Beogradska ka5anija
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Ići dole
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Lepota u oku istorije Empty Lepota u oku istorije

Ned Avg 08, 2010 9:04 pm
Lepota u oku istorije Lepota%20u%20toku%20istorije

Da li se neka zajednička ni tprovukla kroz celu istoriju krajnje različitog poimanja iste? Da li Vilendorfska venera i Anđelina Žoli (i sve lepotice koje su živele u periodu između njih dve) imaju nešto zajedničko?
Šta sve čoveku može da bude lepo najbolje ćemo videti ukoliko napravimo kratak osvrt na istoriju. Savremena shvatanja lepog su u tesnoj vezi sa umetnošću. A to, kroz istoriju, nije baš tako delovalo. Estetsko čulo se ogledalo u odevanju lepoti žene, matematici, prirodi, religiji...U staroj Grčkoj, lepo nije imalo auonoman status, niti je postojala estetika (bar do Periklovog doba), kao teorija o lepom u
pravom smislu. Za njih – „ono što je najprimernije je lepo“. Čak i u najblistavije doba antičke umetnosti, lepota je uvek dovođena u vezu sa drugim vrednostima, kao što su „mera“ i „pogodnost“. Ali, bilo je i latentne podozrivosti prema lepoti. Platon je izričito negirao poeziju (samim tim i lepotu), smatrao je da ona može „zamaskirati“ istinu. Shodno tome, sigurno nije slučajno to što je tema lepote dovođena u vezu sa Trojanskim ratom.

Interesantan je doživljaj lepote kroz harmoniju, proporciju, broj, koji takođe potiče iz starih vremena. Grci su uvideli kako harmonija nije odsustvo, već ravnoteža kontrasta. Rukovodeći se, dakle, opšteprihvaćenim mišljenjem, uzimamo da je lepo ono što je skladno. Predsokratovci su na neki način poistovećivali formu sa lepotom. Tek je pitagora izričito potvrdio stav svojih predhodnika tako što je u jednom čvorištu sakupio kosmologiju, matematiku, nauku o pirodi i estetiku. Sve stvari postoje uređene matematičkim zakonima, koji su uslov egzistencije i lepote. Pitagora je prvi izučavao matematičke odnose koji odlikavaju harmoniju u muzici, te samim tim i lepotu. Primenu sličnih zakona moguće je pronaći u arhitekturi i slikarstvu. Takođe, mereći ljudsko telo, vajari su pronalazili razne pravilne proporcije i, vođeni njima, pravili prelepe statue. Uočili su da lepa tela imaju neke iste odnose koji važe za međuplanetarna rastojanja.

U vreme srednjg veka, lepota nije doživljavana kao proporcija, sklad, već kao svetlost. Izgleda da je jedan od najšarenijih perioda u ljudskoj istoriji – srednji vek. Mnogi danas srednji vek doživljavaju kao „mračno doba“ i po pitanju boja. Međutim, srednji vek je bio bogat jarkim, ali ipak, osnovnim bojama i svetlošću. Otuda lepota ognja, koja je negovana u srednjem veku. Bog je prikazivan kao „sjaj“, „oganj“, „blistavo vrelo“. Imućni ljudi su trošili silno bogatstvo na zlato, dragulje, i skupocene boje, kao što je purpur, na farbanje svojih haljina. Bogatstvo boja i sjaj draguljaoličenje je moći, pa stoga i predmet želje i divljenja.

Srednji vek je još po nečem interesantan. A to je problem lepog predstavljanja đavola. No, još od Aristotela postoji svest o mogućem lepom predstavljanju ružnog. Mada postoje ružna bića i stvari, umetnost ima moć da ih na lep način predstavi, a lepota ovog podražavanja ružno čini prihvatljivim. Međutim, gde je granica na kojoj lepo predstavljanje ružnog to ružno ne čini u izvesnoj meri privlačnim? Nije slučajno da se s poznom antičkom, a naročito sa hrišćanskom erom, problematika ružnog usložnjava. Hegel vrlo dobro primećuje (Estetika, II) da sa nastupanjem hrišćanskog senzibiliteta i hrišćanske umetnosti, središnje mesto zauzimaju (naročito kada je reč o figuri Hrista i njegovih progonitelja) bol, patnja, smrt, mučenje. S druge strane, Aleksandar iz Helsa u svom delu Suma shvata značaj ružnog: „Senke pomažu da bolje zablista svetlost pa i ono što se može smatrati ružnim po sebi, pokazuje se kao lepo u prizoru opšte uređenosti i doprinosi ravnoteži poretka.“ Umetnici toga perioda bili su skloni da često prikazuju čudovišta. Čak ni najradikalniji zagovornici nepopustljivog stava nisu umeli da odole privlačnoj moći tih figura. Njihove reči su sprovodile osudu, ali njihov opis zla pleni. Mnoge crkve su bile ukrašavane čudovištima. Od njih se zaziralo, ali su ona sve više ulazila u književnost i slikarstvo, od Danteovih opisa pakla, do Bošovih slika. I najzad, koje će stolećekasnije, u klimi romantizma i dekadentizma, bez licemerja priznati privlačnu moć grozote i lepote đavola.

U petnaestom veku, pod uticajem otkrića perspektive u Italiji, širenja novih slikarskih tehnika u Flandriji, upliva novoplatonizma u slobodne veštine, klime misticizma, lepota je shvaćena u dvojakom smeru koji nama, modernima, izgleda protivrečan, ali je ljudima toga doba izgledao smislen. Lepota je shvaćena kao podražavanje prirode po naučno ustanovljenim pravilima, ali i kao kontemplacija jednog stepena natprirodnog savršenstva,koje je oku neprimetno, budući da je nepotpuno ostavreno u ovozemaljskom svetu. Poznavanje oku dostupnog sveta postaje sredstvo za upoznavanje natčulne stvarnosti uređene prema logički koherentnim pravilima. Prema Leonardu, podražavanje je ponavljanje pojedinačnih figura, oblika, ali i aktivnost koja traži i tehničku inovaciju (poput slavnog Leonardovog sfumata koji lepoti ženskog lica daje zagonetnost), a na samo pasivno ponavljanje oblika.

U renesansnoj kulturi i načinu mišljenja, svedoci smo buđenja centrifugalnih sila koje vuku u pravcu nemirne, neuobličene, neočekivane lepote. Reč je o snažnom pokretanju koje se samo za potrebe izlaganja može podvesti pod školske kategorije kakve su klasiizam, manirizam, barok, rokoko. Dešava se da se renesansni „manir“ izokrene u manirizam; da napredak nauka bliskih matematici dovede do otkrića složenijih harmonija koje unose veći nemir nego što se moglo naslutiti; da se posvećenost saznavanju ne ispoljava u spokoju duha, već u njegovom melanholičnom i mračnom vidu. Loše političke i ekonomske prilike u Italiji dovode do toga da i umetnika publiku prožima osećanje nespokojstva koje se odražava na oba vida života, materijalni i duhovni. Na to ukazuje kršenje kanona, već prisutno kod klasičnih umetnika u punom smislu, kakav je Rafaelo; to dokazuju nemirom prožeti likovi slikara koji rade svoje portrete. Klasična lepota doživljava se kao prazna, bez duše – njoj maniristi suprostavljaju spiritualizaciju koja se, da bi umakla praznini, otiskuje u fantastično. Maniristička lepota izražava ovlaš prikriven razdor duha – to je lepota prefinjena, učena i kosmopolitska. Predstavljanje lepote dobija na složenosti, upućeno je na imaginaciju radije nego na intelekt.

Nakon perioda baroka koji je bio samo naizgled prefinjenog stila, jer su se ispod uzvišenog krili razvrat i poćuda, Don Žuan prikazuje novu ženu. Žena se pojavljuje na javnoj sceni manje senzualna, ali slobodnijeg ponašanja, bez sputavajućeg steznika, rasute kose – pred kraj osamnaestog veka nije bilo u modi skrivati grudi, koje se katkad slobodno pokazuju iznad poveza koji ih pridržava i ocrtava struk. Pariske dame upriličuju intelektualne susrete i, sasvim sigurno ne iz prikrajka, učestvuju u debatama o lepoti i ljubavi. Upravo u krugu ovih diskusija pred kraj sedamnaestog veka nastaje jedan od prvih ljubavnih romana Princeza od Kleva Madam de la Fajet. U ljubavnim romanima toga vremena lepota je viđenja unutrašnjim okom strasti, kroz preovlađujuću formu intimnog dnevnika. Tako osećanja, ukus, strasti gube negativni prizvuk iracionalnog i, kako ih razum ponovo pridobija, stavljaju se na čelo bitke protivdikatature samog razuma. Ruso se pobunio protiv moderne lepote, izveštačene i dekadentne , vraćajući oku i srcu pravoda urone u netaknutu i neiskvarenu lepotu prirode, s osećanjemmelanholične nostalgije za, „plemenitim divljakom“ i sponatanim dečakom koji su u čoveku u početku postojali, ali su sada izgubljeni.

Imanuel Kant u Kritici moći suđenja postavlja osnove estetskog iskustva bezinteresnog dopadanja lepog. Lepo je ono što se dopada na bezinteresan način, i ne nestaje iz nekog pojma niti se na pojam svodi – stoga je ukus moć bezinteresnog suđenja o nekoj stvari kao (ne)dopadanju.

„Romantizam“ je termin koji ne bi valjalo shvatiti kao istorijsko razdoblje ili precizni umetnički pokret, već kao skup crta, stavova i osećanja, čija osobenost prebiva u njihovoj specifičnoj prirodi. I pre i posle romantizma postojao je latentni romantizam – Meduza, groteskna, tmurna, melanholična, neuobličena. Razni nemački romantičari „romantizam“ smatraju šta god da je daleko, čarobno, nepoznato, uključujući i turobno, iracionalno, samrtno. Osobito je romantičarsko stremljenje ka svemu tome – to je težnja koja nije istorijski obeležena, pa je tako svaka umetnost koja ispoljava takvu težnju romantičarska. Lepota prestaje da bude forma, a lepo postaje neuobličeno, nesređeno. Junaci ljubavnih romana više nisu skloni herojskim podvizima, oni ne uspevaju da odole silini strasti. Ljubavna lepota je tragična, pred njom je junak goloruk i nezaštićen. Sama smrt je otrgnuta iz carstva jeze, ima privlačnu moć i može biti lepa.

Početkom druge polovine devetnaestog veka, Dikens opisuje tipičan engleski industrijski grad; entuzijazam i razočarenja iz prvih decenija veka sve više smenjuje period skromnih, ali efikasnih ideala kada dominiraju postojane građanske vrline i principi nadirućeg kapitalizma. Umetnik, suočen s neumoljivim pritiskom indrustijskog sveta, sa širenjem metropola koje preplavljuju ogromne i bezimenegomile, pogođen oblikom novih mašina, oseća te okolnosti kao pretnju sopstvenim idealima, demokratske ideje koje se postepeno probijaju opaža kao neprijateljske, rešava da postane „drukčiji“. Tako se oblikuje prava religija lepote. Ideja lepote se nameće kao primarna vrednost koju valja po svaku cenu ostvariti, a to će za mnoge značiti da i sam život valja živeti kao umetničko delo. Oni preteruju, pod lepo žele da podvedu i bolest, smrt, zloslut, demonsko, užasno. Posvećenici lepote do krajnjih granica dovode romantičarsku osećajnost, sprovodeći najveće moguće zatezanje svakog njegovog vida , dovodeći ga do tačke sloma koje su njeni predstavnici bili toliko svesni da su prihvatili poređenje sopstvene sudbine i sudbine velikih antičkih civilizacija u trenutku propasti. Ova nostalgija za epohama propadanja dobija ime dekadencija i traje do prvih decenija XX veka.
S vremenom su mašine prestale da smetaju. Danas je uobičajeno da se govori o lepoj mašini, bilo da je reč o automobilu ili kompjuteru. Da neka sprava može biti lepa, toga smo maglovito postali svesni još u XVII veku, dok smo pravu estetiku mašine razvili tek u poslednjih sto pedeset godina. Sa mašinma se čovek praktično poistovetio jer su one bile i ostale u neposrednom kontaktu s našim telom, njegovi se gotovo prirodni produžeci. Neguujemo ih i ukrašavamo baš kao i nas same. Tako smo izradili oružje ili štapove s dragocenim drškama,oslikana kola i slično. Dvadeseti vek je razdoblje industrijske estetike. Automobil dobija oblike koji ne proizilaze iz njegove funkcije.
Umetnici poput Dišana su početkom dvadesetog veka predstavili ready-made . predmet postoji po sebi, ali umetnik deluje tako što za skulpturu bira cediljku za flaše, točak bicikla, čašu iskrivljenu od toplot, krpenu lutku, pa čak i pisoar i prema njima se ophodi kao prema umetničkim predmetima koji odišu sopstvenom neočekivanom lepotom.
Isto kao što smo mi u ovoj šetnji kroz istoriju lepote postavljali sebi pitanje o ideji lepote nekog perioda, tako će u budućnosti neki istoričar umetnosti da se pita za dvadeseti vek. Mi nemamo mogućnost da pogledamo sa tolike daljine; možemo se zadovoljiti time da ustanovimo da je prva polovina dvadesetog veka poprište ljute bitke između lepote provokacije (avangarda) i lepote potrošnje (mediji). Umetnos avangarde ne postavlja sebi problem lepote. Podrazumeva se da su nove slike umetnički lepe i da treba da izazovu isto ono dopadanje koje svojim savremenicima pruža Đoto, ali upravo tako što avangardna provokacija krši sve estetske kanone poštovane od tog momenta. Samo je jedna struja savremene umetnosti obnovila ideju geometrijskog sklada koja nas podseća na epohu estetske proporcije, a to je apstraktna umetnost. Mas-mediji ne predstavljaju više bilo kakav standardizovan model, niti jedinstven ideal lepote. Čak i u reklami čiji je rok trajanja samo nedelju dana, u stanju su da izvuku sva avangardna iskustva i istovremeno ponude modele iz dvadesetih, tridesetih, iz četrdesetih, iz pedesetih godina, pa i ponovo ponude prevaziđene forme automobila iz polovine prošlog veka. Mas-mediji opet nude ikonografiju XIX veka, bajkoviti realizam, bujnost raskošnih oblinaMe Vest anoreksičnu gracioznost novih manekenki, neo-cyborg predstavnike koji licu daju metalni sjaj a kosu transformišu u gustoš obojenih šiljaka, ili se brijaju na nulu.

Izgleda da naš istraživač iz budućnosti neće moći da izdvoji estetički ideal koji mas-mediji šire od dvadesetog veka nadalje. Moraće da odustane pred orgijom tolerancije, pred potpunim sinkretizmom, pred totalnim i nezaustavljivim politeizovanjem lepote.
Da li se neka zajednička nit lepote provukla kroz celu istoriju krajnje različitog poimanja iste? Da li Vilendorfska venera i Anđelina Žoli (i sve lepotice koje su živele u periodu između njih dve) imaju nešto zajedničko?
Procenite.

Goran Tomin, Fakultet humanističkih nauka
Nazad na vrh
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu