Strana 1 od 2 • 1, 2
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Priče iz srpske istorije
Sre Jul 08, 2009 2:59 am
Kneginja Milica
Kneginja Milica (*oko 1335 — †11. novembar 1405), bila je supruga srpskog kneza Lazara i pravoslavna svetiteljka.
Poreklom je iz vladarske porodice Nemanjića. Njen otac, bio je knez
Vratko, u narodnoj tradiciji poznatiji kao Jug Bogdan. Vratko je bio
praunuk Nemanjinog sina Vukana i unuk Vukanovog sina Dimitrija, u
monaštvu narečeni David. David je sazidao manastir Davidovicu i
praznuje se kao svetitelj u Srpskoj pravoslavnoj crkvi svakog 7.
oktobra.
Milica je rođena je oko 1335. godine, a oko 1353. se udala za Lazara
Hrebeljanovića. Posle smrti cara Uroša, Lazar postaje knez Raške s
prestonicom u Kruševcu.
Knez Lazar i kneginja Milica su imali osmoro dece, tri sina i pet kćeri:
sinovi:
* Dobrovoj (umro ubrzo po rođenju),
* Stefan i
* Vuk
kćeri:
* Jelena,
* Mara,
* Dragana,
* Teodora i
* Olivera.
Mara je bila udata za Vuka Brankovića, Jelena za Ðurđa II Balšića,
Dragana za bugarskog cara Ivana Šišmana, Teodora (Jelena) za bana
Nikolu II Gorjanskog (mađ. Garay Miklós), a najmlađa, Olivera za
turskog sultana Bajazita...
Kad joj je muž 1389. poginuo u Kosovskoj bici, Milica je upravljala
narodom i državom jer su joj sinovi bili još deca. To su za srpsku
državu bila teška-najteža vremena.
Kad je njen stariji sin Stefan odrastao, postao je vladar. Tad je
mogla da napusti državne poslove. Otišla je sa svojom rođakom Jefimijom
u manastir Ljubostinju, koji je sama osnovala. U njemu se zamonašila i
dobila ime Evgenija.
Pred smrt, primila je monaški zavet velike shime i dobila novo ime Efrosinija.
U manastiru Ljubostinji, provela je svoje poslednje dane, tu je
preminula 11. novembra 1405. godine. U tom manastiru je i sahranjena.
Srpska pravoslavna crkva je proslavlja kao svetiteljku 19. jula po
crkvenom kalendaru ili 1. avgusta po novom kalendaru. Istog dana,
proslavlja se i njen sin despot Stefan Lazarević.
Kneginja Milica se bavila i diplomatskom delatnošću, zajedno je s
Jefimijom 1398. išla kod sultana Bajazita da zastupa interese svog
sina Stefana. Tom prilikom je izdejstvovala prenos moštiju svete Petke
iz Vidina u Beograd. Mošti su bile smeštene u kapelu svete Petke, na
Kalemegdanu; danas su one u rumunskom gradu Jaši.
Bavila se i književnošću, poznata su njena dela „Molitva matere“ i
„Udovstvu mojemu ženik“. Smatra se da su književni dar od nje nasledili
kćer Jelena Balšić i sin despot Stefan Lazarević.
oOo
Istorijat dinastije Hrebeljanović
Rodonačelnik dinastije Hrebeljanović, bio je Pribac Hrebeljanović,
logotet a zatim peharnik na dvoru cara Dušana. Pribac je dobio kao
vlastelin na upravljanje teritoriju s gradovima Prilepac i Prizrenac.
Njegov sin Lazar Hrebeljanović (1329 - 1389), počeo je, takođe, službu
na dvoru kao stavilac. Tu je upoznao Milicu, carevu rođaku, koja je,
takođe, pripadala dinastiji Nemanjića (od Nemanjinog sina Vukana i
unuka Dmitra) i njom se oženio 1353. godine.
Posle smrti cara Dušana, a za vreme vladavine \"nejakog\" cara Uroša - jačaju oblasni gospodari, među kojima i knez Lazar.
Lazareva teritorija je zauzimala velik prostor s prestonicom u Kruševcu.
Posle Uroševe smrti 1371, knez Lazar je postao najveći oblasni
gospodar u Srbiji. Narod ga je smatrao carem - iako formalno nije nosio
tu titulu, tim je uspostavljena dinastija Lazarevića koja se zbog
porekla kneginje Milice smatra bočnom linijom dinastije Nemanjića.
Godine 1389, u Boju na Kosovu, poginuo je knez Lazar i njegova
država potpada pod vazalno ropstvo Turske. Državne poslove preuzima
kneginja Milica do punoletstva starijeg sina Stefana...
Stefan Lazarević je na početku svoje vladavine od 1393. nosio titulu
kneza, 1402. je dobio titulu despota. Vladao je srpskom despotovinom
sve do svoje iznenadne smrti u lovu 1427. Sahranjen je u svojoj
zadužbini manastiru Manasiji - Resavi, poznatom po tzv. Resavskoj
prepisivačkoj školi.
Mlađeg brata Vuka Lazarevića, pogubili su Turci 1410. u dinastičkim borbama posle jedne bitke (nije imao potomaka).
Pošto ni despot Stefan Lazarević - sin kneza Lazara i kneginje Milice
- nije imao potomaka - za svog naslednika je imenovao je sestrića Ðurđa
Brankovića. Tako je dinastiju Hrebeljanovića-Lazarevića na srpskoj
političkoj sceni zamenila dinastija Brankovića.
oOo
Olivera je bila kćer srpskog kneza Lazara i kneginje Milice. Posle
Kosovske bitke, njena majka ju je udala za sultana Bajazita 1389. ili
1390. Olivera nije bila na silu poslana Bajazitu u harem, kako se
ponegde spominje, štaviše, venčanje Bajazita i Olivere je bila
poslednja formalna svadba nekog Sultana. Bajazit je poštovao Oliverino
hrišćansko poreklo i nije je preveo u Islam. Ovo malo ko zna, ali je
istinito. Bajazit je za Oliveru pripremio ceremonijalnu svadbu i za nju
je imao i poseban boravak. Bajazit je bio veoma blagonaklonan prema
svom vazalu Stefanu Lazareviću, naročito posle bitke kod Nikopolja, gde
mu je Stefan doneo pobedu...
Oliverina sudbina je postala gorka posle poraza Bajazita kod Angore
1402, posle koje ju je pobednik Tamerlan uzeo u svoj harem, odbivši
ponudu Stefana Lazarevića da otkupi sestru Oliveru.
Umrla je posle 1443. godine.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Priče iz srpske istorije
Sre Jul 08, 2009 3:00 am
Karadjordje
Neizmerne su ogromne zasluge velikog Karadjordja u stvaranju nove srpske države!
To ga svrstava u najznamenitije Srbe svih vremena!
Ime Karadjordja Petrovića i dan-danas znači kao sinonim slobode: reći Karadjordje i Sloboda, isto je!...
Rodjen je 1762, u selu Viševac, kao Djordje Petrović.
Siromaštvo i težak život, primorali su njegovu porodicu na česte
selidbe, pa su, tako, Petrovići došli u Topolu, gde su se, najzad,
nastanili...
Stasavši u lepog i naočitog mladića, Djordje se izmedju 1775. i 1776.
oženio Jelenom Jovanović. U ovom braku, rodjeno je sedmoro dece: tri
sina i četiri kćeri. Njihov sin Aleksandar, postaće prvi
prestolonaslednik dinastičke loze Karadjordjevića.
Karadjordja (što u prevodu s turskog znači Crnog Djordja) savremenici
opisuju sledećim rečima: Nije bilo ni višeg ni većeg čoveka, ni dužih
ruku, ni dužih nogu. Ćutao je, mnogo, smišljao šta će reći, a kad bi
nešto rekao, opako bi bilo. Svud su ga prizivali, na svako veselje,
niko mu nije smeo protisloviti i sve je bilo kako on hoće... Pazio je i
poštovao ljude učene i majstore. Bio je veseljak: malo pevao, ali dugo
igrao. Kad je dospevao, on je radio: kopao, zagradjivao, sadio šljive i
vinograde, kukuruz kopao...
Vojničku karijeru, započeo je u ratu Rusuje i Austro-Ugarske protiv
Turske (1788 - 1791)zajedno sa srpskim dobrovoljcima koji su ratovali
na strani Austro-Ugarske u sopstvenim odredima, frajkorima. Mlad ratnik
je za svoje zasluge u borbama protiv Turaka od Austro-Ugarske odlikovan
medaljom za hrabrost, a dodeljen mu je i oficirski čin.
Pošto je i poslednja kap, dogadjaj poznat kao seča knezova kad su
Turci pobili sve vidjenije Srbe, prelila čašu dugogodišnjeg ropstva,
Karadjordje je 2 (14) februara, na praznik Sretenje Gospodnje, 1804,
sazvao sastanak svojih saboraca, najhrabrijih Srba, predloživši
podizanje Prvog srpskog ustanka. Svi su bili saglasni. Tad je
Karadjordje jednoglasno izabran za vodju ustanka koji će posle Kosovske
bitke postati jedan od najznačajnijih dogadjaja u istoriji Srbije.
Veliki Njegoš će mu posvetiti GORSKI VIJENAC...
Iako je neprijatelj bio mnogobrojniji i daleko jači, a Turska u to
vreme još uvek moćna imperija, čete velikog vožda Karadjordja nizale su
pobedu za pobedom širom zemlje Srbije. Medju najvećim, ostaće
zabeležena pobeda u Boju na Ivankovcu (1805), zatim na Mišaru (1806).
Takodje, za kratko vreme, od Turaka su oslobodjeni mnogi srpski
gradovi. Završni obračun s viševekovnim porobljivačem, dešavao se od
1807. do 1812, i to uz pomoć Rusije. Nenadmašni pobednici na bojnom
polju, Karadjordjevi ratnici su, može se reći, veliku bitku za slobodnu
i nezavisnu Srbiju - izgubuli u miru. Za Srbiju je delimična
autonomija koja joj je bila ponudjena značila u neku ruku povratak na
staro, što je mnogo razočaralo i, prema tvrdnjama savremenika, umorilo
velikog srpskog vožda. Klonule moralom, Karadjordjeve čete su poražene,
pa je Prvi srpski ustanak ugušen 1813.
Ne mogavši da podnese poraz i ropstvo svog naroda, Karadjordje odlazi
iz zemlje, biva interniran u Austriju. Jedno vreme boravi u
Petrovaradinu i Gracu. San o srpskoj slobodi, medjutim, nije napuštao
vodju srpskih ustanika. On je sve vreme svog života provedenog u
tudjini težio da obnovi srpski ustanak. Uz pomoć Rusije, biva izbavljen
iz Austrije da bi se zajendo s mnogim srpskim ustanicima nastanio u
Rusiji, gde je proveo jedno vreme živeći od pomoći ruske države. Sve
vreme provedeno u okrilju ruskog carstva, Karadjordje je proveo u
planiranju novog srpskog ustanka ali i u ubedjivanju ruskog cara
Aleksandra da Rusi i Srbi povedu zajednički rat protiv Turske. To mu ne
polazi za rukom, pa se zato on priključuje srpskom tajnom udruženju
koje se zalagalo za borbu protiv Turaka pod nazivom Heterija, uz čiju
pomoć se vraća u Srbiju 1817.
U to vreme, Srbijom je vladao Miloš Obrenović po čijoj je naredbi
veliki srpski vožd Karadjordje ubijen. Učinio je to njegov kum Vujica
Ognjenović, u Radovanjskom lugu...
Tako je, na sramotan, prepreden, podmukao način, tragično završio
život grandiozni sin srpske istorije, vođa Prvog srpskog ustanka, onaj
koji je zaslužan za stvaranje nove srpske države...
Večna mu slava i hvala!!!
Neizmerne su ogromne zasluge velikog Karadjordja u stvaranju nove srpske države!
To ga svrstava u najznamenitije Srbe svih vremena!
Ime Karadjordja Petrovića i dan-danas znači kao sinonim slobode: reći Karadjordje i Sloboda, isto je!...
Rodjen je 1762, u selu Viševac, kao Djordje Petrović.
Siromaštvo i težak život, primorali su njegovu porodicu na česte
selidbe, pa su, tako, Petrovići došli u Topolu, gde su se, najzad,
nastanili...
Stasavši u lepog i naočitog mladića, Djordje se izmedju 1775. i 1776.
oženio Jelenom Jovanović. U ovom braku, rodjeno je sedmoro dece: tri
sina i četiri kćeri. Njihov sin Aleksandar, postaće prvi
prestolonaslednik dinastičke loze Karadjordjevića.
Karadjordja (što u prevodu s turskog znači Crnog Djordja) savremenici
opisuju sledećim rečima: Nije bilo ni višeg ni većeg čoveka, ni dužih
ruku, ni dužih nogu. Ćutao je, mnogo, smišljao šta će reći, a kad bi
nešto rekao, opako bi bilo. Svud su ga prizivali, na svako veselje,
niko mu nije smeo protisloviti i sve je bilo kako on hoće... Pazio je i
poštovao ljude učene i majstore. Bio je veseljak: malo pevao, ali dugo
igrao. Kad je dospevao, on je radio: kopao, zagradjivao, sadio šljive i
vinograde, kukuruz kopao...
Vojničku karijeru, započeo je u ratu Rusuje i Austro-Ugarske protiv
Turske (1788 - 1791)zajedno sa srpskim dobrovoljcima koji su ratovali
na strani Austro-Ugarske u sopstvenim odredima, frajkorima. Mlad ratnik
je za svoje zasluge u borbama protiv Turaka od Austro-Ugarske odlikovan
medaljom za hrabrost, a dodeljen mu je i oficirski čin.
Pošto je i poslednja kap, dogadjaj poznat kao seča knezova kad su
Turci pobili sve vidjenije Srbe, prelila čašu dugogodišnjeg ropstva,
Karadjordje je 2 (14) februara, na praznik Sretenje Gospodnje, 1804,
sazvao sastanak svojih saboraca, najhrabrijih Srba, predloživši
podizanje Prvog srpskog ustanka. Svi su bili saglasni. Tad je
Karadjordje jednoglasno izabran za vodju ustanka koji će posle Kosovske
bitke postati jedan od najznačajnijih dogadjaja u istoriji Srbije.
Veliki Njegoš će mu posvetiti GORSKI VIJENAC...
Iako je neprijatelj bio mnogobrojniji i daleko jači, a Turska u to
vreme još uvek moćna imperija, čete velikog vožda Karadjordja nizale su
pobedu za pobedom širom zemlje Srbije. Medju najvećim, ostaće
zabeležena pobeda u Boju na Ivankovcu (1805), zatim na Mišaru (1806).
Takodje, za kratko vreme, od Turaka su oslobodjeni mnogi srpski
gradovi. Završni obračun s viševekovnim porobljivačem, dešavao se od
1807. do 1812, i to uz pomoć Rusije. Nenadmašni pobednici na bojnom
polju, Karadjordjevi ratnici su, može se reći, veliku bitku za slobodnu
i nezavisnu Srbiju - izgubuli u miru. Za Srbiju je delimična
autonomija koja joj je bila ponudjena značila u neku ruku povratak na
staro, što je mnogo razočaralo i, prema tvrdnjama savremenika, umorilo
velikog srpskog vožda. Klonule moralom, Karadjordjeve čete su poražene,
pa je Prvi srpski ustanak ugušen 1813.
Ne mogavši da podnese poraz i ropstvo svog naroda, Karadjordje odlazi
iz zemlje, biva interniran u Austriju. Jedno vreme boravi u
Petrovaradinu i Gracu. San o srpskoj slobodi, medjutim, nije napuštao
vodju srpskih ustanika. On je sve vreme svog života provedenog u
tudjini težio da obnovi srpski ustanak. Uz pomoć Rusije, biva izbavljen
iz Austrije da bi se zajendo s mnogim srpskim ustanicima nastanio u
Rusiji, gde je proveo jedno vreme živeći od pomoći ruske države. Sve
vreme provedeno u okrilju ruskog carstva, Karadjordje je proveo u
planiranju novog srpskog ustanka ali i u ubedjivanju ruskog cara
Aleksandra da Rusi i Srbi povedu zajednički rat protiv Turske. To mu ne
polazi za rukom, pa se zato on priključuje srpskom tajnom udruženju
koje se zalagalo za borbu protiv Turaka pod nazivom Heterija, uz čiju
pomoć se vraća u Srbiju 1817.
U to vreme, Srbijom je vladao Miloš Obrenović po čijoj je naredbi
veliki srpski vožd Karadjordje ubijen. Učinio je to njegov kum Vujica
Ognjenović, u Radovanjskom lugu...
Tako je, na sramotan, prepreden, podmukao način, tragično završio
život grandiozni sin srpske istorije, vođa Prvog srpskog ustanka, onaj
koji je zaslužan za stvaranje nove srpske države...
Večna mu slava i hvala!!!
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Priče iz srpske istorije
Sre Jul 08, 2009 3:01 am
Himna svetom Savi
1.
Uskliknimo s ljubavlju
Svetitelju Savi,
Srpske crkve i škole
Svetiteljskoj glavi.
Tamo venci, tamo slava
Gde naš srpski pastir Sava.
Pojte mu, Srbi,
Pesmu i utrojte!
2.
S neba šalje blagoslov
Sveti otac Sava;
Sa svih strana svi Srbi,
S mora i Dunava
K nebu glave podignite,
Savu tamo ugledajte.
Savu, srpsku slavu,
Pred prestolom Tvorca!
3.
Blagodarna Srbijo,
Puna si ljubavi
Prema svome pastiru
Svetitelju Savi.
Bosna i Hercegovina
Svetog Save dedovina
S tobom slave slavu
Svetitelja Savu!
4.
Zdravo, Sreme, Banate
I Srbijo Stara,
Ravanice, čuvaj nam
Telo knez-Lazara;
Crna Goro, sestro mila,
Zdravo i ti s nama bila.
Da slavimo slavu
Svetog Oca Savu!
5.
Mileševo, slavi se
Telom svetog Save
Koga slave svi Srbi
S obe strane Save;
Sinan-paša vatru pali
Telo svetog Save spali,
Al\' ne spali slave
Niti spomen Save!
6.
Da se srpska sva srca
S tobom ujedine,
Sunce mira, ljubavi,
Da nam svima sine,
Da živimo svi u slozi,
Sveti Savo, ti pomozi.
Počuj glas svog roda,
Srpskoga naroda!
1.
Uskliknimo s ljubavlju
Svetitelju Savi,
Srpske crkve i škole
Svetiteljskoj glavi.
Tamo venci, tamo slava
Gde naš srpski pastir Sava.
Pojte mu, Srbi,
Pesmu i utrojte!
2.
S neba šalje blagoslov
Sveti otac Sava;
Sa svih strana svi Srbi,
S mora i Dunava
K nebu glave podignite,
Savu tamo ugledajte.
Savu, srpsku slavu,
Pred prestolom Tvorca!
3.
Blagodarna Srbijo,
Puna si ljubavi
Prema svome pastiru
Svetitelju Savi.
Bosna i Hercegovina
Svetog Save dedovina
S tobom slave slavu
Svetitelja Savu!
4.
Zdravo, Sreme, Banate
I Srbijo Stara,
Ravanice, čuvaj nam
Telo knez-Lazara;
Crna Goro, sestro mila,
Zdravo i ti s nama bila.
Da slavimo slavu
Svetog Oca Savu!
5.
Mileševo, slavi se
Telom svetog Save
Koga slave svi Srbi
S obe strane Save;
Sinan-paša vatru pali
Telo svetog Save spali,
Al\' ne spali slave
Niti spomen Save!
6.
Da se srpska sva srca
S tobom ujedine,
Sunce mira, ljubavi,
Da nam svima sine,
Da živimo svi u slozi,
Sveti Savo, ti pomozi.
Počuj glas svog roda,
Srpskoga naroda!
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Priče iz srpske istorije
Sre Jul 08, 2009 3:13 am
Vuk Branković
Srpski feudalac (? - 1398), zet kneza Lazara Hrebeljanovića. Imao je značajnu ulogu posle smrti cara Uroša i bio pristalica političke saradnje s Madjarima.
Posle srpskog poraza u Kosovskoj bici 1389, postao je turski vazal (poslušnik), ali su ga Turci, zbog njegove saradnje s Madjarima, posle madjarskog poraza 1396, prognali iz njegovih oblasti.
U narodnom stvaralaštvu, pre sveg u junačkim narodnim pesmama, predstavljen je kao izdajnik i glavni krivac za srpski poraz na Kosovu, ali je to u 19. veku opovrgnuto. U srpskoj istorijskoj nauci (kao i u istoriji srpske književnosti) ima više razloga koji se navode za takav njegov lik, nijedan nije sasvim ubedljiv ali, svi, skupa, može se reći, \"drže vodu\". U suštini, \"morao\" se naći neki izgovor, neki razlog zbog strahovitog srpskog poraza, a izbor je, eto, sasvim \"nezasluženo\", pao na Vuka Brankovića, što je više nego tužno...
Srpski feudalac (? - 1398), zet kneza Lazara Hrebeljanovića. Imao je značajnu ulogu posle smrti cara Uroša i bio pristalica političke saradnje s Madjarima.
Posle srpskog poraza u Kosovskoj bici 1389, postao je turski vazal (poslušnik), ali su ga Turci, zbog njegove saradnje s Madjarima, posle madjarskog poraza 1396, prognali iz njegovih oblasti.
U narodnom stvaralaštvu, pre sveg u junačkim narodnim pesmama, predstavljen je kao izdajnik i glavni krivac za srpski poraz na Kosovu, ali je to u 19. veku opovrgnuto. U srpskoj istorijskoj nauci (kao i u istoriji srpske književnosti) ima više razloga koji se navode za takav njegov lik, nijedan nije sasvim ubedljiv ali, svi, skupa, može se reći, \"drže vodu\". U suštini, \"morao\" se naći neki izgovor, neki razlog zbog strahovitog srpskog poraza, a izbor je, eto, sasvim \"nezasluženo\", pao na Vuka Brankovića, što je više nego tužno...
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Priče iz srpske istorije
Sre Jul 08, 2009 3:13 am
Први и Други српски устанак
Устанак против Турака, први после вишевековног робовања, подигнут је 1804, због терора над српским народом. Први српски устанак, подигнут је под вођством генијалног Ђорђа Петровића - Карађорђа, у Орашцу. Завршен је неуспехом 1813.
Други српски устанак, 1815, подигао је у Такову кнез Милош Обреновић, касније књаз. Оружани сукоби нису били велики као у Првом српском устанку. Завршио се преговорима и усменим споразумом с Марашли Али-пашом. Добијене повластице, као што су заштита од злоупотребе спахија и турских управних чиновника, кнезова по нахијама и Народна канцеларија у Београду, давале су Србији извесну самоуправу. Једренским миром 1828, после победе Русије над Турском, решено је и српско питање, а хатишерифима од 1830. и 1833, потврђено самоуправно право Кнежевине Србије.
Ипак, и поред немерљивих заслуга за српски народ, Милош има једну крупну мрљу на свом лику...
Устанак против Турака, први после вишевековног робовања, подигнут је 1804, због терора над српским народом. Први српски устанак, подигнут је под вођством генијалног Ђорђа Петровића - Карађорђа, у Орашцу. Завршен је неуспехом 1813.
Други српски устанак, 1815, подигао је у Такову кнез Милош Обреновић, касније књаз. Оружани сукоби нису били велики као у Првом српском устанку. Завршио се преговорима и усменим споразумом с Марашли Али-пашом. Добијене повластице, као што су заштита од злоупотребе спахија и турских управних чиновника, кнезова по нахијама и Народна канцеларија у Београду, давале су Србији извесну самоуправу. Једренским миром 1828, после победе Русије над Турском, решено је и српско питање, а хатишерифима од 1830. и 1833, потврђено самоуправно право Кнежевине Србије.
Ипак, и поред немерљивих заслуга за српски народ, Милош има једну крупну мрљу на свом лику...
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Priče iz srpske istorije
Sre Jul 08, 2009 3:14 am
Knez Lazar Hrebeljanović
Lazar Hrebeljanović je, najverovatnije, rođen 1329. u Prilepcu, kod Novoga Brda. Taj grad je dobio njegov otac, Pribac Hrebeljanović, od kralja Dušana Nemanjića kao nagradu za službu na njegovom dvoru. Istorija, za sad, ne zna kako se zvala majka Lazara Hrebeljanovića. Ne zna se, takođe, ni koliko je tačno braće i sestara imao.
Otac Lazara je bio logotet na Dušanovom dvoru u Prištini. U doba, kad se kralj Dušan krunisao za cara, Lazar Hrebeljanović je imao oko 17 godina. Porodično bogatstvo Hrebeljanovića je bilo veoma malo i obuhvatalo je samo utvrđen grad Prilepac (gde se Lazar rodio) i grad Prizrenac. Kao mladić, Lazar je služio na dvoru cara Dušana. O tom govori i „Povesno slovo o knezu Lazaru“, kao i patrijarh Danilo. Kao dvorski činovnik, Lazar je od cara Dušana dobio titulu stavioca i s ovom titulom je imao veliko učešće u političkom životu carevine. Na dvoru je sreo despota Jovana Olivera, ratničkog kesara Preljubu, despota Dejana i kesara Vojihnu.
Lazar Hrebeljanović se 1353. oženio Milicom, ćerkom velikog kneza Vratka. Njen otac je bio iz roda Nemanjića po liniji velikog župana Vukana. Posle naprasne smrti cara Dušana Nemanjića 20. decembra 1355, Lazar Hrebeljanović kao dvoranin je prisustvovao sahrani u mauzoleju "Svetog Arhanđela", kod Prizrena. Tu je Lazar mogao da vidi kako su u jugozapadnom uglu hrama sahranjuju posmrtni ostaci cara Dušana i kako se grobnica zatvara poklopcem od beličastog mermera na kojem je izvajan visok reljef cara Dušana.
Unutrašnji sukobi i deobe, stvorili su krizu srpske države. Nestankom carstva, posle iznenadne smrti Dušana Nemanjića, a, zatim, i cara Uroša (1355-1371), "Nejakog", mnogi krupni i sitni feudalci, srpska vlastela ili „velikaši“ - kako ih pamti narodno predanje - ugrozili su jedinstvo srpskih zemalja. O srpskim podelama jasno govori i vizantijski car Jovan Kantakuzin sledećim rečima:
„I, na hiljadu strana rastureni, počeše međusobno gloženje.“
Slika raspada, jasno se ocrtavala, a izgledala je ovako:
* Zapadna Makedonija (Kralj Marko, sin i naslednik oca Vukašina i turski vazal posle 1371);
* Istočna Makedonija (Konstantin i Jovan Dragaš - isto kao turski vazali posle 1371);
* Zapadna Srbija : Župan Nikola Altomanović;
* Zeta (Balšići);
* Kosovo (Vuk Branković);
* Morava (Knez Lazar Hrebeljanović).
Pobedom na reci Marici (1371),Turcima je bio otvoren put za dalja porobljavanja srpskih pokrajina. Manji odredi turske vojske, sejali su pustoš po selima i trgovima. „Strah... nevolja i nesreća, ljuto su morili sve gradove i zapadne predele...“ Lazar se počinje u svim intitulacijama nazivati „Gospodin vse Srbljem“, „Knez Srbljem“, što u stvari znači „Knez ili vladar srpskih zemalja“. Pored tog, Lazar upotrebljava i kraljevsko vladarsko ime Stefan Lazar. Čak se na aversu očuvanog pečata na „Lazarevoj darovnoj povelji“ Hilandaru iz 1379. nalazi lik Stefana Prvomučenika, zaštitnika loze Nemanjića. U poveljama se potpisuje crvenim mastilom. Od bitnog značaja, u skladu sa srednjovekovnom državnopravnom teorijom je to što je Lazar posedovao crkveni legitimitet.
Ugrožen od Turaka, izložen stalnoj opasnosti da ga napadne Nikola Altomanović, strahujući i od napada Ugara, knez Lazar je morao i energično i mudro da dela na jačanju odbrambene moći svoje države. Pošto je imao velik broj ženske rodbine, pretežno ženidbenim vezama, uspeo je da okupi oko sebe svoje moćne susede. Sestru Draginju, udao je za čelnika Musu, gospodara rudarskog kraja oko Kopaonika, grada i župe Brvenik, a kćer Maru, 1371, za Vuka Brankovića. Dve mlađe svoje kćeri predao je knez Lazar svatovima u Kruševcu. Jelena se udala za Ðurđa Stracimirovića Balšića, „gospodara vsom Zeti i pomorju“, a Teodoru za Nikolu Gorjanskog Mlađeg, uglednog feudalca u Južnoj Ugarskoj (Mačva).
Udadbama, uspostavljanjem savezničkih odnosa i oružanom borbom s nepokornim velikašima, uspeo je knez Lazar da ojača i teritorijalno proširi svoju državu. S okolnim velikašima, osnovao je neku vrstu porodičnog saveza kom je on bio na čelu. Najmoćniji članovi saveza posle kneza Lazara, bili su njegovi zetovi Vuk Branković i Ðurđe Stracimirović Balšić. Smrću cara Uroša, nestalo je carskog dostojanstva. Pošto je po protokolu vizantijskog dvora, koji je primenjivan i na srpskom dvoru, samo car mogao dodeljivati visoka zvanja, tako je Lazar ostao u zvanju kneza a Vuk Branković ima zakonsko pravo samo na naslov „gospodin“. „Blagoverni i hristoljubivi i Bogom prosvećeni knez Lazar i ljubazni mu sin gospodin Vuk“, zabeležio je nepoznat letopisac 1387, „kad su vladali svim srpskim zemljama, i pomorskim, i tako, u slozi i ljubavi pobeđivali neprijatelje, svoje“.
Udruženim snagama kneza Lazara i bosanskog bana Tvrtka, 1373, pobeđen je, zarobljen u Užicu i oslepljen Nikola Altomanović. Pobednici su podelili njegovu oblast. Banu Tvrtku je pripao i manastir Mileševo u kom je sahranjen sveti Sava. Potomak Nemanjića, po ženskoj liniji, ban Tvrtko je odlučio da se 1377. kruniše za kralja Bosne i Srbije. Obred krunisanja, izvršen je na grobu svetog Save. Nepomućeno prijateljstvo kneza Lazara s kraljem Tvrtkom, jasan je dokaz da je Tvrtkov postupak smatran saglasnim sa srednjovekovnim poimanjem legitimnosti nasleđa prestola. To, međutim, nikako ne znači da je knez Lazar prestao da se smatra glavnim vladaocem na teritoriji srpskog carstva, tim pre što je i on preko svoje žene Milice bio u srodstvu s izumrlom dinastijom Nemanjića.
Veran tradiciji vladara na srpskom prestolu, knez Lazar je pregao da podigne autoritet crkve i učini je moćnom potporom u borbi za učvršćenje svoje vlasti i odbranu od Turaka. U tom cilju, smatrao je neophodnim da izmiri Pećku i Carigradsku patrijaršiju, koje su bile u neprijateljstvu od doba proglašenja Pećke patrijaršije 1346, kad se kralj Dušan krunisao za cara.
Posle dugih pregovora u kojima se istakao monah Isaija, do izmirenja je došlo 1375. Obred svečanog priznanja Pećke patrijaršije, obavljen je u patrijaršijskoj crkvi, u Peći. Bila je to velika svečanost kojoj su, pored mnogobrojnih velmoža i crkvenih velikodostojnika, prisustvovale monahinje Jelisaveta (monaško ime carice Jelene, supruge pokojnog cara Dušana), i Jefimija, udovica despota Jovana Uglješe. Monahinja Jelisaveta, umrla je početkom novembra 1376. Verovatno po dogovoru s kneginjom Milicom, Jefimija je, odmah posle njene smrti, došla u Kruševac i nastanila se u dvoru kneza Lazara.
Kad mu se u Kruševcu rodila i peta kćer Olivera, knez Lazar je, verovatno, izgubio svaku nadu da će dobiti naslednika prestola. Zato nije teško zamisliti radost supružnika kad im se 1377. rodio sin koji je na krštenju, po tradiciji loze Nemanjića, dobio ime Stefan. Posle Stefana, kneginja Milica je rodila još dva sina Vuka i Dobrivoja. Dobrivoje je umro kao dete a Vuk je rastao uz Stefana koji nije bio mnogo stariji...
Privredni i kulturni napredak države kneza Lazara, ometan je stalnim pokušajima Turaka da je potčine. Zato je knez bio prinuđen da usredsredi svoju pažnju na vojne pripreme. Na teritoriji svoje države, prvi put se sukobio sa jačim odredom turske vojske 1380/1381. kad su njegove vojskovođe Crep i Vitomir pobedili Turke na Dubravici, kod Paraćina.
Mada poraženi u Bosni, kod Bileće, 1388, Turci su odlučili da i po treći put napadnu kneza Lazara. Obavešten o njihovim pripremama, knez Lazar je 1389, preko svog zeta Nikole Gorjanskog, mačvanskog bana, ugovorom s Ugrima, osigurao zaleđe i pregao da prikupi što veću vojsku za predstojeću bitku. Obratio se za pomoć i kralju Tvrtku koji je i po svojoj tituli bio dužan da učestvuje u borbama za odbranu nezavisnosti Srbije.
Obavešten da će Turci pokušati prodor preko Kosova, knez Lazar je na čelu svoje vojske sredinom juna došao na Kosovo.
„Pođimo, braćo i čeda“ - obratio se knez Lazar uoči bitke vojnicima, kako je zapisao nepoznat letopisac u "Povesnom slovu o knezu Lazaru" - „pođimo na podvig koji je pred nama, ugledavši se na nagradodavca Hrista. Smrću poslužimo dužnosti, prolijmo krv, našu, iskupimo život smrću i dajmo udove naših tela, nepoštedimo, za čast i otačastvo naše, a Bog će se svakako smilovati na ostatke naše i neće istrebiti do kraja rod i zemlju našu!“
Što se tiče sukoba s Osmanlijama, letopisi govore da je Lazar imao uspeha u borbama s njima. Godine 1386, Orhanov sin, Murat I je predvodio vojsku na Srbiju. Srpska vojska, s knezom Lazarem na čelu, nalazila se na Toplici (na Pločniku) i tad je sprečen dublji prodor neprijatelja u unutrašnjost zemlje. Iz sažetih vesti letopisca, stiče se utisak da su dva vladara izbegla sukob...
Posle smrti Ugarskog kralja Ludovika I (1382), knez Lazar je odbio položaj turskog vazala i zajedno s kraljem Tvrtkom umešao se u dinastičke sukobe u Ugarskoj. Međutim, srpska država nije morala da brani samo severnu granicu već i južnu - na Kosovu. Turska horda je prešla preko zemalja braće Dragaša i na pomolu je visio neizbežan sukob sa Srbijom. Bitka se odigrala na Vidovdan, 28. juna 1389, na polju Kosovu...
U okršaju prvog sukoba, u Kosovskoj bici, Srbi su pobedili Turke. „Među vojnicima“ - piše Konstantin Filozof u "Žitiju despota Stefana Lazarevića" - „koji su se borili pred vojskom, beše neko veoma blagorodan (Miloš - zabeležio je neko na margini Konstantinovog dela) kog oblagaše zavidljivci svom gospodinu i osumnjičiše ga kao neverna. A ovaj, da pokaže vernost, a ujedno i hrabrost, nađe zgodno vreme, ustremi se ka samome velikom turskom načelniku kao da je prebeglica, i njemu put otvoriše. A kad je bio blizu, iznenada pojuri i zari mač u tog samog gordog i strašnog vlastodršca. A tu i sam pade od njih...
U prvi mah, odolevali su Lazarevi ljudi i pobeđivali su. Ali, već ne beše vreme za izbavljanje. Stoga i sin tog cara ojača, opet, u toj samoj bici i pobedi...
Šta je bilo posle tog?
Postiže Lazar blaženu smrt tako što mu je glava posečena, a njegovi mili drugovi, molili su, usrdno, da poginu pre njega i ne vide njegovu smrt. Ova bitka, bila je godine 6897, meseca junija, 15. dan. A tad, tad ne beše mesta u celoj toj zemlji gde se nije čuo tužan glas ridanja. lelek i vapaj koji se ne može ni sa čim uporediti tako da se vazduh ispunio...“
Na Kosovu polju: „Mučenik Hristov postade veliki knez Lazar“ (Despot Stefan: natpis na stubu, mramornom, na Kosovu)...
Onom koji je učinio izbor dostojan Nebeskog Cara, narod nepokolebljivo imenu dodaje - car - i ovenčava ga oreolom svetaštva a Crkva kanonizuje, već nekoliko godina posle pogibije...
Iz Mitropolijske crkve u Prištini, telo kneza Lazara 1390/1391. je preneseno u njegovu zadužbinu manastir Ravanicu. Zbog nadiranja Turaka i stanovništvo i monaštvo biva prinuđeno da napušta ognjišta i svetinje. Sa sobom nosi i najveću dragocenost - mošti Lazareve. Nastavlja svetitelj da deli sudbinu svog naroda, preko Beograda do Sent Andreje, u Ugarskoj, posle nekoliko godina, prenesen je u fruškogorski manastir Vrdnik (Nova Ravanica).
Tokom Drugog svetskog rata, godine 1942, zbog ustaških pustošenja pravoslavnih svetinja u Sremu, mošti bivaju prenesene u Sabornu crkvu u Beograd...
Godine 1954. Sveti arhijerejski sabor SPC, doneo je odluku o prenošenju moštiju svetog kneza u Ravanicu. Ova odluka se sprovodi o šestotoj godišnjici Kosovske bitke, 1989. i to tako što su njegove mošti izlagane na putu kroz veliki broj srpskih gradova i manastira...
Tako je od Vidovdana 1988. do avgusta 1989. ćivot iz beogradske Saborne crkve, preko manastira Vrdnika, Ozrena, Tronoše i Ćelija, zatim Šapca, Valjeva i Kragujevca, pa manastira Žiča, Ljubostinja i Pavlica - prenesen do Kosova. Na Gazimestanu, mestu kosovske bitke, održan je pomen, a, zatim, posle boravka u manastiru Gračanica i svečanih vidovdanskih bogosluženja, ćivot s Lazarevim moštima, preko Niša, Kruševca i manastira Manasija - prenesen je u Ravanicu...
Lazar Hrebeljanović je, najverovatnije, rođen 1329. u Prilepcu, kod Novoga Brda. Taj grad je dobio njegov otac, Pribac Hrebeljanović, od kralja Dušana Nemanjića kao nagradu za službu na njegovom dvoru. Istorija, za sad, ne zna kako se zvala majka Lazara Hrebeljanovića. Ne zna se, takođe, ni koliko je tačno braće i sestara imao.
Otac Lazara je bio logotet na Dušanovom dvoru u Prištini. U doba, kad se kralj Dušan krunisao za cara, Lazar Hrebeljanović je imao oko 17 godina. Porodično bogatstvo Hrebeljanovića je bilo veoma malo i obuhvatalo je samo utvrđen grad Prilepac (gde se Lazar rodio) i grad Prizrenac. Kao mladić, Lazar je služio na dvoru cara Dušana. O tom govori i „Povesno slovo o knezu Lazaru“, kao i patrijarh Danilo. Kao dvorski činovnik, Lazar je od cara Dušana dobio titulu stavioca i s ovom titulom je imao veliko učešće u političkom životu carevine. Na dvoru je sreo despota Jovana Olivera, ratničkog kesara Preljubu, despota Dejana i kesara Vojihnu.
Lazar Hrebeljanović se 1353. oženio Milicom, ćerkom velikog kneza Vratka. Njen otac je bio iz roda Nemanjića po liniji velikog župana Vukana. Posle naprasne smrti cara Dušana Nemanjića 20. decembra 1355, Lazar Hrebeljanović kao dvoranin je prisustvovao sahrani u mauzoleju "Svetog Arhanđela", kod Prizrena. Tu je Lazar mogao da vidi kako su u jugozapadnom uglu hrama sahranjuju posmrtni ostaci cara Dušana i kako se grobnica zatvara poklopcem od beličastog mermera na kojem je izvajan visok reljef cara Dušana.
Unutrašnji sukobi i deobe, stvorili su krizu srpske države. Nestankom carstva, posle iznenadne smrti Dušana Nemanjića, a, zatim, i cara Uroša (1355-1371), "Nejakog", mnogi krupni i sitni feudalci, srpska vlastela ili „velikaši“ - kako ih pamti narodno predanje - ugrozili su jedinstvo srpskih zemalja. O srpskim podelama jasno govori i vizantijski car Jovan Kantakuzin sledećim rečima:
„I, na hiljadu strana rastureni, počeše međusobno gloženje.“
Slika raspada, jasno se ocrtavala, a izgledala je ovako:
* Zapadna Makedonija (Kralj Marko, sin i naslednik oca Vukašina i turski vazal posle 1371);
* Istočna Makedonija (Konstantin i Jovan Dragaš - isto kao turski vazali posle 1371);
* Zapadna Srbija : Župan Nikola Altomanović;
* Zeta (Balšići);
* Kosovo (Vuk Branković);
* Morava (Knez Lazar Hrebeljanović).
Pobedom na reci Marici (1371),Turcima je bio otvoren put za dalja porobljavanja srpskih pokrajina. Manji odredi turske vojske, sejali su pustoš po selima i trgovima. „Strah... nevolja i nesreća, ljuto su morili sve gradove i zapadne predele...“ Lazar se počinje u svim intitulacijama nazivati „Gospodin vse Srbljem“, „Knez Srbljem“, što u stvari znači „Knez ili vladar srpskih zemalja“. Pored tog, Lazar upotrebljava i kraljevsko vladarsko ime Stefan Lazar. Čak se na aversu očuvanog pečata na „Lazarevoj darovnoj povelji“ Hilandaru iz 1379. nalazi lik Stefana Prvomučenika, zaštitnika loze Nemanjića. U poveljama se potpisuje crvenim mastilom. Od bitnog značaja, u skladu sa srednjovekovnom državnopravnom teorijom je to što je Lazar posedovao crkveni legitimitet.
Ugrožen od Turaka, izložen stalnoj opasnosti da ga napadne Nikola Altomanović, strahujući i od napada Ugara, knez Lazar je morao i energično i mudro da dela na jačanju odbrambene moći svoje države. Pošto je imao velik broj ženske rodbine, pretežno ženidbenim vezama, uspeo je da okupi oko sebe svoje moćne susede. Sestru Draginju, udao je za čelnika Musu, gospodara rudarskog kraja oko Kopaonika, grada i župe Brvenik, a kćer Maru, 1371, za Vuka Brankovića. Dve mlađe svoje kćeri predao je knez Lazar svatovima u Kruševcu. Jelena se udala za Ðurđa Stracimirovića Balšića, „gospodara vsom Zeti i pomorju“, a Teodoru za Nikolu Gorjanskog Mlađeg, uglednog feudalca u Južnoj Ugarskoj (Mačva).
Udadbama, uspostavljanjem savezničkih odnosa i oružanom borbom s nepokornim velikašima, uspeo je knez Lazar da ojača i teritorijalno proširi svoju državu. S okolnim velikašima, osnovao je neku vrstu porodičnog saveza kom je on bio na čelu. Najmoćniji članovi saveza posle kneza Lazara, bili su njegovi zetovi Vuk Branković i Ðurđe Stracimirović Balšić. Smrću cara Uroša, nestalo je carskog dostojanstva. Pošto je po protokolu vizantijskog dvora, koji je primenjivan i na srpskom dvoru, samo car mogao dodeljivati visoka zvanja, tako je Lazar ostao u zvanju kneza a Vuk Branković ima zakonsko pravo samo na naslov „gospodin“. „Blagoverni i hristoljubivi i Bogom prosvećeni knez Lazar i ljubazni mu sin gospodin Vuk“, zabeležio je nepoznat letopisac 1387, „kad su vladali svim srpskim zemljama, i pomorskim, i tako, u slozi i ljubavi pobeđivali neprijatelje, svoje“.
Udruženim snagama kneza Lazara i bosanskog bana Tvrtka, 1373, pobeđen je, zarobljen u Užicu i oslepljen Nikola Altomanović. Pobednici su podelili njegovu oblast. Banu Tvrtku je pripao i manastir Mileševo u kom je sahranjen sveti Sava. Potomak Nemanjića, po ženskoj liniji, ban Tvrtko je odlučio da se 1377. kruniše za kralja Bosne i Srbije. Obred krunisanja, izvršen je na grobu svetog Save. Nepomućeno prijateljstvo kneza Lazara s kraljem Tvrtkom, jasan je dokaz da je Tvrtkov postupak smatran saglasnim sa srednjovekovnim poimanjem legitimnosti nasleđa prestola. To, međutim, nikako ne znači da je knez Lazar prestao da se smatra glavnim vladaocem na teritoriji srpskog carstva, tim pre što je i on preko svoje žene Milice bio u srodstvu s izumrlom dinastijom Nemanjića.
Veran tradiciji vladara na srpskom prestolu, knez Lazar je pregao da podigne autoritet crkve i učini je moćnom potporom u borbi za učvršćenje svoje vlasti i odbranu od Turaka. U tom cilju, smatrao je neophodnim da izmiri Pećku i Carigradsku patrijaršiju, koje su bile u neprijateljstvu od doba proglašenja Pećke patrijaršije 1346, kad se kralj Dušan krunisao za cara.
Posle dugih pregovora u kojima se istakao monah Isaija, do izmirenja je došlo 1375. Obred svečanog priznanja Pećke patrijaršije, obavljen je u patrijaršijskoj crkvi, u Peći. Bila je to velika svečanost kojoj su, pored mnogobrojnih velmoža i crkvenih velikodostojnika, prisustvovale monahinje Jelisaveta (monaško ime carice Jelene, supruge pokojnog cara Dušana), i Jefimija, udovica despota Jovana Uglješe. Monahinja Jelisaveta, umrla je početkom novembra 1376. Verovatno po dogovoru s kneginjom Milicom, Jefimija je, odmah posle njene smrti, došla u Kruševac i nastanila se u dvoru kneza Lazara.
Kad mu se u Kruševcu rodila i peta kćer Olivera, knez Lazar je, verovatno, izgubio svaku nadu da će dobiti naslednika prestola. Zato nije teško zamisliti radost supružnika kad im se 1377. rodio sin koji je na krštenju, po tradiciji loze Nemanjića, dobio ime Stefan. Posle Stefana, kneginja Milica je rodila još dva sina Vuka i Dobrivoja. Dobrivoje je umro kao dete a Vuk je rastao uz Stefana koji nije bio mnogo stariji...
Privredni i kulturni napredak države kneza Lazara, ometan je stalnim pokušajima Turaka da je potčine. Zato je knez bio prinuđen da usredsredi svoju pažnju na vojne pripreme. Na teritoriji svoje države, prvi put se sukobio sa jačim odredom turske vojske 1380/1381. kad su njegove vojskovođe Crep i Vitomir pobedili Turke na Dubravici, kod Paraćina.
Mada poraženi u Bosni, kod Bileće, 1388, Turci su odlučili da i po treći put napadnu kneza Lazara. Obavešten o njihovim pripremama, knez Lazar je 1389, preko svog zeta Nikole Gorjanskog, mačvanskog bana, ugovorom s Ugrima, osigurao zaleđe i pregao da prikupi što veću vojsku za predstojeću bitku. Obratio se za pomoć i kralju Tvrtku koji je i po svojoj tituli bio dužan da učestvuje u borbama za odbranu nezavisnosti Srbije.
Obavešten da će Turci pokušati prodor preko Kosova, knez Lazar je na čelu svoje vojske sredinom juna došao na Kosovo.
„Pođimo, braćo i čeda“ - obratio se knez Lazar uoči bitke vojnicima, kako je zapisao nepoznat letopisac u "Povesnom slovu o knezu Lazaru" - „pođimo na podvig koji je pred nama, ugledavši se na nagradodavca Hrista. Smrću poslužimo dužnosti, prolijmo krv, našu, iskupimo život smrću i dajmo udove naših tela, nepoštedimo, za čast i otačastvo naše, a Bog će se svakako smilovati na ostatke naše i neće istrebiti do kraja rod i zemlju našu!“
Što se tiče sukoba s Osmanlijama, letopisi govore da je Lazar imao uspeha u borbama s njima. Godine 1386, Orhanov sin, Murat I je predvodio vojsku na Srbiju. Srpska vojska, s knezom Lazarem na čelu, nalazila se na Toplici (na Pločniku) i tad je sprečen dublji prodor neprijatelja u unutrašnjost zemlje. Iz sažetih vesti letopisca, stiče se utisak da su dva vladara izbegla sukob...
Posle smrti Ugarskog kralja Ludovika I (1382), knez Lazar je odbio položaj turskog vazala i zajedno s kraljem Tvrtkom umešao se u dinastičke sukobe u Ugarskoj. Međutim, srpska država nije morala da brani samo severnu granicu već i južnu - na Kosovu. Turska horda je prešla preko zemalja braće Dragaša i na pomolu je visio neizbežan sukob sa Srbijom. Bitka se odigrala na Vidovdan, 28. juna 1389, na polju Kosovu...
U okršaju prvog sukoba, u Kosovskoj bici, Srbi su pobedili Turke. „Među vojnicima“ - piše Konstantin Filozof u "Žitiju despota Stefana Lazarevića" - „koji su se borili pred vojskom, beše neko veoma blagorodan (Miloš - zabeležio je neko na margini Konstantinovog dela) kog oblagaše zavidljivci svom gospodinu i osumnjičiše ga kao neverna. A ovaj, da pokaže vernost, a ujedno i hrabrost, nađe zgodno vreme, ustremi se ka samome velikom turskom načelniku kao da je prebeglica, i njemu put otvoriše. A kad je bio blizu, iznenada pojuri i zari mač u tog samog gordog i strašnog vlastodršca. A tu i sam pade od njih...
U prvi mah, odolevali su Lazarevi ljudi i pobeđivali su. Ali, već ne beše vreme za izbavljanje. Stoga i sin tog cara ojača, opet, u toj samoj bici i pobedi...
Šta je bilo posle tog?
Postiže Lazar blaženu smrt tako što mu je glava posečena, a njegovi mili drugovi, molili su, usrdno, da poginu pre njega i ne vide njegovu smrt. Ova bitka, bila je godine 6897, meseca junija, 15. dan. A tad, tad ne beše mesta u celoj toj zemlji gde se nije čuo tužan glas ridanja. lelek i vapaj koji se ne može ni sa čim uporediti tako da se vazduh ispunio...“
Na Kosovu polju: „Mučenik Hristov postade veliki knez Lazar“ (Despot Stefan: natpis na stubu, mramornom, na Kosovu)...
Onom koji je učinio izbor dostojan Nebeskog Cara, narod nepokolebljivo imenu dodaje - car - i ovenčava ga oreolom svetaštva a Crkva kanonizuje, već nekoliko godina posle pogibije...
Iz Mitropolijske crkve u Prištini, telo kneza Lazara 1390/1391. je preneseno u njegovu zadužbinu manastir Ravanicu. Zbog nadiranja Turaka i stanovništvo i monaštvo biva prinuđeno da napušta ognjišta i svetinje. Sa sobom nosi i najveću dragocenost - mošti Lazareve. Nastavlja svetitelj da deli sudbinu svog naroda, preko Beograda do Sent Andreje, u Ugarskoj, posle nekoliko godina, prenesen je u fruškogorski manastir Vrdnik (Nova Ravanica).
Tokom Drugog svetskog rata, godine 1942, zbog ustaških pustošenja pravoslavnih svetinja u Sremu, mošti bivaju prenesene u Sabornu crkvu u Beograd...
Godine 1954. Sveti arhijerejski sabor SPC, doneo je odluku o prenošenju moštiju svetog kneza u Ravanicu. Ova odluka se sprovodi o šestotoj godišnjici Kosovske bitke, 1989. i to tako što su njegove mošti izlagane na putu kroz veliki broj srpskih gradova i manastira...
Tako je od Vidovdana 1988. do avgusta 1989. ćivot iz beogradske Saborne crkve, preko manastira Vrdnika, Ozrena, Tronoše i Ćelija, zatim Šapca, Valjeva i Kragujevca, pa manastira Žiča, Ljubostinja i Pavlica - prenesen do Kosova. Na Gazimestanu, mestu kosovske bitke, održan je pomen, a, zatim, posle boravka u manastiru Gračanica i svečanih vidovdanskih bogosluženja, ćivot s Lazarevim moštima, preko Niša, Kruševca i manastira Manasija - prenesen je u Ravanicu...
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Priče iz srpske istorije
Sre Jul 08, 2009 3:15 am
Jelena Balšić
Jelena Balšić (kasnije, u drugom braku, Hranić) (devojačko prezime Lazarević - kćer kneza Lazara Hrebeljanovića).
(Prilepac, između 1366/1371 - mart 1443) je bila kćer kneza Lazara i kneginje Milice, udata 1386. za Ðurđa II Stratimirovića Balšića, vladara Zete.
Muž joj poverava diplomatske poslove. Posle njegove smrti (1403) pomaže sinu Balši III u upravljanju zemljom i da ratuje s Mlečanima (Venecijancima). Kad su Mlečani zahtevali, da za zaključenje mira 1409, Balša dođe u Mletke, umesto sina odlazi Jelena i prima na sebe svu krivicu za rat...
Preudala se 1411. za bosanskog velikog vojvodu Sandalja Hranića, gospodara Huma s kojim nije imala dece...
U Zeti je 1440. sagradila Bogorodičinu crkvu u Gorici (Brezovici-Bešci), ostrvu na Skadarskom jezeru i odredila je sebi za grobno mesto...
Sačuvana je Jelenina zanimljiva prepiska s Nikonom Jurusalimcem (Gorički zbornik iz 1442)...
Vladarka i pesnikinja:
Život Jelene Balšić, višestruko je vezan za Bar, gde je bila i njena prestonica. Rođena je 1269. u Kruševcu i odrasla na dvoru svog oca, srpskog kneza Lazara.
Bila je veliki ljubitelj knjige i, kao vrlo obrazovana žena, nazvana je Učena.
Mlada i lepa očeva ljubimica, udala se za znatno starijeg Ðurađa II Stracimirovića Balšića, gospodara Zete i Gornje Albanije. On je ženidbom s \"gospođa Lenom\" učvrstio rodbinske veze sa srpskom vladajućom dinastijom (njena majka Milica, knjeginja, bila je kći kralja Vukašina a Kraljević Marko, bio joj je ujak).
Dok se njen muž bavio državnim poslovima, Jelana se posvetila podizanju i vaspitavanju svoje dece. Živela je u sredini koja se po mnogo čemu razlikovala od njenog rodnog kraja. Gradsko stanovništvo Ulcinja i Bara, bilo je većinom katoličko i, ma koliko poslovenjeno, još mnogim svojim nitima vezano za romansko poreklo. Jelena je bila pokrovitelj i zaštitnik svih pravoslavnih crkava u svojoj državi...
Poraz očeve vojske na Kosovu i očeva pogibija, bili su prvi u nizu tragičnih događaja i nevolja koje će Jelenu pratiti čitavog života.
Veliku štetu, petrpela je vlastelinska porodica Balšić kad je Ðurađ II, prilikom nekih pregovora, pao u ruke Turaka i morao im za svoje oslobođenje ustupiti Skadar, Drivast i trg Sveti Srđ. Kasnije je oružjem vratio izgubljene teritorije, ali ih je ustupio Mletačkoj Republici za proviziju od hiljadu dukata godišnje.
Kad se razboleo, nije mu pomogla ni nega poznatog dubrovačkog lekara - umro je u aprilu 1403.
Jelena je pomišljala da se zamonaši, kao sto je to učinila njena majka kneginja Milica, posle Kosovskog boja, i, s još mnogo udovica, postala monahinja u manastiru Ljubostinji.
Ali, njen sin Balša III, bio je još maloletan i morala mu je pomoći u upravljanju državom.
Hroničar opisuje da je bila \"visoka stasa, tanka struka, mlečnobelog duguljastog obraza, zlatne kose, a povrh čela je nosila dijademu s mnogobrojnim brilijantima i safirima.\"
Kao glavni savetnik sinu, Jelena se beskrajnim žarom i energijom borila protiv Mlečana za očuvanje Zete...
Ponovo se udala 1411. za bosanskog vojvodu Sandalja Hranića, ranije najopsnijeg Balšinog protivnika. Imajući očuha kao moćnog zaštitnika, Balša III više nije molio Mlečane za milost već im je postavljao uslove...
Mlečani su 1420. zauzeli Budvu i još neke delove Zete. Usred tog neuspešnog ratovanja, pritisnut finansijskim teškoćama, Balša III je otišao u Srbiju da traži pomoć od svog ujaka, despota Stefana Lazarevića. Svestan da mu se približava kraj, preneo je na ujaka sva svoja prava smatrajući da će jedino on moći da se odupre mletačkom pritisku u Zetskom primorju. Umro je u Beogradu 28. aprila 1435, gde je i sahranjen.
Mlečani su odmah zauzeli sve zetske gradove, ali su se morali povući pred velikom despotovom vojskom. Zeta je ponovo ušla u sklop srpske države...
Jelena je ponovo postala udovica 1435. Uspomene iz mladosti, vezivale su je za opustele pravoslavne crkve rasute po obalama i ostrvima Skadarskog jezera. Na ostrvu Beška gorica, obnovila je zapuštenu crkvu svetog Ðorđa i blizu nje podigla crkvu svete Bogorodice, sa željom da u njoj bude sahranjena.
Ostarela supruga dvojice vladara, žena diplomata, sad više misli o vrednostima koje \"nisu od ovog sveta\".
Nikon Jerusalimac, Jelenin lični ispovednik, sastavio je za svoju gospodaricu \"Gorički zbornik\" (1441 - 1442). Taj značajan spomenik naše srednjovekovne kulture, pored ostalog, sadrži prepisku Jelene Balšić i monaha Nikona. Ta pisma jedne vladarke i jednog duhovnika predstavljaju književni izraz dva lica iz različitih slojeva, ali s istovetnim preokupacijama i estetskim doživljajima. Njeno poetsko pismo, ušlo je u mnoge antologije srednjovekovne srpske poezije...
Jelena Balšić je umrla 1443. i sahranjena u crkvi svete Bogorodice, na Beški...
Jelena Balšić (kasnije, u drugom braku, Hranić) (devojačko prezime Lazarević - kćer kneza Lazara Hrebeljanovića).
(Prilepac, između 1366/1371 - mart 1443) je bila kćer kneza Lazara i kneginje Milice, udata 1386. za Ðurđa II Stratimirovića Balšića, vladara Zete.
Muž joj poverava diplomatske poslove. Posle njegove smrti (1403) pomaže sinu Balši III u upravljanju zemljom i da ratuje s Mlečanima (Venecijancima). Kad su Mlečani zahtevali, da za zaključenje mira 1409, Balša dođe u Mletke, umesto sina odlazi Jelena i prima na sebe svu krivicu za rat...
Preudala se 1411. za bosanskog velikog vojvodu Sandalja Hranića, gospodara Huma s kojim nije imala dece...
U Zeti je 1440. sagradila Bogorodičinu crkvu u Gorici (Brezovici-Bešci), ostrvu na Skadarskom jezeru i odredila je sebi za grobno mesto...
Sačuvana je Jelenina zanimljiva prepiska s Nikonom Jurusalimcem (Gorički zbornik iz 1442)...
Vladarka i pesnikinja:
Život Jelene Balšić, višestruko je vezan za Bar, gde je bila i njena prestonica. Rođena je 1269. u Kruševcu i odrasla na dvoru svog oca, srpskog kneza Lazara.
Bila je veliki ljubitelj knjige i, kao vrlo obrazovana žena, nazvana je Učena.
Mlada i lepa očeva ljubimica, udala se za znatno starijeg Ðurađa II Stracimirovića Balšića, gospodara Zete i Gornje Albanije. On je ženidbom s \"gospođa Lenom\" učvrstio rodbinske veze sa srpskom vladajućom dinastijom (njena majka Milica, knjeginja, bila je kći kralja Vukašina a Kraljević Marko, bio joj je ujak).
Dok se njen muž bavio državnim poslovima, Jelana se posvetila podizanju i vaspitavanju svoje dece. Živela je u sredini koja se po mnogo čemu razlikovala od njenog rodnog kraja. Gradsko stanovništvo Ulcinja i Bara, bilo je većinom katoličko i, ma koliko poslovenjeno, još mnogim svojim nitima vezano za romansko poreklo. Jelena je bila pokrovitelj i zaštitnik svih pravoslavnih crkava u svojoj državi...
Poraz očeve vojske na Kosovu i očeva pogibija, bili su prvi u nizu tragičnih događaja i nevolja koje će Jelenu pratiti čitavog života.
Veliku štetu, petrpela je vlastelinska porodica Balšić kad je Ðurađ II, prilikom nekih pregovora, pao u ruke Turaka i morao im za svoje oslobođenje ustupiti Skadar, Drivast i trg Sveti Srđ. Kasnije je oružjem vratio izgubljene teritorije, ali ih je ustupio Mletačkoj Republici za proviziju od hiljadu dukata godišnje.
Kad se razboleo, nije mu pomogla ni nega poznatog dubrovačkog lekara - umro je u aprilu 1403.
Jelena je pomišljala da se zamonaši, kao sto je to učinila njena majka kneginja Milica, posle Kosovskog boja, i, s još mnogo udovica, postala monahinja u manastiru Ljubostinji.
Ali, njen sin Balša III, bio je još maloletan i morala mu je pomoći u upravljanju državom.
Hroničar opisuje da je bila \"visoka stasa, tanka struka, mlečnobelog duguljastog obraza, zlatne kose, a povrh čela je nosila dijademu s mnogobrojnim brilijantima i safirima.\"
Kao glavni savetnik sinu, Jelena se beskrajnim žarom i energijom borila protiv Mlečana za očuvanje Zete...
Ponovo se udala 1411. za bosanskog vojvodu Sandalja Hranića, ranije najopsnijeg Balšinog protivnika. Imajući očuha kao moćnog zaštitnika, Balša III više nije molio Mlečane za milost već im je postavljao uslove...
Mlečani su 1420. zauzeli Budvu i još neke delove Zete. Usred tog neuspešnog ratovanja, pritisnut finansijskim teškoćama, Balša III je otišao u Srbiju da traži pomoć od svog ujaka, despota Stefana Lazarevića. Svestan da mu se približava kraj, preneo je na ujaka sva svoja prava smatrajući da će jedino on moći da se odupre mletačkom pritisku u Zetskom primorju. Umro je u Beogradu 28. aprila 1435, gde je i sahranjen.
Mlečani su odmah zauzeli sve zetske gradove, ali su se morali povući pred velikom despotovom vojskom. Zeta je ponovo ušla u sklop srpske države...
Jelena je ponovo postala udovica 1435. Uspomene iz mladosti, vezivale su je za opustele pravoslavne crkve rasute po obalama i ostrvima Skadarskog jezera. Na ostrvu Beška gorica, obnovila je zapuštenu crkvu svetog Ðorđa i blizu nje podigla crkvu svete Bogorodice, sa željom da u njoj bude sahranjena.
Ostarela supruga dvojice vladara, žena diplomata, sad više misli o vrednostima koje \"nisu od ovog sveta\".
Nikon Jerusalimac, Jelenin lični ispovednik, sastavio je za svoju gospodaricu \"Gorički zbornik\" (1441 - 1442). Taj značajan spomenik naše srednjovekovne kulture, pored ostalog, sadrži prepisku Jelene Balšić i monaha Nikona. Ta pisma jedne vladarke i jednog duhovnika predstavljaju književni izraz dva lica iz različitih slojeva, ali s istovetnim preokupacijama i estetskim doživljajima. Njeno poetsko pismo, ušlo je u mnoge antologije srednjovekovne srpske poezije...
Jelena Balšić je umrla 1443. i sahranjena u crkvi svete Bogorodice, na Beški...
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Priče iz srpske istorije
Čet Avg 13, 2009 12:05 am
Glorija iz Francenstala
Starije generacije Zemunaca koji su mladost vezali za polutamu prvih bioskopskih dvorana,zvuke klavira i pokretne slike sa belog platna sa postovanjem pominju ime jedne od najvecih zvezda nemog filma-Gloriju Svanson.
"Lepa i neodoljiva" bile su najcesce reakcije posle gledanja "Kraljice Keli","Zaze","Doba Ljubavi" i brojnih drugih filmova koji su Gloriju Svanson za sve vreme svrstali u najvece zvezde Holivuda.
Za mnoge njene obozavaoce a posebno za mladje generacije koje Gloriju pamte iz Vajlderovog "Bulevara sumraka",bice iznenadjenje da je filmska mega-zvezda rodjena u Zemunu u porodici mesara Jozefa Fefera iz Francenstala(danasnji Gornji grad)
Porodica Fefer(Pfefer) je poreklom iz Birligena,Nemacka,odakle su Anton(1790) i Johan Nepomuk(1779),sinovi Jozefa Fefera(1760-1818) dosli oko 1820. godine u Francenstal,gde je nesto ranije formirana formirana nemacka kolonija uglavnom poljoprivrednika.
Krajem XIX veka porodica Fefer je veoma razgranata i brojna.Jedan od njih Jozef Fefer je 1899. godine dobio cerku koja je nazvana Franciska Fefer.Majka joj je bila iz takopdje poznate familije Vilhelmovih.
Pred prvi svetski rat Jozef odlazi sa zenom u Ameriku sa namerom da se posle izvesnog vremena vrati,a cerku Francisku ostavljaju dedi poznatom ugostitelju Antonu Vilhelmu,koji je imao kafanu u danasnjoj Prvomajskoj ulici u zgradi gde je posle oslobodjenja bio bioskop "Sutjeska".
Opaka bolest odnosi gospodju Fefer i Jozef,ne zeleci da u tudjini bude sam odvodi Francisku sa sobom u Ameriku,gde je upisuje na filmske skole.
Zivot Franciske Fefer,koja uzima umetnicko ime Glorija Svanson slikovito je opisan u VajLderovom filmu "Bulevar sumraka".Uspon i dominacija u vreme nemog filma,gotovo zaborav u vreme zvucnog filma,buran zivot,5 brakova i velike ljubavi izmedju ostalog i sa Rudolfom Valentinom i Carli Caplinom ostavili su traga n aGloriji koja se u potpunosti povukla.
Umrla je 1983. godine u Holivudu.Interesantno je da podatak o mestu rodjenja Glorije Svanson ne postoji ni u jednoj enciklopediji ili nama dostupnoj literaturi osim u knjizi "Francstal 1816-1944,uspomene na Zemun i zavicaj na Dunavu". koju je u Salzburgu 1984. godine izdalo Udruzenje francstalske mesne opstine.
Jos jedan od Feferovih je veoma poznat Zemuncima ali u oblasti sporta.Naime,jedan od najboljih zemunskih boksera pred drugi svetski rat je bio Anton Fefer.
Posle drugog svetskog rata Francenstal je nestao,ali neki clanovi porodice Fefer i danas zive u Zemunu.
Andrija Janicijevic
Starije generacije Zemunaca koji su mladost vezali za polutamu prvih bioskopskih dvorana,zvuke klavira i pokretne slike sa belog platna sa postovanjem pominju ime jedne od najvecih zvezda nemog filma-Gloriju Svanson.
"Lepa i neodoljiva" bile su najcesce reakcije posle gledanja "Kraljice Keli","Zaze","Doba Ljubavi" i brojnih drugih filmova koji su Gloriju Svanson za sve vreme svrstali u najvece zvezde Holivuda.
Za mnoge njene obozavaoce a posebno za mladje generacije koje Gloriju pamte iz Vajlderovog "Bulevara sumraka",bice iznenadjenje da je filmska mega-zvezda rodjena u Zemunu u porodici mesara Jozefa Fefera iz Francenstala(danasnji Gornji grad)
Porodica Fefer(Pfefer) je poreklom iz Birligena,Nemacka,odakle su Anton(1790) i Johan Nepomuk(1779),sinovi Jozefa Fefera(1760-1818) dosli oko 1820. godine u Francenstal,gde je nesto ranije formirana formirana nemacka kolonija uglavnom poljoprivrednika.
Krajem XIX veka porodica Fefer je veoma razgranata i brojna.Jedan od njih Jozef Fefer je 1899. godine dobio cerku koja je nazvana Franciska Fefer.Majka joj je bila iz takopdje poznate familije Vilhelmovih.
Pred prvi svetski rat Jozef odlazi sa zenom u Ameriku sa namerom da se posle izvesnog vremena vrati,a cerku Francisku ostavljaju dedi poznatom ugostitelju Antonu Vilhelmu,koji je imao kafanu u danasnjoj Prvomajskoj ulici u zgradi gde je posle oslobodjenja bio bioskop "Sutjeska".
Opaka bolest odnosi gospodju Fefer i Jozef,ne zeleci da u tudjini bude sam odvodi Francisku sa sobom u Ameriku,gde je upisuje na filmske skole.
Zivot Franciske Fefer,koja uzima umetnicko ime Glorija Svanson slikovito je opisan u VajLderovom filmu "Bulevar sumraka".Uspon i dominacija u vreme nemog filma,gotovo zaborav u vreme zvucnog filma,buran zivot,5 brakova i velike ljubavi izmedju ostalog i sa Rudolfom Valentinom i Carli Caplinom ostavili su traga n aGloriji koja se u potpunosti povukla.
Umrla je 1983. godine u Holivudu.Interesantno je da podatak o mestu rodjenja Glorije Svanson ne postoji ni u jednoj enciklopediji ili nama dostupnoj literaturi osim u knjizi "Francstal 1816-1944,uspomene na Zemun i zavicaj na Dunavu". koju je u Salzburgu 1984. godine izdalo Udruzenje francstalske mesne opstine.
Jos jedan od Feferovih je veoma poznat Zemuncima ali u oblasti sporta.Naime,jedan od najboljih zemunskih boksera pred drugi svetski rat je bio Anton Fefer.
Posle drugog svetskog rata Francenstal je nestao,ali neki clanovi porodice Fefer i danas zive u Zemunu.
Andrija Janicijevic
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Priče iz srpske istorije
Čet Avg 13, 2009 12:09 am
Zemunska zastava
Pre petnaestak godina,sasvim iznenada,pocelo je medju Zemuncima da se prica kako je Zemun nekada imao zastavu i kako bi trebalo opet da je dobije. Cak se,sa puno sigurnosti,tvrdilo kako je ta nekadasnja zemunska zastava bila zuto-plava,uz objasnjenje da zuta-gornja povrsina zastave,simbolizuje zitna polja Srema,a plava-donja povrsina,vode Dunava
.Vrlo brzo ovo je prihvaceno u odredjenim zemunskim krugovima,pa su cak u vreme pojedinih manifestacija,posebno onih u organizaciji zemunske opstine i Turistickog drustva Zemun,isticani zuto-plavi stegovi.Na srecu ova euforija nije dugo trajala,jedva dve ili tri godine,pa je "zemunska" zastava pala u zaborav.Ipak,i danas tu i tamo,cuje se pitanje medju Zemuncima da li njihov grad ima zastavu,pa cemo,stoga,pokusati ovo pitanje da rascistimo.
Nije poznato ko je,pocetkom osamdesetih godina,prvi izneo tezu o zuto-plavoj zastavi kao tradicionalno zemunskoj,ali po svemu sudeci,u pitanju je bio neko blizak vatrogasnom drustvu.
To zakljucujemo po tome sto su u tada vodjenim diskusijama na tu temu,kao dokaz uvek uzimane zuto-plave lente na nekoliko sacuvanih starih vatrogasnih medalja iz perioda od pre prvog svetskog rata. Kada je lansirana prica o zemunskoj zastavi,cesto je isticano kako su zuto-plave boje na vatrogasnim lentama zapravo boje Zemuna i da su se zbog toga tu nasle.
U zelji da to proveri,autor ovih redova se svojski potrudio pronadje jos neki dokaz koji bi tome isao u prilog,ali bez uspeha.Zapravo,u prilog tvrdnji zuto-plavim bojama Zemuna mogla bi da ide jos samo jedna znacka zemunskog "Gowerbe gesangsverein"(Zanatskog pevackog drustva),kojeg su osnovali francenstalski Nemci.Sastavni deo te znacke,izdate pre prvog svetskog rata,je i lenta zuto-plave boje,cija se oba kraja zavrsavaju metalnim aplikacijama. Naravno,ni lente na vatrogasnim medaljama,ni lenta na znacki pevackog drustva ne mogu se uzeti kao pouzdani dokazi o postojanju zastave Zemuna zuto-plave boje.Dobrovoljno vatrogasno drustvo,je istina,od prvog dana rada imalo,pa i danas ima ogroman znacaj u zivotu grada,a Zemunci su prema njemu uvek imali poseban odnos,bas kao i clanovi drustva prema Zemunu,ali ne sme se zaboraviti da Zemun nikada nije bio,na primer,neko slovenacko selo,gde su vatrogasna druzina i kuglaski klub centri sveta.U Zemunu je bilo i mnogo drugih udruzenja, od kulturnih do sportskih,pa ne vidimo neki poseban razlog da samo vatrogasci isticu gradske boje.Pre ce biti da su zuti i plavi elementi na vatrogasnim lentama simbolizovali vatru(koja se ponekad u heraldici i zutom bojom oznacava) i vodu, pogotovo sto bi kombinacija crvene(kojom se vatra ipak cesce oznacava) i plave boje mogla da asocira na neko nacionalno obelezje,cega su se zemunski vatrogasci,kod kojih je oduvek bila jako izrazena nacionalna i verska tolerancija, dobor cuvali.
Jos manje je verovatno da je lenta na znacki pevackog drustva zemunskih zanatlija-Nemaca predstavljala boje grada:u pitanju je bilo samo jedno malo i relativno beznacajno udruzenje koje je okupljalo samo manji deo jedne profesije i jednog naroda u visenacionalnom Zemunu,ciji reprezent ni u kom slucaju nije moglo predstavljati.Vise je,cak,verovatno da su boje na lenti uzete sa stega pokrajine Donja Austrija(Niedereroesterreich) koji se sastoji od dva horizontalna polja-gornjeg plavog i donjeg zutog,jer je u to vreme deo zemunskih zanatlija nemackog porekla poticao upravo iz te pokrajine.Kako su lente na znackama iz otprilike istog perioda Srpske pravoslavne zanatlijske pevacke zadruge i Hrvatskog pevackog drustva "Odjek" date u bojama srpske,odnosno hrvatske trobojke,nije iskljuceno da su i zemunski Nemci na lenti znacke svog pevackog drustva predstavili zastavu austrijske pokrajine.
Osim gore navedena dva primera,nijedan drugi pisani dokument,fotografija ili bilo sta drugo ne potvrdjuje tvrdnju da je Zemun ikada imao zastavu.Gradska zastava se apsolutno nigde ne pominje,niti u sluzbenim aktima,niti u naucno-istorijskim istrazivanjima o proslosti Zemuna.Uostalom,ni u proslosti,a ni danas,nije ni uobicajeno da neki grad ima svoju zastavu,pa je tako ni Zemun,po svemu sudeci, nije imao. Naravno,to ne znaci da ne bi mogao da je ima.Mislimo cak da bi bilo i zanimljivo da se usvoji neki izgled zemuske zastave koja bi se isticala prilikom manifestacija i proslava cisto lokalnog karaktera,bila izvesana na opstinskoj zgradi,kuli itd. Ali u svakom slucaju,ta eventualna zastava,ne bi trebalo da se predstavlja kao "istorijska" zemunska,vec bi moralo da bude naglaseno da se usvaja kao novo obelezje Zemuna odredjene namene.
Branko Najhold
Pre petnaestak godina,sasvim iznenada,pocelo je medju Zemuncima da se prica kako je Zemun nekada imao zastavu i kako bi trebalo opet da je dobije. Cak se,sa puno sigurnosti,tvrdilo kako je ta nekadasnja zemunska zastava bila zuto-plava,uz objasnjenje da zuta-gornja povrsina zastave,simbolizuje zitna polja Srema,a plava-donja povrsina,vode Dunava
.Vrlo brzo ovo je prihvaceno u odredjenim zemunskim krugovima,pa su cak u vreme pojedinih manifestacija,posebno onih u organizaciji zemunske opstine i Turistickog drustva Zemun,isticani zuto-plavi stegovi.Na srecu ova euforija nije dugo trajala,jedva dve ili tri godine,pa je "zemunska" zastava pala u zaborav.Ipak,i danas tu i tamo,cuje se pitanje medju Zemuncima da li njihov grad ima zastavu,pa cemo,stoga,pokusati ovo pitanje da rascistimo.
Nije poznato ko je,pocetkom osamdesetih godina,prvi izneo tezu o zuto-plavoj zastavi kao tradicionalno zemunskoj,ali po svemu sudeci,u pitanju je bio neko blizak vatrogasnom drustvu.
To zakljucujemo po tome sto su u tada vodjenim diskusijama na tu temu,kao dokaz uvek uzimane zuto-plave lente na nekoliko sacuvanih starih vatrogasnih medalja iz perioda od pre prvog svetskog rata. Kada je lansirana prica o zemunskoj zastavi,cesto je isticano kako su zuto-plave boje na vatrogasnim lentama zapravo boje Zemuna i da su se zbog toga tu nasle.
U zelji da to proveri,autor ovih redova se svojski potrudio pronadje jos neki dokaz koji bi tome isao u prilog,ali bez uspeha.Zapravo,u prilog tvrdnji zuto-plavim bojama Zemuna mogla bi da ide jos samo jedna znacka zemunskog "Gowerbe gesangsverein"(Zanatskog pevackog drustva),kojeg su osnovali francenstalski Nemci.Sastavni deo te znacke,izdate pre prvog svetskog rata,je i lenta zuto-plave boje,cija se oba kraja zavrsavaju metalnim aplikacijama. Naravno,ni lente na vatrogasnim medaljama,ni lenta na znacki pevackog drustva ne mogu se uzeti kao pouzdani dokazi o postojanju zastave Zemuna zuto-plave boje.Dobrovoljno vatrogasno drustvo,je istina,od prvog dana rada imalo,pa i danas ima ogroman znacaj u zivotu grada,a Zemunci su prema njemu uvek imali poseban odnos,bas kao i clanovi drustva prema Zemunu,ali ne sme se zaboraviti da Zemun nikada nije bio,na primer,neko slovenacko selo,gde su vatrogasna druzina i kuglaski klub centri sveta.U Zemunu je bilo i mnogo drugih udruzenja, od kulturnih do sportskih,pa ne vidimo neki poseban razlog da samo vatrogasci isticu gradske boje.Pre ce biti da su zuti i plavi elementi na vatrogasnim lentama simbolizovali vatru(koja se ponekad u heraldici i zutom bojom oznacava) i vodu, pogotovo sto bi kombinacija crvene(kojom se vatra ipak cesce oznacava) i plave boje mogla da asocira na neko nacionalno obelezje,cega su se zemunski vatrogasci,kod kojih je oduvek bila jako izrazena nacionalna i verska tolerancija, dobor cuvali.
Jos manje je verovatno da je lenta na znacki pevackog drustva zemunskih zanatlija-Nemaca predstavljala boje grada:u pitanju je bilo samo jedno malo i relativno beznacajno udruzenje koje je okupljalo samo manji deo jedne profesije i jednog naroda u visenacionalnom Zemunu,ciji reprezent ni u kom slucaju nije moglo predstavljati.Vise je,cak,verovatno da su boje na lenti uzete sa stega pokrajine Donja Austrija(Niedereroesterreich) koji se sastoji od dva horizontalna polja-gornjeg plavog i donjeg zutog,jer je u to vreme deo zemunskih zanatlija nemackog porekla poticao upravo iz te pokrajine.Kako su lente na znackama iz otprilike istog perioda Srpske pravoslavne zanatlijske pevacke zadruge i Hrvatskog pevackog drustva "Odjek" date u bojama srpske,odnosno hrvatske trobojke,nije iskljuceno da su i zemunski Nemci na lenti znacke svog pevackog drustva predstavili zastavu austrijske pokrajine.
Osim gore navedena dva primera,nijedan drugi pisani dokument,fotografija ili bilo sta drugo ne potvrdjuje tvrdnju da je Zemun ikada imao zastavu.Gradska zastava se apsolutno nigde ne pominje,niti u sluzbenim aktima,niti u naucno-istorijskim istrazivanjima o proslosti Zemuna.Uostalom,ni u proslosti,a ni danas,nije ni uobicajeno da neki grad ima svoju zastavu,pa je tako ni Zemun,po svemu sudeci, nije imao. Naravno,to ne znaci da ne bi mogao da je ima.Mislimo cak da bi bilo i zanimljivo da se usvoji neki izgled zemuske zastave koja bi se isticala prilikom manifestacija i proslava cisto lokalnog karaktera,bila izvesana na opstinskoj zgradi,kuli itd. Ali u svakom slucaju,ta eventualna zastava,ne bi trebalo da se predstavlja kao "istorijska" zemunska,vec bi moralo da bude naglaseno da se usvaja kao novo obelezje Zemuna odredjene namene.
Branko Najhold
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Priče iz srpske istorije
Čet Avg 13, 2009 12:10 am
Jedna crtica iz proslosti zemunskih vatrogasaca[b]
Zemun u vremenu dvadesetih godina,neposredno po zavrsetku prvog svetskog rata,polako je dobijao svoj stari sjaj.Izlozi trgovackih radnji ponovo su bili puni razne robe,koja je stizala iz svih krajeva. Fasade zgrada,zapustene u godinama rata,narocito u centru grada uredjivale su se,krecile i obnavljale.Pojam "centra grada" podrazumevao je u ono vreme prostor od "Muhara" do Komande mesta(danasnjeg dela Komande vazduhoplovstva) u jednom pravcu,a u drugom od Bolnice milosrdnih sestara,do obale Dunava.
U ovom delu grada,svojom arhitekturom dominirala je zgrada na uglu Ulice kralja Petra (danas Glavna) i Gospodske,a koja se vodila pod brojem 24 Ulice kralja Petra.Bila je to zgrada u vlasnistvu Nede Nikolic, a Zemunci su je znali pod imenom "Nedinicina kuca".U prizemlju zgrade bilo je vise trgovackih radnji,a na prvom spratu je bilo lepo opremljenih stanova do kojih se dolazilo sirokim mermernim stepenistem iz ulaza koji je u Ulici kralja Petra.
U ranim jutarnjim casovima 11. maja 1921. godine izbio je na tavanu zgrade pozar.Verovatno je usled neispravnog dimnjaka tinjao cele noci i zahvatio grede na tavanu .Nastala je opsta pometnja u zgradi.Pozvani su zemunski vatrogasci,koji su vrlo brzo stigli sa svim raspolozivim snagama,a akcijom je rukovodio zapovednik Josip Hofmajster.U pomoc su pristigli i vatrogasci iz Dobrovoljnog vatrogasnog drustva Novi grad ("Francstal").
Dok su se vatrogasci borili sa pomahnitalom vatrom na krovu i sprecavali da se pozar prenese na susedne zgrade u Ulici kralja Petra i Gospodskoj brojni gradjani su pohrlili da spasavaju robu iz radnji u prizemlju,iz magacina u dvoristu i stvari iz stanova.Momci iz susednog hotela "Grand" pohrlili su u pomoc medju prvima.Kelneri i osoblje iz kuhinje hotela iznosili su stvari iz stanova na spratu u cilju spasavanja od vatrene stihije. U tom poslu kojije bio podstican varnicama,dimom i plamenom,naravno i opstom pometnjom usled siline pozara,mnogi su poceli pojedine stvari nepotrebno bacati sa prozora na spratu. Neko je pri tom rekao da treba spasavati klavir gospdje Nede.Mada je takvo spasavanje komandujuci na pozaru prekidao,jer je ometalo akcije vatrogasaca glas Hofmajstera nije se mogao u opstem zagoru cuti.Osoblje iz hotela "Grand" guralo je klavir prema vratima koja su bila zakrcena,pa kako nisu mogli kroz vrata da ga iznesu,htedose da ga izbace kroz prozor.Ali klavir srecom nije mogao da se provuce ni kroz jedan prozor pa je ostao na spratu. Istina sav poliven garavom vodom i pun pepla i cadji,ali ostade citav.
Gasenje pozara je trajalo ceo dan.Voda upotrebljena za gasenje formalno je unistila sve ono sto je ostalo u stanovima i u trgovinama u prizemlju.Dugo je tinjala vatra na tavanu i u delovima sprata na koji se prenela,te su vatrogasci Centrale (kako su se zvali pripadnici centale jedinice "Matica") ostali da dezuraju na zgaristu sve do veceri sledeg dana.
Gasenje pozara,slaba organizacija i velika pometnja koja je izazvana ucescem gradjana u "spasavanju" bilo je predmet zucne rasprave na vandrednoj skupstini Drustva kojaj je zakazana nekoliko dana kasnije-vec 16. maja 1921. godine. Ali ovaj dogadjaj je imao znacajnog uticaja i na promenu odnosa Gradskog poglavarstva Zemuna koji je dodelio za tu godinu rada Drustvu dotaciju od 71.500 dinara,a ministarstvo za socijalnu politiku centralnom vatrogasnom drustvu iznos od 25.000 a vatrogasnom drustvu Novi grad 5.000 dinara.
Tako je intervencija zemunskih vatrogasaca na Nedinicinoj kuci pomogla poboljsanju materijalnog stanja Drustva,a klavir spasen od pada sa sprata. A pozari u ovoj zgradi ponovili su se 1962. i 1995. godine,skoro na istom mestu,na tavanu,ali srecom bez onakve pometnje kao 1921. godine
Djordje Acimovic
Zemun u vremenu dvadesetih godina,neposredno po zavrsetku prvog svetskog rata,polako je dobijao svoj stari sjaj.Izlozi trgovackih radnji ponovo su bili puni razne robe,koja je stizala iz svih krajeva. Fasade zgrada,zapustene u godinama rata,narocito u centru grada uredjivale su se,krecile i obnavljale.Pojam "centra grada" podrazumevao je u ono vreme prostor od "Muhara" do Komande mesta(danasnjeg dela Komande vazduhoplovstva) u jednom pravcu,a u drugom od Bolnice milosrdnih sestara,do obale Dunava.
U ovom delu grada,svojom arhitekturom dominirala je zgrada na uglu Ulice kralja Petra (danas Glavna) i Gospodske,a koja se vodila pod brojem 24 Ulice kralja Petra.Bila je to zgrada u vlasnistvu Nede Nikolic, a Zemunci su je znali pod imenom "Nedinicina kuca".U prizemlju zgrade bilo je vise trgovackih radnji,a na prvom spratu je bilo lepo opremljenih stanova do kojih se dolazilo sirokim mermernim stepenistem iz ulaza koji je u Ulici kralja Petra.
U ranim jutarnjim casovima 11. maja 1921. godine izbio je na tavanu zgrade pozar.Verovatno je usled neispravnog dimnjaka tinjao cele noci i zahvatio grede na tavanu .Nastala je opsta pometnja u zgradi.Pozvani su zemunski vatrogasci,koji su vrlo brzo stigli sa svim raspolozivim snagama,a akcijom je rukovodio zapovednik Josip Hofmajster.U pomoc su pristigli i vatrogasci iz Dobrovoljnog vatrogasnog drustva Novi grad ("Francstal").
Dok su se vatrogasci borili sa pomahnitalom vatrom na krovu i sprecavali da se pozar prenese na susedne zgrade u Ulici kralja Petra i Gospodskoj brojni gradjani su pohrlili da spasavaju robu iz radnji u prizemlju,iz magacina u dvoristu i stvari iz stanova.Momci iz susednog hotela "Grand" pohrlili su u pomoc medju prvima.Kelneri i osoblje iz kuhinje hotela iznosili su stvari iz stanova na spratu u cilju spasavanja od vatrene stihije. U tom poslu kojije bio podstican varnicama,dimom i plamenom,naravno i opstom pometnjom usled siline pozara,mnogi su poceli pojedine stvari nepotrebno bacati sa prozora na spratu. Neko je pri tom rekao da treba spasavati klavir gospdje Nede.Mada je takvo spasavanje komandujuci na pozaru prekidao,jer je ometalo akcije vatrogasaca glas Hofmajstera nije se mogao u opstem zagoru cuti.Osoblje iz hotela "Grand" guralo je klavir prema vratima koja su bila zakrcena,pa kako nisu mogli kroz vrata da ga iznesu,htedose da ga izbace kroz prozor.Ali klavir srecom nije mogao da se provuce ni kroz jedan prozor pa je ostao na spratu. Istina sav poliven garavom vodom i pun pepla i cadji,ali ostade citav.
Gasenje pozara je trajalo ceo dan.Voda upotrebljena za gasenje formalno je unistila sve ono sto je ostalo u stanovima i u trgovinama u prizemlju.Dugo je tinjala vatra na tavanu i u delovima sprata na koji se prenela,te su vatrogasci Centrale (kako su se zvali pripadnici centale jedinice "Matica") ostali da dezuraju na zgaristu sve do veceri sledeg dana.
Gasenje pozara,slaba organizacija i velika pometnja koja je izazvana ucescem gradjana u "spasavanju" bilo je predmet zucne rasprave na vandrednoj skupstini Drustva kojaj je zakazana nekoliko dana kasnije-vec 16. maja 1921. godine. Ali ovaj dogadjaj je imao znacajnog uticaja i na promenu odnosa Gradskog poglavarstva Zemuna koji je dodelio za tu godinu rada Drustvu dotaciju od 71.500 dinara,a ministarstvo za socijalnu politiku centralnom vatrogasnom drustvu iznos od 25.000 a vatrogasnom drustvu Novi grad 5.000 dinara.
Tako je intervencija zemunskih vatrogasaca na Nedinicinoj kuci pomogla poboljsanju materijalnog stanja Drustva,a klavir spasen od pada sa sprata. A pozari u ovoj zgradi ponovili su se 1962. i 1995. godine,skoro na istom mestu,na tavanu,ali srecom bez onakve pometnje kao 1921. godine
Djordje Acimovic
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Priče iz srpske istorije
Čet Avg 13, 2009 12:12 am
Najstariji likovni prikaz Zemuna
U antici je Zemun,tadasnji Taurunum,oznacen na nekoliko geografskih karata,od kojih su najznacajnije ona koju je izradio Klaudije Ptolomej sredinom II veka (zanimljivo je da je na njoj kao ime grada navedeno "Taurunum",sto je najverovatnije posledica omaske),zatim takozvana Tabula Peutingeriana,rimska vojnoputna karta iz IV veka (tu je grad imenovan "Tauruno") i Teodosijeva tabla,takodje iz IV veka.
Dugo vremena posle antike nemamo gotovo nikakvih pomena Zemuna, ciji se naziv ponovo javlja cesce tek od XI veka.U XV veku Zemun je predstavljen i na nekoliko znacajnih geografskih karata. U nacionalnoj biblioteci u Parizu cuva se jedinstveni primerak karte italijanskog porekla iz sredine XV veka,neka vrsta "tabular pictar",na kojoj su prikazane sve tvrdjave Balkana i susednih oblasti,medju njima i Zemun.Na karti sveta "Il Mappamondo" italijanskog geografa fra Maura, radjenoj od 1447. do 1459. godine ucrtan je i grad Xemila,najverovatnije Zemun.Firentinski kartograf FRancesko Roseli,koji je od 1476. do 1484. godine boravio na dvoru ugarskog vladara Matije Korvina,na svojoj karti Balkanskog poluostrva iz oko 1480. godine ucrtao je i Zemun pod tim imenom i oznacio ga crtezom male tvrdjave. To bi bila najznacajnija kartografska predstavljanja Zemuna od vremena antike,a prikazi ovog grada u kasnijim periodima su redovna pojava.
Do skora se medjutim smatralo da prvi likovni prikaz Zemuna potice tek s pocetka XVII veka,odnosno iz 1608. godine kada je nastao cuveni akvarel Maksimilijana Prandstetera sa predstavom turskog Zemuna. Tek posle drugog svetskog rata,sezdesetih godina,istrazivanja naseg poznatog naucnika Glise Elezovica u turskim arhivama obelodanili su da je najstariji likovni prikaz Zemuna mnogo stariji i da potice s pocetka XVI veka.
U pitanju je jedna turska slika radjena na svili,na kojoj su prikazani Beograd i okolne tvrdjave,medju njima i Zemun.Mada nevesto radjena slika je izvanredno realna i predstavlja likovni izvor od prvorazredne vaznosti.Po svemu sudeci sluzila je kao plan prilikom jednog od turskih pohoda na Beograd,a u prilog takvoj tvrdnji idu i propratni tekstovi na slici.
Ovaj dragoceni spomenik,na zalost,nije datiran,pa su mnogi naucnici izneli razlicita misljenja o godini u kojoj je nastao,ali je najverovatnije u pravu Glisa Elezovic kad kaze da se u zapisima na slici "govori u proslosti o dogadjajima iz 1456. godine,pa ne moze biti sumnje da slika predstavlja Beograd u vreme turskog napada 1521. godine".Kao sto je poznato,tom prilikom Turci su zauzeli Zemun i Beograd,a Zemun su,sa jednim kracim prekidom,drzali sve do 1717. godine.
Na turskoj slici o kojoj je rec zemunsku tvrdjavu cine dva zidna pojasa poligonalne trase sa 17 kula.Prostor izmedju spoljnjeg i unutrasnjeg bedema pregradjen je zidovima da bi se ogranicio prodor neprijatelja u slucaju upada, a na tim pregradnim zidovima vide se vrata za komuniciranje branilaca. Na jednom delu spoljnjeg zida naslikan je rov.Slika pokazuje dva topa,po svoj prilici turska,koji dejstvuju na tvrdjavu iz pravca zapada,a tvrdjavski topovi su okrenuti ka njima i takodje predstavljeni u dejstvu.Ispod zemunske tvrdjave su naslikana tri mala ostrva,a na jednom od njih je i neka vrsta malog utvrdjenja koje dejstvuje protiv turske recne flote.Nesto dalje uz Dunav predstavljena je borba na vodi i to iskljucivo brodskom artiljerijom.Ispod bedema pored drveca,nalazi se turski tekst koji obelezava baste i vinograde oko Zemuna: "Zeminun dayresindan vaki olan bagin ve bahcalare isaret dur".Ispod severnog bedema pise "Zemun kalasi bu dur"(Ovo je grad Zemun),a ispod ovoga natpisa ispod zgrada u sredini varosi je danas dosta ostecen natpis od koga se moze procitati samo "Goze banost......"(Gospodje....) i cije znacenje nije jasno. Ispod leve ugaone kule spoljnjeg bedema pise "Zemun kalasi cunudi"(Vojska grada Zemuna).Na praznom polju ispod basta,iznad kojih su kuce sa leve strane tvrdjave Zemun,je duzi natpis koji objasnjava da su to kuce na "sremskoj adi", izmedju Dunava i Save.
Ovako utvrdjen Zemun,kakav je prikazan na turskoj slici,u ciju vernost i autenticnost ne treba sumnjat i , nastao je po svemu sudeci za vreme vladavine Matije Korvina,u drugoj polovini XV veka kada je juzna granica Ugarske u celosti snazno utvrdjena.Podaci o tom dobu su oskudni,a zahvaljujuci sacuvanoj slici na svili koja je Turcima sluzila pre svega u vojne svrhe mozemo sa mnogo realnosti predstaviti izgled Zemuna na prelomu dva izuzetno bitna perioda u istoriji grada.
Branko Najhold
U antici je Zemun,tadasnji Taurunum,oznacen na nekoliko geografskih karata,od kojih su najznacajnije ona koju je izradio Klaudije Ptolomej sredinom II veka (zanimljivo je da je na njoj kao ime grada navedeno "Taurunum",sto je najverovatnije posledica omaske),zatim takozvana Tabula Peutingeriana,rimska vojnoputna karta iz IV veka (tu je grad imenovan "Tauruno") i Teodosijeva tabla,takodje iz IV veka.
Dugo vremena posle antike nemamo gotovo nikakvih pomena Zemuna, ciji se naziv ponovo javlja cesce tek od XI veka.U XV veku Zemun je predstavljen i na nekoliko znacajnih geografskih karata. U nacionalnoj biblioteci u Parizu cuva se jedinstveni primerak karte italijanskog porekla iz sredine XV veka,neka vrsta "tabular pictar",na kojoj su prikazane sve tvrdjave Balkana i susednih oblasti,medju njima i Zemun.Na karti sveta "Il Mappamondo" italijanskog geografa fra Maura, radjenoj od 1447. do 1459. godine ucrtan je i grad Xemila,najverovatnije Zemun.Firentinski kartograf FRancesko Roseli,koji je od 1476. do 1484. godine boravio na dvoru ugarskog vladara Matije Korvina,na svojoj karti Balkanskog poluostrva iz oko 1480. godine ucrtao je i Zemun pod tim imenom i oznacio ga crtezom male tvrdjave. To bi bila najznacajnija kartografska predstavljanja Zemuna od vremena antike,a prikazi ovog grada u kasnijim periodima su redovna pojava.
Do skora se medjutim smatralo da prvi likovni prikaz Zemuna potice tek s pocetka XVII veka,odnosno iz 1608. godine kada je nastao cuveni akvarel Maksimilijana Prandstetera sa predstavom turskog Zemuna. Tek posle drugog svetskog rata,sezdesetih godina,istrazivanja naseg poznatog naucnika Glise Elezovica u turskim arhivama obelodanili su da je najstariji likovni prikaz Zemuna mnogo stariji i da potice s pocetka XVI veka.
U pitanju je jedna turska slika radjena na svili,na kojoj su prikazani Beograd i okolne tvrdjave,medju njima i Zemun.Mada nevesto radjena slika je izvanredno realna i predstavlja likovni izvor od prvorazredne vaznosti.Po svemu sudeci sluzila je kao plan prilikom jednog od turskih pohoda na Beograd,a u prilog takvoj tvrdnji idu i propratni tekstovi na slici.
Ovaj dragoceni spomenik,na zalost,nije datiran,pa su mnogi naucnici izneli razlicita misljenja o godini u kojoj je nastao,ali je najverovatnije u pravu Glisa Elezovic kad kaze da se u zapisima na slici "govori u proslosti o dogadjajima iz 1456. godine,pa ne moze biti sumnje da slika predstavlja Beograd u vreme turskog napada 1521. godine".Kao sto je poznato,tom prilikom Turci su zauzeli Zemun i Beograd,a Zemun su,sa jednim kracim prekidom,drzali sve do 1717. godine.
Na turskoj slici o kojoj je rec zemunsku tvrdjavu cine dva zidna pojasa poligonalne trase sa 17 kula.Prostor izmedju spoljnjeg i unutrasnjeg bedema pregradjen je zidovima da bi se ogranicio prodor neprijatelja u slucaju upada, a na tim pregradnim zidovima vide se vrata za komuniciranje branilaca. Na jednom delu spoljnjeg zida naslikan je rov.Slika pokazuje dva topa,po svoj prilici turska,koji dejstvuju na tvrdjavu iz pravca zapada,a tvrdjavski topovi su okrenuti ka njima i takodje predstavljeni u dejstvu.Ispod zemunske tvrdjave su naslikana tri mala ostrva,a na jednom od njih je i neka vrsta malog utvrdjenja koje dejstvuje protiv turske recne flote.Nesto dalje uz Dunav predstavljena je borba na vodi i to iskljucivo brodskom artiljerijom.Ispod bedema pored drveca,nalazi se turski tekst koji obelezava baste i vinograde oko Zemuna: "Zeminun dayresindan vaki olan bagin ve bahcalare isaret dur".Ispod severnog bedema pise "Zemun kalasi bu dur"(Ovo je grad Zemun),a ispod ovoga natpisa ispod zgrada u sredini varosi je danas dosta ostecen natpis od koga se moze procitati samo "Goze banost......"(Gospodje....) i cije znacenje nije jasno. Ispod leve ugaone kule spoljnjeg bedema pise "Zemun kalasi cunudi"(Vojska grada Zemuna).Na praznom polju ispod basta,iznad kojih su kuce sa leve strane tvrdjave Zemun,je duzi natpis koji objasnjava da su to kuce na "sremskoj adi", izmedju Dunava i Save.
Ovako utvrdjen Zemun,kakav je prikazan na turskoj slici,u ciju vernost i autenticnost ne treba sumnjat i , nastao je po svemu sudeci za vreme vladavine Matije Korvina,u drugoj polovini XV veka kada je juzna granica Ugarske u celosti snazno utvrdjena.Podaci o tom dobu su oskudni,a zahvaljujuci sacuvanoj slici na svili koja je Turcima sluzila pre svega u vojne svrhe mozemo sa mnogo realnosti predstaviti izgled Zemuna na prelomu dva izuzetno bitna perioda u istoriji grada.
Branko Najhold
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Priče iz srpske istorije
Čet Avg 13, 2009 12:16 am
Jedan osvrt na rad Srpske zanatlijske pevacke i prosvetne zadruge iz 1931. godine
U Etnoloskom odeljenju-odseku za etnomuzikologiju,Muzeja Vojvodine u Novom Sadu,cuva se raznovrsna dokumentacija o Srpskoj zanatlijskoj pevackoj i prosvetnoj zadruzi.U jednom od tekstova zapisano je sledece: "Devedesetih godina prosloga veka bili su Srbi zanatlije u Zemunu u velikom broju i dobro situirani.Odlikovali su se patriotskim osecanjima i rado pomagali svaku nacionalnu i kulturnu i humanu potrebu".
U drugom jednom tekstu,nepotpisanom stoji:"Srpska zanatlijska pevacka i prosvetna zadruga u Zemunu osnovana je 1890. godine od Srba zanatlija kao humana ustanova za sirenje nacionalne kulture i izobrazbu zanatskog staleza.
U to vreme zanatlije Zemuna su postizale velike uspehe i proslavili se u svojim zanatima,sticuci i svoj gradjanski ugled.Majstori su ucestvovali u svim drustvenim zbivanjima i predstavljali osnov za sve drustvene organizacije grada....ekonemski ojacani i medjusobno povezani,zanatlije su trazile nesto svoje,centar koji ce okupljati i prosvecivati mlade o kojima se mnogo mislilo. Osnivac zadruge je bio Veljko Petrovic-Baba, zemunski ucitelj,muzicki obrazovan inace blizak svim zanatlijama po svom ucescu u javnom zivotu...."
Prvobitno ime zadruge je bilo "Majistorska zadruga".Osnovan je muski pevacki hor i dramska sekcija od 30 clanova.Predsednik i horovodja je bio gospodin Petrovic.Pored njega pominju se i drugi ugledni gradjani Zemuna:"Veljko Radosavljevic,cimerman;Paja Cutukovic,stolar;Sava Cokrljan,Kosta Azucki,papudzija;Nikola Jovanovic-Cukin, zidar;Djoka Stojkovic,obucar;Pera Atanackovic,ribar;Paja Jovanovic,zidar;Stevan Despot,opancar;Aca i Laza Beric,cizmari;Mika Jovanovic,krojac;Dusan Pavlovic, kafedzija;Djordje-Djoka Acimovic,berberin;Jovan Djordjevic,sekiras;Djoka Ninkovic, Marko Stefanovic,cizmar;Lazar i Milan Popovic,abadzije.
Zadruga je radila sve do 1896. godine.Nastao je jedan kraci prekid u njenom radu a obnovljena je 8. maja 1898. godine.Hor je postao mesovit a ime zadruge se menja u Srpska zanatlijska pevacka i prosvetna zadruga.Pod tim nazivom radila je sve do 1931. Prvog svetskog rata.
Momenat sa svecanog osvecenja Zadruzne zastave 20. avgusta 1931. godine
Svoju prvu drustvenu zastavu Zadruga je posvetila 1904. godine. Kuma zastavi je bila g-dja Leposava Azucki(kasnije preudata za gospodina Mladena Pilica).....Zastava je unistena za vreme Prvog svetskog rata.Na reosnivackoj skupstini,nakon zavrsetka rata,odrzanoj 9. marta 1919. godine u Pevackoj skoli kod Sv.Bogorodicine crkve,arhivar je izvestio Skupstinu da je ".....nasa(zadruzna)ponosna zastava odnesena i da je ostala samo stangla sa spomen klincima i orman od zastave...".Takodje,arhivar je tada izvestio o nestanku drustvenog pecata(stambilja),vaznijih knjiga sa zapisnicima,"pa cak nema i zadruzne harmonije..."
Vesna Acimovic-Marjanovic
U Etnoloskom odeljenju-odseku za etnomuzikologiju,Muzeja Vojvodine u Novom Sadu,cuva se raznovrsna dokumentacija o Srpskoj zanatlijskoj pevackoj i prosvetnoj zadruzi.U jednom od tekstova zapisano je sledece: "Devedesetih godina prosloga veka bili su Srbi zanatlije u Zemunu u velikom broju i dobro situirani.Odlikovali su se patriotskim osecanjima i rado pomagali svaku nacionalnu i kulturnu i humanu potrebu".
U drugom jednom tekstu,nepotpisanom stoji:"Srpska zanatlijska pevacka i prosvetna zadruga u Zemunu osnovana je 1890. godine od Srba zanatlija kao humana ustanova za sirenje nacionalne kulture i izobrazbu zanatskog staleza.
U to vreme zanatlije Zemuna su postizale velike uspehe i proslavili se u svojim zanatima,sticuci i svoj gradjanski ugled.Majstori su ucestvovali u svim drustvenim zbivanjima i predstavljali osnov za sve drustvene organizacije grada....ekonemski ojacani i medjusobno povezani,zanatlije su trazile nesto svoje,centar koji ce okupljati i prosvecivati mlade o kojima se mnogo mislilo. Osnivac zadruge je bio Veljko Petrovic-Baba, zemunski ucitelj,muzicki obrazovan inace blizak svim zanatlijama po svom ucescu u javnom zivotu...."
Prvobitno ime zadruge je bilo "Majistorska zadruga".Osnovan je muski pevacki hor i dramska sekcija od 30 clanova.Predsednik i horovodja je bio gospodin Petrovic.Pored njega pominju se i drugi ugledni gradjani Zemuna:"Veljko Radosavljevic,cimerman;Paja Cutukovic,stolar;Sava Cokrljan,Kosta Azucki,papudzija;Nikola Jovanovic-Cukin, zidar;Djoka Stojkovic,obucar;Pera Atanackovic,ribar;Paja Jovanovic,zidar;Stevan Despot,opancar;Aca i Laza Beric,cizmari;Mika Jovanovic,krojac;Dusan Pavlovic, kafedzija;Djordje-Djoka Acimovic,berberin;Jovan Djordjevic,sekiras;Djoka Ninkovic, Marko Stefanovic,cizmar;Lazar i Milan Popovic,abadzije.
Zadruga je radila sve do 1896. godine.Nastao je jedan kraci prekid u njenom radu a obnovljena je 8. maja 1898. godine.Hor je postao mesovit a ime zadruge se menja u Srpska zanatlijska pevacka i prosvetna zadruga.Pod tim nazivom radila je sve do 1931. Prvog svetskog rata.
Momenat sa svecanog osvecenja Zadruzne zastave 20. avgusta 1931. godine
Svoju prvu drustvenu zastavu Zadruga je posvetila 1904. godine. Kuma zastavi je bila g-dja Leposava Azucki(kasnije preudata za gospodina Mladena Pilica).....Zastava je unistena za vreme Prvog svetskog rata.Na reosnivackoj skupstini,nakon zavrsetka rata,odrzanoj 9. marta 1919. godine u Pevackoj skoli kod Sv.Bogorodicine crkve,arhivar je izvestio Skupstinu da je ".....nasa(zadruzna)ponosna zastava odnesena i da je ostala samo stangla sa spomen klincima i orman od zastave...".Takodje,arhivar je tada izvestio o nestanku drustvenog pecata(stambilja),vaznijih knjiga sa zapisnicima,"pa cak nema i zadruzne harmonije..."
Vesna Acimovic-Marjanovic
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Priče iz srpske istorije
Čet Avg 13, 2009 12:18 am
Na lepom plavom Dunavu
U mom detinjstvu,dvadesetih godina ovoga veka,nije se islo na letovanje i zimovanje.Uzivali smo u lepom,plavom Dunavu,koji je tada jos bio cist. Zimi su deca jurila klizaljkama po njemu.Secam se da smo,kada je led bio debeo,prelazili sankama,koje su vukli konji,na drugu obalu. Od ranog proleca do kasne jeseni uzivali smo na Dunavu.
Izmedju danasnje kafane "Venecije" i "Sarana" nalazilo se veliko drveno kupatilo "Svimsul",ciji je vlasnik bio Kenig.Drvenim mosticem prelazilo se na kupatilo,te prvo nailazilo na blagajnu.Na desnoj strani nalazilo se odeljenje za zene a na levoj za muskarce. U sred svakog odeljenja bio je poveci bazen za neplivace.Oko njega nalazile su se kabine.Na onom delu kupatila koje je bilo okrenuto Dunavu,nalazile su se porodicne kabine.Bilo ih je svega nekoliko i one su se mogle iznajmljivati za celu sezonu.Na tom delu kupatila sastajale su se zene i muskarci,plivaci i hrabro skakali u "frajdunav",kako smo mi to tada nazivali.Tu je Dunav bio jako dubok.Kupatilo je imalo u svako doba dana svoje goste.Pre podne dolazili su vecinom stariji ljudi.Posle podne odjekivalo je kupatilo od decjeg smeha,cike i vike.
Uvece,kasnije bi dolazila poznata zemunska porodica Strajher-Pelegrini.Ona bele puti,kao mleko,sa velikim grudima i uskim kukovima,jako nasminkana i nasmukirana.Sunce je sigurno nikada nije ogrejalo.Secam je se zato,sto smo mi, kao sva nestasna deca,uzivali da udjemo sa njom u bazen.Skakali smo i prskali se na njen uzas i grdnju...On,njen muz,visok,tih,lep covek.Posto su dolazili kasno imali su privilegiju da se kupaju zajedno.
Dalje od kafane "Saran",prema Gornjoj varosi,nalazila se divlja peskovita plaza zvana "iza Radecki".
Trece mesto za kupanje bilo je Lido,pescana plaza malog ostrva,preko puta Zemuna.S leve i desne strane Kenigovog kupatila bili su vezani privatni camci, kojima se izlo na Lido.Nas camac se zvao "Dufter".Bio je dug 6 metara,imao je kormilo i 3 para vesala.Secam se imala sam 5 godina,kada sam zaboravila da stavim u camac svoju pikslu za plivanje.Bila je to limena kutija,koja se vezivala oko struka.Bila je zaletovana tako da voda nije mogla uci u nju.Priblizavali smo se Lidu,a ja nisam kao obicno skakala iz camca u Dunav.Kada je moj brat Jasa video o cemu se radi,rekao je bratu Joci:"Sta ce nama sestra koja ne zna da pliva,ona nas samo sramoti s tom njenom pikslom.Bacicu je u Dunav pa sta bude!"On je to odmah i ucinio.Ja sam plivala "kerecki",mlatarala rukama,da se nekako odrzim na vodi.Uskoro sam,zajedno sa njima,na njihov ponos,pored camca preplivavala Dunav.
Lido je verovatno dobio naziv po venecijanskoj plazi,jer je imao divnu,dugu pescanu obalu.Na njemu se nalazio i jedan veliki restoran sa hladnim picima i sendvicima.Neko vreme je plazu presecala zicana mreza,koja je razdvajala zenski od muskog dela plaze.Ona je dosezala do obale.Samo u vodi su se svi mogli zajedno sastajati.Bilo je to vrlo glupo jer je bilo i bracnih parova.Za mene je to bilo jako zgodno.Kada je trebalo ici kuci,braca su me zvala,a posto se meni jos nije islo,pravila sam se kao da ih ne cujem.Znala sam da oni ne mogo da predju na moju stranu.Kada mi se ucinilo da su se i oni resili da ostanu duze,posla sam da se okupam.U vodi su me zgrabili i bacili u camac.Uskoro su tu mrezu sklonili...
Marija Kulundzic (Odlomak iz knjige "Zemun moga detinjstva, moje mladosti")
U mom detinjstvu,dvadesetih godina ovoga veka,nije se islo na letovanje i zimovanje.Uzivali smo u lepom,plavom Dunavu,koji je tada jos bio cist. Zimi su deca jurila klizaljkama po njemu.Secam se da smo,kada je led bio debeo,prelazili sankama,koje su vukli konji,na drugu obalu. Od ranog proleca do kasne jeseni uzivali smo na Dunavu.
Izmedju danasnje kafane "Venecije" i "Sarana" nalazilo se veliko drveno kupatilo "Svimsul",ciji je vlasnik bio Kenig.Drvenim mosticem prelazilo se na kupatilo,te prvo nailazilo na blagajnu.Na desnoj strani nalazilo se odeljenje za zene a na levoj za muskarce. U sred svakog odeljenja bio je poveci bazen za neplivace.Oko njega nalazile su se kabine.Na onom delu kupatila koje je bilo okrenuto Dunavu,nalazile su se porodicne kabine.Bilo ih je svega nekoliko i one su se mogle iznajmljivati za celu sezonu.Na tom delu kupatila sastajale su se zene i muskarci,plivaci i hrabro skakali u "frajdunav",kako smo mi to tada nazivali.Tu je Dunav bio jako dubok.Kupatilo je imalo u svako doba dana svoje goste.Pre podne dolazili su vecinom stariji ljudi.Posle podne odjekivalo je kupatilo od decjeg smeha,cike i vike.
Uvece,kasnije bi dolazila poznata zemunska porodica Strajher-Pelegrini.Ona bele puti,kao mleko,sa velikim grudima i uskim kukovima,jako nasminkana i nasmukirana.Sunce je sigurno nikada nije ogrejalo.Secam je se zato,sto smo mi, kao sva nestasna deca,uzivali da udjemo sa njom u bazen.Skakali smo i prskali se na njen uzas i grdnju...On,njen muz,visok,tih,lep covek.Posto su dolazili kasno imali su privilegiju da se kupaju zajedno.
Dalje od kafane "Saran",prema Gornjoj varosi,nalazila se divlja peskovita plaza zvana "iza Radecki".
Trece mesto za kupanje bilo je Lido,pescana plaza malog ostrva,preko puta Zemuna.S leve i desne strane Kenigovog kupatila bili su vezani privatni camci, kojima se izlo na Lido.Nas camac se zvao "Dufter".Bio je dug 6 metara,imao je kormilo i 3 para vesala.Secam se imala sam 5 godina,kada sam zaboravila da stavim u camac svoju pikslu za plivanje.Bila je to limena kutija,koja se vezivala oko struka.Bila je zaletovana tako da voda nije mogla uci u nju.Priblizavali smo se Lidu,a ja nisam kao obicno skakala iz camca u Dunav.Kada je moj brat Jasa video o cemu se radi,rekao je bratu Joci:"Sta ce nama sestra koja ne zna da pliva,ona nas samo sramoti s tom njenom pikslom.Bacicu je u Dunav pa sta bude!"On je to odmah i ucinio.Ja sam plivala "kerecki",mlatarala rukama,da se nekako odrzim na vodi.Uskoro sam,zajedno sa njima,na njihov ponos,pored camca preplivavala Dunav.
Lido je verovatno dobio naziv po venecijanskoj plazi,jer je imao divnu,dugu pescanu obalu.Na njemu se nalazio i jedan veliki restoran sa hladnim picima i sendvicima.Neko vreme je plazu presecala zicana mreza,koja je razdvajala zenski od muskog dela plaze.Ona je dosezala do obale.Samo u vodi su se svi mogli zajedno sastajati.Bilo je to vrlo glupo jer je bilo i bracnih parova.Za mene je to bilo jako zgodno.Kada je trebalo ici kuci,braca su me zvala,a posto se meni jos nije islo,pravila sam se kao da ih ne cujem.Znala sam da oni ne mogo da predju na moju stranu.Kada mi se ucinilo da su se i oni resili da ostanu duze,posla sam da se okupam.U vodi su me zgrabili i bacili u camac.Uskoro su tu mrezu sklonili...
Marija Kulundzic (Odlomak iz knjige "Zemun moga detinjstva, moje mladosti")
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Priče iz srpske istorije
Čet Avg 13, 2009 12:21 am
Zemunski muzej u Spirtinoj kuci
Visokoparterna zgrada pripadala je imucnoj i uticajnoj trgovackoj porodici Spirta(s).Podignuta je oko 1840. godine i u duhu vladajuceg romantizma oblikovana je u stilu pseudogotike.Arhitektonskim odlikama i bogato opremljenim enterijerom (zidne slike i ukrasi na tavanicama,tapeti,intarzirani parketi,keramicke stilske peci i kamini) ona se izdvaja od zemunskih kuca svog vremena i time potvrdjuje posebni drustveni polozaj,ukus clanova porodice i visoki stepen kulture stanovanja imucnih gradjana.
Porodica Spirta potice iz Katranice u Grckoj Makedoniji.Prvi njeni clanovi iselili su se iz zavicaja u vreme vladavine Turaka i 1739. nastanili su se na podrucju severno od Save i Dunava.Clan Petar istakao se kao aktivni ucesnik u Srpskom pokretu 1848/49. godine.Njegov brat Pavle dobio je 1856. godine plemicko zvanje i pravo na porodicni grb (sacuvana je povelja).
Poslednji clan Djordje(Georgios), ugledni privredni i javni radnik,umro je 1909. godine i supruga Sofija,rodj.Georgijevic podigla mu je mauzolej na mesnom pravoslavnom groblju (Gardos). Godine 1968-1970. zgrada je temeljito adaptirana i 4. marta 1971. godine na svecani nacin otvorena je u njoj stalna izlozba Zavicajnog muzeja Zemuna (osnovan 1954. godine).
Miodrag Dabizic
Visokoparterna zgrada pripadala je imucnoj i uticajnoj trgovackoj porodici Spirta(s).Podignuta je oko 1840. godine i u duhu vladajuceg romantizma oblikovana je u stilu pseudogotike.Arhitektonskim odlikama i bogato opremljenim enterijerom (zidne slike i ukrasi na tavanicama,tapeti,intarzirani parketi,keramicke stilske peci i kamini) ona se izdvaja od zemunskih kuca svog vremena i time potvrdjuje posebni drustveni polozaj,ukus clanova porodice i visoki stepen kulture stanovanja imucnih gradjana.
Porodica Spirta potice iz Katranice u Grckoj Makedoniji.Prvi njeni clanovi iselili su se iz zavicaja u vreme vladavine Turaka i 1739. nastanili su se na podrucju severno od Save i Dunava.Clan Petar istakao se kao aktivni ucesnik u Srpskom pokretu 1848/49. godine.Njegov brat Pavle dobio je 1856. godine plemicko zvanje i pravo na porodicni grb (sacuvana je povelja).
Poslednji clan Djordje(Georgios), ugledni privredni i javni radnik,umro je 1909. godine i supruga Sofija,rodj.Georgijevic podigla mu je mauzolej na mesnom pravoslavnom groblju (Gardos). Godine 1968-1970. zgrada je temeljito adaptirana i 4. marta 1971. godine na svecani nacin otvorena je u njoj stalna izlozba Zavicajnog muzeja Zemuna (osnovan 1954. godine).
Miodrag Dabizic
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Priče iz srpske istorije
Čet Avg 13, 2009 12:22 am
Ickova kuca (ul.Bezanijska 19)
Podignuta je 1793. godine i pripada tipu gradjevina iz prelaza baroka u klasicizam.U njoj se nalazilo svratiste za smestaj putnika i zapreznih vozila.Medju korisnicima je trgovac,kasnije srpski politicki i diplomatski radnik, Petar Icko, koji je posle uvodjenja dahijske strahovlade (1801) u Beogradskom pasaluku morao iz Beograda da predje u Zemun, gde postaje jedna od vrlo znacajnih licnosti u pripremanju Prvog srpskog ustanka 1804. godine.
Po izbijanju ustanka vraca se u Srbiju i igra vrlo vaznu ulogu u pregovorima ustanika s Turcima.Najkrupniji rezultat njegovog diplomatskog rada je misija u Carigradu 1806. i pocetkom 1807. godine, koja se zavrsila sklapanjem mira koji se u srpskoj istoriji naziva-Ickov mir. Kad je u oslobodjenom Beogradu 1807. obrazovan Magistrat (opstinska uprava) imenovan je za predsednika.
Umro je 1808. godine. Icko koji potice iz Katranice (Pirgi), krajem XVIII veka ziveo je u Beogradu i bavio se uvozno-izvoznom trgovinom.Bio je poverenik solunskih i zemunskih trgovaca, trgovacki konzul i tumac beogradskog vezira Hadzi Mustafa-pase koga su dahije ubile 1801. godine.
Podignuta je 1793. godine i pripada tipu gradjevina iz prelaza baroka u klasicizam.U njoj se nalazilo svratiste za smestaj putnika i zapreznih vozila.Medju korisnicima je trgovac,kasnije srpski politicki i diplomatski radnik, Petar Icko, koji je posle uvodjenja dahijske strahovlade (1801) u Beogradskom pasaluku morao iz Beograda da predje u Zemun, gde postaje jedna od vrlo znacajnih licnosti u pripremanju Prvog srpskog ustanka 1804. godine.
Po izbijanju ustanka vraca se u Srbiju i igra vrlo vaznu ulogu u pregovorima ustanika s Turcima.Najkrupniji rezultat njegovog diplomatskog rada je misija u Carigradu 1806. i pocetkom 1807. godine, koja se zavrsila sklapanjem mira koji se u srpskoj istoriji naziva-Ickov mir. Kad je u oslobodjenom Beogradu 1807. obrazovan Magistrat (opstinska uprava) imenovan je za predsednika.
Umro je 1808. godine. Icko koji potice iz Katranice (Pirgi), krajem XVIII veka ziveo je u Beogradu i bavio se uvozno-izvoznom trgovinom.Bio je poverenik solunskih i zemunskih trgovaca, trgovacki konzul i tumac beogradskog vezira Hadzi Mustafa-pase koga su dahije ubile 1801. godine.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Priče iz srpske istorije
Čet Avg 13, 2009 12:23 am
Na lepom plavom Dunavu
Na Lido smo uvek nosili velike vukovarske lubenice, koje su se prodavale na keju.Nikada posle nisam videla vece.Bilo je crvenih i zutih, slatke su bile kao med.
Jos jedna letnja poslastica bili su vruci kukuruzi.Njih su decaci prodavali u korpi od pruca, na plazi i po ulicama.
Sva moja braca znala su da kuvaju-ja nisam.Jasa i Srecko bili su specijalisti za slana jela, a Joca za slatka.Njemu sam se uvek divila, kada bi palacinke bacao u vis i spretno ih hvatao u tavicu.Za svoj rodjendan Joca nam je umesio "Stefani" tortu i doneo nam je na plazu.Kako smo se radovali, kada smo sedeci u camcu cekali da Joca svakome odsece po parce torte.No, uskoro je on na svoje veliko iznenadjenje, video kako Dunav nosi komade njegovog umeca....Nikada nisam saznala zbog cega je ta torta bila tako gorka, da se nije mogla jesti.
Velika radost na Dunavu bila je, kada bi se iz camca uhvatili za neki slep, koji je uzvodno plovio i poneo nas dosta daleko.Tada bi se otkacili od njega.Lezali bi u camcu i pustili da nas Dunav nosi.Uzivala sam da se i ja drzim za slep.Jednom su mi braca viknula da se otpustim.Oni su to uradili, ja nisam te sam ostala da visim...Jako sam se uplasila, jer me slep nosio sve dalje od njih.No, oni su naglo zaveslali, brzo dosli do mene i tako me spasli.
Najveca atrakcija na vodi Dunava bio je jedan Zemunac, ime sam mu zaboravila.On je dolazio rano posle podne na kupatilo, skinuo se, legao na ledja i pustio se niz reku, prema Lidu.Nije bio krupan, ali je imao izuzetno veliki i okrugli stomak.Na njega bi stavio novine i tako lezeci uzivao citajuci i listajuci ih.Obicno bi ga neko posle camcem vratio uzvodno.
Pored kupatila ljuljale su se na Dunavu velike "tikvare" u kojima su ribari cuvali ribu.Vrhovi su im bili uzdignuti i divno rezbareni.Podsecali su me na venecijanske gondole.Jednoga dana kupala sam se u "frajdunavu".Nisam ni primetila da se jedan ribar popeo na vrh "tikvare".Oni su rado odatle skakali u reku.On je skocio meni na glavu, bas kada sam ja izronila iz vode.Odmah sam se onesvestila i potonula. Srecom bilo je rano prolece i Dunav je bio jos hladan, pa sam se osvestila.Rukama sam se potiskivala nagore, no cim sam dosla na topao vazduh ponovo sam se onesvestila.To se ponavljalo nekoliko puta.Nikoga nije bilo u blizini, a ribar je bio mlad, poplasio se i pobegao.Znala sam da se necu udaviti, jer sam ja kao i druga deca, bila sigurna da je Dunav nas drugar.Poznavali smo mu sve virove i hirove i voleli ga beskrajno......
Marija Kulundzic
Na Lido smo uvek nosili velike vukovarske lubenice, koje su se prodavale na keju.Nikada posle nisam videla vece.Bilo je crvenih i zutih, slatke su bile kao med.
Jos jedna letnja poslastica bili su vruci kukuruzi.Njih su decaci prodavali u korpi od pruca, na plazi i po ulicama.
Sva moja braca znala su da kuvaju-ja nisam.Jasa i Srecko bili su specijalisti za slana jela, a Joca za slatka.Njemu sam se uvek divila, kada bi palacinke bacao u vis i spretno ih hvatao u tavicu.Za svoj rodjendan Joca nam je umesio "Stefani" tortu i doneo nam je na plazu.Kako smo se radovali, kada smo sedeci u camcu cekali da Joca svakome odsece po parce torte.No, uskoro je on na svoje veliko iznenadjenje, video kako Dunav nosi komade njegovog umeca....Nikada nisam saznala zbog cega je ta torta bila tako gorka, da se nije mogla jesti.
Velika radost na Dunavu bila je, kada bi se iz camca uhvatili za neki slep, koji je uzvodno plovio i poneo nas dosta daleko.Tada bi se otkacili od njega.Lezali bi u camcu i pustili da nas Dunav nosi.Uzivala sam da se i ja drzim za slep.Jednom su mi braca viknula da se otpustim.Oni su to uradili, ja nisam te sam ostala da visim...Jako sam se uplasila, jer me slep nosio sve dalje od njih.No, oni su naglo zaveslali, brzo dosli do mene i tako me spasli.
Najveca atrakcija na vodi Dunava bio je jedan Zemunac, ime sam mu zaboravila.On je dolazio rano posle podne na kupatilo, skinuo se, legao na ledja i pustio se niz reku, prema Lidu.Nije bio krupan, ali je imao izuzetno veliki i okrugli stomak.Na njega bi stavio novine i tako lezeci uzivao citajuci i listajuci ih.Obicno bi ga neko posle camcem vratio uzvodno.
Pored kupatila ljuljale su se na Dunavu velike "tikvare" u kojima su ribari cuvali ribu.Vrhovi su im bili uzdignuti i divno rezbareni.Podsecali su me na venecijanske gondole.Jednoga dana kupala sam se u "frajdunavu".Nisam ni primetila da se jedan ribar popeo na vrh "tikvare".Oni su rado odatle skakali u reku.On je skocio meni na glavu, bas kada sam ja izronila iz vode.Odmah sam se onesvestila i potonula. Srecom bilo je rano prolece i Dunav je bio jos hladan, pa sam se osvestila.Rukama sam se potiskivala nagore, no cim sam dosla na topao vazduh ponovo sam se onesvestila.To se ponavljalo nekoliko puta.Nikoga nije bilo u blizini, a ribar je bio mlad, poplasio se i pobegao.Znala sam da se necu udaviti, jer sam ja kao i druga deca, bila sigurna da je Dunav nas drugar.Poznavali smo mu sve virove i hirove i voleli ga beskrajno......
Marija Kulundzic
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Priče iz srpske istorije
Čet Avg 13, 2009 12:23 am
Briga o najmladjim i nemocnim clanovima drustva sprovodila se u Zemunu pod vidom socijalne i zdravstvene zastite i u tu svrhu nastao je niz ustanova: Dom slepih, Uboski dom, koji je dobio novu zgradu i naziv Dom Kralja Petra I za uboge i nemocne, Deciji dom Drustva za zastitu dece (cijeg se patronstva docnije prihvatila Kraljica Marija) i dr.Uporedo sa ovim radilo je i vise humanih drustava: Drustvo crvenog krsta, humano drustvo "Dobra Volja", Dobrovoljno vatrogasno drustvo i dr.
Zdravstvena zastita zemunskih stanovnika pocivala je na tradicionalnim ustanovama, medju kojima su se isticale "Opsta bolnica sestara milosrdnica" (Drzavna bolnica), sa pet odeljenja, zatim Antituberkulozni dispanzer, dok su se lekovi nabavljali u sedam lepo uredjenih apoteka, koliko je postojalo u to vreme.
Neposredno vezano sa kulturom i nacinom zivljenja u gradu, svakako je postojanje velikog broja udruzenja kulturno-umetnickog i sportskog karaktera.Od sportova tradicionalno su bili razvijeni oni vezani za zivot na reci: Sportski klub "Djerdap", veslacki klubovi, ribolovacki i dr., ali su omiljeni bili i clanovi fudbalskih klubova "Sparta", "Vitez" i "Zemunska trgovacka omladina"....
Zdravstvena zastita zemunskih stanovnika pocivala je na tradicionalnim ustanovama, medju kojima su se isticale "Opsta bolnica sestara milosrdnica" (Drzavna bolnica), sa pet odeljenja, zatim Antituberkulozni dispanzer, dok su se lekovi nabavljali u sedam lepo uredjenih apoteka, koliko je postojalo u to vreme.
Neposredno vezano sa kulturom i nacinom zivljenja u gradu, svakako je postojanje velikog broja udruzenja kulturno-umetnickog i sportskog karaktera.Od sportova tradicionalno su bili razvijeni oni vezani za zivot na reci: Sportski klub "Djerdap", veslacki klubovi, ribolovacki i dr., ali su omiljeni bili i clanovi fudbalskih klubova "Sparta", "Vitez" i "Zemunska trgovacka omladina"....
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Priče iz srpske istorije
Čet Avg 13, 2009 12:24 am
Na fotografiji snimljenoj oko 1936. godine imamo pogled na Zemun iz pravca Beograda.Snimak obuhvata celo staro jezgro grada, a promene koje je ono pretrpelo od tada lako su uocljive.Stara fotografija prikazuje gotovo pravolinijski izgled Zemuna, sa samo nekoliko objekata koji svojim visinom izlaze iznad okvira krovova vecine kuca.Danas ova panorama ima jednu sasvim drugaciju vizuru: soliteri su okruzili staro jezgro sa svih strana, tako da se njegov izgled prosto gubi pred ocima posmatraca.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Priče iz srpske istorije
Čet Avg 13, 2009 12:25 am
Snimljena sa pomalo neuobicajenog mesta, sa zapadnog dela Gardosa, fotografija prikazuje sredisnji deo Zemuna, odnosno samo srce njegovog jezgra, konacno formiranog jos u proslom veku.Pazljivi posmatrac lako ce uociti sve stare zgrade koje jos uvek stoje na svom mestu, kao i sve one koje su porusene da bi s ena njihovom mestu podigle nove.Najuocljiviju promenu predstavljaju novoizgradjeni soliteri na dunavskoj obali, koji danas zatvaraju pogled prema Beogradu i lice na zupcasti bedem oko kakvog srednjevekovnog utvrdjenog grada, stvarajuci jak kontrast starom urbanom delu Zemuna
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Priče iz srpske istorije
Čet Avg 13, 2009 12:27 am
Misirski noz
U jednoj basti na Cukovcu,sa leve strane Ugrinovacke ulice,nekoliko osnovaca je,igrajuci se,1961. godine iskopalo vise ljudskih kostiju,jedan veliki bronzani novac Vespazijana i jedan predmet koga su,zajedno sa novcem predali svom nastavniku,a ovaj ih odneo u zemunski Zavicajni muzej.
Za predmet od slonovace, visine 13 cm i precnika 3 cm pri dnu i 4 cm pri vrhu,na osnovu crvenkasto tamne mrlje u donjem delu kasnije je utvrdjeno da predstavlja drsku noza ciji gvozdeni deo nije sacuvan.Noz je nastao u armanskom periodu egipatske istorije,za vreme kasne XVIII dinastije,izmedju 1377. i 1358. godine pre nase ere,a na njegovoj drsci predstavljeni su faraon Ehnaton i njegov zet i naslednik Tutankamon.Cinjenica da je drska noza nadjena na kostima navodi na realnu pretpostavku da se na tom mestu nalazio grob poslednjeg sopstvenika noza,verovatno nekog rimskog legionara koji je boravio u Egiptu u vreme imperatora Vespazijana ili Tita,u drugoj polovini I veka.Sam grob je zbog erozije zemljista denudiran gotovo do svoje povrsine,tako da deci nije bilo tesko da ga otkopaju
Crtez scene izgravirane na drsci egipatskog noza nadjenoj u Zemunu
U citavoj stvari zbunjuje cinjenica da je posle smrti faraona Ehnatona,koji je inace uveo novi monoteisticki kult Sunca (Aton) u egipatsku religiju,doslo do reakcije svestenika starih kultova i unistenja svega sto ej bilo u vezi sa Ehnatonom i njegovom religijom-svi likovi faraona i njegovo ime izbrisani su i unisteni,osim nekoliko malobrojnih statua i reljefa koji su,ko zna,na koji nacin spaseni. Medju njima je i drska noza nadjena u Zemunu koja,posle toliko vekova,svedoci da Ehnatonovo delo i spomen,uprkos svim nastojanjima svestenstva,nisu bili u potpunosti unisteni.Istovremeno,to ovoj drsci noza daje mnogo siri i veci znacaj od lokalnog,tako da ona predstavlja mozda i najznacajniji,a svakako najatraktivniji arheoloski nalaz sa podrucja Zemuna.
Na zalost,taj nalaz nije vise u zemunskom Narodnom muzeju.Prilikom jednog od mnogobrojnih menjanja inventara,u kojima je beogradska strana uvek prolazila bolje,drska egipatskog noza je ustupljena Muzeju grada Beograda,gde se on i sada nalazi,ali nedostupna ocima posetilaca,jer ovaj muzej nema jos uvek svoju stalnu postavku.
Branko Najhold
U jednoj basti na Cukovcu,sa leve strane Ugrinovacke ulice,nekoliko osnovaca je,igrajuci se,1961. godine iskopalo vise ljudskih kostiju,jedan veliki bronzani novac Vespazijana i jedan predmet koga su,zajedno sa novcem predali svom nastavniku,a ovaj ih odneo u zemunski Zavicajni muzej.
Za predmet od slonovace, visine 13 cm i precnika 3 cm pri dnu i 4 cm pri vrhu,na osnovu crvenkasto tamne mrlje u donjem delu kasnije je utvrdjeno da predstavlja drsku noza ciji gvozdeni deo nije sacuvan.Noz je nastao u armanskom periodu egipatske istorije,za vreme kasne XVIII dinastije,izmedju 1377. i 1358. godine pre nase ere,a na njegovoj drsci predstavljeni su faraon Ehnaton i njegov zet i naslednik Tutankamon.Cinjenica da je drska noza nadjena na kostima navodi na realnu pretpostavku da se na tom mestu nalazio grob poslednjeg sopstvenika noza,verovatno nekog rimskog legionara koji je boravio u Egiptu u vreme imperatora Vespazijana ili Tita,u drugoj polovini I veka.Sam grob je zbog erozije zemljista denudiran gotovo do svoje povrsine,tako da deci nije bilo tesko da ga otkopaju
Crtez scene izgravirane na drsci egipatskog noza nadjenoj u Zemunu
U citavoj stvari zbunjuje cinjenica da je posle smrti faraona Ehnatona,koji je inace uveo novi monoteisticki kult Sunca (Aton) u egipatsku religiju,doslo do reakcije svestenika starih kultova i unistenja svega sto ej bilo u vezi sa Ehnatonom i njegovom religijom-svi likovi faraona i njegovo ime izbrisani su i unisteni,osim nekoliko malobrojnih statua i reljefa koji su,ko zna,na koji nacin spaseni. Medju njima je i drska noza nadjena u Zemunu koja,posle toliko vekova,svedoci da Ehnatonovo delo i spomen,uprkos svim nastojanjima svestenstva,nisu bili u potpunosti unisteni.Istovremeno,to ovoj drsci noza daje mnogo siri i veci znacaj od lokalnog,tako da ona predstavlja mozda i najznacajniji,a svakako najatraktivniji arheoloski nalaz sa podrucja Zemuna.
Na zalost,taj nalaz nije vise u zemunskom Narodnom muzeju.Prilikom jednog od mnogobrojnih menjanja inventara,u kojima je beogradska strana uvek prolazila bolje,drska egipatskog noza je ustupljena Muzeju grada Beograda,gde se on i sada nalazi,ali nedostupna ocima posetilaca,jer ovaj muzej nema jos uvek svoju stalnu postavku.
Branko Najhold
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Priče iz srpske istorije
Čet Avg 13, 2009 12:31 am
Mali kuvar Evice Babic
Ova rubrika ovoga puta je posvecena kulinarksom umecu Zemunke Evice Babic. Rodjena 1909. godine u Slankamenu,Evica Babic od 1921. godine zivi u Zemunu. Njen otac Vinko Babic radio je kao gradjevinski majstor kod poznatih zemunskih preduzimaca Katincica i Cimermana,a ona je od 1929. godine vodila kuhinje u tzv. "narodnim kujnama",kojih je u to vreme bilo desetak u Zemunu.Najpre je radila u objektu na Keju broj 23,koji su vodili supruznici Ana i Spasa Veljkovic,a zatim Djordje Djordjevic,pa u objektu kod ribarnice ciji je vlasnok bio Vinko Popovic.
Od 1938. do 1941. godine Evica Babic je samostalno vodila "kujnu" u Zmaj Jovinoj ulici broj 4,a u istom objektu je bife "Kod kamile" drzao Vojislav M.Djurovic,dok su pre njega bili vlasnici braca Bokalic.Lokal je bio na glasu kao cist i uredan i u njemu se odlicno jelo,a najvice stalnih gostiju bilo je medju studentima. Zadovoljni uslugama Evice Babic,mnogi od njih su menjali "kujnu" kako bi je i ona promenila,hraneci se samo u lokalima gde je ona kuvala. U "kujni" Evice Babic dnevno se spremalo 20 razlicitih jela,pa je meni bio bogat i raznovrstan i zadovoljavao je sve ukuse.Ovde dajemo jelovnik Evice Babic za jedan dan i nekoliko jela po njenim originalnim receptima.
Dorucak
Juneci gulas
Jaja,mleko i kafa
Rucak
Supa
Riblja corba
Pileca corba
Pasulj corbast
Pasulj gust
Djuvec sa svinjskim mesom
Pileci paprikas sa rezancima
Pire od graska
Grasak
Musaka
Boranija
Sarma
Podvarak
Kapama
Krezle pohovane
Pilav
Testo sa sirom
Testo sa sunkom
Testo sa krompirom
Pire krompir sa krmenadlama
Vecera
Prceni krompir sa pohovanim mesom
Przena riba sa krompir salatom
Przena riba sa raznom salatom
Kolaci
Krofne
Palacinke
Strudla sa orasima
Strudla sa makom
Juneci gulas
Dosta luka iseci i dinstati.Junece meso iseci na komadice,pa kada je luk do pola gotov,dodati meso i po zelji papriku.Kada je i meso sasvim gotovo,naliti vodom i posoliti.Kuvati jos neko vreme.Servirati sa krompirom,testom ili hlebom.
Pasulj corbast
Pasulj potopiti dan pre kuvanja.U serpu ubaciti dosta sitno iseckanog crnog luka, suvo meso po izboru (moze rebra,kosti,kobasicu,kolenicu),neki krompir isecen na kockice i pasulj.Kuvati na tihoj vatri dok sve ne bude gotovo,dodati soli,bibera po ukusu i zaprziti zaprskom sa belim lukom.
Djuvec sa svinjskim mesom
Izdinstati dosta luka i dodati meso seceno na komadice.Kada je do pola gotovo, dodati neku papriku i paradajz,pa kada i to bude prodinstano naliti vodom.Kad voda provri dodati pirinac,so,biber i persunov list.Gotov djuvec se moze zapeci u rerni.
Pileci paprikas sa rezancima
Izdinstati dosta luka do pola,dodati iseceno pilece meso.Kada je meso na pola gotovo naliti vode,dodati krompira secenog na kolutove ili kriske,neku isecenu baburu i soli po ukusu.Na tihoj vatri kuvati i servirati sa rezancima.
Kapama
Ocistiti i oprati zelje,probariti ga i iseckati.Napraviti belu zaprsku,dodati joj zelje i vode.Kada je kuvana kapama,zaciniti je mileramom.Posoliti po ukusu.
Socivo sa suvim mesom
Socivo obariti i iscediti vodu.Na masnoci isprziti mesnatu slaninu sa lukom,dodati socivo,so,biber,naliti sa malo vode ili supe.Kada je gotovo zaprziti ga.Moze se servirati sa mileramom ili sircetom.
Krofne
Podici kvasac u mleku.Prosejati brasno i u njega ubaciti kvasac,malo soli i secera, kasiku masnoce,2-3 jajeta,a zatim mlekom zamesiti testo.Dobro ga izraditi, ostaviti na toplom da kisne.Kada je uskislo,oklagijom rastegnuti s prsta debelo i jos ga malo ostaviti da se odmori.Casom ili okruglom modlom vaditi krofne i prziti ih u dosta zagrejane masnoce dok ne porumene.Posuti prah secerom.
Strudla sa makom
Testo napraviti kao za krofne,samo malo tvrdje.Mleveni mak skuvati bez secera u mleku.Kada je gotov,ohladiti ga i filovati razvuceno testo.Uviti u jufke,redjati u podmazan pleh i peci oko 1/2 sta na 200 stepeni. Isti princip je za strudlu sa orasima,umesto maka.
Osoblje "Narodne kujne" na Keju 23 sa vlasnikom Djordjem Djor|evicem 1937. godine
Ova rubrika ovoga puta je posvecena kulinarksom umecu Zemunke Evice Babic. Rodjena 1909. godine u Slankamenu,Evica Babic od 1921. godine zivi u Zemunu. Njen otac Vinko Babic radio je kao gradjevinski majstor kod poznatih zemunskih preduzimaca Katincica i Cimermana,a ona je od 1929. godine vodila kuhinje u tzv. "narodnim kujnama",kojih je u to vreme bilo desetak u Zemunu.Najpre je radila u objektu na Keju broj 23,koji su vodili supruznici Ana i Spasa Veljkovic,a zatim Djordje Djordjevic,pa u objektu kod ribarnice ciji je vlasnok bio Vinko Popovic.
Od 1938. do 1941. godine Evica Babic je samostalno vodila "kujnu" u Zmaj Jovinoj ulici broj 4,a u istom objektu je bife "Kod kamile" drzao Vojislav M.Djurovic,dok su pre njega bili vlasnici braca Bokalic.Lokal je bio na glasu kao cist i uredan i u njemu se odlicno jelo,a najvice stalnih gostiju bilo je medju studentima. Zadovoljni uslugama Evice Babic,mnogi od njih su menjali "kujnu" kako bi je i ona promenila,hraneci se samo u lokalima gde je ona kuvala. U "kujni" Evice Babic dnevno se spremalo 20 razlicitih jela,pa je meni bio bogat i raznovrstan i zadovoljavao je sve ukuse.Ovde dajemo jelovnik Evice Babic za jedan dan i nekoliko jela po njenim originalnim receptima.
Dorucak
Juneci gulas
Jaja,mleko i kafa
Rucak
Supa
Riblja corba
Pileca corba
Pasulj corbast
Pasulj gust
Djuvec sa svinjskim mesom
Pileci paprikas sa rezancima
Pire od graska
Grasak
Musaka
Boranija
Sarma
Podvarak
Kapama
Krezle pohovane
Pilav
Testo sa sirom
Testo sa sunkom
Testo sa krompirom
Pire krompir sa krmenadlama
Vecera
Prceni krompir sa pohovanim mesom
Przena riba sa krompir salatom
Przena riba sa raznom salatom
Kolaci
Krofne
Palacinke
Strudla sa orasima
Strudla sa makom
Juneci gulas
Dosta luka iseci i dinstati.Junece meso iseci na komadice,pa kada je luk do pola gotov,dodati meso i po zelji papriku.Kada je i meso sasvim gotovo,naliti vodom i posoliti.Kuvati jos neko vreme.Servirati sa krompirom,testom ili hlebom.
Pasulj corbast
Pasulj potopiti dan pre kuvanja.U serpu ubaciti dosta sitno iseckanog crnog luka, suvo meso po izboru (moze rebra,kosti,kobasicu,kolenicu),neki krompir isecen na kockice i pasulj.Kuvati na tihoj vatri dok sve ne bude gotovo,dodati soli,bibera po ukusu i zaprziti zaprskom sa belim lukom.
Djuvec sa svinjskim mesom
Izdinstati dosta luka i dodati meso seceno na komadice.Kada je do pola gotovo, dodati neku papriku i paradajz,pa kada i to bude prodinstano naliti vodom.Kad voda provri dodati pirinac,so,biber i persunov list.Gotov djuvec se moze zapeci u rerni.
Pileci paprikas sa rezancima
Izdinstati dosta luka do pola,dodati iseceno pilece meso.Kada je meso na pola gotovo naliti vode,dodati krompira secenog na kolutove ili kriske,neku isecenu baburu i soli po ukusu.Na tihoj vatri kuvati i servirati sa rezancima.
Kapama
Ocistiti i oprati zelje,probariti ga i iseckati.Napraviti belu zaprsku,dodati joj zelje i vode.Kada je kuvana kapama,zaciniti je mileramom.Posoliti po ukusu.
Socivo sa suvim mesom
Socivo obariti i iscediti vodu.Na masnoci isprziti mesnatu slaninu sa lukom,dodati socivo,so,biber,naliti sa malo vode ili supe.Kada je gotovo zaprziti ga.Moze se servirati sa mileramom ili sircetom.
Krofne
Podici kvasac u mleku.Prosejati brasno i u njega ubaciti kvasac,malo soli i secera, kasiku masnoce,2-3 jajeta,a zatim mlekom zamesiti testo.Dobro ga izraditi, ostaviti na toplom da kisne.Kada je uskislo,oklagijom rastegnuti s prsta debelo i jos ga malo ostaviti da se odmori.Casom ili okruglom modlom vaditi krofne i prziti ih u dosta zagrejane masnoce dok ne porumene.Posuti prah secerom.
Strudla sa makom
Testo napraviti kao za krofne,samo malo tvrdje.Mleveni mak skuvati bez secera u mleku.Kada je gotov,ohladiti ga i filovati razvuceno testo.Uviti u jufke,redjati u podmazan pleh i peci oko 1/2 sta na 200 stepeni. Isti princip je za strudlu sa orasima,umesto maka.
Osoblje "Narodne kujne" na Keju 23 sa vlasnikom Djordjem Djor|evicem 1937. godine
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Priče iz srpske istorije
Čet Avg 13, 2009 12:32 am
S obzirom na sredinu u kojoj se nalazila i tokom jednog veka razvijala,Zemunska gimnazija je dobila odredjenu fizionomiju,stekla tradicije i duh koji su se znatno razlikovali od gimnazija u krajevima s ove strane Dunava i Save.
Tako na primer,u Zemunskoj gimnaziji se jos tridesetih godina ovog veka pazilo na titule, zvanja i polozaje,pa se prema njima upotrebljavala odgovarajuca etikecija.Ne samo da je direktor uzivao narocito postovanje,ne samo da su se stariji nastavnici smatrali za vazne licnosti,vec je odredjena hijerarhija postojala i izmedju sluzitelja. Najstariji medju njima Marko Miscevic,nije nista radio;on je samo nadgledao, kontrolisao i odredjivao rado ostalih sluzitelja.Krupan i tezak,kretao se polako vise da bi sebi dao vaznosti nego sto je morao to da radi.Cekao je da mu prvi nastavnik kaze pozdrav,zauzimao je prema njemu stav starijeg kolege i voleo je da mu daje savete.Recju,drzao se vide kao vice-direktor.I zaista je u otsustvu direktora on kontrolisao i rad nastavnika.Kad bi izdavao mesecnu platu nastavnicima-a najcesce je to on a ne reziser cinio-onda bi sedeo u profesorskoj knjiznici,cekao da mu dodjemo i ponasao se kao pravi blagajnik,izuzev sto nije odbijao baksis. Naprotiv,bio bi nezadovoljan ako nista ne dobije.
Bilo je i drugih posebnosti kojima se Zemunska gimnazija karakterisala.Tako da je postojao obicaj da maturanti dolaze na visi tecajni ispit svecano obuceni-sto je bilo opravdano i lepo-ali se u tome katkad islo isuvise u tradiciju i drzalo se mnogo do forme,pa su neki ucenici oblacili za taj dan klasicne zakete.To je,ocevidno,bio uticaj vec umirajuce tradicije kad se gimnazijalac smatrao za vec velikog gospodina tj.onog koji ce sutra-prekosutra da postane drzavni predstavnik,pa sledstveno tome morace i da se po svom odevanju razlikuje od naroda.
U Austriji je veoma mnogo polagano na formu,jer je to bila drzava mozaik,koja se odrzavala i njen aparat funkcionisao samo na bazi propisa,zakona,formi i strogom diferencijacijom izmedju pojma drzavne vlasti i pojma naroda. I sama gimnazijska zgrada bila je glomazna,masivna,impozantna-kao uostalom i druge drzavne zgrade-da bi svojim izgledom,svojom velicinom i svojom fasadom autoritativno delovala na narodne mase. U duhu tog distengciranja izmedju drzave i naroda,kakkav se negovao u Austro- ugarskoj i koji se produzio bio i u staroj Jugoslaviji,treba gledati i ocenjivati odnos izmedju skole i roditelja.Skola je kao drzavna ustanova uzivala veliki ugled i gradjani su joj prilazili sa postovanjem i poslusnoscu.Roditelji nisu dolazili u skolu kao ravnopravni faktori nastavnicima u vaspitanju ucenika,vec kao drugorazredni cinioci.Oni su vise saslusavali misljenja i upustva nastavnika,nego da su uticali na vaspitanje i obrazovanje svoje dece. Ipak je Zemunska gimnazija bila jedna od retkih skola tog doba u kojima je postojala oformljena institucija saradnje izmedju skole i roditelja.Ona se zvala: "Zajednica skole i doma".Osnovana 1927. godine,ona je uspesno funcionisala u duhu svoga programa,koji je bio kondenzovan u samom naslovu.Kroz ovu Zajednicu roditelji i skola su zvanicno,regularno i javno dolazili u dodir i saradjivali.U upravnom odboru bilo je i roditelja i nastavnika,a na godisnjim skupstinama se,kao na svim takvim forumima,sumirao rad u protekloj godini i birala nova uprava.Karakteristicno je za ovu Zajednicu da je ona pomagala kako pojedine ucenike,tako i celu skolu. Tako je,na primer,finansirla kompletiranje i osavremenjavanje kabineta za fizicku nastavu.A pomagala je materijalno i podmladak Crvenog krsta.djacku literarnu druzinu "Branko Radicevic",knjigama odlicne ucenike,a udzbenicima siromasne. Ostale skolske ili omladinske organizacije i ustanove bile su kao u drugim gimnazijama.Ipak,mislim,da je u Zemunskoj bilo nesto sto se moglo retko gde drugde naci:skolski bioskop,nazvan "Prosveta" i Djacka filharmonija.Najzad i Aeroklub,zaista retka institucija u nasim skolama tog doba..
================================
Gornji clanak je deo mnogo opsirnijeg rukopisa "Ljudi i vreme",ciji je autor bio profesor u zemunskoj gimnaziji od 1931. do 1938. godine.Po smrti Milenka Stojanovica,njegova supruga Slavka je rukopis predala Arhivu Srpske akademije nauka i umetnosti uz sledeci dopis:
"Pisac ovog rukopisa zeleo je da,kada delo bude zavrseno,posveti ga rano preminulom jedincu Darku,diplomiranom pravniku.Zelja mu se nije ostvarila da svoj rad dovede do kraja,jer su ga teska bolest,a zatim i smrt u tome sprecile. Uvidevsi i sam svoje tesko stanje,zamolio je tada mene,suprugu,da ja umesto njega,sa nekoliko skromnih reci,posvetim ovaj rukopis nasem voljenom sinu. Znajuci koliko ga je ova zamisao bila inspirisala u njegovom napornom radu,ja smatram za svoju svetu obavezu da se odazovem piscevoj zavestajnoj zelji,sto i jeste cilj ovog mog kratkog napisa."
Stojanovicev rukopis prikljucen je 20. decembra 1975. godine Istorijskoj zbirci Arhiva SANU i zaveden pod brojem 14379.Taj tekst od 112 stranica otkucanih pisacom masinom predstavlja na neki nacin autorov zivotopis i svedocanstvo o ljudima koje je poznavao i dogadjajima u kojima je ucestvovao ili im je bi svedok, a u radu u zemunskoj gimnaziji posveceno je 11 stranica.Tekst do sada nije objavljivan niti u celini,niti u delovima,pa je tako ovaj kraci odlomak i prvo predstavljanje Stojanovicevog rada siroj publici,u koju svrhu je i napisan......
Milenko Stojanovic
Tako na primer,u Zemunskoj gimnaziji se jos tridesetih godina ovog veka pazilo na titule, zvanja i polozaje,pa se prema njima upotrebljavala odgovarajuca etikecija.Ne samo da je direktor uzivao narocito postovanje,ne samo da su se stariji nastavnici smatrali za vazne licnosti,vec je odredjena hijerarhija postojala i izmedju sluzitelja. Najstariji medju njima Marko Miscevic,nije nista radio;on je samo nadgledao, kontrolisao i odredjivao rado ostalih sluzitelja.Krupan i tezak,kretao se polako vise da bi sebi dao vaznosti nego sto je morao to da radi.Cekao je da mu prvi nastavnik kaze pozdrav,zauzimao je prema njemu stav starijeg kolege i voleo je da mu daje savete.Recju,drzao se vide kao vice-direktor.I zaista je u otsustvu direktora on kontrolisao i rad nastavnika.Kad bi izdavao mesecnu platu nastavnicima-a najcesce je to on a ne reziser cinio-onda bi sedeo u profesorskoj knjiznici,cekao da mu dodjemo i ponasao se kao pravi blagajnik,izuzev sto nije odbijao baksis. Naprotiv,bio bi nezadovoljan ako nista ne dobije.
Bilo je i drugih posebnosti kojima se Zemunska gimnazija karakterisala.Tako da je postojao obicaj da maturanti dolaze na visi tecajni ispit svecano obuceni-sto je bilo opravdano i lepo-ali se u tome katkad islo isuvise u tradiciju i drzalo se mnogo do forme,pa su neki ucenici oblacili za taj dan klasicne zakete.To je,ocevidno,bio uticaj vec umirajuce tradicije kad se gimnazijalac smatrao za vec velikog gospodina tj.onog koji ce sutra-prekosutra da postane drzavni predstavnik,pa sledstveno tome morace i da se po svom odevanju razlikuje od naroda.
U Austriji je veoma mnogo polagano na formu,jer je to bila drzava mozaik,koja se odrzavala i njen aparat funkcionisao samo na bazi propisa,zakona,formi i strogom diferencijacijom izmedju pojma drzavne vlasti i pojma naroda. I sama gimnazijska zgrada bila je glomazna,masivna,impozantna-kao uostalom i druge drzavne zgrade-da bi svojim izgledom,svojom velicinom i svojom fasadom autoritativno delovala na narodne mase. U duhu tog distengciranja izmedju drzave i naroda,kakkav se negovao u Austro- ugarskoj i koji se produzio bio i u staroj Jugoslaviji,treba gledati i ocenjivati odnos izmedju skole i roditelja.Skola je kao drzavna ustanova uzivala veliki ugled i gradjani su joj prilazili sa postovanjem i poslusnoscu.Roditelji nisu dolazili u skolu kao ravnopravni faktori nastavnicima u vaspitanju ucenika,vec kao drugorazredni cinioci.Oni su vise saslusavali misljenja i upustva nastavnika,nego da su uticali na vaspitanje i obrazovanje svoje dece. Ipak je Zemunska gimnazija bila jedna od retkih skola tog doba u kojima je postojala oformljena institucija saradnje izmedju skole i roditelja.Ona se zvala: "Zajednica skole i doma".Osnovana 1927. godine,ona je uspesno funcionisala u duhu svoga programa,koji je bio kondenzovan u samom naslovu.Kroz ovu Zajednicu roditelji i skola su zvanicno,regularno i javno dolazili u dodir i saradjivali.U upravnom odboru bilo je i roditelja i nastavnika,a na godisnjim skupstinama se,kao na svim takvim forumima,sumirao rad u protekloj godini i birala nova uprava.Karakteristicno je za ovu Zajednicu da je ona pomagala kako pojedine ucenike,tako i celu skolu. Tako je,na primer,finansirla kompletiranje i osavremenjavanje kabineta za fizicku nastavu.A pomagala je materijalno i podmladak Crvenog krsta.djacku literarnu druzinu "Branko Radicevic",knjigama odlicne ucenike,a udzbenicima siromasne. Ostale skolske ili omladinske organizacije i ustanove bile su kao u drugim gimnazijama.Ipak,mislim,da je u Zemunskoj bilo nesto sto se moglo retko gde drugde naci:skolski bioskop,nazvan "Prosveta" i Djacka filharmonija.Najzad i Aeroklub,zaista retka institucija u nasim skolama tog doba..
================================
Gornji clanak je deo mnogo opsirnijeg rukopisa "Ljudi i vreme",ciji je autor bio profesor u zemunskoj gimnaziji od 1931. do 1938. godine.Po smrti Milenka Stojanovica,njegova supruga Slavka je rukopis predala Arhivu Srpske akademije nauka i umetnosti uz sledeci dopis:
"Pisac ovog rukopisa zeleo je da,kada delo bude zavrseno,posveti ga rano preminulom jedincu Darku,diplomiranom pravniku.Zelja mu se nije ostvarila da svoj rad dovede do kraja,jer su ga teska bolest,a zatim i smrt u tome sprecile. Uvidevsi i sam svoje tesko stanje,zamolio je tada mene,suprugu,da ja umesto njega,sa nekoliko skromnih reci,posvetim ovaj rukopis nasem voljenom sinu. Znajuci koliko ga je ova zamisao bila inspirisala u njegovom napornom radu,ja smatram za svoju svetu obavezu da se odazovem piscevoj zavestajnoj zelji,sto i jeste cilj ovog mog kratkog napisa."
Stojanovicev rukopis prikljucen je 20. decembra 1975. godine Istorijskoj zbirci Arhiva SANU i zaveden pod brojem 14379.Taj tekst od 112 stranica otkucanih pisacom masinom predstavlja na neki nacin autorov zivotopis i svedocanstvo o ljudima koje je poznavao i dogadjajima u kojima je ucestvovao ili im je bi svedok, a u radu u zemunskoj gimnaziji posveceno je 11 stranica.Tekst do sada nije objavljivan niti u celini,niti u delovima,pa je tako ovaj kraci odlomak i prvo predstavljanje Stojanovicevog rada siroj publici,u koju svrhu je i napisan......
Milenko Stojanovic
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Лопов на двору кнеза Милоша
Ned Sep 27, 2009 2:20 pm
Дуги прсти поверљивог Аврама
Кнежев благајник Аврам Стојковић изнео је из државне касе читаво богатство, али није одмах искусио казну
Лукави кнез Милош Обреновић био је опрезан у новчаним пословима као и у политици. Једном је ипак преварен и опљачкан.
Данасје тешко утврдити шта је Милош сматрао за своју, а шта за државну
благајну. Неку нарочиту разлику он ту није правио, али је настојао да у
својим касама има што више кеса с новцем. Користио је сва могућа
средства да их напуни и у томе је успевао. Брзо је стекао велико
богатство.Наравно, поред њега још неко је морао
да води надзор над благајном и да завршава обимне послове око наплате и
исплате. Милошев благајник или селиктар, како су га онда именовали,
звао се Аврам Стојковић.
Он није био неки стручњак у тим пословима, а није имао ни стручне спреме. Аврам је био
само један од првих Милошевих слугу и његов „човек од поверења”.
Селиктар Аврам показао се препреденији и подмуклији од Милоша. Умео је тако
вешто да се претвара да је успео да увери Милоша у своје непоколебљиво
поштење. А онда, почео је да завлачи руку у благајну.
У ондашњем малом и патријархалном Београду знало се чак и то шта ко кува
за ручак, колико је ко кафа попио... Знало се све. И најзад, по чаршији
је почело да се говори о поткрадањима селиктара Аврама.
Опозиција у акцији
Ти гласови допрли су и до Милошевих ушију. Али, он је и даље веровао свом
првом слуги. Можда се ништа не би догодило да се нису појавиле и
политичке интриге.
У то време Милош је већ имао
прилично јаке противнике. Опозиција се увелико стварала. Једни су
устајали против његовог деспотизма, други су били против кнеза зато што
нису добили жељене положаје.
Тома Вучић Перишић отворено је почео да ради против Милоша. Опозицији се придружио чак и
кнежев брат Јеврем Обреновић, вероватно у намери да заузме кнежевски
престо. Стојан Симић и Ђорђе Протић пребегли су у Румунију и отуда, с
групом емиграната, почели озбиљно да раде против Милоша. У таквим
околностима настала је повика на селиктара Аврама зато што је лоше
утицао на кнеза у државним и политичким пословима. На Милошевом двору,
као и на дворовима пре њега, плеле су се небројене сплетке.
Сигурно је да су завидљивци допринели ширењу гласина о поткрадањима селиктара
Аврама. Милош је у почетку мислио да су то чаршијска оговарања и није
предузимао ништа све док до њега нису стигла пребацивања због Аврамовог
политичког утицаја. Тада је одлучио да уклони Аврама Стојковића, али га
није отпустио као што је опозиција очекивала. Почетком 1837. године
Аврам је само удаљен из конака - кнез га је поставио за среског
начелника негде у унутрашњости Србије.
Чим је Аврам Стојковић отпутовао из Београда, Милош је добио несумњиве доказе
о неисправности рада бившег селиктара и наредио да се изврши
преметачина у његовој кући. И заиста, тамо су нађене велике своте новца
и многе драгоцености из двора. Говорило се да је то вредело око 30.000
дуката, што је у оно време чинило читаво богатство.
Милош је био веома прек човек, нарочито кад су били повређени његови
материјални интереси. Зато су се сви надали да ће он и у овом случају
поступити на свој начин. Оштра казна очекивала се не само због крађе
него и због бруке. Јер, мудри и опрезни кнез допустио је да буде
преварен. Али, овог пута Милош није хтео да се покаже онакав какав је
раније био. Сада му то није одговарало. Требало је да буде сталожен и
благ владалац, а не деспот и грубијан. Рачунао је на политички утисак.
Авраму Стојковићу само су одузете покрадене драгоцености и новац. И ништа
више. Смењен је с положаја среског начелника и постављен за управника
кнежевог конака у Пожаревцу.
Али, док је Милош био миран и сталожен, Аврам није мировао. И он је рачунао на политичке
прилике. Почео је да говори како му је учињена страшна неправда.
Опоменут је. Узалуд. После поновних опомена Аврам је почео да прети.
Говорио је да ће се осветити кнезу за учињену неправду. Он је знао,
како је рекао, кнежеве тајне и, ако их објави, Милош ће имати озбиљних
политичких неприлика.
Бег у иностранство
Милош је изгубио стрпљење. Наљутио се и казнио бившег селиктара с двадесет
пет батина. Аврам се отад сасвим изменио. Престао је да прети и чак је
говорио о кнежевим доброчинствима и о благости.
Власти су ипак мотриле на њега. Наређено им је да пазе да не побегне из земље.
Вероватно је Аврам знао неке тајне, па Милош због тога није хтео да
допусти да се бивши благајник удаљи из земље и да у иностранству прича.
Међутим, чим му се указала прва прилика, Аврам је побегао из Пожаревца,
а затим и из Србије.Отишао је прво у Видин.
Знао је да је видински паша Хусеин Милошев добар пријатељ, па му је, да
га овај не би вратио у Србију, испричао о Милошу такве ствари о којима
је паша, веровао у њих или не, морао да обавести Порту.
Из Видина је Аврам отишао у Букурешт. Тамо се састао са Симићем и Протићем
и поновио оптужбе против Милоша. Говорио је о Милошевим политичким
плановима, о деспотизму, о намерама да поубија све виђеније људе у
Србији. Аврам се није задржао само на томе. Сакупио је чету с којом је
мислио да пређе у Србију и да дигне буну против Милоша.
Али, Милош је у Румунији имао своје доушнике и био је обавештен о Аврамовим
намерама. Стога је послао у Букурешт неколико својих људи који су
ступили у Аврамову чету и успели да задобију његово поверење. Кад су то
постигли, намамили су Аврама на обалу Дунава.
Ту су, тобоже, имали да се састану с неким завереницима из Србије и да се
договоре о побуни. Али, на Дунаву су их чекали Милошеви људи. Они су
ухватили Аврама, пребацили га чамцем у Србију и одвели у Крагујевац.
Из Букурешта је стигао званични протест због ове отмице извршене на
румунској територији и захтев да се Аврам преда румунским властима.
Милош се на то није освртао. Предао је Аврама великом суду који је
бившег благајника осудио на смрт. После извршења пресуде, Аврам је, по
Милошевој наредби, стављен на точак где му је тело дуже време остало
изложено.
Кнежев благајник Аврам Стојковић изнео је из државне касе читаво богатство, али није одмах искусио казну
Данасје тешко утврдити шта је Милош сматрао за своју, а шта за државну
благајну. Неку нарочиту разлику он ту није правио, али је настојао да у
својим касама има што више кеса с новцем. Користио је сва могућа
средства да их напуни и у томе је успевао. Брзо је стекао велико
богатство.Наравно, поред њега још неко је морао
да води надзор над благајном и да завршава обимне послове око наплате и
исплате. Милошев благајник или селиктар, како су га онда именовали,
звао се Аврам Стојковић.
Он није био неки стручњак у тим пословима, а није имао ни стручне спреме. Аврам је био
само један од првих Милошевих слугу и његов „човек од поверења”.
Селиктар Аврам показао се препреденији и подмуклији од Милоша. Умео је тако
вешто да се претвара да је успео да увери Милоша у своје непоколебљиво
поштење. А онда, почео је да завлачи руку у благајну.
У ондашњем малом и патријархалном Београду знало се чак и то шта ко кува
за ручак, колико је ко кафа попио... Знало се све. И најзад, по чаршији
је почело да се говори о поткрадањима селиктара Аврама.
Опозиција у акцији
Ти гласови допрли су и до Милошевих ушију. Али, он је и даље веровао свом
првом слуги. Можда се ништа не би догодило да се нису појавиле и
политичке интриге.
У то време Милош је већ имао
прилично јаке противнике. Опозиција се увелико стварала. Једни су
устајали против његовог деспотизма, други су били против кнеза зато што
нису добили жељене положаје.
Тома Вучић Перишић отворено је почео да ради против Милоша. Опозицији се придружио чак и
кнежев брат Јеврем Обреновић, вероватно у намери да заузме кнежевски
престо. Стојан Симић и Ђорђе Протић пребегли су у Румунију и отуда, с
групом емиграната, почели озбиљно да раде против Милоша. У таквим
околностима настала је повика на селиктара Аврама зато што је лоше
утицао на кнеза у државним и политичким пословима. На Милошевом двору,
као и на дворовима пре њега, плеле су се небројене сплетке.
Сигурно је да су завидљивци допринели ширењу гласина о поткрадањима селиктара
Аврама. Милош је у почетку мислио да су то чаршијска оговарања и није
предузимао ништа све док до њега нису стигла пребацивања због Аврамовог
политичког утицаја. Тада је одлучио да уклони Аврама Стојковића, али га
није отпустио као што је опозиција очекивала. Почетком 1837. године
Аврам је само удаљен из конака - кнез га је поставио за среског
начелника негде у унутрашњости Србије.
Чим је Аврам Стојковић отпутовао из Београда, Милош је добио несумњиве доказе
о неисправности рада бившег селиктара и наредио да се изврши
преметачина у његовој кући. И заиста, тамо су нађене велике своте новца
и многе драгоцености из двора. Говорило се да је то вредело око 30.000
дуката, што је у оно време чинило читаво богатство.
Милош је био веома прек човек, нарочито кад су били повређени његови
материјални интереси. Зато су се сви надали да ће он и у овом случају
поступити на свој начин. Оштра казна очекивала се не само због крађе
него и због бруке. Јер, мудри и опрезни кнез допустио је да буде
преварен. Али, овог пута Милош није хтео да се покаже онакав какав је
раније био. Сада му то није одговарало. Требало је да буде сталожен и
благ владалац, а не деспот и грубијан. Рачунао је на политички утисак.
Авраму Стојковићу само су одузете покрадене драгоцености и новац. И ништа
више. Смењен је с положаја среског начелника и постављен за управника
кнежевог конака у Пожаревцу.
Али, док је Милош био миран и сталожен, Аврам није мировао. И он је рачунао на политичке
прилике. Почео је да говори како му је учињена страшна неправда.
Опоменут је. Узалуд. После поновних опомена Аврам је почео да прети.
Говорио је да ће се осветити кнезу за учињену неправду. Он је знао,
како је рекао, кнежеве тајне и, ако их објави, Милош ће имати озбиљних
политичких неприлика.
Бег у иностранство
Милош је изгубио стрпљење. Наљутио се и казнио бившег селиктара с двадесет
пет батина. Аврам се отад сасвим изменио. Престао је да прети и чак је
говорио о кнежевим доброчинствима и о благости.
Власти су ипак мотриле на њега. Наређено им је да пазе да не побегне из земље.
Вероватно је Аврам знао неке тајне, па Милош због тога није хтео да
допусти да се бивши благајник удаљи из земље и да у иностранству прича.
Међутим, чим му се указала прва прилика, Аврам је побегао из Пожаревца,
а затим и из Србије.Отишао је прво у Видин.
Знао је да је видински паша Хусеин Милошев добар пријатељ, па му је, да
га овај не би вратио у Србију, испричао о Милошу такве ствари о којима
је паша, веровао у њих или не, морао да обавести Порту.
Из Видина је Аврам отишао у Букурешт. Тамо се састао са Симићем и Протићем
и поновио оптужбе против Милоша. Говорио је о Милошевим политичким
плановима, о деспотизму, о намерама да поубија све виђеније људе у
Србији. Аврам се није задржао само на томе. Сакупио је чету с којом је
мислио да пређе у Србију и да дигне буну против Милоша.
Али, Милош је у Румунији имао своје доушнике и био је обавештен о Аврамовим
намерама. Стога је послао у Букурешт неколико својих људи који су
ступили у Аврамову чету и успели да задобију његово поверење. Кад су то
постигли, намамили су Аврама на обалу Дунава.
Ту су, тобоже, имали да се састану с неким завереницима из Србије и да се
договоре о побуни. Али, на Дунаву су их чекали Милошеви људи. Они су
ухватили Аврама, пребацили га чамцем у Србију и одвели у Крагујевац.
Из Букурешта је стигао званични протест због ове отмице извршене на
румунској територији и захтев да се Аврам преда румунским властима.
Милош се на то није освртао. Предао је Аврама великом суду који је
бившег благајника осудио на смрт. После извршења пресуде, Аврам је, по
Милошевој наредби, стављен на точак где му је тело дуже време остало
изложено.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Priče iz srpske istorije
Ned Okt 11, 2009 3:37 am
Susret Čika Ljube Nenadovića i Janka Veselinovića U Valjevu pre 120 godina Đorđe Perić | |
godinama njihovog spomena u Srpstvu, razbija veo zaborava. I ove godine, leta
Gospodnjeg 2005, sećamo se godišnjice onih srpskih književnika koje smo u
mladosti čitali i zavoleli; godišnjice velikog Valjevca, pesnika i putopisca čika-Ljube
Nenadovića (1826-1895-2005) i tužnog spomena na srpskog pripovedača i boema
Janka Veselinovića (1862-1905-2005). U pameti nam je ostalo zapisano da je prošlo
od zemne smrti i jednog i drugog srpskog velikana mnogo godina - nezaborava; Čika-Ljuba
Nenadović je preminuo pre ravno 110 godina, a Janko jednu deceniju kasnije od njega
i upravo ove godine istekao je tačno jedan vek od njegove prerane smrti: u 43.
godini života.
Brankovini, a Janko, rođen u Mačvi, učiteljevao je u Svileuvi (1881-1883;
1886-1888), pa u Koceljevi, Šapcu, da se potom uputi u boemski Beograd gde je živeo poslednjih petnaestak godina, do
same smrti. Današnji čitalac njihovih dela možda će se kadgod i zapitati: da li
su se, nekom prilikom, sreli i kad je to i gde bilo? Jedno pismo iz Jankove
prepiske koje mi je slučajno došlo do ruku, daje nam potvrdan odgovor.
Da odmah istaknem: do susreta Čika Ljube, starijeg od Janka
36 godina, i učitelja svileuvskog Janka došlo je u Valjevu 1887. godine. I o
tom susretu piše sam Janko u pomenutom pismu. Pre nego što ga saopštim, opisaću
okolnosti pod kojima je došlo do tog nezaboravnog viđenja.
UČitelj svileuvski i pripovedaČ - Poznato je da je Janko
Veselinović dvaput bio učitelj u selu Svileuvi, u šabačkoj Tamnavi; drugi put u
periodu 1886-1888. Iz tog vremena sačuvano je jedno Jankovo pismo, datirano „10
decembra 1887. u Svileuvi”, koje je on uputio uredniku književnog časopisa
„Stražilovo”, u Novi Sad,
profesoru i književniku Jovanu Grčiću (1855-1941). Ugledni profesor je, šaljući
mu svoj književni časopis u Svileuvu, pozvao Janka da napiše neku priču i za
„Stražilovo”, ali se on nije odmah odazvao. Uzroke svog nepisanja objasnio je
Janko ovako: „ ... Ali, pre svega ja moram da se izvinim, ako se uopšte i mogu
pred vama izviniti. Sami ste veliki trudbenik na srpskoj knjizi, pa ćete
pojmiti kako po neki put dođu i taki časovi kad niste u stanju ni perom udariti.
Taki časovi došli su i meni posle svršetka moga rada koji sam ,Otdžbini’
poslao. Verujte mi da sam prosto bio nesposoban i da jedno pismo napišem.
Ponekad mi je i dolazila volja da pišem, ali tad sam bio u poslu koji me hlebom
hrani, u mojoj četvororazrednoj školi u kojoj imam 75 učenika. Ja mislim da ćete
pojmiti da je meni nemoguće da jedan posao radim na uštrb ovom radu, koji me
hrani. Ako mi to može poslužiti kao izvinjenje - dobro; a ako ne - onda zadržite
ubeđenje da sam lenjština; ja se drukčije ne mogu izviniti...”
Pošto se izvinio uredniku „Stražilova”, on je pokušao da
povrati poverenje da će se saradnja ostvariti. Učinio je to ovako: „Za sad vam šaljem
jedan mali
rad. Pročitajte ga, pa ako bude dobar - vi štampajte, a ako ne, vi budite dobri
te mi ga vratite... Sad sam se prilično odmorio, a što je najglavnije: podmirio
sam „Otadžbinu” za nekoliko meseci, te ću tako moći šiljati moj rad i drugim našim
književnim listovima, a ponajpre „Stražilovu.”
Kako se urednik i ranije žalio da nije u mogućnosti da daje
veće honorare, Janko mu je otpisao: „Odnosno honorara mogu vam kazati ovo: Meni
„Otadžbina” plaća od štampanog tabaka 50 din. To mi je dovoljno sa ovo moje
plate, pa nisam rad da teretim srpsku knjigu. Ja ću na „Stražilovu” raditi
besplatno sve dotle dok „Stražilovo” ne steče mogućnosti da plaća svoje
suradnike - pa da bi to bilo do veka. Dotle plaćajte potrebnijim... Mislio sam
da srpska knjiga bar tamo dobro prolazi, ali me je samo srce zabolelo kad sam
pročitao pismo urednika „Nemanje” koji mi kaže: da kao urednik nema više plate
od 2 dukata mesečno!... Verujem da „Stražilovo” bolje prolazi od „Nemanje”, ali
verujem i to, da i ono jedva veže kraj s krajem. Meni kao honorar možete
poslati „Stražilovo” za prve dve godine, a za ovu od br. 39-og, pa na dalje;
sem toga, pošljite mi i br. 33, jer ga nisam dobio. „Stražilovo” za porošle
godine ne morate slati dok ne dobijete drugi moj rad...”
Janko se odužio uredniku „Stražilova” tako što mu je sa ovim
pismom poslao jednu vrlo zanimljivu pripovetku sa naslovom „Ljuban” i ona je
objavljena u broju dva tog časopisa za 1888. godinu. Ta pripovetka spada u
najbolje koje je Janko napisao. Tema je crpena iz seoskog života u Svileuvi, a
glavni junak je nesrećni, siromašni i napušteni umobolni seoski momak Ljuban,
koji se smrzao u snegu u jednoj graničnoj jaruzi između Batalaga i Svileuve,
„glava mu u valjevskoj, a noge u šabačkoj” nahiji. Janko je opisao istinit događaj.
Po sećanju uglednog Svileušanina Drage Milovanovića u selu se pričalo da se Ljuban
pravim imenom zvao Ljubomir Vićentić iz familije Vićentića u Gunjačkoj mali,
u Svileuvi. Protokol umrlih to potvrđuje podatkom da je čovek sa tim imenom
preminuo 1886. godine.
Poseta Čika Ljubi Nenadoviću - Drugi deo ovog opširnog pisma
uredniku „Stražilova” Jovanu Grčiću nešto je zanimljiviji. U njemu se Janko
interesuje za poznatog sremskog pripovedača Pavla Markovića-Adamova
(1855-1907). „Pozdravite Paju Markovića”, piše on. „Vrlo mi je žao što nemam njegove
knjige „Na selu i prelu”. Naručivao sam knjižarima šabačkim da je dobave, pa neće.
Pozdravite ga neka mi pošlje svoju adresu i sliku, a i ja ću njemu moju.”
Zatim Janko pominje svoju značajnu posetu Valjevu ujesen
1887. godine i svoj susret sa popularnim čika Ljubom Nenadovićem u Valjevu. Taj
deo pisma vezuje za Adamova, a glasi ovako: „... Možete mu (dakle Paji Adamovu)
kazati i nešto što će mu milo biti da čuje: Jesenas sam bio u Valjevu sa našim
veteranom Ljubom Nenadovićem. Izmeđ’ ostalog poveli smo razgovor i o našoj književnosti.
Čika Ljuba reče mi ovo: „I ako smo skorašnji, i ako nema mnogo kako smo počeli
samostalno živeti - opet se vidi veoma veliki napredak kod nas. Uzmimo
pripovetku. Srpska pripovetka ima budućnosti. Srbi s one strane Save i Dunava
imaju pripovedača: Paju Adamova, a Srbi s ove strane imaju Veselinovića... Mene
mrzi da laskam, a naročito mladim ljudima, jer postaju sujetni, ali ja samo
dajem što je čije. Vama je 25 godina i Adamov ako je malo stariji od vas. Šta ćete
vi uraditi dok dođete u moje godine... Samo truda!”
Navodeći čika Ljubine reči Janko je uz pozdrave uredništvu
„Stražilova”, kratko dodao: „Meni je milo što to mogu kazati Adamovu.
Pozdravite ga dakle.”
Zanimljivo je danas, posle toliko godina, podsetiti se
jedne nepoznate čika Ljubine ocene o kvalitetu naše tadašnje pripovedne proze i
vrednosti naših pripovedača - Paje Markovića-Adamova i Janka Veselinovića. Značajno
je, da se čika Ljuba nije varao. Posle njega, to je potvrdio i najpoznatiji
srpski književni istoričar, dr Jovan Skerlić, koji ih je obojicu, zajedno sa čika
Ljubom, uneo u svoju neprolaznu istoriju nove srpske književnosti. A taj se sud
poštuje i danas...
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Priče iz srpske istorije
Pon Okt 19, 2009 10:54 am
Српски јунак и његов ратни трофеј
Сабља Кулин-капетана
Војвода поцерски, Милош Стоићевић у једној борби заробио је изузетно вредно оружје погинулог турског команданта које су његови људи, бежећи из Мачве у Босну, хтели да спасу
Славна Мишарска битка, једна од најзначајнијих и најкрвавијих у Првом српском устанку, завршила се катастрофалним поразом велике турске војске. „Мишарско поље, доскора весело и зелено” - пише један хроничар овог ратног догађаја из 1806. године - „изгледало је тада тамно и тужно, преровано ђуладима из турских и српских топова и засуто црним лешевима необузданих делија и напојено њиховом крвљу”.
На Мишару су пали најславнији турски команданти: Кулин-капетан, Синан-паша из Горажда, Мехмед-капетан из Зворника са оба сина и многи други виђени бегови, чувени јунаци. У тој бици, са српске стране, посебно се истакао Милош Стоићевић, војвода поцерски.
Турци су после битке бежали на све стране. Прво ка Шапцу. Али, били су толико престрављени да им ни шабачка тврђава није изгледала довољно сигурно да их заштити од налета устаничких чета. Зато су бежали даље, што даље од Мишарског попришта.
Карађорђе је српским борцима наредио да гоне Турке. Међу гониоцима био је и поцерски војвода Милош Стоићевић са својим одредом који је нападао непријатеља по Мачви где год је стигао.
Нудили су злата колико је сабља тешка
У једној борби Милош је заробио сабљу погинулог Кулин-капетана, коју су његови људи, бежећи у Босну, хтели да спасу. Била је то драгоцена сабља не само по томе што је припадала славном турском јунаку и била један од најлепших ратних трофеја тог времена, него и зато што је на себи имала важне породичне записе...
На сабљи Кулин-капетана били су исписани берати (дипломе) Кулин-капетана. Ти царски берати садржавали су његове заслуге због којих је за узврат добио села и поседе. Стога је поцерски војвода убрзо примио поруку Кулинове породице. Нудили су му за сабљу онолико злата колико је тешка, а тежила је читаво богатство.
Милош Стоићевић одбио је понуду а тиме и богатство које би можда било једно од највећих у тадашњој Србији. Одговорио је породици погинулог турског феудалца да ће јој вратити драгоцену сабљу ако Турци врате све српско робље које су у току те године одвели из Мачве. Желео је тако да ослободи и своју мајку коју су Турци такође заробили.
„Јунак неисказани”
У књизи „Животи српских војвода”, Вук Караџић овако пише о поцерском војводи:
„Име је овога славнога јунака познато из народних песама наших и изван народа српскога. Ја овде не мислим његову славу умложити, него ћу само, колико знам, да назначим из његова житија оно што сваки, слушајући име његово, може зажелети да зна.
Милош Стоићевић родио се у Поцерини, у селу Врањској. У детињству своме научи по манастирима мало читати и писати. Прве године српске буне био је прост војник, а потом постане писар код грушићкога кнеза Илије Марковића, који је тада био као буљубаша у Поцерини. Кад Турци 1806. године пређу у Мачву и нахију шабачку попале и похарају, кнез Илија се преда Турцима и они га учине оборкнезом поцерским. Милош се не хтеде предати (премда су му Турци били матер заробили) него побегне у шуму и стане сам купити чету. У том Црни Ђорђије стигне одоздо, те Турке узбије и њега постави војводом поцерским и назове га својим посинком...
Милош је био малог раста, пошироких уста и дугуљастих образа, смеђе косе и танких, подугачких бркова, врло весео и шаљив; а јунак неисказани. Млого је његовом јунаштву помогло што је све помишљао на Милоша Обилића, који је, као што се пева и приповеда, такођер био из Поцерине, а кажу да га је и Црни Ђорђије тога опоменуо кад га је завојводио...”
Захтев поцерског војводе био је неостварљив. И да су хтели, Турци нису могли да га испуне јер је робље било распродато по целој царевини. Тако је сабља остала код Милоша, који је ипак имао срећу да своју мајку ускоро види слободну. Она је, наиме, и без откупа ослобођена када су Срби заузели Шабац јер Турци нису стигли да је одатле одведу.
Прилике после Свиштовског мира
У биткама с Турцима, Милош Стоићевић задобио је и друге драгоцености и постао богат. Међутим, он се није обогатио грабећи турске поседе, намећући велике порезе и тргујући, као већина других кнежева и војвода потеклих из новостворених сеоско-трговачких слојева.
Ови први србијански богаташи настали су после Свиштовског мира, закљученог 1791. године између Аустрије и Турске, после трогодишњег рата између те две силе. Прилике у Србији тада су се нешто поправиле зато што су интереси и Турске и Аустрије тражили мир на граници и успостављање уобичајеног трговачког промета. Само зато унете су и у овај уговор о миру одредбе које су Србију довеле у повољнији положај, јер су турским царским ферманима дате неке олакшице Србији.
Одређен је годишњи данак у износу од 400.000 гроша, с тим да га разрезују кнежеви, а после прикупљања предају београдском паши. Утврђено је да народ сам бира кнежеве који су добили и право да решавају мање судске и управне спорове и да држе наоружане људе. Турцима је забрањено да насељавају села, а донете су и одредбе које забрањују делатност јаничара, главних изазивача нереда.
Новим стањем у земљи створени су услови за донекле миран живот и пословање које је одмах почело и све више се развијало. Под тим условима, који су постојали једно дуже време, ојачали су сеоско-трговачки богаташи. А са повећањем богатства растао је и утицај овог слоја људи. Убрзо је постало правило да се из тог реда бирају кнежеви и оборкнежеви, а то се одржало и у време кад је букнуо Први српски устанак.
У току устанка војводе и кнежеви повећали су још више своје богатство и настојали да учврсте власт, самосталност и господство, показујући тежњу да свако у свом крају постане оно што је раније био турски спахија. Карађорђе се, као врховни вођа, борио против ове тежње и то је довело до унутрашњих сукоба који су имали кобне последице по крајњи исход устанка.
Трофеј без откупа враћен
После Милошеве смрти, војвода поцерски постао је његов брат Јанко. Он, међутим, није био достојан наследник свог брата јер се 1813. године у Лешници предао Турцима. Тако је сабља Кулин-капетана враћена Турцима без откупа, а Јанко Стоићевић је, као роб, одведен у Цариград, где је и умро.
Недаће унутрашњег уређења ослобођених крајева повећавале су се, а расле супротности између војвода и кнежева, с једне и Карађорђа, с друге стране. Док су први тежили да новим уређењем очувају своју самосталност, Карађорђе није хтео да се створе нове спахије и спахилуци. А то није хтео ни народ.
Унутрашња борба наносила је штете општем народном покрету, а и реду у земљи јер су почели да се појављују одметници, хајдуци. Хајдуке су подржавали војводе и кнежеви, и они су кварили поредак да би довели у питање нову власт. Карађорђе је издао строге наредбе против одметника по којима је сваки војвода морао не само да их гони него и да надокнади штету коју они начине.
У Поцерини се, како сведочи Вук Карџић, одметнуо „некакав хајдук Прело”. Милош Стоићевић није хтео да у свом крају трпи одметника. Сазнао је где се налази и ка тој шуми кренуо је са неколико људи. Хтео је да га ухвати или убије. Војвода је ишао на коњу, пред свима.
- Предај се! - рекао је кад је био надомак одметника.
Али, овај се заклонио иза једног дрвета, уперио пушку и одговорио:
- Натраг, војводо, погинућеш!
Милош Стоићевић није хтео натраг. Пушка је планула и један од најславнијих јунака Првог српског устанка је погинуо. Било му је тек тридесет пет година. Убрзо је одметник ухваћен и убијен, али то је била слаба утеха за све који су знали и поштовали легендарног Милоша Поцерца н
Сабља Кулин-капетана
Војвода поцерски, Милош Стоићевић у једној борби заробио је изузетно вредно оружје погинулог турског команданта које су његови људи, бежећи из Мачве у Босну, хтели да спасу
Славна Мишарска битка, једна од најзначајнијих и најкрвавијих у Првом српском устанку, завршила се катастрофалним поразом велике турске војске. „Мишарско поље, доскора весело и зелено” - пише један хроничар овог ратног догађаја из 1806. године - „изгледало је тада тамно и тужно, преровано ђуладима из турских и српских топова и засуто црним лешевима необузданих делија и напојено њиховом крвљу”.
На Мишару су пали најславнији турски команданти: Кулин-капетан, Синан-паша из Горажда, Мехмед-капетан из Зворника са оба сина и многи други виђени бегови, чувени јунаци. У тој бици, са српске стране, посебно се истакао Милош Стоићевић, војвода поцерски.
Турци су после битке бежали на све стране. Прво ка Шапцу. Али, били су толико престрављени да им ни шабачка тврђава није изгледала довољно сигурно да их заштити од налета устаничких чета. Зато су бежали даље, што даље од Мишарског попришта.
Карађорђе је српским борцима наредио да гоне Турке. Међу гониоцима био је и поцерски војвода Милош Стоићевић са својим одредом који је нападао непријатеља по Мачви где год је стигао.
Нудили су злата колико је сабља тешка
У једној борби Милош је заробио сабљу погинулог Кулин-капетана, коју су његови људи, бежећи у Босну, хтели да спасу. Била је то драгоцена сабља не само по томе што је припадала славном турском јунаку и била један од најлепших ратних трофеја тог времена, него и зато што је на себи имала важне породичне записе...
На сабљи Кулин-капетана били су исписани берати (дипломе) Кулин-капетана. Ти царски берати садржавали су његове заслуге због којих је за узврат добио села и поседе. Стога је поцерски војвода убрзо примио поруку Кулинове породице. Нудили су му за сабљу онолико злата колико је тешка, а тежила је читаво богатство.
Милош Стоићевић одбио је понуду а тиме и богатство које би можда било једно од највећих у тадашњој Србији. Одговорио је породици погинулог турског феудалца да ће јој вратити драгоцену сабљу ако Турци врате све српско робље које су у току те године одвели из Мачве. Желео је тако да ослободи и своју мајку коју су Турци такође заробили.
„Јунак неисказани”
У књизи „Животи српских војвода”, Вук Караџић овако пише о поцерском војводи:
„Име је овога славнога јунака познато из народних песама наших и изван народа српскога. Ја овде не мислим његову славу умложити, него ћу само, колико знам, да назначим из његова житија оно што сваки, слушајући име његово, може зажелети да зна.
Милош Стоићевић родио се у Поцерини, у селу Врањској. У детињству своме научи по манастирима мало читати и писати. Прве године српске буне био је прост војник, а потом постане писар код грушићкога кнеза Илије Марковића, који је тада био као буљубаша у Поцерини. Кад Турци 1806. године пређу у Мачву и нахију шабачку попале и похарају, кнез Илија се преда Турцима и они га учине оборкнезом поцерским. Милош се не хтеде предати (премда су му Турци били матер заробили) него побегне у шуму и стане сам купити чету. У том Црни Ђорђије стигне одоздо, те Турке узбије и њега постави војводом поцерским и назове га својим посинком...
Милош је био малог раста, пошироких уста и дугуљастих образа, смеђе косе и танких, подугачких бркова, врло весео и шаљив; а јунак неисказани. Млого је његовом јунаштву помогло што је све помишљао на Милоша Обилића, који је, као што се пева и приповеда, такођер био из Поцерине, а кажу да га је и Црни Ђорђије тога опоменуо кад га је завојводио...”
Захтев поцерског војводе био је неостварљив. И да су хтели, Турци нису могли да га испуне јер је робље било распродато по целој царевини. Тако је сабља остала код Милоша, који је ипак имао срећу да своју мајку ускоро види слободну. Она је, наиме, и без откупа ослобођена када су Срби заузели Шабац јер Турци нису стигли да је одатле одведу.
Прилике после Свиштовског мира
У биткама с Турцима, Милош Стоићевић задобио је и друге драгоцености и постао богат. Међутим, он се није обогатио грабећи турске поседе, намећући велике порезе и тргујући, као већина других кнежева и војвода потеклих из новостворених сеоско-трговачких слојева.
Ови први србијански богаташи настали су после Свиштовског мира, закљученог 1791. године између Аустрије и Турске, после трогодишњег рата између те две силе. Прилике у Србији тада су се нешто поправиле зато што су интереси и Турске и Аустрије тражили мир на граници и успостављање уобичајеног трговачког промета. Само зато унете су и у овај уговор о миру одредбе које су Србију довеле у повољнији положај, јер су турским царским ферманима дате неке олакшице Србији.
Одређен је годишњи данак у износу од 400.000 гроша, с тим да га разрезују кнежеви, а после прикупљања предају београдском паши. Утврђено је да народ сам бира кнежеве који су добили и право да решавају мање судске и управне спорове и да држе наоружане људе. Турцима је забрањено да насељавају села, а донете су и одредбе које забрањују делатност јаничара, главних изазивача нереда.
Новим стањем у земљи створени су услови за донекле миран живот и пословање које је одмах почело и све више се развијало. Под тим условима, који су постојали једно дуже време, ојачали су сеоско-трговачки богаташи. А са повећањем богатства растао је и утицај овог слоја људи. Убрзо је постало правило да се из тог реда бирају кнежеви и оборкнежеви, а то се одржало и у време кад је букнуо Први српски устанак.
У току устанка војводе и кнежеви повећали су још више своје богатство и настојали да учврсте власт, самосталност и господство, показујући тежњу да свако у свом крају постане оно што је раније био турски спахија. Карађорђе се, као врховни вођа, борио против ове тежње и то је довело до унутрашњих сукоба који су имали кобне последице по крајњи исход устанка.
Трофеј без откупа враћен
После Милошеве смрти, војвода поцерски постао је његов брат Јанко. Он, међутим, није био достојан наследник свог брата јер се 1813. године у Лешници предао Турцима. Тако је сабља Кулин-капетана враћена Турцима без откупа, а Јанко Стоићевић је, као роб, одведен у Цариград, где је и умро.
Недаће унутрашњег уређења ослобођених крајева повећавале су се, а расле супротности између војвода и кнежева, с једне и Карађорђа, с друге стране. Док су први тежили да новим уређењем очувају своју самосталност, Карађорђе није хтео да се створе нове спахије и спахилуци. А то није хтео ни народ.
Унутрашња борба наносила је штете општем народном покрету, а и реду у земљи јер су почели да се појављују одметници, хајдуци. Хајдуке су подржавали војводе и кнежеви, и они су кварили поредак да би довели у питање нову власт. Карађорђе је издао строге наредбе против одметника по којима је сваки војвода морао не само да их гони него и да надокнади штету коју они начине.
У Поцерини се, како сведочи Вук Карџић, одметнуо „некакав хајдук Прело”. Милош Стоићевић није хтео да у свом крају трпи одметника. Сазнао је где се налази и ка тој шуми кренуо је са неколико људи. Хтео је да га ухвати или убије. Војвода је ишао на коњу, пред свима.
- Предај се! - рекао је кад је био надомак одметника.
Али, овај се заклонио иза једног дрвета, уперио пушку и одговорио:
- Натраг, војводо, погинућеш!
Милош Стоићевић није хтео натраг. Пушка је планула и један од најславнијих јунака Првог српског устанка је погинуо. Било му је тек тридесет пет година. Убрзо је одметник ухваћен и убијен, али то је била слаба утеха за све који су знали и поштовали легендарног Милоша Поцерца н
Strana 1 od 2 • 1, 2
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|