Strana 1 od 2 • 1, 2
Ivo Andrić
Ned Feb 08, 2009 2:32 am
Rodjen u Travniku 9. oktobra 1892. Rano je ostao bez oca koji je umro od tuberkuloze, i majka Katarina suochena sa besparicom nakon muzeve smrti, salje svoga jedinca na cuvanje muževljevoj sestri Ani i njenome mužu Ivanu Matkovšik u Višegrad, gradu koji ce, više nego ijedno drugo mesto, obeležiti njegovo stvaralaštvo, gledajuci svakodnevno vitke stubove na Drini cuprije, Andric završava osnovnu školu, a potom se vraca majci u Sarajevo, gde 1903. godine upisuje Veliku gimnaziju, najstariju bosansko-hercegovacku srednju školu. Za gimnazijskih dana, Andric pocinje da piše poeziju i 1911. godine u Bosanskoj vili objavljuje svoju prvu pesmu 'U sumrak'.
~ Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvetnog društva 'Napredak', Andric oktobra meseca 1912. godine zapocinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveucilišta u Zagrebu. Naredne godine prelazi u Bec gde sluša predavanja iz istorije, filosofije i književnosti. No Bechka klima mu se nije dopala pa vec sledece godine prelazi na Filosofski fakultet Jagelonskog univerziteta u Krakovu.
~ 28. juna 1914. godine, na vest o sarajevskom atentatu i pogibiji Nadvojvode Franaca Ferdinanda, Andric se pakuje i napušta Krakov.
~ Odmah po dolasku u Split, sredinom jula, austrijska policija ga hapsi i odvodi prvo u šibensku, a potom u mariborsku tamnicu u kojoj ce, kao politicki zatvorenik, ostati do marta 1915. godine. Medu zidovima marburške tamnice, Andric intenzivno piše pesme u prozi.
~ 1921. Andric zapocinje saradnju sa Srpskim književnim glasnikom objavljujuci pricu 'Corkan i Švabica'.
~ 1922. štampa dve pripovetke 'Za logorovanja' i 'Žena od slonove kosti', ciklus pesama 'Šta sanjam i šta mi se dogada' i nekoliko književnih prikaza
~ 1923. objavljuje nekoliko pripovedaka od kojih se neke svrstavaju medu njegova najznacajnija prozna ostvarenja: 'Mustafa Madžar', 'Ljubav u kasabi', 'U musafirhani' i 'Dan u Rimu'.
~ 1928.godine objavljuje price 'Olujaci', 'Ispovijed' i 'Most na Žepi'
~ 1930. objavljuje esej o Simonu Bolivaru, pricu 'Kod kazana' i tekst 'Ucitelj Ljubomir'. U Beogradu sledece godine izlazi i druga knjiga pripovedaka kod Srpske književne zadruge u kojoj se, pored prica ranije objavljenih u casopisima, prvi put u celini štampaju 'Anikina vremena'
~ 1932. Andric objavljuje pripovetke 'Smrt u Sinanovoj tekiji', 'Na ladi' i zapis 'Leteci nad morem'.
~ u martu 1933. objavljuje samo pripovetku 'Napast' i nekoliko zapisa.
~ 1934. postaje urednik Srpskog književnog glasnika i u njemu objavljuje pripovetke 'Olujaci', 'Žed' i prvi deo triptiha 'Jelena, žena koje nema'.
~ Štampa pripovetke 'Bajron u Sintri', 'Deca', esej 'Razgovor s Gojom' i jedan od svojih znacajnijih književnoistorijskih tekstova - 'Njegoš kao tragicni junak kosovske misli'.
~ Tokom sledece godine Srpska književna zadruga štampa drugu knjigu Andricevih pripovedaka koja, medju onima koje su objavljivane u casopisima, sadrži još i price 'Mila i Prelac' i 'Svadba'. Slede price 'Trup' i 'Likovi'.
~ 'Travnicka hronika', i 'Na Drini cuprija' su objavljeni nekoliko meseci po završetku rata, a koncem 1945. godine u Sarajevu izlazi i roman 'Gospodica'.
~ Tokom 1946. godine živi u Beogradu i Sarajevu, postaje redovan clan SANU/a, a iste godine objavljuje pripovetke 'Zlostavljanje' i 'Pismo iz 1920. godine'.
~ slede 'Prica o vezirovom slonu', nekoliko tekstova o Vuku Karadžicu i Njegošu, a tokom 1948. godine prvi put ce biti štampana 'Prica o kmetu Simanu'.
~ 'Bife Titanik' (1950), 'Znakovi' (1951), 'Na suncanoj strani', 'Na obali', 'Pod Grabicem', 'Zeko' (1952), 'Aska i vuk', 'Nemirna godina', 'Lica' (1953).
~ 1954.štampa u Matici srpskoj 'Prokletu avliju' , a pripovetka 'Igra' pojavljuje se 1956. godine.
~ 1958. objavljuje pripovetke 'Panorama', 'U zavadi sa svetom' i jedini predgovor koji je ikada za neku knjigu napisao: uvodni tekst za knjigu Zuke Džumhura „Nekrolog jednoj caršiji“.
~ 'Za epsku snagu' kojom je „oblikovao motive i sudbine iz istorije svoje zemlje“, Ivo Andric je 1961. godine dobio Nobelovu nagradu.
Re: Ivo Andrić
Ned Feb 08, 2009 2:34 am
Tama
Ja ne znam kud ovo idu dani moji,
ni kuda vode ove noći moje.
Ne znam.
Ni otkud magla ružna
na sve što se čekalo,
ni otkud nemar jadni
na sve što se radilo,
ni zaborav otkuda,
žalosni na sve što se ljubilo.
Magla.
Ko će da mi kaže noćas, šta meni znače
lica i stvari i spomeni minulih dana?
I kuda idu ovi dani moji
I zašto bije tamno srce moje?
Kuda? Zašto?
Ja ne znam kud ovo idu dani moji,
ni kuda vode ove noći moje.
Ne znam.
Ni otkud magla ružna
na sve što se čekalo,
ni otkud nemar jadni
na sve što se radilo,
ni zaborav otkuda,
žalosni na sve što se ljubilo.
Magla.
Ko će da mi kaže noćas, šta meni znače
lica i stvari i spomeni minulih dana?
I kuda idu ovi dani moji
I zašto bije tamno srce moje?
Kuda? Zašto?
Re: Ivo Andrić
Ned Feb 08, 2009 2:39 am
"..Ima narodnih prica koje su toliko opstecovecanske da zaboravimo kad i gde smo ih culi ili citali, pa zive u nama kao uspomena na nas licni dozivljaj. Takva je i prica o mladicu koji je, lutajuci svetom i trazeci srecu, zasao na opasan put za koji nije znao kuda ga vodi. Da se ne bi izgubio, mladic je u debla drveta pored puta zasecao sikiricom znake koji ce mu docnije pokazati put za povratak. Taj mladic, olicenje opste i vecne ljudske sudbine: s’ jedne strane opasan i neizvestan put, a s’ druge strane, velika ljudska potreba da se covek ne izgubi i snadje, i da ostavi za sobom traga..Znaci koje ostavljamo iza sebe nece izbeci sudbinu svega sto je ljudsko: prolaznost i zaborav. Mozda ce ostati uopste nezapazeni? Mozda ih niko nece razumeti? Pa ipak, oni su potrebni, kao sto je prirodno i potrebno da se mi, ljudi jedan drugom saopstavamo i otkrivamo. Ako nas ti kreatki i nejasni znaci i ne spasu od lutanja i iskusenja, oni nam mogu olaksati i pomoci nam bar time sto ce nas uveriti da ni u cemu sto nam se desava nismo sami, ni prvi, ni jedini.."
“Znakovi pored puta”
“Znakovi pored puta”
Re: Ivo Andrić
Ned Feb 08, 2009 2:40 am
"...zivot je neshvatljivo cudo jer se neprestano trosi i osipa, a ipak traje i stoji cvrsto, kao na Drini cuprija."
"Covek koji ne voli nije sposoban da oseti velicinu tudje ljubavi, ni snagu ljubomore, ni opasnost koja se u njoj krije"
"Nije ljudska zelja ono sto raspolaze i upravlja stvarima sveta. Zelja je kao vetar, premesta prasinu s'jednog mesta na drugo, zamracuje ponekad njome ceo vidik, ali na kraju stisava se i pada, i ostavlja staru i vecnu sliku sveta iza sebe" Trajna dela na zemlji ostvaruju se Bozjom voljom, a covek je samo njeno slepo i pokorno orudje. Delo koje se radja iz zelje, covekove zelje, ili ne dozivi ostvarenje, ili nije trajno..."
Na Drini cuprija
"Covek koji ne voli nije sposoban da oseti velicinu tudje ljubavi, ni snagu ljubomore, ni opasnost koja se u njoj krije"
"Nije ljudska zelja ono sto raspolaze i upravlja stvarima sveta. Zelja je kao vetar, premesta prasinu s'jednog mesta na drugo, zamracuje ponekad njome ceo vidik, ali na kraju stisava se i pada, i ostavlja staru i vecnu sliku sveta iza sebe" Trajna dela na zemlji ostvaruju se Bozjom voljom, a covek je samo njeno slepo i pokorno orudje. Delo koje se radja iz zelje, covekove zelje, ili ne dozivi ostvarenje, ili nije trajno..."
Na Drini cuprija
Re: Ivo Andrić
Ned Feb 08, 2009 2:46 am
Takav je život da čovek često mora da se stidi onoga što je najlepše u njemu i da upravo to sakriva od sveta, pa i od onih koji su mu najbliži.
--------------------------------------------------------------------------------
Ono što je najlepše na iskrenoj i dubokoj ljubavi, na kojoj je sve lepo, to je da u odnosu prema onome koga volimo ni jedna naša mana ne dolazi do izraza. Mnogo šta što je zlo u nama iščezava a ono što je dobro ustostruči se.
--------------------------------------------------------------------------------
Video sam otkopane grobove iz petog veka pre Hrista. U njima su bili još uvek vidljivi tragovi glavnih kostiju i naslućivale se osnovne linije ljudskog lika.
U meni se javilo nezadovoljstvo, kao nad neuspelim delom ili nedovršenim poslom. Čovek treba da nestane bez traga.
--------------------------------------------------------------------------------
Ima žena koje su neugledne i opore na oči, kao seoski hlebac, ali kriju u sebi veliku i zdravu slast za onoga ko se ne da zbuniti spoljašnjošću nego gleda i oseća dublje i stvarnije.
---------------------------------------------------------------------------------
Ima neznana formula koja odredjuje odnos izmedju radosti i bola
u našem životu. Stradanje i grjeh se upotpunjuju kao kalup i njegov
odlivak.
---------------------------------------------------------------------------------
Život nam vraca samo ono sto mi drugima dajemo.
............................................................................................................
"Čini mi se da kad bi ljudi znali koliko je za mene napor bio živeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio, i još bi im ostalo malo osećanja da me požale". - Andrić o sopstvenom životu.
--------------------------------------------------------------------------------
Ono što je najlepše na iskrenoj i dubokoj ljubavi, na kojoj je sve lepo, to je da u odnosu prema onome koga volimo ni jedna naša mana ne dolazi do izraza. Mnogo šta što je zlo u nama iščezava a ono što je dobro ustostruči se.
--------------------------------------------------------------------------------
Video sam otkopane grobove iz petog veka pre Hrista. U njima su bili još uvek vidljivi tragovi glavnih kostiju i naslućivale se osnovne linije ljudskog lika.
U meni se javilo nezadovoljstvo, kao nad neuspelim delom ili nedovršenim poslom. Čovek treba da nestane bez traga.
--------------------------------------------------------------------------------
Ima žena koje su neugledne i opore na oči, kao seoski hlebac, ali kriju u sebi veliku i zdravu slast za onoga ko se ne da zbuniti spoljašnjošću nego gleda i oseća dublje i stvarnije.
---------------------------------------------------------------------------------
Ima neznana formula koja odredjuje odnos izmedju radosti i bola
u našem životu. Stradanje i grjeh se upotpunjuju kao kalup i njegov
odlivak.
---------------------------------------------------------------------------------
Život nam vraca samo ono sto mi drugima dajemo.
............................................................................................................
"Čini mi se da kad bi ljudi znali koliko je za mene napor bio živeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio, i još bi im ostalo malo osećanja da me požale". - Andrić o sopstvenom životu.
Re: Ivo Andrić
Ned Feb 08, 2009 2:51 am
Mostovi - Ivo Andric
Od svega što čovek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji, jer opštiji, od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvek smisleno, na mestu na kom se ukrštava najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno i zlo.
Veliki kameni mostovi, svedoci iščezlih epoha kad se drugojačije živelo, mislilo i gradilo, sivi ili zarudeli od vetra i kiše, često okrzani na oštro rezanim ćoškovima, a u njihovim sastavcima i neprimetnim pukotinama raste tanka trava ili se gnezde ptice. Tanki železni mostovi, zategnuti od jedne obale do druge kao žice, što drhte i zvuče od svakog voza kad projuri; oni još kao da čekaju svoj poslednji oblik i svoje savršenstvo, a lepota njihovih linija otkriće se potpuno očima naših unuka. Drveni mostovi na ulasku u bosanske varošice čije izglodane grede poigravaju i zveče pod kopitama seoskih konja kao daščice ksilofona. I, najposle, oni sasvim mali mostići u planinama, u stvari jedno oveće drvo ili dva prikovana jedno uz drugo, prebačeni preko nekog gorskog potoka koji bi bez njih bio neprelazan. Po dva puta u godini gorska bujica odnosi, kad nadođe, ta brvna, a seljaci slepo uporni kao mravi, seku, tešu i postavljaju nova. Zato se uz te planinske potoke, u zatokama među stenama, vide često ti bivši mostovi; leže i trunu kao i ostalo drvo naplavljeno tu slučajem, ali ta zatesana brvna, osuđena na oganj ili truljenje, izdvajaju se od ostalog nanosa i podsećaju još sada na cilj kome su služila.
Svi su oni u suštini jedno i podjednako vredni naše pažnje, jer pokazuju mesto na kome je čovek naišao na zapreku i nije zastao pred njom, nego je savladao i premostio kako je mogao, prema svom shvatanju, ukusu, i prilikama kojima je bio okružen.
I kad mislim na mostove, u sećanju mi iskrsavaju ne oni preko kojih sam najviše prelazio, nego oni koji su najviše zadržali i zaneli moju pažnju i moj duh.
Pre svega, sarajevski mostovi. Na Miljacki, čije je korito kičma Sarajeva, oni su kao kameni pršljenovi. Vidim ih jasno i brojim redom. Znam im lukove, pamtim ograde. Među njima i jedan koji nosi sudbinsko ime jednog mladića, malen ali stalan, uvučen u se kao dobra i ćutljiva tvrđava koja ne zna za predaju ili izdaju. Zatim, mostovi koje sam video na putovanjima, nošu iz voza, tanki i beli kao priviđenja. Kameni mostovi u Španiji, zarasli u bršljen i zamišljeni nad sopstveno slikom u tamnoj vodi . Drveni mostovi po Švajcarskoj, pokriveni krovom zbog velikih snegova, liče na dugačke ambare i iskićeni su iznutra slikama svetitelja ili čudesnih događaja, kao kapele. Fantastični mostovi u Turskoj, postavljeni otprilike, čuvani i održavani sudbinom. Rimski mostovi u južnoj Italiji, od bela kamena, sa kojih je vreme odbilo sve što se moglo odbiti, a pored kojih već stotinu godina vodi neki nov most, ali oni stoje još jednako, kao skeleti na straži.
Tako, svuda na svetu, gde god se moja misao krene ili stane, nailazi na verne i ćutljive mostove kao na večitu i večno nezasićenu ljudsku želju da se poveže, izmiri i spoji sve što iskrsne pred našim duhom, očima i nogama, da ne bude deljenja, protivnosti ni rastanka.
Tako isto u snovima i proizvoljnoj igri mašte. Slušajući najgorču i najlepšu muziku koju sam ikada čuo, odjednom mi se ukaza kameni most, presečen po polovini, a izlomljene strane prekinutog luka bolno teže jedna ka drugoj, i poslednjim naporom pokazuju jednu mogućnu liniju luka koji je nestao. To je vernost i uzvišena nepomirljivost lepote, koja pored sebe dopušta jednu jedinu mogućnost: nepostojanje.
Naposletku, sve čim se ovaj naš život kazuje – misli, napori, pogledi, osmesi, reči, uzdasi – sve to teži ka drugoj obali, kojoj se upravlja kao cilju, i na kojoj tek dobiva svoj pravi smisao. Sve to ima nešto da savlada i premosti: nered, smrt ili nesmisao. Jer, sve je prelaz, most čiji se krajevi gube u beskonačnosti, a prema kom su svi zemni mostovi samo dečije igračke, bledi simboli. A sva je naša nada s one strane.
Od svega što čovek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji, jer opštiji, od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvek smisleno, na mestu na kom se ukrštava najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno i zlo.
Veliki kameni mostovi, svedoci iščezlih epoha kad se drugojačije živelo, mislilo i gradilo, sivi ili zarudeli od vetra i kiše, često okrzani na oštro rezanim ćoškovima, a u njihovim sastavcima i neprimetnim pukotinama raste tanka trava ili se gnezde ptice. Tanki železni mostovi, zategnuti od jedne obale do druge kao žice, što drhte i zvuče od svakog voza kad projuri; oni još kao da čekaju svoj poslednji oblik i svoje savršenstvo, a lepota njihovih linija otkriće se potpuno očima naših unuka. Drveni mostovi na ulasku u bosanske varošice čije izglodane grede poigravaju i zveče pod kopitama seoskih konja kao daščice ksilofona. I, najposle, oni sasvim mali mostići u planinama, u stvari jedno oveće drvo ili dva prikovana jedno uz drugo, prebačeni preko nekog gorskog potoka koji bi bez njih bio neprelazan. Po dva puta u godini gorska bujica odnosi, kad nadođe, ta brvna, a seljaci slepo uporni kao mravi, seku, tešu i postavljaju nova. Zato se uz te planinske potoke, u zatokama među stenama, vide često ti bivši mostovi; leže i trunu kao i ostalo drvo naplavljeno tu slučajem, ali ta zatesana brvna, osuđena na oganj ili truljenje, izdvajaju se od ostalog nanosa i podsećaju još sada na cilj kome su služila.
Svi su oni u suštini jedno i podjednako vredni naše pažnje, jer pokazuju mesto na kome je čovek naišao na zapreku i nije zastao pred njom, nego je savladao i premostio kako je mogao, prema svom shvatanju, ukusu, i prilikama kojima je bio okružen.
I kad mislim na mostove, u sećanju mi iskrsavaju ne oni preko kojih sam najviše prelazio, nego oni koji su najviše zadržali i zaneli moju pažnju i moj duh.
Pre svega, sarajevski mostovi. Na Miljacki, čije je korito kičma Sarajeva, oni su kao kameni pršljenovi. Vidim ih jasno i brojim redom. Znam im lukove, pamtim ograde. Među njima i jedan koji nosi sudbinsko ime jednog mladića, malen ali stalan, uvučen u se kao dobra i ćutljiva tvrđava koja ne zna za predaju ili izdaju. Zatim, mostovi koje sam video na putovanjima, nošu iz voza, tanki i beli kao priviđenja. Kameni mostovi u Španiji, zarasli u bršljen i zamišljeni nad sopstveno slikom u tamnoj vodi . Drveni mostovi po Švajcarskoj, pokriveni krovom zbog velikih snegova, liče na dugačke ambare i iskićeni su iznutra slikama svetitelja ili čudesnih događaja, kao kapele. Fantastični mostovi u Turskoj, postavljeni otprilike, čuvani i održavani sudbinom. Rimski mostovi u južnoj Italiji, od bela kamena, sa kojih je vreme odbilo sve što se moglo odbiti, a pored kojih već stotinu godina vodi neki nov most, ali oni stoje još jednako, kao skeleti na straži.
Tako, svuda na svetu, gde god se moja misao krene ili stane, nailazi na verne i ćutljive mostove kao na večitu i večno nezasićenu ljudsku želju da se poveže, izmiri i spoji sve što iskrsne pred našim duhom, očima i nogama, da ne bude deljenja, protivnosti ni rastanka.
Tako isto u snovima i proizvoljnoj igri mašte. Slušajući najgorču i najlepšu muziku koju sam ikada čuo, odjednom mi se ukaza kameni most, presečen po polovini, a izlomljene strane prekinutog luka bolno teže jedna ka drugoj, i poslednjim naporom pokazuju jednu mogućnu liniju luka koji je nestao. To je vernost i uzvišena nepomirljivost lepote, koja pored sebe dopušta jednu jedinu mogućnost: nepostojanje.
Naposletku, sve čim se ovaj naš život kazuje – misli, napori, pogledi, osmesi, reči, uzdasi – sve to teži ka drugoj obali, kojoj se upravlja kao cilju, i na kojoj tek dobiva svoj pravi smisao. Sve to ima nešto da savlada i premosti: nered, smrt ili nesmisao. Jer, sve je prelaz, most čiji se krajevi gube u beskonačnosti, a prema kom su svi zemni mostovi samo dečije igračke, bledi simboli. A sva je naša nada s one strane.
Re: Ivo Andrić
Ned Feb 08, 2009 2:52 am
Znakovi pored puta
Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota; sama činjenica da je takva nada mogla da postoji vredi toliko da nije suviše skupo plaćena jednim razočaranjem, ma koliko ono bilo.
...
Imati veliku snagu, fizičku ili moralnu, a ne zloupotrebiti je bar ponekad, teško je, gotovo nemoguće.
...
Starim koliko moram, podmlađujem se koliko mogu.
Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota; sama činjenica da je takva nada mogla da postoji vredi toliko da nije suviše skupo plaćena jednim razočaranjem, ma koliko ono bilo.
...
Imati veliku snagu, fizičku ili moralnu, a ne zloupotrebiti je bar ponekad, teško je, gotovo nemoguće.
...
Starim koliko moram, podmlađujem se koliko mogu.
Re: Ivo Andrić
Ned Feb 08, 2009 2:57 am
Koračam još kao da idem...
Koračam još kao da idem
nečem u susret, gledam i mislim,
a preda mnom su sve same neminovnosti,
bez izlaza, bez odlaganja.
Kamen koji može samo
Da tone.
Zavesa koja se svega jednom spušta,
a nikad ne diže.
Priča o ptici za koju se zna jedino
Da je odletela.
Života nema, smrt ne dolazi.
Neshvatljiva, duga, nepodnošljivo duga,
Ljudska sudbina.
Beograd, maj 1968.
Koračam još kao da idem
nečem u susret, gledam i mislim,
a preda mnom su sve same neminovnosti,
bez izlaza, bez odlaganja.
Kamen koji može samo
Da tone.
Zavesa koja se svega jednom spušta,
a nikad ne diže.
Priča o ptici za koju se zna jedino
Da je odletela.
Života nema, smrt ne dolazi.
Neshvatljiva, duga, nepodnošljivo duga,
Ljudska sudbina.
Beograd, maj 1968.
Re: Ivo Andrić
Ned Feb 08, 2009 2:59 am
Šetnja
A jutros su me izveli na sunce.
Jarboli nekog broda iza zida,
puni i dobri sunčani minuti,
i ništa više ne vidješe oči.
Al' samo misô da tim istim suncem
blješte i tvoji obasjani puti -
i ko topljeno zlato očnjeg vida.
suza za suzom stade da se toči.
Zaklopih oči.
Mračna i vlažna, kad se vratih, bješe
ćelija moja, a stražar sa mačem
i licem onih koji nekog tješe -
mišljaše, jadan, da od sunca plačem.
[Split (stari zatvor), 8 .VIII 1914.]
A jutros su me izveli na sunce.
Jarboli nekog broda iza zida,
puni i dobri sunčani minuti,
i ništa više ne vidješe oči.
Al' samo misô da tim istim suncem
blješte i tvoji obasjani puti -
i ko topljeno zlato očnjeg vida.
suza za suzom stade da se toči.
Zaklopih oči.
Mračna i vlažna, kad se vratih, bješe
ćelija moja, a stražar sa mačem
i licem onih koji nekog tješe -
mišljaše, jadan, da od sunca plačem.
[Split (stari zatvor), 8 .VIII 1914.]
Re: Ivo Andrić
Ned Feb 08, 2009 3:00 am
Lepa mlada žena govori
Da sam voda tekućica
U kojoj mnogi žeđu gase,
I svaki odlazi zadovoljan, čist i umiven,
Sa svojom srećom jedinstvenom
Kojoj na svetu nema ravne.
Da sam piće, silovito i radosno,
Koje piju drugari po krčmama,
Tražeći sreću u osmejku i zaborav u pevanju.
Da im ja želje ostvarujem, i najluđe i najsmelije,
Pomamnim šumom noćnih sati, gustim dimom terevenke.
Da sam otrov, munjevit i nepoznat,
Piće za one koji ne mogu
Da sačekaju zalazak sunca,
Da sečem život u korenu, brže od munje,
Da misli, bića i svetove
Brišem netragom zaborava.
Beograd, 1937.
Da sam voda tekućica
U kojoj mnogi žeđu gase,
I svaki odlazi zadovoljan, čist i umiven,
Sa svojom srećom jedinstvenom
Kojoj na svetu nema ravne.
Da sam piće, silovito i radosno,
Koje piju drugari po krčmama,
Tražeći sreću u osmejku i zaborav u pevanju.
Da im ja želje ostvarujem, i najluđe i najsmelije,
Pomamnim šumom noćnih sati, gustim dimom terevenke.
Da sam otrov, munjevit i nepoznat,
Piće za one koji ne mogu
Da sačekaju zalazak sunca,
Da sečem život u korenu, brže od munje,
Da misli, bića i svetove
Brišem netragom zaborava.
Beograd, 1937.
Re: Ivo Andrić
Ned Feb 08, 2009 3:02 am
Nemirna godina
...........................
Toga jesenjeg dana Gaga je nešto unela i odmah krenula ka vratima sa talsom novih dimija koji je izgledao kao da je nosi.
- Stani! - viknuo je neočekivano i promuklo gazda Jevrem.
Stala je, okrenula se, i pogledala pravo u oči. Pogled joj je bio nesiguran, zamagljen i vlažan, negde u dnu kao nasmejan. Gledao je nekoliko trenutaka u nju. Na licu mu se nije ništa moglo primetiti, ali - nezapamćena stvar! - gazda Jevrem je u sobi bio iznenađen, uplašen, moglo bi se reći, kad bi bilo moguće da se i on nečega uplaši.
- Prolazi! - rekao je zatim muklo i tišim glasom.
I tako danas, tako sutra – „stani!“, „prolazi!“ - gazda Jevrem je sve češće prizivao Gagu i nalazio ponešto da joj naredi ili primeti. Između starog gazde i njegove sluškinjice, koju doskora nije ni primećivao, zametnula se tajna igra, bez predaha i prestanka.
Gaga je i dalje bila bojažljiva i pokorna i rečima i pokretima plaćala uobičajeni danak straha, koji svako živo ljudsko stvorenje mora da prati gazda Jevremu.
- Priđi! - kaže gazda, pošto je silom našao neki povod za ljutnju.
Devojčica prilazi.
Kad je nesigurnom rukom našao u gustoj neposlušnoj kosi njeno uho, on mu se dugo svetio, stežući ga dugo, grčevito.
Tako jednom, dvaput, dok se jednog dana, upravo jednog od ovih suvih i sivih pretprolećnih dana, ne desi ovo.
- Priđi!
Reč je bila izgovorena oštro, i preoštro možda, ali sa suviše daha, jer za njom je išlo nešto kao nagoveštaj uzdaha, kao prigušen grcaj.
Na to se devojčica, onako u hodu, okrenula, izvi se neočekivano i čudno, samo gornjom polovinom tela, kao mlada topola na vetru, i iz tog prosto neverovatnog položaja koji je brkao sve starčeve misli, odgovori kratko i podmuklo:
- Neću!
Smešila se samo onom vlagom u očima.
A gazda je u svojoj nepomičnosti postao još nepomičniji, zaboravljajući da ima išta zdravo i pokretno na sebi. Sve se odjednom ukočilo u njemu i na njemu: misao, jezik, ruka. Samo su oči gledale u iskošenu i zakrenutu devojčicu, ali i one ukočene od čuđenja. Jer, gazda-Jevremu se činilo da je odjednom ugledao pred sobom biće iz drugog nekog sveta, koje ničem ne liči na ljude koji su se dosad kretali oko njega i nije podložno nijednom od zakona koji vladaju u ovom gradu i u njegovoj kući.
I tada se desilo nešto kao čudo. Otakako se zna da ovaj mali i zatvoreni gazda-Jevremov svet ide kako ide i da gazda Jevrem sa šiljteta upravlja njime, prvi put je on morao da ponovi svoju reč jer nije bila odmah poslušana. Ali ta reč je već imala izmenjen zvuk, kao naprsla.
Posle je opet bivalo sve kako treba i prividno izgledalo po starom.
- Priđi!
I ona prilazi, ali nekako nasmejano i lako, bez senke straha i kao od svoje volje. Čak se dešavalo da sama priđe, bez pozive i reči od njegove strane. Tada nije mogao sakriti da mu ruka drhti. Time ga je razoružala do kraja. Ali često se već sutradan posle toga dešavalo obrnuto. Nije htela da priđe nikako, gluva za sve njegove pretnje i molbe i promukla dozivanja. Samo bi kao lasica šmugnula kroz jedva otškrinuta vrata i bez šuma ih zatvorila za sobom.
Ta čudan i naizgled nevina igra povukla je u svoj vrtlog nepristupačnog i nepomičnog gazda-Jevrema. Ono što nisu mogli da učine događaji ni ljudi ni godine, učinila je, i ne sluteći to, ciganska devojčica od nepunih petnaest godina; ona se uvukla u njega, načela ga i stala da rastače kao što crv rastače drvo, nevidljivo, iznutra. U očima stranih ljudi one je isti onakav kakav je vazda bio, ni u govoru ni u držanju ničeg blažeg ni čovečnijeg, nigde znaka promene ni slabosti. Ali ukućani, koji su stalno oko njega, naročito kći Draginja, pomogli s vremena na vreme da primetena njegovom licu novi neobičan izraz u isto vreme bezbrižan i zamišljen. To je bivalo samo kratko i prolazno. Sekund zaborava. Pa ipak, taj izraz ih je zbunio više nego ijedan od njegovih nastupa gneva, uplašio ih, kao da su ugledale pečat strašne, nepriznavane bolesti, početak raspadanja.
....................................................
...........................
Toga jesenjeg dana Gaga je nešto unela i odmah krenula ka vratima sa talsom novih dimija koji je izgledao kao da je nosi.
- Stani! - viknuo je neočekivano i promuklo gazda Jevrem.
Stala je, okrenula se, i pogledala pravo u oči. Pogled joj je bio nesiguran, zamagljen i vlažan, negde u dnu kao nasmejan. Gledao je nekoliko trenutaka u nju. Na licu mu se nije ništa moglo primetiti, ali - nezapamćena stvar! - gazda Jevrem je u sobi bio iznenađen, uplašen, moglo bi se reći, kad bi bilo moguće da se i on nečega uplaši.
- Prolazi! - rekao je zatim muklo i tišim glasom.
I tako danas, tako sutra – „stani!“, „prolazi!“ - gazda Jevrem je sve češće prizivao Gagu i nalazio ponešto da joj naredi ili primeti. Između starog gazde i njegove sluškinjice, koju doskora nije ni primećivao, zametnula se tajna igra, bez predaha i prestanka.
Gaga je i dalje bila bojažljiva i pokorna i rečima i pokretima plaćala uobičajeni danak straha, koji svako živo ljudsko stvorenje mora da prati gazda Jevremu.
- Priđi! - kaže gazda, pošto je silom našao neki povod za ljutnju.
Devojčica prilazi.
Kad je nesigurnom rukom našao u gustoj neposlušnoj kosi njeno uho, on mu se dugo svetio, stežući ga dugo, grčevito.
Tako jednom, dvaput, dok se jednog dana, upravo jednog od ovih suvih i sivih pretprolećnih dana, ne desi ovo.
- Priđi!
Reč je bila izgovorena oštro, i preoštro možda, ali sa suviše daha, jer za njom je išlo nešto kao nagoveštaj uzdaha, kao prigušen grcaj.
Na to se devojčica, onako u hodu, okrenula, izvi se neočekivano i čudno, samo gornjom polovinom tela, kao mlada topola na vetru, i iz tog prosto neverovatnog položaja koji je brkao sve starčeve misli, odgovori kratko i podmuklo:
- Neću!
Smešila se samo onom vlagom u očima.
A gazda je u svojoj nepomičnosti postao još nepomičniji, zaboravljajući da ima išta zdravo i pokretno na sebi. Sve se odjednom ukočilo u njemu i na njemu: misao, jezik, ruka. Samo su oči gledale u iskošenu i zakrenutu devojčicu, ali i one ukočene od čuđenja. Jer, gazda-Jevremu se činilo da je odjednom ugledao pred sobom biće iz drugog nekog sveta, koje ničem ne liči na ljude koji su se dosad kretali oko njega i nije podložno nijednom od zakona koji vladaju u ovom gradu i u njegovoj kući.
I tada se desilo nešto kao čudo. Otakako se zna da ovaj mali i zatvoreni gazda-Jevremov svet ide kako ide i da gazda Jevrem sa šiljteta upravlja njime, prvi put je on morao da ponovi svoju reč jer nije bila odmah poslušana. Ali ta reč je već imala izmenjen zvuk, kao naprsla.
Posle je opet bivalo sve kako treba i prividno izgledalo po starom.
- Priđi!
I ona prilazi, ali nekako nasmejano i lako, bez senke straha i kao od svoje volje. Čak se dešavalo da sama priđe, bez pozive i reči od njegove strane. Tada nije mogao sakriti da mu ruka drhti. Time ga je razoružala do kraja. Ali često se već sutradan posle toga dešavalo obrnuto. Nije htela da priđe nikako, gluva za sve njegove pretnje i molbe i promukla dozivanja. Samo bi kao lasica šmugnula kroz jedva otškrinuta vrata i bez šuma ih zatvorila za sobom.
Ta čudan i naizgled nevina igra povukla je u svoj vrtlog nepristupačnog i nepomičnog gazda-Jevrema. Ono što nisu mogli da učine događaji ni ljudi ni godine, učinila je, i ne sluteći to, ciganska devojčica od nepunih petnaest godina; ona se uvukla u njega, načela ga i stala da rastače kao što crv rastače drvo, nevidljivo, iznutra. U očima stranih ljudi one je isti onakav kakav je vazda bio, ni u govoru ni u držanju ničeg blažeg ni čovečnijeg, nigde znaka promene ni slabosti. Ali ukućani, koji su stalno oko njega, naročito kći Draginja, pomogli s vremena na vreme da primetena njegovom licu novi neobičan izraz u isto vreme bezbrižan i zamišljen. To je bivalo samo kratko i prolazno. Sekund zaborava. Pa ipak, taj izraz ih je zbunio više nego ijedan od njegovih nastupa gneva, uplašio ih, kao da su ugledale pečat strašne, nepriznavane bolesti, početak raspadanja.
....................................................
Re: Ivo Andrić
Ned Feb 08, 2009 3:07 am
Jelena, žena koje nema
"U tišini i nepomičnom vazduhu letnjeg dana javi se odnekud neočekivan i nevidljiv pokret, kao zalutao i usamljen talas. I moj napola otvoren prozor kucnu nekoliko puta o zid. Tak-tak-tak! Ne dižući oči sa posla, samo se nasmeših kao čovek koji zna dobro sve oko sebe i živi mirno u sreći koja je iznad iznenađenja. Bez reči i bez glasa, samo jednim pokretom glave dadoh znak da je šala uspela, da može ući, da je čekam sa radošću. Tako ona dolazi uvek, sa ljupkom šalom, sa muzikom ili mirisom. (Muzikom slučajnog, usamljenog zvuka koji izgleda neobičan i značajan, mirisom celog jednog predela ili severca koji nagoveštava prvi sneg.) Ponekad čujem posve nejasan razgovor, kao da pita nekoga pred kapijom za moj stan. Ponekad vidim samo kako pored moga prozora mine njena senka, vitka, nečujna, i opet ne okrećem glave niti dižem pogleda, toliko sam siguran da je to ona i da će sada ući. Samo neopisivo i neizrecivo uživam u tom deliću sekunde.
Naravno da posle nikad ne uđe niti je ugledaju moje oči, koje je nikad nisu videle. Ali ja sam već navikao da je i ne očekujem i da sav utonem u slast koju daje beskrajni trenutak njenog javljanja. A to što se ne pojavljuje, što ne postoji, to sam prežalio i preboleo kao bolest koja se boluje samo jednom u životu.
Opažajući i pamteći danima i godinama njeno javljanje u najrazličitijim oblicima, uvek čudno i neočekivano, uspeo sam da nađem u tome izvesnu pravilnost, kao neki red. Pre svega, priviđenje je u vezi sa suncem i njegovim putem. (Ja to zovem priviđenjem zbog vas kojima ovo pričam, za mene lično bilo bi smešno i uvredljivo da svoju najveću stvarnost nazivam tim imenom, koje u stvari ne znači ništa.) Da, ona se javlja gotovo isključivo u vremenu od kraja aprila pa do početka novembra. Preko zime vrlo retko, a i tada opet u vezi sa suncem i svetlošću. I to, kako sunce raste, tako njena javljanja bivaju češća i življa. U maju retka i neredovita. U julu, avgustu gotovo svakodnevno. A u oktobru, kad je popodnevno sunce žitko i kad ga čovek pije bez kraja i zamora kao da pije samu žeđ, ona se gotovo ne odmiče od mene dok sedim na terasi, pokriven pletivom sunca i senki od lišća. Osećam je u sobi po jedva čujnom šuštanju listova u knjizi ili po neprimetnom pucketanju parketa. Ali najčešće stoji, nevidljiva i nečujna, negde iza moje senke. A ja satima živim u svesti o njenom prisustvu, što je mnogo više od svega što mogu da daju oči i uši i sva sirota čula.
Ali kad počne da se skraćuje sunčeva staza i lišće da biva ređe, a na jasnoj kori drveta ukaže se munjevita veverica koja već menja dlaku, priviđenje počinje da se gubi i bledi. Sve su ređi oni sitni šumovi koje sam navikao da čujem iza sebe u sobi, potpuno nestanu šale za koje znaju samo bezbrižnost mladosti i večiti svet snova. Nevidljiva žena počinje da se utkiva u moju senku. Nestaje i umire kao što nestaju aveti i priseni, bez znaka i oproštaja. Nikad nije postojala. Sad je nema.
Poučen svojim dugim iskustvom, ja znam da ona spava u mojoj senci kao u čudesnom logu iz kojeg ustaje i javlja mi se neredovito i neočekivano, po zakonima kojima je teško uhvatiti kraj. Ćudljivo i nepredvidljivo, kako se samo može očekivati od stvorenja koja je i žena i avet. I potpuno isto kao sa ženom od krvi i mesa, i sa njom dolaze na mahove u moj život sumnja i nemir i tuga, bez leka i objašnjenja. "
"U tišini i nepomičnom vazduhu letnjeg dana javi se odnekud neočekivan i nevidljiv pokret, kao zalutao i usamljen talas. I moj napola otvoren prozor kucnu nekoliko puta o zid. Tak-tak-tak! Ne dižući oči sa posla, samo se nasmeših kao čovek koji zna dobro sve oko sebe i živi mirno u sreći koja je iznad iznenađenja. Bez reči i bez glasa, samo jednim pokretom glave dadoh znak da je šala uspela, da može ući, da je čekam sa radošću. Tako ona dolazi uvek, sa ljupkom šalom, sa muzikom ili mirisom. (Muzikom slučajnog, usamljenog zvuka koji izgleda neobičan i značajan, mirisom celog jednog predela ili severca koji nagoveštava prvi sneg.) Ponekad čujem posve nejasan razgovor, kao da pita nekoga pred kapijom za moj stan. Ponekad vidim samo kako pored moga prozora mine njena senka, vitka, nečujna, i opet ne okrećem glave niti dižem pogleda, toliko sam siguran da je to ona i da će sada ući. Samo neopisivo i neizrecivo uživam u tom deliću sekunde.
Naravno da posle nikad ne uđe niti je ugledaju moje oči, koje je nikad nisu videle. Ali ja sam već navikao da je i ne očekujem i da sav utonem u slast koju daje beskrajni trenutak njenog javljanja. A to što se ne pojavljuje, što ne postoji, to sam prežalio i preboleo kao bolest koja se boluje samo jednom u životu.
Opažajući i pamteći danima i godinama njeno javljanje u najrazličitijim oblicima, uvek čudno i neočekivano, uspeo sam da nađem u tome izvesnu pravilnost, kao neki red. Pre svega, priviđenje je u vezi sa suncem i njegovim putem. (Ja to zovem priviđenjem zbog vas kojima ovo pričam, za mene lično bilo bi smešno i uvredljivo da svoju najveću stvarnost nazivam tim imenom, koje u stvari ne znači ništa.) Da, ona se javlja gotovo isključivo u vremenu od kraja aprila pa do početka novembra. Preko zime vrlo retko, a i tada opet u vezi sa suncem i svetlošću. I to, kako sunce raste, tako njena javljanja bivaju češća i življa. U maju retka i neredovita. U julu, avgustu gotovo svakodnevno. A u oktobru, kad je popodnevno sunce žitko i kad ga čovek pije bez kraja i zamora kao da pije samu žeđ, ona se gotovo ne odmiče od mene dok sedim na terasi, pokriven pletivom sunca i senki od lišća. Osećam je u sobi po jedva čujnom šuštanju listova u knjizi ili po neprimetnom pucketanju parketa. Ali najčešće stoji, nevidljiva i nečujna, negde iza moje senke. A ja satima živim u svesti o njenom prisustvu, što je mnogo više od svega što mogu da daju oči i uši i sva sirota čula.
Ali kad počne da se skraćuje sunčeva staza i lišće da biva ređe, a na jasnoj kori drveta ukaže se munjevita veverica koja već menja dlaku, priviđenje počinje da se gubi i bledi. Sve su ređi oni sitni šumovi koje sam navikao da čujem iza sebe u sobi, potpuno nestanu šale za koje znaju samo bezbrižnost mladosti i večiti svet snova. Nevidljiva žena počinje da se utkiva u moju senku. Nestaje i umire kao što nestaju aveti i priseni, bez znaka i oproštaja. Nikad nije postojala. Sad je nema.
Poučen svojim dugim iskustvom, ja znam da ona spava u mojoj senci kao u čudesnom logu iz kojeg ustaje i javlja mi se neredovito i neočekivano, po zakonima kojima je teško uhvatiti kraj. Ćudljivo i nepredvidljivo, kako se samo može očekivati od stvorenja koja je i žena i avet. I potpuno isto kao sa ženom od krvi i mesa, i sa njom dolaze na mahove u moj život sumnja i nemir i tuga, bez leka i objašnjenja. "
Re: Ivo Andrić
Ned Feb 08, 2009 3:09 am
Pismo iz 1920. godine
- deo -
Dragi prijatelju,
Da predjem odmah na stvar. Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrednost koja se kod njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama ređe nalazi. Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha. Ali da ostavimo po strani strah koji je samo korelativ te mržnje, njen prirodan odjek, i da govorimo o mržnji. Da, o mržnji. I ti se instinktivno trzaš i buniš kad čuješ tu reč (to sam video one noći na stanici), kao što se svaki od vas opire da to čuje, shvati i uvidi. A stvar je baš u tome što bi to trebalo uočiti, utvrditi, analizirati. I nesreća je u tome što to niko neće i ne ume da učini. Jer, fatalna karakteristika te mržnje i jeste u tome što bosanski čovek nije svestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja, i mrzi svakoga ko pokuša da to učini. Pa ipak, činjenica je: da u Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima nesvesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slovenskim i neslovenskim zemljama.
Ja znam da mržnja, kao i gnev, ima svoju funkciju u razvitku društva, jer mržnja daje snagu, a gnev izaziva pokret. Ima zastarelih i duboko ukorenjenih nepravdi i zloupotreba, koje samo bujice mržnje i gneva mogu da iščupaju i otplave. A kad te bujice splasnu i nestanu, ostaje mesto za slobodu, za stvaranje boljeg života. Savremenici vide mnogo bolje mržnju i gnev, jer pate od njih, ali potomstvo će videti samo plodove snage i pokreta. Znam ja to dobro. Ali ovo što sam gledao u Bosni, to je nešto drugo. To je mržnja, ali ne kao neki takav momenat u toku društvenog razvitka i neminovan deo jednog istorijskog procesa, nego mržnja koja nastupa kao samostalna snaga, koja sama u sebi nalazi svoju svrhu. Mržnja koja diže čoveka protiv čoveka i zatim podjednako baca u bedu i nesreću ili goni pod zemlju oba protivnika; mržnja koja kao rak u organizmu troši i izjeda sve oko sebe, da na kraju i sama ugine, jer takva mržnja kao plamen, nema stalnog lika ni sopstvenog života; ona je prosto oruđe nagona za uništenjem ili samouništenjem, samo kao takva i postoji, i samo dotle dok svoj zadatak potpunog uništenja ne izvrši.
Da, Bosna je zemlja mržnje. To je Bosna. I po čudnom kontrastu, koji u stvari i nije tako čudan, i možda bi se pažljivom analizom dao lako objasniti, može se isto tako kazati da je malo zemalja u kojima ima toliko tvrde vere, uzvišene čvrstine karaktera, toliko nežnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osećanja, privrženosti i nepokolebljive odanosti, toliko žeđi za pravdom. Ali ispod svega toga kriju se u neporoznim dubinama olujne mržnje, čitavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrevaju i čekaju svoj čas. Između vaših ljubavi i vaše mržnje odnos je isti kao između vaših visokih planina i hiljadu puta većih i težih nevidljivih geoloških naslaga na kojima one počivaju. I tako, vi ste osuđeni da živite na dubokim slojevima eksploziva koji se s vremena na vreme pali upravo iskrama tih vaših ljubavi i vaše ognjene i svirepe osećajnosti. Možda je vaša najveša nesreća baš u tome što i ne slutite koliko mržnje ima u vašim ljubavima i zanosima, tradicijama i pobožnostima. I kao što tle na kom živimo prelazi, pod uticajem atmosferske vlage i toplote, u naša tela i daje im boju i izgled, i određuje karakter i pravac našem načinu života i našim postupcima tako isto silna, podzemna i nevidljiva mržnja na kojoj živi bosanski čovek ulazi neprimetno i zaobilazno u sve njegove, i najbolje postupke. Poroci rađaju svuda na svetu mržnju, jer troše a ne stvaraju, ruše a ne grade, ali u zemljama kao što je Bosna i vrline govore i deluju često mržnjom. Kod vas asketi ne izvlače ljubav iz svoje askeze, nego mržnju na sladostrasnike; trezvenjaci mrze one koji piju, a u pijanicama se javlja ubilačka mržnja na ceo svet. Oni koji veruju i vole smrtno mrze one koji ne veruju ili one koji drugačije veruju i drugo vole. i, na žalost, često se glavni deo njihove vere i njihove ljubavi troši u toj mržnji. (Najviše zlih i mračnih lica može čovek sresti oko bogomolja, manastira i tekija.) Oni koji tlače i eksploatišu ekonomski slabije, unose u to još i mržnju, koja tu eksploataciju čini stostruko težom i ružnijom, a oni koji te nepravde podnose, maštaju o pravdi i odmazdi, ali kao o nekoj osvetničkoj eksploziji koja bi, kad bi se ostvarila po njihovoj zamisli, morala da bude takva i tolika da bi raznela i tlačenog zajedno sa mrskim tlačiteljem. Vi ste, u većini, navikli da svu snagu mržnje ostavljate za ono što vam je blizu. Vaše su voljene svetinje redovno iza trista reka i planina, a predmeti vaše odvratnosti i mržnje tu su pored vas, u istoj varoši, često sa druge strane vašeg avlijskog zida. Tako vaša ljubav ne traži mnogo dela, a vaša mržnja prelazi vrlo lako na delo. I svoju rođenu zemlju vi volite, žarko volite, ali na tri-četiri razna načina koji se među sobom isključuju, smrtno mrze i često sudaraju.
U nekoj Mopasanovoj pripoveci ima jedan dionizijski opis proleća koji se završava rečima da bi u takve dane po svim uglovima trebalo izlepeti oglase: „Građanine francuski, proleće je, čuvaj se ljubavi.“ Možda bi u Bosni trebalo opominjati čoveka da se na svakom koraku, u svakoj misli i svakom, i najuzvišenijem, osećanju čuva mržnje, urođene, nesvesne, endemične mržnje. Jer toj zaostaloj i ubogoj zemlji, u kojoj žive zbijeno dve različite vere, trebalo bi četiri puta više ljubavi, međusobnog razumevanja i snošljivosti nego drugim zemljama. A u Bosni je, naprotiv, nerazumevanje, koje povremeno prelazi u otvorenu mržnju, gotovo opšta karakteristika stanovnika. Između raznih vera jazovi su tako duboki da samo mržnja uspeva ponekad da ih pređe. Znam da mi se na to može odgovoriti, i sa dosta prava, da se u tom pogledu ipak primećuje izvestan napredak, da su ideje XIX veka i ovde učinile svoje, a da će sada posle oslobođenja i ujedinjenja sve ići mnogo bolje i brže. Bojim se da nije sasvim tako. (Ja sam, čini mi se, za ovo nekoliko meseci dobro video strašne međusobne odnose meću ljudima raznih vera i raznih narodnosti u Sarajevu!) Štampaće se i govoriće se svuda i svakom prilikom: „Brat je mio, koje vere bio“ ili „Ne pita se ko se kako krsti, neg čija mu krvca grije prsi“. „Tuđe poštuj, a svojim se diči“, „Integralno narodno jedinstvo ne poznaje verskih ni plemenskih razlika“. Ali oduvek je u bosanskim građanskim krugovima bila dosta lažne građanske učtivosti, mudrog varanja sebe i drugih zvučnim rečima i praznim ceremonijalom. To prikriva kako-tako mržnju, ali je uklanja i ne sprečava u rastenju. Bojim se da i pod pokrovom svih savremenih maksima mogu u tim krugovima da dremaju stari nagoni i kainovski planovi, i da će živeti dok god ne budu potpuno izmenjene osnove materjalnog i duhovnog života u Bosni. A kad će doći to vreme, i ko će imati snage da to? Jednom će doći, ja u to verujem, ali ovo što sam video u Bosni ne ukazuje na to da se tim putem već sada ide. Naprotiv.
Ja sam o tome razmišljao, naročito poslednjih meseci, kad sam se još borio sa odlukom da zauvek napustim Bosnu. Razumljivo je da ne spava dobro čovek koji se nosi takvim mislima. I ja sam ležao pored otvorenog prozora u sobi u kojoj sam se rodio, napolju je šumela Miljacka naizmenice sa vetrom rane jeseni u još obilnom lišću.
Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva posle ponoći. Prođe više od jednog minuta (tačno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam) i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sata posle ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat-kula kod Begove-džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva sveta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja deli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i poste prema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvek slična mržnji, često potpuno istovetna sa njom.
- deo -
Dragi prijatelju,
Da predjem odmah na stvar. Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrednost koja se kod njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama ređe nalazi. Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha. Ali da ostavimo po strani strah koji je samo korelativ te mržnje, njen prirodan odjek, i da govorimo o mržnji. Da, o mržnji. I ti se instinktivno trzaš i buniš kad čuješ tu reč (to sam video one noći na stanici), kao što se svaki od vas opire da to čuje, shvati i uvidi. A stvar je baš u tome što bi to trebalo uočiti, utvrditi, analizirati. I nesreća je u tome što to niko neće i ne ume da učini. Jer, fatalna karakteristika te mržnje i jeste u tome što bosanski čovek nije svestan mržnje koja živi u njemu, što zazire od njenog analiziranja, i mrzi svakoga ko pokuša da to učini. Pa ipak, činjenica je: da u Bosni i Hercegovini ima više ljudi koji su spremni da u nastupima nesvesne mržnje, raznim povodima i pod raznim izgovorima, ubijaju ili budu ubijeni, nego u drugim po ljudstvu i prostranstvu mnogo većim slovenskim i neslovenskim zemljama.
Ja znam da mržnja, kao i gnev, ima svoju funkciju u razvitku društva, jer mržnja daje snagu, a gnev izaziva pokret. Ima zastarelih i duboko ukorenjenih nepravdi i zloupotreba, koje samo bujice mržnje i gneva mogu da iščupaju i otplave. A kad te bujice splasnu i nestanu, ostaje mesto za slobodu, za stvaranje boljeg života. Savremenici vide mnogo bolje mržnju i gnev, jer pate od njih, ali potomstvo će videti samo plodove snage i pokreta. Znam ja to dobro. Ali ovo što sam gledao u Bosni, to je nešto drugo. To je mržnja, ali ne kao neki takav momenat u toku društvenog razvitka i neminovan deo jednog istorijskog procesa, nego mržnja koja nastupa kao samostalna snaga, koja sama u sebi nalazi svoju svrhu. Mržnja koja diže čoveka protiv čoveka i zatim podjednako baca u bedu i nesreću ili goni pod zemlju oba protivnika; mržnja koja kao rak u organizmu troši i izjeda sve oko sebe, da na kraju i sama ugine, jer takva mržnja kao plamen, nema stalnog lika ni sopstvenog života; ona je prosto oruđe nagona za uništenjem ili samouništenjem, samo kao takva i postoji, i samo dotle dok svoj zadatak potpunog uništenja ne izvrši.
Da, Bosna je zemlja mržnje. To je Bosna. I po čudnom kontrastu, koji u stvari i nije tako čudan, i možda bi se pažljivom analizom dao lako objasniti, može se isto tako kazati da je malo zemalja u kojima ima toliko tvrde vere, uzvišene čvrstine karaktera, toliko nežnosti i ljubavnog žara, toliko dubine osećanja, privrženosti i nepokolebljive odanosti, toliko žeđi za pravdom. Ali ispod svega toga kriju se u neporoznim dubinama olujne mržnje, čitavi uragani sapetih, zbijenih mržnji koje sazrevaju i čekaju svoj čas. Između vaših ljubavi i vaše mržnje odnos je isti kao između vaših visokih planina i hiljadu puta većih i težih nevidljivih geoloških naslaga na kojima one počivaju. I tako, vi ste osuđeni da živite na dubokim slojevima eksploziva koji se s vremena na vreme pali upravo iskrama tih vaših ljubavi i vaše ognjene i svirepe osećajnosti. Možda je vaša najveša nesreća baš u tome što i ne slutite koliko mržnje ima u vašim ljubavima i zanosima, tradicijama i pobožnostima. I kao što tle na kom živimo prelazi, pod uticajem atmosferske vlage i toplote, u naša tela i daje im boju i izgled, i određuje karakter i pravac našem načinu života i našim postupcima tako isto silna, podzemna i nevidljiva mržnja na kojoj živi bosanski čovek ulazi neprimetno i zaobilazno u sve njegove, i najbolje postupke. Poroci rađaju svuda na svetu mržnju, jer troše a ne stvaraju, ruše a ne grade, ali u zemljama kao što je Bosna i vrline govore i deluju često mržnjom. Kod vas asketi ne izvlače ljubav iz svoje askeze, nego mržnju na sladostrasnike; trezvenjaci mrze one koji piju, a u pijanicama se javlja ubilačka mržnja na ceo svet. Oni koji veruju i vole smrtno mrze one koji ne veruju ili one koji drugačije veruju i drugo vole. i, na žalost, često se glavni deo njihove vere i njihove ljubavi troši u toj mržnji. (Najviše zlih i mračnih lica može čovek sresti oko bogomolja, manastira i tekija.) Oni koji tlače i eksploatišu ekonomski slabije, unose u to još i mržnju, koja tu eksploataciju čini stostruko težom i ružnijom, a oni koji te nepravde podnose, maštaju o pravdi i odmazdi, ali kao o nekoj osvetničkoj eksploziji koja bi, kad bi se ostvarila po njihovoj zamisli, morala da bude takva i tolika da bi raznela i tlačenog zajedno sa mrskim tlačiteljem. Vi ste, u većini, navikli da svu snagu mržnje ostavljate za ono što vam je blizu. Vaše su voljene svetinje redovno iza trista reka i planina, a predmeti vaše odvratnosti i mržnje tu su pored vas, u istoj varoši, često sa druge strane vašeg avlijskog zida. Tako vaša ljubav ne traži mnogo dela, a vaša mržnja prelazi vrlo lako na delo. I svoju rođenu zemlju vi volite, žarko volite, ali na tri-četiri razna načina koji se među sobom isključuju, smrtno mrze i često sudaraju.
U nekoj Mopasanovoj pripoveci ima jedan dionizijski opis proleća koji se završava rečima da bi u takve dane po svim uglovima trebalo izlepeti oglase: „Građanine francuski, proleće je, čuvaj se ljubavi.“ Možda bi u Bosni trebalo opominjati čoveka da se na svakom koraku, u svakoj misli i svakom, i najuzvišenijem, osećanju čuva mržnje, urođene, nesvesne, endemične mržnje. Jer toj zaostaloj i ubogoj zemlji, u kojoj žive zbijeno dve različite vere, trebalo bi četiri puta više ljubavi, međusobnog razumevanja i snošljivosti nego drugim zemljama. A u Bosni je, naprotiv, nerazumevanje, koje povremeno prelazi u otvorenu mržnju, gotovo opšta karakteristika stanovnika. Između raznih vera jazovi su tako duboki da samo mržnja uspeva ponekad da ih pređe. Znam da mi se na to može odgovoriti, i sa dosta prava, da se u tom pogledu ipak primećuje izvestan napredak, da su ideje XIX veka i ovde učinile svoje, a da će sada posle oslobođenja i ujedinjenja sve ići mnogo bolje i brže. Bojim se da nije sasvim tako. (Ja sam, čini mi se, za ovo nekoliko meseci dobro video strašne međusobne odnose meću ljudima raznih vera i raznih narodnosti u Sarajevu!) Štampaće se i govoriće se svuda i svakom prilikom: „Brat je mio, koje vere bio“ ili „Ne pita se ko se kako krsti, neg čija mu krvca grije prsi“. „Tuđe poštuj, a svojim se diči“, „Integralno narodno jedinstvo ne poznaje verskih ni plemenskih razlika“. Ali oduvek je u bosanskim građanskim krugovima bila dosta lažne građanske učtivosti, mudrog varanja sebe i drugih zvučnim rečima i praznim ceremonijalom. To prikriva kako-tako mržnju, ali je uklanja i ne sprečava u rastenju. Bojim se da i pod pokrovom svih savremenih maksima mogu u tim krugovima da dremaju stari nagoni i kainovski planovi, i da će živeti dok god ne budu potpuno izmenjene osnove materjalnog i duhovnog života u Bosni. A kad će doći to vreme, i ko će imati snage da to? Jednom će doći, ja u to verujem, ali ovo što sam video u Bosni ne ukazuje na to da se tim putem već sada ide. Naprotiv.
Ja sam o tome razmišljao, naročito poslednjih meseci, kad sam se još borio sa odlukom da zauvek napustim Bosnu. Razumljivo je da ne spava dobro čovek koji se nosi takvim mislima. I ja sam ležao pored otvorenog prozora u sobi u kojoj sam se rodio, napolju je šumela Miljacka naizmenice sa vetrom rane jeseni u još obilnom lišću.
Ko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može da čuje glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva posle ponoći. Prođe više od jednog minuta (tačno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam) i tek tada se javi nešto slabijim ali prodornim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sata posle ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat-kula kod Begove-džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva sveta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja deli ove pospale ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i poste prema četiri razna, među sobom zavađena kalendara, i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvek slična mržnji, često potpuno istovetna sa njom.
Re: Ivo Andrić
Ned Feb 08, 2009 3:11 am
Anikina vremena
- deo -
Taj Đurđevdan ostao je u sećanju sveta kao dan kada se Anika objavila. Otada pa do ilindanskog vašara, ona je potpuno razvila barjak. Otvorila je kuću muškarcima; nabavila neke dve seoske skitnice, Jelenku i Savetu, da joj budu kao dvorkinje. Od tog vremena pa za godinu ipo dana, ona je smišljala zlo i nesreću kao što drugi svet misli o kući, o deci i hlebu, žarila je i palila ne samo po kasabi nego po celom kadiluku višegradskom, i izvan njega. Mnogo se od toga poboravilo, a mnogo je muka ostala neviđena i nekazana, ali tada se tek uvidelo šta može da počini žena otpadnica.
Malo-pomalo, oko Anikine kuće se stvaro logor. Bog sam zna ko sve nije noću dolazio; mladići, ženjeni ljudi, starci, dečaci, stranci čak iz Čajniča i Foče. Poneki, koje stid i razum ne sprečava, i danju dolaze, sede u avliji ili u kući, ako ih puste ili prosto lunjaju sokakom s rukama u džepovima, i pogledajući s vremena na vreme u Anikine prozore.
Tane kujundžija, mršav, sa bezbojnim uvek raširenim očima u izmoždenom licu, bio je jedan od najbeznadnijih i najrevnosnijih posetilaca. Sedi tako na nekom sanduku, za vratima, ne govori ništa i, čekajući da vidi Aniku, samo gleda Jelenku i Savetu. A one prolaze pored njega kao da ne postoji, izlaze, dočekuju goste i odlaze s njima u sobu. Kad ga isteraju iz kuhinje, on sedne ma gde u avliji i bojažljivo se smeška na Jelenku koja ga tera:
- Ih, neka me, bôna, ovde. Šta ti činim?
I može tako satima da čeka snužden kao da je i njemu samome teško što mora tu da sedi. U neko doba digne se i ode gotovo bez pozdrava, a sutra dan opet doće. Kod kuće ga grdi žena mu Kosara, crvena i krupna poluseljanka sastavljenih obrva.
- Jesi li opet sjedio kod rospija, ruglo svjetsko? Mogao si i ostati kod njih.
- Eh, mogao sam ostati - ponavlja on tužno, a vidi se da je mislima odsutan.
To Kosaru dovodi do besnila, i ona počinje strašnu svađu, ali Tane samo odmahuje rukom i odgovara tek pokatkad, kao kroza san.
Bilo je i sasvim ludih, kao onaj Nazif, krupno i blesavo momče iz begovske kuće, mirna budala, mutava i gluva. Bar dvaput preko dana on dođe pod prozore i nerazumljivim mumlanjem doziva Aniku. Još u početku Anika se našalila s njime. On joj je ispod otvorena prozora nudio pune pregršti šećera.
- Malo je to, Nazife, malo - vikala je ozgo Anika smešeći se.
Idiot je razabrao šta mu govori, otišao kući, ukrao u braće novca, kupio dve oke šećera, i vratio se pod prozor. Vikao je dok se Anika nije pomolila. Cereći se od sreće nudio joj je šećer. Anika se smejala grohotom. I rukom i glavom mu je davala znak da je to još uvek malo, i on je otišao žalosno mumlajući.
Otad je dolazio svaki dan vukući u zembilju, za pojasom, po džepovima, koliko god više može šećera. Aniki se dosadila šala. Ljutilo je ludakovo uporstvo i slala je Savetu i Jelenku da ga gone. On se branio od njih i odlazio gunđajući, ali bi već sutradan osvanuo pod Anikinim prozorima sa još više šećera. Dok ga opet ne bi oterali. Inače je povazdan nosio šećer po varoši, pevušići i mrmoreći. Deca su pristajala za njim, zadirkivala ga i krala mu šećer iz zembilja, koji je grčevito stiskao uza se.
Bilo ih je i takvih koji se nisu usuđivali da dođu danju, nego su čekali da padne mrak i dolazili tada redovno, iako nisu imali izgleda ni da uđu u Anikinu kuću. Tako poneki samo sedi po svu noć i puši na kamenu kod česme. U mraku, nisu ga videli kad je došao niti znaju kad ode. Samo sutradan osvane čitava hrpa izdeljana drveta i ispušenih cigareta na mestu gde je sedeo. To je neki nesrećan mlad čovek, ko zna koji; Anika ga i ne zna, i on nju poznaje samo iz viđenja. Jer, nisu svi uvek dolazili samo zbog nje. Poneki je dolazio što je uopšte gotov na svako zlo, poneki što se rodio izgubljen i očajan. Tek, oko te kuće i na toj raskrsnici kupilo se sve što ne valja i što nije kako bog zapovjeda. Taj krug muškaraca oko Anikine kuće naglo se širio i zahvato sve više ne samo slabih i poročnih nego i zdravih i pametnih ljudi.
Na kraju, malo je bilo mlađih ljudi u kasabi koji nisu bili kod Anike, ili bar pokušali da joj se približe. Najpre se išlo kradom, noću, zaobilazno i pojedinačno. Govorilo se o njoj kao o nečem što je sramotno i strašno, ali daleko i gotovo neverovatno. Ali što se više govorilo, ogovaralo i prepričavalo, to je razumljivije, bliže i običnije postajalo to zlo. Isprva su pokazivali prstom i pratili šapatom one koji su joj odlazili, a na kraju poče svet da se podsmeva onima koji ne idu. Kako su bili ređi oni koji su uspevali da odmah dođu do Anike, nego se većina morala zadovoljavati Jelenkom i Savetom, zavist, muški prkos i sujeta počeše da vrše svoje. Oni koji su odbijani, dolazili su ponovo u nadi da će popraviti svoju dvostruku bruku: što joj odlaze i što neće da ih primi; a oni koji su jednom bili primljeni, nisu više mogli da se zaustave, nego su se kao omađijani uvek ponovo vraćali.
- deo -
Taj Đurđevdan ostao je u sećanju sveta kao dan kada se Anika objavila. Otada pa do ilindanskog vašara, ona je potpuno razvila barjak. Otvorila je kuću muškarcima; nabavila neke dve seoske skitnice, Jelenku i Savetu, da joj budu kao dvorkinje. Od tog vremena pa za godinu ipo dana, ona je smišljala zlo i nesreću kao što drugi svet misli o kući, o deci i hlebu, žarila je i palila ne samo po kasabi nego po celom kadiluku višegradskom, i izvan njega. Mnogo se od toga poboravilo, a mnogo je muka ostala neviđena i nekazana, ali tada se tek uvidelo šta može da počini žena otpadnica.
Malo-pomalo, oko Anikine kuće se stvaro logor. Bog sam zna ko sve nije noću dolazio; mladići, ženjeni ljudi, starci, dečaci, stranci čak iz Čajniča i Foče. Poneki, koje stid i razum ne sprečava, i danju dolaze, sede u avliji ili u kući, ako ih puste ili prosto lunjaju sokakom s rukama u džepovima, i pogledajući s vremena na vreme u Anikine prozore.
Tane kujundžija, mršav, sa bezbojnim uvek raširenim očima u izmoždenom licu, bio je jedan od najbeznadnijih i najrevnosnijih posetilaca. Sedi tako na nekom sanduku, za vratima, ne govori ništa i, čekajući da vidi Aniku, samo gleda Jelenku i Savetu. A one prolaze pored njega kao da ne postoji, izlaze, dočekuju goste i odlaze s njima u sobu. Kad ga isteraju iz kuhinje, on sedne ma gde u avliji i bojažljivo se smeška na Jelenku koja ga tera:
- Ih, neka me, bôna, ovde. Šta ti činim?
I može tako satima da čeka snužden kao da je i njemu samome teško što mora tu da sedi. U neko doba digne se i ode gotovo bez pozdrava, a sutra dan opet doće. Kod kuće ga grdi žena mu Kosara, crvena i krupna poluseljanka sastavljenih obrva.
- Jesi li opet sjedio kod rospija, ruglo svjetsko? Mogao si i ostati kod njih.
- Eh, mogao sam ostati - ponavlja on tužno, a vidi se da je mislima odsutan.
To Kosaru dovodi do besnila, i ona počinje strašnu svađu, ali Tane samo odmahuje rukom i odgovara tek pokatkad, kao kroza san.
Bilo je i sasvim ludih, kao onaj Nazif, krupno i blesavo momče iz begovske kuće, mirna budala, mutava i gluva. Bar dvaput preko dana on dođe pod prozore i nerazumljivim mumlanjem doziva Aniku. Još u početku Anika se našalila s njime. On joj je ispod otvorena prozora nudio pune pregršti šećera.
- Malo je to, Nazife, malo - vikala je ozgo Anika smešeći se.
Idiot je razabrao šta mu govori, otišao kući, ukrao u braće novca, kupio dve oke šećera, i vratio se pod prozor. Vikao je dok se Anika nije pomolila. Cereći se od sreće nudio joj je šećer. Anika se smejala grohotom. I rukom i glavom mu je davala znak da je to još uvek malo, i on je otišao žalosno mumlajući.
Otad je dolazio svaki dan vukući u zembilju, za pojasom, po džepovima, koliko god više može šećera. Aniki se dosadila šala. Ljutilo je ludakovo uporstvo i slala je Savetu i Jelenku da ga gone. On se branio od njih i odlazio gunđajući, ali bi već sutradan osvanuo pod Anikinim prozorima sa još više šećera. Dok ga opet ne bi oterali. Inače je povazdan nosio šećer po varoši, pevušići i mrmoreći. Deca su pristajala za njim, zadirkivala ga i krala mu šećer iz zembilja, koji je grčevito stiskao uza se.
Bilo ih je i takvih koji se nisu usuđivali da dođu danju, nego su čekali da padne mrak i dolazili tada redovno, iako nisu imali izgleda ni da uđu u Anikinu kuću. Tako poneki samo sedi po svu noć i puši na kamenu kod česme. U mraku, nisu ga videli kad je došao niti znaju kad ode. Samo sutradan osvane čitava hrpa izdeljana drveta i ispušenih cigareta na mestu gde je sedeo. To je neki nesrećan mlad čovek, ko zna koji; Anika ga i ne zna, i on nju poznaje samo iz viđenja. Jer, nisu svi uvek dolazili samo zbog nje. Poneki je dolazio što je uopšte gotov na svako zlo, poneki što se rodio izgubljen i očajan. Tek, oko te kuće i na toj raskrsnici kupilo se sve što ne valja i što nije kako bog zapovjeda. Taj krug muškaraca oko Anikine kuće naglo se širio i zahvato sve više ne samo slabih i poročnih nego i zdravih i pametnih ljudi.
Na kraju, malo je bilo mlađih ljudi u kasabi koji nisu bili kod Anike, ili bar pokušali da joj se približe. Najpre se išlo kradom, noću, zaobilazno i pojedinačno. Govorilo se o njoj kao o nečem što je sramotno i strašno, ali daleko i gotovo neverovatno. Ali što se više govorilo, ogovaralo i prepričavalo, to je razumljivije, bliže i običnije postajalo to zlo. Isprva su pokazivali prstom i pratili šapatom one koji su joj odlazili, a na kraju poče svet da se podsmeva onima koji ne idu. Kako su bili ređi oni koji su uspevali da odmah dođu do Anike, nego se većina morala zadovoljavati Jelenkom i Savetom, zavist, muški prkos i sujeta počeše da vrše svoje. Oni koji su odbijani, dolazili su ponovo u nadi da će popraviti svoju dvostruku bruku: što joj odlaze i što neće da ih primi; a oni koji su jednom bili primljeni, nisu više mogli da se zaustave, nego su se kao omađijani uvek ponovo vraćali.
Re: Ivo Andrić
Ned Feb 08, 2009 3:12 am
..."Nebo je nad Beogradom prostrano i visoko, promenljivo a uvek lepo; i za zimskih vedrina sa njihovom studenom raskoši; i za letnjih oluja kada se celo pretvori u jedan jedini tmurni oblak koji, gonjen ludim vetrom, nosi kišu pomešanu s prašinom panonske ravnice; i u proleće kad izgleda da cvate i ono, uporedo sa zemljom; i u jesen kad oteža od jesenjih zvezda u rojevima. Uvek lepo i bogato, kao naknada ovoj čudnoj varoši za sve ono čega u njoj nema i uteha zbog svega što ne bi trebalo da bude. Ali najveći raskoš toga neba nad Beogradom, to su sunčevi zalasci. U jesen i u leto oni su prostrani i jarki kao pustinjske vizije, a zimi prigušeni tmastim oblacima i rujnim maglama. A u svako doba godine vrlo su česti dani kad se oganj toga sunca koje zalazi u ravnici, među rekama pod Beogradom, odbije čak gore u visokoj kupoli neba, i tu se prelomi i prospe kao crven sjaj po razasutoj varoši. Tada sunčano rumenilo oboji za trenutak i najzabačenije uglove Beograda i odblesne u prozorima i onih kuća koje inače slabo obasjava"...
"Gospođica"
"Gospođica"
Re: Ivo Andrić
Ned Feb 08, 2009 3:14 am
IVO ANDRIC - EX PONTO
"Žene, ja ne znam kome ste vi bile blaga kiša jutarnja, ali u naš život ulazite kao pljusci nošeni vihorima. Preko vaših bijelih tjelesa pjeni se bučno život naš, zaustavlja se u virove i pada strmoglavce.
Ta mudrost nije lijek, ni starost ne pomaže, i kad sve umukne, vaš je glas još u bilu krvi moje. S čega se mudračeve oči mute i svetačke usne blijede?
Ženo, što ne možemo da te jasno vidimo kao pračovjek ženku na suncu, nego si postala strašna vizija i otrov krvi naše, pa bježimo pred tobom, i dok mislimo da si daleko, ti bdiješ u našim mislima, i dok hoćemo da te u radu zaboravimo - gle! - na svim našim djelima tanke vijugaju linije, tragovi tvojih nevidljivih prsta.
Šta znači talasava linija vašeg tijela? I ta nijema, bijela, raspjevana ljepota koju nemirno lovimo kao djeca leptira, a ona nam, naizmjenice, ili zadaje bol ili se pretvara u gorčinu?
Žene, u očima vašim sja ulomak jednog ljepšeg neba koje je sjalo nad srećnijim stvorovima no što smo mi i za neke strahovite kataklizme prsto u parčad."
Re: Ivo Andrić
Ned Feb 08, 2009 3:18 am
"Toliko je bilo u zivotu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je zivjeti. Nesreca je u tome sto tako cesto, krace ili duze, javno ili tajno, hocemo da budemo ono sto nismo, ili da ne budemo ono sto smo. Takvim nasim prohtevima i cudima, kojima ne mozemo vidjeti cilja ni smisla, mi kvarimo svoj kratki zivot vise nego sto nam ga truju i zagorcavaju ljudi i prilike oko nas. Vrlo rano sam saznao da svaki minut zivota moze biti tezak koliko i zivot ceo. Ko ima i umije, taj ne samo da duze i ljepse zivi nego i lakse i boluje i umire. Da mi je naci nekog ko bi zivio umjesto mene. Pravo ocajanje moze da obuzme covjeka kad kod onih koje smatra bliskim umjesto razumjevanja i usrdne pomoci naidje na hladne, ostroumne analize svojih shvatanja i postupaka... Ko ljudima sve vjeruje, prolazi rdjavo; ko nishta ne vjeruje, josh gore. I tuga je jedna vrsta odbrane. Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota. Sama cinjenica da je takva nada mogla da postoji vrijedi toliko da je suvise skupo placena jednim razocaranjem, pa ma kako ono tesko bilo. Stalno posmatram kolika je neosetljivost osetljivih ljudi na osjetljivosti njihovih bliznjih. Izmedju bojazni da ce se neshto desiti i nade da mozda ipak nece, ima vise prostora nego sto se misli.Cesto mi se cini da sam gori i slabiji od posljednjeg medju ljudima. Ono sto moze biti i ne biti uvek se, na kraju krajeva, pokori onome sto mora biti..."
Znakovi pored puta
Znakovi pored puta
Re: Ivo Andrić
Ned Feb 08, 2009 3:19 am
Ne nosi nas vetar kao lisce i ova gorka sreca da se leti nije svrha samoj sebi.Mi nismo atomi prasine koja se oblacima bez cilja dize ljeti nad drumovima,nego sicusni dijelovi beskonacnog mozaika kome ja ne mogu ni naslutiti smisao,oblik ni velicinu,ali u kom sam ,evo,nasao svoje mjesto i stojim pobozno kao u hramu.
I nema druge istine do jedne:bola,ni druge stvarnosti do patnje,bola i patnje u svakoj kaplji vode,i svakoj vlati trave,i svakom bridu kristala,i svakom zvuku ziva glasa,u snu i na javi,u zivotu,prije zivota,a valjda i poslije zivota.
Ja hocu da zagledam u oci tom strahu sto me muci u snovima.Ja ga cekam.Ja bdijem.Ali on ne dolazi kada ga ocekujem,nego onda kada mu se najmanje nadam;zaskoci me i pije i grize i tek s jutrom odlazi i ostavlja me iznemogla i puna mraka i tegobe.
Zene,ja ne znam kome ste vi bili blaga kisa jutarnja,ali u nas zivot ulazite kao pljusci noseni vihorima.Preko vasih bijelih telesa pjeni se bucno zivot nas,zaustavlja se u virove i pada strmoglavce.Tu mudrost nije lijek,ni starost ne pomaze,i kad sve umukne,vas je glas u bilu krvi moje.
U ljubavi ima mnogo bola,nereda,nepravde.Ali ljubav je tako tajanstvena stvar da i to mozda tako samo izgleda pred nasim povrsnim i nesavrsenim sudom.Snaga i velicina ljubavi,koju nikad dovoljno ne poznajemo,mozda je tolika da se i to sto nama izgleda kao bol,nered i nepravda ispravlja i poravnava negde,na nekom visem planu koji mi ne vidimo.
Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota.Sama cinjenica da je takva nada mogla da postoji vredi toliko da nije suvise skupo placena jednim razocarenjem,pa ma kako tesko ono bilo.
U prvoj polovini zivota covjek zeli i radi ono cega ce se u drugoj polovini stideti i odricati,a druga polovina mu prodje u uzaludnim pokusajima da se popravi ili zataska ono sto se radilo u prvoj.Tako se na kraju sve potire i svodi na nulu.Ostaju samo kajanje i stid.
Takav je zivot da covjek cesto mora da se stidi onoga sto je najlepse u njemu i da upravo to sakriva od sveta,pa i od oni koji su mu najblizi.
Ludo je zameriti zivotu sto prolazi,kad znamo da mu je sav smisao i sva vrednost u tome sto je prolazan,ali od te nedoslednosti malo ko moze da se odbrani.
I nema druge istine do jedne:bola,ni druge stvarnosti do patnje,bola i patnje u svakoj kaplji vode,i svakoj vlati trave,i svakom bridu kristala,i svakom zvuku ziva glasa,u snu i na javi,u zivotu,prije zivota,a valjda i poslije zivota.
Ja hocu da zagledam u oci tom strahu sto me muci u snovima.Ja ga cekam.Ja bdijem.Ali on ne dolazi kada ga ocekujem,nego onda kada mu se najmanje nadam;zaskoci me i pije i grize i tek s jutrom odlazi i ostavlja me iznemogla i puna mraka i tegobe.
Zene,ja ne znam kome ste vi bili blaga kisa jutarnja,ali u nas zivot ulazite kao pljusci noseni vihorima.Preko vasih bijelih telesa pjeni se bucno zivot nas,zaustavlja se u virove i pada strmoglavce.Tu mudrost nije lijek,ni starost ne pomaze,i kad sve umukne,vas je glas u bilu krvi moje.
U ljubavi ima mnogo bola,nereda,nepravde.Ali ljubav je tako tajanstvena stvar da i to mozda tako samo izgleda pred nasim povrsnim i nesavrsenim sudom.Snaga i velicina ljubavi,koju nikad dovoljno ne poznajemo,mozda je tolika da se i to sto nama izgleda kao bol,nered i nepravda ispravlja i poravnava negde,na nekom visem planu koji mi ne vidimo.
Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota.Sama cinjenica da je takva nada mogla da postoji vredi toliko da nije suvise skupo placena jednim razocarenjem,pa ma kako tesko ono bilo.
U prvoj polovini zivota covjek zeli i radi ono cega ce se u drugoj polovini stideti i odricati,a druga polovina mu prodje u uzaludnim pokusajima da se popravi ili zataska ono sto se radilo u prvoj.Tako se na kraju sve potire i svodi na nulu.Ostaju samo kajanje i stid.
Takav je zivot da covjek cesto mora da se stidi onoga sto je najlepse u njemu i da upravo to sakriva od sveta,pa i od oni koji su mu najblizi.
Ludo je zameriti zivotu sto prolazi,kad znamo da mu je sav smisao i sva vrednost u tome sto je prolazan,ali od te nedoslednosti malo ko moze da se odbrani.
Re: Ivo Andrić
Ned Feb 08, 2009 3:20 am
Stalno posmatram kolika je neosetljivost osetljivih ljudi prema osetljivosti njihovih bliznjih.
Sto ne bole-to nije zivot,sto ne prolazi-to nije sreca.
Cudno je,kako je malo potrebno da budemo srecni i jos cudnije:kako cesto nam bas to malo nedostaje!
Ta se zena zvala Nepomucena Radost Zivota,ali to je na jeziku kojim je moja dusa govorila s njom bila jedina zvonka rijec.S tom zenom sam urekao sastanak,usred grada,u po bijela dana.Ja sam dosao.Ona nije dosla.Cekao sam je.Cekao sam najpre stidljivo i veselo,a onda sve nemirnije i teze.Sati su prolazili,a ja sam kao uklet setao na uglu gdje me je rocila nevjerna zena.Moje cekanje je prelazilo u ocaj.Zaklinjao sam se da cu otici ne okrenuvsi se,ali sam se sa ugla vracao:samo jos jednom!I setao sam ponovo.Stalo mi se prividjati.Zena koja je dolazila imala je njezin od.Druga je imala njenu haljinu.U trece sam vidio njezin nakit na vratu.Ali nje,nje nije bilo.To je strasna zena.Ja mislim da ona uziva u tudjim mukama i da stotinama ljudi zakazuje sastanke i dok je na stotinu uglova cekaju,noseci mucne sate kao zeravicu u utrobi,ona stoji,negdje na kraju grada,iza prozora i spokojna lica ukoceno posmatra polja koja se mrace.
Ono sto moze i biti i ne biti,uvek se,na kraju krajeva,pokori onome sto mora biti.
Zivot je dug i mucan,kako da ga prebrodim,kad na mene naidje umor i zelja za smrti?
-Nasloni glavu na cije rame,sij njivu i hrani svoju djecu,potrpi i zivot ce proci.
Godina je duga i oskudna,kako da je predjem kad naidju zli mjeseci?
-Pomisli da je bilo gorih i da ce doci bolji i pretrpi;godine brzo prolaze.
Mjesec je dug i tezak,kako da ga prezivim kad mi dotezaju brizni dani bez kraja?
-Mjeseci se izmenjuju,prolaze brzo,a sa njim i brige.
Dan je dug i siv,kako da ga podnesem kad me zamori i rastuzi?
-Dani teku brzo.Potrpi!Donijece radost i odnijeti bol.
Sati su dugi neveseli,kako da ih premetnem kad donesu strah i zalost za sobom?
-Brzo iskucavaju sati;radi i zaboravljaj,imaces miran san i radosno budjenje.
Minuti su dugi i bolni,ko ce ih izdrzati kad se jave gorke misli i kajanje?
-Da,moli Boga sine,da ti u zloj minuti dade utjehu!
Sto ne bole-to nije zivot,sto ne prolazi-to nije sreca.
Cudno je,kako je malo potrebno da budemo srecni i jos cudnije:kako cesto nam bas to malo nedostaje!
Ta se zena zvala Nepomucena Radost Zivota,ali to je na jeziku kojim je moja dusa govorila s njom bila jedina zvonka rijec.S tom zenom sam urekao sastanak,usred grada,u po bijela dana.Ja sam dosao.Ona nije dosla.Cekao sam je.Cekao sam najpre stidljivo i veselo,a onda sve nemirnije i teze.Sati su prolazili,a ja sam kao uklet setao na uglu gdje me je rocila nevjerna zena.Moje cekanje je prelazilo u ocaj.Zaklinjao sam se da cu otici ne okrenuvsi se,ali sam se sa ugla vracao:samo jos jednom!I setao sam ponovo.Stalo mi se prividjati.Zena koja je dolazila imala je njezin od.Druga je imala njenu haljinu.U trece sam vidio njezin nakit na vratu.Ali nje,nje nije bilo.To je strasna zena.Ja mislim da ona uziva u tudjim mukama i da stotinama ljudi zakazuje sastanke i dok je na stotinu uglova cekaju,noseci mucne sate kao zeravicu u utrobi,ona stoji,negdje na kraju grada,iza prozora i spokojna lica ukoceno posmatra polja koja se mrace.
Ono sto moze i biti i ne biti,uvek se,na kraju krajeva,pokori onome sto mora biti.
Zivot je dug i mucan,kako da ga prebrodim,kad na mene naidje umor i zelja za smrti?
-Nasloni glavu na cije rame,sij njivu i hrani svoju djecu,potrpi i zivot ce proci.
Godina je duga i oskudna,kako da je predjem kad naidju zli mjeseci?
-Pomisli da je bilo gorih i da ce doci bolji i pretrpi;godine brzo prolaze.
Mjesec je dug i tezak,kako da ga prezivim kad mi dotezaju brizni dani bez kraja?
-Mjeseci se izmenjuju,prolaze brzo,a sa njim i brige.
Dan je dug i siv,kako da ga podnesem kad me zamori i rastuzi?
-Dani teku brzo.Potrpi!Donijece radost i odnijeti bol.
Sati su dugi neveseli,kako da ih premetnem kad donesu strah i zalost za sobom?
-Brzo iskucavaju sati;radi i zaboravljaj,imaces miran san i radosno budjenje.
Minuti su dugi i bolni,ko ce ih izdrzati kad se jave gorke misli i kajanje?
-Da,moli Boga sine,da ti u zloj minuti dade utjehu!
Re: Ivo Andrić
Ned Feb 08, 2009 3:21 am
Blaga i dobra mesečina
Blaga i dobra mesečina,
što pada, kô molitve matera naših
po grobovima zaboravljenih
milostiva je uteha onih,
koji nerado pod suncem hode.
Mesečina.
Kad prožme sivi i snuždeni oblak
i on bude beo i lep,
ko latice divnoga cveta.
I sivi, snuždeni oblak!
I licima usedelih devojaka
daje lepotu zaboravljenih noći,
mladosti snova i cveća
i očima tužnim sjaj strasnih
davnih ašikovanja.
Mesečina.
Majka nevoljnih,
sestrica onih koji se vole,
ulazi u srca paćenika
i diže stare, suzne spomene,
kô svele ruže iz prašnih knjiga.
Svi koji mnogo stradaju
ne vole obesno sunce.
Mesečina.
Njina je molitva srebrena
nad grobovima onih
koji su žalosno umrli.
Ko miris neznana cveća
ona je bolesnim,
k'o bledi prsti devojke
miluje obraze samotnim,
ko ritam starih, starih pesama
zvoni u srcu nesrećnih.
Blaga mesečina, sestrica ljubavi,
milosno zove sebi turobne.
Blaga i dobra mesečina,
što pada, kô molitve matera naših
po grobovima zaboravljenih
milostiva je uteha onih,
koji nerado pod suncem hode.
Mesečina.
Kad prožme sivi i snuždeni oblak
i on bude beo i lep,
ko latice divnoga cveta.
I sivi, snuždeni oblak!
I licima usedelih devojaka
daje lepotu zaboravljenih noći,
mladosti snova i cveća
i očima tužnim sjaj strasnih
davnih ašikovanja.
Mesečina.
Majka nevoljnih,
sestrica onih koji se vole,
ulazi u srca paćenika
i diže stare, suzne spomene,
kô svele ruže iz prašnih knjiga.
Svi koji mnogo stradaju
ne vole obesno sunce.
Mesečina.
Njina je molitva srebrena
nad grobovima onih
koji su žalosno umrli.
Ko miris neznana cveća
ona je bolesnim,
k'o bledi prsti devojke
miluje obraze samotnim,
ko ritam starih, starih pesama
zvoni u srcu nesrećnih.
Blaga mesečina, sestrica ljubavi,
milosno zove sebi turobne.
Re: Ivo Andrić
Ned Feb 08, 2009 3:22 am
"Reci cesto lete oko nas kao pleva oko seljaka na gumnu, kao rojevi sneznih pahuljica oko mirnog putnika koji zna kuda ide, lake, bezazlene, zanosne u svojoj igri koja godi nasem oku i nasem duhu i odgovara nasoj potrebi za lepotom i promenom, a ne obavezuju nas niukoliko i ne trose nimalo. Tako nam bar izgleda.
Ali kada se desi, kao sto se i desava, pa bilo to samo i u snu, da se iz te vejavice reci, kojom smo stalno okruzeni i kojom volimo da lakomisleno obasipamo sebe i druge, jedna jedina izdvoji i zaustavi - nastaje nesto o cemu ni sanjati nismo mogli dok smo je nesmotreno izgovarali. Tada se ta nasa sitna i slucajna rec ispreci ispred nas, strasna i ogromna; iz nje se, kao iz visespratne rakete, odjednom isuce i razvije njena dotle skrivena mnogostruka i ubojita sadrzina, i preteci neumoljivo trazi od nas da izvrsimo ono na sta smo se ludo, i ne sluteci, obavezali kada smo je u svojoj nesmotrenosti i sujeti izgovorili, jer je doslo vreme da ta rec postane, i da zaista bude, ono sto kazuje i oznacava: vecnost, ljubav, borba, poraz, velicina, lepota, smrt.
Tako nas sudbina ponekada "hvata za rec" i od coveka, slabog i lakomisleng bica, stvara junaka tragedije kome iz tog procepa izlaza nema, jer neminovno gine i propada ako ostane u mestu, "pri reci", a ne pomaze mu nista da bezi. "
Znakovi pored puta
Ali kada se desi, kao sto se i desava, pa bilo to samo i u snu, da se iz te vejavice reci, kojom smo stalno okruzeni i kojom volimo da lakomisleno obasipamo sebe i druge, jedna jedina izdvoji i zaustavi - nastaje nesto o cemu ni sanjati nismo mogli dok smo je nesmotreno izgovarali. Tada se ta nasa sitna i slucajna rec ispreci ispred nas, strasna i ogromna; iz nje se, kao iz visespratne rakete, odjednom isuce i razvije njena dotle skrivena mnogostruka i ubojita sadrzina, i preteci neumoljivo trazi od nas da izvrsimo ono na sta smo se ludo, i ne sluteci, obavezali kada smo je u svojoj nesmotrenosti i sujeti izgovorili, jer je doslo vreme da ta rec postane, i da zaista bude, ono sto kazuje i oznacava: vecnost, ljubav, borba, poraz, velicina, lepota, smrt.
Tako nas sudbina ponekada "hvata za rec" i od coveka, slabog i lakomisleng bica, stvara junaka tragedije kome iz tog procepa izlaza nema, jer neminovno gine i propada ako ostane u mestu, "pri reci", a ne pomaze mu nista da bezi. "
Znakovi pored puta
Re: Ivo Andrić
Ned Feb 08, 2009 3:27 am
Ne ruši sve mostove
ne ruši sve mostove možda ćeš se vratiti,
nisi ptica ni leptir obalom što leti,
kada nema mostova uzalud je čeznuti,
uzalud je shvatiti, uzalud je htjeti.
Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Ostavi bar jedan most između srca i mene,
u samoći je lakše neshvaćeno svatiti
mogle bi te nazad nagnati uspomene...
***
Svu noć je kiša padala.
Da li znate kako je
svu noć slušati romon o prozore
i ne moći usniti?
Kiša, ko mati, tiho pjeva
a sna nema tek misli kišne noći.
Zašto na svaki dodir života
ostaje dušom kao jeka - bol?Ne rusi sve mostove
ne rusi sve mostove možda ćeš se vratiti,
nisi ptica ni leptir obalom sto leti,
kada nema mostova uzalud je ceznuti,
uzalud je shvatiti, uzalud je htjeti.
Ne rusi sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Ostavi bar jedan most između srca i mene,
u samoci je lakse neshvaceno svatiti
mogle bi te nazad nagnati uspomene...
***
Svu noc je kisa padala.
Da li znate kako je
svu noć slušati romon o prozore
i ne moći usniti?
Kiša, ko mati, tiho pjeva
a sna nema tek misli kišne noći.
Zašto na svaki dodir života
ostaje dušom kao jeka - bol?
ne ruši sve mostove možda ćeš se vratiti,
nisi ptica ni leptir obalom što leti,
kada nema mostova uzalud je čeznuti,
uzalud je shvatiti, uzalud je htjeti.
Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Ostavi bar jedan most između srca i mene,
u samoći je lakše neshvaćeno svatiti
mogle bi te nazad nagnati uspomene...
***
Svu noć je kiša padala.
Da li znate kako je
svu noć slušati romon o prozore
i ne moći usniti?
Kiša, ko mati, tiho pjeva
a sna nema tek misli kišne noći.
Zašto na svaki dodir života
ostaje dušom kao jeka - bol?Ne rusi sve mostove
ne rusi sve mostove možda ćeš se vratiti,
nisi ptica ni leptir obalom sto leti,
kada nema mostova uzalud je ceznuti,
uzalud je shvatiti, uzalud je htjeti.
Ne rusi sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Ostavi bar jedan most između srca i mene,
u samoci je lakse neshvaceno svatiti
mogle bi te nazad nagnati uspomene...
***
Svu noc je kisa padala.
Da li znate kako je
svu noć slušati romon o prozore
i ne moći usniti?
Kiša, ko mati, tiho pjeva
a sna nema tek misli kišne noći.
Zašto na svaki dodir života
ostaje dušom kao jeka - bol?
*
Koga li ljubi ona mlada žena? Ona mlada žena koju sam našao jednog ljeta lijepu i dozrelu od šesnaest godina, prolazi - Bog zna zašto - jutros mojim sjećanjem.
Koga ljubi sada ona mlada žena?
Jednom sam na moloruskoj ravni našao crn i krpuna cvijet: njegova sočna čaška, kratka cvata, nudila je, u široko rastvorenim laticama, svoje nadrasle prašnike svojim vjetrovima.
Koga ljubi sada ona mlada žena?
Nikad nije bilo između nas riječi (ja sam teško razumjevao nje jezik) i naš odnos nije imao nikad odrđenog imena.
Pod zvijezdama sam je ljubio do umora i do ponoći sam čežao na travi s glavom u njenom krilu.
To je bila žena stvorena za ljubav i predavala se nijema od strasti i suznih očiju, šapćići isprekidane riječi o vjernosti.
Koga li sada ljubi ona mlada žena?
Ex ponto
U našoj kući mora da je vać pao mrak, jer su naše sobe niske, a prozore zasjenjuju stabla puna snijega.
Dok sjedim naslonjen na prozor meni se priviđa:
U velikojo kuhinji, popločanoj vječno hladnim pločama, zamotani su, tek izvađeni, pečeni hljebovi, u vlažne ubruse i sad se puše šireći oko sebe zdravi i jaki miris pečenog tijesta.
Mama je kao svake subote, zapalila na maši smrekove bobe i šećera i okadila sijelu kuću, a sad, dok u avliji djevojka nešto pere i pjeva, umočila je suv bosiljak u svetu vodu i poškropila budžake.
Ona se postarala.
Sad zastaje i, dok je niko ne vidi, krsti se u polumrak jednog raspela u kutu i kazuje mu sve terete koje ona šutke kroz život nosi i koji po cio dan počivaju u ponosnom bledilu jednog:
"... Dobro, hvala Bogu; kako ste Vi?"
***
Koga li ljubi ona mlada žena? Ona mlada žena koju sam našao jednog ljeta lijepu i dozrelu od šesnaest godina, prolazi - Bog zna zašto - jutros mojim sjećanjem.
Koga ljubi sada ona mlada žena?
Jednom sam na moloruskoj ravni našao crn i krpuna cvijet: njegova sočna čaška, kratka cvata, nudila je, u široko rastvorenim laticama, svoje nadrasle prašnike svojim vjetrovima.
Koga ljubi sada ona mlada žena?
Nikad nije bilo između nas riječi (ja sam teško razumjevao nje jezik) i naš odnos nije imao nikad odrđenog imena.
Pod zvijezdama sam je ljubio do umora i do ponoći sam čežao na travi s glavom u njenom krilu.
To je bila žena stvorena za ljubav i predavala se nijema od strasti i suznih očiju, šapćići isprekidane riječi o vjernosti.
Koga li sada ljubi ona mlada žena?
Ex ponto
U našoj kući mora da je vać pao mrak, jer su naše sobe niske, a prozore zasjenjuju stabla puna snijega.
Dok sjedim naslonjen na prozor meni se priviđa:
U velikojo kuhinji, popločanoj vječno hladnim pločama, zamotani su, tek izvađeni, pečeni hljebovi, u vlažne ubruse i sad se puše šireći oko sebe zdravi i jaki miris pečenog tijesta.
Mama je kao svake subote, zapalila na maši smrekove bobe i šećera i okadila sijelu kuću, a sad, dok u avliji djevojka nešto pere i pjeva, umočila je suv bosiljak u svetu vodu i poškropila budžake.
Ona se postarala.
Sad zastaje i, dok je niko ne vidi, krsti se u polumrak jednog raspela u kutu i kazuje mu sve terete koje ona šutke kroz život nosi i koji po cio dan počivaju u ponosnom bledilu jednog:
"... Dobro, hvala Bogu; kako ste Vi?"
Re: Ivo Andrić
Ned Feb 08, 2009 3:34 am
Živeći među ljudima, ja sam se pitao stalno zašto je sve što je misaono i duhovno u našem životu tako nemoćno, bez odbrane i nepovezano u sebi, tako zazorno društvu svih vremena i tako strano većini ljudi. I došao sam do ovog zaključka. Ovaj svet je carstvo materijalnih zakona i animalnog života, bez smisla i cilja, sa smrću kao završetkom svega. Sve što je duhovno i misaono u njemu, našlo se tu nekim slučajem, kao što se civilizovani brodolomnici sa svojim odelom, spravama i oružjem nađu na dalekom ostrvu sa posve drugom klimom, naseljenom zverovima i divljacima. Zato sve naše ideje nose čudan i tragičan karakter predmeta koji su spaseni iz brodoloma. One nose na sebi i znake zaboravljenog sveta iz kojeg smo nekad krenuli, katastrofe koja nas je ovde dovela i stalne, uzaludne težnje da se novom svetu prilagode. Jer one su neprestanoj borbi sa tim novim, njima u suštini protivnim svetom u kom su se obrele, i u isto vreme u stalnom preobražavanju i prilagođavanju tome svetu. Otud je svaka velika i plemenita misao stranac i patnik. Otud neizbežna tuga u umetnosti i pesimizam u nauci.
Razgovor sa Gojom
U velikim bolnicama ima po jedna soba u koju prenose one bolesnike za koje se vidi da će živeti još nekoliko sati. U vasioni, ova naša zemlja je takva soba za umiranje. A to što se plodimo, to je samo iluzija, jer sve se to dešava u granicama smrti na koju smo osuđeni i zbog koje smo na zemlju bačeni. U stvari, mereno vasionskom merom a kazano našim ljudskim rečima: juče smo dovedeni a sutra nas neće više biti. Možda će još trava rasti i minerali sazrevati, ali samo za sebe.
Znakovi pored puta
Kad je u pitanju razgovor, ja poznajem dve vrste ljudi kod nas.
Prva vrsta. Kad ih slusam kako govore, pametno i odresito, meni se cini da je sve receno, glatko i savrseno, bez pogovora. Nema nista ni da se doda ni da se oduzme. Razgovor je zavrsen u tranutku kad oni izgovore poslednju rec. Sve je tacno, i sve ostaje tu gde je receno i kako je receno, bez odjeka u meni.
Druga vrsta. Slusam ih sa naporom kako se zaplicu i rasplicu u borbi sa svojim mislima i sa njihovim izrazom. Muce se. I meni je na mahove nelagodno. Ali njihove misli pobudjuju i mene na razmisljanje, i ja ih u sebi sirim i dopunjujem, ili u vezi sa njima mislim nesto sasvim drugo i potpuno novo. Iz razgovora sa takvim ljudima covek izlazi bogatiji i radosniji, duze pamti takav susret i prijatnije se oseca.
Znakovi pored puta
Razgovor sa Gojom
U velikim bolnicama ima po jedna soba u koju prenose one bolesnike za koje se vidi da će živeti još nekoliko sati. U vasioni, ova naša zemlja je takva soba za umiranje. A to što se plodimo, to je samo iluzija, jer sve se to dešava u granicama smrti na koju smo osuđeni i zbog koje smo na zemlju bačeni. U stvari, mereno vasionskom merom a kazano našim ljudskim rečima: juče smo dovedeni a sutra nas neće više biti. Možda će još trava rasti i minerali sazrevati, ali samo za sebe.
Znakovi pored puta
Kad je u pitanju razgovor, ja poznajem dve vrste ljudi kod nas.
Prva vrsta. Kad ih slusam kako govore, pametno i odresito, meni se cini da je sve receno, glatko i savrseno, bez pogovora. Nema nista ni da se doda ni da se oduzme. Razgovor je zavrsen u tranutku kad oni izgovore poslednju rec. Sve je tacno, i sve ostaje tu gde je receno i kako je receno, bez odjeka u meni.
Druga vrsta. Slusam ih sa naporom kako se zaplicu i rasplicu u borbi sa svojim mislima i sa njihovim izrazom. Muce se. I meni je na mahove nelagodno. Ali njihove misli pobudjuju i mene na razmisljanje, i ja ih u sebi sirim i dopunjujem, ili u vezi sa njima mislim nesto sasvim drugo i potpuno novo. Iz razgovora sa takvim ljudima covek izlazi bogatiji i radosniji, duze pamti takav susret i prijatnije se oseca.
Znakovi pored puta
Re: Ivo Andrić
Ned Feb 08, 2009 3:35 am
San o Mariji
Ja nisam nikada video tvog lica,
A pregršt sunca,
Jedina što je pala na moj put,
Bješe iz tvoje ruke.
Sudbina. Snijeg i vjetar i strah.
Jedna jedina radosna
Vijest, što je pala u moj kut
Bješe iz tvojih usta.
Praštaju se putevi tamom i zaboravom.
Jedan čas je stala
Uboga duša, ne znajući kuda s očima,
I drhtala.
Tako je prošao život.
I nikad nisam video tvog lica.
Ja nisam nikada video tvog lica,
A pregršt sunca,
Jedina što je pala na moj put,
Bješe iz tvoje ruke.
Sudbina. Snijeg i vjetar i strah.
Jedna jedina radosna
Vijest, što je pala u moj kut
Bješe iz tvojih usta.
Praštaju se putevi tamom i zaboravom.
Jedan čas je stala
Uboga duša, ne znajući kuda s očima,
I drhtala.
Tako je prošao život.
I nikad nisam video tvog lica.
Strana 1 od 2 • 1, 2
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|