Beogradska ka5anija
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Ići dole
ka5an
ka5an
Admin
Admin
Rak Pacov
Datum rođenja : 24.06.1960
Godina : 63
Lokacija : Gde god je Dunav
Poso/dokolice : Za kormilom
Raspoloženje : PreRaspoložen
Datum upisa : 06.12.2008
https://beogradskaka5anija.forumsr.com/forum.htm

O Dunavu se pišu pesme Empty O Dunavu se pišu pesme

Pet Jan 23, 2009 7:58 am
O Dunavu se pišu pesme RadeTodorovic


DUNAV


Videlo, sa Dunava iz čuna,
što se lišćem pokri.

Šešir glavu pomeri,
a ruka lako,
o vodu kratkim zamahom
strunu okinu.

Kićanka crvenih niti
iz dubine kolosu brkove pomera,
magla zatvori vrata Dunava
i kiša orosi čun i vedje.

Zatreperi struna,
glas ga pozva da igra počne,
dok se ruka ne umori.

Sve do Table jezivi tango smrti,
ples talasa.

Nogu na obalu spusti,
korakom izmeri put do praga
i spusti u kraj kratko veslo.

Rade Todorović
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

O Dunavu se pišu pesme Empty Re: O Dunavu se pišu pesme

Ned Apr 12, 2009 1:37 am
Dunav

Preplanula polja suncem zlatnim,
kraj Dunava, tamo gde sam rođen,
i gde opet želim da se vratim
plavetnilom toga jutra vođen.

Nadvile se topole nad reku,
u njenom se sjaju ogledaju
Brodovi je talasima seku,
a slavuji pesmom pozdravljaju.

Tu sam s ocem starim zapecao,
kao klinac kad sam bio mali,
prvu suzu tu sam isplakao,
ognji silni kad su zagruvali.

Plače šaran nasukan na sprudu
ko mi tvoja zlatna jutra uze
u tuđini sanjam rodnu grudu
i sam Dunav ronio je suze.

Zastao je kao da ne teče,
i nemoćno kao da se žali
jer olovo sad mu lice seče
i slavuji sad su zaćutali.

Ali jutros u snovima mojim,
sanjam tvojim talasima plovim,
vratiću se, evo dane brojim,
kad ću opet šarane da lovim.

Preplanula polja suncem zlatnim,
kraj Dunava, tamo gde sam rođen,
i gde opet želim da se vratim
plavetnilom toga jutra vođen.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

