Beogradska ka5anija
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Ići dole
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Stihotvorac po narudžbini, torbar po nevolji Empty Stihotvorac po narudžbini, torbar po nevolji

Sub Maj 15, 2010 10:18 am
Vlaj a iz Glibovca imao je utvrđenu
cenu: jedan stih - jedan dinar



PESNIČKA DUŠA U BRIDŽ PANTALONAMA

Stihotvorac po narudžbini, torbar po nevolji Pixel Narodni "pesmar" preživeo tri rata, a svoj odlazak sa životne scene ovako je najavio:
"Skončaću sam, jer će zima uzeti moju dušu". - Retki prolaznici, koji su u rano jutro 11. januara 1967.
godine hitali u Smederevsku Palanku, pronašli su na ivici asfaltnog puta, na samom ulazu u grad, smrznuto telo
nekog starca. Bilo je to telo Vladimira Vlaje Milića






Stihotvorac po narudžbini, torbar po nevolji Pixel
Milan Jovanović kaže da je Vladimir Vlaja Milić bio "prvi i poslednji stipendista rodnog sela Glibovca".
Kad se njegovom ocu, siromašnom seoskom slugi, rodio sin Vladimir, ovaj se nije mnogo obradovao. Bila su to samo usta
više. Zato otac i nije hteo da ga da u školu. Ali opštinari se sažališe, dadoše pare za bukvar i "ono što uz
to ide", a uzgred mu rekoše: "Ako budeš dobro učio nećeš imati problema ni idućih godina". Tako Vlaja
završi školu, a kad vreme dođe ode i u vojsku.
Jovanović beleži da je Vlaja u balkanskim ratovima bio najomiljeniji u svom bataljonu. Jednom oficiru je bilo sumnjivo
što se vojnici toliko okupljaju oko njega. Pozvao je komandira čete i rekao mu: "Nije li onaj reponja - Milić
antidržavni"... A onda je komandir čete pozvao "dotičnog reponju" i odrezao mu: "Ti Miliću, ako
i daljeokupljaš vojnike, ne gine ti 25 po turu".
Po završetku rata (onog prvog) Vlaja je postao najmo-derniji "pesmar" u narodu. Vlasnici štamparija grabili
su se za njegove stihove.
Stihotvorac po narudžbini, torbar po nevolji 35_f1copy
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Stihotvorac po narudžbini, torbar po nevolji Empty Re: Stihotvorac po narudžbini, torbar po nevolji

Sub Maj 15, 2010 10:20 am
Jovanović beleži da je Vlaja u balkanskim ratovima bio najomiljeniji u svom bataljonu. Jednom oficiru je bilo sumnjivo
što se vojnici toliko okupljaju oko njega. Pozvao je komandira čete i rekao mu: "Nije li onaj reponja - Milić
antidržavni"... A onda je komandir čete pozvao "dotičnog reponju" i odrezao mu: "Ti Miliću, ako
i daljeokupljaš vojnike, ne gine ti 25 po turu".
Po završetku rata (onog prvog) Vlaja je postao najmo-derniji "pesmar" u narodu. Vlasnici štamparija grabili
su se za njegove stihove.
Na tavanu džak, u džaku pesme džepnog formata
Miodrag Todorović kaže da je samouki pesnik, odavno pokojni Vlaja iz Glibovca, bio po mnogo čemu prvi pesnik sa kojim
je došao u dodir i čiji je književni uticaj pretrpeo.
Bio sam još 1945. godine omladinac u Smederevskoj Palanci kada su me
pozvali da učestvujem u omladinskoj radnoj akciji - trebalo je da se
rasčišćava jedna zgrada za potrebe USAOA-a - seća se Todorović. - Na
tavanu te zgrade zajedno sa svojim drugovima pronašao sam nekoliko
yakova knjižica yepnog formata. To su bile pesme Vlaje iz Glibovca,
koje su narodne vlasti konfiskovale, čim su porazile oružanog
neprijatelja i prihvatili se onih drugih neprijatelja bez puške i
mitraljeza, a među njima i Vlajine poezije. Na taj način Vlaja je bio
prvi pesnik-samoizdavač u čiju se izdavačku delatnost umešalo Opštinsko
javno tužilaštvo, a zbog stiha: "siđi s vlasti da merimo časti".
"Vlaja
zvani iz Glibovca", tako se često potpisivao, pisao je o svim temama
koje uzbuđuju široke narodne mase, o regrutnim jadima, o ljubavnim
doživljajima, bombardovanjima savezničke avijacije, a nije izbegavao ni
autobiografske teme.
On je bio i među prvim domaćim pesnicima koji je pisao po narudžbini, sa utvrđenim honorarom, dinar - red. Išao je
po slavama i svadbama i recitovao svoje stihove. Pesme su mu naručivali seoski momci, po čijim je porudžbinama i pisao.
- Čika Vlajo, može li da padne jedna pesma? - pitao bi ga momak koji hoće da plati pesmu.
- O čemu? - pitao bi Vlaja.
-Oonom-kaže momak i namigne.
- Znači o tvojoj devojci i tebi. Može, dinar od reda, rekao bi Vlaja i odmah sedao da izvrši porudžbinu.
- I svojim spoljnim izgledom Vlaja je odavao čoveka od pera: osim seljačkih briy pantalona i opanaka, nosio je grudnjak
ili kožuh, ponekad i sako sa jednim širokim gornjim yepom, u koji je moglo da se zadene više patent olovaka i penkala
- "slika" ga Torodović.
Etika narodnog pevača: "Pesmo moja, samo pravokaži"
Dragiša Vitošević je svojevremeno u "Braničevu" objavio studiju o Vladimiru Vlaji Miliću.
Kad sam, početkom šezdesetih godina, pojedinim poznanicima i
prijateljima govorio o antologiji seljaka - pesnika koju sam pripremao
sa Dobricom Erićem, oni su me obično u ne-verici pitali: "Da nije to
nešto kao Vlaja iz Glibovca?" - pisao je Vitošević. - Ubrzo sam uvideo
da je Vlaja iz Glibovca, stihotvorac po naruybini i torbar po nevolji,
u međuratnom vremenu postao gotovopojam seoskog pesnika, pa čak, u
našim širim malograđanskim krugovima, i pojam pesničkih mogućnosti
srpskog čoveka.
Uopšte, od svih samoukih seoskih stihotvoraca, Vlaja jenajubojitiji u svakom pogledu. Pa ipak i taj siroti Glibovčanin
nije sasvim nezanimljiv, niti potpuno "usamljen", bez veze sa selom iz kojeg je ponikao i sa publikom za
koju je pisao. On je, zapravo, jedna pojava.
Vlaja je svojim stihovima, pre svega, hteo da kaže istinu: ono što se dogodilo i kako se dogodilo. Ima on jedan dirljiv
stih u tom pogledu, koji je, ocenjuje Dragiša Vitošević, dostojan svakog pisca: "Pesmo moja samo pravo kaži"...
On se najčešće bavio "ženskim temama", pevao je o ženama i njihovim "prekršajima". U više svojih
pesmarica on govori o neverstvu žena dok su im muževi bili u ratu, i reklo bi se da ga je ta tema čak proganjala.
Tako i u pesmi "Ljubazno pismo" on, odjednom skače na taj predmet, iznoseći kako se žena noću skita: "Sa
Madžarom pa i sa Nemca, a u sobu de ju plaču deca".
Pesnik iz vagona treće klase:
"Gledanje" u dvojke i petice

Znajući i sam da nije pesnik od dara, nego stihotvorca od nevolje, Vlaja, ipak, i takav, nešto kazuje i izražava:
tu neukost, stanje seoskog stihotvorstva, ali i publiku, "javno mnjenje" i velike društene nepravde.
- On ni posle oslobođenja nije mogao ćutati, ali kada je počeo pevati o skupoći, o tačkicama i redovima, vlasti su
ga pozvale i izričito mu zabranile da to čini - zabeležio je Dragiša Vitošević. - I Vlaja ih je poslušao. Tek negde
pred smrt, povodom zemljotresa u Skoplju1963, u njemu se probudio stari nagon letopisca i on je i tu veliku nesreću
uneo u pesmu.
- Ej, kad bi mi država dopustila da štampam pesmarice, šta će narod bez njih, vajkao se Vlaja jednom prijatelju 1948.
godine.
Kad su Nemci 1941. okupirali Srbiju Vlaja je sastavljao i pesme o njima. Milan Radojević navodi da to umalo nije
platio glavom, jer su ga oterali u Banjički logor. Danas je gotovo nepoznato da je on autor pesme "Na Kordunu
grob do groba" i one "Jedno dete malo..."
Vlaja nije bio samo nadaren za pesme, nego je bio vidovit - svedoči
Dragoslav Živković. - Imao je moć da vidi neke događaje pre nego što se
dogode. Kažu da je to često izražavao brojkama. Brojevi pomoću kojih je
"gledao" bili su dvojka i pe-tica. Mnogi su mu verovali, jer sve što je
rekao ubrzo se i dogodilo. Čak je i smrt svoju predvideo: "Skončaću
sam, jer će zima uzeti moju dušu."
Milan Jovanović ovako je opisao njegovu smrt:
- Retki prolaznici, koji su u rano jutro 11. januara 1967. godine hitali u Smederevsku Palanku, pronašli su na ivici
asfaltnog puta, na samom ulazu u grad, smrznuto telo nekog starca. Na obrvama i brkovima blistali su ledni kristali.
Bilo je to smrznuto telo Vladimira J. Milića - zvanog Vlaja "pesnik", čoveka koga su poznavali svi putnici
iz vagona treće klase Kraljevskih i Jugoslovenskih železnica na relaciji Skoplje - Niš - Beograd...
O Vlajinoj vidovitosti svedoči i Vladimir Jovanović koji je s njim zajedno bio u
Banjičkom
logoru - Čika Vlaja je, kako da kažem, bio vidovit čoveki predskazivao
nam je sudbinu u logoru. Govorio je kako će većinu nas Nemac oterati u
svoju zemlju i da će se otuda malo vratiti kući. Jednom prilikom, pred
deportaciju, kazao je: "Ko bude sreće pa preživi, biće oslobođen petog,
petog, petog, petog. Tako je i bilo. Logor Ebenze u kome sam bio,
oslobođen je 5. 5. 45. u 5 sati.
Javljanje Božjeg glasa:
"Pesme da sastavljaš i događaje predviđaš"

Vladimir Vlaja Milić je Raji Maričiću ispričao kako mu je od boga dato da piše pesme.
Kao dete zaspao sam na livadi na kojoj sam čuvao ovce. Tad mi se u snu
javio glas. Reče mi da je Božiji i kaza: "Od sada, čim se probudiš ti
ćeš moći da sastavljaš svakojake pesme i da predviđaš događaje. Kad sam
se probudio ja sam odmah sastavio pesmu, predviđao sam ljudima sudbine,
neki su mi verovali, neki se smejali, neki slegali ramenima. Kad sam
bio u pravu, u ratu, opet mi se javio taj glas. Bilo je to pred borbu s
Bugarima. Rekao je da ćemo pobediti Bugare. Kad su oficiri čuli tu moju
pesmu, dozvolili su da idem od rova do rova da hrabrim iuveseljavam
vojsku. Ja sam znao da ću preživeti tri rata, da ću mnogo da se napatim
i daću biti ranjen.
Ima ljubavnih, a ima i mrsnih,
što nisu za oženjene

Za Vlaju nisu znali samo u Smederevskoj Palanci,nego i celoj Jugoslaviji. U Smederevskoj Palanci je pre rata bio
stacioniran V konjički puk kraljice Marije, pa su vojnici kupovali njegove pesmarice, naročito one ljubavne i mrsne.
- Jednom prilikom kad sam bio u Skoplju pitaju me odakle sam, a kad rekoh od Smederevske Palanke, oni će: "Pa
ti si iz kraja Vlaje pesmara" - priča nam Raja Maričić. - U Prištini sam se jedne godine na pijaci upoznao s
nekim Šiptarom. Kad ču da sam iz Smederevske Palanke poče da se hvali kako kod kuće ima Vlajine pesmarice. Slično
sam doživeo i u Ljubljani. Kad im rekoh odakle sam, oni u glas: "A Vlaja pesnik, imamo njegove pesmarice. I ja
sam imao mnogo njegovih pesmarica. Davao sam, naročito one sa erotskom poezijom, drugima da čitaju pa mi nisu vratili.
Neke mi, da budem iskren, žena bacila. Grdila me i prebacivala da sam oženjen čovek i šta će meni te pesme.
Autoru knjige "Vlaja iz Glibovca" Predragu Cvetkoviću mnogi kazivači su predočili da je on mogao "hiljadu
dana i hiljadu noći bez prestanka da sastavlja pesme i deklamuje ih".
- Njegove pesmarice imale su obično od osam do 16 strana i bile štampane u proseku od 20 do 25.000 primeraka, priča
Cvetković. - Prodavao ih je za dinar po primerku, a kad je osetio da se nacionalna valuta ljulja, na korici pesmarice
je štampao: cena prema skupoći!
Među njegovim pesmama, a bilo ih je preko 1000, jedna se posebno izdvaja. Nosi naslov "Kecelja".
Oj keceljo visoka planino
što pod tebe crna gora raste
i u gori bunar vrele vode
Na bunaru crvena ćuprija
tu dolazi gologlav delija
glavom klanja oće da se banja.
Nazad na vrh
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu