Beogradska ka5anija
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Ići dole
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Ljudske sudbine Empty Ljudske sudbine

Ned Avg 30, 2009 1:46 am
Ljudske sudbine 66888_a
Svega dvesta metara od okretnice 26 na Dorćolu u Beogradu nalazi se stara
zgrada nekada vojne škole, sada hotela. Na maloj, pravouganoj limenoj
tabli kraj ulaza piše "Vojno samački hotel Dorćol".
Petnaestu godinu zaredom on je jedini dom za porodice vojnika koje su se ni krive ni dužne bežeći pred
ratnim vihorom stigle do prestonice Srbije. Ova iznutra oronula
trospratnica decenijama nije renovirana. Bar tako izgleda. Ni po koji
komad zelenog saksijskog cveća ne može da udahne život ovoj zgradi.
Hodnici su mračni, a tek s kraja svakog kroz maleni prozor dopire
zračak dnevne svetlosti. Prenatrpani su stvarima ljudi koji su veći deo
svog života pokušali da smeste u tih dvadestak kvadratnih metara jedne
sobe bez kupatila. Sve što im je preteklo bivalo je smeštano u taj
uzani hodnik.
- Došao sam u prekomandu iz Splita u Beograd 1989. i
živeli smo tada kao podstanari na Vračaru. Kada više nismo mogli da
plaćamo, zatražio sam od vojske neki smeštaj, ali ništa. U međuvremenu
se bilo zaratilo. Napisao sam bar deset molbi da dobijemo neku sobu,
ali ništa dok Zorica nije sela na klupu u vojno-stambenom i zaplakala.
Onda nas je neki čovek doveo ovde - priča nam Josip Varljen, čija je
porodica "gost" ovog "hotela" već 15 godina.
Ovaj kapetan vojnog broda i njegova žena Zorica, rođena Kruševljanka, vode se kao
izbeglice, a njihove kćerke koje su sada otišle svaka svojim putem,
odrasle su u sobi od 18 kvadratnih metara, sa kupatilom koje je
zajedničko za ceo sprat.
- Šetali su nas na rang-listi za stan od
prvog do poslednjeg mesta, ali uvek su nekako neki drugi imali
prioritet. Celog života mi je odvajano od plate za stan, a evo gde smo
završili - jada se Varljen, a njegova supruga dodaje da joj je
najžalije bilo da gleda decu kako se muče.
- Ćerka je fakultet ovde završila. Jedino u WC-u nije učila - ističe Zorica Varljen.
Prava adresa za sve naše probleme je Ministarstvo odbrane, ali smo mi
gotovo 20 godina u nemilosti VU "Dedinje". Oni vam dođu kao neka
turistička agencija, koja nas smatra turistima i tako nam naplaćuje
ovaj smeštaj. Pokretali smo peticiju i ni od koga nismo dobili odgovor,
ni od ministra, ja sam osam puta pisala lično premijeru Koštunici, ali
ništa - priča nam Fata Kocić, predsednica Udruženja vojnih beskućnika.
Njena soba je puna veselih boja, raznih sitnih komada nameštaja, malih
jastuka, cveća i fotografija. Mnogo fotografija kćerke Aleksandre i
unuka Mirne i Filipa, koji su već godinama u Kanadi. Fatin muž
Aleksandar umro je od raka u 56. godini. U toj istoj sobi.
- Dugo sam mislila da nisu hteli da ga leče kako treba zbog mene. Nismo imali
gde i zato su nas smestili u ovu sobu, koju sada plaćam 7.000 dinara.
Pitam se, šta li košta toliko. Nemate vodu u sobi, 90 ljudi na jedan WC
i kupatilo, šest soba na jedan osigurač, a da operem sudove treba da
pređem 150 koraka - priča Kocićeva.
Pre godinu i po dana ona je operisana od raka dojke, ali energija i pozitivan duh koji ovu ženu
krase ne odaju utisak da joj bilo šta nedostaje u životu. I zato joj
smeta apatija i zagriženost i nedovoljna spremnost njenih sapatnika iz
ovog hotela da učine nešto sa svojim životima.
- Pre ovoga imala sam normalan život i ne mogu da se pomirim sa tim da živim kao stoka.
Ljudi me ovde po hodinicima pitaju često da li znam nešto novo,
gunđaju, bune se, ali kad treba da učine nešto za sebe onda ih nema
nigde - ističe ona.
Ni njenom komšiji Zoranu nije dobro ovde, ali
kaže neće "da se eksponira, jer ionako od nekog tamo pisanja neće biti
velike koristi". - Eto, takvi su oni, bar većina - napominje Kocićeva,
dok nam pokazuje gomile pisama, žalbi, papira. Malo je ko čuo vojne
beskućnike kako vape u pomoć. Jedan deo njih se, kaže Kocićeva, u
međuvremenu snašao, neki su dobili stanove, a pojedini bili i dovoljno
bezobrazni da ostanu u onom što oni nazivaju ćumezom, dok dobijeni stan
izdaju i tako zarađuju. Ima u "Dorćolu" svega.
- Posebna priča je to što osim nas četrdesetak vojnih beskućnika ovde ima i studenata u
prolazu, a domaćica hotela je dobila u prizemlju kompletno uređenu
garsonjeru. Nekadašnja kantina koja ima nekih 150 kvadratnih metara
komplet je preuređena i tu živi jedna gospođa. Za sve to plaća svega
4.700 dinara. Samo u našoj zgradi su tri takva stana, dok ih ukupno u
svim ostalim zgradama u kojima žive vojni beskućnici ima 36 - napominje
Fata Kocić.
Za to vreme, ističe ona, u "Galebu" ili u depadansu
na Zvezdari ljudi sa malom decom žive u devet kvadratnih metara, u
vlažnim podrumima i sobama u koje ne znate da se vratite kad jednom iz
njih izađete. I zato, kaže ona, uopšte ne čudi to što ljudi ovde
oboljevaju i umiru.
- Mnogo njih je izvršilo samoubistvo, 20 je
umrlo od raka, dosta njih od srčanog udara, a da ne govorimo koliko
njih su postali alkoholičari - priča Fata Kocić.
U njenom malom carstvu je toplo. Ali sve kao da nestaje kada se otvore vrata. U teškom
zadahu grobne tišine iz predsoblja teško je razabrati malo vazduha.
Čovek ne može a da ne poželi da jedva napusti tu predratnu zgradu
teških, memljivih zidova. Napolju je svuda zelenilo, sunce, graja dece
sa igrališta od preko puta. Tek tada počinje život.

Koncentracioni logor
U prijatnoj atmosferi sobe Varljenovih nemate osećaj da se oni tuširaju u
jednoj od dve ispravne kabine u kupatilu zajedničkom za ceo sprat. Sve
te zajedničke prostorije više podsećaju na scenografiju nekog lošeg
ratnog filma. Komisija koja je jednom svraćala, kažu stanari ovog
hotela, ocenila je stanje kao "katastrofalnije od onog u
koncentracionim logorima". Nije daleko. Sa plafona kupatila malter je
davno otpao, niz gole žice kaplje voda, jedan bojler je pokvaren,
slavine na lavaboima ručni su rad jednog od bivših ukućana. Kao da je
svemu istekao rok.
Nazad na vrh
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu