Beogradska ka5anija
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Ići dole
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

milan - Milan Rakić Empty Milan Rakić

Čet Okt 08, 2009 12:12 pm


milan - Milan Rakić Rakic-200892-1
Jedan od najzanimljivijih srpskih pesnika s početka XX veka. Bio je erudita,
diplomata i akademik. Za sobom je ostavio nevelik opus (samo dve zbirke
pesama - 1903. i 1912. godine, i još nekoliko pesama), a u srpskoj
književnosti ostavio je trag kao pesnik modernog senzibiliteta, koji je
u poeziju uneo nove kvalitete - intelektualnu skepsu i pesimizam,
senzualnost, ironiju, autentični doživljaj čovekove egzistencijalne
stvarnosti. Pedesetak pesama koje je objavio spadaju među najviše
domete srpske lirike početka XX veka.
Rakić je rođen 18. septembra 1876. godine u Beogradu, u uglednoj
beogradskoj porodici. Otac, Mita Rakić, bio je ministar finansija, a
deda po majci Milan Đ. Milićević bio je akademik.
Rakić je rano stekao široko obrazovanje - gimnaziju je završio u
Beogradu, a potom je studirao prava u Parizu. Po povratku sa studija
stupio je u diplomatsku službu i tu ostao skoro do kraja života. Za
dopisnog člana Srpske kraljevske akademije izabran je 18. februara
1922. godine, a redovni član postao je 1934. godine. Prve pesme objavio
je u Srpskom književnom glasniku 1902.
Zahvaljujući obrazovanju u Francuskoj, imao je uzore u francuskim
pesnicima - parnasovcima i simbolistima. Od njih se učio savršenstvu
forme, preciznosti izraza, jasnom pesničkom izražavanju. Blizak mu je
bio i Bodleru, a teme bede, čovekove nedovoljnosti, robovanja na zemlji
našle su u njegovim pesmama osoben izraz (Dolap, U kvrgama). Rakić se duboko zagledao u smrt i nepostojanje, a njegov pesimizam obojen je ironijom i samoironijom.
Protivteža tom egzistencijalnom očaju nalazi se u snažnom senzualizmu,
u žudnji za intenzivnim ovozemaljskim životom. U pesmama se suočava sa
smrću, ali se duboko užasava svega što okružuje smrt, "glupe komedije
smrti" koju prave ljudi. Odbacivao je i sentimentalnost i retoriku
ljubavi, pišući o trenutnom zanosu u ljubavi i kratkotrajnom predavanju
strasti. Ljubav je u njegovim pesmama stavljena pod lupu hladnog
razuma. Rakićeve ljubavne pesme demaskiraju osećanja - kada se ona
razgrnu, ostaje samo kratka, intenzivna i prolazna strast.
U rodoljubivim ostvarenjima, ciklusu od samo sedam pesama, progovorilo
je nacionalno oduševljenje koje je uoči Balkanskih ratova zahvatilo
čitavo srpsko društvo. Pesme nastale u napuštenoj crkvi kraj Peći, na
Gazimestanu, pesme u kojima se pominju Jefimija, Simonida... imaju u
sebi nešto od autentične arome našeg srednjeg veka. Kritičari su
zabeležili da je, sa Šantićem, "Rakić najuspelije obnovio našu
rodoljubivu poeziju, na sasvim originalan način, bez poze i šovinizma,
kao i da je njegovo rodoljublje otmeno, plemenito i diskretno, i ima
smer modernog mislioca".
Rakić je veoma vodio računa o stihu. Usavršio je stih od 11 slogova -
jedanaesterac, davši mu širok besednički ton - i buran, i svečan, i
otmen, ali i miran i prisan. Za Rakićev stil navedeno je da je jezik
besprekorno čist i krepak, rečenica kristalno jasna, stil bez emfaze i
bleska, umeren i lapidaran. Jovan Skerlić je rekao da je, u pogledu
tehnike, Rakićevo pesništvo poslednja reč umetničkog savršenstva u
srpskoj poeziji.
Danas su ti formalni pesnički kvaliteti čitaocima manje zanimljivi i
manje važni. Pažnju privlače drugi kvaliteti - intelektualnost i
slojevitost Rakićevih pesama, raznolike i uvek aktuelne teme.
Analizirajući srpsko pesništvo na počeku veka, kritičari su došli do
zaključka da Rakić ne peva radi lepote kao Dučić, već radi misli, kao i
da je reč o pesniku koji nalazi i inspiraciju i nasladu u bolu i
patnji.

DOLAP


Ja znam jedan dolap. Crn, glomazan, truo,
Stoji kao spomen iz prastarih dana.
Njegovu sam škripu kao dete čuo.
Stara gruba sprava davno mi je znana.
Jedan mali vranac okreće ga tromo,
Malaksao davno od teškoga truda.
Vuče bedno kljuse sipljivo i tromo,
Bič ga bije, ular steže, žulji ruda.
Vranče, ti si bio pun snage i volje,
I dolap si stari okretao živo.
Tešila te nada da će biti bolje;
Mlad i snažan, ti si slatke snove sniv'o.
Al' je prošlo vreme preko tvoje glave,
iznemoglo telo, malaksale moći;
Poznao si život i nevolje prave,
I julijske žege i studene noći.
O kako te zalim! - gle, suze me guše,
Oličena sudbo svih života redom,
Tebe, braću ljude, i sve žive duše,
Jednake pred opštom neminovnom bedom.
Podne. Ti bi vode. Ko će ti je dati?
Tu kraj tvojih nogu žuboreći teče.
Ali bič fijukne... Napred, nemoj stati,
Dok ne padne spasonosno veče.
Podne. Ti si gladan. Ti bi trave hteo,
Svuda oko tebe buja trava gusta,
I mirise njene čuv donosi vreo.
Ali bič fijukne. Zbogom, nado pusta!
Ti si, kao i ja, od mladosti rane
Osetio opštu sudbu što nas gazi,
I gladan i žedan provodio dane
Sve u istom krugu, sve na istoj stazi.
Ti si, kao i ja, na julijskoj žezi,
Dok žubori voda kraj tebe u viru,
Sanjao o sreći, nagradi i nezi,
Sanjao o dobrom, zasluženom miru.
O, ko zmija ljuta košuljicu svoju,
Ostaviti bedu, nesreću i zlobu,
I udarce biča stečene u znoju,
I svemoćnu podlost i opštu gnusobu!
Pusti snovi! Napred, vranče, nemoj stati,
Ne miriši travu, ne osećaj vir;
Nagradu za trude nebo će ti dati:
Mračnu, dobru raku, i večiti mir!



Nazad na vrh
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu