Petar Dobrović

Srpska porodica Dobrovića potiče iz Slavonije, iz Daruvara koja se preselila u Nađkanjižu gde je baveći se prodajom stoke stekla veliki ugled i bogatstvo. Ovde je rođen i otac Petra Dobrovića. Dobrovićeva mati, Irena Heidl, bila je nemačkog porekla, rođena je u baranjskom gradiću Šiklošu.
Petar Dobrović je imao tri brata: Nikolu, Stevana i Đoku. Stevan i Đoka su upisali vojnu kadetsku školu u Pečuju čiji je pitomac u to doba bio i Miroslav Krleža, kasniji poznati hrvatski pisac. Od tada datira i Dobrovićevo poznanstvo sa Krležom.
Petar Dobrović je maturirao u pečujskoj gimnaziji u kojoj su profesori bili iz katoličkog reda cistercita. Kao gimnazijalac doživeo je mnoge neprijatnosti. Često je napadan zbog svoje srpske narodnosti. Tako je 1903. godine gimnazijski profesor Abel Buzaši zbog ubistva kralja Aleksandra Obrenovića i njegove supruge Drage, Dobrovića nazivao "srpskim ubicom kraljeva".
Posle završetka gimnazije Dobrović se upisuje na Višu školu likovne umetnosti u Budimpešti. Profesori su mu poznati umetnici konzervativnih shvatanja Eden Balo i Tivadar Zemplenji. Kasnije će na njegovo slikarstvo uticati Karolj Ferenci. Prvi put je izlagao 1911. godine u Muzeju lepe umetnosti u Budimpešti. Od iste godine, pa sve do izbijanja Prvog svetskog rata boravio je u Parizu gde je, između ostalog, upoznao i likovnog umetnika Ivana Meštrovića. U međuvremenu obajvljuje svoje grafike u uglednim mađarskim časopisima i listovima kao "Tet" (mađ.Tett), "Ma" (mađ. Ma) i "Njugat" (mađ. Nyugat).
U nedelju, 20. maja 1918. u Pečuju se pobunio 6. novosadski puk. Oružanom sukobu se priključio i temperamentni Petar Dobrović koji je zbog toga kasnije zatvoren.
Posle završetka Prvog svetskog rata, 14. novembra 1918. srpska vojska je zaposela Baranju i Bačku. Dolazak srpske vojske u Pečuj je Dobrović dočekao sa velikim oduševljenjem. Jedno vreme je Dobrović radio kao prevodilac nove vlasti. Dobrović je bio veliki pobornik da se Pečuj, Baranja i Bačka u celini pripoje Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.
Petar Dobrović se 1925. godine venčao sa Olgom Hadži iz Novog Sada sa kojom je imao sina Đorđa.
Bio je predsednik male, kratkotrajne srpsko-mađarske Baranjsko-Bajske Republike koja je proglašena 14. avgusta 1921. godine i koja je trajala do 21. avgusta 1921. Kao predsednik mlade republike Dobrović na čelu delegacije 16. avgusta kreće u Beograd gde ga prima premijer Nikola Pašić koji mu odmah saopštava da Kraljevina SHS nije zainteresovana za očuvanje Bačko-Baranjske Republike. Dobrović se nikada više nije vratio u svoj rodni Pečuj. Nastanio se u Kraljevini Jugoslaviji. Dobrović je bio u veoma dobrim odnosima sa srpskim književnicima Veljkom Petrovićem i Milošom Crnjanskim. Studije slikarstva započeo je u Budimpešti, a nastavio u Parizu. Bio je nastavnik u Umetničkoj školi u Beogradu. Po osnivanju Akademije likovne umetnosti, postao je njen profesor.
Prvu samostalnu izložbu imao je u rodnom Pečuju 1913. godine. Svoja dela izlagao je u Parizu, Budimpešti, Pragu, Beogradu, Dubrovniku i Veneciji. Njegova slikarska zaostavština nalazi se u Galeriji „Petar Dobrović“ u Beogradu.
Dvadesetih i tridesetih godina 20. veka Dobrović živi i radi na relaciji Beograd - Pariz. Jedno vreme je boravio u Holandiji i u Italiji. Na Azurnoj obali slika sa svojim prijateljemn Milanom Konjovićem. Godine 1934. bio je jedan od osnivača časopisa "Danas", a kasnije 1937. bio je član osnivač beogradske Državne umetničke akademije.
1940. se povlači na Hvar, gde slika pejzaže. Tragične 1941. godine sa porodicom se vraća u Srbiju i sklanja se u Grocku.

Umro je za vreme nemačke okupacije Beograda u Drugom svetskom ratu u liftu zgrade u Ulici kralja Petra 36, gde je stanovao tokom jedne racije koja ga je zatekla na ulici na Savindan 1942. godine. Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.

PRVI KONCEPT O PETRU IZ GOD. 1938 NA TEMELJU RAZGOVORA
Nisam zapravo nikada prevladao krize. Uvijek sam živio u groznicama, ne snalazeći se trajno. Već u eri 1913-14, Matisse, Dufy a naročito Van Gogh, a pomalo i futuristi pokolebali su u meni sve ono što se smatra dekorativno ili monumentalno na platnu. Još u eri Elze Szdos sve moje teorije tzv. Neoklasicističke (kao baza quatrocento, plus Grci, plus cinquecento plus sve ono što se zove visoka renesansa), izgledala su mi čistom fikcijom. Čisti odnos boje, ono što se danas zove neohelenistički, do toga sam došao vlastitom glavom, ali nisam imao smionosti da to prevedem. U poratnom kaosu, tražeći sebe poslije ustrajnog kopiranja (Velasques, Goya, Tizzian "Skidanje s krsta", Rembrandta, Betsabeja, Infantkinje, Dindon du Louvre), sva ona lutanja sedmogodišnja između neoklasičnog clair-epscurea i otvorene, jasne palete, bilo je traženje izlaza.
1927. odlučio sam se na čisto, jednostavno, vanghogovsko rastvaranje boje. Ne više kao Friesz, i ne kubistički ili kristalnog kao Lhote, nego jednostavno kao Dalmacija u punoj rasvjeti. Tu, na Korčuli, na Lopudu, na Hvaru u Dubrovniku, tu sam se odvojio od predrasuda i sheme, i mislim da sam počeo razumijevati što je to "neposredno".
Još kao mladić, moja razmišljanja o "Lađi": Dva načina, dva svijeta, dvije škole, dva pogleda na umjetnost, dvije metode slikanja i ono kada je to imitacija pseudiklasicizma prividno najbolja, kao na nekim skicama Paje Jovanovića od prije trideset godina, sve je to još jače otimanje od sheme. Problem je ovaj: kako da se uđe u stvarnost? Kako da se ukus razvije od toga, da bude podudaran sa uvjerenjem, a to uvjerenje da se izgradjuje na čistom subjektivnom iskustvu. Tu je horizont, tu su prdmeti, tu su odnosi palete. Bez društvenog afiniteta, bez idile u intérieure, bez historijskih motiva. Svi najbolji portraiti iz toga vremena još su uvjek uslovljeni veoma slabo odnjegovanim društvenim ukusom, izraženi više-manje diletantski i dokazi za jednu likovnu pseudocivilizaciju. Simbol na slici nema što da kaže. Simbol je jedna racionalna šifra i nema što da kaže boji. Simbol i boja nisu jedno te isto. To bi se čak i biološki moglo reći ovako: to su dvije vrste životanja, pak se ne bi dalo čak ni naučno objasniti odakle u nazorima, u shvatanju u metodama taj razdor? Isto tako i sujet. Primjer: Balestrioni, Beethoven, Biennale, Axel Gallen Kalela, Angledo Zuloaga. Genije slikarstva.
Već u šesnaestoj godini moj likovni kontakt sa Goyom i francuskin impresionistima bio je intiman. To se ne može izraziti do kog stepena sam ja osjećao, kako je taj govor na platnu iskren i neposredan. Među moje najveće doživljaje spada peštanska izložba francuskih impresionista (1906). Goya i sve što peštanski muzej od Goye ima: Djevojka s vrčem, Brisači, Portrait admirala Sebastijana Del' Piombo, Portrait Bermudesove žene, sve je to govorilo mnogo više, nego što je to znao objasniti direktor muzeja Pulsky.
Ferenozy sa krugom madžarskih impresionista. Sve one impresionističke intimne teme, tako daleke i odudarne od linije Piloty-Benosur (kao madžarska varijanta pilatyzma), bile su za nas otkrovenje. Osjetili smo da je to jedna likovna istina. Livade, ljudi i žene, predmeti, bez motiva. Tako, kako stoje. Objasnilo nam se da klasični dekorativizam sa historijskim temama, gdje se svi dogadjaji odvijaju patetično kao na daskama romantične pozornice, nemaju veze sa istinom. S onom osnovnom istinom, koja
se zove plein-air. Ti prvi dojmovi bili su neizrecivo veliki. Svi naši još dječački pokušaji: dati prve figure u plein-aireu, koje smo mi smatrali revolucionarnim djelom, izazivale su još uvijek nerazumijevanje po liniji konvencionalnog ukusa.
Balló Ede, akademik, konvencionalni portretista sa svojim kopijama Goye, Tizziana i Velasqueza govorio nam je kao profesor više nego svojim vlastitim originalnim djelom.
Iz toga perioda naslikao sam poluakt bradatog čovjeka po ateljerskom sistemu. Modra pozadina, riđo-crvenokos čovjek, s prozirnim ružičastim mesom, sa transparentno hladno zelenim sjenama. Ostali su slikali svijetle partije svijetlim okerom, a sjene braon i sivo. Moje transparentno hladno zelene sjenke uzbudile su profesora.
Balić: Zar vi doista tako vidite?
Petar Dobrović: Osjećam da tako treba da bude.
Balić: Ne pitam vas kako vi osjećate da bi tako trebalo, nego kako vi to vidite.
Petar Dobrović: Osjećam da razmaci između objekata određuju intenzitet boje. Meni nije važno, da odredim volumen objekta čokoladom ili bitumenom. Meni je važno da pojačam boju u logičnoj relaciji između objekata.
Balić: Jeste li vi to kod koga tako vidjeli?
Petar Dobrović: Mislim da je tako ispravno.
Szinyei Merse, za ovu sliku kao rektor: Prva slika početnika. Ništa naročito.
Već tada sjećam se da sam sasvim dobro osjećao kako je Cezzane jedina moguća instrumentacija. Četverobojni otisci Van Gogha tada nam još nisu bili poznati. Crno-bijele reprodukcije mogli smo samo naslućivati kao instrumentaciju.
Jedan rani Velaszquez za mene je uvijek predstavljao intenzitet šoka. Taj konvencionalista u koloritu radi apsolutno plastično. Zapravo ne velasquezovski. Matematski. Bez ezotike. Majstorija, apsolutna, trijezna i racionalna. To isto osjetio sam u svemu što se zove kao teorija kubizma. Bez boja ostaje samo forma. Dalmacija i kolorizam poslije toga, sve je to značilo samo ovjerovljanje ovih prvih hipoteza. Relativno kasno.
Netko tko je virtuoz i ko se izražava spontanom lakoćom svoga crteža, to mu leži u ruci. To nije nikakav naročiti problem, taj i takav tretment. Zapravo je to prvotno izražajno sredstvo, bez čega nema i ne može da bude nikakve likovne realizacije. A kolorit je tek orkestacija onog volumena što se slika: ali podloga treba da postoji. Ta osnovna idejna podloga, zapravo je temelj slike. Boje se slažu poslije kao cigle u grdenu. Često puta je to zidarski posao, nametnut samom arhitektonskom konstrukcijom slike.