Beogradska ka5anija
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Ići dole
Laura
Laura
Ženski
Lokacija : Beograd
Datum upisa : 01.05.2010

Etika Empty Etika

Ned Jun 13, 2010 4:52 am
Aristotel se bavi etikom u svom delu "Nikomanova etika". Svaki čovek po svojoj prirodi teži sreći. Etika ispituje mogućnosti da tu sreću postignemo. Čovek može da bude srećan samo ukoliko razvije svoju specifičnu prirodu a to je razum i to na dva načina: teorijski i praktično. Zbog toga postoje dva tipa vrlina:

* Etičke vrline
* Dijanoetičke vrline (dijanoja = razum)

1. Etičke vrline su praktične, odnose se na ljudsku praksu, delatnost. One su vrline volje. Mi svojom voljom biramo svoju delatnost, praksu. One se postižu na taj način što se volja usmerava ka principu mere (zlatne sredine). To je sredina između preterivanja i zaostajanja za principom mere.

Npr. hrabrost je vrlina. Kao takva ona se nalazi na sredini između kukavičluka i nepromišljene smelosti. Ona je mera između ove dve krajnosti. Razum uvek treba da upućuje na princip mere.
Vrlina je darežljivost. Ona je sredina između škrtosti i rasipništva. Ona je mera između ove dve mudrosti.
Ponos je vrlina između malodušnosti i oholosti (prevelikog i premalog poverenja u sebe).
Vrlina je u umerenosti i nalazi se na sredini između dve krajnosti.
2. Dijanoetičke vrline su razumne vrline i one su teorijske. One podrazumevaju mudrost, razboritost i upućuju na bavljenje naukama. Bavljenje naukama omogućuje sreću naročitog tipa koje iskušavaju oni ljudi koji se bave proučavanjem uzroka svega što postoji. Proučavanje uzroka mora da vodi ka prvom uzroku – Bogu (uzroku uzroka). Malo bavljenje naukom odbija od Boga a više vodi ka Bogu.

Bilo da se radi o etičkim ili dijanostičkim vrlinama, sreća se uvek sastoji u skladu između želja i mogućnosti. Ona stoji na sredini između želja i mogućnosti. Bilo da se radi o teorijskim ili praktičnim stvarima. Ukoliko želimo da budemo srećni uvek moramo da vodimo o tome računa. Treba odmeravati svoje želje ali i mogućnosti. Ali to ne znači odustajanje od visokih ciljeva već samo treba biti realan. Treba težiti ostvarenju naših potencijala.

Ono što je izvan nas ne treba da bude izvor naše nesreće. Sreća je relativna stvar. To znači da se pojam sreće razlikuje od čoveka do čoveka. Čovek u različitim godinama svog života drugačije shvata sreću. Aristotel ne daje definiciju sreće. Sreća je relativna. Ko je bolestan sreća je da bude zdrav. Za onoga ko je siromašan sreća je bogatstvo...

Materijano bogatstvo, društveni ugled, čulna zadovoljstva ne treba da budu primarni životni cilj ukoliko želimo sreću ali to ne znači da ih treba u potpunosti isključiti iz života (Aristotel ne propoveda asketizam kao kod Diogena). Ukoliko sve stvari dolaze kao posledica u vrlini treba ih prihvatiti. Da bismo bili srećni vrline treba da budu naše navike. Treba ih upražnjavati da bismo bili srećni. One su nužan uslov za sreću.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Etika Empty Re: Etika

Uto Jan 04, 2011 12:55 am
Sreća je u delatnosti svojstvenoj samo čoveku

KNjIGA I

I - 1. Smatra se da svako stvaranje u umetnosti i svako istraživanje u nauci, isto tako i rad i odlučivanje uopšte, teže nekom dobru; stoga je pravilno definisati dobro kao ono čemu sve teži. ...

II - 1. Ako sad za ostvarljive zadatke postoji takav cilj da mu težimo zbog njega samog, dok sve ostalo želimo samo s obzirom na taj cilj, i ako ne preduzimamo neku stvar s drugim ciljem pred očima - (što bi se tako pridužavalo u nedogled dok bi naša [životna] želja ostala neostvarena i uzaludna) - takav cilj [kojem se teži zbog njega samog] morao bi nesumnjivo da znači dobro po sebi, i najveće dobro. ...

IV - 1. Da se vratimo sada na ono što kažemo u početku: pošto svako znanje i svako opredeljenje teži nekom dobru, koje je onda to dobro za koje možemo reći da je cilj nauke o državi i koje je vrhunsko do svih ostvarljivih dobara? - 2. U pogledu naziva postoji, uglavnom, kod većine saglasnost: jer i obrazovani i neprosvećena većina kažu da je to sreća ...

VII. ... - 5. Čini se da je takav cilj sreća, jer nju biramo uvek zbog nje same, a nikada zbog nečeg drugog, dok društveno priznanje, uživanje, jak um i sva [druga dobra] biramo za cilj, doduše i zbog njih samih (jer mi bismo se opredelili za svako od tih dobara čak i kad ništa drugo ne bismo time dobili), ali se za njih odlučujemo i zbog sreće, jer u njima vidimo sredstvo za sreću. Dok, naprotiv sreću niko neće uzeti za cilj zbog nekog od gorenavedenih ciljeva [počasti uživanja, uma], ili zbog kojeg drugog cilja. …- 9. Svi se, međutim slažu s tim da se sreća može definisati kao najveće dobro, ali se [od nas] traži da jasnije kažemo šta je ona ustvari. - 10. To bi se možda lako postiglo ako bi se shvatio zadatak čoveka. Jer kao što se, bez sumnje, za frulaša i za vajara i za svakog umetnika, i uopšte za svakoga ko ima pred sobom delo i [njegovo] ostvarenje, dobro i uspelo sastoji u [ostvarenom] delu, isto bi se moglo reći i za čoveka, pod uslovom da postoji neki njegov zadatak. ... - 13. Preostaje [kao specifična odlika čoveka] život ispunjen delatnošću koja je svojstvena razumnom biću, i to takvom biću koje se, s jedne strane, pokorava razumu, a s druge, i samo poseduje samo razum i misli.

... - 14. … ako je tako; onda bi, po našem mišljenju, zadatak čoveka bio da vodi život koji se sastoji u razumnoj duševnoj delatnosti i razumnim postupcima, a zadatak čoveka koji se ističe vrlinom da to isto čini pravilno i na najbolji način.
Aristotel, Nikomahova etika, str. 3 - 13. (1094a-1098a)
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Etika Empty Re: Etika

Uto Jan 04, 2011 12:55 am
Podela vrlina

KNjIGA I

XIII - ... - 19. Ako, pak, treba smatrati da i ovaj poslednji deo duše poseduje razum, to će značiti da je i onaj deo duše koji poseduje razum dvojak - delom stvarno razuman i ima razum u sebi, a delom takav da je samo poslušan prema razumu, kao u gornjem primeru kada dete sluša očev razum.

- 20. Na osnovu navedene razlike određuje se i pojam ljudske vrline. Mi ga delimo u dve klase: klasu intelektualnih [odn. dijanoetičkih ili logičkih] i klasu moralnih, etičkih vrlina. U intelektualne vrline spadaju: znanje [ sofia ], moć shvatanja odnosno inteligencija [ sinesis ] i pamet [odnosno praktična mudrost - fronesis ]; a u moralne: plemenita velikodušnost i razboritost [odnosno vladanje sobom]. Govoreći o karakteru, mi nećemo za nekoga reći da je znalac ili inteligentan, nego da je [na primer] blag ili razborit i umeren. Ali mi hvalimo i obrazovanog i mudrog zbog duhovnog stanja, a takva postignuta duhovna stanja koje su vredna hvale nazivamo vrlinama.
Aristotel, Nikomahova etika, str. 24-25. (1103a)

KNjIGA II

I - 1. Kao što smo videli, vrlina se deli na dve vrste - na intelektualnu i na moralnu. Intelektualna duguje i svoj opstanak i svoj razvoj uglavnom nastavi, i zato ona zahteva vremena i iskustva; moralna vrlina, naprotiv, dolazi sa navikom, po čemu je i dobila ime koje se vrlo malo razlikuje od naziva za običaj.
Aristotel, Nikomahova etika, str. 26. (1103a)

(U ovom prevodu vrlina praktične mudrosti (gr. fronesis ) je prevedena našom rečju "pamet", dok se u lekciji za praktičnu mudrost upotrebljava re č "razboritost", takođe, grčko "sofia" je ovde prevedeno kao "znanje", a u lekciji je to "mudrost". - prim. aut.)
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Etika Empty Re: Etika

Uto Jan 04, 2011 12:56 am
Vrlina je sredina između krajnosti

KNjIGA II

VI ... - 15. Vrlina je, prema tome, odabiračka sklonost volje koja se drži sredine u odnosu na nas, razumom određene, i to određene tako kako bi to uradio razuman čovek. U stvari, to je sredina između dva rđava smera: preterivanja i zaostajanja za merom; - ... - 17. Zato, ako se traži suština i definicija - kojima se nešto pojmovno određuje - vrlina je sredina [tj. prava mera], ali u odnosu na pravu vrednost i najveće dobro vrlina je vrhunac.

- 18. Međutim, nisu svako osećanje i svaka radnja sposobni za tu sredinu [pravu meru]. Neka su već samim svojim imenom sjedinjena sa porokom, kao, na primer, zluradost, bestidnost, zavist, a od radnji preljuba, krađa, ubistvo; sve to i tome slično osuđuje se jer je rđavo samo po sebi, a ne zato što ga je suviše ili premalo.

VII ... - 2. Za plašljivost i ludu smelost sredina je hrabrost. ... - 3. Kod uživanja i nezadovoljstva (ne svakog uživanja i nezadovoljstva, naročito ne svakog nezadovoljstva) sredina [odnosno prava mera] je umerenost [tj. samosavlađivanje] ... - 4. Kod davanja i uzimanja novca sredina [prava mera] je velikodušnost, njeno prekoračenje i nedostatak su rasipništvo i škrtost.
Aristotel, Nikomahova etika, str. 34-36. (1107a-1107b)
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Etika Empty Re: Etika

Uto Jan 04, 2011 12:56 am
Praktična mudrost (razboritost)

KNjIGA VI

I ... - 5. ... Treba shvatiti da se racionalni deo [duše - prim. aut.] sastoji iz dva dela: jedan kojim opažamo [pojave i stvari], čiji principi ne mogu da budu drugačiji nego što su, i drugi, čijim posredstvom shvatamo ono što može da bude i drukčije. ...

V - 1. Što se tiče praktične mudrosti ( fronesis ), nju ćemo razumeti najbolje na taj način što ćemo utvrditi koje ljude nazivamo pametnim. Obeležje pametnog čoveka je to da je on u stanju da pravilno rasuđuje o tome šta je za njega dobro i korisno, i to ne u nekom specijalnom pogledu, na primer u pogledu zdravlja ili telesne snage, nego uopšte u svemu što vodi pravilnom načinu življenja. ... Prema tome, pametan čovek uopšte bi bio onaj ko pravilno rasuđuje [odlučuje]. - 3. Međutim, niko ne odlučuje o stvarima koje uopšte ne mogu da budu drukčije, niti o takvima koje uopšte nije u stanju da sprovede. Ako je, dakle, znanje povezano s dokazivanjem i ako ne postoji dokaz za stvari čiji principi mogu da budu i drukčiji (jer sve te stvari mogu da budu i drukčije), a nije moguće odlučivati o stvarima koje su nužne, onda praktična mudrost ne može biti isto što i znanje i umetnost. ... - 4. Preostaje, dakle, da je praktična mudrost istinska sposobnost delanja s pravilnim rasuđivanjem o onome što je za čoveka dobro ili zlo. Cilj stvaralaštva je izvan samog stvaralaštva. To nije slučaj kod delanja: tu je cilj samo pravilno delanje.
Aristotel, Nikomahova etika, str. 118 i 122. (1138a i 1140a-1140b)

XIII - 1. Kada se prirodnom daru pridruži um, onda se pokazuje [ta željena razlika] u praksi, i tada osobina koja je samo ličila na vrlinu postaje vrlina u pravom smislu. Kao što postoje dva oblika moći prosuđivanja - vrsnoća [veština] i praktična mudrost - tako i u oblasti izgrađivanja karaktera postoje dva oblika - prirodna [urođena] vrlina i vrlina u pravom smislu. Od ovih dveju ona u pravom smislu ne postaje bez praktične mudrosti. ...

- 5. Prema tome, Sokrat je mislio da su vrline intelektualna svojstva (jer sve one predstavljaju znanja); mi, naprotiv, tvrdimo da su one povezane sa intelektom.

- 7. Jasno je, međutim, čak i pod pretpostavkom da praktična mudrost nema značaja za dobro delanje, da je ona ipak potrebna, jer predstavlja vrlinu jednog dela intelekta, i zato ne može postojati pravilna odluka bez praktične mudrosti isto kao ni bez vrline. Jedna, naime, određuje pravilan cilj, a druga čini da se služimo pravilnim sredstvima za njegovo postizanje.

Aristotel, Nikomahova etika, str. 132-133. (1144b) (Iz prevoda su izostavljeni navodi originala na starogrčkom)
Sponsored content

Etika Empty Re: Etika

Nazad na vrh
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu