Beogradska ka5anija
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Ići dole
Vedrana
Vedrana
Moderator
Moderator
Ženski
Datum upisa : 28.02.2009
http://<a href="http://xtratvision.forumxpress.net/forum

Dodir naivne i surove stvarnosti Empty Dodir naivne i surove stvarnosti

Ned Okt 04, 2009 3:23 am
Gotovo u istom trenutku izdavačka kuća Geopoetika, jedna od zbilja retkih koje odolevaju izazovu ugodnog skliznuća u tople vode banalnih bestselera, obradovala nas je dvema novim knjigama. Mada je jedna od njih originalno izdata još pre 17 godina i mada deluju dijametralno različite, kako po geografskoj pripadnosti pisaca, tako i po temama i obimu, ova dva izdanja u suštini povezuju tanke ali čvrste niti, delikatne poput paučine i čvrste i vibrantne kao žice nekakvog unikatnog muzičkog instrumenta. Reč je o knjigama «Igraj, igraj, igraj» japanskog pisca Harukija Murakamija i «Dopler» Norvežanina Erlenda Lua.

Osim „slučajnosti“ da im je dve do sada jedine kod nas objavljene knjige Geopoetika publikovala u jako kratkom razmaku pre izvesnog vremena («Sputnik ljubav» i «Naivan, super») i da su ta dva dela naišla na retko lep prijem čitalačke publike i stvorile respektabilnu bazu fanova u našoj oskudnoj čitalačkoj stvarnosti, postoji još skrivenih veza na koje ćemo pokušati da ukažemo i navedemo vas da se upustite u retko lepu i izazovnu avanturu čitanja ova dva dela.

Murakamijev junak, razvedeni novinar koji svoj posao doživljava kao nešto od čega se živi i što se ima obaviti na najpošteniji mogući način, igrom misterioznih okolnosti biće upleten u scenario koliko fantastičan toliko i kreiran i vođen njegovom podsvešću ali i svesnom odlukom da napravi kratak iskorak iz sopstvenog monotonog života. Povratak u hotel za koji ga vezuje maglovita uspomena i koji je potpuno izmenjen ali čuva staro ime iz sumnjivih razloga, veza sa distanciranom devojkom sa recepcije, neobično prijateljstvo sa ekscentričnom 13-togodišnjom devojčicom, misteriozne smrti osoba koje su povezane s njim i povratak prijatelja iz detinjstva, sada velike filmske zvezde u njegov život, samo su neka od težišta ovog obimnog (407 strana) romana. Elementi fantastike vešto utkani u tkivo priče daju osobenu atmosferu delu, a minimalizam kojim Murakami izbegava kitnjastost i rasplinjavanje i uspeva da očuva brz ritam pripovedanja uspešno se prepliće s izvornim stavom glavnog junaka koji pokušava da iskorači iz banalnosti svakodnevice i očuva integritet sopstvene ličnosti i emocija u svetu koji preti da ga uguši jeftinom zabavom, prebrzim ritmom i reklamnim porukama. Duhovito poentiranje na račun pop kulture 80-ih samo obogaćuje delo i, pošto je pravilno adresirano ne gubi ništa na aktuelnosti ni dve decenije kasnije.

Murakami je veličanstven pisac, raskošan i sveden u istom dahu, inteligentan, mudar i čisto detinje naivan i pošten.

Njegov 20 godina mlađi kolega Erlend Lu je još svedeniji i ogoljeniji u svom književnom izrazu.

Dok se u prethodnom romanu «Naivan, super» pozabavio problemom adaptacije mladog čoveka na moderno društvo koje je Murakami na sličan način anticipirao još krajem 80-ih, ovde glavni junak Dopler, čovek sličnih godina kao Murakamijev protagonista, već dobrano „obrađen“ u mašini modernog doba, posle smrti svog oca shvata da više ne može da izdrži pritisak svakodnevnog opstajanja u savremenom društvu i odlučuje da napusti kuću, ženu, sina, posao i prijatelje i da se naseli u šumi gde će u samoći, tišini i prirodi pokušati da se sabere i pronađe izgubljeni smisao života.

Naravno, Luova pripovest je sve samo ne pamflet protiv globalizma, to je opora ali topla i zabavna priča o izgnanstvu na koje smo primorani i koje donosi potpuno drugačiji pogled na život jer više nema zatvorenog matriksa potrošačkog ludila koji nas obavija simulakrumom života.

Lu ovim romanom donekle obogaćuje svoje pripovedanje u odnosu na prethodno delo ali zadržava prepoznatljivi očišćeni stil prepun urnebesnih detalja kojim s lakoćom dočarava dileme svojih junaka. Kao veliko dete čija moć zapažanja nije zamućena društvenim konvencijama Lu nas prikazuje upravo onakvim kakvi jesmo, izgubljeni, nesposobni da se odupremo i ubačeni u bezglavu trku koja uvek ima isti kraj.

I Murakami i Lu su pisci svesni svoje obaveze da opominju, moguće je da su njihovi glasovi slabašni i da će ih vetar odneti ali oni su svoj deo posla uradili.

Sada je sve na nama...
Nazad na vrh
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu