Beogradska ka5anija
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Ići dole
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Legenda-(Radmilović ) - Page 2 Empty Legenda-(Radmilović )

Pon Jul 20, 2009 8:04 pm
First topic message reminder :

Legenda-(Radmilović ) - Page 2 8698558_118632918246
Зоран Радмиловић је познати српски глумац. Рођен је у Зајечару 11. маја 1933. године, а преминуо у Београду 21. јула 1985. године. По очевој жељи уписао је право у Београду, потом студирао и на Архитектонском и Филолошком факултету; упоредо је опробао глумачке могућносту у КУД "Иво Лола Рибар", потом уписао и поступно апсолвирао глуму на Академији за позориште, филм, радио и телевизију те започео каријеру у Београдском драмском позоришту (1962-1968), у коме испрва наступа у мање значајним представама. Године 1964-те, због одустајања Љубе Тадића, Радмиловић ускаче у насловну улогу у Краљу Ибију (на сцени Атељеа 212), представи коју претвара - разоткривајући посве изнимну глумачку надареност - у тријумф импровизације (велики успех остварује И на гостовањима у Паризу, Москви, Неw Yорку, Венецији И др.), у "своју сцену" која ће трајати (заједно с каснијим Радованом III Душана Ковачевића) две деценије. Иако је остварио низ успелих улога у позоришту (стални је члан Атељеа 212 од 1968 године до смрти), на филму, телевизији и естради, све су оне остале у сјени "улоге живота" у Краљу Ибију (чак и кад се ради о бриљантном остварењу - улози Молијера у истоименом комаду М.А. Булгакова, за коју је награђен Октобарском наградом града Београда). На филму је дебитовао 1962. године (Чудна девојка,Јована Живановића) и одиграо око двадесет улога. Главне је остварио у филмовима Глинени голуб (Т.Јанић, 1966), Рам за слику мoје драге (Мирза Идризовић, 1968), Поглед у ноћ (Н.Стојановић, 1968), Павиљон 6 (Л.Пинтилие, 1978), Срећна породица (Гордан Михић, 1980). Неколико дана пред смрт примио је, у болничкој постељи, Седмојулску награду СР Србије.


Legenda-(Radmilović ) - Page 2 8698558_123626236848


Poslednji put izmenio MustraBecka dana Čet Nov 26, 2009 12:15 am, izmenio ukupno 2 puta

MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008

Legenda-(Radmilović ) - Page 2 Empty Re: Legenda-(Radmilović )

Čet Nov 26, 2009 1:00 am
PISMO JAČEM

Glumci su uvek bili plašeni, zaplašivani, prepadani. Vekovima. Sobom i drugima. Sistematski. Glumci su, od kada postoje, bili niža bića. U glumce se bežalo od kuće, glumce u kuće nisu primali. Glumci su sahranjivani van grobljanskih zidina. Čak i veliki Molijer. Glumcu se nije davala hrana u ruke da se dodirom sa njim ne bi bio okužen.

Glumce su devojke volele, ali su se za njih teško udavale sem po cenu roditeljskog prokletstva. Glumice su po pravilu proglašavane za kurve, čak i posle njihovih pedesetih godina. Onoga trenutka kad je stari čika Eshil izmislio prvog glumca, počelo je to hiljadugodišnje bežanje.

Bežanje od ljudi ka ljudima. Kažu da je jedan od prvih bio neki Tespis, ali teško da bi ostao zapamćen da nije bilo njegovih čuvenih Histrionskih kola, kojima je bežao, sklanjao se. Sve u suludoj nadi da će naići na pravog čoveka.

Gledalaca je uvek bilo i biće ih, ali on je, eto, tražio onoga među njima koji bi mu omogućio da dostojno proživi taj svoj smešno blesavi život. Nije to našao. Do danas.

Znam da će se sada odmah naći neki mudroser, koji će me obavestiti da „do danas“ – ne stoji! Pokušaću da ga ubedim da je to tako. Baš tako!

Današnjem glumcu, doduše, daju da jede iz ruke, u glumce se ne beži, čak roditelji u šašavoj nadi da se tu dobro zaradi, guraju svoja čeda u taj posao. Glumci se čak i žene pristojnim devojkama, mada ipak radije glumicama. Glumice su kurve eventualno do svoje tridesete godine, posle ih ionako tretiraju samo kao „umetnice“. Dosta se, dakle, izmenilo za ovih dve hiljade godina. Sem straha koji je iskonski. Ostao je taj pusti, sada već teško objašnjivi strah, strepnja koja glumce čini nižim bićima.

A hoće glumac, hoće! Hoće da bude i hrabar i dostojanstven, i superioran kad – kad, hoće i želi to više čak i od svog umetničkog uspeha (ili mu se tako čini?), pokušava da se oseća ravnopravnim, značajnim. Hoće i da podvikne, da raspravlja, da odluči ponešto.

Ali, sve je to ono njegovo nesvesno ja. Onaj jači, glavni deo njegove ličnosti – GLUMA, iliti pokazivanje onakvim kakav nisi, a hteo bi, o kako bi hteo!

U osnovi, u temelju, u krovu i okolo te trošne kuće leži pusti strah! Strah od juče za koje nisi siguran da li je bilo dobro, strah od danas koga nisi svestan, strah od sutra, koje mimo ostalih, normalnih ljudi čekaš sa zebnjom hoćeš li biti u stanju da ono „juče“ ponoviš?

Strah od neuspeha, strah od uspeha, užas od nesposobnosti da odvojiš jedno od drugoga.

A ko nas to plaši? Naravno, prvo mi sami sebe. Potom „ostale strukture“, da upotrebim tu neuhvatljivu reč mladih političara. Strukture koje odlučuju, drže snagu i moć. Snagu naše nevelike pameti, i moć našeg straha. A stvar je vrlo jednostavna! Na dohvat ruke, takoreći. Treba samo reći – NEĆU VIŠE TAKO! Svega tri reči, neizgovorene ili zaturene negde za ovih 2000 godina. I možda još dve – MARŠ TAMO! Znači, sve zajedno pet reči.

Koliko i kako treba stisnuti dupe za tako nešto zna samo onaj koji je tako nešto ikada pomislio da kaže. Bio na ivici, na vrhu jezika mu bilo, samo što nije lanuo, da ga nešto važno i neminovno nije sprečilo, sasuo bi itd... itd... Normalno, to nije učinio, ali bar zna kako mu je bilo! Strukture to znaju i osmehuju se (čak bez zluradosti!), tu i tamo i sa simpatijama. Ko bi se ozbiljno i dugo ljutio na decu? Strukture su stabilne i večite, mi smo prolazni, jednodnevni. Kao takav, EFEMERAN (izraz pozorišnih kritičara!) nastavljam, eto, ovo moje nevoljno razmišljanje. Pokušavam, naime, ove noći s kraja '80. godine, da prestanem da se plašim. Naravno, koliko mi to moj strah dozvoli. Da uđem u Novu godinu miropomazan.

Odlučio sam da se ne bojim više ljudi, već samo Boga, za svaki slučaj. I eto, ja od ovog časa više ne strepim. Ne plašim se svojih pretpostavljenih, svojih reditelja, svojih SIZ-ova, svojih načelnika, direktora, svojih kritičara, svojih sudija, svojih ocenjivača, podcenjivača, precenjivača. Jednostavno, nije mi više stalo! Treba mi verovati na reč, kad već ja sam sebi ne verujem.

Zato neka se nose strukture, neka se nose pretpostavljeni: mnogo puta sam ih uhvatio u laži (a da nisu ni trepnuli!), neka se nose SIZ-ovi, njima je bolje bez nas, neka se nose kritičari, ocenjivači i drugi, oni ionako mrze to što rade, oni ionako nemaju dovoljno vremena, obaveštenosti i stručnosti za taj moj smešni poslić koji se zove pozorište, taj skrajnuti fenomen, koji sebi skromno prisvaja naziv jedne od najstarijih kulturnih disciplina tokom milenijuma.

Neka se nose telefoni (mnoga predstava je skinuta putem telefona) i neka se nosi TV (skupa mi pretplata i gubi mi se boja) i radio (još uvek ne verujem da nema malih ljudi unutra!) i novine, jer me plaše i kao umetnika i kao čoveka...

Neka se nose... no, moje vreme hrabrosti je već isteklo, kao što sam i očekivao. Pa bih da prekinem i da se izvinim, ako je nekako moguće! Šta mi je to trebalo!? Ne znam šta drugo da kažem! Ne nađite se uvređeni, šalio sam se, majke mi.

Vaš uvek i do kraja
Zoran Radmilović

(Nin, 1985. godina)
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Legenda-(Radmilović ) - Page 2 Empty Re: Legenda-(Radmilović )

Čet Nov 26, 2009 1:02 am
JEDAN DAVNI INTERVJU

LIČNA KARTA

Datum rođenja?
Ne brinite, dovoljno sam odrastao i svestan onoga što ću reći.


Težina, visina, boja kose, boja očiju?
Sve se to lepše vidi na slici – ko pažljivo pogleda.


Bračno stanje, deca?
Želim ih.


Stepen obrazovanja?
Naravno – visok, zar se ne primećuje?


Strani jezici?
Samo recite!


Mesečni prihodi?
Sasvim dovoljni.


Adresa (stan)?
Zadovoljan sam adresom.


Legenda-(Radmilović ) - Page 2 Zoran_Radmilovic_02_t_791154631Narode moj: Zoran Radmilović kao kralj Ibi

Auto (oznaka)?
Zar vam ličim na čoveka koji ima te probleme? Ja sam bezbrižan.


Kada biste se ponovo rodili?
Ne želim to. Zapravo, želim, ali posle smrti. Želim još jedan ceo život.


Sklonost, dar?
Pa zaboga, to svi znaju.


Sport kojim se bavite?
Ah, bio sam strahoviti sportista.


Kvaliteti?
Jasno izraženi znaci genijalnosti.


Mane?
Znaci (ovi gore) su toliko jaki da se neupućenom mogu učiniti kao mane.


Karakter?
Očigledno, ne preozbiljan.


Šta vas čini srećnim?
Da odgovaram na pitanja, eto, kao sad, recimo.


A šta nesrećnim?
Kad ih postavljam sebi.


Neostvarena želja?
Ne govorimo o njoj, više se ne može ostvariti.


Šta zamerate sebi umetniku i sebi čoveku?
Zadovoljan sam sobom kao umetnik, zar to nije dovoljno?


Da li se nečega stidite?
Stidim se svojih moralnih dugova.


Šta vas uzbuđuje?
Ovaj put tihanog dostojanstva manastira. Ja sam u njega zaljubljen.


Čega se bojite?
Mentaliteta onih koji razbijaju skulpture po parkovima.


Vaša deviza?
Nalazi se u nekoj od ovih knjiga na mom stolu, ali ne bih želeo da vas zadržavam tražeći je.


Omiljena poslovica, uzrečica, aforizam?
Gete je rekao otprilike ovo: - Čovek je utoliko predestiniran za stvaralaštvo, koliko demonskog u sebi nosi.


Vaše nade?
Da se vratim u Sopoćane, Raškoj, na izvor.


Šta vas je do danas najviše razočaralo?
Pad Troje. Šta vam je smešno?


Slobodno vreme?
U to vreme obično sređujem svoj život.


Godišnji odmor?
Uvek odem na pogrešno mesto.


Omiljeni nakit, ukras?
Oreol, lovor ili tako nešto.


Omiljena garderoba?
Pa,
sad već dolaze hladniji dani, ja preporučujem nešto toplije, a za leto
nešto hladnije. I tako uvek. Jel’ te prema vremenu, već.


Najbolji period vašeg života?
Vreme kad igram predstavu.


Ustajete rano?
Nemojte da se zavitlavate.


Ostajete li noću kasno?
Leti su noći mnogo kraće.

Pasija?
Da gledam kroz prozor u tuđe stanove kad hodam ulicom.


Vaše piće?
Kakva su to sad pitanja?


Vaš savet?
E, sad je bilo dosta.


Najdraži romansijer?
Danilo Kiš.


Knjiga koju često čitate?
Jedna knjiga koja se zove „Urnebesnik“.


Vaši pesnici?
Momčilo Nastasijević, možda neki od vas, dragi čitaoci, niste čuli za njega, ali verujte mi na reč.


Vaša pesma (poezija)?
Sa svetlim pupoljcima na usnama
Rastka Petrovića.


Slikar?
Miljenko Stančić, i još 977 drugih koje možda i više volim.


Slika?
Uspenje Bogorodice u manastiru Sopoćani.


Kompozitor?
Kir Stefan, ako nemate nšta protiv.


Muzičko delo?
Ninja Sili.


Instrument?
Špric za injekcije, uliva strahopoštovanje.


Virtuoz?
Bubnjar iz Džez orkestra Radio Beograda, Lala Kovačev.


Pevači?
Ilija Gligorijević, putovao sam sa njim, dobar neki čovek.


Pevačice?
Milica Miladinović, takođe.


Ploča koju često slušate?
Ništa ne radim često.


Vaši dramski autori?
Pa mogao bi da bude, recimo, Miša Bulatović, uz moju pomoć, naravno.


Pozorišno delo?
Ono koje ću tek igrati.


Film koji vas je oduševio?
Jojo.


Najdraži glumac?
Čuo sam da je onaj... pomozite mi, da – Slobodan Perović, dosta dobar.


Najbolji prijatelji su vam?
Moj školski drug Mika Šćekić, pod uslovom da pazi na svoje ponašanje i da mi ukazuje malo više poštovanja.


Verujete li u ljubav na prvi pogled?
Već sam dovoljno mator i racionalan – baš zato i želim da verujem.


Najbolje godine za brak?
Između 19 i 20... Mislim, za prvi brak.


Legenda-(Radmilović ) - Page 2 Zoran_Radmilovic_04_t_294601785

Jeste li ljubomorni?
... A to – da!


A vaša bračna partnerka?
Verovatno, biće.


Pored ove umetnosti bavite li se još kojom?
Svih
devet muza se neprestano ljubomorno tiskaju oko mene. Ja se trudim da
sa svakom budem ljubazan, ali mi je, verujte, već pomalo dosadno.


Prema kojoj umetnosti ste ravnodušni?
Prema umetnosti vođenja konverzacije.


Vaš ljubimac bez obzira na vrstu umetnosti?
Moj ujak Miodrag Bata V. Petković – veterinar, najmaštovitiji izmišljant koga sam sreo (živi u Lipljanu)


Koju kritiku smatrate neumesnom?
Pa vi me zaista zasuste pitanjima... čekajte da odahnem.... Sad, hademo dalje?


Vaši najveći uspesi?
Položena matematika na velikoj maturi.


A neuspesi?
Ne razumem pitanje...


Najdraža glumica?
Natali Vud, al’ nije važno...


TV emisija koju nerado propuštate?
Nemam tu mašinu, ali mi prijatelji obično prepričaju posle


Vaša istorijska ličnost?
Konstantin Filozof.


(Razvitak, 1965. godina)
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Legenda-(Radmilović ) - Page 2 Empty Re: Legenda-(Radmilović )

Čet Nov 26, 2009 1:57 am
Novo lice velikog glumca

Legenda-(Radmilović ) - Page 2 Zoran-radmilovic-ver
Par priča, beleške, jedno pismo i neke pesme, sadržaj su neobične knjige
„Zalažem se za laž” (izd. VBZ) jednog od najboljih srpskih glumaca
Zorana Radmilovića, koju je priredila njegova ćerka Ana Radmilović.


- O mom ocu su govorili i pisali njegovi prijatelji, kolege, kritičari,
teatrolozi, oni koji su sedeli s njim u kafanama... Anegdote o njemu su
se prepričavale, i prepričavaju se, i tu više nikome i nije važno šta
je od svega toga zaista bilo, a šta nikad nije bilo niti je moglo biti.
Nije važno, jer on je još za života postao kao narodna pesma - pripada
svima ili ne pripada nikome, njegove najpoznatije replike ponavljaju
čak i oni koji se nisu ni rodili kada je on umro. Ova knjiga pak po
prvi put daje izbor stvari koje je on sam pisao - kaže Ana Radmilović.

Među tekstovima za koje Zoran Radmilović verovatno nikada ni slutio nije da će biti objavljeni su priče „Danski princ”, „Otac je mrtav”, „Rupa”, „Priča o Ani (kad je Ana bila mala)”, „Priča o Jeleni”, „Istinita priča o jednom zaboravljenom i ostarelom glumcu”, dve pesme Dini i dve bolničke pesme...
U tekstu koji se nalazi u knjizi Rambo Amadeus piše:
„Ponekad jednostavno nemamo načina da izmjerimo veličinu i značaj nekog čovjeka, ili neke pojave. Sam glumački dar ovog velikana zapravo je kao vesela draperija prekrivao i sakrivao taj granitni blok karaktera i duha, grubo isklesanog oštrim darom za filosofsko promatranje stvarnosti. Jer, iza goropadnog majstora glumačke improvizacije i maratonskih komedijanja krio se izvanredno dubok i širok, istovremeno tanan i samokritičan um”.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Legenda-(Radmilović ) - Page 2 Empty Re: Legenda-(Radmilović )

Čet Nov 26, 2009 2:01 am
Zoran ne bi izlazio iz kuće

Gradski čovek, specijalno naš, obezljuđuje se naglim prelaskom iz sela u grad, naši gradovi su jučerašnja sela, nigde to ne ide brže i šokantnije nego u zemlji koja je do pre sto godina izvozila samo svinje i koja građansko društvo nije ni imala, takoreći. Treba ga zato tek oživeti, ono tek nastaje. Naš čovek mora da prođe prvo fazu građanina, čoveka u papučama pred televizorom, sa kolima zbog kojih gladuje i ubija, sa besmislenim, lažnim stilskim nameštajem, sa paketima usluga za kružna putovanja, o vikendima u selo iz koga je bezglavo pobegao, sa decom koja uče balete, i jezike, i klavire... Tom čoveku, takvom, treba pomoći, ako ga voliš. A on se može voleti, ipak...

Ove je reči, davne 1974. godine, zapisao mag glume Zoran Radmilović, razmišljajući o projektu "Selu u pohode". Ta misao i mnoge druge sakupljene su i objedinjene u knjizi "Zalažem se za laž" Zorana Radmilovića, koju je objavio VBZ iz Beograda.

Knjiga koju je priredila Zoranova kćerka Ana Radmilović nastala je na Kosovu iz krajnje ličnih motiva. Dok se kao dopisnik nekoliko domaćih listova bavila lošim vestima, Ana Radmilović je imala potrebu da se posveti nečem lepom, a ujedno i korisnom, a što će obradovati ljude koji su voleli Zorana.

- Tamo gde sam bila, zaista, nema nekog sadržaja. Sve vesti su uglavnom loše. U Severnoj Mitrovici ne postoji knjižara, nema više ni pozorišta, nema bioskopa. S obzirom na to da je već dosta pisano o Zoranu, smatrala sam da je najprikladnije da sadržaj moje "Zoranove knjige" bude moj izbor stvari koje je on sam govorio i pisao: poneka njegova pesma i priča, nekoliko zanimljivih intervjua, pokoji zapis iz raznih dnevnika koje je, s vremena na vreme, vodio. I, veoma bitno, pismo koje je u nekom, za njega važnom trenutku, uputio ondašnjoj javnosti a koje bi i današnjoj moglo da bude zanimljivo.

Knjigu "Zalažem se za laž" Ana Radmilović je radila sa velikim emocijama birajući i slažući stvari onako kako je dolazila do njih. Kod sebe je imala jedan od Zoranovih dnevnika, drugi koji je vodio upravo o njoj, kao i knjigu Dušana Prelevića "Njim samim" u kojoj su objavljene priče, pesme, dnevnici i beleške Zorana Radmilovića. Dobila je i kopiju Zoranovog intervjua koji je dao zagrebačkom "Vjesniku", a čiji je naslov baš glasio: "Zalažem se za laž" .

- To je Zoranova rečenica, naravno, izvučena iz konteksta. Meni se učinilo da je takav naslov najprikladniji i za ovu knjigu. Svi se danas kunu da govore istinu, a "istina" se menja iz dana u dan! A kada čovek kaže kako se "zalaže za laž", e, to deluje relaksirajuće - kaže naša sagovornica.

A kako bi danas Zoran razmišljao, koje bi mu bile preokupacije i kako bi gledao na aktuelnu stvarnost? Ana Radmilović pokušava da to prokomentariše iz svoje vizure:.

- Zoran bi danas imao skoro 80 godina, verujem da ne bi izlazio iz kuće i svog bademantila i možda bi bio malo zaboravan. Sećam se da se i sa 50 godina žalio na svoju "senilnost". Dogovori se sa nekim nešto - pa zaboravi. Ne znam da li se malo pravio ili je zaista zaboravljao, tek, što je bio stariji to je manje voleo da izlazi iz kuće. Žalio se da ga sve umara, a opet se nije štedeo, do kraja. Mislim da je jedan od veoma retkih ljudi koje je mrzelo da putuje na gostovanja. Bio je komotan. Danas bi sigurno bio još komotniji, još blaži i jednostavniji, ako je to moguće. Takvog ga ja pamtim. Ne znam kakav bi bio prema drugima, kakav je bio znam više iz priča nego po svojim sećanjima, a posebno ne znam koje bi i kakve političke stavove zastupao. Verovatno ničije - kaže Ana Radmilović i dodaje:

- Sećam se, recimo, početkom osamdesetih godina prošlog veka, kada su počeli problemi na Kosovu, mnogi su u Beogradu bojkotovali albanske poslastičarnice. Nas dvoje smo često išli kod našeg Albanca na sutlijaš, u Bulevaru revolucije. Insistirao je na tim odlascima, valjda iz inata. Sedeli bismo tako u izlogu te poslastičarnice, da ga svi vide i prepoznaju, što inače nije trpeo i što ga je uvek nerviralo.

Ana Radmilović nam priča i kako nikada neće zaboraviti ni skandal u Cavtatu, gde su letovali svake godine.

- Pričao je u omiljenoj taverni, u šali, kako mu je "baš zgodan taj izlaz na more". Eto, kada se raspadne Jugoslavija, neka to parče bude naše! On se, pričao im je, navikao jer mu je tu tazbina, a i ovako su to sve Srbi, pa taman zgodno. I, tada su ga pogrešno, ili ispravno (to je samo on znao) shvatili i napravio se veliki cirkus. Neki su skočili da ga biju, neki da ga brane... Ne mogu da pretpostavim kako bi Zoran komentarisao našu današnjicu, verujem da se ne bi aktivno bavio politikom. Bio je dovoljno političan u svojim šalama za koje niko, nikada, nije bio načisto koliko su istinite u svojoj umetnosti. Mislim da bi danas bio jednostavno: ispravan. Kao i onda - zaključuje Ana Radmilović.
Sponsored content

Legenda-(Radmilović ) - Page 2 Empty Re: Legenda-(Radmilović )

Nazad na vrh
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu