- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Milan Rakić
Čet Okt 08, 2009 12:12 pm
Jedan od najzanimljivijih srpskih pesnika s početka XX veka. Bio je erudita, diplomata i akademik. Za sobom je ostavio nevelik opus (samo dve zbirke pesama - 1903. i 1912. godine, i još nekoliko pesama), a u srpskoj književnosti ostavio je trag kao pesnik modernog senzibiliteta, koji je u poeziju uneo nove kvalitete - intelektualnu skepsu i pesimizam, senzualnost, ironiju, autentični doživljaj čovekove egzistencijalne stvarnosti. Pedesetak pesama koje je objavio spadaju među najviše domete srpske lirike početka XX veka. Rakić je rođen 18. septembra 1876. godine u Beogradu, u uglednoj beogradskoj porodici. Otac, Mita Rakić, bio je ministar finansija, a deda po majci Milan Đ. Milićević bio je akademik. Rakić je rano stekao široko obrazovanje - gimnaziju je završio u Beogradu, a potom je studirao prava u Parizu. Po povratku sa studija stupio je u diplomatsku službu i tu ostao skoro do kraja života. Za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije izabran je 18. februara 1922. godine, a redovni član postao je 1934. godine. Prve pesme objavio je u Srpskom književnom glasniku 1902. Zahvaljujući obrazovanju u Francuskoj, imao je uzore u francuskim pesnicima - parnasovcima i simbolistima. Od njih se učio savršenstvu forme, preciznosti izraza, jasnom pesničkom izražavanju. Blizak mu je bio i Bodleru, a teme bede, čovekove nedovoljnosti, robovanja na zemlji našle su u njegovim pesmama osoben izraz (Dolap, U kvrgama). Rakić se duboko zagledao u smrt i nepostojanje, a njegov pesimizam obojen je ironijom i samoironijom. Protivteža tom egzistencijalnom očaju nalazi se u snažnom senzualizmu, u žudnji za intenzivnim ovozemaljskim životom. U pesmama se suočava sa smrću, ali se duboko užasava svega što okružuje smrt, "glupe komedije smrti" koju prave ljudi. Odbacivao je i sentimentalnost i retoriku ljubavi, pišući o trenutnom zanosu u ljubavi i kratkotrajnom predavanju strasti. Ljubav je u njegovim pesmama stavljena pod lupu hladnog razuma. Rakićeve ljubavne pesme demaskiraju osećanja - kada se ona razgrnu, ostaje samo kratka, intenzivna i prolazna strast. U rodoljubivim ostvarenjima, ciklusu od samo sedam pesama, progovorilo je nacionalno oduševljenje koje je uoči Balkanskih ratova zahvatilo čitavo srpsko društvo. Pesme nastale u napuštenoj crkvi kraj Peći, na Gazimestanu, pesme u kojima se pominju Jefimija, Simonida... imaju u sebi nešto od autentične arome našeg srednjeg veka. Kritičari su zabeležili da je, sa Šantićem, "Rakić najuspelije obnovio našu rodoljubivu poeziju, na sasvim originalan način, bez poze i šovinizma, kao i da je njegovo rodoljublje otmeno, plemenito i diskretno, i ima smer modernog mislioca". Rakić je veoma vodio računa o stihu. Usavršio je stih od 11 slogova - jedanaesterac, davši mu širok besednički ton - i buran, i svečan, i otmen, ali i miran i prisan. Za Rakićev stil navedeno je da je jezik besprekorno čist i krepak, rečenica kristalno jasna, stil bez emfaze i bleska, umeren i lapidaran. Jovan Skerlić je rekao da je, u pogledu tehnike, Rakićevo pesništvo poslednja reč umetničkog savršenstva u srpskoj poeziji. Danas su ti formalni pesnički kvaliteti čitaocima manje zanimljivi i manje važni. Pažnju privlače drugi kvaliteti - intelektualnost i slojevitost Rakićevih pesama, raznolike i uvek aktuelne teme. Analizirajući srpsko pesništvo na počeku veka, kritičari su došli do zaključka da Rakić ne peva radi lepote kao Dučić, već radi misli, kao i da je reč o pesniku koji nalazi i inspiraciju i nasladu u bolu i patnji. DOLAP Ja znam jedan dolap. Crn, glomazan, truo, Stoji kao spomen iz prastarih dana. Njegovu sam škripu kao dete čuo. Stara gruba sprava davno mi je znana. Jedan mali vranac okreće ga tromo, Malaksao davno od teškoga truda. Vuče bedno kljuse sipljivo i tromo, Bič ga bije, ular steže, žulji ruda. Vranče, ti si bio pun snage i volje, I dolap si stari okretao živo. Tešila te nada da će biti bolje; Mlad i snažan, ti si slatke snove sniv'o. Al' je prošlo vreme preko tvoje glave, iznemoglo telo, malaksale moći; Poznao si život i nevolje prave, I julijske žege i studene noći. O kako te zalim! - gle, suze me guše, Oličena sudbo svih života redom, Tebe, braću ljude, i sve žive duše, Jednake pred opštom neminovnom bedom. Podne. Ti bi vode. Ko će ti je dati? Tu kraj tvojih nogu žuboreći teče. Ali bič fijukne... Napred, nemoj stati, Dok ne padne spasonosno veče. Podne. Ti si gladan. Ti bi trave hteo, Svuda oko tebe buja trava gusta, I mirise njene čuv donosi vreo. Ali bič fijukne. Zbogom, nado pusta! Ti si, kao i ja, od mladosti rane Osetio opštu sudbu što nas gazi, I gladan i žedan provodio dane Sve u istom krugu, sve na istoj stazi. Ti si, kao i ja, na julijskoj žezi, Dok žubori voda kraj tebe u viru, Sanjao o sreći, nagradi i nezi, Sanjao o dobrom, zasluženom miru. O, ko zmija ljuta košuljicu svoju, Ostaviti bedu, nesreću i zlobu, I udarce biča stečene u znoju, I svemoćnu podlost i opštu gnusobu! Pusti snovi! Napred, vranče, nemoj stati, Ne miriši travu, ne osećaj vir; Nagradu za trude nebo će ti dati: Mračnu, dobru raku, i večiti mir! |
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|