O Dunavu se pišu pesme Empty Re: O Dunavu se pišu pesme

Sub Jun 13, 2009 3:23 pm
Spomen putovanja po doljnim predelima Dunava

Promeno sveta, šta je običnije, češće od tebe!
Nepostojanstvo sudbe, šta je od tebe brže!
Silno s' napreže čovek večnostima stvarati del,
Al u prsima svak' truleža usev nosi.
Zalud lekova ced protiv otrova bolesti raznih,
Sudba je čoveka ta: zemlja da zemlja bude.
Nije li drevnost svog Eskulapa nazivala bogom?
pa gdi je taj Eskulap? Vreme mu raznelo grob.
Gle Mehadije put! Kako bolni jatama speše,
Bolesti s' leče jedne, druge da žertva budu.
Brda iz starih jošt jednako kuklja celitelna voda,
Ljude, ah, svaka godina druge vodi.
Herkula natpis mnogi dano za zdravlje slavi.
Vreme je satrlo sve, i ljude i Herkula samog,
I mesto njeg' basnom slavi se jorgovan sad.
Černa i Domogled, Stančilovo, Bela i Reka
Srpsko ime nose, Srbalja kažu slavu.
Gdi su ti Srblji sad? Na njinim grobov'ma strani
Zidaju kuće, da svi vremena žertva budu.
Tako se priroda obrće večno, sama jednaka
Sve, na žemlji što je, meni podleže skoroj.
Dalje, duše, dalje, gle kako Dunav struji ogromno,
Kupeć kapljice tam' u more sinje nosi.
Kao bogatca život čas tiho, čas speši burovno,
Da veličinu svoju večiti saspe u grob.
Ljupko čamac brodi, zefirom ga volna talasa,
Providi s' bistra voda iskrenom ravno srcu.
Mimo čamca lete smejući se vesela brda,
Bregovi grdni lete, divno pozorje oku.
Ali kakva strahota! Zlobno s' isprečile gore,
Propašću čamcu groze, ispod priprečen svaki,
Opet Dunav s' okreće, gorda ustupaju brda,
I veselo vrata putnika primaju svog.
Tako često sreća uzmućuje čoveku život,
Udari teški sudbe treskaju burno njega;
Dok najedanput mu sunce zasine, razgali se nebo,
Iščezne beda i strah, nadežda svane opet. -
Šta s' ono izgrebeno vidi na obali desno?
Put je to drevni' Rimljana divno delo,
Njim su prohodali prosti i silni, hrabri i slabi,
Drugima da strelom smrtnu zadadu ranu.
Gdi su sad ovi? Po krvavim borbama mnogim
Sve ih nemirne ledeni pomiri grob.
Spomen Trajana na steni je divnoj utvrdilo pismo,
Ah, no i njega je crn zlobljivo smrčio dim.
O Trajane! tvoje sve spomene pretrpa vreme,
Jedva ko spominje tvojih trijumfa slavu.
Jedan tek spomenik 'usrećiti tvoj tobom narod'
Ostaje večno čestit, ostaje svima poznat.
Zlatne reči tvoje, Saburanu izušćene vrlom,
Na utehu ljudstva raznosi povesnica:
'Primi ovaj mač, ako dobro uzvladam, za mene.
Ako je vlada mi zla, nosi ga suprot mene.'
Šta tam' huči? Razleže se kamen, i ljuti se pena.
Gvozdena vrata su to, lađama beda i grob.
Stešnjen ječi Dunav, na čoveka pomoć izgleda,
Al je čoveka moć protivu prirode mrav.
Opet se obala širi, Trajanovog mosta ostanci
(Gord Polodorija tvor) tuže od vekova tu.
Umom stvara čovek na misleni mostove krili,
Da na istine on sjajni uspuže se tron:
Rukama moste pravi, daljinu da pozdravi braću,
Sveza ljudstva, i lep srodstva utvrdi se splet,
Trgovina cveta, spriopšte te misli uzaimno,
I opšte - zlatni setu ukaže se vek.
Je li Trajanovog mosta ta cel? Ah, osveta jedna,
Dekavalu propast porodi ovo delo.
Užasni rate, tebe su zmije odojile jetke,
S tebe crnog Trajan pomrači svoj slave zrak.
Zalud vešt Polodorija trud na propasti vode
I sebi i njemu večiti dići spomen:
Vreme je potrlo sve, i delo i majstora samog;
Za veličinom svojom rasturen tuži kamen.
Gle Severina grad, u razvali leži sahranjen!
Gdi su bile kuće, gnjizde se gušteri sad.
Nije l to predel Dečanskoga negde oblasti,
Gdi je Srbalja mač krčio vladu sebi?
Kraljevo i Černjec pripovedaju Srbije slavu,
Sašmu je pak slavu vremena izgrizao crv.
Tako sve naglo na ovome protiče svetu,
Jedna povest i glas raznosi s' ravno vetru.
O ti, koji na trošnim ostancima predaka milih
Vremenom za starim uzdišuć tužno stojiš,
Ustani, kucnuo je čas; na narodne slave poprištu
Diži ime i čest, delima, roda milog.
I na tvome će stajati grobu potomaka noga,
Grob nek ti zaslužnom spomenik sjajan bude.
To Belizara, Trajana, Veljka, Dositeja diže;
Kratak je život ko san, dela su večita tek.

-----------------------------
J.S.Popovic
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

O Dunavu se pišu pesme Empty Re: O Dunavu se pišu pesme

Ned Avg 23, 2009 2:48 am
Stift Melk*

Da li je prkos
ili čudo
Zar htede lepota
zaustavit reku?
A ona mudra
kao zmija
otklanja sudar
u ljubavnom luku
Prepušta stenu
vlasti čoveka
odgađa smerno
vreme obračuna
Priznaje poraz
i možda zato
još žešće ruje
greben Beograda.

D. Medaković, iz zbirke "SVE ČUDNIJE JE ČUDO", Novi Sad, 2000.
* Stift Melk je benediktinska opatija na Dunavu, u Austriji, na putu od Beča prema Lincu.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

O Dunavu se pišu pesme Empty Re: O Dunavu se pišu pesme

Ned Okt 11, 2009 7:04 am
Dunavska elegija

Ta voda nije više voda koju gledaš
Jer nju već neko drugi, udaljen od tebe,
Vidi a ti u drugu vodu gledaš.
I Grad koji reka preseca na dvoje
Kao što jabuku dele zaljubljeni
Nije više Grad koji vidiš
Jer on se menja neprestano, samo ga svako,
U svome sećanju može sačuvati
Neizmenjenog, jer deca rastu
I opet je nad vodom zima,
Moja ljubavi.

I ja ti, bezbedno razmaknut od zaborava,
Reči o Gradu izgovaram jer u mojim
Rečima, samo, možeš u noći čuti zvon
Malenog zvona sa Jermenske crkve
I zrnast, od zlata dobrote, tkan glas
Brata moga sa druge obale kako u
Vetar kazuje reči o Vojvodini
Varmeđskoj i svetonikoljskoj, od zlatnog
Saća i božićnih kolača i bruj tanke žice
Sa malog prima s kojim se staču naše minule
Godine.
Ti znaš, Grad je od ljudi tkan,
A naši su prijatelji otišli
I gledaju nas sa umornih i
Dalekih zvezda.

Ali, svejedno, ja sam još tu, i još prelazim
Jutrom mostom kojeg nema
Do u sećanju krhkom i vraćam
Se mostom kojeg nema.

I pored reke stojim koja pamti
Kako smo umeli plakati kao napuštena
Deca u zimne čase sećanja na one kojih
Nema a ova ista reka je strah njihov
U jutru talasom tamnim zaplavila.

I uvek nekoga nema. A Grad, svejedno,
Stoji i zalazi u atare i neka nova deca trče
Dugim obalama i svoju radost u
Novo jutro izdišu.

Voliš li ovaj Grad, umeš li se na licu njegovom,
Katkada, prepoznati?
Možeš li u sećanju vratiti mladu sliku
Kako gimnazijalka Isidora zaplašena
Naglim zvukom vidi kako iz širom otvorene
Kapije dva besna vranca izleću a na kočijama,
Po sportskoj reguli, sa strane, stoji uspravna i tvrda
Lenka Dundjerska?
I kako mladi Kašanin gleda kako
Laza Kostić s šeširom zgužvanim u ruci
Zamiče ulicom Dunavskom
I kako Zmaj, s večeri, bodar, dugom obalom
Kamenici se vraća.

Ima li reka pamćenje i da li iz tamnih
Dubina zemlja ona ista voda
Vraća se u izvorište odakle velika misao
O večnoj vodi dolazi i uvek naš Grad ne
Mimoiđe u svome toku ka moru koje sve slike
U album sećanja vode beleži.

Ti znaš, mi smo od ovog Grada i ovaj Grad
Je od nas, od ove smo reke i ona je od nas,
I sat sa Varadina broji i naše sate
I sate onih kojih nema i onih
Koji će biti.

U vremenu koje je moćno kao reka
Na kojoj umorne oči odmaramo.

Da li umeš da čuješ reči na jezicima
Koji se govoraše ovde i koji se govore sada dok
Mi ćutimo u svetu uspomenu zagledani?
I da li možeš da oslušneš pesme
Koje su u ovom Gradu i o ovom Gradu
Napisane, u vekovima koji se
Gube u sećanju?

I da li možeš da vidiš sve te devojke
Sa našeg starog korzoa kako trče uz reku
U svojim prozirnim lepršavim haljinama
I zamiču spokojne iza vidika.
A oni momci, što su ih osmatrali,
Ushićeni na uskim trotoarima našim,
Na drugoj obali, većma i odavno, stoje
I uzaludu se dozivamo.
Vidiš li ih? Da li ih mlade prepoznaješ?

A zvona sa Saborne, i Almaške, i Uspenske i zvona
Iz naših sećanja, zatamnjenih, ali sa večnim zvonom
Radosti, zrnima svetlosti, opet zvone. I da smo prolazni
I prolaznici, govore nam.

I Sinagoga naša svetli iznutra
I miriše na vreme iz koga smo potekli.
Možeš li da zamisliš kako gore lampe
Sa rundbrenerom i mekim svetlom zalivaju reči molitava Gospodu:
...da milostiv bude kada sudi "narodu svojemu
jer žao će mu biti sluga njegovih kada bude video
Gospod, da je prošla snaga i da nema ništa od uhvaćenoga ili od ostavljenog..."

A samo je grad ovaj večan i ovo nebo u koje se reči
Naše uzdižu kao jato ptica koje se vinu u nebo,
S Dunava, u večeri.

Na plači, moja ljubavi,
Ne plači u sećanju, za sećanjem,
Nad sećanjem.
Grad će nam oprostiti sve što mi nismo
Oprostili njemu.

Za pamet vječnaju.
Za jutro obično, pored Dunava,
Za dan koji će i nas u drugi dan
Velikom vodom prevesti.

Možda se u pahuljama ranim opet vraća
Zgusnuta voda koja pamti naše ruke
Dok smo dlan Dunava letnjeg zahvatali, davno,
Jer sve je oko nas u protoku i sve se
Ponovo vraća.

Nema druge vode doli ove koja se u oblake
Pretvara i radosnim nam slikama oplemeni dan. I noć u
Kojoj se branimo snovima. A Grad, svejedno,
Traje, umoran od istorije, ali sasvim nalik na nas.
On je od naših lica.
I bez nas ne postoji.

A na novim licima su sva lica dragih, kojih nema.
I lepi mostovi naši. I kuće, malene, kojih
Više nema. Ni ulica naše mladosti.
Ni mladosti.

Neko od naših peva i neko od naših plače. Umeš li ih čuti?
To što čuješ vetar i kriku ptica u zraku,
I bruj velikog grada i žamor novog detinjstva,
To je to što čuješ i ne čuješ i od toga zvuka
Gradi se i ova pesma koja se na veliko i moćno srce
Našeg Grada, u sećanju, ovog što se nad nas visokom
Senkom nadnosi -
Oslanja - to je zvuk od kojeg se male reči istaču
I padaju na vodu, modru vodu, u koju se zvezde padalice
Obaraju i odlaze, daleko, daleko, gde nas čeka
Poslednja i najtiša tišina.
Sveta tišina sećanja.
Svetla tišina sećanja.
Sećanje na tišinu.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

O Dunavu se pišu pesme Empty Re: O Dunavu se pišu pesme

Ned Okt 11, 2009 7:05 am
Na Dunavu


Lako se lađa kreće. Pramene gustog dima
Hlađani tihi vjetrić na krilu nebu diže,
Eno, i ševa laka na pozdrav leti njima,
S ljupkom ih pjesmom stiže.

Kako je svuda bajno! Hučni se Dunav plavi,
Na cvijetnim obalama bijelo pase stado,
Pod sjenkom gustog drvlja, kraj stada svog na travi,
Čobanče svira mlado.

Po dugoj bajnoj ravni gle klasje plodnog žita
Pod krilom lahorovim povija smjerno glavu;
A tamo opet kosac sa pjesmom poslu hita
I gustu kosi travu.

Al' što je tebi, srce, te tako biješ sada?
Oh, eto Fruške Gore, Srijemu dična kruna! -
O kojoj mnogo, mnogo snivaše duša mlada.
Slatkog čeznuća puna...

Oj, divna srpska goro, kapicu skidam s glave,
Sin kršnih surih st'jena žarki ti pozdrav šalje!
Klanjam se, klanjam tebi, prepuna vječne slave
Oj, goro Svetog Save!
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

O Dunavu se pišu pesme Empty Re: O Dunavu se pišu pesme

Ned Okt 11, 2009 8:55 pm
Krstarenje Dunavom bez broda
Reka...
Nevidljiva u svojoj pospanosti
I magli koja je skriva.

I samo jer znam da je voda
u pravcu mog pogleda
uspevam da odredim
njene obode.

A za onog ko ne zna:
Dunav danas ne postoji!

I kao kroz gradsku gužvu
Nekamo se tom maglom
Probijaju krošnje ostrva.

Ako dovoljno dugo zagledam
nepomičnu belinu
Ukazaće mi se vrhovi
topole i hrasta.

A za onog ko ne zna:
Ostrvo danas tamo ne stoji!

Magla se umorno diže
Otkrivajući konture reke.
I ne tako daleko
iza krovova Dorćola
Sada se već čistije promalja
Dunav.

Za onog ko ne zna:
Boje je tamnih maslina,
Misteriozan i lenj ovog jutra!

Misli mi prekida
Zvuk tramvaja što bučno prolaze
Dušanovom.

Vuče se svojom trasom
Gvozdeno čudo
Devetnaestog veka
Puno zabrinutih lica.

Za onog ko ne zna:
Takvi su
jer im život
kao po šinama
Klizi od danas do sutra!

Uzvodno Dunavom
Spava Gardoš...
Još neprepoznatljiv
u pepeljastoj magli.

Ka njemu hita
užurbani šleper
ostavljajući trag talasa
nemirnoj reci.

Za onog ko ne zna:
Gardoš je dom
Gradskih boema
i buntovnih umetnika!

U daljini
U pravcu izvora Dunava
Naziru se gradovi...

Krstarim danima
A isuviše su bliski
Da bih u njima mogla
Da te pronađem.

Za onog ko ne zna:
Bez tebe sam samo
Usamljeni jedriličar
U potrazi za podrškom vetra!
Alexandra Milutinovic
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

O Dunavu se pišu pesme Empty Re: O Dunavu se pišu pesme

Sub Nov 13, 2010 11:44 pm
ĐETIĆI OPEVALI DUNAV

Malo je poznato da autori jedne od najlepših vojvođanskih romansi nisu iz Vojvodine - stihove je napisao likovni umetnik Ratko Šoć, rodom sa Cetinja, a muziku komponovao Kotoranin Milorad - Minja Vučetić

O Dunavu se pišu pesme 50936

Pošto mu je već pet decenija likovna umetnost osnovna životna preokupacija, malo ko zna da je Ratko Šoć, akademski slikar iz Vrbasa, autor stihova jedne od najlepših vojvođanskih muzičkih romansi „Osam tamburaša“.
Ta čuvena kompozicija, veoma popularna i omiljena među gotovo svim uzrastima, već tridesetak godina odoleva svim muzičkim trendovima i predstavlja pravi biser u bogatoj baštini narodnog melosa. Otuda su mnogi bili uvereni da je ona plod nasleđa izvornog vojvođanskog starog gradskog muzičkog stvaralaštva, a ne delo đetića rođenog na surovom crnogorskom kršu, na Cetinju.
Pesmu „Osam tamburaša“, po kojoj je godinama bio prepoznatljiv čuveni orkestar slavnog majstora tamburice Janike Balaža, muzički je osmislio još jedan Crnogorac Milorad - Minja Vučetić, sada već počivši kompozitor, koji je najveći deo životnog i radnog veka proveo u Vrbasu. I tekstom, aranžmanom i muzikom - kako je često govorio Janika Balaž - ova romantična pesma o Dunavu, ženi, ljubavi i boemiji, sjajno i skladno objedinjava senzibilitet panonskog prostora, titraje mediteranske tople klime i gorštačkog ponosa.
- Pesmu sam pribeležio jedne letnje večeri 1975. godine, dok sam sedeo na terasi Petrovaradinske tvrđave i uživao u muzici tamburaškog orkestra Janike Balaža. Nastala je gotovo u dahu. Stihovi su mi prosto sami navirali. U nekom posebnom raspoloženju i zanet tom muzikom i atmosferom koja je vladala u tim trenucima, skoro da sam uskliknuo: „Zaustavite Dunav i kazaljke stare, jer to je pesma moja i reka moje nade“. Tako je nastao i naslov, budući da je taj orkestar i tada imao osam članova, baš kao i danas - objašnjava Ratko Šoć, koji je svoje stihove kasnije pretočio i u sliku „Zaustavite Dunav“, pa onda i triptih „Osam tamburaša“, premijerno predstavljen na izložbi povodom njegove jubilarne pedesete godišnjice slikarskog rada.

INSPIRISAN RAVNICOM
Pesma i slike inspirisane Dunavom, kao i noćima na Petrovaradinskoj tvrđavi i zvucima tamburice, deo su Šoćeve umetničke ličnosti i raskošnog duhovnog nasleđa ponetog iz rodnog kraja. Srednju umetničku školu završio je u Herceg Novom, a slikarsko umeće usavršavao na primerima Petra Lubarde, Mila Milunovića i Dada Đurića i drugim vrsnim likovnim umetnicima, a drugovao je povremeno i s književnikom Danilom Kišom. Diplomirao je u međuvremenu na Akademiji likovnih umetnosti u Novom Sadu, boravio na studijskom usavršavanju u Rimu i Madridu, izlagao u zemlji i inostranstvu, dobijao značajne stručne nagrade i priznanja. Prema ocenama kritike i publike, ostavio je snažan trag u slikarstvu druge polovine prošlog veka.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

O Dunavu se pišu pesme Empty Re: O Dunavu se pišu pesme

Ned Nov 14, 2010 12:09 am
Garavi sokak I pesma o Dunavu,Vojvodini o salašu
Potrebna je da se zapise, da se rodi, da je tu ko motor.
Kako bi uzburkala ljubav,svest tvoju i moju
kao šta covek poželi da pokrene srce i dušu svoju!
Da snove o zivotu boljem, nekoj vjecnoj sreci sniva.
Da nam radost ne skriva jer smo mi u njoj sve veci!
Pesma je tu da stvara teme koje dubine srca diraju.
Da ludo treperi u njedrima da nikada ne da mira.
Pesma i tambura je tu da nam uz Dunav peva
O nadi, sreći, miru, ljubavi I dobroti.
Da se zlih djela ne bojimo, da uživamo un životu I lepoti!
Pesma nas poštuje, ona nas voli,dragi smo joj,
pesmom lecimo dusu da nikad ne boli
Njoj vence večno do večnosti svijamo ,
Našu joj ljubav s radošću poklanjamo.
Pesmo tebi se veselimo
n.a
Sponsored content

O Dunavu se pišu pesme Empty Re: O Dunavu se pišu pesme

Nazad na vrh
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu