Lope de Vega

Bik me dohvati

Bik me dohvati, nevjesto lijepa,
kod praga tvog,
i niti da si rekla:
»Cuvao te Bog!«

Mladi bik sa svadbe tvoje
kod tvojih me vrata stiže
i kada me uvis diže
smijali se svi iz sela,
a ti, mirna i vesela,
puna zadovoljstva svog,
niti da si rekla:
»Cuvao te Bog!«

BUHA

Ubode neka živa stvarca kleta
u bijele grudi lijepu Leonoru:
dragulj s biserjem, sjaj ružina cvijeta
taj trag gdje zubi nevidljivi oru.

Ona, ljutita, smoci u tom trenu
dva sjajna vrška na bijelim prstima
i gnjecec njima buhu prestrašenu
u jednoj kazni dv'je osvete ima.

Izdišuc, buha rece: "Jao, boli!
Za sitan ubod hoce me ubiti!"
Ja rekoh: "Buho, tebe sreca prati;

ustavi dah i Leonoru moli
nek pusti da je ubodem gdje i ti,
i svoj cu život za smrt tvoju dati."

Crnka


Bijela sam vam bila ja,
a kad žetva zapocela,
na suncu sam pocrnjela.
Ja sam bijela bila, znam,
prije, kada nisam žela,
ali sunce nije dalo
da i dalje bude bijela
ova vatra moga tijela.
U svanuce mog života
kao ljiljan bijah bijela,
al me sunce ogrijalo
i tako sam pocrnjela.

DOK POTOCI SVUD ŽUBORE

U ovome divnom lugu,
dok potoci svud žubore,
bezbroj ptica poje tugu
ljubavi i ljubomore.
Svuda zvone strune vode,
taj prirodni instrument,
i ko kristal pun ugode
rastapaju mrzli led.
Dok žubori potok ubav,
ptice poju, bruji gora:
nema slave što je ljubav
ni patnje što je ljubomora.

ICI, OSTATI...

Ici, ostati, ostajuc otici,
pust otic, ici duše izgubljene,
slušati, vezan, slatki glas sirene
i od jarbola ne moci odici;

ko jedro gorjet i nestati tako,
na mekom pijesku gradit zdanja puka,
pasti s nebesa, biti vrag pun muka,
i za sve to se ne kajat nikako;

sam govoriti sred samoce mutne,
na vjeru tražit još strpljivost svetu
i vjecnom zvati prolaznu ljepotu;

nijekat istinu, vjerovat u sumnje,
to je što zovu odsustvom na svijetu,
ognjem u duši, paklom u životu.

LAÐA UŽIVANJA

Danas ladja uživanja
od kraja se evo dijeli, —
da l' se tko ukrcat želi?
Danas ladja zadovoljstva
sa vjetrom u krmu krece
u kraj što je prepun srece,
u kom nema nespokojstva,
videc da je vjetar dobar,
od kraja se evo dijeli, —
da l' se tko ukrcat želi?

ODA SLOBODI
(odlomak)

Slobodo dragocjena,
vrednija si od zlata,
ništa na zemlji tebi ravno nije,
više si omiljena
neg blaga prebogata
što ih u sebi Južno more krije;
za tebe krv se lije,
ratovi vode i životi ginu
širom cijelog svijeta;
o slatki mire i ljubavi sveta,
ti od zla braniš i pružaš tišinu;
u tebi samoj spava
zlato, blago, mir i život i slava.

PASTIRU...

Pastiru, što si, uz prijazne zvuke,
probudio me iz sna dubokoga:
ti, što znak stvori od drveta toga
na kojem širiš svoje mocne ruke,

obrati na me oci milostivne,
jer te za kralja ljubljenog priznajem,
i da cu slijedit, rijec ti svoju dajem,
slatke ti zvuke i noge ti divne.

Cuj me, pastiru! Ti za ljubav stradaš,
pa nek te grijeh moj previše ne boli,
jer prijatelj si duša pokajanih.

Pricekaj,dakle; cuj plac mojih jada.
Al kako da te za cekanje molim,
kad znam da cekaš nogu prikovanih

Sonet na brzinu

Kad ine za sonet zamoli Juana,
velika briga poce da me brine,
jer stihova cetrnaest sonet cine,
al nu, cetiri vec su napisana.
Mišljah: bar rima da mi bude dana,
a evo vec sam sred druge kvartine,
pa ako stignem do prve tercine,
tad za kvartine briga je zbrisana.
Ulazim evo u prvu tercinu
i sve se cini da tu smetnje nema,
jer ovim stihom vec i ona minu.
Malo po malo i druga se sprema,
pa i trinaesti stih mi evo sinu;
broji cetrnaest, gotova je tema.

Vitez od Olmeda

U noci ga pogubiše,
dicnog viteza,
taj ponos Medine
cvijet od Olmeda.
Javiše mu sjene
da ne smije izaci,
upozoren bješe,
da ce ga zlo snaci,
dicnog viteza,
taj ponos Medine
i cvijet od Olmeda.

Zar sam ja vrijedan

Zar sam ja vrijedan da se brineš za me?
Isuse moj, ta što te k meni nosi,
te mi kod vrata, sav u hladnoj rosi,
provodiš noci zimske pune tame?
A srce nije moglo da se gane,
i ne otvorih. Kakve li sljepoce,
ako zbog mene, od mrzle hladnoce
sasušiše se tvoje ciste rane!
Koliko puta andjeo mi rece:
o dušo, pridji prozoru svojemu,
vidjet ceš, ceka, pusti ga unutra!
Ljepoto rajska, i svako sam vece
zborio: »sutra otvorit cu njemu«,
da bih to isto rekao i sutra.

Žena

Žena je dobro najvece u ljudi,
(ludost je reci da to nije tako)
ona nam daje život, dobro svako,
ona nam cesto smrt i otrov nudi.
Mirno se nebo u oku joj budi,
a mnogo puta paklu je jednako;
svijet vrijednost njenu uocava lako,
a covjek pati od podle joj cudi.
Ona krv daje, život nam podari,
i Bog ne stvori od nje ludje stvari:
sad andjeo je, sad gora od zmije.
Voli pa mrzi, miluje pa mrvi,
i žena, to je ko puštanje krvi
što katkad spasi, a katkad ubije.

Život

Covjecji život, kako Sokrat zbori,
kada poslovnost mucna njim ovlada,
potok je što se razlijeva i pada
dok se s olujom bijesnom mutan bori.
A život onog što mir sebi stvori
slican je blagom izvoru iz hlada
koji grgoljav, tih i prepun sklada
kroz šarno cvijece sveudilj žubori.
O kakvo li je bogatstvo i sreca
za onog koji samo dobro cijeni
kada slobodu u duši osjeca.
Jer poslovi su vazda otrov ljuti!
Blažen tko živi ko izvor maleni
što spor i miran nikad se ne muti!

Sonet o sonetu

Napisi mi sonet, Violante rece,
i bejah u skripcu ko stvor malo koji:
sonet cetrnaest stihova, znam, broji,
ali, ko od sale stih setvrti tece!
Misljah necu naci slikove najprece,
a um pola drugog katrena vec skroji,
i cim osmi stih se sa tercom spoji,
jad prestace da me zbog katrena pece.
Sad tercetu prvom krocih ispod krova,
i to desnom nogom bas, tako mi neba,
jer, gle, dostigoh mu do poslednjeg slova.
U tercetu drugom sumnja me koleba:
zar ispevah zbilja trianest stihova?
Cetrnaest, evo! Brojte, ako treba!