Beogradska ka5anija
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Ići dole
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Grčka mitologija - Page 2 Empty Grčka mitologija

Sub Jan 31, 2009 2:12 pm
First topic message reminder :

Grčka mitologija - Page 2 Crystalballhand

Koliko ste puta čuli neki izraz, a zapravo niste znali šta znači i odakle potiče…

1. PROMETEJEVA VATRA
Prometej je bio Titan i voleo je ljude. Želeći da im olakša život, ukrao je vatru s Olimpa. To se nije dopalo Zevsu pa je Prometeja okovao na planinu Kavkaz. Godinama je visio okovan, a svako jutro dolazio je orao da mu kljuca jetru, koja bi se preko noći obnovila. Strašnih muka oslobodio ga je Herakle.

2. PANDORINA KUTIJA
Zevs je kaznio ljudski rod jer su ljudi, dobivši vatru, postali moćni. Naredio je bogu Hefestu da od zemlje i vode načini prekrasnu devojku koju su ostali bogovi obdarili svojim darovima (Pandora = svim darovima obdarena). Pandora je dobila i kutiju koju nije smela da otvori. Kad ju je Hermes doveo na zemlju, u nju se zaljubio Epimetej, Prometejev brat. Nije poslušao savet da se ne ženi Pandorom. Pandora je sama, iz radoznalosti ili na nagovor Epimeteja, podigla poklopac i iz kutije su izletela sva moguća zla, nevolje, muke, obesti i bolesti koje su se razletele po svetu. Pandora je brzo zatvorila kutiju, ali bilo je prekasno. Ipak, na dnu je ostala nada.

3. JABUKA RAZDORA
Na svadbu smrtnika Peleja i morske nimfe Tetide bili su pozvani svi bogovi i boginje osim Eride, boginje svađe. Ona je sama došla na svadbu i pred Heru, Atenu i Afroditu bacila zlatnu jabuku s natpisom Najlepšoj! Boginje su se posvađale jer je svaka mislila da je baš ona zaslužuje.

4. PARISOV SUD
Boginje nisu mogle da se slože kojoj će pripasti zlatna jabuka pa su otišle kod Zevsa. On ih je poslao na planinu Idu iznad Troje gde je pastir Paris, ne znajući još da je sin trojanskog kralja Prijama, čuvao kraljeva stada. Paris je bio neodlučan, jer su sve tri bile prelepe. Svaka je ponudila Parisu nešto za nagradu ako baš njoj da zlatnu jabuku. Hera mu je ponudila vlast nad celom Azijom, Atena slavu i pobedu u svakom ratu, a Afrodita najlepšu ženu na svetu. Pastir je jabuku dodelio Afroditi.

5. PENELOPINA VERNOST
Penelopa se za Odiseja udala iz ljubavi a kad im se rodio sin Telemah, Odisej je morao u Trojanski rat. Rat je trajao deset godina, a još deset godina Odisej je lutao morima dok se nije vratio na Itaku. Dvadeset godina Penelopa je verno čekala muža, a s vremenom su počeli da je opsedaju prosci. Penelopa je htela da dobije na vremenu pa je varala prosce. Izjavila je kako će se udati za jednog od njih kad starom Odisejevom ocu Laertu isplete pogrebno ruho. Ona je noću parala ono što je po danu isprela, no prosci su to otkrili. Kad se Odisej vratio, pobio je sve prosce.

6. SCILA I HARIBDA
Bile su morske nemani koje su uništavale brodove. Scila (ona koja razdire) bila je opasna litica o koju su se razbijali brodovi. Imala je šest glava na dugačkim vratovima i dvanaest kandži kojima je hvatala mornare. Sa sicilijanske strane vrebala je Haribda (ona koja usisava), opasan vir koji su brodovi mogli izbeći samo dok je spavala, a triput na dan je uvlačila i izbacivala vodu.

7. PESMA SIRENA
Bile su ćerke muze Terpsihore i sve su lepo pevale pa su i same Muze izazvale na dvoboj, koji su izgubile. Muze su ih kaznile tako što su ih pretvorile u čudovišta s ptičjim telom i ženskim glavama. Živele su na cvetnom ostrvu blizu Scile i Haribde i svojim glasom mamile mornare koje bi zadavile i pile im krv. Odoleo im je samo Odisej.

8. SFINGINA ZAGONETKA
Sfinga je neman sa ženskom glavom, lavljim telom i ptičjim krilima. Živela je na planini pokraj Tebe i putnicima postavljala zagonetku koju je saznala od Muza. „Ko ujutro ide na četiri noge, u podne na dve, a uveče na tri”? Sve ljude koji nisu znali odgovor Sfinga bi rastrgla. Zagonetku je rešio Edip: „To je čovek”, a Sfinga se bacila sa stene.

9. EDIPOV KOMPLEKS
Edip je u neznanju ubio svog oca tebanskoga kralja Laja. Rešivši Sfinginu zagonetku postao je tebanski kralj i, ništa ne sluteći, oženio se svojom majkom Jokastom s kojom je imao četvoro dece. Kad je saznao istinu, oslepeo se kopčom sa haljine svoje majke i supruge pošto se ona obesila.

10. HIMERA
Bila je Kerberova sestra. Kombinacija je lava, divlje koze i zmije sa zmajskom glavom. Imala je divovsku snagu i bljuvala je vatru. Ubio ju je strelom Belerofont, približivši joj se na krilatom konju Pegazu kojeg je uhvatio na izvoru.


Poslednji izmenio MustraBecka dana Ned Jul 19, 2009 5:59 pm, izmenjeno ukupno 1 puta

MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008

Grčka mitologija - Page 2 Empty Re: Grčka mitologija

Ned Feb 01, 2009 4:33 am
Argoovo putovanje
Nakon prinošenja žrtava u čast Apolonu, Argonauti su se sa obale, kod mesta Pagas, ukrcali na brod. Sva predskazanja u vezi ovog putovanja bila su pozitivna, i brod je isplovio.
Na početku svog putovanja prvo su se zaustavili na ostrvu Lemno gde su zatekli samo žene, jer su svi muškarci sa ostrva u to vreme bili ubijeni. Argonauti su obljubili žene sa ostrva, kako bi dobile sinove, a zatim ponovo isplovili. Prešli su Samotraku, ušli su u Helespont i stigli su do Kizika. Tu, na zemlji Doliona, veoma lepo ih je dočekao njihov kralj, Kizik, zajedno sa svojim podanicima. Kada su, medjutim, nakon nekoliko dana otišli odatle, nepovoljni vetrovi su ih ponovo vratili na isto mesto.
Nesporazum koji se nakon iskrcavanja dogodio, bio je sudbonosan i koban za Dolione, naime niti su oni prepoznali Argonaute, niti su Argonauti prepoznali Dolione. Izmedju njih je buknuo besan rat, u kome su Kizika i njegove podanike Argonauti bukvalno zaklali. Kada je greška bila uočena, već je bilo kasno da se bilo šta ispravi, ali su doskorašnji Ijuti protivnici ipak ukazali dužno poštovanje svima koji su poginuli, a na kraju se i pokajali za učinjeno krvoproliće.
Na obaiama Misije, gde su kasnije dospeli, Nimfe su sa sobom povele Hilu, omiljenog Heraklovog prijatelja. Herakle se tu zaustavio tražeći svog prijatelja, a pridružio mu se i Polifem, tako da je Argo putovanje nastavio bez njih. Ploveći uz obalu zemlje proroka Fineje, Argonauti su Fineja oslobodili užasnih Harpija, dok im je on, za uzvrat, prorekao budućnost i dao savete u vezi Simplegadskih (Sudarnih) stena. Naime, to su bile pokretne, lutajuće stene koje su se razdvajale a zatim ponovo spajale, smvivši izmedju stena svaki brod koji bi tuda prošao.
Finej ih je savetovao da najpre puste jednog goluba, da prodje izmedju Simplegada. Ukoliko bi golub uspeo da prodje, tada bi i oni mogli da se provuku kroz stene, u suprotnom, ne bi trebalo ni da pokušavaju. Argonauti su ga poslušali i pustili goluba. On je prošao Simplegade koje su mu pri tome isčupale samo nekoliko pera sa repa. Tako je bilo i sa prolaskom Argoa: brod je prosao sa lakšim oštećenjima na zadnjem delu. Napokon, nakon mnogih peripetija, Argo je, sa svojom posadom, pristao u zemlju kralja Ajeta.

U Kolhidi
Samo što je stigao u Kolhidu, Jason je odmah otišao kod kralja Ajeta i ispričao mu sve u vezi misije koju mu je Pelija dodelio. Ajet je pristao da mu preda zlatno runo, ali pod jednim uslovom.
Da Jason sam, i bez ičije pomoći prvo ujarmi dva bika, plamenog daha i sa gvozdenim kopitima, koji su bili Hefajstov dar, a zatim da poore jedno polje, pa da ga zaseje zubima zmaja, koje mu je dao.
Medeja, Ajetova kći, koja je bila poznata čarobnica, odmah se zaljubila u Jasona, i od njega izmamila obećanje da će je uzeti za ženu i povesti sa sobom pri povratku, ukoliko mu pomogne. Dala mu je čarobni melem kojim je trebalo da premaže svoje telo, pre nego se suoči sa bikovima, kao i štit. Takodje ga je upozorila, da će iz zasejanih zmajevih zuba odmah izniknuti naoružani borci, spremni da ga ubiju. Potom ga je savetovala, da izmedju njih iz daleka baci jedan kamen, kako bi se oni medjusobno posvadjali, a zatim i poubijali, pokušavajući da otkriju ko je bacio kamen.
Tako je Jason, uz Medejinu pomoć, uspeo da ispuni uslove koji su mu bili zadati.
No, Ajet se nije držao datog obećanja, već je, naprotiv, pokušao da spali Argo i poubija sve Argonaute. Tada je Jason, uz Medejinu pomoć, nakon što je uspeo da uspava zmaja, čuvara runa, uzeo je zlatno runo, i odmah, zajedno sa Medejom, požurio da što pre pobegne.
Onog trenutka, kada je Ajet saznao za Jasonovo i Medejino bekstvo, a zatim i za kradju zlatnog runa, dao se u poteru za Argoom. Tada je Medeja, kako bi ga usporila, ubila svoga brata Apsirta, koga je povela sa sobom na brod, pa je tu i tamo bacala u more po neki deo njegovog raskomadanog tela. Nesrećni Ajet, pokusavajući da prikupi sve komade tela svog voljenog sina, izgubio je veoma mnogo vremena, i tako beguncima omogućio da dobiju na vremenu, i uspeju da pobegnu dovoljno daleko.

Argoovo Iutanje
Dok je Ajet, pristavši na nekoj od obala Crnog mora, sahranjivao svoga sina, Argo je nastavio svoj put. Plovio je Dunavom, koji je tada spajao (kako kažu) Crno sa jadranskim morem, doplovio do mesta Heridano (Pad), pa Rodano, u zemlji naseljenoj Ligerima i Keltima, da bi ponovo stigao do Mediteranskog mora i plovio pored ostrva Sirena.
Iz daleka je dopirao čarobni zvuk njihove pesme. Tada je Orfej, Trakijski muzičar, svojom melodičnom lirom i nadarenim glasom toliko lepo zapevao, da se niko od posade nije odazvao pozivu Sirena. Orfejeva nostalgična melodija podsećala ih je na njihove domove i voljene osobe koje su ih čekale u domovini, upalivši u njima plamen žudnje za povratkom.
Argonauti su, nakon mnogih lutanja, prolazeći pored Kirke, Skile i Haribde, zatim pokraj ostrva Fajaka i obala Libije stigli do Krete, gde su se susreli sa gigantom Talom, mehaničkim čudovištem, koji je bio delo Hefajstovih ruku. Pomoću Medejinog lukavstva i njenih čarolija, uspeli su da onesposobe Tala, koga je Minoj držao, da bi mu branio ostrvo od napadača.

Povratak u Jolk
Nastavivši svoj put, ploveći Kritskim morem, pod veoma lošim vremenskim uslovima, Argonauti su prešli u Egejsko more, da bi na kraju stigli i do Jolka, noseći sa sobom dragoceno zlatno runo. Konačno je došao čas da Jason zatraži nazad presto koji mu je preoteo kralj Pelija.
Pelija, koji je u medjuvremenu poubijao sve Jasonove rodjake, odbio je da vrati presto zakonitom nasledniku. Zbog toga je Jason bio prinudjen da još jednom pribegne magijskim sposobnostima i lukavstvu svoje žene.
Medeja je uspela da udje u palatu, i da ubedi Pelijine kćeri da ubiju svoga oca, slagavši ih, da bi to bio samo deo rituala, koji bi Pelija učinio ponovo mladim. Od ovog dogadjaja pa nadalje, mit se nastavlja u više verzija.
Po jednoj verziji, Jason je, zajedno sa Medejom vladao Jolkom, a obrazovanje njihovog sina, koga su kasnije dobili, poverili su Kentauru Hejronu, dok su po drugoj verziji, otišli da žive na Korint, prethodno ustupivši presto jedinom Pelijinom sinu, Akastu.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Grčka mitologija - Page 2 Empty Re: Grčka mitologija

Ned Feb 01, 2009 4:37 am
Persej, Zeusov i Danajin sin, bio je junak sa Arga. Jednom je, njegov deda Akrisije upitao proročište postoji li mogućnost da dobije muškog naslednika. Odgovor preročišta bio je da će mu ćerka Danaja, roditi unuka koji će ga ubiti.
Akrisije je, da bi sprečio| ostvarenje proročanstva, zatvorio Danaju u jednu podzemnu pećinu sa bronzanim zidovima. Zeus je, medjutim, uspeo da se provuče kroz jednu pukotinu na pećini, pretvorivši se u zlatnu kišu i tako dopre do Danaje, I je zatim obljubio.
Danaja je rodila sina, koga je mesecima krišom negovala, dok nije malo odrastao. Kada je Akrisije saznao o rodjenju deteta, nije poverovao u Zeusovo učešće, već je ubio Danajinu dadilju, koju je smatrao saučesnicom, a zatim je svoju kćer, zajedno sa unukom, zatvorio u drveni kovčeg kojeg je bacio u more. Nošen talasima kovčeg dospe do obale Serifa, gde ga je ribar Diktis, brat ostrvskog tiranina Polidekta, pokupio. Diktis ih je toplo primio, pa je Persej u njegovom domu odrastao, sve dok nije postao snažan mladić, obdaren mnogobrojnim vrlinama.
Kasnije se Polidekt zaljubio u Persejevu majku, medjutim nije smeo da joj smeta, jer je Persej bio veoma odan svojoj majci, pa se Polidekt držao po strani. Jednom je Polidekt priredjivao večeru, na koju je pozvao mnogobrojne prijatelje, a medju njima i mladog Perseja. Tokom večere upitao je sve prisutne šta bi mu poklonili ukoliko bi im se ukazala odgovarajuća prilika.
Svi su redom odgovorili, kako bi za jednog kralja konj bio najprikladniji poklon. Jedino je Persej odgovorio da bi za kralja doneo čak i Gorgoninu glavu. Polidekt je tada, iskoristivši njegovu izjavu, zatražio od Perseja da mu donese glavu Gorgone, inače će, ako to ne učini, prisiliti Danaju da podje za njega. Tako je Persej pošao u polragu za Gorgoninom glavom.

Persejevi uspesi i osveta
Atena i Hermes su pomagali Perseju da ostvari svoje obećanje. Lukavstvom je pronašao Nimfe, koje su mu pozajmile krilate sandale, tobolac i Hadov šlem, sa kojim je postajao nevidljiv, dok ga je Hermes naoružio veoma oštrim srpom.
Kada je stigao do Gorgona, zatekao ih je na spavanju. Krilatim sandalima Persej je odleteo visoko i odatle odrubio glavu Medusi, gledajući pri tome, kako se ne bi okamenio, sve vreme odraz njenog lika na glatkoj površini svog bronzanog štita koje mu je pridržavala Atena. Kada joj je heroj odsekao glavu, iz Medusinog vrata iskočili su Pegas i gigant Hrisaor. Odsečenu glavu je strpao u svoj tobolac, i krenuo na put. Uzaludno su ga dve Medusine sestre proganjale. Persej je postao nevidljiv noseći Hadov šlem.
Na svom povratku Persej susreće prelepu devojku, Andromedu, koju je oslobodio njenih stega, spasivši je od opasnog morskog čudovišta, koje je pretilo da će je rastrgnuti. Andromedini roditelji su dali svoj pristanak da se njihova ćerka uda za svog spasioca, medjutim, izvesni Finej, njen ujak, koji je nameravao da se njome oženi, počeo je da kuje zaveru protiv Perseja.
Kada je poznati heroj saznao o zaveri koju su mu pripremali, iz tobolca je izvukao Medusinu glavu, a zaverenici su se, samo od njenog pogleda odmah okamenili. Na isti način, Persej je kasnije kaznio i Polidekta, kada se vratio na Serif i saznao, kakvim je sve pritiscima Danaju izložio u Persejevom odsustvu, ne bi li je primorao da podje za njega. Kada su se i Polidekt kao i njegova družina pretvorili u kamene kipove, Persej je na presto ustoličio Diktisa, čoveka koji ga je usvojio i bio mu kao otac, a zatim je pošao sa Andromedom nameravajući da se vrati u svoju domovinu, Arg, i tamo pronadje svog dedu.
Akrisije, saznavši za dolazak svoga unuka, i imajući na umu dobijeno proročanstvo, ubrzo pobeže. No, svoju sudbinu nikako nije mogao da izbegne jer je bio pozvan, kao posmatrač, na takmičenje koje je organizovao kralj Larise, Teutamid, na koje je takodje, kao učesnik bio pozvan i Persej. Disk koji je bacio njegov unuk, skrenuo je sa puta, udario ga i na mestu usmrtio.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Grčka mitologija - Page 2 Empty Re: Grčka mitologija

Ned Feb 01, 2009 4:38 am
Belerefont je bio Posejdonov sin, ali se medju smrtnicima njegovim ocem smatra Glauk, koji je bio Sisifov sin, iz kraljevske kuće sa Korinta. Majka mu je bila Eurinoma, kći kralja Nisa i Megare. Ovaj heroj je svoj nadimak dobio nakon što je, sasvim slučajno, ubio Korintskog tiranina Belera.
(Belerefont = Belerov ubica).
Nakon ovog ubistva, bio je primoran da pobegne sa Korinta i ode u Tirint, kod kralja Proita, kako bi se iskupio. Na nesreću, za vreme njegovog boravka tamo, u njega se, tog mladog i lepog muškarca, zaljubila Anteja, Proitova žena, no, on je, poštujući njenog muža i ceneći gostoprimstvo koje mu je on ukazao, odbio njenu Ijubav. Tada ga je ona, da bi mu se osvetila, lažno optužila kod Proita, da je navodno on pokušao da je zavede, zahtevajući istovremeno od kralja da ubije Pegasovog jahača.
Proit je tada odlučio da Belerefonta pošalje u Likiju, svome tastu Jobatu, jer nije želeo, poštujući nepisane zakone gostoprimstva, da ga on sam ubije. Jobat je primio Belerefonta uz sve počasti, ukazavši mu tokom sledećih devet dana nevidjeno gostoprimstvo, organizujući svakog dana rituale na kojima je u njegovu čast žrtvovao po jednog bika, pa je tek desetog dana otvorio pismo koje mu je preko Belerefonta poslao njegov zet.
Jobat je, čitajući pismo i videvši Proitovu poruku, da treba da ubije Belerefonta, odlučio da pošalje ovog junaka da ubije strašno čudovište Himajru, koju je držao kralj Karije, Amisodar. Belerefont je pristao na Jobatov zahtev. Najveću teškoću pri izvršavanju tog zadatka predstavljao je plamen kojeg je Himajra izbacivala čak i sa velike daljine. Medjutim tu mu je u pomoć priskočio izvanredni Pegas, koji je poleteo visoko, zajedno sa svojim jahačem, omogućivši mu da, sa velike visine, pogodi Himajru svojim strelama.
Posle Himajrinog smaknuća, Jobat je uputio Belerefonta protiv divljih i ratobornih Solimljana. Kada je heroj pobedio i Solimljane, dobio je naredjenje da ratuje protiv Amazonki. Ishod i ove bitke je za njega bio pobedonosan. Jobat je, zatim, ne znajući više šta još može da učini kako bi ubio Belerefonta, formirao grupu odabranih muškaraca koji su ga čekali u zasedi, sa namerom da ga ubiju. Belerefont je i njih pobedio.
Tada se kralj Likije uverio da je ovaj junak božanskog porekla, pa mu je otkrio zahtev koji je dobio od Proita, ali ga je, diveći se njegovoj hrabrosti, sa velikim poštovanjem, uzeo za zeta, ostavivši mu kasnije i svoje kraljevstvo.
Sa Filonojom, Jobatovom ćerkom, Belerefont je imao dva sina, Isandra i Hipoloha i jednu ćerku, Laodameju. Ipolohov sin se zvao Glauk a Laodamejin Sarpidon, i obojica su bili vodje Likijske vojske u trojanskom ratu. Oba Belerefontova unuka, prema Homerovom pisanju u llijadi, izdvajala su se
hrabrošću medju istaknutim Trojanskim junacima. Ovo u stvari, predstavlja još jedan
dokaz o zajedničkom, grčkom poreklu Ahajskih i Trojanskih ratnika.
O Belerefontovoj smrti postoji priča, da je mnogo godina kasnije nepromišljeno poželeo da se popne na Olimp, na krilatom Pegasu i tamo razgleda Zeusov dom, i šta više, da učestvuje u savetu bogova. Zeusa je veoma naljutila ta nadobudnost, pa je njegovom voljom krilati konj zbacio svog jahača sa velike visine, i tako ga ubio. Pegas se kasnije vratio na Olimp, gde je i pripadao. Donosio je Zevsu grom i služio boginji lo (Zori) koja je donosila dan. Na Korintu i u Likiji, Belerefonta su slavili kao velikog heroja, dok Homer u svojoj llijadi pominje prijateljske odnose Belerefonta i kralja Kalidikije, Ojneja.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Grčka mitologija - Page 2 Empty Re: Grčka mitologija

Ned Feb 01, 2009 4:39 am
Dedal, Atinski kovač, vodio je poreklo od Kekropove kraljevske porodice, odnosno od prvog Atinskog kralja. Bio je veliki umetnik, skulptor i arhitekta, jednom rečju, jedan od najinventivnijih pronalazača svoga doba.
Jednom je ovaj nadareni majstor, zaslepljen Ijubomorom prema svom rodjaku i učeniku Talu, izvršio zločin, ubivši ga. Tal, koji je veoma rano pokazao i dokazao da će prerasti u vrsnog majstora, posmatrajući zmiju kako koristi svoje čeljusti, jednog dana je izmislio testeru. To mu je donelo slavu, i Dedal ga je, u jednom nastupu Ijubomore, gurnuo sa Akropolja. Kada se saznalo o tom njegovom zločinu, Areopag ga je kaznio progonstvom.
Dedal se, tako našao na Kreti, kod Minoja, gde je izmedju ostalog, izgradio i poznati Lavirint, odnosno palatu, u kojoj su se nalazili mnogobrojni hodnici, koji su bili toliko komplikovano izgradjeni, da se u njima niko nije mogao orijentisati.
Tu je Minoj zatvorio Minotaura.
Za vreme svog boravka na Kreti, Dedal je dobio sina, Ikara, čija je majka bila Naukrata, jedna od Minojevih robinja.
Kada je Tesej stigao na Kretu sa namerom da ubije Minotaura, Dedal je poučio Arijadnu, kako da savetima pomogne tom heroju, da udje i izadje iz Lavirinta. Minoj se, kada je to saznao, toliko naljutio da je zatvorio majstora i njegovog sina u Lavirint. Dedal je stalno, u svom zatvoru razmišljao kako da pobegne sa Krete. Odjednom se setio da krila zalepi voskom, a potom ih pričvrsti za ramena.

Otac i sin su tako opremljeni zajedno krenuli na taj neverovatan let. Mladi Ikar, medjutim, nije sledeo očeve savete. Otac ga je savetovao da ne leti suviše nisko, da mu se krila ne bi pokvasila od morskih talasa, ali ni previše visoko, da ih sunce ne bi isuviše zagrejalo. No Ikar, nije izdržao i počeo je da leti visoko, sve dok mu sunce nije otopilo vosak na krilima, nakon čega je pao u more, koje se od tada naziva Ikarskim morem. Njegovo telo je Herakle pronašao na obližnjem ostrvu, koje od tada nosi ime Ikarija, gde ga je i sahranio.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Grčka mitologija - Page 2 Empty Re: Grčka mitologija

Uto Mar 24, 2009 6:07 pm
(grč. Ares, lat. Mars - Sin najvišeg boga Zevsa i njegove žene Here, bog rata)

Grci su stvorili jednog boga za rat vođen mudro, zato i pobednički, a drugog za rat vođen u slepom besu, stoga i neizvesnog ishoda. Boginja prvog od tih ratova postala je Zevsova kći Atena, a drugog Ares.

Ares je bio bog besnog rata, ratnog ubijanja i krvave borbe na bojnom polju. Voleo je rat radi rata, klanje radi klanja. Nije mu bilo posebno stalo do uzroka rata, a u većini slučajeva ni do njegovog ishoda. Radovao ga je ratni poklič, bojna vreva, zveket oružja i miris krvi. Jednako se radovao smrti boraca kao i njihovoj hrabrosti. Naličje te ljubavi prema ratu (ili njena logična dopuna) bila je mržnja prema poretku koji bi sprečavao da se rat rasplamsa. Potpomagao je svakoga ko je bio spreman da naruši mir. Zbog tih osobina Aresa nisu voleli ni bogovi ni ljudi. Sam Zevs rekao mu je nekoliko puta da mu je odvratan i da bi ga, da nije njegov sin, već odavno bacio u mračni Tartar.

Nije bilo bitke u koju se nije Ares upleo. S velikim štitom, oklopom i bronzanim mačem iznenada bi se pojavljivao na bojištima i sejao smrt. Redovno su ga pratili njegovi sinovi Dim i Fob, koji su bili otelotvorenja strave i užasa. Pred Aresovim bojnim kolima jurile su Erida, boginja svađe, i Enija, boginja ratnog klanja. Ares je savršeno vladao ratničkom veštinom, u to nije bilo sumnje, ali je u borbi bio nepouzdan i čas je pomagao jednu, a čas drugu stranu. Uprkos svojoj snazi i spretnosti, nije bio nesavladiv. Kad bi mu se misao zaslepila strašću, morao je da se povuče neslavno. Atena, koja nikada nije dozvolila da je bes nadvlada, uvek je pred njim odnosila pobedu. Čak mu se dogodilo da podlegne smrtnom čoveku. Uz Ateninu pomoć pod Trojom ga je kopljem ranio Diomed, vođa Argejaca. Ares je zaurlao od bola kao deset hiljada ratnika, sasvim ga je izdalo junaštvo, i jaučući je umakao sa bojišta na visoki Olimp. Jednom ga je savladao Herkul, ali je još pre toga bio podlegao i dvojici mladih giganata, Otu i Efijaltu. Svezali su ga lancima i zatvorili u metalnu posudu. Držali su ga zatvorenog punih trinaest meseci i da ga nije oslobodio bog trgovine Hermes, ostao bi tamo zauvek na radost ljudi. Inače, Ares je bio lep, stasit, mlad bog, iako ponešto vojnički grub, što je, naravno, privlačilo mnoge žene. U njega se zaljubila i sama boginja ljubavi i lepote, Afrodita, žena dobrog ali neuglednog boga Hefesta, i imala s njim petoro dece: Dima i Foba, sinove koji su nasledili sve odbojne Aresove osobine, zatim Erosa i Anterosa, koji su po svojoj naravi, bez sumnje, bili Afroditina deca, i divnu kćer Harmoniju. I s drugim boginjama i smrtnim ženama Ares je imao nekoliko potomaka. Smatrali su ga i praocem Amazonki, naroda ratobornih žena.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Grčka mitologija - Page 2 Empty Re: Grčka mitologija

Uto Mar 24, 2009 6:19 pm
Argonauti

(Grč. Argonautai, lat. Argonautae, doslovno značenje - "mornari s (lađe) Argo" - učesnici pohoda za zlatnim runom u Kolhidu)

Organizator i vođa tog pohoda bio je junak Jason iz Jolka u Tesaliji, na podsticaj jolskog kralja Pelije. Jason je bio sin kralja Esona i unuk Kreteja, osnivača Jolka, a Pelija je bio Kretejev pastorak. Iako je po naslednom pravu jolski presto trebalo da nasledi Eson, Pelija ga je proterao i prigrabio vlast u Jolku. Kad je Jason odrastao, zatražio je od Pelije da mu, kao zakonitom nasledniku, vrati vlast. Bojeći se Jasona, Pelija je naoko pristao, ali je postavio uslov da Jason velikim junačkim delom dokaže svoje sposobnosti budućeg vladara. Kad je Jason pristao, Pelija mu je naredio da iz Kolhide donese zlatno runo koje je pripadalo moćnom kralju Ejetu. To je bilo runo zlatnog ovna koji je u Kolhidu odneo Kretejevog sinovca Friksa da bi ga spasio žrtvovanja. Kralj Ejet je obesio runo o visoko drvo u svetom gaju boga Aresa, gde ga je čuvao džinovski zmaj koji nikada nije spavao.

Domoći se zlatnog runa bilo je - prema opštem uverenju - gotovo nemoguće. Već samo putovanje u Kolhidu (na današnjoj crnomorskoj obali Kavkaza) bilo je vezano za takve opasnosti da je bilo malo verovatno da bi neko uopšte mogao da krene u takav poduhvat. A kad bi nekome i pošlo za rukom da ostvari taj podvig, naišao bi na jaku Ejetovu vojsku, a ako bi i nju savladao, bez sumnje bi podlegao strašnom zmaju. Pelija se nadao da će se Jason uplašiti od takvog zadatka, a ne uplaši li se, da će pri pokušaju da ga ispuni sigurno poginuti.

Jason je prihvatio Pelijin uslov, ali je ubrzo shvatio da mu za ispunjenje zadatka nedostaje snage. Ipak, ono što ne može da učini jedan čovek, ma kako hrabar, može postići udružen napor mnogih. Zbog toga se Jason uputio po grčkim krajevima i posetio mnoge poznate junake zamolivši ih za pomoć. Za svoj poduhvat pridobio ih je čak pedeset. Među njima su bili: Zevsov sin Herkul, Tezej, ponos Atine, slavna braća Kastor i Polideuk iz Sparte, lapitski kralj Piritoj, ftijski kralj Pelej, krilati junaci Kalais i Zeto, junaci Ida i Linkej, salaminski kralj Telamon, kalidonski Melegar, zatim Ankej, junaci Admet, Tidej, Eufem, Ojlej, Klitije, Tifije, Herkulov prijatelj Polifem i mnogi drugi. Kao muziča pratio ih je slavni Orfej, vrač ima je bio Mops, a lekar Asklepije, kasnije bog lečništva. Kad je Arestorov sin Arg sagradio brzu lađu s pedeset vesala, koja je po njemu dobila ime Argo ("brza"), sakupili su se junaci u Jolku, prineli odgovarajuće žrtve bogovima i isplovili na more.

Zapovednik lađe bio je Jason, njen kibernet (kako se tada nazivao kormilar) snažni Tifije, a dužnost "radarista" preuzeo je junak Linkej, koji je imao tako bistar vid oštar pogled da je video ne samo kroz vodu nego i kroz drvo i kamen. Ostali junaci su veslali, a ritam im je davao Orfej svojom pesmom i sviranjem na liri.

Argonauti su isplovili iz tesalskog zaliva na modro more koje se tada još nije zvalo Egejsko. Usmerili su lađu prema ostrvu Lemnosu, gde je vladala kraljica Hipsipila. Tamo su bili toplo primljeni jer su Lemnjanke pre kratkog vremena bile poubijale sve svoje muževe (zbog nevere), a iskustvo ih je naučilo da je život s muževima doduše težak, ali bez njih još teži. Argonauti su tu postali predmet posebne pažnje i junacima se uopšte nije odlazilo sa ostrva. Da nije bilo Herkula, koji ih je energično podsetio na cilj pohoda, možda bi i zauvek ostali na Lemnosu. Posle dve godine (prema drugoj verziji već nakon jedne noći) Argonauti su uspeli da se osveste i uprkos suzama i molbama gostoprimljivih Lemnjanki, koje su usrećili mnogim potomcima, ukrcali su se na lađu i nastavili plovidbu.

Kad su stigli u Propontidu, današnje Mramorno more, pristali su na poluostrvu Kiziku, gde su živeli Posejdonovi potomci Dolioni, kojima je vladao kralj Kizik. Kralj ih je primio prijateljski, priredio veliku gozbu u njihovu čast, a pre odlaska upozorio ih na strašne šestoruke divove koji su živeli na suprotnoj obali. Drugog dana Argonauti su zaista naišli na njih, ali Herkul ih je na čelu male skupine sve do jednog pobio, pa su Argonauti mogli mirno da nastave plovidbu. Noćni vetar bacio ih je, međutim, natrag i Argo je pristala na kizičkoj obali. Kizićani ih u noćnoj tami nisu prepoznali pomislivši da ih napadaju gusari. Rasplamsala se žestoka borba, u kojoj je Jason ubio vođu branilaca, ne sluteći da je to sam kralj Kizik. Borce je rastavila tek svetlost praskozorja. Tri dana i tri noći zajednički su slavili svečanosti u počast mrtvom kralju i ostalima koji su poginuli.

Nastavljajući plovidbu, Argonauti su prispeli do obale Mizije (koja je ležala na istočnoj obali Propontide i nije, dakle, bila podudarna s istorijskom Mizijom). Tu ih je snašao težak gubitak. Tamošnje nimfe otele su im Herkulovog mladog prijatelja Hilu. Herkul i Polifem pošli su u potragu za njim, odlučivši da se neće vratiti na lađu dok ga ne nađu. Kako ga nisu našli, nisu se ni vratili. Zbog toga je Jason morao da nastavi pohod bez njih. (Herkul je otišao u Lidiju, a Polifem se trajno nastanio u nedalekoj zemlji Halibljana, gde je utemeljio grad Kios). Do večeri su Argonauti doplovili nadomak obala Bitinije, zemlje na krajnjem severu Propontide, iza koje se već prostiralo Negostoljubivo (današnje Crno) more. Stanovnici su ih tamo dočekali neprijateljski. Bili su to divlji Bebrici, kojima je vladao kralj Amik, ratoborni nasilnik i hvalisavac. Tvrdio je da je najbolji borac na svetu pa bi svakog stranca terao na borbu kako bi mu to i dokazao i u borbi ga ubio. Po svom običaju izazvao je Argonaute da između sebe izaberu najjačeg koji bi s njim odmerio snagu. Javio se Polideuk, slavni borac, koji mu je nakon nemilosrdne borbe strašnim udarcem razbio lobanju. Bebrici su se na to bacili na Argonaute da osvete kraljevu smrt, ali borba nije dugo trajala. Nakon velikih gubitaka Bebrici su se povukli u planine.

Pre narednog dela puta, koji je bio posebno opasan, Jason je odlučio da se neko vreme odmore. Naredio je Tifiju da brod skrene na zapad, u Trakiju. Kad su se iskrcali, na obali su sreli slepog starca koji se od slabosti jedva držao na nogama. Iznenađeni su shvatili da je pred njima trački kralj Finej, slavni vrač i vidovnjak. Bogovi su ga kaznili glađu jer je, po nagovoru svoje druge žene, svoje sinove iz prvog braka bacio u mračnu tamnicu. Kad god bi Finej seo za sto, doletale su nasrtljive Herpije, krilate žene nepodnošljivog zadaha, i pojele mu jelo, a ono što nisu mogle da pojedu, zagadile bi. Finej se požalio Argonautima pa su odlučili da mu pomognu. Iz njihovih redova su istupili krilati junaci Zeto i Kalais, oslobodili utamničene Finejeve sinove (zapravo svoje nećake, Pleksipa i Pandiona, jer je prva Finejeva žena bila njihova sestra Kleopatra), i vinuli se u visine da dočekaju Harpije. Kad su se Harpije pojavile, bacili su se na njih i progonili ih čak do Plotskih ostrva u Jonskom moru. Sve bi ih ubili, ali ih je Irida, glasnica bogova, uverila da bogovi ubuduće neće dozvoliti Harpijama da muče Fineja. Zahvalni Finej savetovao je Argonaute kako da savladaju teškoće na putu do Kolhide, a pre svega kako da prođu kroz nedaleki tesnac koji spaja Propontidu i Negostoljubivo more. Taj tesnac, koji se danas zove Bosfor, čuvale su Simplegade, dve ogromne stene, koje su se neprekidno primicale i razmicale, tako da se između njih nije moglo ploviti. Po Finejevom savetu Argonauti su ispred sebe pustili golubicu da im pomogne pri prolazu. Kad je poletela (izgubivši samo nekoliko krila iz repa), poverovali su da će to uspeti i njima. Nalegli su na vesla i kad su se stene razmaknule, pojurili su napred. Uz pomoć boginje Atene, koja je jednu stenu načas zadržala, uspeli su da preplove tesnac (s manjim oštećenjem na krmi lađe). Otada se Simplegade više ne miču. Ispunilo se davno proročanstvo da će zauvek ostati nepomične ako između njih prođe lađa.

Kad je Argo uplovila u vode Crnog mora, koje se mirno talasalo na severnoj strani tesnaca. Argonauti su odahnuli jer je za njima bio najteži deo plovidbe. Dugo su zatim plovili duž severne obele Azije (Azija je tada bila samo Mala Azija) i bez uzbudljivih događaja dospeli do ostrva Aretijade, za koje pre njih (a ni posle njih) niko nije čuo. Kad je trebalo da pristanu uz obalu, pojavila se velika ptica i ispustila pero od metala, koje se zabolo u rame junaka Ojleja. Argonauti su s čuđenjem ustanovili da je pero jedne od Stimfalida, ptica koje je nekada ovamo oterao Herkul. Odmah zatim pojavila se nad lađom i druga takva ptica, ali je junak Klitije, vrstan strelac, uspeo da je obori. Zaštićeni štitovima izašli su Argonauti na obalu da rasteraju ptice, ali nisu morali da se bore protiv njih jer su se Stimfalide uplašile i nestale s vidika. Na Aretijadi je Argonaute čekalo veliko iznenađenje: našli su četiri poptuno iscrpljena mladića - Friksove sinove. Oni su bili pobegli iz Kolhide jer ih je nakon smrti njihovog oca kralj Ejet nemilosrdno progonio. Hteli su da stignu do Orhomena, zemlje svog dede, ali su na putu doživeli brodolom. S radošću su primili vest da Argonauti plove u Kolhidu da bi Ejetu oduzeli zlato runo i, uprkos opasnostima, koje su su dobro poznavali iz sopstvenog iskustva, pridružili su se pohodu. Sledećeg jutra isplovila je lađa Argo na severoistok i uskoro su se pred njenim pramcem pojavili modri vrhovi Kavkaza, pod kojima je ležala Kolhida.

Pristavši uz obalu, Argonauti su prineli žrtvu bogovima. Nakon toga Jason se najavio kod kralja Ejeta da od njega zatraži zlatno runo. Ako ga kralj dobrovoljno preda, neće upotrebiti silu. Ejet je, međutim, mislio drukčije: nije mu išlo u glavu da su toliki junaci došli u njegovu zemlju samo po zlatno runo. Zaključio je da su ih u stvari doveli Friksovi sinovi da ga, uz njihovu pomoć, svrgnu s prestola. Posle vrlo burne izmene mišljenja, u toku koje je junak Telamon hteo da upotrebi mač kao argument, Jason je uverio kralja da će izvršiti svaki zadatak koji mu on zada ako mu, posle njegovog izvršenja, preda zlatno runo. Čim runo dobije, sa svojim drugovima će mirno otići iz Kolhide. Ejet mu je naredio da gvozdenim plugom uzore polje boga rata Aresa upregnuvši u njega ognjene bikove, zatim da to polje zaseje zmajskim zubima iz kojih će niknuti naoružani vojnici i napokon da te vojnike ubije. Ako sve to izvrši, dobiće zlatno runo.

Taj zadatak, čiju je složenost nadmašivala još samo njegova neizvesnost, Ejet je izmislio samo zato da bi zadržao zlatno runo. Bio je siguran da će Jason taj zadatak ili odbiti ili da će pri pokušaju da ga izvrši sigurno poginuti. Međutim, Jason se prihvatio zadatka i dokazao da je pravi junak, posebno što u trenutku svoje odluke nije imao pojma šta se u to vreme odigralo na Olimpu.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Grčka mitologija - Page 2 Empty Re: Grčka mitologija

Uto Mar 24, 2009 6:19 pm
Kada je boginja Hera videla da se njen ljubimac našao u nevolji, pozvala je boginju Atenu da se s njom posavetuje kako da se Jasonu pomogne. Uz Ateninu pomoć Hera je podmitila Erosa, malog boga ljubavi, da ljubavnom strelom prostreli srce Ejetove kćeri Medeje, koja je bila službenica boginje Hekate i moćna čarobnica. Erosova strela pogodila je Medejino srce baš u trenutku kad je Friksov sin Arg doveo pred nju Jasona, koji je nju hteo da zamoli za pomoć. Medeja se na prvi pogled zaljubila u Jasona i spremno ispunila njegovu molbu. Dala mu je čarobnu mast koja je čoveka činila neranjivim i za jedan dan nesavladivim, poverila mu čarolije kojima se mogla pozvati pomoć boginje Hekate i savetovala ga da nakon setve, kad izrastu zmajski vojnici, među njih baci kamen oko koga će se oni posvađati i neće ga videti u žestini međusobne borbe, pa će ih lako savladati. Može se samo zamisliti Ejetovo zaprepašćenje kad je Jason drugog dana nakon prihvatanja zadatka ispunio ono što se od njega tražilo, ali i Jasonovo razočaranje kad je Ejet uprkos tome odbio da mu preda zlatno runo. Sada je Jason ponovo došao kod Medeje: u dubokoj noćnoj tami odvela ga je čarobnica u Aresov gaj, čarobnom vodom poškropila i uspavala zmaja, pokazala Jasonu zlatno runo i pozvala ga da se s njim što je pre moguće izgubi. Jason joj je na to, iz zahvalnosti za ukazanu pomoć, ponudio brak. Medeja je radosno prihvatila ponudu i ukrcala se s njim na lađu.

Za tri dana je Argo doplovio preko negostoljubivog Crnog mora do ušća reke Istra (današnjeg Dunava). Međutim, ubrzo su se pojavile kolhidske lađe s progoniteljima, koje je vodio Ejetov sin Apsirt. Smatrajući da je u pravu jer je ispunio uslove za dobijanje zlatnog runa, Jason je odlučio da ga ne vrati, ali kako je borba protiv ogromne moći Kolhiđana bila bezizgledna, poslužio se lukavstvom kojim je kolhidsku vojsku lišio zapovednika. Uz Medejinu pomoć namamio je Apsirta u napušteni hram na nedalekom ostrvu i tu ga ubio. Njegovo raskomadano telo je bacio u reku. Dok su zaprepašćeni Kolhiđani u mutnim vodama Istra lovili delove Apsirtovog tela, Argo im je, gonjena brzim zaveslajima, umakla protiv struje Istra daleko na zapad. Poznato je da iz dunava nije moguće doploviti do Jadranskog mora, ali Grci to u doba postanka mita o Argonautima nisu znali. Tako je Argo bez teškoća doplovio Istrom u Ilirsko more, odatle rekom Eridanom (današnji Po ili Pad) do Rodana (današnje Rone) a zatim u Tirensko more, dok se najzad nije usidrio kraj obale ostrva na kome je živela čarobnica Kirka, kći boga sunca Heliosa. Kao Medejina roćaka skinula je s Jasona i Medeje prokletstvo zbog prolivene krvi i savetovala ih kako da savladaju opasnosti koje će ih u budućnosti vrebati. Argonauti su se sa zahvalnošću prisetili njenih saveta, posebno kad su ušli u tesnac između Scile i Haribde, kroz koji su uspešno prošli, i kada je Orfej svojim pevanjem nadvladao glasove sirena koje su ih mamile u propast. Posle duge plovidbe, tokom koje su savladali opasne virove među stenama Planktama, pristali su konačno na ostrvu Sheriji, ostrvu blaženog naroda Faečana.

Kralj Faečana, Alkinoj, primio je Argonaute prema svom običaju veoma prijateljski i priredio im bogatu gozbu. Ali drugog dana pristala je uz obalu njegovog ostrva kolhidska lađa i njen zapovednik tražio je od kralja da mu izruči Medeju. Alkinoj je odlučio da udovolji njegovoj molbi ako ona pripada Ejetu, ali ako je Jasonova žena, otac na nju ne može da polaže više nikakva prava. Istog dana se Jason venčao s Medejom, a Kolhiđani su se vratili neobavljenog posla.

Posle odmora kod Faečana Argonauti su isplovili prema grčkim obalama, ali kad su im one već bile nadohvat, digla se silna oluja i bacila ih na široko more. Linkej je izgubio orijentaciju, pa su se nakon dugog lutanja primakli obalama Libije. Kako nisu mogli da pronađu put iz plićaka u koji su zapali, odlučili su, po savetu morskih nimfi, da lađu prenesu preko pustinje na otvoreno more. Posle teških iskušenja i patnji, mučeni vrućinom i žeđu, dospeli su do vrtova Hesperida, koje su im pokazale blistavu vodenu površinu. Nakon kratkog veslanja utvrdili su da se nalaze na Tritonovom jezeru. Izašavši na obalu, prineli su bogatu žrtvu bogu kojem je jezero pripadalo. Triton ih je zbog toga proveo kroz tesnac pun virova do mora kojim su doplovili do Krita. Na Kritu je Argonaute očekivala poslednja prepreka: bakreni div Talos, koji je po Zevsovoj zapovesti čuvao kraljevstvo knososkog kralja Minosa. Talos im nije dozvolio da se iskrcaju, ali ga je Medeja svojim čarolijama učinila bezopasnim, pa su mogli da se odmore i snabdeju vodom. Nakon toga krenuli su na sever, uz ostrva u prelepom moru, i najzad su se srećno vratili u Jolk u Tesaliji.

Tako se završio slavni pohod Argonauta, slavan ne samo po tome što su ostvarili svoj cilj nego i po tome što niko od učesnika nije poginuo. Posle prinošenja veličanstvenih žrtava bogovima junaci su se vratili svojim kućama uz obećanje da će se svake četvrte godine sastati kako bi u međusobnim nadmetanjima proverili da li održavaju svoju snagu i umešnost na potrebnoj visini da bi, ako zatreba, jedan drugome pritekli u pomoć. Organizaciju tih nadmetanja poverili su Herkulu. On je za njih odabrao mesto u dolini među rekama Alfejem i Penejem u Elidi i posvetio ih olimpskom Zevsu. Nadmetanja su po njemu dobila ime Olimpijske igre.

Jason nije dobio vlast u Jolku, nego je kao prognanik našao smrt pod ruševinama svoje uništene lađe Argo, a zlatno runo je bespovratno nestalo. Nakon mnogih vekova pojavilo se u Zapadnoj Evropi kao ekskluzivni plemićki red, koji je svoj kraj doživeo s propašću habsburške monarhije. Olimpijske igre održale su se do danas, iako s prekidom od 1500 godina. Ukinuo ih je car Teodosije I, i to 394. godine n.e.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Grčka mitologija - Page 2 Empty Re: Grčka mitologija

Uto Mar 24, 2009 6:20 pm
(Grč. Ariadne - kći kritskog kralja Minosa i njegove žene Pasifaje)

"Arijadnina nit" spominje se do dana današnjeg. Tako se naziva spasonosno sredstvo koje omogućava snalaženje u zamršenim situacijama i njihov razrešavanje. Tu nit (zapravo klupko konca) dala je Arijadna atinskom junaku Tezeju kad je doplovio na Krit da ubije Minotaura u knososkom Lavirintu. Ulazeći u Lavirint, Tezej je trebalo da odmotava klupko, a nakon što ubije Minotaura da se, prateći odmotanu nit, vrati iz spleta hodnika do izlaza. Ali osim klupka konca Arijadna je Tezeju za borbu s Minotaurom dala i mač. Za rešenje teškog zadatka uputstvo nije dovoljno. Treba imati i sredstvo, ali i sposobnosti i odvažnosti, što se kod junaka podrazumeva.

Tezej je došao na Krit tako što se dobrovoljno javio kao jedan od sedmorice mladića koje je svakih devet godina, zajedno sa sedam devojaka, atinski kralj Egej morao da šalje kritskom kralju Minosu kao kaznu što mu je za vreme Atinskih igara ubio sina Androgeja (iz zavisti što je pobedio domaće takmičare). Te žrtve čekala je strašna sudbina: Minos ih je prepuštao polubiku-polučoveku Minotauru da ih rastrgne i pojede. Atinske mladiće i devojke mogla je od sprsi da spase samo smrt čudovišnog Minotaura i zato je Tezej odlučio da ga ubije. Uz pomoć Arijadne, koja se u njega zaljubila čim je došao na Krit, to mu je pošlo za rukom.

Ali ubiti Minotaura zaista nije bilo lako. Tezej i Arijadna s pravom su se bojali Minosove osvete i zato su brže-bolje sa spašenim devojkama i mladićima pobegli s Krita. Pod punim jedrima plovili su sve do ostrva Naksa, gde su prenoćili. U snu se Arijadni javio bog Dionis i naredio joj da ostane na Naksu jer namerava da se njom oženi. Uzalud se branila, a uzalud se opirao i Tezej, koji je nameravao da je povede u Atinu i uzme za ženu. Volja boga se morala poštovati. Duboko ožalošćen Tezej je nastavio plovidbu u Atinu. U žalosti zbog gubitka Arijadne zaboravio je da zameni crna jedra svoje lađe belim, koja je trebalo već iz daljine da kralju Egeju oglase uspešan povratak. Arijadna je postala Dionisova žena, a Tezej se nakon nekog vremena oženio njenom mlađom sestrom Fedrom i to nesrećno.

Arijadnin brak s Dionisom takođe je bio nesrećan. Kada se žena uda za muškarca iz višeg roda, uglavnom dobija gospodara, a ne muža. Tugujući za Tezejem, izmučila se do smrti. Na kraju se nad njom sažalila boginja Artemida i usmrtila je strelom. Bogovi su je preneli na nebo i odredili joj mesto blizu sazvežđa Zmije.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Grčka mitologija - Page 2 Empty Re: Grčka mitologija

Uto Mar 24, 2009 7:54 pm
Artemida

(Grč. Artemis, lat. Diana - kći Zevsa i titanke Lete, boginja lova i životinja, kraljica prirode i boginja meseca)
Bila je sestra boga svetla i sunca Apolona i prema najstarijim kazivanjima rodila se na ostrvu Delosu. Njena majka Leta našla je tu utočište u begu pred zmajem Pitonom, koji ju je progonio po celom svetu da je ubije po zapovesti ljubomorne Zevsove žene Here. Delos je tada još bio ploveće ostrvo koje su nosile morske struje i okretali morski vrtlozi, ali čim je na njega stupila Leta, s morskog dna su izronile dve stene i zagradile mu put, kao i Pitonu. Tu je, na gori Kint, Leta rodila blizance Artemidu i Apolona. Prema drugoj verziji, rodila ih je u gaju Ortigiji u Efesu. U njegovoj blizini Grci su podigli Artemidin hram, koji je postao jedno od "sedam čuda sveta".

Bez obzira na to koja je verzija tačna, Artemida je, očigledno, boginja maloazijskog porekla. Već su Hetiti poštovali boginju lova Rutamiš, a Liđani i boginju Aritmu, kojoj su bili posvećeni košuta i jelen. Artemidin kult se u najstarije doba proširio celim grčkim svetom, a posle i rimskim. Prvobitno su je poštovali kao boginju prirode koja vlada svim živim stvorenjima. Kako je Artemidin brat bio bog sunca, ona je postala boginja meseca, a kao boginja prirode postala je i boginja njene plodnosti. Bila je zaštitnica šuma, lugova, livada i polja, a i svega što danas nazivamo proizvodnjom biljnih kultura. Kao boginja plodnosti u svom delokrugu je imala i porođaj. Tako je, čim se rodila, svojoj majci Leti pomogla pri porođaju brata Apolona. Artemida je bila i boginja lekovitih izvora. Mogla je na ljude da pošalje ludilo, oduzetost ili smrt. Jedna je od retkih boginja koja se nikad nije udavala. Od samog početka pa sve do nestanka svog kulta ostala je devičanska boginja. Od najstarijih vremena pripisivali su joj strast za lovom. Umetnici su je prikazivali s lukom i strelom, u društvu raznih životinja (lava, tigra, labuda ili jelena). Kako su lov i rat nekada bili u tesnoj vezi, u nekim krajevima je Artemida postala boginja rata. U Sparti su joj, navodno, u davna vremena prinosili i ljudske žrtve, a posle su pred njenim kipom šibali spartanske mladiće, što je bila priprema za patnje koje su ih očekivale u ratu. Kao boginju meseca ponekad su je izjednačavali s boginjom Selenom, a njenog brata Apolona s bogom sunca Heliosom.

Glavno Artemidino zanimanje bio je lov. Lovila je sama ili u društvu nižih bogova i nimfi. Kad bi se zasitila lova, odlazila bi svom bratu u Delfe i plesala tamo s Haritama ili pevala s muzama.

Iz mitova znamo za nekoliko njenih uplitanja u sudbine ljudi, koja nam odaju ženu pre tvrdog nego milostivog srca. Mikenskom kralju Agamemnonu, na primer, nije mogla da oprosti što joj je ubio košutu, i zbog toga mu je gotovo onemogućila odlazak pod Troju. Umirila se čim joj je kralj kao žrtvu prineo svoju kćer Ifigeniju. Okrutno je kaznila tebanskog lovca Akteona kad ju je jednom zgodom, sasvim slučajno, video nagu. Pretvorila ga je u jelena i naredila njegovim psima da ga rastrgnu. Kad je kalidonski kralj Enej jednom zaboravio da joj prinese žrtvu, poslala je u njegovu zemlju ogromnog vepra, koji je uništavao letinu i ubijao ljude. Da bi ga ubili, morali su da se udruže svi kalidonski junaci, na čelu s Enejevim sinom Meleagrom. Artemida je, pričalo se, iz ljubomore ubila i slavnog lovca Oriona. Poznata je njena osveta tebanskoj kraljici Niobi, koja je uvredila njenu majku: ubila joj je svih sedam kćeri. Bilo je slučajeva da se umilostivi izvinjenjem ili prinošenjem žrtve. Od njenog gneva se, na primer, spasao Herkul, koji je ulovio njenu omiljenu kirinejsku košutu.

Mada njena lepota nije bila lepota dostojanstvene i mudre Atene, ni lepota strastvene Afrodite, niti lepota uzvišene boginje, kakvom se isticala Hera, Artemida je za Grke ipak bila ideal ženske lepote
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Grčka mitologija - Page 2 Empty Re: Grčka mitologija

Uto Mar 24, 2009 7:55 pm
Atena

(Grč. Athena i Athene, lat. Minerva - kći Zevsa, boginja mudrosti i pobednosnog vođenja rata, zaštitnica pravnog poretka, pravičnosti i umetnosti)
O Ateninom rođenju iz starih mitova saznajemo malo. Homer kaže samo toliko da je rođena od Zevsa, bez majke. Prema Hesiodu, rodio ju je Zevs iz svoje glave, pošto je pojeo boginju razuma Metidu, kako bi je sprečio da rodi kćerku koja bi ga, prema proročanstvu, premašila u mudrosti, i sina koji bi ga nadjačao snagom i svrgnuo s prestola. Još mlađi mitovi kažu čak i to kako je Zevs rodio Atenu. Kad je pojeo Metidu, toliko ga je zabolela glava da je pomislio da će mu se rasprsnuti. Zbog toga je pozvao boga Hefesta (prema drugoj verziji boga Hermesa, pa titana Prometeja) da mu sekirom raskoli glavu. Čim je Hefest to učinio, iskočila je iz Zevsove glave sjajna boginja u punoj ratnoj opremi - Palada Atena.

Prema mitološkoj simbolici Atena je, dakle, bila utelovljenje Zevsove snage i mudrosti. Vladar bogova i ljudi nju je voleo više nego ostale svoje kćeri. Razgovarao je s njom kao sa svojim mislima, nikad pred njom ništa nije tajio i uvek bi udovoljio svakoj njenoj molbi. Atena je bila svesna te Zevsove naklonosti. Neprekidno je bila u njegovoj blizini, nikada nije poželela drugog boga ili muškarca i nikada se nije udavala, iako je bila prelepa i uzvišena. Ostala je Devičanska Atena - Athena Parthenos.

Zbog svog porekla i Zevsove ljubavi Atena je postala jedna od najmoćnijih boginja grčkog panteona. Od najstarijih vremena bila je pre svega boginja rata, što je proisticalo iz njene funkcije zaštitnika od neprijatelja. Za rat je, doduše, bio merodavan Zevsov sin Ares, ali Ateni to nije smetalo. Ares je, tačnije rečeno, bio bog jarosnog rata i bitaka, a ona je bila boginja mudro, promišljeno vođenog rata koji se uvek završava pobedom, što se za Aresove ratove ne bi moglo reći. Kao boginju rata Grci su je poštovali pod imenom Athena Enoplos (Naoružana Atena) ili Athena Promahos (Atena koja poziva u boj). Kao boginju pobedničkog rata nazivali su je Atena Nike (Atena Pobednica).

Atena je od početka do kraja antičkog sveta bila zaštitnica Grka, posebno Atinjana, koji su joj bili najmiliji. Kao Palada Atena štitila je, osim Atine, gradove koji su u hramovima imali njene posvećene kipove, tzv. paladijume. Dokle god je paladijum bio u gradu, grad je bio neosvojiv. Takav paladijum u svom gradu su imali i Trojanci. Da bi osvojili Troju, Ahejci su morali da ga ukradu i odnesu, što je pošlo za rukom Odiseju i Diomedu. Kao što je to činila u ratu, Atena je štitila Grke i njihove gradove i u miru. Bila je zaštitnica skupštine i prava, brinula se za decu i bolesnike, donosila ljudima blagostanje. Njena pomoć neretko je bila vrlo konkretna. Atinjanima je, na primer, darovala maslinu i postala utemeljivač jedne od najvažnijih grana grčke poljoprivrede - do danas jedne od najvažnijih. Osim toga, Atena je bila boginja umetnosti i zanatstva (te dve reči Grci nisu razlikovali - rad vajara, klesara i obućara označavali su istom rečju "tekhne", veština). Naučila je žene pletenju i tkanju, muškarce kovačkom zanatstvu, zlatarstvu i bojadisanju. Pomagala je i graditeljima hramova i lađa. U zamenu za svoju pomoć i zaštitu tražila je poštovanje i prinošenje žrtava, što je bilo pravo svakog boga. Nepoštovanje i uvrede je kažnjavala, ali se mogla umilostiviti pre nego ostale boginje.

U živote bogova i ljudi Atena se uplitala često i delotvorno, pri čemu je svaki njen potez vodio do ishoda kakav je sama želela. S bogom mora Posejdonom sukobila se radi vladanja nad Atikom i Atinom. Pred savetom bogova, koji je za sudiju odredio prvog atinskog kralja Kekropa, taj spor je dobila jer je darovanjem masline osigurala sebi Kekropovu naklonost. Kad ju je trojanski kraljević Paris uvredio, tj. kad joj u svađi s boginjama Herom i Afroditom nije priznao prvenstvo u lepoti, osvetila mu se tako što je pomogla Ahejcima da pobede nad Trojom. Kad se njen poštovalac Diomed u bici na trojanskoj zaravni našao u smrtnoj opasnosti, sama je zauzela mesto vozača njegovih bojnih kola i naterala u beg svog brata Aresa. Pomogla je itačkom kralju Odiseju da se, nakon zauzimanja Troje, protiv volje boga mora Posejdona vrati u otadžbinu. Pomagala je i Odisejevom sinu Telemahu, Agamemnonovom sinu Orestu, a uz druge junake i Belerofontu i Perseju. Svoje vernike nikada nije napustila, uvek je pomagala Grcima, posebno Atinjanima, a podjednaku pomoć je pružala posle i Rimljanima, koji su je poštovali pod imenom Minerva.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Grčka mitologija - Page 2 Empty Re: Grčka mitologija

Uto Mar 24, 2009 7:56 pm
Atlas

(Grč. Atlas, lat. Atlas - div koji na svojim ramenima drži nebeski svod, sin titana Japeta i okeanide Klimene)
Po njemu se naziva stenoviti predeo dug dve hiljade kilometara u severozapadnoj Africi u koji se Atlas, navodno, pretvorio posle smrti; zatim, okean koji oplakuje zapadne obale njegove nekadašnje zemlje; geografski ili zvezdani atlas; jedna od najvećih mrlja na istočnom delu planete Merkur; ostrvo koje je nastalo u mašti filozofa Platona, a koji su mnogi istraživači uzalud tražili (neki često i "otkrivali"), nazvan Atlantis ili Atlantida.

Atlas je učestvovao u neuspeloj pobuni titana protiv olimpskih bogova. Kao jedan od poraženih, Atlas, prema Zevsovoj presudi, mora za kaznu zauvek da nosi veliku težinu nebeskog svoda, odnosno stubova na kojima počiva. Samo jednom mu se pružila prilika da se oslobodi tereta, kad je u njegovu zemlju došao Herkul da mikenskom kralju Euristeju donese zlatne jabuke sa stabla koje su čuvale Atlasove kćeri Hesperide. Atlas se susretljivo ponudio da sam ubere jabuke ako Herkul umesto njega pridrži za to vreme nebeski svod. Herkul je znao da jabuke čuva nesavladiv zmaj koji nikad ne spava i zato je prihvatio Atlasov predlog. Atlas je doneo jabuke i opet se ljubazno ponudio da ih odnese u Mikenu. Svakako, za Herkula je to bilo očigledno lukavstvo. Naoko je prihvatio ljubaznu ponudu, ali je zamolio titana da na trenutak pridrži nebeski svod dok on sebi od trave napravi podlogu za rame jer ga ogroman teret bolno pritiska. Kad ga je Atlas odmenio, Herkul mu je zahvalio na ljubaznosti, uzeo zlatne jabuke i ubrzo s njima nestao. Atlas je svoj teret morao da nosi do svoje smrti, ali nije ga se oslobodio ni nakon nje.

Život je, uostalom, izgubio prilično neslavno. Budući da zbog starog proročanstva nije verovao strancima, nije pustio u zemlju ni junaka Perseja, koji je tim putem hteo da se vrati sa ostrva Gorgona, gde je ubio čudovište Meduzu. Štaviše, uvredio je Perseja izjavom da je njegovo hvalisanje Meduzinim ubistvom bogohulna laž. Persej mu je kao dokaz da govori istinu pokazao odsečenu Meduzinu glavu koja je bila tako strašna da se svako ko bi je pogledao skamenio. Tako se i div Atlas pretvorio u kamenu planinu, a njegova se glava i danas gubi u plavetnilu neba čiji će svod morati da drži do kraja sveta.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Grčka mitologija - Page 2 Empty Re: Grčka mitologija

Uto Mar 24, 2009 7:57 pm
Dedal

(Grč. Daidalos, lat. Daedalus - najveći grčki vajar, slikar, graditelj i izumitelj, sin atinskog umetnika Eupalama)
Dedal je jedan od najvećih heroja grčkih mitova. On je prvi čovek koji se sa zemlje uzdigao na krilima izrađenim ljudskom rukom, a zatim se na nju uspešno spustio. Njegov pronalazak krila bilo je nešto tako izuzetno da je zasenio sve što je Dedal do tada izumeo, između ostalog polugu i svrdlo. Njegov uspešni let bacio je u zaborav gotovo sva ostala njegova dela - uostalom nipošto na štetu njegove slave.
Prema grčkim mitovima, odnosno njihovim sačuvanim verzijama iz novijeg vremena, Dedal nije bio u svemu pozitivan junak. Svaki smrtnik istovremeno je i dobar i zao, iako ne podjednako, a ni najveća genijalnost ne isključuje ljudske slabosti. To važi i za Dedala. Njegove statue su bile kao žive, konji su rzali pred njegovim slikama kao da u njima vide žive pripadnike svoje vrste, a ljudi su ga poštovali gotovo kao boga. Ali kad je Dedal primetio da je njegov nećak Talos još nadareniji od njega, nije hteo da se s tim pomiri i sunovratio je Talosa sa strme stene atinskog Akropolja. Neko ga je video dok je ukopavao njegov leš, pa ga je atinski narodni sud, uprkos Dedalovoj umetnosti i njegovim zaslugama, osudio na smrt.

Ali bogovi štite umetnike i opraštaju im čak i kad krše temeljne ljudske zakone.Tako su i Dedalu pomogli da se oslobodi iz tamnice i omogućili mu da sa sinom Ikarom stigne na Krit. Tamo mu je utočište pružio kralj Minos, koji se upravo bio vratio s ratnog pohoda protiv Atine. I nije mu samo pružio utočište nego je naručio i nekoliko poslova primerenih Dedalovim sposobnostima.
Minosova žena Pasifaja je, dok je kralj bio odsutan, počinila preljubu sa svetim belim bikom i rodila čudovište, pola bika - pola čoveka. Minos je to sa svojom ženom raščistio po kratkom postupku, ali njenom nesrećnom potomku nije hteo da naškodi. Dete, najzad, nije krivo za pad svoje majke. Ali Minos je odlučio da sakrije Minotaura od ljudskih pogleda i jezika, a rešenje tog problema poverio je Dedalu. Nakon temeljnog proučavanja kraljevog zahteva Dedal je predložio da se u glavnom gradu Knososu sagradi ogromna građevina, Lavirint. Minotaur će moći mirno da živi u njegovom središtu, napolje neće moći, a svako ko uđe unutra, neće naći izlaz. Minos se saglasio i Dedal je svoju nameru sproveo u delo. Sagradio je građevinu koja je postala jedno od sedam čuda sveta.
Minos je velikodušno nagradio Dedala, dao mu novi posao, pa još jedan, a kad je Dedal sve završio, predložio je nešto što bismo danas nazvali doživotnom penzijom. Hteo je da se tako osigura da Dedal neće otkriti tajnu Lavirinta ili sagraditi sličnu građevinu. Ali Dedal je, umesto sigurnosti koju pruža dobra penzija, davao prednost slobodi i odbio je kraljevu ponudu. Kralj mu je uzvratio zabranom da napusti Krit.
Obala je bila pod jakom stražom, na moru su gospodarili Minosovi brodovi. Dedal je s Ikarom dugo razmišljao kako da pobegnu s Krita, a onda mu je pala na um velika zamisao: Minos može da zatvori sve morske i kopnene puteve, vazdušno prostranstvo ostaje slobodno - odleteće s ostrva kao ptice. To je u ono vreme bila dosta smela misao. Pre njega nijedan smrtnik nije leteo. Nekada je to neko pokušao u Mesopotamiji, ali Dedal za to nije znao. Još genijalniji je bio način na koji je Dedal svoju zamisao sproveo u stvarnost. Od ptičjeg perja izradio je dva para krila, slepivši pojedina pera voskom, a zatim se, praćen Ikarom, odvažno vinuo u visine. Cilj mu je bila Atina.
U mitovima je smer Dedalovog i Ikarovog leta tačno naznačen. Iz Knososa poleteli su na sever prema ostrvu Parosu, a zatim naglo skrenuli na severoistok. Dedal je, po svoj prilici, tek tada postao svestan onoga što je u tuđini potisnula čežnja za otadžbinom: u Atini ga je čekala smrtna kazna. Ali uskoro se dogodilo nešto gore nego što je, bar za oca, gubitak sopstvenog života. Uprkos Dedalovom upozorenju Ikar je, u svom mladenačkom oduševljenju, uzleteo previsoko, sunce je rastopilo vosak kojim su bila slepljena pera njegovih krila, mladić se survao u more i udavio. Nesrećni Dedal promenio je tada smer leta i poput leptira odleteo za svetlom Sunca na zapadu. Posle hiljadu kilometara leta srećno je doleteo na Siciliju i tamo zatražio utočište kod kralja Kokala.
Kokal je primio Dedala u službu, a Dedal mu je zauzvrat sagradio veličanstvenu palatu koju je ukrasio statuama i slikama. Minos je doznao za Dedalov boravak na Siciliji i od Kokala zatražio da mu izruči Dedala kao begunca. Kokal se nije usuđivao da odbije Minosov zahtev jer je kritska mornarica tada bila najjača na svetu, ali nije nameravao da ga ispuni. Predložio je da se nastali spor reši diplomatskim putem. Minos se zaputi na Siciliju, a da bi njegovi argumenti dobili na težini, poveo je kao pratnju celokupnu svoju ratnu mornaricu. Dedal je zatražio od prestrašenog Kokala da mu da odrešene ruke. U kraljevoj kupaonici vešto je montirao tajni cevovod, zagrejao vodu u kotlovima, i kad je Minos, po svom običaju, došao uveče da se okupa, pustio je na njega kipuću vodu. Kokal je krio ubistvo kritskog kralja, ali su Atinjani ipak doznali za Dedalov čin. Iz zahvalnosti što ih je oslobodio smrtnog neprijatelja oprostili su mu ranije počinjen zločin i pomilovali ga. Dedal se vratio u svoj rodni grad u kome je, nakon mnogo godina, ispunjenih radom na njegovom proširenju i ukrašavanju, umro srećan i spokojan.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Grčka mitologija - Page 2 Empty Re: Grčka mitologija

Uto Mar 24, 2009 7:57 pm
Demetra

(Grč. Demeter, lat. Ceres - kći titana Krona i njegove žene Reje, boginja plodnosti zemlje i poljoprivrede)
Kad se rodila stigla ju je ista sudbina kao i njene sestre Hestiju i Heru i brata Hada i Posejdona: njen otac Kron ju je, u strahu od moguće pobune, progutao. Ali Demetra je, kao božansko biće i dalje živela u njegovoj utrobi i dočekala dan kad ju je oslobodio Zevs, njen najmlađi brat, koji je izmakao sudbini svoje sabraće tako što ga je majka krišom rodila i sakrila na Kritu. Kad je Zevs svrgnuo Krona i proglasio se najvišim bogom, uzeo je Demetru na Olimp i pri podeli funkcija među bogovima poverio joj brigu za plodnost zemlje. Da ta plodnost ne bi bila uzaludna, Demetra je naučila ljude da obrađuju zemlju i postala tako ne samo osnivačica zemljoradnje već i novog načina života u stalnim naseobinama, koji je zamenio dotadašnje nomadsko stočarstvo i lov. Dala je ljudima zakone kojih su morali da se pridržavaju u novim životnim okolnostima.
Iako je Demetra darovala spokojan i tih život, sama dugo nije uspela da postigne takav život. Sa ne tako značajnim bogom, ili polubogom, Jasionom imala je sina Pluta, koji je postao bog bogatstva i uzrok njenog velikog bola. Kad je, naime, Zevs doznao za Plutovo rođenje, ubio je Jasiona munjom jer je pre toga uzalud nastojao da zadobije Demetrinu naklonost. Nakon toga Demetra nije odolela Zevsovom navaljivanju i rodila mu je kćer Persefonu, koja je nakon kratke radosti svojoj majci nanela novu patnju i bol.
Kad se Persefona igrala sa nimfama na cvetnim livadama Nise, otvorila se pred njom zemlja, iz ponora se pojavio bog podzemnog sveta Had, ščepao je i nestao sa njom u bezdanu. Demetra je čula očajni krik svoje kćeri i poletela u pomoć, ali od Persefone više nije bilo ni traga. Devet dana je Demetra lutala svetom bez jela i pića, tražeći kćerku, dok joj na kraju Helios, sveznajući bog sunca, nije otkrio tajnu Persefoninog nestanka. Na to je nesrećna majka pošla na Olimp i odlučno zatražila od Zevsa da kao najviši bog preduzme nešto u vezi s Hadovim nasilnim činom i vrati joj kćer. Ali Zevs nije mogao da učini gotovo ništa jer se Had u međuvremenu bio oženio Persefonom i da joj da proba zrna od jezgra šipka, a kad je neko u podzemnom svetu nešto okusio, nije više mogao da se vrati na zemlju. Demetra je na to napustila Olimp, zatvorila se u svoj hram u Eleuzini i na svet poslala neplodnost koja je imala katastrofalne posledice ne samo za ljude nego i za bogove. Ljudi su, naime, prestali da poštuju bogove i nisu im više prinosili žrtve. Kad je takvo stanje postalo neizdrživo, Zevs ga je rešio kompromisom. Prisilio je Hada na obavezu da dve trećine godine pusti Persefonu na svet, gde će živeti sa svojom majkom, a Demetra je opet morala da pristane na to da Persefona trećinu godine živi sa svojim mužem u podzemnom svetu. Tako se i dogodilo: kad seljak s jeseni položi seme u zemlju, Persefona odlazi u carstvo mrtvih, a rastužena Demetra prirodi oduzima plodnost. Ali kad se u proleće njena kći opet vrati na zemlju, majka je pozdravlja cvećem i zelenilom, u koje se priroda ponovo oblači.
Prvi čovek kog je Demetra podučila kako da uzgaja bilje bio je Triptolem, sin eleuzinskog kralja Keleja. Demetra je to učinila iz zahvalnosti što su je Triptolemovi roditelji u njenoj dubokoj tuzi za Persefonom lepo primili u svojoj palati, iako nisu ni slutili da ugošćuju boginju.
Darovala je Triptolemu zrnevlje žita i naučila ga kako da ore zemlju. Po njenoj naredbi Triptolem je širio svoje umeće po celom svetu. Drugom Kelejevom sinu, Demofontu, Demetra je nameravala da daruje besmrtnost, ali kad je njegova majka Metanira zatekla boginju kako kali dečaka nad vatrom, užasnuta je kriknula, a prestrašena Demetra ga je ispustila u vatru i Demofont je izgoreo. Nakon Demetrinog odlaska, kralj Kelej je dao da se u njenu čast u Eleuzini sagradi veličanstveno svetilište, koje je posle toga postalo središte njenog kulta.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Grčka mitologija - Page 2 Empty Re: Grčka mitologija

Uto Mar 24, 2009 7:58 pm
Dionis

(Grč. Dionysos, takođe i Bakhos, lat. Bacchus - sin najvišeg boga Zevsa i Semele, kćeri tebankskog kralja Kadma, bog vina i vinogradarstva)
Rodio se u Tebi, mada se mestom njegovog rođenja smatraju i Naksos, Krit, Elida, Teos i Eleutera. Pitanje njegovog porekla i u drugom smislu je dosta zamršeno. Kad je trebalo da dođe na svet, ljubomorna Zevsova žena Hera odlučila je da ga ubije. Posetila je Semelu u liku stare dadilje i nagovorila je da zamoli Zevsa da joj se barem jednom pokaže u svoj svojoj moći i veličanstvenosti. Najviši bog je u svom samoljublju ispunio Semelinu želju i prikazao joj se u sjaju svojih munja, praćen tutnjavom gromova. Dogodilo se upravo ono što je Hera želela: jedna munja je zapalila tebansku kraljevsku palatu, a plamen je uhvatio i Semelu, koja je u smrtnom strahu rodila nedonošče. Ali, umešao se Zevs. Svoju ljubavnicu je, doduše, prepustio njenoj sudbini, ali je oko svog sina podigao zid gustog bršljana koji ga je sačuvao od plamena. Kad se vatra stišala, izvukao je dete iz skrovišta i zašio ga u svoju butinu da se do kraja razvije. Kad se Dionis "po drugi put rodio", Zevs ga je predao bogu Hermesu da brine o njemu.
Hermes nije bio oženjen, a kako je kao glasnik bogova neprekidno bio na putu, nije imao vremena da odgaja mladog Dionisa, pa ga je predao Semelinoj sestri Ini, ženi orhomenskog kralja Atamanta. Kad je Hera doznala da su Ina i Atamant prihvatili Dionisa, poslala je na Atamanta ludilo, ne bi li u nastupu besa ubio dečaka. Kralj je, međutim, poubijao samo svoju decu i ženu, jer se u poslednji čas umešao Hermes i Dionisa spasio od smrti. Odneo ga je u jednu dolinu planinskog venca Nisa i poverio ga nimfama, koje su ga sakrile u duboku pećinu s ulazom zaraslim u vinovu lozu, i odgajale ga uprkos svim Herinim podvalama i zamkama. Tu je Dionis prvi put probao vino kojim je zatim opijao sebe, svoje starateljke i svoje pratioce silene i satire. Otud je Dionis doneo ljudima prve sadnice vinove loze. Dao ih je, u znak zahvalnosti za gostoljubivost, atinskom pastiru Ikariju i naučio ga da od grožđa napravi napitak, a sam je zatim Zevsovom voljom postao bog tog napitka.
Glas o Dionisovom rođenju i njegovom opojnom napitku ljudi su primili s podvojenim osećanjima. Jedni su se odmah s oduševljenjem predali njegovom kultu, a drugi su mu se odlučno suprotstavili. Trački kralj Likurg pokušao je, na primer, udarcima korbača da istera Dionisa iz svoje zemlje, kao i njegove poštovatelje i družbenike i zbog toga je bio kažnjen slepilom i naprasnom smrću. Tebanski kralj Pentej mrzeo je Dionisa zbog toga što je svojom veselošću i druželjubivošću odvraćao misli ljudi od tako važnih stvari kao što su rat, samopregor, odricanje, žrtve za višu stvar i tome slično. (Naravno, za to je skupo platio). U Argu su se opet njegovom kultu suprotstavljale žene, na čelu s kraljevim kćerima. Dionis je njihovu hladnu trezvenost pretvorio u mahnitost pa su počele da se međusobno ubijaju. Na svojim putovanjima Dionis je susretao ne samo svoje stare, zaklete neprijatelje nego i one sasvim slučajne, i teško je reći koji su mu zadali više neprilika. Jednom zgodom su ga zarobili tirenski gusari misleći da je sin nekog kralja, od kojeg su se nadali bogatoj otkupnini. Ali Dionis je raskinuo okove, pretvorio se u lava i učinio da gusarska lađa u tren oka zaraste u gustu lozu, tako da su gusari u panici poskakali u more gde su se pretvorili u delfine (osim kormilara, koji ih je jedini molio da puste Dionisa na slobodu). Najzad, ljudi su priznali Dionisa kao moćnog boga, a njegovom daru, vinu, odaju se sve do danas.
Grci, međutim, nisu smatrali Dionisa samo bogom vina i vinogradarstva, nego i zaštitnikom voća i grmlja, kojima je davao svežinu i sočnost, pa time i bogom plodnosti. Budući da vinogradarstvo i voćarstvo iziskuju marljivost i radinost, poštovali su ga kao začetnika tih vrlina, a istovremeno i kao darovaoca bogatstva koje one omogućuju. Kao boga vina poštovali su ga pre svega zbog toga što je ljude oslobađao briga i bio izvor životnih radosti. Svojim darovima je osvežavao duh i telo, podsticao druženje, donosio zabavu i ljubav, a umetnicima omogućavao pun zamah stvaralačke energije. Sve su to bili i ostali darovi koje nije moguće ičim platiti, samo pod uslovm da se pri odavanju poštovanja Dionisu pridržavamo stare izreke: "meden agan" - "ničega previše".
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Grčka mitologija - Page 2 Empty Re: Grčka mitologija

Uto Mar 24, 2009 7:59 pm
Dioskuri

(grč. Dioskuroi, lat. Dioscuri ili Gemini - braća Kastor i Polideuk, najslavniji dorski junaci nakon Herkula)
Rodili su se kao blizanci, ali su ipak bili samo polubraća. Kastorov otac je bio spartanski kralj Tindarej, Polideukov Zevs, a majka im je bila Tindarejeva žena Leda. Imali su dve sestre: Helenu koja je, kao i Polideuk, bila Zevsova, i Klitemnestru koja je bila Tindarejeva kćerka. Braća su se isticala hrabrošću, snagom i odvažnošću, uvek su se borili rame uz rame, a kao i svojim junačkim delima proslavili su se iskrenom bratskom ljubavlju.

Polideuk je kao Zevsov sin bio besmrtan i imao divovsku snagu. Niko od ljudi mu nije bio ravan u borbi. Smrtni Kastor bio je vešt vozač bojnih kola i polazilo mu je za rukom da ukroti i najplahovitije konje. U mladosti braća su dobila solidno obrazovanje, i njihovi očevi i učitelji su s pravom mogli da budu ponosni na njih. S junakom Jasonom učestvovali su u pohodu Argonauta u Kolhidu, s Meleagrom u lovu na opasnog kalidonskog vepra, s Herkulom u ratu protiv Amazonki. Iz svih pohoda vratili su se ovenčani slavom. Oslobodili su i svoju sestru Helenu kad ju je kao sasvim mladu oteo atinski kralj Tezej, uz pomoć lapitskog kralja Piritoja. Njenu drugu otmicu (koju je izvršio trojanski kraljević Paris) braća više nisu mogla da spreče. U to vreme su već spadali u heroje, za koje pesnik kaže da se ne hrane hlebom i vinom ovog sveta. Naime, za Kastora i Polideuka se ne može utvrditi da su za vreme druge Helenine otmice, koja je bila uzrok trojanskog rata, već bili mrtvi, ali nisu više bili ni među živima.

Ta neobična okolnost imala je, međutim, sasvim običan uvod. Sa Linkejem i Idom, sinovima mesenskog kralja Afareja, ukrali su jednom prilikom u Arkadiji stado bikova. (Krađa stoke bila je u herojsko doba sasvim uobičajen posao kraljeva i kraljevskih sinova, slično kao kasnije osvajanje tuđih zemalja). Pri deobi plena zametnula se kavga za koju je bio kriv Ida jer ih je prevario. Blizanci su zbog toga upali u Meseniju i odveli celo stado zajedno s delom koji je pripadao drugoj dvojici, a da bi ih do kraja razljutili, oteli su i njihove neveste. Budući da im je bilo jasno da Ida i Linkej neće hteti da ih puste da odu, blizanci su se sakrili u šuplje deblo da bi ih dočekali i napali iz zasede. Ali Linkejev oštar pogled proniknuo je kroz drvo, a Idina strela probila stablo i zarila se u Kastorove grudi. Polideuk je skočio iz svog skrovišta i bacio se na njih da osveti smrt svoga brata. Prvo je dostigao Linkeja i ubio ga jednim udarcem šake. Zatim se bacio na snažnog Idu. Nemilosrdni boj odlučio je Zevs: iz oblačnih visina poslao je munju i njome spalio Idu. Ali Polideuk se umesto zahvaljivanjem, Zevsu obratio kletvom i prebacivanjem što mu nije dao da umre zajedno sa Kastorom. Prokleo je i svoju besmrtnost koja ga je sprečila da podeli sudbinu sa svojim bratom. Zevs je pokušao da ga umiri, ali uzalud. Najzad mu je dao da bira: ili će večno mlad živeti među olimpskim bogovima, ili će jedan dan boraviti u tamnom Hadovom carstvu sa bratom, a jedan dan na svetlom Olimpu. Polideuk je s radošću odabrao drugu mogućnost. Tako su, kako kaže Homer, oba brata "jednog dana živi, a drugog opet mrtvi: poštovanje što ga stekoše tako, bogovima su besmrtnim nalik".
Kao i mnogi drugi junaci, i Dioskuri su iz grčkih mitova prešli u rimske. Rimski istoričari tvrde čak da je bitku s Latinima kod Regilskog jezera 496. godine p.n.e. odlučila rimska konjica na čije su se čelo stavili Kastor i Polideuk glavom (lat. Castor i Pollux).
Slava Dioskura preživela je hiljade godina: i danas ih u vedrim noćima možemo videti na nebeskom svodu kao sazvežđe Blizanaca.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Grčka mitologija - Page 2 Empty Re: Grčka mitologija

Uto Mar 24, 2009 8:03 pm
Edip

(Grč. Oidipus, lat. Oedipus - sin tebanskog kralja Laja i njegove žene Jokaste, jedan od najtragičnijih junaka grčkih mitova i grčke književnosti)
Edipovu sudbinu odredilo je strašno prokletstvo koje je na sebe navukao njegov otac Laj, otevši mladog Hrisipa, sina elidskog kralja Pelopa. To prokletstvo je trebalo da progoni Lajev rod do trećeg kolena, a prva njegova žrtva morao je biti on sam, suđeno mu je da pogine od ruke sopstvenog sina. Kada se dugo nakon toga Laju rodio sin, naredio je da ga izlože u šumi podno Kiterona, a da ne bi umakao divljim zverima, osakatio mu je noge i sputao ih remenjem. Ali rob koji je dečaka odveo u šumu smilovao se nad njim i, umesto da ga ostavi na milost i nemilost kiteronskim zverima, poverio ga je brizi pastira kog je slučajno sreo u šumi. Pastir je odneo dečaka svom gospodaru, korintskom kralju Polibu, koji nije imao potomke. Polib ga je posinio i zbog njegovih oteklih nogu nazvao ga Edip (u prevodu - "otečenih stopala") i odgojio uz pomoć svoje žene Merope, kako dolikuje nasledniku prestola. Edip je, naravno, mislio da su mu roditelji Polib i Meropa. Sve je bilo u najboljem redu dok ga neki pijani korintski mladić nije nazvao nahodom. Edip je to ispričao Polibu i Meropi i po njihovoj zbunjenosti zaključio da nešto od njega kriju. Kad na direktno pitanje nije od njih saznao ništa što bi ga oslobodilo sumnje, zaputio se u Delfe da u tamošnjem proročištu dozna istinu. Međutim, Pitija mu o njegovoj prošlosti nije rekla ni reč, ali mu je zato prorekla budućnost: ubiće svog oca, oženiti se sopstvenom majkom i s njom imati sinove koji će poginuti zbog njegovog prokletstva.

Edipa je to proročanstvo duboko pogodilo. Kad se malo pribraio, odlučio je da preduzme sve da ga onemogući. Imena njegovih roditelja Pitija mu nije otkrila, ali šta ako su oni stvarno Polib i Meropa? Znači, njima više ne sme da se vrati, i od naslednika prestola treba da postane skitnica bez otadžbine. Ali može li čovek odabrati put drukčiji od onoga koji mu je odredila sudbina?

Edip se tako nije vratio u Korint, nego se uputio u Tebu. Na obroncima Parnasa, u uskom klancu, sreo je kola u kojima je sedeo dostojanstveni starac. Edip se sklonio s puta, ali vozač se time nije zadovoljio. Osorno mu je doviknuo da se skloni u jarak, a da bi potkrepio svoju zapovest, udario je Edipa bičem. Edip mu je uzvratio udarac i, smatrajući da je stvar time rešena, hteo je da nastavi put. Uto je starac skočio na noge i udario ga štapom. To je Edipa razljutilo i, uprkos poštovanju prema starčevim godinama, uzvratio mu je dvostruko. Udarac je bio tako jak da je starac ostao na mestu mrtav. Starčeve pratioce koji su nasrnuli na njega Edip je nadjačao i pobio nakon kratke borbe. Spasio se samo rob koji je pobegao odmah nakon početka sukoba. Prvi deo proročanstva se ispunio: nepoznati starac kojeg je Edip ubio bio je njegov otac Laj.

Put s kojeg za Laja više nije bilo povratka doneo je spas njegovom kraljevstvu. Na gori Sfingiju (ili Fikionu) kraj Tebe bila se ugnezdila čudovišna Sfinga, krilata neman s lavljim telom i glavom žene, koja je ubijala ljude. Svakome ko je tuda prolazio postavljala je zagonetku, i kad je ne bi rešio, rastrgla bi ga svojim kandžama. Laj je hteo da pita delfsko proročište kako da od Sfinge oslobodi svoj grad. Umesto odgovora, vratio se rob sa vešću o kraljevoj pogibiji.

Kad je Edip stigao u Tebu, grad je obavijala dvostruka tuga. Nemajući šta da izgubi osim svog čemernog života, Edip se zaputio Sfingi i upitao je kako glasi zagonetka. Ona je, začudo, bila laka a glasila je: "Ko izjutra ide četvoronoške, u podne na dve, a uveče na tri noge? Pri tome je, kad ide na dve noge, spretniji i jači nego kad ide četvoronoške, ili na tri noge." Edip je, bez mnogo razmišljanja odgovorio: "Čovek! U zoru svog života nespretno puzi četvoronoške, u podne muževne zrelosti hoda na dve noge, a u predvečerje svog života zbog slabosti se podštapa štapom kao trećom nogom!"

Sfinga je na to očajnički zalepršala krilima i survala se sa stene u more: sudbina joj je odredila da upravo tako i pogine kad neko reši njenu zagonetku.

Zahvalni Tebanci izabrali su Edipa za kralja, a Lajev šurak Kreont dobrovoljno mu je predao vlast jer je nakon kraljeve smrti objavio da kralj treba postati čovek koji će grad osloboditi Sfinge. Edip je sad bio siguran da je umakao sudbini: nastanio se u kraljevskoj palati, ne sluteći da se u njoj rodio, i venčao se Jokastom, Lajevom udovicom, ne znajući da ženi svoju majku.

Sve se ispunilo kako je proročište proreklo: dobio je dve kćeri, Antigonu i Ismenu, i dva sina, Eteokla i Polinika. Ništa ga nije sprečavalo da bude potpuno srećan - i da se ispuni njegova sudbiona.

Tebu je iznenada pogodila strahovita katastrofa: bog Apolon je poslao na grad kugu. Muškarci, žene i deca umirali su, stoka je skapavala, zavladala je glad jer neobrađena zemlja nije donosila plodove. Kad je Tebi zapretila opasnost da se pretvori u veliko groblje, Edip je odlučio da u Delfe pošalje Jokastinog brata Kreonta da upita kako da se grad spasi od nesreće. Pitija je dala nedvosmislen odgovor: Teba će biti spašena kad građani iz svoje sredine prognaju čoveka koji je ubio kralja Laja i svojim nedelom navukao na grad božju kaznu.

Sada je trebalo pronaći Lajevog ubicu. Bio je to težak zadatak: kraljevo ubistvo se desilo davno, prošle su mnoge godine, vreme je izbrisalo tragove, a svedok ubistva bio je jedan rob... Edip je zato sazvao sve građane da mu pomognu da pronađe i kazni ubicu ma gde bio i ma ko bio. Iz okupljene mase tada se začuo glas da bi možda bilo najbolje da upitaju vrača Tireziju koji, iako slep, vidi i najskrivenije stvari. Edip je naredio da ga dovedu, a kad je vrač došao, zatražio je da mu kaže ko je ubio kralja Laja. Tirezija nije hteo da odgovori: on zna ko je ubica, ali ne može da ga imenuje. Edip ga je molio, zatim pretio, ali vrač je ostao neumoljiv. Na kraju je Tirezija popustio navaljivanju naroda i Edipovim pretnjama: "Ti si, Edipe, onaj koji je ubio svog oca! Učinio si to ne znajući, kao što si ne znajući postao muž svoje majke!"

Vračeve reči su razbesnele Edipa. Nije mogao da ih protumači drukčije osim da ga je na to naveo Kreont ne bi li sebi stvorio pogodno tlo za osvajanje vlasti u Tebi. Tireziju, koji nikada nije izrekao ništa osim istine, nazvao je potkupljenim lažljivcem. Ali Tirezija je mirno odgovorio: "I znaj, iako si u Tebu došao kao stranac, rodio si se u ovom gradu. Slep si kod očiju koje ćes uskoro izgubiti, s njima svoje bogatstvo i vlast, a od kralja ćeš se pretvoriti u izgnanika!"

Tirezijino samopouzdanje uznemirilo je Edipa. Pozvao je svoju ženu, ponovio pred njom ono što je rekao vrač i zatražio da odgovori da li je Laj imao sina koji je možda bio odgojen negde drugde, odakle je zatim mogao da se vrati u Tebu, kako to tvrdi vrač. Jokasta je odgovorila po istini: Da, imala je s Lajem sina, ali ga je on, bojeći se proročanstva, izložio u šumi gde je mališan i poginuo. Rob koji je ispunio Lajevu zapovest još uvek živi i može posvedočiti smrt Lajevog sina. Neka Edip naredi da se dovede i on će razbiti sve sumnje.


Potreba da se nešto dokaže dokaz je nesigurnosti, ali Edip je ipak naredio da dovedu roba. Jedva što su sluge otišle, pojavio se u njegovoj palati glasnik iz Korinta i doneo mu vest o smrti kralja Poliba. Tuga se u Edipovom srcu pomešala s radošću: nije, dakle, ubio svog oca! Izbegao je sudbini! I ostale će se vradžbine pokazati neistinitim!

To je bio poslednji srećni trenutak Edipovog života. Jer glasnik je nastavio: donosi mu takođe poziv u Korint gde treba da postane naslednik kralja Poliba, a da bi razbio njegov strah od proročanstva, prema kojem će se navodno oženiti svojom majkom, obaveštava ga da nije Polibov i Meriopin sin već nahod kojeg je on sam prihvatio u kiteronskoj šumi od roba kralja Laja i predao ga Polibu. Jokasta je u tom trenutku shvatila sve. Očajnički kriknuvši, otrčala je u svoje odaje i oduzela sebi život. Edip još nije uspeo da dođe sebi od iznenadnog udarca, a već ga je pogodio sledeći. Rob kog su doveli priznao je nakon dužeg oklevanja da nije ispunio naredbu kralja Laja i da je novorođenče zaista predao pastiru kralja Poliba. Sam je takođe bio svedok nesrećnog slučaja kada je Edip ubio kralja Laja i jedini se od svih kraljevih pratilaca spasio. Edip je tad u očajanju jurnuo u Jokastine odaje i tamo zatekao svoju ženu i majku već mrtvu. Iščupao je kopču iz njene haljine i iglom sebi izbo oči. Nije više mogao da gleda sjaj Sunca koje mu je osvetljavalo tamnu dubinu njegovog pada, nije više hteo da vidi svoju decu ni rodnu Tebu. U borbi sa sudbinom izgubio je sve, a na kraju je odbacio i nadu.

Tebanski narod je duboko saosećao s Edipovom tragedijom, ali ne zadugo. Ljudi, koji su još donedavno cenili Edipa zbog njegove mudrosti, pravednosti i zasluga za rodni grad, počeli su da zahtevaju da napusti Tebu. Branio ga je jedino Kreont i pružio mu utočište u svojoj palati. Ali na kraju je i on popustio pod pritiskom kad su se protiv Edipa okrenuli i njegovi sinovi, Eteoklo i Polinik, kako bi se domogli prestola. Zato je Kreont podelio s njima vlast, a Edipa kao "oskvrnitelja otadžbine" poslao u progonstvo.

Slep i bespomoćan, slomljen udarcima sudbine i ljudske nezahvalnosti, Edip se sunovratio u ponor poniženja - ostao mu je samo njegov prokleti život. Dugo je lutao sa svojom kćerkom Antigonom, koja ga je dobrovoljno sledila u progonstvo, po gorama i šumama. Ljudi su ga izbegavali, a gradovi mu otkazivali gostoprimstvo. Na kraju je došao na Kolon u blizini Atine i sklonio se, prema svom običaju, s Antigonom u šumu izvan naselja. Od seljaka je doznao da se nalazi u svetom gaju Eumenida, blagonaklonih boginja osvete. Tu vest je primio s olakšanjem jer je znao da mu je na to mesto suđeno da ode s ovog sveta, kako mu je nekad predvidao Apolon u Delfima. A setio se i drugih Apolonovih reči: onaj ko mu pruži utočište i poslednju utehu biće bogato nagrađen. Zamolio je zato seljake da odu u Atinu i dovedu mu njihovog kralja Tezeja.

Ali pre Tezeja stigla je na Kolon Edipova mlađa kći Ismena s vešću da je među njenom braćom planuo sukob i borba na život i smrt: Eteoklo se udružio s Kreontom i prognao Polinika koji se na to pridružio Argejcima i pod zidine Tebe doveo veliku vojsku. Kreont i Polinik trudili su se da Edipa pridobiju svaki na svoju stranu, jer je prema proročanstvu iz Delfa bitku za Tebu trebalo da dobije onaj na čijoj strani bude Edip. Ali uzalud su sinovi došli njemu na Kolon, uzalud ga molili, uzalud pretili. Kralj Tezej uzeo ga je u zaštitu i spasio od njihovih grubosti, a Edip je na kraju prokleo oba svoja sina strašnom kletvom - da poginu u međusobnoj borbi.

Kad je Edip izrekao svoju kletvu, začuo se tutanj groma. Bio je to znak najvišeg poslenika sudbine, Zevsa Olimpskog, da Edip može da siđe u carstvo sena. Oprostio se zato od Antigone i Ismene i pozvao k sebi Tezeja. Izmolio je od njega obećanje da će se brinuti za njegove kćeri, a u zamenu za to otkrio mu je mesto svog poslednjeg počivališta, koje će Atinu braniti bolje od štitova i čvrstih bedema. Na to se Edip bez uzdaha rastao od sveta i sišao u sumorno Hadovo carstvo, iza čijih vrata završava život smrtnika i time se njegova sudbina ispunila.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Grčka mitologija - Page 2 Empty Re: Grčka mitologija

Uto Mar 24, 2009 8:03 pm
Grifon

(Grč. Gryps, lat. Griphus - mitsko čudovište, nastao od lava i orla)
U Grčku a otuda u Rim, grifoni su dospeli sa Istoka, gde su nastali mnogo pre "klasičnog starog veka", kao vrsta fantastičnih bića kojima su tamošnji narodi nastanili svet svoje fantazije. Najstarija od tih stvorenja poznata su nam iz Egipta. To su u najčešće kombinacije lava i ptice i lava i čoveka, od kojih je najpoznatija Sfinga. Iz Mesopotamije dolazi mešanac lava ili bika i čoveka, i lava i ptice grabljivice, škorpiona i čoveka, raznih zmajeva i sl. Najpoznatiji njihovi predstavnici bili su siruši ("vavilonski zmajevi") i kerubini, krilati bikovi-stražari s ljudskom glavom. Kako su se od tih bića razvili grifoni, nije pouzdano utvrđeno. Može se reći da je u Egiptu prevladao tzv. ptičji tip, a u Mesopotamiji i Persiji lavlji tip. Na grčkom tlu se susrećemo s grifonima najpre na umetničkim predmetima sa Krita (iz 17-16. veka p.n.e.) a zatim iz Sparte (8-7. vek p.n.e.)

Ta bića se u književnosti prvi put pominju kod Hesioda, ali taj podatak potiče od starovekovnog komentatora njegovog dela. Prvi ih u prvoj polovini 5. veka p.n.e. spominje Herodot. Piše da su to čudovišta s lavljim telom, orlovskim krilima i kandžama, koja žive negde daleko na severu Azije, čuvajući tamo od jednookih Arismapana bogata ležišta zlata. Eshil ih naziva "Zevsovim psima s ptičjim kljunom koji ne laju". Kasniji autori su doznali nešto više o njima. Grifoni su, navodno, bili jači od bilo koje druge životinje, sa izuzetkom lava i slona. Čovek je mogao da ih se domogne samo neposredno što su se izlegli, a živeli su u Indiji ili Baktriji. U Indiji su progonili kopače zlata, ali ne zbog zlata, već zbog straha za svoju mladunčad. U Baktriji su kandžama sami grebali i iskapali zlato i od njega gradili svoja gnezda, a ljudi su u svojoj pohlepi za zlatom skupljali otpatke od njihovih gnezda. Grifoni nisu došli u neposredan dodir sa junacima grčkih mitova. Od bogova je vezu s njim, još uvek nejasnu, imao jedino bog Apolon.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Grčka mitologija - Page 2 Empty Re: Grčka mitologija

Uto Mar 24, 2009 8:04 pm
Had

(Grč. Hades, Pluton, lat. Pluto - sin titana Krona i njegove žene Reje, bog podzemnog sveta)
Bio je najstariji Kronov sin i uz svoju braću Zevsa i Posejdona činio trojstvo najviših grčkih bogova. Kad se rodio, otac mu je bio vrhovni vladar svemira, ali je živeo u neprekidnoj strepnji da će ga neko od njegove dece svrgnuti s prestola. Zbog toga je sve svoje potomke pojeo čim su se rodili i utamničio ih tako u svom trbuhu. Tu su i dalje živeli jer su kao božanska bića bili besmrtni. Takvu sudbinu izbegao je samo njegov najmlađi sin Zevs, kojeg je njegova majka potajno rodila i sakrila na Kritu. Kad je Zevs odrastao, dogodilo se upravo ono čega se Kron najviše plašio: pobunio se protiv oca, prisilio ga da svojoj zatočenoj deci vrati slobodu i izazvao ga na borbu. Braća Had i Posejdon pridružila su se Zevsu i, uz ostale saveznike, pomogla mu da porazi Krona i svrgne ga s vlasti. Nakon pobede braća su se sporazumela da će Kronovo nasledstvo među sobom podeliti kockom. Zevs se, međutim, pri tom poslužio lukavstvom i njemu je pripala vlast nad nebom i zemljom. Posejdon je dobio vlast nad morem, a Had je postao svemoćni vladar podzemnog carstva.

Ne bi se moglo reći da je Had kockom dobio najbolje, ali njegovoj mračnoj i neumoljivoj ćudi vlast nad podzemnim svetom je sasvim odgovarala. A njegovo podzemno carstvo je zaista bilo strašno: skrivalo se u dubinama zemlje i u njega nikad nije dopreo ni zračak Sunčeve svetlosti. Prostiralo se neveselom ravnicom obraslom bledim cvetovima divlje asfodele ("cveća smrti"), a njome je proticalo pet reka, koje su istovremeno bile njegove granice: Stiks, koja je sve okivala ledenim zagrljajem, Aheront, reka naricanja, Kokit, reka žalosti, ognjena reka Piriflegeton i mračna Leta, čije su vode činile da se zaboravi sve ovozemljasko. Kako je zaista bilo podeljeno i kako je izgledalo Hadovo carstvo, ljudi pouzdano nisu znali jer se nijedan smrtnik nije odonud vratio živ da o njemu donese vesti. Nekoliko junaka (Herkul, Eneja) koji su sišli u njega i opet se vratili nisu mogli da ga u celosti pregledaju. Ali nagađalo se da se na zapadu prostiru Elizejske poljane, gde su svoj večni život živele duše pravednika. Negde u dubinama nalazio se Tartar, gde su grešnici izdržavali večne kazne, a u najmračnijem delu tog tmurnog carstva bio je Ereb, gde se smestila palata iz koje je Had, zajedno sa svojom ženom Persefonom, vladao bogovima podzemnog sveta i dušama mrtvih.

Duše umrlih silazile su u Hadovo carstvo kroz mračne bezdane. Jedan od njih bio je u tesnacu Tenaru na jugu Peloponeza, drugi u Kolonu u Atici, pa sledeći pod Etnom na Siciliji. Prema Homeru, ulaz u podzemno carstvo bio je negde na zapadu kuda više nisu dopirali Sunčevi zraci. Ulaz u podzemni svet čuvao je troglavi pas Kerber. One koji su ulazili susretljivo je propuštao, ali napolje nije nikome dao. Od ulaza vodio je put vodama Aheronta, preko kojeg je duše umrlih prevozio osorni starac Haron. Razume se, prevozio ih je samo u podzemni svet, ali ne i natrag, i za tu službu su mu mrtvi plaćali. Iz Haronove barke odlazili su svi pred Hadov presto, pored kojeg su sedele sudije, Zevsovi sinovi Minos, Radamant i Eak. Samo ponekad bi neka duša dospela u Elizij, gde je živela blaženim životom, a ko nije bio ni dobar ni zao (ili je bio i dobar i zao), morao je da ode na asfodelske poljane, gde je lutao bez radosti i tuge, bez ikakve čežnje i osećanja, kao sena. Takvih ljudi bilo je, navodno, najviše, a među njima našli su se i najveći junaci, čak i sam Ahil. Kakav je život tamo provodio, znamo iz njegove teskobne ispovesti koju je zabeležio Homer: "Hteo bih više ko nadničar raditi na polju čoveka s imetkom malim, gde ima obilja jela, no tu u Hadovom carstvu biti vladar sena svih tih umrlih ljudi!"

Bogova kojima je vladao Had u podzemnom svetu bilo je manje nego olimpskih ili morskih, ali oni su kod ljudi izazivali jezu i strah. Među njima na prvom mestu je bio bog smrti Tanatos, ogrnut crnim plaštom, s crnim ledenim krilima, koji je umirućima rezao kosu i odnosio njihove duše. Zatim, mračne boginje kere, koje su ubijale ljude po bojištima i sisale im krv; užasna Empuza, koja je napadala ljude i ubijala ih na raskršćima; strašna Lamija, koja je majkama u snu ubijala decu; troglava i trotelna Hekata, koja je vladala čudovištima, i bog varljivog sna Hipnos, kojem nisu mogli da se odupru ni ljudi ni bogovi. Posebno strašne bile su Erinije, neumoljive boginje kletve i osvete, koje je u svet slala Hadova žena Persefona.

Ljudi su mrzeli Hadovo carstvo. Ko je u njega sišao mora se odreći svake nade. Od junaka koji su dospeli pred sam Hadov presto i vratili se u svet, najslavniji je bio Herkul. Odande je doveo Kerbera, po naređenju mikenskog kralja Euristeja, kojem je, po Zevsovom nalogu, morao da služi. Dospeo je tamo i muzičar i pevač Orfej da od Hada izmoli život za svoju mladu ženu Euridiku, zatim Sizif, koji je odande lukavstvom na kratko vreme umakao, i Tezej, kojeg je odande oslobodio Herkul. Na prag podzemnog sveta dospeo je i Odisej kad je nakon osvajanja Troje, na povratku u otadžbinu, dugo lutao svetom i tamo video Sizifa kako uzbrdo valja ogroman kamen. Video je i Tantala kako se muči glađu i žeđu, Titija kojem su dva strvinara kljuvala jetru; sastao se tamo s mnogim mrtvim junacima, među njima i sa Ahilom, koji mu je s tugom opisao nemilu sudbinu umrlih u Hadovom carstvu.

Had nije imao običaj da napušta svoje sedište. Dok je još bio neoženjen, izašao je jednom u svet da otme Zevsovu i Demetrinu kćer Persefonu, koju je uzeo za ženu. Jednom je otišao na savetovanje bogova na Olimp. Bogovi ga baš nisu voleli, a on im je uzvraćao istom merom. Kad je Zevs od njega nešto zatražio, obično bi ga poslušao, ali se u stvari između neba i zemlje inače nije uplitao. Dobro je znao "da će, pre ili kasnije, svako sići u Hadovo carstvo, čim je jednom došao na svet".
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Grčka mitologija - Page 2 Empty Re: Grčka mitologija

Uto Mar 24, 2009 8:04 pm
Hefest

(Grč. Hephaistos, lat Vulcanus - sin Zevsa i Here, bog vatre i kovač, oružar bogova)
Rodio se hrom i zbog toga ga je mati bacila s Olimpa. U velikom luku je leteo čak do Okeana, ali mu se ništa nije dogodilo jer su ga prihvatile morske boginje Eurinoma i Tetida. Odrastao je u njihovoj pećini pod morem i izučio kovački zanat. Kad je već bio majstor svog zanata, načinio je prelepi zlatni presto i poslao ga svojoj majci. Bio je to pre poklon iz osvetoljubivosti nego znak sinovljeve ljubavi prema majci, jer čim je Hera sela na presto, iz njega su izašli skriveni okovi, sputali je i nisu joj dali da ustane. Niko od bogova nije mogao da je oslobodi. Najpre su na Hefesta svi bili strašno ljuti, ali nije im ostalo ništa drugo nego da pošalju po njega. Hefest, međutim, nije čeznuo za tim da se vrati na Olimp, a to je i glasniku bogova, Hermesu, sasvim jasno rekao. Zato su bogovi pribegli lukavstvu. Poslali su Hefestu boga vina Dionisa, koji ga je opio i doveo na Olimp na magarcu. Vinom razgaljeni Hefest zaboravio je na davnu nepravdu koja mu je bila učinjena, oslobodio je majku i odlučio da zauvek ostane među bogovima. Štaviše, tu je odlučio i da se oženi, a njegovi roditelji su ga nagradili davši mu za ženu najlepšu boginju. Prema jednoj verziji, bila je to Harita Aglaja, a prema drugoj, proširenijoj, boginja ljubavi i lepote Afrodita.

Hefestov dolazak na Olimp imao je dalekosežne posledice. Celog ga je izgradio i pregradio. Kako su do tada stanovali olimpski bogovi nije poznato. Iz podataka o Hefestovim delima saznajemo da im je sagradio veličanstvene palate od zlata, srebra i bronze. Nije zaboravio ni sebe, podigao je palatu i u njoj uredio savršeno opremljenu kovačnicu, jer nije hteo da se odrekne svog bučnog i ne baš čistog kovačkog zanata čak ni na Olimpu. Homer, na primer, s divljenjem spominje njegove kovačke mehove koji su sami od sebe raspirivali vatru i primali radne naloge pravo iz Hefestovog mozga. Uprokos tome, Hefest nije zanemario fizički rad. Često su ga viđali oznojenog i umornog, u neprekidnom pokretu, čime se razlikovao od ostalih bogova.

Razume se, Hefest je kao svestrani umetnik među bogovima bio omiljen. Ipak, nisu ga uzimali suviše ozbiljno. Podsmevali su se njegovoj hromosti (a ponekad to i nije bio samo podsmeh, nego poznati homerski "smeh bogova"), na primer kada je umesto boginje Hebe posluživao oko njihovog stola. Njegova žena Afrodita bestidno ga je varala sa bogom rata Aresom. Jedino se Hera prema njemu odnosila s razumevanjem, žaleći što ga je uvredila. Prilikom jedne svađe Zevs ga je bacio s Olimpa. Hefest je u velikom luku leteo ceo dan i pao na ostrvo Lemnos. Tamošnji stanovnici su prema njemu bili prijatni, a i Hefest im je bio zahvalan. Kraj vulkana Moshila uredio je sebi kovačnicu. Kad je iz grčkog panteona prešao u rimski (pod imenom Vulkan), uredio je još jednu svoju kovačnicu na Siciliji, pod Etnom. To je, razume se, bio poduhvat velikih razmera, pa je Hefest pozvao sebi za pomoćnike nekoliko divovskih kiklopa.

U život mitskih junaka Hefest se nije preterano uplitao. Ograničavao se na izradu oružja, a kao dobar oružar davao ga je obema zaraćenim stranama. Na molbu boginje Tetide napravio je, na primer, sjajno oružje njenom sinu Ahilu, ali je, na molbu boginje Eos, napravio jednako sjajno oružje i Memnonu, Ahilovom neprijatelju. Ni u ratove se nije uplitao. Uz jedan jedini izuzetak. U bitkama na trojanskoj zaravni ukrotio je vatrom, na molbu boginje Here, reku Ksant čiji je bog hteo da ubije Ahila talasima. Hefest je brižno štitio svoje poštovatelje, kovače i zanatlije koji svoj posao rade uz pomoć vatre. Zbog toga su mu ljudi zaista bili zahvalni. Uz Ateninu pomoć naučio ih je, barem prema Homerskim himnama, zanatima i umetnostima, pa više nisu morali da žive životom životinja u šumama i pećinama, nego u lepim kućama i gradovima, gde "lako i mirno život svoj žive, kroz godinu celu što teče".
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Grčka mitologija - Page 2 Empty Re: Grčka mitologija

Uto Mar 24, 2009 8:04 pm
Helena

(Grč. Helene - kći najvišeg boga Zevsa i njegove ljubavnice Lede, najlepša od svih smrtnih žena)
Njena majka Leda bila je žena spartanskog kralja Tindareja, s kojim je imala dvoje dece, kćer Klitemnestru i sina Kastora. Svojom lepotom Leda je očarala i samog Zevsa i imala s njim dvoje dece, kćer Helenu i sina Polideuka. Tindarej nije imao ništa protiv Zevsovog uplitanja u proširivanje porodice pa je sopstvenu decu i pastorke odgajao podjednako. Sa sinovima nije imao poteškoća. Obojica su postali slavni junaci i dospeli na nebo gde i danas sjaje kao Blizanci ili Dioskuri. Ni s Klitemnestrom nije bilo problema, bar dok se nije udala. Zatim ju je otac dao za mikenskog kralja Agamemnona. S Helenom je bilo gore.

Bila je još mlada devojka, a o njenoj lepoti se već nadaleko pričalo, pa je za njom čeznuo atinski kralj Tezej i oteo je uz pomoć svog prijatelja Piritoja. Oslobodila su je braća Kastor i Polideuk i vratila kući. Uskoro su se u Sparti pojavili novi Helenini prosci. S vremenom su se tamo našli svi ahejski kraljevi i kraljevski sinovi koji su nameravali da se žene. Njihove svađe oko Helene dovele su Grčku gotovo na rub rata. Katastrofu je sprečila domišljatost itačkog kralja Odiseja. On je Tindareju dao sasvim originalan savet: neka ostavi sve dinastičke i političke obzire po strani i dozvoli Heleni da odabere muža po sopstvenom ukusu. Prosci su se s tim složili i zakletvom se obavezali da će njen izbor bez pogovora priznati, da pobednika neće ubiti niti ga na bilo koji način uvrediti, nego će mu u svemu biti od pomoći.

Srećnim ili nesrećnim slučajem njen izabranik je bio Agamemnonov brat Menelaj. Nakon venčanja rodila im se kći Hermiona, a kad je Tindarej umro, Menelaj je postao njegov naslednik na spartanskom prestolu. Sve je bilo u najboljem redu, a ni Menelaj ni Helena nisu slutili šta im sudbina sprema.

U to vreme se u pećini kentaura slavila svadba ftijskog kralja Peleja s morskom boginjom Tetidom, na kojoj su učestvovali svi bogovi. Jedino nije bila pozvana boginja svađe Erida da im ne bi pokvarila zabavu. Uvređena, Erida je iz osvete među boginje Afroditu, Heru i Atenu bacila zlatnu jabuku na kojoj je pisalo "najlepšoj". Boginje su odmah kao jedna posegnule za jabukom jer je svaka od njih, razumljivo, smatrala sebe najlepšom. Zbog toga je među njima izbila svađa, u koju nije želeo da se upliće ni sam Zevs. Želeo je da ima svoj mir, pa je naredio bogu Hermesu da uzme jabuku i odvede boginje na planinu Idu nedaleko od Troje, gde živi pastir po imenu Paris i da on reši taj spor.

Paris je bio sin trojanskog kralja Prijama. Za to što je živeo u planini, a ne u kraljevskoj palati, postojao je dobar razlog. Pre Parisovog rođenja, njegova majka je sanjala da je rodila goruću baklju koja je zapalila Troju. Vrač je san protumačio tako da će dečak kojeg će kraljica roditi biti uzrok propasti Troje. Zbog toga je kralj Prijam naredio da se dete odmah posle rođenja odnese na Idu i tamo ostavi. Dečaka je prihvatila i dojila medvedica, a zatim ga je našao pastir Agelaj i odgajao ga kao svog sina. O tome da je Paris kraljev sin znao je samo Zevs.

Kad je Paris ugledao Zevsovog glasnika Hermesa, hteo je da pobegne glavom bez obzira, ali mu je u istom trenutku palo na pamet da će ga Hermes svakako stići i tako je, savladavši strah, saslušao njegovu zapovest. Paris je uzeo jabuku iz Hermesovih ruku i počeo da posmatra boginje. Činilo mu se da su sve tri podjednako lepe. Dugo je razmišljao, a odlučio se onda kad su boginje uticale na njega na način koji ljudski zakoni i sudovi u osnovi ne dopuštaju. Zevsova žena Hera obećala mu je vlast nad celom Azijom, boginja rata Atena ratničku slavu, a boginja ljubavi i lepote Afrodita najlepšu ženu na svetu. Paris je jabuku dosudio Afroditi.

Da postoji prelepa Helena, Paris u tom času nije znao, ali je Afrodita učinila da je što pre upozna. Putevima sudbine Paris je ubrzo dospeo u Troju, gde ga je prepoznala njegova sestra Kasandra, slavna čarobnica i proročica. Kralj Prijam, koji je dugo žalio što je odbacio sina, primio ga je s velikom radošću i uveo u kraljevsku palatu. Tu je Afrodita savetovala Parisu da sagradi lađu i otplovi u Spartu, poznatu po lepoti svojih žena. Paris ju je poslušao na veliki bes Here i Atene, koje su, zbog svoje povređene sujete, njemu, kao i čitavoj Troji, želele sve najgore.

Kralj Menelaj primio je Parisa i njegovog prijatelja Eneju, koji ga je pratio, kako i dolikuje gostima iz slavne Troje. Priredio je u njihovu čast gozbu i predstavio ih svojoj ženi Heleni. Čim je Paris stao licem u lice s najlepšom od svih smrtnih žena, zaljubio se u nju na prvi pogled. I on se njoj dopao. Drugog dana se Menelaj izvinio svojim gostima jer je zbog neodloživog posla morao da ode na Krit. Poželeo im je prijatan boravak, a Heleni rekao da im u svemu ugodi. Za to što je Helena muževljeve reči shvatila poprilično široko, kriva je boginja Afrodita. Razbuktala je u Heleni takvu ljubav prema Parisu da je zaboravila na svog muža, kćer i otadžbinu i s Parisom krišom otplovila u Troju.

Prema tome, Helena je s Parisom otišla dobrovoljno. Druga verzija tvrdi da ju je Paris na to prisilio, čak i nasilno odveo. Nije poznato jesu li otplovili pravo u Troju. Kako se čini, pošli su najpre na svadbeno putovanje u Egipat, zatim su neko vreme proveli u Sidonu, a u Troju došli posle nekoliko godina. Bilo kako bilo, Helena je nestala iz Sparte, a s njom i kraljeva riznica.

Menelaj, svakako, preko svega toga nije mogao da pređe kao da se ništa nije dogodilo. Otišao je u Mikenu svom bratu Agamemnonu i zamolio ga za pomoć. Agamemnon ga je savetovao da s itačkim kraljem Odisejem pođe u Troju i zamoli trojanskog kralja Prijama da vrati Helenu. Ako Prijam ne bude voljan da ispravi Parisov čin, neka mu zapreti ratom. Prijam je odbio Menelajevu molbu i Agamemnon je sa pretnje prešao na delo. Zamolio je za pomoć sve ahejske kraljeve koji su nekada Menelaju obećali da će mu, kao Heleninom mužu, u svemu pomoći. Tu su pomoć obećali i ostali ahejski vladari. Svi su se odazvali lično ili su poslali svoje sinove, i doveli vojsku svako prema svojim mogućnostima. Pod Agamemnonovim vođstvom krenula je najzad protiv Troje vojska od sto hiljada Ahejaca.

Tako je zbog Helene i Parisa planuo dugotrajan i krvav trojanski rat koji se završio uništenjem Troje i pogibijom najboljih ahejskih junaka. Helena je ubrzo zažalila zbog svog čina koji je i njenoj staroj i njenoj novoj otadžbini doneo tolike patnje. Kraj Prijam joj, doduše, nikada ništa nije prebacio, ali je ona znala da je cela Troja mrzi kao povod ratu i svaka žena koja je u ratu izgubila muža ili sina dala joj je to na znanje svojim pogledom. Uz sve to, od ljubavi prema Parisu brzo se otreznila. Bio je lep i pazio je na svoj izgled, ali ni po čemu drugom nije mogao da se uporedi sa njenim prvim mužem. Njena osećanja prema Parisu u toku rata su izbledela i na kraju se pretvorila u prezir. U borbi je često znao da se ponaša kao kukavica, a muškarac koji se ne ponaša onako kako mu dolikuje, u očima žena vrlo brzo gubi svako dostojanstvo.

Paris je u ratu postigao i neke uspehe, ali nijedan svojom hrabrošću. Čak je ubio i najvećeh ahejskog junaka Ahila, ali ne u ravnopravnoj borbi, nego izdajničkom strelom, odapetom s trojanskih bedema, koju je usmerio bog Apolon. I sam je poginuo na sličan način. Kad je šetao bedemima, pogodila ga je otrovna strela ahejskog strelca Filokteta i zadala mu smrtnu ranu. Pateći od strahovitih bolova, Paris je napustio Troju i otišao na planinu Idu da umre napušten od svih. Njegovi drugovi pronašli su ga tamo sklupčanog u grmlju i priredili mu skroman pogreb. Helena nije prišla njegovoj lomači. U međuvremenu je našla utehu u društvu njegovog brata, mladog Dejfoba. S njim nije dugo uživala. Pri zauzimanju Troje ubio ga je u njegovim odajama kralj Menelaj.

Ponovni susret Helene i Menelaja bio je za nju neočekivano povoljan. Menelaj, naime, nikada nije poverovao da bi ona dobrovoljno otišla s Parisom, i bio je uveren da je uništenjem Troje svoju ženu oslobodio dugotrajnih patnji. Razume se da ga je Helena podržala u tom uverenju i nije skrivala bezgraničnu radost što ju je napokon oslobodio. S velikim slavljem se ukrcala na Menelajevu lađu i otplovila s njim u Spartu.

Svoj rodni kraj Helena je ugledala nakon punih sedam godina lutanja. Tik iza ostrva Lezbosa bura je raspršila Menelajeve brodove, kod rta Sunion izgubio je kormilara, pred rtom Malejom opet ga je zahvatila bura i odnela njegovu lađu čak do ušća Nila. Helena se tako opet našla u Egiptu koji je upoznala na bračnom putovanju sa Parisom. Godinama je lutala s Menelajem obalama Nila, Libijom, Fenikijom i drugim zemljama, a našla se i u Sidonu. Na kraju se opet vratila u Egipat, gde je Menelaj bogatom žrtvom bogovima otkupio sretnu plovidbu u otadžbinu. Pre njihovog odlaska egipatska kraljica Polidamna dala je Heleni čudotvorni lek napravljen od pepela čarobnih biljki. Ko bi ga popio u vinu, zaboravio bi sve brige i nevolje. Dovoljna je bila jedna čaša i Helena je zaboravila svoje bračne nevolje i nesreću u Troji, a Menelaj muke koje je zbog nje pretrpeo.

U Sparti, nakon povratka, Helena je živela u sreći s Menelajem. Bili su opet vezani nepomućenom ljubavlju do kraja života, a zatim i posle smrti jer su ih bogovi oboje preneli u Elizijum, gde provode dane u večnom blaženstvu.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Grčka mitologija - Page 2 Empty Re: Grčka mitologija

Uto Mar 24, 2009 8:05 pm
Helios

(Grč. Helios, lat. Sol - sin titana Hiperiona i njegove žene Tije, bog sunca)
Kao blistavi bog sa zlatnom kosom i krunom od sunčevih zraka bio je dostojno otelotvorenje sunca. Stanovao je na istočnoj obali Okeana, u zlatnoj palati, iz koje je svakog jutra izlazio u zlatnim kolima u koja su bila upregnuta četiri krilata konja, i u njima je putovao preko nebeskog svoda. Obasjavao je zemlju zracima koji su joj darovali svetlost, toplotu i život. Uveče je na zapadu opet silazio u vode Okeana. Tamo ga je čekala zlatna lađa kojom se vraćao u svoju palatu, a sledećeg dana bi ponavljao putovanje. Helios je sve mogao da vidi i čuje i bio je bistro oko olimpskog Zevsa. Voleli su ga bogovi, ljudi, životinje i biljke. Jedino u podzemnom Hadovom carstvu nije bio dobrodošao gost. Sam mu se, međutim, uklanjao po sopstvenoj volji.

Heliosova žena bila je okeanida Perza. Na istoku je s njom imao sina Ejeta, koji je postao kralj u Kolhidi, a na zapadu kćer Kirku, moćnu čarobnicu. S Perzinom sestrom Klimenom imao je sina Faetona, poznatog po nesrećnoj vožnji nebeskim kolima, i nekoliko kćeri. Osim njih imao je još dve kćeri s nimfom Neerom. Zvale su se Faetusa i Lampetija, a čuvale su mu stada stoke na ostrvu Trinakiji, današnjoj Siciliji. Tu je bilo sedam stada krava i sedam stada jaganjaca, svako po pedeset komada. Bila su simbol trista pedeset dana i trista pedeset noći (mesečeva godina kod Grka je imala pedeset nedelja po sedam dana). Prema nekim mitovima Helios je osim Perze (pre ili posle nje) imao ženu Rodu, kćer boga mora Posejdona. Po njoj je nazvao ostrvo Rodos, koje je izvukao iz morskih dubina jer na svetu za njega ništa nije ostalo kad su bogovi delili vlast i imanja. Zbog toga su ga stanovnici Rodosa posebno poštovali, kao i svi Grci, a posle njih i Rimljani, iako kod njih kult Heliosa nikada nije imao takvo značenje kao kult sunca i bogova sunca u Egiptu ili u zemljama Bliskog istoka.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Grčka mitologija - Page 2 Empty Re: Grčka mitologija

Uto Mar 24, 2009 8:05 pm
Hera

(Grč. Hera, lat. Iuno - kći titana Kronosa i njegove žene Reje, sestra i žena najvišeg boga Zevsa)
Kad se rodila, snašla ju je ista sudbina kao i njenu stariju braću. Otac Kronos progutao ju je ne bi li se oslobodio mogućeg pobunjenika protiv svoje vlasti. Kao božansko biće Hera je i dalje živela u njegovoj utrobi sve do dana kad je braću oslobodio najmlađi među njima, Zevs, koji je izbegao sudbinu ostale Kronosove dece tako što ga je majka Reja rodila potajno i sakrila na Kritu. Kad je Zevs poveo borbu protiv Kronosa, boginja Tetija odnela je Heru na kraj sveta, čak Okeanu. Zevs ju je tamo sreo posle svoje pobede. Budući da mu se sviđala, odveo je na Olimp i s njom sklopio brak. To što je Hera bila njegova sestra nije bila prepreka braku. Brakovi krvnih srodnika među bogovima nisu bili ništa neobično. Tako je Hera postala najviša boginja i kraljica neba.

U savetu bogova Heri su pripale dužnosti zaštitnice braka. Posebno se brinula za svetost i neraskidivost bračne veze, slala muževima potomstvo i pomagala majkama pri porodu. Kao Zevsova žena bila je njegova savladarka onoliko koliko je to dozvoljavala podređenost žene u antičkim mitovima (koji tako odražavaju položaj žene u antičkom svetu). Zevs se s njom često savetovao i poveravao joj svoje misli za koje ostali bogovi nisu znali. Njenim molbama redovno je i spremno udovoljavao već zbog toga što se, kada bi joj se suprotstavio, s njim svađala, a takve su ga svađe u najmanju ruku umarale. Ali kad je bilo potrebno, energično bi joj davao na znanje koliko daleko sme da ide. Kad je, na primer, tvrdokorno progonila njegovog sina Herkula, kog je imao s ovozemaljskom ženom Alkmenom, izdalo ga je strpljenje, vezao je lancima i obesio između neba i zemlje. Inače je poštovao, iskazivao joj sve moguće počasti i zahtevao da je i ostali bogovi poštuju.

Hera je ulogu zaštitnice braka shvatala vrlo strogo i živela tako da svojom bračnom vernošću bude uzor svim boginjama i smrtnim ženama. Upravo zbog toga nikako nije mogla da podnese da njen muž neprekidno narušava svetost bračne zajednice. Zevs je, naime, bio veliki ženskaroš i nije bilo naočitije boginje koju bi on pustio na miru. Imao je brojne ljubavnice i među ovozemaljskim ženama, a s njima i brojnu decu. Kad bi Hera doznala za neku od njegovih ljubavnih pustolovina, napravila bi mu takvu scenu da se tresao Olimp, a na zemlji besnela oluja. Na kraju bi se supružnici pomirili i na Olimpu se slavila božanska gozba. Hera je Zevsu dala tri potomka: boga rata Aresa, božanskog kovača i oružara Hefesta i Hebu, boginju večne mladosti (nju je prema nekim mitovima rodila sama od sebe, slično kao Zevs Atenu). Njena kći bila je, navodno, i zaštitnica porođaja, boginja Iltija. Prema Hesiodu, imala ju je sa Zevsom, a prema nekim drugim autorima, i nju je rodila sama od sebe, a prema trećima, to je bilo samo Herino ime kao zaštitnice porođaja. Pri vršenju svoje božanske funkcije na olimpskim gozbama Hera je sedela na zlatnom prestolu pored samog Zevsa. Njeno oružje bile su magle, gromovi i oluje. Mogla je i da menja ljudsko obličje. Često se uplitala u život mitskih junaka, uporno je progonila Zevsove potomke koje je imao sa smrtnim ženama, a u trojanskom ratu bila je neprijatelj branilaca Troje.

Od biljaka posvećen joj je bio šipak, simbol plodnosti, od ptica - kukavica (u koju se, navodno, pretvorio Zevs kad je prvi put hteo da dođe kod nje), paun (čije su okrugle šare na repu bile simbol zvezdanog neba) i ždral.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Grčka mitologija - Page 2 Empty Re: Grčka mitologija

Uto Mar 24, 2009 8:06 pm
Herkul

(Grč. Herakles, lat. Hercules - sin najvišeg boga Zevsa i tirintske kraljice Alkmene, najveći junak grčkih mitova)
S njegovim imenom se susrećemo kao sa atributom čoveka gorostasnog rasta i divovske snage. Ali Herkul nije bio samo čovek divovske snage. On je imao i sve ljudske slabosti i vrline. Svojom snagom se služio ne samo da bi stekao slavu nego da bi i doprineo boljitku čovečanstva. Učinio je više od drugih ljudi ali je više i trpeo. Upravo zbog toga je i postao junak. Dobio je nagradu za kojom je uzalud čeznuo njegov vavilonski prethodnik Gilgameš ili fenički Melkart. Ispunila mu se nedostižna čovekova težnja - postao je besmrtan.

Rodio se u Tebi, gde se bila sklonila njegova majka Alkmena sa svojim mužem Amfitrionom. Amfitrion je ubio svog tasta Elektriona i sklonio se u Tebu bojeći se osvete njegovog brata Stenela. Zevs je znao za Herkulovo skoro rođenje, i to ne samo kao sveznajući bog, nego upravo zbog toga što je i sam u tome imao udela. Alkmena mu se, naime, veoma sviđala pa je uzeo lik Amfitriona i bez teškoća ušao u njenu sobu. Kad je došao dan Herkulvog rođenja, Zevs nije propustio priliku da u savetu bogova prorekne da će toga dana doći na svet najveći junak. Hera je odmah naslutila da je tu opet reč o posledicama jedne od njegovih ljubavnih avantura i odlučila da mu se osveti. Pretvarala se kako ne veruje u Zevsovo proročanstvo i zatražila da se zakune da će onaj ko se na taj dan rodi vladati svim ljudima, bili oni i Zevsovog roda. Zevs se uhvatio u zamku i zakleo se da će se tako dogoditi. Hera se na to odmah pobrinula da Stenelova žena Nikipa isti dan rodi sina, iako je bila tek u sedmom mesecu trudnoće, a Alkmenin porođaj je zadržala. Tu se ništa nije moglo izmeniti: snažni Herkul, sin najvišeg boga, morao je da služi slabom Euristeju, sinu smrtnog Stenela - žalosna sudbina koju može da pobedi samo pravi junak.

Kad se Herkul rodio, dobio je po svom tobožnjem dedi ime Alkid. Ime Herkul su mu dali kasnije, zbog toga što je "kroz Heru stekao slavu" (što je tradicionalno, iako ne i do kraja istraženo poreklo njegovog imena). Hera je bila uzrok te slave, svakako protiv svoje volje, i to preprekama koje mu je postavljala na njegovom životnom putu, sveteći se zbog nevere svog muža. Te Herine prepreke i zamke Herkul je jednu za drugom uporno savladavao. Čim se rodio, Hera mu je u kolevku poslala dve zmije da ga ubiju. Herkul ih je zadavio. Amfitrion se užasnuo nad snagom i spretnošću deteta. Shvatio je da će onaj ko već kao dete može da učini takav podvig zaista daleko dospeti. Zato se pobrinuo da Herkul bude primereno odgajan, čak i bolje nego njegov sin Ifiklo. Herkulov učitelj u borbi oružjem bio je Zevsov sin Kastor, a u gađanju lukom ehalijski kralj Eurit. Mudrosti ga je učio Zevsov sin Radamant, čuven zbog svoje pravednosti, a muziku i pevanje učio je od Lina, brata samog Orfeja. Herkul je bio dobar učenik. Jedino što mu bas nije išlo od ruke bilo je sviranje na liri. Kada ga je Lin jednom prilikom za vreme podučavanja izgrdio, Herkul ga je udario lirom tako jako da ga je na mestu usmrtio. Amfitrion je zato odlučio da ga ukloni daleko od ljudi. Poslao ga je na goru Kiteron da tamo napasa stoku. Herkul je to smatrao doličnim zanimanjem i poslušao je svog tobožnjeg oca.

Na Kiteronu se Herkulu svidelo. Uznemiravalo ga je jedino to što je tamo besnio strašan lav koji je proždirao i ljude i stoku. Krenuo je zato na njega, savladao ga i za uspomenu poneo njegovu kožu. Otada je spokojno živeo sve do svoje osamnaeste godine, kad mu je na um pala misao da bi bilo dobro ogledati se malo po svetu i pronaći sebi ženu. Istesao je batinu od stabla ogromnog jasena, prebacio preko ramena kožu kiteronskog lava i krenuo u rodnu Tebu.

Putem je sreo neke ljude koji su mu rekli da su skupljači poreza orhomenskog kralja Ergina i da idu u Tebu po sto volova, koje je tebanski kralj Kreont morao godišnje davati kao danak jer ga je Ergin napao i porazio. Herkulu se to nije činilo pravednim, a kad skupljači nisu hteli da ga poslušaju i uvredama pokušali da ga oteraju, odrezao im je uši, noseve i usne i vezanih ruku poslao kući. Tebanci su svog zemljaka oduševljeno primili, ali njihova radost nije dugo potrajala. Pred vratima grada pojavio se Ergin s velikom vojskom. Herkul je odbranu grada uzeo u svoje ruke, porazio Ergina i mirovnim ugovorom ga prisilio da Tebancima vrati dvostruko od onoga što je od njih oteo. Kralj Kreont je zato dao Herkulu za ženu svoju kćer Megaru i pola svoje palate. Herkul je ostao u Tebi i postao otac triju sinova, smatrajući se najsrećnijim čovekom na svetu.

Junakova sreća se, međutim, ne sastoji u mirnom životu. Herkul se u to ubrzo uverio. Dok je bio pastir, boginja Hera je mirno posmatrala događaje u njegovom životu, ali kad se bio tako munjevito uzdigao, odlučila je da se umeša. Snagu nije mogla da mu oduzme, ali ima li ičeg goreg od snage kojom ne vlada pamet? Poslala je na njega ludilo i Herkul je u pomračenju uma ubio sva tri svoja deteta i dvoje dece svog polubrata Ifikla. Ali to nije bilo sve. Hera mu je zatim vratila zdrav razum. Skrhan bolom, Herkul se uputio u Delfe da u tamošnjem proročištu zamoli boga Apolona za savet kako da se očisti od nedela koje je počinio. Bog mu je ustima Pitije odgovorio da mora da stupi u službu mikenskom kralju Euristeju i kad izvrši dvanaest zadataka koje mu Euristej zada, opraće sa sebe sramotu i krivicu i postati besmrtan.

Herkul je poslušao, otisao u Arg, smestio se u gradu Tirintu nedaleko od Mikene (bilo je to sedište zaista dostojno Herkula: sa svojim deset do petnaest metara debelim bedemima Tirint je do danas najbolje utvrđeni grad na svetu) i stupio u Euristejevu sluzbu. Kad ga je kralj Euristej prvi put ugledao, Herkul, gora od čoveka, mišićava junačina, ulio mu je takav strah da nije smogao hrabrosti za bilo kakvu zapovest. Prepustio je to svome glasniku Kopreju, ali s vremenom je počeo za Herkula da izmišlja sve teže i teže zadatke.

Na prvi zadatak Herkul nije morao dugo da čeka. Trebalo je da ubije lava koji je živeo u nedalekim Nemejskim gorama. Pred lavom je drhtao čitav kraj jer je bio dva puta veći od drugih, a pored toga i neranjiv jer je imao neprobojnu kožu. Herkul je pronašao njegov brlog (pećina se i danas pokazuje turistima), nasrnuo na njega i snažnim udarcima batine ošamutio, a zatim jednostavno zadavio. Kada je posao bio završen, prebacio je lava preko ramena i odneo ga u Mikenu. Euristej se od groze gotovo skamenio, ne samo od strašnog lava nego još više od strahovite snage svog sluge. Umesto priznanja ili nagrade naredio mu je da ubuduće ne dolazi u mikenski grad. Dovoljno je da dokaze o izvršenim zadacima donese pred bedeme, a on će odozgo proveriti. Sad neka se spremi za izvršenje drugog zadatka: da ubije Hidru.

Hidra je bila neman sa zmijskim telom i sa devet zmajskih glava, od kojih je jedna bila besmrtna. Živela je u močvarama u blizini grada Lerne u Argolidi i pustošila okolinu. Ljudi su protiv nje bili nemoćni. Herkul je doznao da Hidra ima pomoćnika, velikog raka oštrih štipaljki. Zato je i sam poveo pomoćnika, najmlađeg sina svog brata Ifikla, hrabrog Jolaja. Iza lernejskih močvara zapalio je šumu da Hidri onemogući beg. Užario je u plamenu svoje strele i započeo borbu. Ognjene strele samo su razdražile Hidru. Bacila se na Herkula, ali ju je to stajalo jedne glave. U tren oka izrasle su joj na tom mestu dve glave. U pomoć Hidri priskočio je i rak, ali kad je štipaljkom uštinuo Herkula za nogu, Jolaj ga je ubio dobro odmerenim udarcem. U trenutku kad se iznenađena Hidra obazrela za svojim pratiocem i pomoćnikom, Herkul je iščupao iz zemlje goruće stablo i Hidri spalio glavu. Nova se nije pojavila. Tada je Herkul shvatio kako treba da nastavi borbu. Postupno joj je odsecao glave, a Jolaj je gorućim cepanicama palio klice glava koje su rasle. Napokon je poodsecao i spalio sve glave, iako se Hidra očajnicki branila i onom jednom, besmrtnom. Na kraju pala je i ta poslednja glava, a Hidrine nagorele ostatke Herkul je odmah zakopao u zemlju i na to mesto stavio ogroman kamen da glava ne može izaći. Kad je Hidra bila mrtva, kao dokaz da ju je ubio rasekao je njeno telo na komadiće i u njenoj žuči natopio vrhove svojih strela. Rane od njih bile su neizlečive. U pratnji stanovnika oslobođenog kraja Herkul se s Jolajem pobednički vratio u Mikenu. Međutim, pred Lavljim vratima stajao je već glasnik Koprej s novim zadatkom: osloboditi zemlju od stimfalskih ptica - Stimfalida.

Te ptice su dobile ime po Stimfalskom jezeru u Arkadiji, u čijoj okolini su živele i pustošile je gore nego skakavci. Imale su kandže i perje od čvrstog metala, a mogle su da izbacuju ubojita pera u letu. Borba protiv njih bila je takoreći bezizlazna. Naime, onaj ko bi ih gađao našao se u kiši njihovih strela od kojih se nije moglo pobeći. Herkul se zbog toga popeo na visoko stablo, prestrašio ih čegrtaljkom, a kad su počele da kruže oko njega, pogodio je veliki broj njih svojim tačno usmerenim strelama. Uzalud su strašne ptice izbacivale metalne strele na zemlju. Napokon su prestrašene odletele preko mora i nikad se više nisu vratile.

Nakon toga Herkul je dobio novi zadatak: da uhvati košutu zlatnih rogova i gvozdenih nogu, koja je živela u Kerineji (na granici Ahaje i Arkadije), a pripadala je boginji Artemidi. Euristej se nadao da će se moćna boginja razljutiti na Herkula i ukrotiti njegovu samouverenost. Uhvatiti tu košutu svakako nije bilo lako jer je bila vrlo plašljiva i brza. Herkul ju je progonio godinu dana dok joj se nije dovoljno približio. Ranjenu košutu uhvatio je i doneo u Mikenu. Nije zaboravio ni izvinjenje Artemidi zbog svog bezbožnog čina, a ni to da umiri njenu srdžbu bogatom žrtvom, pa mu je oprostila.

Nov zadatak koji je čekao Herkula bio je sličan prethodnom. Trebalo je da uhvati erimantskog vepra koji je pustošio okolinu grada Psofide i ogromnim očnjacima klao stoku i ljude. Kad ga je naterao u dubok sneg, Herkul mu je svezao noge i živog doneo u Mikenu. U strahu pred gorostasnom životinjom kralj Euristej se sakrio u bure i odatle sav izvan sebe molio Herkula da što pre ode s veprom i da će mu za to dati manje opasan zadatak: da očisti staje elidskog kralja Augije.

Taj posao nije bio opasan. Augija je imao golemo stado goveda, a u stajama toliko đubreta i prljavštine da poslovica to spominje i danas. Očistiti te staje, ili bolje reći kravlji izmet, bio je nadljudski zadatak. Herkul je kralju predložio da će ga obaviti za jedan dan ako za to dobije desetinu stada. Augija je pristao i Herkul se upustio u posao, razume se, ne samo snagom nego i pameću. Isterao je stado na pašu, prokopao kanal do obližnjih reka Alfeja i Peneja, naterao vodu iz njih u staje da odnese nečistoću, uveče je kanal zagradio, vratio stado u staje i otišao po obećanu nagradu. Kralj je, međutim, doznao da je čišćenje staja bila zapravo Herkulova dužnost i uzeo je to kao izgovor da mu uskrati nagradu. Osim toga uvredio ga je napomenom da kao Zevsov sin ne mora da zarađuje čišćenjem staja. Herkul je to, naravno, zapamtio, a kad mu se posle pružila prilika, vratio je to Augiji s kamatom: sa svojim drugovima opustošio je njegovu zemlju a njega ubio.

Da bi izvršio sledeći zadatak, morao je da pođe na Krit. Euristej mu je naredio da odande dovede divljeg bika kojeg je kritskom kralju Minosu darovao bog mora Posejdon, pod uslovom da mu ga prinese kao žrtvu. Minosu se bik jako dopao pa je umesto njega žrtvovao drugog. Posejdon se time nije zadovoljio i na bika je, za kaznu, poslao besnilo, tako da je besomučno jurio s kraja na kraj ostrva i uništavao sve što mu se našlo na putu. Herkul je po Euristejevoj naredbi uhvatio bika, ukrotio ga i sasvim mirnog preneo na leđima preko mora, s Krita u Arg. Posto je ukrotio kritskog bika, Herkul je lađom otplovio u Trakiju, gde je vladao Diomed, kralj Bistonaca, da mu, po Euristejevoj zapovesti, otme izuzetno plahovite konje koji su se hranili ljudskim mesom. Uz pomoć nekolicine drugova Herkul je uspešno zauzdao konje i doveo ih do lađe. Tamo ga je s vojskom stigao kralj Diomed, u nameri da vrati konje koji su mu pripadali. U ljutoj borbi protiv brojno nadmoćnije vojske, Herkul je uspeo da sačuva svoj plen, ali su konji u međuvremenu rastrgli njegovog najboljeg prijatelja Abdera, koji ih je kod lađe čuvao. Duboko ožalošćen, Herkul je doveo konje u Mikenu. Euristej ih je pustio na slobodu, kao što je pre učinio i sa kritskim bikom.

Ni duboka tuga ni prezir s kojim su dočekana njegova junačka dela, nisu slomili Herkula. Odlučno je pošao na ostrvo Eritiju, odakle je Euristeju pomogao da dotera veliko stado stoke koja je pripadala divu Gerionu. To ostrvo se nalazilo daleko na zapadu, gde je kopno završavalo uskom prevlakom. Herkul ju je probio svojom batinom i u tako nastali morski tesnac postavio dva stuba (u starom veku Gibraltar se zvao "Herkulovi stubovi"). Na zapadni kraj sveta stigao je upravo u trenutku kada je bog Helios sišao za zlatnim kolima u Okean. Da se odbrani od njegovih plamenih zraka Herkul je nameravao da ga strelom obori s kola. Ćud i vladanje bogova se ne mogu predvideti, pa se Herkulova hrabrost dopala Heliosu i čak mu je pozajmio svoju zlatnu barku da na njoj otplovi preko mora do ostrva Eritije. Kad je stigao tamo, Herkula je napao Gerionov dvoglavi pas Ort, a i div Eurition, koji su čuvali stada. Herkul ih je obojicu ubio, a nakon njih i Geriona. Posle mnogih teškoća i nedaća pošlo mu je za rukom da natera stado do obala Peloponeza. Putem je savladao snaznog Erika, koji mu je ukrao jednu kravu, a zatim i diva Kaka, koji mu je ukrao nekoliko. Kad se već nadao da će se srećno vratiti u Mikenu, Hera je poslala besnilo na njegovo blago. Stado se razbežalo na sve strane pa je morao da uloži svu snagu i spretnost da ga ponovo okupi. Euristej je zatim žrtvovao celo stado Heri.

Idući Herkulov junački podvig bio je pohod u zemlju ljutih ratnica Amazonki, odakle je Euristejevoj kćeri Admeti trebalo da donese pojas njihove kraljice Hipolite. Pošao je tamo s nevelikim odredom drugova i na putu se zaustavio u Miziji, gde je vladao kralj Lik, poznat po svom gostoprimstvu. Kralj mu je priredio veličanstvenu gozbu. Dok su se gostili, u grad su provalili divlji Bebričani i počeli da ga pljačkaju. Herkul je ustao sa stola i sa svojim drugovima udario na uljeze. Ubio je njihovog kralja i njegovu zemlju poklonio Liku, koji ju je u njegovu čast prozvao Heraklejom. Svojom pobedom je stekao takvu slavu da mu je sama kraljica Hipolita izašla u susret i poklonila mu dobrovoljno svoj pojas. Međutim, boginja Hera proširila je glasinu da Herkul namerava da Hipolitu odvede u ropstvo i Amazonke su joj poverovale. Napale su Herkulove drugove i njima nije ostalo ništa drugo nego da se bore. Na kraju, Amazonke su bile poražene, mnoge su pale u zarobljeništvo a među njima i dve zapovednice, Melanipa i Antiopa. Hipolita je Melanipi otkupila slobodu svojim pojasom. Antiopu je Herkul poklonio svom prijatelju Tezeju da mu se tako oduži za njegovu hrabrost, a i zato sto se Tezeju svidela pa se njome i oženio.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Grčka mitologija - Page 2 Empty Re: Grčka mitologija

Uto Mar 24, 2009 8:07 pm
Tako je Herkul u svemu izvršio deset zadataka, iako Euristej nije hteo da u početku prizna da je lernejska Hidra ubijena (uz izgovor da je Herkul imao pomoćnika), a ni čišćenje Augijevih staja (jer to, navodno, nije hteo da uradi bez nadoknade). Da bi izvršio jedanaesti zadatak Herkul je morao da ode u podzemni svet i odande dovede samog Kerbera. Bio je to zaista pakleni pas. Imao je tri glave, oko vrata zmije, a na kraju repa zmajsku glavu s odvratnim ždrelom. Iako se iz podzemnog sveta do tada niko živ nije vratio, Herkul se nije kolebao. Bogovima je njegova hrabrost imponovala i odlučili su da mu priteknu u pomoć. Bog Hermes, vodič duša umrlih, doveo ga je do ponora Tenara (na današnjem rtu Matapanu, na najjužnijem delu Peloponeza i evropske obale), gde je bio tajni ulaz u Hadovo podzemno carstvo. Tamo ga je prihvatila boginja Atena. Po sablasnom putu, na kojem je sretao duše mrtvih prijatelja i ubijenih neprijatelja, dovela ga je Atena pred presto vladara podzemnog sveta, Hada, koji ga je kao Zevsova sina ljubazno primio. Dozvolio mu je da uhvati i odvede Kerbera, ali pritom nije smeo da upotrebi oružje. Kerber se branio zubima i kandžama, udarao repom sa zmajskom glavom i tako grozno zavijao da su duše mrtvih letele podzemnim svetom u sablasnoj pometnji. Posle kratke borbe Herkul ga je tako jako stegnuo da je Kerber mogao da se oslobodi samo obećanjem da će biti poslušan i da će krenuti za Mikenu sa njim. Videvši čuvara podzemnog sveta, Euristej je pao na kolena (prema drugoj verziji sakrio se u bačvu) i, kršeći ruke, molio Herkula da paklenu nakazu odvede tamo odakle ju je i doveo.

Ostao je poslednji zadatak. Euristej mu je zapovedio da mu donese tri zlatne jabuke iz vrtova Hesperida, kćeri moćnog titana Atlasa, koji je zbog pobune protiv bogova bio osuđen da na ramenima drži nebeski svod. Gde su bili ti vrtovi, niko nije znao, ali se znalo da put do njih čuva Ladon, zmaj koji nikada ne spava, zatim div Antej koji svakoga nadjača i ubije a i sam titan Atlas. Herkul se uputio u Egipat, prošao Libiju i sve zemlje koje je već znao s puta za Gerionovim stadom, ali tražene vrtove nije našao. Tek kad je stigao daleko na sever, do beskonačnih voda Eridana, savetovale su ga tamošnje nimfe da za njih upita morskog boga Nereja. Posle teške borbe, u kojoj je Nerej neprekidno menjao oblik, Herkul ga je svezao i nije ga pustio dok nije saznao sve što je želeo. Vrtovi Hesperida su negde na dalekom zapadu, između današnjeg Maroka i Francuske.
Herkul je ponovo morao u Libiju, u zemlju gde je živeo div Antej, sin boginje zemlje Geje. Antej ga je, po svom običaju, izazvao na dvoboj, ali Herkul ga je u teškoj borbi pobedio. Uspeo je u toku borbe da uvidi otkud div crpe svoju snagu. Kad bi Antej osetio da malaksava, priljubio bi se uz svoju majku zemlju i skupio snage za novu borbu. Herkul ga je otrgnuo od zemlje i podigao uvis. U tom položaju div je bio bespomoćan i Herkul ga je zadavio. Na putu do vrtova Hesperida, Herkul je morao da savlada i izbegne mnoge prepreke koje putnicima postavljaju razbojnici i vladari. Među ostalim, umakao je egipatskom kralju Busirisu, koji je hvatao strance i žrtvovao ih bogovima. Na kraju je Herkul došao do Atlasa. Kad mu je objasnio zašto je došao, Atlas mu je sa sumnjivom susretljivošću predložio da on sam donese jabuke ako mu za to vreme Herkul pridrži nebeski svod. Herkul je pristao. Atlas je svoje obećanje ispunio, ali zatim predložio da će sam odneti jabuke u Mikenu, a zatim se vratiti. S lukavstvom je moguće izaći na kraj samo lukavstvom. Herkul navodno pristane i zamoli Atlasa da na trenutak pridrži teret, dok on napravi podlogu za rame jer ga svod žulja. Čim je Atlas zauzeo svoje staro mesto, Herkul uzme jabuke, učtivo zahvali divu, krenu natrag i zaustavi se tek u Mikeni. Euristej nije verovao svojim očima i toliko se iznenadio da mu je vratio jabuke. Herkul ih je prineo kao žrtvu boginji Ateni, a ona ih je vratila Hesperidama. Time je bio ispunjen i dvanaesti zadatak i Herkul je bio slobodan.

Nedugo zatim bio je slobodan i u drugom smislu reči. Svoju ženu Megaru Herkul je velikodušno prepustio Jolaju, koji ju je za vreme njegovog odsustva tešio kao veran pratilac i tako se navikao na nju da nije više mogao da živi bez nje. Herkul je zatim napustio Tebu za koju ga više ništa nije vezivalo i vratio se u Tirint. Ali ne zadugo, jer su ga tamo čekale nove zamke boginje Here, a s njima i nove patnje i nova junaštva.

Ne zna se tačno da li je Hera na njega poslala čežnju za novom ženom, ili se u njemu probudilo častoljublje u želji da pobedi najvećeg strelca lukom u Heladi, ehalijskog kralja Eurita. To dvoje je bilo u tesnoj vezi jer je Eurit proglasio da će svoju prelepu rusokosu kćer Jolu dati onome ko ga pobedi u gađanju lukom. Zbog toga se Herkul zaputio u Ehaliju, najavio se u palati svog nekadašnjeg učitelja, zaljubio se u njegovu kćer na prvi pogled i drugog dana pobedio. Kralj Eurit, međutim, nije mogao da preboli što ga je pobedio njegov učenik i izjavio je da svoju kćer neće dati čoveku koji je služio kod kukavičkog Euristeja. Herkul se uvredio i pošao da traži ženu drugde. Našao ju je tek u Kalidonu. Bila je to lepa Dejanira, kći kralja Eneja. Nije je dobio lako. Morao je da se bori za nju u dvoboju sa drugim proscem, rečnim bogom Ahelojem, koji je po želji mogao da se pretvori u zmiju ili bika. Posle svadbe mladenci su ostali u Enejevoj palati, ali Hera nije zaboravila na Herkula. Oduzela mu je razum i on je na gozbi ubio sina svog prijatelja Arhitela: hteo je samo da ga udari zato što mu je na ruke nalio vodu pripremljenu za pranje nogu, ali mladić se od udarca nije više osvestio. Arhitel mu je oprostio, ali Herkul je ipak napustio Kalidon i s Dejanirom krenuo u Tirint.

Putujući, došli su do reke Euena, preko koje nije bilo mosta. Putnike je, uz umerenu naplatu, na drugu obalu prevozio kentaur Nes. Herkul mu je poverio ženu, a sam je preplivao reku. Ali Dejanirina lepota toliko je očarala kentaura da je pokušao da je otme. Herkul ga je zaustavio smrtonosnom strelom. Hidrina žuč otrovala je kentaurovu krv tako da je ubrzo umro, ali je još pre smrti smislio osvetu. Savetovao je Dejaniri da uzme njegovu krv i ako Herkul ikada prestane da je voli, da mu tom krvlju natrlja odeću i njegova ljubav će joj se vratiti. Došavši u Tirint, Dejaniri se činilo da joj čarobna krv nikada neće trebati. Živeli su kako dolikuje supružnicima, zajednički su odgajali svog sina Hila i drugu decu - dok se u Herkulovu sudbinu nije ponovo uplela Hera.

Do toga je došlo čudnom igrom slučaja. Kad je, naime, Herkul otišao u Ehaliju, nestalo je kralju Euritu stado. Ukrao ga je Autolik, inače poznati lopov, a da istragu zavede na pogrešan trag, kradljivcem je proglasio Herkula kako bi se osvetio kralju za smrtnu uvredu. Cela Ehalija je u to poverovala - osim Ifita, najstarijeg Euritovog sina. Da dokaže Herkulovu nevinost, Ifit je pošao da traži ukradenu stoku. Put ga je naneo u Argolidu, a kad je već bio tamo, posetio je i Tirint. Herkul ga je srdačno primio, ali kad je za vreme gozbe saznao zbog čega ga Eurit sumnjiči, strašno se razljutio, a Hera je u njemu raspirila takav bes da se nije savladao i sunovratio je Ifita sa bedema. Nije to bilo samo ubistvo nego i kršenje najsvetlijeg zakona gostoprimstva. Zevs se na svog sina razgnevio i poslao na njega bolest.

Kad bolest nije prolazila, Herkul se uputio, naprežući sve svoje snage, u Delfe da pita za savet Apolona kako da okaje svoj greh. Ali Pitija mu nije dala odgovor. Razjareni Herkul oduzeo joj je tronožac s kojeg je objavljivala svoja proročanstva. Kad neće da vrača, ne treba joj ni tronožac. Odmah zatim se pojavio Apolon i zatražio tronožac. Herkul nije hteo da mu ga vrati, a Apolon je svakako hteo da mu ga oduzme, pa su veliki Zevsovi sinovi počeli da se svađaju i natežu kao deca. Kako nisu prestajali, Zevs je zagrmeo i rastavio ih munjom. Nakon toga su se umirili i Apolon je naredio Pitiji da posavetuje Herkula. Morao je tri godine da služi kao rob, a dobijeni novac da daje Euritu kao naknadu za ubijenog Ifita.

Herkul je ponovo morao da se rastane sa slobodom. Postao je rob lidijske kraljice Omfale, uobražene i okrutne žene koja ga je neprekidno ponižavala. Čak je morao i da tka sa sluškinjama i nosi žensku odeću, dok je ona sama hodala pred njim u koži njegovog kiteronskog lava. Povremeno ga je puštala na slobodu, ali ne iz susretljivosti i ljubaznosti, nego da bi po povratku još teže podnosio sudbinu roba.

Za vreme jednog takvog izlaska Herkul se priključio Argonautima koji su išli u Kolhidu. Za vreme drugog, pao je u Aulidi u zarobljeništvo kralja Sileja, koji je prisiljavao svakog stranca da radi u njegovom vinogradu, ali je Herkul brzo pobegao. U Efesu su ga, dok je spavao, napali patuljci kerkopi (ili daktili) i ukrali mu oružje. Hteo je da ih kazni, ali kako su bili mali i smešni, pustio ih je na slobodu. Uvek bi se sam vraćao u robovsku službu, dok se nije potpuno očistio od počinjenih zlodela.

Došao je najzad i poslednji dan treće godine. Herkul je dobio oružje od kraljice Omfale i sad je bio slobodan. Bez srdžbe oprostio se od nje, štaviše, udovoljio je njenoj želji da joj za uspomenu ostavi potomka (dala mu je ime Atis), koji je posle nje stupio na lidijski presto. Kad se vratio u otadžbinu, Herkul je skupio svoje verne prijatelje i pripremio se za veliki obračun.

Prvi mu je za davnu uvredu platio kralj Augija, a zatim je došao na red i trojanski kralj Laomedont. Bio je to nepodmiren račun još iz vremena kada je Herkul služio kod Euristeja i nije bio svoj gospodar. Nakon povratka iz pohoda protiv Amazonki učinio je Laomedontu veliku uslugu: oslobodio je Troju morske nemani kojoj je trebalo da bude žrtvovana Laomedontova kći Hesiona. Laomedont mu je obećao konje koje je njegov deda Tros dobio od Zevsa kao otkupninu za sina Ganimeda odnesenog na Olimp. Međutim, Laomedont nije imao običaj da ispunjava svoja obećanja. Kada je Herkul došao po nagradu, oterao ga je uz uvredu. Sad je to Herkul naplatio: doplovio je pod Troju sa šest lađa, zauzeo ju je i ubio Laomedonta. Nakon tolikih junačkih dela Herkulova slava dosegla je visine snežnog Olimpa. A to ni iz daleka nisu bila sva koja je izvršio. Oslobodio je, na primer, titana Prometeja, kojeg je Zevs prikovao na vrh Kavkaza, gde mu je orao svakog dana jeo jetru a ona mu je neprestano iznova rasla. Dobro odmerenim udarcem usmrtio je orla i oslobodio Prometeja patnji i sramotne kazne. Izborio je od boga smrti Tanatosa dušu Alkestide, koja je odlučila da dobrovoljno umre umesto svog muža Admeta i vratio je u život. Savladao je i ubio mnoge neprijatelje i nemani, među njima i Kikna, sina boga rata Aresa. Osnovao je više gradova od kojih je najpoznatija Herakleja (Herkulanum) u podnožju Vezuva. Usrećio je mnoge žene (samo u jednoj jedinoj noći, koju je s Argonautima proveo na ostrvu Lemnosu, pedeset Lemnjanki je usrećio potomstvom). Herkul je stekao poštovanje kao nijedan čovek tog vremena, čak ga je i sam Zevs molio za pomoć.

Naime, protiv olimpskih bogova pobunili su se giganti, sinovi Urana, svrgnutog boga neba, i boginje zemlje Geje. Imali su gotovo osiguranu obedu jer su bili vrlo snažni, a osim toga su od svoje majke dobili biljku koja ih je štitila od oružja bogova. Bogovi su se našli u bezizlaznoj situaciji pa su se setili ubogih smrtnika, jer od čovekovog oružja gigante nije štitila nikakva čarolija. Zbog toga je Zevs poslao Atenu po Herkula. Nije morala posebno da ga nagovara, spremno je poslušao poziv svog oca, požurio na bojište, ubio najpre Alkioneja, najsnažnijeg giganta, zatim i druge pobunjenike, i zajedno s bogovima najzad slomio njihov otpor. Time je stekao ne samo zahvalnost bogova nego i ljudi jer je Zevs bio svakako bolji vladar nego njegovi prethodnici, Kron i Uran ili prvobitni Haos.

Vrativši se iz borbe sa gigantima, Herkul je odlučio da izmiri svoj poslednji račun. Krenuo je na Ehaliju, osvojio i ubio kralja Eurita zbog davne uvrede koju mu je naneo. Među zarobljenicima spazio je rusokosu Jolu, koju mu Eurit nekada nije hteo da da za ženu. U njemu je opet planula nekadašnja ljubav. Čim je za to doznala Dejanira, setila se čudotvorne krvi kentaura Nesa, natopila je njome Herkulov ogrtač i poslala ga po Lihi u Ehaliju. Hidrin otrov s Herkulove strele, koji je otrovao Nesovu krv, prodro je u Herkulovo telo i izazvao strahovit bol. Herkul je taj bol hrabro podnosio, a kad je od svog sina Hile saznao za njegov uzrok, shvatio je da mu je došao kraj. Naredio je da ga odnesu u njegov dvor, ali Dejanira je već bila mrtva. U očajanju što je iz ljubavi prouzrokovala smrt svog muža probola se mačem. Nepodnošljive muke naterale su Herkula na odluku da se oslobodi strahovitog tereta života. Zamolio je svoje drugova da mu na gori Eti podignu pogrebnu lomaču. Poslušali su ga i po njegovoj želji položili ga na nju. Ali niko nije hteo da zapali lomaču, iako ih je za to usrdno molio. Na kraju se na to odvažio mladi Filoktet. Za nagradu Herkul mu je dao svoj luk i strele. Vatra iz Filoktetove baklje planula je, ali su još jasnije sevnule Zevsove munje. S njima je sa Olimpa sletela Atena, zajedno s glasnikom bogova Hermesom, i dovela Herkula na zlatnim kolima na Olimp. Čitav Olimp je pozdravio najvećeg junaka, čak je i Hera savladala staru mržnju i dala mu za ženu svoju lepu kćer Hebu, boginju večne mladosti. Zevs ga je postavio za sto bogova, pogostio ga nektarom i ambrozijom, a kao nadoknadu za njegova junačka dela i njegove patnje proglasio ga besmrtnim.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Grčka mitologija - Page 2 Empty Re: Grčka mitologija

Uto Mar 24, 2009 8:07 pm
Muze

(Grč. Musai, lat. Musae - kćeri najvišeg boga Zevsa i boginje pamćenja Mnemosine, boginje umetnosti)
Bilo ih je devet, a pojedine su umetnosti raspodelile ovako: Kaliopa je bila muza epskog, Euterpa lirskog, a Erata ljubavnog pesništva, Talija komedije, Melpomena tragedije, Terpsihora plesa, Klija istorije, Uranija astronomije, Polihimnija himničkog i horskog pevanja. Njihov broj, kao i podela njihovih funkcija, posledica su srazmerno dugog razvoja. Najstariji autori nisu ih tačno razlikovali. Nekad govore samo o sedam muza, pa o tri ili četiri, a često samo o Muzi uopšteno. Izuzetno, među njima su se isticale i druge muze, na primer Meleta ("Brižnost"), Mnema ("Pamćenje") i Aeda ("Pevanje"). Platon im je dodao i desetu, pesnikinju Sapfu sa ostrva Lezbos, ali to je bila samo počast pridata prvoj poznatoj pesnikinji u istoriji grčke i svetske poezije (iz 7.-6.v. p.n.e.). Muze, dakle, nisu bile zaštitnice svih umetničkih vrsta, ali su bile zaštitnice dvaju područja nauke. Grci su, naime, a nakon njih i Rimljani, astronomiju i istoriju ubrajali među umetnosti, dok su vajarstvo i slikarstvo označavali u širem smislu rečju "tékhne", umećem, tj. rukotvornom ili proizvodnom delatnošću (za rad Fidijin ili Apelov nisu imali drugog izraza osim onoga koji su upotrebljavali za rad kovača). Iako su pojedini umetnici poštovali pre svega muze svoje struke, iskazivali su poštovanje i prema "svih devet", a uz njih su ih poštovali i ostali ljudi. Bez dela umetnika, koji su bili štićenici muza, život baš ne bi bio nešto posebno vredan.

Grci i Rimljani prikazivali su muze kao lepe žene, ravne i najlepšim boginjama. Pripisivali su im sklonost pevanju i plesu, čime su uveseljavale i bogove i same sebe. Voditelj muza bio je bog Apolon. Živele su na Olimpu, ali su se rado zadržavale i kod izvora Hipokrene na šumovitom Helikonu (u Beotiji), ili kod Kastalijskog izvora na Parnasu (u Fokidi). Prema ljudima su bile ljubazne i susretljive, naročito prema svojim miljenicima pesnicima, dramatičarima, pevačima i glumcima. Za nanesenu uvredu i one su se, svakako, svetile. Tako su na primer oduzele glas, sluh i vid tračkom pevaču Tamiru jer se hvalisao da ih je pobedio u nekom takmičenju. Uživale su zaštitu svih bogova, uz izuzetak boga Aresa. Zevs je tako usmrtio tračkog kralja Pireneja kad je hteo da ih nasiljem natera da mu služe. "Srećan na svetu je onaj koga muze vole", kaze se u tzv. Homerskim himnama
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Grčka mitologija - Page 2 Empty Re: Grčka mitologija

Uto Mar 24, 2009 8:08 pm
Narcis

(Grč. Narkissos, lat. Narcissus - sin rečnog boga Kefisa i nimfe Liriope)
Bio je to vrlo lep i bojažljiv mladić, koji je najviše voleo samotna lutanja šumama. Zbog toga što je izbegavao društvo svojih drugova i drugarica nimfe su ga smatrale samoljubivim i uobraženim. Njihov podsmeh još ga je više utvrdio u uverenju da je usamljenom čoveku najlepše, pa je svojim ponašanjem izazvao njihovo otvoreno neprijateljstvo. Odlučile su da mu se osvete. Pogodna prilika im se pružila kad je Narcis prezreo ljubav nimfe Eho, koja je zbog toga umrla od tuge, pa je od nje ostao samo glas. Nimfe su zatražile od boginje Afrodite da kazni Narcisa jer on, navodno, prezire njene darove. Afrodita je na to navela Narcisa da se zaljubi u samog sebe, tačnije u svoju sliku koju je ugledao na mirnoj površini šumskog jezera. Prema jednoj verziji, tako se dugo nadvijao nad jezerom, diveći se sebi, dok nije u njega pao i utopio se. Prema drugoj, umro je od te isprazne i uzaludne ljubavi.

Kad su nimfe doznale za Narcisovu smrt, sažalile su se nad njime pa su pošle da ga traže kako bi ga dostojno pokopale. Međutim, njegovo telo nisu našle: pretvorilo se u mirisni cvet sa šest žuto-belih latica, kako tvrdi Ovidije u Metamorfozama.

Cvet u koji se pretvorio Narcis do dana današnjeg nosi njegovo ime. U starovekovnoj Sparti narcis je bio omiljeni ornament, a u drugim grčkim pokrajinama cvet smrti. Jezero u kom se Narcis utopio nalazilo se na obroncima Helikona, u blizini Tespije. Njegovo ime je ušlo i u naučnu terminologiju, kao oznaka patološkog samoljublja, zagledanosti u sebe, "narcizma".
Sponsored content

Grčka mitologija - Page 2 Empty Re: Grčka mitologija

Nazad na vrh
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu