Beogradska ka5anija
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Ići dole
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Maske Empty Re: Maske

Ned Jul 25, 2010 3:33 am
Maske Maska3

Bašta je božja puna svakakvog cveca (i cvećki) pa retko tu šta
oči i um mi iznenadi. Ima nas definitivno raznih, da ne kažem svakakvih. I nekako
smo se svikli čak pre na negativnosti, jer istina je, više ih je. Biti normalan
danas je nenormalno. Nešto što je neobično, nesvakidašnje.
A opet svi odreda u potraživanju ljubavi i pažnje, zabave i razonode, pa iste na
različlite načine tražimo. I od različitih ljudi. Svako neki svoj standard ima (ili
moguće i nema) i u potragu.
Srećem tako širok dijapazon ljudi po njihovim naravima, pogledima na svet,
ponašanju. Neki nemušti, vulgarni, dosadni, neki opet zanimljivi i inteligentni.
Al`malo nas je u gromadi i iz istog materijala klesano pa često naletim na ljude
čudnih, spetljanih naravi. Karaktera zamršenih, osobina protivurečnih. Ljude što
kažu i urade stvari jedne drugima obratne, a opet, to jesu ti ljudi i to šta govore
i čine njihov je odraz.
Neki zatvoreni i na distanci, jasno to pokazujući ili vešto skrivajući. Neki u tripu
klovnova ili veseljaka uvek za zabavu, šalu i provod spremni. Neki odsutni, skoro ko
lobotomirani i u sve-mi-ravno-do-daljnjeg, fazonu. Kako kažu - galerija likova. A
opet, tako ponekad na momente iza maske nehajnosti ili ravnodušnosti nazrete dušu. I
tako nekada ispostavi se haj-nehaj muškarac koji u cilju - može li se šta neobavezno
smuvati i dao bog privesti, pri tom se sočno odražava i izražava, bleji po vokaciji
i ludira se - ima više duše i osećaja no što bi sam želeo da prizna. I koliko i sam
može da podnese lagodno. Kažu nisu ovo vremena za to. Iz usta tih muškaraca, uvek na
zezanje i za strava provod spremnih, izlete neke rečenice koje se ne mogu odglumiti
i iscenirati i skontam koliko srce tu kuca.
A opet stretnete neke umne i rečite ljude, otvorene i u razumevanju za ono šta im
govorite. Zanimljive i intrigantne, od integriteta i stava, širokih shvatanja i
dalekometnih vidika. Dovoljno ozbiljne, jasnih i realnih stavova o životu, bez
potrebe za glumom i maskama, ali opet bez mentalne krutosti i sa smislom za humor.
Pomislite napokon neko dostojan vaše energije i vremena ali onda ponekad na momenat
izbije iz njih ono šta im jeste glavna odlika naravi. Samodovoljnost. U sebe
sigurni, i uvereni u ideju sopstvene nepogrešivosti, i kad sami znaju da nisu u
pravu svoje teraju jer se i nebitan promašaj i sitna greška nikada ne priznaje.
Emotivno hladni i arogantni u ideji lične moći. I skontate u svoj toj pameti nema
duše. Samo prazan ego. I sujeta.
I nekad kad čujem - sjajan tip ili budala nezrela - nasmešim se i kažem - možda, dok
se ne dokaže suprotno. Treba umeti gledati ...
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Maske Empty Re: Maske

Sre Jul 28, 2010 4:24 am

Maske Maska
Dakle, maske...
Prvo bih maske podelila na dve kategorije koje imaju mnogo toga zajedničkog, iako se na prvi pogled ne čini tako. To su: vidljive i nevidljive maske. Vidljive su sve one divne maske koje je čovek napravio. To su one od drveta, od slonovače, koje idem u galerije da posmartam, pa one u pozorištima, one od gume ili platna, ili od plastike...Raznih boja i veličina, raznih izraza lica, pa i raznih lica... Maska na licu pravi od nas ono što inače nismo i ne možemo da budemo. Ona nas može učiniti mladim ili starim, muškarcem ili ženom, bogatim ili siromašnim, lepim ili ružnim, srećnim ili tužnim... na njoj mogu biti i osmeh i suze, i grč bola i grimasa besa... sve, baš sve. Nema granica. Možeš postati bilo ko, jer u trenutku kada je staviš na lice, ti na neki način i postaješ ta druga osoba... i ne samo osoba, možeš postati i štošta drugo – životinja, zver, božanstvo, dobra vila ili veštica, anđeo ili Đavo. Postoji odgovarajuća maska za svaku ulogu koju želiš da odigraš.
Pravljene su od davnina, sa religijsko – magijskom svrhom. Korišćene su od drevnih vremena do dan-danas za razne rituale i obrede, za inicijacije i žrtvovanja...
Ja stvari vidim ovako: sa maskom na licu postaješ ili neko ili niko. Dakle, ili nosim masku koju će prepoznati kao tačno određenu predstavu božanstva ili stvarnog ili imaginarnog lika, ili masku za koju niko neće znati ko je to. Ali jedno je zajedničko – to više nisam ja. To je Neko Drugi, drugačiji, neko čiji identitet mogu da preuzmem na neko vreme. I, što je važnije, niko ne zna ko je ispod maske. Ispod maske može biti bilo ko. Tako da je maska i instrument za skrivanje pravog lica – od nje se pravo lice ne vidi, ono ostaje skriveno, maska svu pažnju publike privlači na sebe i niko ne zna ko se krije iza – jer, u tom trenutku nije ni bitno ko je iza, ko god da je, on više nije on, sada je maska i sada mora da igra ulogu u koju je uleteo – pa, snađi se...
Postoji još jedna dobra stvar vezana za maske – iza njih, niko ne vidi ni moj osmeh, ni moje suze... ona krije sve... i jedino što se vidi ispod maske to su oči – zapravo pogled, on je jedino što može da oda – srećom, njega retko ko može da razume i shvati šta znači... Dakle, sem što nam omogućava da budemo bilo ko ili bilo šta što nismo, maska nam istovremeno omogućava da sakrijemo to što jesmo...
A što se tiče onih drugih maski, onih nevidljivih, one su mnogo neobičnije. Prvo, njih je teže, ali ne i nemoguće uočiti. One su transparentnije. I njih je bezbroj. One su zaštita i odbrana ili prost fol, kako koja i kako kada. One se smenjuju neverovatnom brzinom. Njih pokazujemo mnogima i ne želimo da podelimo ni sa kim. Bežimo iza njih i pravimo sebi neka nova lica, igramo neke uloge. Ponekad iz krajnje nužde, ponekad iz proste zabave ili obesti. Ponekad smo ih želeli, ponekad su ih želeli drugi. Ali tu su, stalno su tu. Stalno na svima nama. I, što je specifično samo za ove nevidljive maske, one su jedna na drugoj, one su naslagane u slojevima, i kad god misliš da si skinuo jednu, ispod nje se pojavi neka nova, sve dok se ne umoriš od razotkrivanja... jer, velika većina ljudi se umori i odustane... a i samo skidanje maski, bar onih koje smo integrisali kao delove svoje ličnosti i sa njima se na neki način i identifikovali, je dugotrajan i bolan proces, za sve... i za onog ko masku pokušava da skine, i za onog ko je nosi... jer maska je udobno sklonište za ranjive... za kukavice... i, pošto je uvek bolno, uvek je skidanje maski praćeno suzama... i vraćam se na priču o ljuštenju luka, gde je ispod jedne opne uvek neka nova, a skidanje svake je propraćeno suzama... jer ljudi žale i za stvarima sa kojima su mnogo manje srasli, a skidanje maski ume da zaista zaboli... i ne boli toliko sam čin skidanja, koliko boli onaj trenutak posle, ona ogoljenost, ono i šta sad, ono sada sam gola, sada sam ranjiva, sada me može povrediti, sada sam ostala bez svog oklopa, bez zaštite, sada sam se predala njemu u ruke, na milost i nemilost, sada ... taj osećaj.
Jer svaka maska kojom se zaklanjamo je neko naše nesuđeno lice. Znaš, svaka maska koju odaberemo smo neki u ovom životu nesuđeni mi. Nešto što jesmo, a nismo. Jer ta maska koju smo odabrali i stavili na lice je zapravo neka naša projekcija koju iz ovih ili onih razloga nismo u stanju da sasvim prihvatimo, pa je nosimo kao masku. Niko još nije odabrao masku koja nije u skladu sa njim samim. Svi biramo ono što nesvesno jesmo, a teško nam je da to u sebi svesno ispoljimo. Maska je vid premošćavanja blokada u svesti, način za nesvesno da se ispolji...
«Žena iza maske govori jezikom sna, nikad upamćenog» - Pero Zubac. Ovo ti je tema za razmišljanje. Ja već dugo s' vremena na vreme razmišljam o ovoj rečenici i svemu što može da bude...
