju, čestitaju jedni drugima praznik i Badnje veče i sedaju za trpezu. Večera je posna, obično se priprema prebranac, sveža ili sušena riba i druga posna jela.

Božić
Najradosniji praznik među svim praznicima, kod Srba je Božić. Praznuje se tri dana. Prvi dan Božića je uvek 7. januara. Na Božić ujutro, pre svitanja, zvone sva zvona na pravoslavnim hramovima, puca se iz pušaka i prangija i objavljuje se dolazak Božića i Božićnog slavlja.
Domaćin i svi ukućani oblače najsvečanije odelo, i odlaze u crkvu na jutrenje i Božićnu liturgiju. Posle službe u crkvi se prima nafora i prvo se ona uzima na Božić. Ljudi se pozdravljaju rečima: "Hristos se rodi!" i otpozdravljaju: "Vaistinu se rodi!"
Valja napomenuti da se ovako pozdravlja i govori sve od Božića do Bogojavljenja. Kada domaćin dođe kući iz crkve, pozdravi sve ukućane sa ovim radosnim božićnim pozdravom, i oni mu otpozdrave ljubeći se međusobno i čestitajući jedni drugima praznik.

Položajnik
Na Božić, rano pre podne, u kuću dolazi specijalni gost, koji se obično dogovori sa domaćinom, a može biti i neki slučajni namernik, i on se posebno dočekuje u kući, i zove se položajnik.
Položajnik pozdravi dom Božićnim pozdravom, ljubi se sa ukućanima i odlazi kod šporeta. Otvara vrata na šporetu ili peći, ranije na ognjištu, džara vatru i govori zdravicu: "Koliko varnica, toliko srećica, Koliko varnica toliko parica (novca) Koliko varnica toliko u toru ovaca, Koliko varnica toliko prasadi i jaganjaca, Koliko varnica, toliko gusaka i piladi, A najviše zdravlja i veselja, Amin, Bože daj".
Položajnik simvolički predstavlja one Mudrace koji su pratili zvezdu sa Istoka i došli novorođenom Hristu na poklonjenje. Domaćica posle toga posluži položajnika, i daruje ga nekim prikladnim poklonom. On je čovek, koji na Božić, i za celu narednu godinu donosi sreću u kuću.

Česnica
Rano ujutro na Božić, domaćica zamesi testo od kojeg peče pogaču, koja se zove česnica. U nju se stavlja zlatni, srebrni ili obični novčić, odozgo se bode grančicom badnjaka, i ta česnica ima ulogu slavskog kolača na Božić. Kada česnica bude pečena, iznosi se na sto gde je već postavljen Božićni ručak. Domaćin od pečenice za Božić seče najpre levu plećku, glavu i deo od rebara. Kada svi stanu za sto, domaćin zapali sveću, uzima kadionicu, okadi ikone, kandilo i sve prisutne, preda nekom mlađem kadionicu koji kadi celu kuću. Ukoliko neko zna peva božićni tropar, a ako ne, čita se "Oče naš" naglas. Kad se molitva završi pristupa se lomljenju česnice. Česnica se okreće kao slavski kolač, preliva vinom i na kraju lomi. Ona se lomi na onoliko delova koliko ima ukućana Onaj ko dobije deo česnice u kojoj je novčić, po narodnom verovanju, biće srećan cele te godine. Kada se završi lomljenje česnice, ukućani jedni drugima čestitaju praznik i sedaju za trpezu.

Božićna pečenica
Prema narodnim običajima, jedna vrsta žrtve koja se prinosi Bogu i vuče korene iz vremena verovanja pre hrišćanstva, a pominje se i u starozavetnim knjigama. Poreklo je sigurno iz vremena mnogoboštva, a Crkva je ovaj običaj prihvatila i blagoslovila, sa obrazloženjem da pose Božićnog posta, koji traje šest nedelja, jaka i mrsna hrana dobro dođe.
Za pečenicu se obično kolje prase ili jagnje, a uz to neko još kolje i priprema pečenu ćurku, gusku ili kokoš. Običaj vezan za klanje pečenice, ostao je verovatno iz starih mnogobožačkih vremena, vezan za žrtvoprinošenje. Crkva ga je prihvatila i blagoslovila, jer posle Božićnog posta, koji traje šest nedelja, jača hrana dobro dođe, pogotovo što su tada izuzetno jaki mrazevi i zime.

Božić u urbanoj sredini
Postavlja se pitanje kako slaviti Božić danas, u izmenjenim uslovima života, naročito u urbanim sredinama, gde nema ni vatre ni ognjišta, šume, drveća i gde je nemoguće na visoke spratove podizati veliko drvo i slamu. Srbi su Božić, isto kao i krsnu slavu, slavili u teškom ratnim uslovima u rovu, na straži, na frontu, tim pre ga je lakše slaviti u svetlim, prostranim, toplim i komfornim stanovima, u gradskim sredinama Umesto velikog drveta u crkvi se uzme osvećena grančica badnjaka i slame. Sve se to, zajedno sa pečenicom, uoči Božića unosi u kuću i stavlja ispod slavske ikone na istočnom zidu stana ili kuće.
ka5an
ka5an
Admin
Admin
Rak Pacov
Datum rođenja : 24.06.1960
Godina : 63
Lokacija : Gde god je Dunav
Poso/dokolice : Za kormilom
Raspoloženje : PreRaspoložen
Datum upisa : 06.12.2008
https://beogradskaka5anija.forumsr.com/forum.htm

O Božiću Empty Re: O Božiću

Pon Jan 05, 2009 12:29 pm
Badnji dan se proslavlja 6. januara, dan uoči Božića, i deo je božićnih običaja. Naziv Badnji dan je dobio po badnjaku koji se na taj dan seče i pali.
Badnji dan i Božić su nerazdvojni, ne samo zato što dolaze jedan posle drugog, već i zato što se dopunjavaju shvatanjima i običajima koje narod vezuje za njih.
Badnji dan je poslednji dan Božićnog posta. Dan koji mu prethodi je Tucindan (danas).
Mnogi običaji vezani za ovaj dan sasvim su paganski, mada je crkva pokušala da im da hrišćansko obeležje. Običaje oko Badnjeg dana su Srbi nasledili od svojih predaka i i dalje ih održavaju. Za badnjak se seče grana hrasta, koji je kod Slovena oduvek bio sveto drvo. Spasoje Vasiljev badnjak vezuje za slovensko božanstvo Svetovida.
Badnji dan je pun rituala i simbolike, živopisnih radnji i svi su oni povezani sa porodičnim kultom i kultom ognjišta.
Narodni običaji oko Badnjeg dana su dosta stari i do danas se dosta običaja izgubilo ili zaboravilo. U različitim krajevima, običaji se umeju razlikovati u nekim elementima, a u mnogim krajevima se dosta običaja izgubilo. Kombinacija toga doprinosi velikim razlikama u običajima od kraja do kraja i od sela do sela. Ipak, i pored tolike raznovrsnosti i razlika, ipak postoji i dosta zajedničkih običaja koji su vrlo slični, kao i sećanje na neke običaje koji se više ne rade ali postoji sećanje da se u nekom selu nekada i to radilo pre nego što se to napustilo.
Loženje badnjaka je u vezi sa ognjem i ognjištem. Loženje badnjaka je središnji element simbolike rađanja novog sunca, jer je i Badnji dan odmah posle kratkodnevnice. Mladi hrast je spaljivanjem davan ognju radi nove godine, a pregršti varnica bacane u nebo su najavljivale mnogo roda i prinosa.
Već u ranu zoru, pucanjem iz pušaka i prangija, objavljuje se odlazak u šumu po badnjak. Badnjak seku isključivo muškarci, najčešće domaćin i najstariji sin, u rano jutro, pre izlaska sunca. Zavisno od krajeva, birani su različiti badnjaci. U istočnoj Srbiji biran je cer; na zapadu, zavisno od kraja, su to hrast ili bukva; u smedrevskim selima se ne seče drvo za badnjak, već grana hrasta.
Broj badnjaka takođe varira zavisno od kraja. Negde se seče jedan badnjak, negde dva ili tri a ponegde i devet, a negde onoliko badnjaka koliko ima muškaraca u kući. Uglavnom je to značilo da se odseče jedna grana drveta, koja bi se tako cela nosila kući, ili se prvo kresala na više jednakih ili nejednakih delova. Ova raznolikost u broju badnjaka takođe ide u prilog prethrišćanskom poreklu badnjaka i Badnjeg dana.Pre sečenja se drvetu nazove "dobro jutro", čestita mu se praznik i moli se da donese zdravlje i sreću porodici. Zatim se drvo posipa žitom, a u nekim krajevima mu se daruje kolač posebno umešen za tu priliku. Drvo se ne sme dodirnuti golim rukama, pa čovek koji ga seče navlači rukavice.
Drvo se uvek zasecalo sa istočne strane jer je trebalo da padne na istok. Onaj ko je sekao badnjak, trudio se "da se drvo ne muči" tj. da se obori iz jednog udarca ili najviše sa tri. Ako drvo ne padne ni posle trećeg udarca, mora se kidati rukama jer više udaraca nije dozvoljeno.
Prvi iver koji se odvaja od badnjaka ima takođe magičnu moć. Pazilo se da ovaj iver ne padne na zemlju, pa je sa onime ko seče badnjak išao još jedan muškarac da uhvata prvi iver. Stavljanjem prvog ivera od badnjaka u karlicu verovalo se da će pomoći da se u njoj skuplja kajmak debeo kao iver, ili, ako se stavi na košnice onda niko neće moći pčelama da naudi, a verovalo se i u lekovitost vode u kojoj je prvi iver potopljen pa su je oboleli pili radi ozdravljenja.Negde, opet, taj iver stavljaju u košarnik da živina bude uvek na okupu, a negde pod kvasac sa željom da u kući sve raste kao kvasac.
Kada se domaćin vrati iz šume i donese badnjak tj. badnjake, ih na kućni zid a tek sa prvim mrakom se badnjak unosi u kuću i stavlja na ognjište. Ponegde badnjak okrešu u šumi, a ponegde ga donesu sa granama.
Dok su badnjačari još u šumi, iz kuće se posakrivaju tronožne stolice, metle, kudelje vretena i igle.
Posle donošenja badnjaka se kolje pečenica (ponegde se kolje ili utuče na Tucindan). Obično je to prase, retko jagnje (u vreme Božića nema jaganjaca), a ponegde ćurka ili guska. Pečenica je žrtva za novo leto, a ponegde se zove i veselica ili božićnjar. To je ostatak starog kulta prinošenja žrtve za rađanje novog Boga.
U Vojvodini se deca okupljaju predveče, pre večere, prazne đačke torbe i idu u korinđanje. Ovaj običaj je veoma sličan koledarskim običajima kod drugih naroda. Mali korinđaši obilaze domove u komšiluku i pevaju (korinđaju) pesmice kojima najavljuju radostan dolazak Božića i a od domaćina očekuju da ih daruje. Domaćini kuće daruju decu jabukama, slatkišima, kolačima, suvim voćem, orasima, a ređe novcem (to je novija izmišljotina).
Najveći deo radnji i običaja je vezan za Badnje veče;

U toku dana, domaćica u jedno sito stavi sve vrste žitarica, suvih šljiva, oraha i jabuka i to sve stoji u vrhu stola gde se večera. Ponegde sito stave pod sto, a ponegde kod ognjišta. Tim žitom posipa se badnjak, slama i polažajnik. .
Pred veče domaćin unosi badnjak i slamu u kuću. Kuca na vrata, a kada ukućani pitaju Ko je? odgovara Badnjak vam dolazi u kuću. Potom mu domaćica otvara i obraćajući se badnjaku govori Dobro veče badnjače!. Domaćin stupajući desnom nogom preko praga unosi badnjak u kuću, i pozdravlja ukućane rečima Srećno vam Badnje veče, na šta ga ukućani otpozdravljaju sa Bog ti dobro dao i sreće imao, dok ga domaćica dočekuje sipajući po njemu žito iz sita.
Noseći badnjak domaćin obilazi kuću kvocajući kao kvočka, a domaćica i sva deca idu za njim pijučući kao pilići. Domaćin obilazi sve uglove doma bacajući po jedan orah u svaki ugao, što se smatra žrtvom precima. Ostali orasi i lešnici se ostavljaju i u slami ispod stola i najčešće se jedu sa medom. Orasi koji su u uglovima niko ne uzima.
Po unošenju badnjaka, domaćin ili domaćica, unosi slamu i raznosi je po celoj kući, a posebno na mesto gde će biti postavljena večera. Pri tome onaj ko nosi slamu kvoca, a ostali pijuču. Preko slame se postavlja stolnjak jer se služi i jede na podu. Stolice su iznete iz kuće i sedi se na slami.
Posle Božića se ova slama nosi u obor, štalu ili ambar, a njome su i obavijali voćke da bi bolje rodile.
Badnjak se celiva, maže medom i stavlja na ognjište. Kada je badnjak stavljen na ognjište, prema njemu se moralo ponašati kao prema živom biću: kitili su ga zelenim granama, ljubili, ali i prelivali vinom, posipali žitom, itd.
Ponegde zasečeni kraj badnjaka namažu medom, pa to čobani ližu, govoreći Kako mi za badnjakom, tako ovce za jaganjcima, krave za telcima... .
Običaj nalaganja badnjaka na vatru vrlo je star i pominje se u pisanim izvorima još 1272. godine, gde se u jednom dokumentu beleži da su na Badnje veče dubrovački brodovlasnici prinosili knezu panj-ceponem i nalagali ga na vatru,a u XVII veku je zabeleženo da je u Istri postojao običaj paljenja i darivanja badnjaka hranom.Sa druge strane, u smederevskom kraju npr. ne postoji običaj nalaganja badnjaka, osim možda u kućama doseljenika sa drugih strana.
Deca "džaraju" vatru odnosno grančicama raspaljuju i čačkaju vatru izazivajući pregršti varnica i iskri govoreći koliko iskrica toliko parica, pilića, košnica ... nabrajajući svu stoku i živež čije se blagostanje priželjkuje.Negde se uz badnjak u kuću unosi i pečenica i govori "Dobro veče, čestiti vi i badnje veče" a ukućani odgovaraju "Dobro veče, čestiti vi i vaša pečenica".
Posle završetka ovoga domaćin okadi ceo dom i večeru, zapali sveću i pristupa se badnjoj večeri.
Negde se za Badnje veče mesi česnica, badnjački kolač, bez kvasca sa orasima i mazana medom. Česnica se za večerom lomi, a ne seče.
U svrljiškom kraju se pravi badnjidanski obredni hleb "njiva" na kome je ukras urađen u obliku zmije, koja je u vezi i sa kultom mrtvih ali u nekim situacijama ima veze i sa rodnošću godine. Obredni hlebovi koji se mese badnjega jutra su u tesnoj vezi sa magijskom verovanjima u vezi plodnosti.
Na Kosovu se za Badnji dan spremao poseban kolač koji se iznosio na kućni prag i ritualno nudio vuku. Vuk je, inače, posebno poštovano mitsko biće u starih Srba.
Badnja večera je posna trpeza/posna, ali je trpeza bogata. Treba da obiluje jelom i pićem da bi i nova godina bila rodna i puna izobilja. Nekim jelima se pridavao poseban, magijski značaj, koja su i obavezna: med, beli luk (koji ima amajlijsko značenje), pasulj, kupus, riba, voće (orasi, lešnici, jabuke, suve šljive). Večera protiče u miru i tišini.
Slama koja se unosi u kuću, jedenje na podu i raznošenje oraha po kući su deo kulta mrtvih. To veče se u kući očekuju "domaći" ili "domaći pokojnici" ili "domaći duhovi". Svi preci su sa ukućanima, zato je večera tiha da se ne bi oterali i zato se tri dana sa trpeze ne prikuplja nego samo donosi pa se čak ni ne čisti po kući.
Većina jela sa badnjedanske večere koriste se i pri daćama tako da je ta večera pre svega žrtveni obred posvećem porodičnim precima. Badnjedanska večera je jedna od najvažnijih večera u čast mrtvima i jedan deo svakog jela se ostavlja za pokojnike.Večera se kadi da bi se za večerom spojili i živi i oni koji to nisu.
U badnjedanskoj noći se peče božićna pečenica, namenjena sutrašnjem danu - Božiću.
Tokom noći se pazilo kad će badnjak da pregori. Onome ko prvi spazi pripadal je nagrada od domaćina, a sam trenutak pregorevanja domaćin je oglašavao pucnjem iz oružja. Znalo se da kad počnu pucnji da se razležu, značilo je da badnjaci prispevaju.
Nekada su svi ukućani ostajali budni dok badnjak ne pregori, a kasnije je samo jedan muškarac ostajao da bdi. U Crnoj Gori jedan je muškarac čekao da pregori badnjak i za to vreme često čarkao vatru, govoreći Ovoliko u našem toru bilo ovaca, koza...



МИР БОЖЈИ, ХРИСТОС СЕ РОДИ!
O Božiću Krstgiffv5
Царство је Твоје, Христе,
царство свих векова
и владавина Твоја с колена на колено,
јер си све мудрошћу створио,
времена и године нам дарујући.
Зато Ти, захваљујући на свему
и због свега, појемо:
благослови венац године доброте Твоје
и удостој нас да Ти неосуђено певамо:
Господе, слава Теби.


Voda koja se zahvati u badnjedanskoj noći, pre izlaska sunca, takođe se pridaje magijsko značenje. U nekim krajevima se ona zove "jakova voda".
Pre zahvatanja vode, izvor, reka ili bunar daruju se žitom, novcem ili voćem. Vodu pozdravljaju sa dobro jutro vodice i srećan ti Božić.
Po pravilu je zahvataju devojke a njome se umivaju svi članovi domaćinstva po starešinstvu i svako daruje devojku koja ih poliva.
Ovom vodom se mesi česnica i nad njom se moli domaćin za zdravlje porodice, a devojka koja nosi vodu moli se da u njoj vidi lik momka za koga će se udati.
Običaj sečenja badnjaka se vezuje za to što su vitlejemski pastiri, na znak Zvezde da se rodio Hristos Spasitelj, nasekli granja i poneli ga u pećinu da nalože vatru i ogreju Hrista i njegovu majku. Badnjak, dakle, predstavlja ono drvo koje je Josif založio u hladnoj pećini, kada se Hristos rodio. Badnjak, dalje, nagoveštava i drvo Krsta Hristovog.
Kada odabere odgovarajuće drvo, domaćin se okrene istoku, tri puta se prekrsti, pomene Boga, svoju slavu i sutrašnji praznik, uzima sekiru u ruke i seče badnjak. [13]
Posipanje žitom na Badnji dan i Božić na žito koje je Majka Božija, kada joj se rodio sin, bacala stoci koja je bila u štali da stoka ne bi grizla slamu na kojoj je Hrist ležao.
Slama u domu se tumači kao sećanje na to da se Isus Hrist rodio na slami, i time je badnjedanska slama simbol jasli u Vitlejemskoj pećini. Kad unosi badnjak u kuću, domaćin tada kaže Hristos se rodi a svi ukućani odgovaraju Vaistinu se rodi.
Kađenje doma je simbol smirne i tamjana koji su donošeni kao darovi novorođenom Isusu. Orasi u slami u uglovima kuće simbolišu vlast Božju na sve četiri strane sveta.
Kada se unesu pečenica, badnjak i slama, ukućani svi zajedno stanu na molitvu, otpevajući tropar Roždestvo tvoje... , pomole se Bogu, pročitaju molitve koje znaju, čestitaju jedni drugima praznik i Badnje veče i sedaju za trpezu.
Pogača koja se lomi simboliše reči Isusove Ja sam hleb živi, a vino krv njegovu. Riba je simbol Sina Božjeg, so božanske sile a med sladosti večnog života bod okriljem Boga. Sveća koja se pali za Badnji dan i Božić predstavlja svetlost Božiju i simboliše Isusove reči Ja sam svetlost svetu.
Paljenje badnjaka označava završetak Badnjeg dana i uvod u Božić.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

O Božiću Empty Re: O Božiću

Uto Jan 06, 2009 12:30 am
Za badnjak se seče uglavnom hrastovo drvo, a može i cerovo ili graničevo. Nije teško prepoznati ostatke starog slovenskog obožavanja drveća, u načinu ophođenja prema badnjaku prilikom seče: kad se pristupi drvetu od koga će se seći badnjak, ono se obavezno pozdravlja, najčešće sa: “Dobro jutro badnjače, i čestit ti Božić!”, pa ga onaj, koji će ga odseći posipa žitom donetim od kuće u rukavici, a ponegde se badnjaku prinese i posebni obredni kolač. Očito, u badnjaku je personifikovano živo i božanstveno biće.

Badnjak se seče sa istočne strane i pazi se na to da odsečen padne na istočnu stranu, što je postiže tako što se poslednji udarac sekirom zadaje sa zapadne strane. Ako se ima u vidu značaj i simbolika strana svet u narodnom životu i verovanjima, onda je shvatljivo da Badnjak simboliše božanstvo sunca i životodavne vatre. Pazilo se na to da je sečenje badnjaka potrebno obaviti ćuteći, jer je ćutanje bitan preduslov uspeha magijske radnje. Prvi iver od badnjaka nije smeo da padne na zemlju, čime bi izgubio delotvornu moć, već je hvatan rukom, a imao je višestruku namenu: njegovim stavljanjem u karlicu treba omogućiti da se u njoj skuplja kajmak debeo kao iver, ili, ako se stavi na košnice, da niko ne može pčelama da naudi, a verovalo se i u lekovitost vode u koju je prvi iver potopljen, pa su je oboleli pili radi ozdravljenja. Ni badnjak, pri padu, nije bilo poželjno da padne na zemlju, već ga je onaj što ga seče dočekivao na rame.

Negde se seče jedan badnjak, negde su sečena dva ili tri a ponegde onoliko badnjaka koliko je muških glava u kući. Badnjak se nosi ka kući ,na ramenu, a pridržava rukom koja je morala biti u rukavici. Pri unošenju badnjak je posipan kukuruzom, da bi godina bila rodna. Kad ga stave na ognjište, ukućani su ga darivali večerom i celivali, a tek potom je potpaljivan.
Đorđe Balašević
BADNJE VEČE
Kao davni greh,
uvek mi se ista javljaš.
Odzvanja ti smeh,
cipele u prozor stavljaš.
I večno sanjaš,
svetom putuješ bez putovanja
a Badnje veče dolazi.
Mogla si mi baš
i reći neke reči nagle.
Oči su mi, znaš,
pune one iste magle.
Al’ suprotnost sušta,
sad u meni tuga koren pušta
a Badnje veče prolazi.
To je bilo naše zadnje,
sad opet zvona zvone - slušam to.
Ne, nije svako veče Badnje,
al’ ovo danas, sasvim slučajno - Badnje je.
U poslednji čas,
kao uvek na to vece,
gospođa do nas
unucima kolač peče.
U mojoj sobi
samo stari veker vreme drobi
a Badnje veče prolazi…
To je bilo naše zadnje,
sad opet zvona zvone
- slušam to.
Ne, nije svako veče Badnje,
al’ ovo danas, sasvim slučajno -
Badnje je.


Poslednji izmenio MustraBecka dana Ned Dec 19, 2010 12:06 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

O Božiću Empty Re: O Božiću

Uto Jan 06, 2009 12:33 am
Nijedan praznik nema više narodnih običaja kao Božić. Neki od njih su: polaganje badnjaka, posipanje podova slamom, kvocanje i pijukanje, mešenje česnice, položajnik...
Ovom praznovanju posvećena su tri crvena slova u crkvenom kalendaru, pa i četvrti dan, Badnji dan, jer mu prirodno prethodi. Velikom prazniku prethodi i velika priprema oličena u četrdesetodnevnom božićnom postu.
Važan smisao Badnje večeri, kao praznika koji je posvećen porodici, bilo je okupljanje sve čeljadi na posnoj trpezi. Osim toga, interesantno je da je za večeru pripreman neparan broj posnih jela, što, kako se verovalo, ima veze sa kultom predaka. Trpeza se spuštala na pod jer se smatralo da će tako biti najbliža dušama pokojnika. Zato je večera proticala u miru i tišini, a ako je ko i bio zavađen, Badnjeg dana se morao obavezno izmiriti.

Stari običaji
Neki običaji su se u međuvremenu prilagodili vremenu i mestu u kojem živimo, te se danas ne praktikuje večera na podu, već sa stola ispod kojeg je prostrta slama. Božić je praznik cele porodice i zato se očekuje da ona tokom prazničnih dana bude na okupu. Praznovanje započinje Badnjim danom, 6. januara. Tog dana rano ujutro domaćin odlazi da iseče badnjak, najčešće je to hrastovo drvce, da bi ga te večeri uneo u kuću i time označio početak božićnih praznika. Na Badnji dan se ništa ne iznosi iz kuće i jedu se posna jela. Naziv je dobio po tome jer se toga dana seče badnjak i unosi u kuću. Sa ovim danom već počinje božićno slavlje. Postoji verovanje da se na ovaj dan ne valja svađati, kao ni pozajmljivati tuđe stvari.

Božićna trpeza
Jelovnik za Badnje veče gotovo nikada se ne menja. Dakle, dok je domaćin u šumi i seče badnjak, domaćica mesi badnjački kolač, badnjačku pogaču bez kvasca, česnicu, koja se za vreme večeri lomi, a ne seče. Od jela na stolu, pored hleba i soli, treba da se nađe i riba pržena na ulju, kiseli kupus, rezanci s orasima, turšija, med, vino i prebranac. Svaki deo ove praznične posne trpeze ima svoju simboliku. Badnjačka pogača simboliše samog Gospoda Isusa Hrista („Ja sam hleb živ, koji siđe sa neba; koji jede od ovog hleba živeće va vijek; i hleb koji ću ja dati za život svijeta" - Jovan 6,51). Riba, kao i hleb, simboliše Gospoda Isusa Hrista, jer na grčkom jeziku, preko koga su naši preci primili hrišćanstvo, riba je IHTIS, a to je skup inicijala Isusa Hrista. So simbolizuje silu božansku, koja čuva delo božje, kao što so čuva hleb i ribu od plesni i truleži. Vino predstavlja krv Spasiteljevu kojom je on na Golgoti dao otkup Bogu za grehe ljudske, dok med simbolizuje sladost večnog života. Na sto se postavlja božićna sveća i sito ili tepsija u koju domaćica stavlja četiri velike rumene jabuke, žito, kukuruz, novac, suve šljive i orahe. Sve to simbolično predstavlja želju za berićetom i dobrim životom u kući. Pred ovakvom večerom, domaćin se prekrsti, zapali sveću, okadi trpezu, pročita molitvu Gospodnju, razlomi kolač i svu čeljad ponudi večerom, pri čemu se uz čaše vina dižu zdravice.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

O Božiću Empty Badnjak na ognjištu, čeljad na broju

Uto Jan 05, 2010 5:40 pm
Najviše narodnih običaja i verovanja utkano je u proslavljanje Božića, najradosnijeg hrišćanskog praznika, kada se svađe stavljaju na stranu, stari dugovi vraćaju, a porodice okupljaju
Badnjak na ognjištu, čeljad na broju
Veruje se da će biti srećan onaj koji u svom parčetu česnice pronađe novčić

„Zora puca, dan se dani. Prangija odjekuje i potresa prozore. Sa ulice dopire oštar bat novih cipela. Više moje glave, do jastuka, poređane haljine i preobuka, od kojih me zadahnjuje miris na čistotu i novo. Ispod ikone puckara kandilo, miris od tamjana sobu puni. A soba topla, oribana, meko nameštena i ututkana...” Kao u pripoveci Bore Stankovića, u mnogim domovima svanuće božićno jutro, dan najradosnijeg hrišćanskog praznika, kada će se neki možda ponoviti novim cipelama, jer valja se, kažu, za Božić ponoviti, domaćini će ispuniti sobu mirisom tamjana, dok će se domaćice potruditi da kuća „blista”, a trpeza bude bogata. Mnogobrojni običaji kojima se proslavlja dan Hristovog rođenja, 7. januar po gregorijanskom, odnosno 25. decembar po julijanskom kalendaru, čuvaju se vekovima, pa iako moderno vreme ostavlja na njima svoj trag, cilj im je isti: da godina bude rodna, čeljad zdrava, da domaćinstvo raste i da se radost, svetlost i čudo Božića prenesu na sve dane u godini.
Proslavljanje Božića počinje dan pre Hristovog rođenja – na Badnji dan. Naziv se dovodi u vezu sa staroslovenskim glagolom bad koji znači bdeti, a da je bdenja u iščekivanju Hristovog rođenja i bilo, potvrđuju pojedini zapisi etnologa koji svedoče o tome da je uoči Božića malo ko spavao. Većina običaja vezana je za veče, domaćini su ponegde noću čuvali badnjak koji se palio na ognju, a domaćice su bile na oprezu jer je položajnik mogao da dođe i odmah posle ponoći.
Za badnjak se bira mlado cerovo ili hrastovo drvo, ponegde je to bor ili jela, a u primorskim krajevima može biti i lovor ili maslina. On simboliše drvo koje je Josif založio u hladnoj pećini kada se Isus rodio, a nagoveštava i drvo Krsta Hristovog. Rasprostranjeno je verovanje da badnjak treba da se seče ukoso, sa istočne strane, sa tri snažna udarca, a ako se ne poseče treba ga uvrtati dok se ne odvoji od stabla. Unosi se u kuću na Badnje veče zajedno sa pečenicom i slamom koja se prostire po podu. Domaćice u nekim krajevima u slamu stavljaju bombone, voće, orahe i sitne poklone za decu, negde se i sofra postavlja na slami ili se snop stavlja na sto gde je postavljena trpeza za Badnje veče. Na jugu Srbije postojalo je verovanje da će devojke i momci koji prespavaju na toj slami usnuti budućeg bračnog druga.
Pre večere, obavezno posna trpeza se okadi, ukućani se pomole Bogu, u nekim krajevima seče se kolač i pali božićna sveća za koju se veruje da je ne valja gasiti duvanjem, već se „umiruje“ hlebom natopljenim vinom. U okolini Niša zabeležen je običaj da se pre jela svi ukućani istovremenono izuvaju, najčešće na znak koji da domaćin. To se radi da bi se pilići istovremeno izvodili, žene brzo porađale, krave telile, ovce jagnjile. U nekim selima smatra se da je dobro kome se obuća poklopi, dok se to u drugom mestima tumači kao loš znak.

Da bude srećno i berićetno
Na dan Hristovog rođenja rano ujutru zvone zvona na svim pravoslavnim hramovima, a vernici se umoljavaju da se uzdrže od ustaljenog običaja da rođenje Bogomladenca pozdravljaju pucanjem prangija. Na svečanu Božićnu liturgiju valja obući nešto novo, a crkveni oci podsećaju da je nafora koja se prima posle liturgije i svetog pričešća prvo što treba okusiti na Božić. Poseban gost koga sa radošću iščekujemo u našim domovima jeste položajnik za koga se veruje da donosi sreću u kuću za celu godinu. U većini krajeva, Hercegovini ili Crnoj Gori, na primer, verovalo se da položajnik mora da bude muško, ali se u nekim selima oko Niša u ovoj ulozi obavezno pojavljivala žena. Pravoslavcima oko Mostara kao položajnici neretko su dolazili komšije muslimani, a na jugu Srbije Romi. Iako položajnik može biti i namernik, onaj ko prvi dođe u kuću, najčešće se on ipak pozivao, a ponegde i pažljivo birao – gledalo se da bude mlad, zdrav, „srećne ruke”, sa oba živa roditelja... Neke domaćine godinama bi polazio isti gost i smatralo se da položajnik ne valja često da se menja. Položajnik bi na ognjištu džarao vatru uz reči „Koliko varnica toliko parica, jaganjaca, kravica...“ čime bi prizivao sreću i blagostanje u kuću domaćina. Domaćica ga je obavezno darivala – čarapama, šalom, kolačem, voćem. Položajnik je obično jedini gost jer se na Božić ne ide nikome u posete, a porodica je na okupu.
Na trpezi je mrsno jelo, a domaćice se trude da ona bude što bogatija. Pre ručka obično se pali sveća i čitaju molitve, a onda se lomi česnica koja ima onoliko delova koliko ima ukućana. Veruje se da će biti srećan onaj koji u svom parčetu pronađe paru koju je domaćica umesila u česnicu. U nekim krajevima, u svakom parčetu, osim pare, stavljaju se i druge stvari koje simbolišu zdravlje, kuću, stoku, pa se veruje da će onaj ko dobije dren, na primer, biti zdrav cele godine, ko izvuče seme bundeve imaće dosta svinja, a ko dobije drvce gradiće kuću.
Božić se slavi najčešće tri dana, a drugi i treći dan odlazi se u posetu prijateljima i rodbini. Badnjak i slama iznose se iz kuće 9. januara, na Svetog Stefana, i stavljaju se na voćke, u vinograd, pored drveta, a značenje je uvek isto – da obezbedi rodnu godinu.

Valja se... ne valja se...
Poduži je spisak radnji za koje se u narodu veruje da ih valja ili ne valja činiti na Badnji dan i Božić. Na Badnji dan, na primer, valja sve pozajmljene stvari i dugove vratiti, za badnju večeru, treba pripremiti neparan broj jela, a pucketanje lišća na badnjaku prilikom loženja tumači se kao dobar znak. Tog dana valja posaditi neku biljku jer se veruje da će se ona sigurno primiti. Na Božić valja raditi one stvari koje su nam tokom godine zadavale problema, da bismo ih u narednoj godini lakše savladali. Valja se da se položajnik ogrne guberom da bi bio deblji skorup na kajmaku, a u nekim krajevima veruje se da se je dobro izmaći stolicu na kojoj on sedi kako bi se sreća zakovala za kuću. Postoji i narodno verovanje da je dobro da Božić bude oblačan jer to nagovešćuje dobru godinu, pa ima i poslovica „Bolje Božić kužan, nego južan“. Ne valja se tokom božićnih praznika svađati ni decu tući, od Božića do Svetog Stefana ne valja ni da se kuća čisti, a u Vojvodini veruju da za vreme božićnih praznika ne valja lupati na vrata da ne bi kokoške lupale jaja. Takođe, treba voditi računa da pri sečenju badnjaka on ne padne ni na jedno drugo drvo, a na ovaj dan ne valja pozajmljivati nikom ništa da se ne bi cele godine razvlačile stvari iz kuće.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

O Božiću Empty Re: O Božiću

Uto Jan 05, 2010 6:43 pm
Praznik Hristovog Rođenja temelj svih hrišćanskih praznika
Bogatstvo narodnih običaja čuvar tajne Božića

U pravoslavnom svetu, koji vreme računa po julijanskom kalendaru: Jerusalimska, Ruska, Srpska, Gruzijska patrijaršija i Sveta gora, u sredu počinje trodnevna proslava praznika Hristovog rođenja.
„Rođenje Tvoje, Hriste Bože naš, darova svetu svetlost razuma, jer u njemu oni koji zvezdama služahu, od zvezde se naučiše da se klanjaju Tebi, Suncu pravde, i da upoznaju Tebe, s visine istoka, Gospode, slava Tebi!“, peva se u božićnjem troparu koji slavi „prvi od velikih hrišćanskih praznika, koji predstavlja temelj svim ostalim praznicima“.
U Biblijskoj enciklopediji profesor Radomir Rakićopisuje događaj Hristovog rođenja sledeći svedočenja jevanđelja:
„O tajni ovaplođenja Sina Božjeg na zemlji, osim Bogom izabrane Djeve Marije, znala su samo dva lica, otkrićem Svetog Duha: roditelji svetog Jovana Preteče Zaharija i Jelisaveta. Bilo je potrebno saopštiti ovu tajnu i trećem pravedniku. Arhanđeo Gospodnji javio se Marijinom zaručenom mužu u snu i kazao mu: „Josife, sine Davidov, ne boj se uzeti Mariju, ženu svoju; jer ono što se u njoj začelo od Duha je Svetoga, pa će roditi sina i nadeni mu ime Isus; jer će on spasiti narod svoj od greha njegovih“ (Mt 1,20-21). Od tada Josif nije bio samo čuvar devičanstva Bogomatere, nego i od proroka Isaije predskazane tajne ovaplođenja Boga od Djeve.
U to vreme je izašla zapovest ćesara Avgusta da se popiše sav narod u carstvu (Lk 2,1-21). Svako se morao javiti u svome otačkom mestu rođenja, pa su Josif i Marija, budući da su bili Davidova roda, pošli iz Galileje, iz grada Nazareta u Judeju, u Davidov grad Vitlejem. U ovom malom mestu okupio se mnogi narod povodom popisa. Presvetoj Djevi Mariji je nastupilo vreme da se porodi, ali je nedostajalo podesno mesto za to u kući. Ona je pošla u pećinu u kojoj su pastiri obično sagonili stoku. Tu je rodila Sina i položila ga u jasle (Lk 2,1-21).
Bila je noći pastiri su se vraćali sa stadima sa polja kada im se javio Anđeo Gospodnji i božanska svetlost ih obasjala: Anđeo im je rekao: „Ne bojte se; jer vam, evo, javljam radost veliku koja će biti svemu narodu. Jer vam se danas rodi Spas, koji je Hristos Gospod u gradu Davidovu“ (st. 10-11). Kad su Anđeli otišli na nebo, pastiri su rekli jedan drugome: „Hajdemo do Vitlejema, da vidimo to što se dogodilo, što nam objavi Gospod“ (Lk 2.15). Malo dalje našli su Bogorodicu i Josifa i Bogodete kako leži u jaslama. Pastiri su objavili sve što im je kazano za to Dete, a svi koji čuše, diviše se tome što im kazaše pastiri. A Bogomater je čuvala sve ove reči u svome srcu. U osmi dan po rođenju Bogomladenca, nad njim je obavljen obred obrezanja, kada su mu dali ime Isus (Spasitelj), kako je većpredskazao arhanđel Gavrilo u trenutku Blagovesti (Lk 1,31)“, navodi se u Biblijskoj enciklopediji.
Bogoslovi smatraju da je „duboke i nadumne tajne Božića srpski narod izrazio u predivnim i bogatim božićnim običajima, više nego bilo koji drugi praznik“. Mnogi se pozivaju i na Njegoševe stihove: „Nema dana, bez očnoga vida, niti prave slave bez Božića“. Bez obzira na lokalne razlike u običajima, osnovni elementi božićnih praznika su badnjak, slama, česnica (božićni hleb) i položajnik.
Badnjak je mlado hrastovo ili cerovo drvo koje se seče u šumi rano, pre izlaska sunca, na Badnji dan - dan uoči Božića. U kuću se unosi uveče. Unosi ga domaćin, pozdravljajući ukućane sa „Dobro veče, sretno Badnje veče“, a oni ga posipaju žitom. Badnjak se nalaže na vatru koja se ne gasi cele noći.
Posle Badnjaka domaćin unosi pšeničnu slamu, ponovo pozdravlja istim pozdravom ukućane, a domaćica u slamu stavlja orahe, jabuke i bombone. Deca, tražeći voće i slatkiše, slamu „rasturaju“ po celoj odaji, pijučući kao pilići. Potom sledi posna večera, kojoj prethodni zajednička domaća molitva.
„Badnjak i slama tesno su povezani sa rođenjem Hristovim u Vitlejemskoj pećini i imaju dubok duhovni smisao. Badnjak predstavlja samog Bogomladenca Hrista, jer kao što Badnjak sa ognjišta osvetljava i zagreva celu kuću, tako i Hristos svojom božanskom naukom i blagodaću osvetljava i zagreva duše onih koji u Njega veruju i za njim idu, da ne hodaju po tami, nego da imaju svetlost života. On podseća na „onu hladnu vitlejemsku noć, kada je pravedni Josif ložio vatru u ovčijoj pećini da ogreje novorođenog Bogomladenca i njegovu Svetu Mater, dok slama podseća na ovčije jaslice u koje je na slamu položen Bogomladenac Hristos“, poučavaju bogoslovi.
Položajnik je član bliže familije ili neko iz komšiluka ko na sam dan Božića prvi ulazi u kuću i dok još Badnjak gori na vatri, „čara vatru“ vrhom badnjaka uz molitvene želje: „Koliko varnica, toliko blagoslova Božijega, toliko blaga i napretka, sreće i zdravlja, parica...“. Položajnika, koji simbolizuje Anđele Božje koji su se javili vitlejemskim pastirima i objavili im radosnu vest o Hristovom rođenju, ali i same vitlejemske pastire koji su se prvi poklonili Bogomladencu, domaćica obavezno daruje.
Česnica je pšenična pogača u koju se stavlja i jedan srebrni novčić. Mesi se na sam dan Božića. Lomi je domaćin po povratku sa rane liturgije, kada se cela porodica okupi oko božićne trpeze. Smatra se da će onaj član porodice koji u svom parčetu česnice dobije novčićtokom naredne godine biti napredan i blagosloven. Bogoslovi objašnjavaju da „česnica predstavlja samog Hrista, nebeski hleb, koji je došao da se daruje ljudima za hranu, jer i sam je rekao ‘Ja sam hleb života’“.
Božićni običaji u gradovima prilagođeni su uslovima života. Na pitanje vernika kako treba slaviti Božić, u Crkvi odgovaraju: „Najpre pripremiti sebe i svoju porodicu za doček Bogomladenca Hrista tokom šest nedelja Božićnjeg posta, koji je Crkva propisala za očišćenje duše i tela postom, molitvom, svetom tajnom pokajanja, ispovešću i pričešćem, a potom i vraćanjem u svoj život božićnih običaja, koliko prilike to dozvoljavaju“. Prema učenju Crkve, „suština je u unutrašnjoj pripremi koja je, čak i ako izostanu običaju, dostojno slavljenje Božića, dok bez unutrašnje pripreme i truda na čišćenju duše, ma koliko držali spoljašnje divne običaje, slavljenje Božića neće biti ugodno Bogomladencu Hristu“.
Božićni ciklus obuhvata više praznika čiji je centar Božić. Prazniku Hristovog rođenja prethode Detinjci (treća nedelja pred Božić), Materice (druga nedelja pred Božić), Očevi (nedelja uoči Božića), Tucindan (dva dana uoči Božića), Badnji dan. Posle Božića slede praznik Obrezanja Gospoda Isusa Hrista kada se slave i Sveti Vasilije Veliki i prvi dan julijanske Nove godine (14. januar po gregorijanskom kalendaru), Krstovdan (18. januar), Bogojavljenje (19. januar) i Sabor svetog Krstitelja Jovana - Jovanjdan (20. januar).
Od Božića do Bogojavljenja pravoslavni Srbi se među sobom pozdravljaju tradicionalnim božićnim pozdravom „Mir Božji, Hristos se rodi! - Vaistinu se rodi!“ Period od Božića do Krstovdana spada u „trapave sedmice“ tokom kojih se ne posti ni sredom, ni petkom. Na Krstovdan Crkva propisuje jednodnevni post na vodi.

Pravo vreme za Hristov dolazak
„Isus Hristos rođen je na četiri do šest godina pre početka današnje hrišćanske ere. Ova era nije bila u upotrebi pre Dionisija Malog u 6. veku, koji je napravio tu grešku, pa da bi se dobio tačan datum od Hristovog rođenja današnjim obračunima godina treba dodati ovih četiri do šest godina. Naime, Irod Veliki koji je doživeo Isusovo rođenje, umro je 750. godine rimskog računanja godina, a prva godina hrišćanske ere pada u 754. godinu rimskog računanja vremena, tako da je Hristovo rođenje moralo biti pre Irodove smrti“, objašnjava profesor Rakiću Biblijskoj enciklopediji.
U knjizi se, između ostalog, navodi: „U vreme Hristovog rođenja Rimom je vladao car Avgust Oktavijan (27. g. pre Hrista - 14. g. posle Hrista), a Judejom Irod Veliki, ali pod rimskom vlašću. Promisao Božji je pripremio svet za dolazak Hristov, jer je ovo bilo najprikladnije vreme u celoj svetskoj istoriji: sav svet bio je podanik jedne vlasti, pa su apostoli mogli svuda putovati - vrata svake zemlje bila su otvorena za jevanđelje; grčki jezik se svuda govorio, uz druge govorne jezike, a Jevreji su bili raseljeni svuda sa sinagogama i svetim spisima“.

Datum prenet sa Zapada na Istok
U Jevanđelju nigde nije zapisan tačan datum Hristovog rođenja, niti se pominje koje je godišnje doba bilo tada, osim što iz pominjanja pastira koji su noću napasali stada moglo zaključiti da se Hristovo rođenje zbilo leti, piše profesor Aleksandar Šmeman. On objašnjava da je 25. decembar određen za praznovanje Hristovog rođenja kao odgovor na proslavu paganskog kulta Sunca, radi „preobražavanja paganskih verovanja i preobraćenja neznabožaca u hrišćanstvo“. Ovaj datum najpre je uveden u Rimu, zvanično 354. godine, mada se tvrdi da je slavljen i pre 336. To je jedan od retkih hrišćanskih praznika koji je zajedno s datumom praznovanja Istok primio od Zapada. U prva tri veka Hristovo rođenje nije slavljeno kao poseban praznik. Prvobitno se na Istoku krštenje i rođenje Isusa Hrista slavilo u jedan dan 6. januara. Praznik Rođenja Hristovog 25. decembar na Istoku najpre je primio Carigrad, zahvaljujući svetom Grigoriju Bogoslovu, a do 380. prihvaćen je na Kipru, u Aleksandriji i Jerusalimu, dok su Jermeni ostali pri starom običaju. U oba hrišćanska kalendara 6. januara sada se slavi uspomena na Hristovo krštenje na reci Jordanu. Zbog kalendarske razlike Badnji dan u julijanskom kalendaru poklapa se sa praznovanjem Bogojavljenja u hrišćanskim crkvama Istoka i Zapada koje koriste gregorijanski kalendar.

Isus je lično ime
Isus znači Spasitelj. To je grčki oblik od jevrejskog imena Jehošua (Jošua). Ime Hristos znači pomazani, Pomazanik. Isus je bio sveštenik i car. Kod Jevreja sveštenici su bivali pomazani prilikom uvođenja u službu. U Novom zavetu se ime Hristos koristi kao ekvivalent jevrejskom Mesija (Pomazanik), ime dato dugo očekivanom Proroku i Caru kojeg su proroci učili Jevreje da očekuju. Ime Isus je lično ime našeg Gospoda, a ime Hristos označava njegovu službu i dodaje se da bi se on poistovećivao sa obećanim Mesijom. Ponekad se uz Isus Hristos dodaju i druga imena: „Gospod“, „Car“, Sin Davidov“, „izabran Bogom“..., objašnjava profesor Radomir Rakiću Biblijskoj enciklopediji.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

O Božiću Empty Re: O Božiću

Ned Dec 19, 2010 12:08 pm
БОЖИЋ, ДАН КОЈИ СЕ РАЗЛИКУЈЕ

O Božiću Bozic1

По хришћанском предању, 7. јануара 1. године по јулијанском, а 25. децембра по грегоријанском календару, рођен је Исус Христос. Овај празник је верска и породична свечаност коју светкују све хришћанске цркве и њихови верници.
До 16. века сви хришћани Божић су славили истог дана. Увођењем грегоријанског календара 1582, названог по папи Гргуру XIII (Грегориус), православне цркве наставиле су да га славе према јулијанском календару, али су неке – попут грчке, румунске и бугарске – касније прихватиле нови календар.
Прослављање Христовог рођења делимично се ослања на прастаре народне обичаје и веровања у рођење бога Сунца и бога биљног света и зеленила. Уношење бадњака у кућу и стављање на ватру потиче из древног времена и веровања да ће на тај начин бити обезбеђена срећа, напредак и плодност. Тог дана православни хришћани поздрављају се речима „Христос се роди!” и „Ваистину се роди!”.
O Božiću Boz2
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

O Božiću Empty Re: O Božiću

Ned Dec 19, 2010 12:09 pm
БОЖИЋНА ПРИЧА ОГИЈА РЕНА

Држим у руци ту причу Огија Рена. Пошто се у њој баш не појављује у најбољем светлу, или бар не онако како би он то желео, замолио ме је да не наведем његово право име. Све остало, читава сторија о изгубљеном новчанику, слепој старици и божићном ручку тече управо онако како ми је он испричао.
Познајемо се већ једанаест година. Он ради за касом у једној продавници цигарета у Малој улици, у самом центру Бруклина, и пошто се једино у тој радњи могу наћи мале холандске цигаре које пушим, онда у њу најчешће навраћам. Дуго нисам обраћао пажњу на Огија Рена. Један омањи мало чудан човек, у дуксерици с капуљачом, увек је за касом кад купујем цигаре или новине, шаљивџија и брбљивац који увек има шаљиви коментар о временским приликама, клопи у ресторану или политичарима из Вашингтона, и ништа више од тога.
Но, једног дана, пре неколико година, листајући часопис из своје радње, налетео је на чланак посвећен једној мојој књизи. По фотографији која је стајала уз текст утврдио је да је реч о мени и од онда наши су се односи променили. Више нисам за Огија био било која муштерија, постао сам нешто посебно. Већина људи се подсмева књигама и писцима, али се испоставило да Оги има уметничку душу. Сада када је провалио мој идентитет, потпуно ме је присвојио као рођака, поверљиву особу, ратног друга. Право да кажем, мало сам био збуњен због тога. Напослетку – а то је било готово неизбежно – дошао је тренутак кад ме је упитао да ли желим да видим његове фотографије. Узевши у обзир његов ентузијазам и своју добру вољу, изгледало ми је просто немогуће да одбијем.
Ђаво ће га знати шта сам очекивао од тог сусрета. Уосталом, све само не оно што ми је Оги сутрадан показао. У једној малој просторији без прозора, иза продајног простора, отворио је некакву кутију и из ње извадио дванаест албума са фотографијама, потпуно истим фотографијама. На њима се налазило његово животно дело, објаснио ми је, а за то му није било потребно више од пет минута на дан. Сваког јутра, већ дванаест година, он се намести увек на исто место, на угао две авеније недалеко од његове продавнице, тачно у седам сати и направи само један колор снимак, тачно, увек из истог угла. Као резултат читавог посла су више од четири хиљаде фотографија. Сваки албум представља другу годину, и све фотографије су сложене по хронолошком реду, од првог јануара до 31. децембра, са уредно исписаним датумом испод сваке од њих.
O Božiću Bozicp1
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

O Božiću Empty Re: O Božiću

Ned Dec 19, 2010 12:10 pm
Полако
сам прелиставао албуме и прегледавао Огијев истраживачки рад, не
знајући у почетку шта стварно да мислим о томе. Први мој утисак био је
да је реч о нечем веома необичном, запањујуће чудном и икад виђеном
послу. Све фотографије су биле исте. Читав подухват састојао се у чудном
налету ствари које се понављају, иста улица и исти распоред на њој, као
у бунилу непрекидан низ сувишних слика. Не налазећи праве речи за
Огија, наставио сам да окрећем страну по страну климајући главом у знак
одобравања. А Оги све време није показивао ни трунку узбуђења, само ме
је посматрао широког осмеха на лицу и, пошто ме је тако пустио неко
време, одједном ме прекиде речима:
– Сувише брзо окрећеш. Ако не успориш, никада нећеш увидети суштину.
Био је у праву, наравно. Ако не одвојимо довољно времена за посматрање,
никада нећемо ништа видети. Узех други албум и приморах себе да га
систематичније прегледавам. Обраћао сам више пажње на детаље, процењивао
промену времена, вребао измену угла под којим светлост пада у различито
доба године. Напокон сам био у стању да распознајем танане разлике у
саобраћајном метежу, чак и да предвидим темпо различитим данима (гужве
радним даном, умереније кретање крајем седмице, контраст између суботе и
недеље). А онда сам полако, миц по миц, препознавао лица из другог
плана, пролазнике на путу за посао, исте људе и на истим местима сваког
јутра, тренутак украден из њихових живота у прецизном објективу Огијеве
камере.

O Božiću Ma1
К
ад сам их боље упознао, почео сам да проучавам њихово држање, како су се
понашали из јутра у јутро; покушавао сам да откријем њихово расположење,
на основу површних знакова, као да сам могао да испричам о свакоме
кратку причу, као да сам успео да продрем у мале тајне скривене у говору
њихових тела. Узео сам још један албум. Више нисам осећао ону досаду и
збуњеност с почетка гледања. Оги је, схватио сам то, фотографисао време,
време у природи и време у човеку истовремено, и то је обављао
постављајући камеру на једно мало ћоше у универзуму које је по својој
вољи присвојио стражарећи на месту које је сам изабрао. Видевши како ме
је потпуно обузело његово дело, Оги настави да се задовољно смешка.
Потом, готово као да је успео да ми прочита мисли, поче лагано да
изговара Шекспирове стихове. „Сутра и сутра и сутра, шапутао је тихо,
време одмиче ситним кораком.” И тада сам схватио да је он тачно знао шта
ради.

Од тада је прошло две хиљаде
фотографија. Оги и ја смо често разговарали о том његовом послу, али тек
прошле недеље сам сазнао како је он уопште дошао до те камере и како је
почео да прави ове фотографије.

Почетком те седмице позвали су
ме из „Њујорк тајмса” да ме питају хоћу ли да прихватам да напишем
једну новелу коју би објавили у јутарњем издању на сам Божић. Моја прва
реакција била је одбијање, али мој саговорник је употребио много шарма и
толико је наваљивао, да сам на крају разговора ипак одговорио да ћу
покушати. Само што сам спустио слушалицу, потонуо сам у дубоку панику.
Шта ја знам о Божићу, питао сам се. Шта уопште знам и о тој редакцији
која ми је наручила причу?
Проведох неколико дана у очају, борећи се с фантомима из дела
Дикенса, О Хенрија и других домишљатих мајстора. Саме речи „Божићна
прича” у мени су стварале непријатне асоцијације, лицемерни изливи
блаженства уз обилату трпезу. У најбољем случају, божићне приче су снови
препуни жеља, бајке за одрасле, а ја, ни за шта на свету, не бих могао
нешто слично да напишем. Међутим, зар је могуће испричати иједну
безосећајну божићну причу? У самом термину је контрадикција,
немогућност, потпуна енигма. Исто као и замислити тркачког коња без ногу
или врапца без крила!


O Božiću Ma1 Никако
ми није ишло од руке. У четвртак сам изашао у дугу шетњу у нади да ће
ми свеж ваздух разбистрити главу. Негде око поднева зауставио сам се
пред киоском да бих купио цигаре и ту сретох Огија, као и обично, стоји
за касом. Упитао ме је како сам. Иако ми то није била намера, поверих му
све своје бриге.

– Божићна прича? – рече кад
сам завршио са својим јадиковањем. – Само то? Ако ми платиш ручак,
испричаћу ти најлепшу божићну причу коју си икад чуо. И гарантујем ти да
је потпуна истина, од речи до речи.
Нашли смо се на углу улице, код Жака, где је била добра клопа и
увек дупке пуно а зидови крцати фотографијама старих постава Доџерса.
Кад смо сели за сто у дну сале и поручили јело, Оги се бацио на своју
причу.
Било је то лета 1972, почео је. Једног јутра неки мангуп ушао је у
моју продавницу и почео да маздише ствари са полица. Можда је имао
деветнаест или двадесет година, и мислим да у животу нисам видео
дирљивијег лопова.


Заузео
је позу испред полице са џепном књигом, дуж зида у дну продавнице, и
трпао је књиге у јакну. Било је доста људи око касе те га нисам одмах
приметио. Али, чим сам схватио шта ради, почео сам да вичем. Стругнуо је
попут зеца и, кад сам напокон успео да затворим касу и извучем се
одатле, он је већ штрикао дуж Атлантик авеније. Јурио сам за њим пола
блока и онда одустао. У јурњави му је нешто испало и, пошто нисам више
имао намеру да трчим за њим, сагао сам се да видим о чему се ради.

Био је то његов новчаник. У
њему није било пара, само возачка дозвола и неколико фотографија.
Претпостављам да је требало да позовем цајкане и да га ухапсе. Имао сам
његово име и адресу на дозволи, али ми је он изазвао неразумљиво
сажаљење. Био је то само мали неваљалац, и после летимичног погледа на
фотографије које сам нашао у новчанику, нисам се више много љутио на
њега.

O Božiću Ma1 Роберт
Гудвин. Тако се звао. На једној од слика стајао је, а једну руку је
пребацио преко рамена своје мајке или баке. На другој је седео, имао је
тако, девет или десет година, и био је у дресу бејзбол играча, широког
осмеха на лицу. Нисам више имао жељу да га пријавим. Можда се сад
негде дрогира, рекох себи. Јадно дериште из Бруклина чији живот није баш
много обећавао а и ко ће сад бринути за неколико пишљивих џепњака.


Дакле,
ја сам задржао новчаник. С времена на време ми је падало на памет да му
га вратим, али сам то стално одлагао и никада нисам обавио. А онда је
дошао Божић, а ја без плана, ништа немам да радим. Обично ме је газда
звао да проведем дан у његовој кући, али ове године отпутовао је са
породицом да обиђе родитеље на Флориди.

И, ето мене самог у кући, тог
јутра, како оплакујем своју судбину, и тад приметим на полици у кухињи
новчаник Роберта Гудвина. До ђавола, кажем себи, зашто не бих учинио
неко добро дело, бар једном, навукох капут и пођох да новчаник вратим у
праве руке. Становао је негде у солитерима. Било је ледено тог дана и
сећам се да сам се неколико пута изгубио у покушају да нађем праву
зграду. Све је слично у овим блоковима и увек се изнова враћаш на исто
место мислећи да је неко друго. Све у свему, на крају стигох до стана
који сам тражио и зазвоних. Ништа се не дешава. Нема никога, рекох у
себи, али ипак покушах још једном, ради сигурности. Сачеках мало и,
таман сам хтео да одустанем, кад чух како се неко приближава вратима
вукући ноге. Глас старије госпође упита ко је и ја одговорих да тражим
Роберта Гудвина.

– То си ти, Роберте? – упита
старица и, пошто је откључала хиљаду брава, отвори ми врата. Имала је
вероватно осамдесет, можда деведесет година, и прва ствар која ме је
изненадила, старица је била слепа.
– Знала сам да ћеш доћи, Роберте – рекла је. – Знала сам да нећеш заборавити своју баку Етел за Божић.
И онда рашири руке да ме загрли.
Нисам имао много времена за размишљање, капираш. Требало је нешто да
кажем одмах и, пре него што сам схватио шта ми се дешава, чух ове речи
како излазе из мојих уста:

– Е да, бако Етел, дошао сам да те обиђем за Божић.
Не питај ме зашто сам то учинио. Ни мени уопште није јасно.
Вероватно нисам желео да је разочарам, тако нешто. Немам појма. Тек
тако ми је излетело, само од себе, а онда, старица ме је одмах зграбила у
загрљај, ту, испред врата, и ја сам такође загрлио њу.
Нисам јој баш рекао да сам ја њен унук. Али, ако јој и нисам то
изговорио, остало је на томе да се подразумева. Ипак, нисам покушао да
је преварим. Било је то попут игре коју смо обоје одлучили да играмо –
не знајући тачно њена правила.


O Božiću Ma1 Хоћу
рећи, та жена је знала да ја нисам њен унук Роберт. Била је постарија и
мало шано-душо, али не толико да не уочи разлику између странца и своје
крви. Била је срећна што се претвара а и ја, пошто нисам имао паметнија
посла, био сам срећан да је у томе пратим.
Дакле, нас двоје смо ушли у њен стан и ту смо заједно провели цео
дан. Стан је био попут правог контејнера за ђубре, благо речено, али шта
очекивати од слепе старице која сама поспрема по кући? Сваки пут кад
ме је испитивала, односно кад би ме упитала како сам, ја сам је лагао.
Испричао сам како сам нашао леп посао у некој продавници цигарета, онда
сам јој рекао како управо правим планове за женидбу, хиљаду ствари сам
јој напричао, а она се правила како верује у сваку моју реч.

– Дивно, Роберте – говорила је и потврђивала главом и смешила се. – Одувек сам знала да ће ти кренути у животу.
После извесног времена огладнео сам. У кући није било баш богзна шта
за клопу па сам отишао у оближњу продавницу и накуповао гомилу ствари.
Пржено пиле, чорбу од поврћа, чинију са кромпир салатом, чоколадни
колач, свашта.


Етел
је имала неколико боца вина скривених у соби и ми смо за нас двоје
приредили боговски божићни ручак. Вино нас је обоје загрејало и сећам се
да смо после јела прешли у дневну собу где су фотеље биле удобније.

А онда се мени припишкило, извинио сам се и отишао до купатила у дну ходника. И тог тренутка ствари су кренуле другим током.
То што сам тада урадио коси се с потпуним лудилом, и то себи нисам опростио до дана данашњег.

Улазећи у купатило, уочио сам
испред туш-каде, уз плочице, гомилу од шест или седам фотоапарата, нових
новцијатих, још у оригиналним кутијама, роба првог квалитета. Рекох
себи, ово је дело правог Роберта, роба из његове последње пљачке. Никада
у животу нисам ниједном фотографисао, а никада ништа нисам ни украо,
али у том тренутку, кад сам угледао ове апарате тако уредно наслагане у
купатилу, једноставно, осетио сам како силно желим један за себе. Из
чиста мира, и без премишљања, зграбих једну кутију и вратих се у собу.

Нисам био одсутан више од три
минута, али за то време бака Етел је заспала у фотељи. Сувише кјантија,
претпостављам. Отишао сам до кухиње да оперем судове, а она је спавала и
поред звецкања тањирима, ушушкана као беба. Нисам имао разлога да је
будим и одлучих да кренем. Нисам чак могао ни да јој напишем коју реч,
јер је била слепа, и онда сам само изашао. Спустио сам новчаник њеног
унука на сто, покупио фотоапарат и напустио стан. И ево, ту је причи
крај.


O Božiću Ma1 Да ли си се икада поново вратио да је видиш? – упитао сам.
– Једном – одговори он – отприлике три или четири месеца после. Тако
сам се бедно осећао што сам украо тај апарат , да га нисам ни отворио.
Напокон сам одлучио да одем и вратим га, али Етел више није било. Не
знам шта јој се догодило; неко други је био у стану и није знао ништа о
њој.

– Сигурно је умрла.
– Да, сигурно.
– Што ће рећи да је с тобом провела свој последњи Божић.
– Вероватно, никад нисам размишљао на тај начин.
– То је било добро дело, Оги. Дивно је све то што си урадио за њу.
– Прво сам је лагао, потом покрао. Не видим како то можеш звати добрим делом.

– Учинио си је срећном. И у сваком случају, апарат је већ био украден. Ниси посегао за нечим што је њено власништво.
– Све за уметност, а, Поле?
– Не бих рекао. Па ипак, ти си добро употребио апарат.
– И, ето, сад имаш своју божићну причу, зар не?
– Да – одговорих – мислим да је имам.

Заћутао сам и посматрао
Огијево лице и његов враголасти осмех. Нисам имао опипљивих доказа, али
нешто мистериозно зрачило је из његовог погледа, као некаква потајна
радост, и одједном ми сину да је све измислио. Но, успео је у томе да
поверујем у његову причу, и ништа друго није било важно.

– Ти си геније, Оги – рекох му. – Хвала на помоћи.
– Како кажеш – одговори с истим оним луцкастим сјајем у оку. –
Уосталом, ако с пријатељима не можемо да поделимо тајну, какви смо онда
ми то пријатељи.
– Твој сам дужник.

O Božiću Ma1 – Не дугујеш ми ништа. Само напиши онако како сам ти испричао, и ништа ми више не дугујеш.
– Осим ручка.
– Да, осим ручка.
На његов смешак одговорих смешком, на свој начин, позвах келнера и замолих га да ми да рачун.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

O Božiću Empty Re: O Božiću

Ned Dec 19, 2010 8:33 pm
Јован Јовановић Змај
Божић, божић бата

Данас целим светом
Херувими лете
Данас ће се родит'
Христос мало дете.

Данас нема туге
Данас боли ћуте
Све су данас мисли наше
Небу подигнуте.

Данашња је ноћца
Од сувога злата —
Божић, божић бата!

Данаске се бришу
Нехотични греси
Данаске се душа
Рајским миром реши.

Данас мелем свети
Сваки недуг цели
Данаске се опроштење
И прима и дели.

Данаске је свету
Нова светлост дата —
Божић, божић бата!

Топла нам је соба
Топле су нам груди:
Свуд су наша браћа
Где су добри људи.

Воштаница гори
Слама је просута,
А „Рождество” певаћемо
По стотину пута.

Ево, већ и вертеп —
Отварајте врата —
Божић, божић, бата.