Ipak, maska nosi u sebi jednu opasnost. Može nam se, noseći masku, naš glas učiniti tuđim. Možemo zaboraviti lozinku, čarobne reči i ne znati vratiti se. Maska služi da ne zaboravimo da se vratimo. Da se uvek vratimo. I posle osmeha, i laži, i ljubavi. I smrti. Da se uvek vratimo. Jer, igrajući, nekad se toliko uživljavamo u uloge da dolazimo u opasnost da zaboravimo ko smo, ko zaista jesmo, nekad nam se sama uloga previše dopadne, nekad vidimo da se toliko dopala drugima, nekad zaboravimo ko smo, nekad ne želimo da se vratimo. I treba nam ta lozinka, ta čarobna reč koja će nas vratiti. I treba nam maska, da bismo, kada stanemo pred ogledalo, videli da to nismo mi i da bismo shvatili da je treba skinuti, da je jednom moramo skinuti...
A maske su napravljene od čudnog lepljivog materijala. To je neki sporodejstvujući lepak. Jer, što je duže nosimo, ona se jače lepi za naše lice... i postaje sve teže skinuti je... a skidanje s' protokom vremena postaje sve bolnije i bolnije... ako prođe dovoljno vremena, verovatno ćemo skidanjem maske uništiti svoje pravo lice...a ne treba zaboraviti ni da ispod maske koža ne može da diše... tako da, što duže nosimo masku, naše lice ispod nje postaje sve ružnije, jer ga maska guši... ne dajte lepku da se stegne...
Jer, svako jutro, budeći se i izlazeći iz snova u tzv. stvarnost, mi, na neki način, navlačimo masku, jer i to je maska. Svaki dan je maska. Odmah se povinujemo nekim pravilima, odmah postoje neke stvari koje bismo trebali i neizbežno neke druge koje ne bismo... jedino noću, ili u snovima, ili sami sa sobom, ne nosimo masku... i možemo sve... jer, suprotno opštem shvatanju, jedino bez maske možemo bilo šta, jer ako mislimo da sa maskom na licu možemo bilo šta, treba da se setimo da to više nismo mi, to je maska i sve što tako doživimo zapravo je doživeo neko drugi... ništa nije naše... a bez maske...
Bez maske vlada opasnost. Opasnosti. Jer u džungli jedeš ili te jedu. Lovac ili lovina. I, nažalost, većina ljudi koje svakodnevno srećemo će nas svrstati u jednu od ove dve kategorije. To su oni ljudi zbog kojih nam je maska neophodna...
Uopšte, jako su retki oni ljudi pred kojima možemo i trebamo da skinemo masku. Jer, ja posmatram stvari i iz ovog ugla: zašto nekome pokazati nešto što ne može da shvati?... To bi bilo kao govoriti Šekspira u originalu nekome ko nikada nije naučio engleski jezik... Zato ja retko skidam masku... Jer, čemu trud? (svako skidanje maske zahteva mnogo veći trud nego njeno nošenje). Nekada, zapravo najčešće, se zaista ne isplati, i to ne samo zbog toga što ta osoba želi ili ne želi da vidi moje pravo lice, ovde se pre postavlja pitanje razume ili ne razume...
Naravno, ima i maski koje su se već dobro zalepile. To su one najopasnije. Jer nekada pomislim da sam to ja... ali nisam. I za njih mi je potrebna pomoć da ih skinem. Ne mogu sama. Subjektivna sam. Teško mi je da ih prepoznam. A želim da ih skinem. Ali često ne znam kako. Često mnogo boli. Često mi treba da neko izazove te suze, koje će šminku razmazati, da bih ja poželela da je skinem... jer, dok stoji savršeno – neka je,... a kada je suze razmažu, ja tek onda vidim da to nije moje lice i da mora da se skine... e, za te suze mi je često potrebna pomoć... za stvaranje te pukotine u maski, koja će je učiniti ružnom... da moram da je skinem... da mi više ne prija... ali ja rizikujem. Svaki put rizikujem mnogo, bez nade da ću dobiti bilo šta... a u taj rizik se svesno upustam... jer, za Boga, dođe i taj dan kada shvatiš da nekome moraš verovati, da bar pred nekim moraš skinuti masku, da te ti nataloženi slojevi šminke sve više i više guše, da odnegde ispod dopire jecaj... da taj jecaj bar neko mora da čuje, bar kao nijansu u boji tvog glasa, da bar neko mora razumeti... i ako se to desi, ako neko čuje, ako neko shvati... spašće me od sebe same. A to je već vredno rizika.
Nazad na vrh
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu