Beogradska ka5anija
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Ići dole
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Mehmed Meša Selimović Empty Mehmed Meša Selimović

Pon Nov 02, 2009 10:35 pm
Mehmed Meša Selimović Mesa_Selimovic
Mehmed Meša Selimović rođen je 26. aprila 1910.
godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju.
1930. godine upisao se na studijsku grupu srpskohrvatski jezik i
jugoslovenska knjizevnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao
je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske
škole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u
Tuzli. Prve dvije godine rata zivi u Tuzli, gdje ga hapse zbog suradnje
sa NOP-om, a u maju 1943. godine prelazi na oslobođenu teritoriju,
postaje član KPJ i član Agitprop-a za istočnu Bosnu, potom je politički
komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. godine prelazi u Beograd i obavlja
značajne političke i kulturne funkcije. Od 1947. godine živi u Sarajevu
i radi kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta,
umjetnički direktor irektor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik
IP Izdavacko preduzece Svetlost godine penzioniran je i seli u Beograd.
Bio je redovni član Srpske akademije nauka i umjetnosti.
Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je
počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i
SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznačajnije NIN-ova
nagrada GORANOVA nagrada (1967), Njegoševa nagrada (1967), potom
Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a, itd.
Kao član Predsedništva Srpske akademije nauka i umetnosti, ostavlja
Akademiji svoj duhovni testament u kojem, pored ostalog, zapisuje:
„…Potičem iz muslimanske porodice, iz Bosne, a po nacionalnoj
pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno
stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kojem takođe pripadam, smatram samo
zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću
srpskohrvatskog jezika… Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka,
Matavulja, Sremca, Borisava Stankovića, Kočića, Ive Andrića, a svoje
najdublje srodstvo s njima nemam potrebe da dokazujem“. (Ras)
Ipak, posle smrti, njegovo delo „kidnapovano“ je i, uprkos izričitoj
zabrani supruge Darke, uvršćeno u sarajevsku ediciju „Muslimanska
književnost 20. veka“
„Ja sam srpski pisac muhamedanske vere“
Ovo je rekao Meša Selimović, autor znamenitih dela kao što su
„Tvrđava“ i „Derviš i smrt“, ranih sedamdesetih, prilikom „isleđivanja“
na sednici Upravnog odbora Srpske književne zadruge, odgovarajući na
optužbe da su taj Odbor i njegov predsednik Dobrica Ćosić leglo srpskih
nacionalista.
Pored činjenice da je Meša Selimović odrastao i da je, kao
stvaralac, dobar deo života proveo u Tuzli i u Sarajevu, u sredinama,
dakle, u kojima je muslimanski živalj činio dobar deo od ukupnog
stanovništva, Meša će – čak i u teškim godinama tadašnje bosanske
majorizacije, a prisećajući se svog pradedovskog pravoslavnog porekla,
u svakoj prilici, pa makar ona bila i više no neugodna i po samoga
pisca, tvrditi da je on srpski pisac, te da kao takav pripada korpusu
srpske kulture.
Pričaće Selimović i zašto je inspiraciju za svoje romane tražio u
starim bosanskim knjigama, kao što je čuveni „Ljetopis Mula Mustafe
Bešeskije“ ili pak, u nekim drugim događajima.
„Mula Mustafa Bešeskija je u svojoj čuvenoj sarajevskoj hronici iz
osamnaestog veka beležio svakodnevne događaje o gradu na Miljacki,
koliko životne i obične, toliko bliske našim današnjim shvatanjima, da
sam se zaprepastio nad njegovom „savremenošću“. Pomislio sam da bi bio
vrlo rečit i slikovit lik dobrog čoveka opaljenog prašumom zla i dobra,
koji ima razumevanja i za jedno i za drugo. Tako sam i započeo roman,
Mula Mustafinim pričanjem, ali onda mi se nametnuo lik Ahmeda Šabe,
nesnalažljivog i neaktivnog, dobrog, nezlobnog, običnog čoveka bez
ikakvih izrazitih sposobnosti, osuđenog na čuđenje u prilično bezdušnom
svetu. Tako je Šabo postao glavni junak a Mustafa sporedni lik. Neke
slikovite događaje i ličnosti uzeo sam iz te hronike, mada sam ih
stilizovao jer deluju suviše egzotično, a većinu sam izmislio, iako su
ostali oni koji deluju najaktuelnije, kao da su aluzija na naše vreme,
a zaista nisu, nego se život ponavlja.“
Trećeg novembra 1976. godine, Selimović će se obratiti Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, pismom sledeće sadržine:
„Još u vrijeme kada se počelo javljati pitanje kojoj od
jugoslovenskih literatura pripadaju pojedinii pisci srpskohrvatskog
jezika, ja sam u više navrata pokušavao da se oduprem svakom uprošćenom
razvrstavanju književnih stvaralaca prema nacionalnom, republičkom ili
čak, pokrajinskom osnovu. Činilo mi se da su pisci i njihova dela
nezaštićeno izloženi vanknjiževnim insistiranjima – svejedno da li nas
neko prinudno izdvaja iz jedne, ili naknadno premješta u drugu,
teritorijalnu književnost. U jednoj prilici bio sam prinuđen i da
lično, napismeno, potvrdim ispravnost postupka istoričara književnosti
koji me je uvrstio u svoju knjigu o poslijeratnoj srpskoj književnosti.
Bilo je to, u stvari, izlišno, jer je 1972. godine, u biblioteci
„Srpska književnost u sto knjiga“ izašao i moj roman „Derviš i smrt“! U
Uređivačkom odboru, koji je vršio izbor pisaca za tu zajedničku ediciju
najstarijih i najuglednijih izdavača kod nas, Matice srpske i Srpske
književne zadruge – nalazile su se i najpozvanije ličnosti da određuju
ne samo estetsku vrijednost, već i književnu pripadnost jednog pisca.
Bio sam veoma srećan što sam se, na taj način, našao na pravom mjestu.
Kako u našim književnim prilikama naglo dolazi do novih momenata i
olakih odluka, a ja ne mislim mijenjati ni svoja uvjerenja, ni stečeno
mjesto u književnosti kojoj pripadam – može se dogoditi da ja, ili moja
porodica, i dalje budemo izlagani neprijatnostima nečijih upornosti i
nerazumijevanja. Da bih zaštitio svoj lični i književni integritet, ja
se obraćam Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, čiji sam redovni član,
s molbom da se u njoj nađe i sačuva ova moja pismena izjava.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Mehmed Meša Selimović Empty Re: Mehmed Meša Selimović

Pon Nov 02, 2009 10:36 pm
Mehmed Meša Selimović 180px-Tuzla-Mesa_Selimovic_Ismet_Mujezinovic
Spomenik Meši Selimoviću i slikaru Ismetu Mujezinoviću, u njihovom rodnom gradu Tuzli.
Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj
pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno
stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo
zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću
srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje
opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i
moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao
bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam,
dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava
Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa
njima nemam potrebe da dokazujem. Znali su to, uostalom, oni članovi
Uređivačkog odbora edicije „Srpska književnost u sto knjiga“, koji su
takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti i sa mnom su zajedno
u Odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić,
Vojislav Đurić, Boško Petrović.
Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka
i umetnosti, sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim
autobiografskim podatkom.
Umro je 11. jula 1982 godine u Beogradu.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Mehmed Meša Selimović Empty Re: Mehmed Meša Selimović

Pon Nov 02, 2009 10:36 pm
Meša Selimović je zasigurno među najvećim Bosanskohercegovačkim, a možda i najveći – usporedbe su prerane jer se u zadnjim decenijama pojavio niz veoma kvalitetnih proznih autora. Ono što nije sporno je status Selimovića kao velikog pisca ranga europskoga klasika, a taj se status temelji ponjaviše na njegova dva romana, „Derviš i smrt“ i „Tvrđava“. Pisac se poziva na središnju evropsku narativnu tradiciju, napose Dostojevskog, kao i na opću struju književnog modernizma 20. vijeka. No, nošen temperamentalnim značajkama i osebujnom stvaralačkom vizijom, Selimović je stvorio vlastiti izraz koji se ne može jednoznačno svrstati ni u koju školničku kategoriju. Po pripovjednim tehnikama, nasljedovao je i proširio roman osobne ispovijedi, ili realistička djela struje svijesti, najbolji primjeri kojih su kratki romani Dostojevskog „Krotka“ i „Zapisi iz podzemlja“. Selimović je dobro razumio da za upečatljiv prikaz unutarnjih borbi nisu adekvatne tehnike bilježenja fluktuacija svijesti, kakve nalazimo kod Jamesa Joycea ili Hermanna Brocha, jer u tim djelima dolazi do rastakanja svijesti protagonista, koji kao pasivni receptor ne može biti sudionikom moralne i metafizičke drame. Prvi roman, „Derviš i smrt“, pisan živim stilom u kojemu se miješaju introspekcija, mudrosni sudovi o životu i ljudska drama derviškog šejha Nuruddina, ostvarenje je univerzalne vrijednosti koje je privuklo pažnju inozemne čitalačke publike-dijelom i zbog upravo magnetičnog spoja egzistencijalne drame i opojne rezignacije kojim zrači islamsko-orijentalni milje. Roman nije realistički prikaz derviša ili sufizma, islamskog misticizma, jer Nurudinove dileme postaju besmislene promatramo li ih u kontekstu čvrsto ukorijenjene religijske svijesti. No, to nije kritika vrijednosti djela koje i nije imalo nakanu dokumentaristički i vjerno prikazati mistične zanose ili sufijski svjetonazor, nego je smjeralo-i uspjelo- općeljudske dileme i muke postaviti u bosansko-islamski kontekst i locirati univerzalno u lokalnom. Sljedeći veliki roman, „Tvrđava“, prikaz je Sarajeva uoči Hoćimske bitke (koju je opjevao Gundulić u „Osmanu“), i odlikuje se širom paletom likova i većim brojem lirskih pasaža od „Derviša“, čvrsto usredotočenoga na nezaboravni Nurudinov lik. Oba su djela bogata prigušenom emocionalnošću, sumračnim iskazima o ljudskoj sudbini, atmosferom koju je teško jednoznačno opisati i koja oscilira između smirenosti u prihvaćanju sudbine i bunta protiv neljudskih okolnosti, te referencijama na historijski usud Bošnjaka (to se odnosi posebno na „Tvrđavu“). Glavni Selimovićevi romani velika su djela zreloga autora koji je harmonično spojio modernistički diskurs, narativne tradicije „pripovjedačke Bosne“ i orijentalno islamski senzibilitet.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Mehmed Meša Selimović Empty Re: Mehmed Meša Selimović

Pon Nov 02, 2009 10:37 pm
Ostala piščeva pripovjedna djela, osim u detaljima, ne dosižu vrhunce poput „Tvrđave“ i „Derviša“. Selimovićevi esejistički i memoarski radovi su zanimljivo štivo, no, također, nisu ostvarenja evropskoga i svjetskoga ranga kao veliki romani. Možda najinteresantnija Selimovićeva nefikcionalna knjiga je „Za i protiv Vuka“, u kojoj autor raspravlja o ulozi Vuka Karadžića u reformi srpskog jezika. To je djelo, osim njegove nesporne kritičko-analitičke vrijednosti, zanimljivo jer i svjedoči o, za savremenike i potomke, kontroverznim piščevim nacionalnim opredijeljenjima. Ukratko- „Za i protiv Vuka“ knjiga je potpuno uronjena u problematiku stvaranja modernog srpskog standardnog jezika, s protagonistima Vukom Karadžićem, njegovim protivnicima i mlakim pristašama u vojvođanskim i srpskim građanskim krugovima, te brižljivo prikazanim etapama borbe. Za čitatelja sa strane, odmah upada u oči da to djelo posredno ruši mit o „srpskohrvatskom“ jeziku, jer je sasvim ograničena na srpsku situaciju, dok o hrvatskoj prošloj, a ni onodobnoj (Ilirski pokret) jezičkoj tradiciji nema ni slova. O bošnjačkom stvaralaštvu na narodnom jeziku (alhamijado književnost) nema ni riječi. Selimović je u tom dijelu srpskiji povjesničar jezika i od zagriženih velikosrpskih propagandista, koji se s hrvatskim i ilirskim fantomima bore bez prestanka-dok se oni u Selimovićevom vidokrugu ni ne pojavljuju. Stave li se na stranu nacionalno-političke opaske, glavno je piščevo stanovište utemeljeno: on drži Vuka Karadžića za beskompromisnoga prevratnika koji je potpuno odbacio stariju srpsku jezičku baštinu, nanijevši srpskom jeziku udar time što ga je sveo na ruralni idiom i lišio duhovno-intelektualnoga rječnika-no, to je bila nužna faza koja je ispravljena kasnijim razvitkom srpske književnosti.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Mehmed Meša Selimović Empty Re: Mehmed Meša Selimović

Pon Nov 02, 2009 10:37 pm
Jezicko pitanje

Kada je već o jeziku riječ, valja nešto reći i o jeziku Selimovićevih djela. U knjizi o Vuku, kao i poznijim djelima, autor je prešao na srpski ekavski jezik, i ako se sudi jedino po jezičkom kriteriju, ta su ostvarenja isključivo srpska (slična je situacija s većim dijelom Andrićeva opusa). U glavnim romanima Selimović je pisao jezikom koji je najbolje okarakterizirati kao bosanski protkan većim brojem srbizama. Je li taj jezik već time srpski, kao što se može reći za izraz Petra Kočića ili Branka Ćopića ? Za sada je, bez stručne lingvističke analize, teško dati definitivan sud, no vjerovatno je najbliža istini konstatacija da se radi o bosanskom jeziku, uz veći udio srbizama nego što je propisano u bosanskom standardu. No, taj prigovor otpada i zbog delikatnosti i isprepletenosti nacionalnog i jezičnog na ovim prostorima: Matoš je, npr., nesporno hrvatski pisac, no njegov je prozni opus upravo pretovaren srpskim idiomom kojeg je autor usvojio tokom dugih boravaka u Srbiji; dapače, djelo legendarnoga AGM je jezično daleko opterećenije srbizmima od jezika najboljih Selimovićevih romana. Slični su primjeri i dvojice srpskih pisaca (jednoga porijeklom iz Hercegovine), Mirka Kovača i Bore Ćosića, koji su napisali sjajne romane ne samo prošarane kroatizmima, nego i na hrvatskom standardnom jeziku. Sve to ukazuje da jednostrani jezikoslovni kriteriji nisu dovoljni u pisaca dvojne pripadnosti, među koje spada i Selimović.

Djelo Meše Selimovića je utkano u središte bošnjačke književnosti, kojoj po tematici i iskazu najvrednijih djela nesumljivo pripada. Također, ono je dijelom i srpske književnosti, svjesnim autorovim zahtjevom, kao i uronjenošću nemaloga dijela opusa u srpske književne i kulturne teme. Треćeg novembra 1976. godine, Selimović, u pismu Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti, kaže:

„Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. Znali su to, uostalom, oni članovi Uređivačkog odbora edicije „Srpska književnost u sto knjiga“, koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti i sa mnom su zajedno u Odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić, Boško Petrović.Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskim podatkom.“

Paradoks sitaucije je vjerovatno najbolje izrazio Alija Isakovic, koji je primijetio da je ironično što najveći srpski roman 20. vijeka počinje islamskim vjerskim očitovanjem, Bismillom. Selimović ostaje piscem paradoksa: bošnjačko islamski autor koji nije zbog vjersko-civilizacijske tematike i promišljanja o sudbini muslimana u Bosni mogao biti apsorbiran u srpski književni korpus u cijelosti, i tamo istovremeno „žulja“ kao strano tijelo i koristan je kao sredstvo političko-nacionalne propagande. U bošnjačkoj književnosti, kojoj vidljivo pripada po najvrednijim djelima, jedan je od glavnih prikazivača nacionalne sudbine, no njegovo iskreno srpsko kulturno i nacionalno opredijeljenje čini ga, u dobrom dijelu pisanoga djela, teško prihvatljivim autorom. Budućnost će reći svoje, no, za sada, Selimović je neosporno veliki srpski pisac.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Mehmed Meša Selimović Empty Re: Mehmed Meša Selimović

Pon Nov 02, 2009 10:38 pm
Bibliografija

Tuđa zemlja. Radnik. Beograd, 1957; – 2. izd. Veselin Masleša. Sarajevo, 1961; 1962; – 3. izd. Svjetlost. Sarajevo, 1962; 1965.

Noć i jutra. Knjiga snimanja. (Scenario). Bosna film. Sarajevo, 1958.

Tišine. Svjetlost. Sarajevo, 1961; – Prosveta. Beograd, 1965; – Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1971.

Magla i mjesečina. Svjetlost. Sarajevo, 1965; – 1967; – Megla in mesečina. Mladinska knjiga. Ljubljana, 1970.

Eseji i ogledi. Veselin Masleša. Sarajevo, 1966.

Derviš i smrt. Svjetlost. Sarajevo, 1966; 1967; 1967; 1968; 1969; 1970; 1971; 1972; 1973; 1974; 1977; 1980; 1982; 1984/85; Derviš i smrt. Progres. Moskva, 1969; Derviš i smrt. Srpska književna zadruga. Beograd, 1969; 1972; – Derviš a smrt. Odeon. Praha, 1969; 1985; – Znanje. Zagreb, 1970; – Derviš a smrť. Tatran. Bratislava, 1971; – Matica srpska. Novi Sad, 1972; – Školska knjiga. Zagreb, 1974; – Der Derwisch und der Tod. Volk und Welt. Berlin, 1973; 1975; – Derwiš we mewt. Preveo na arapski Dr. Ahmed Smailovic. Al-Qahira, 1975; – Derviš i smrt. Srpska književna zadruga. Beograd, 1976; – Veselin Masleša. Sarajevo, 1977; 1981; 1983; 1987; – Derviš in smrt. Prevedel Janko Moder. Mladinska knjiga. Ljubljana, 1978/79; – Derviš i smrt. Sloboda. Beograd, 1979; – Nolit. Beograd, 1981; 1982; – Školska knjiga. Zagreb, 1980; Prosveta. Beograd, 1983; 1988; – Rad. Beograd, 1982; 1985; – Zavod za izdavanje udžbenika SR Srbije. Beograd, 1982; – Der Derwisch und der Tod. (Aus dem serbokroatischen von Werner Creutzigert). Svjetlost. Sarajevo, 1987; – Derviš i smrt. Svjetlost. Sarajevo, 1988.

Za i protiv Vuka. Matica srpska. Novi Sad, 1967; – Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1972; – Sloboda. Beograd, 1979; 1981.

Pisci, mišljenja, razgovori. Svjetlost. Sarajevo, 1970; – Sloboda. Otokar Keršovani. Beograd, Rijeka, 1975; – Sloboda. Beograd, 1979; 1981.

Tvrđava. Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1971; 1972; 1974; 1980; 1980; 1984/85; 1985; 1988; 1989; – Maribor, 1972; – Tvrz. Odeon. Praha, 1974; – Pevnosť. Slovenský spisovateľ. Bratislava, 1976; – Veselin Masleša. Sarajevo, 1977; 1982; 1987; – Sloboda. Beograd, 1980; – Kultura. Beograd, 1980; – Keshtjella. Rilindija. Prishtine, 1983.

Djevojka crvene kose. Svjetlost. Sarajevo, 1970.
Sabrana djela. Knj. I-VII. Svjetlost. Sarajevo, 1970; 1972; – Sloboda. Otokar Keršovani. Beograd, Rijeka, 1975, knj. I-IX; 1976; – Sloboda. Beograd, 1979, knj. I-X; 1981; – Beogradski graficki zavod. Beograd, 1981, knj. I-X; 1983; 1986; 1988.

Ostrvo. Prosveta. Beograd, 1974; 1975; – Ostrvo. Prevedel Herman Vogel. Mladinska knjiga. Ljubljana, 1979/80. – Ostrov. Pravda. Bratislava, 1982;

Sjećanja. Sloboda. Beograd, 1976; 1976; 1979; 1981; – Svjetlost. Sarajevo, 1976.
Ketten a szigeten. Budapest, 1976.

Krug. Beogradski graficki zavod. Beograd, 1983; – Prev. Zagorka Prisaganec-Todorovska. Naša knjiga. Skopje, 1988
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Mehmed Meša Selimović Empty Re: Mehmed Meša Selimović

Pon Nov 02, 2009 10:40 pm
Piše: Dušan V. Stanković;APRIL 1998.

„Pripadam naciji i književnosti Vuka, Matavulja,Sremca, Bore Stankovića, Kočića, Ive Andrića, i svoje najdublje srodstvo sa njima ne moram da dokazujem“, pisao je o sebi Meša Selimović. Ipak, posle smrti, njegovo delo „kidnapovano“ je i, uprkos izričitoj zabrani supruge Darke, uvršćeno u sarajevsku ediciju „Muslimanska književnost 20. veka“

„Ja sam srpski pisac muhamedanske vere“
Ovo je rekao Meša Selimović, autor znamenitih dela kao što su „Tvrđava“ i „Derviš i smrt“, ranih sedamdesetih, prilikom „isleđivanja“ na sednici Upravnog od-bora Srpske književne zadruge, odgovarajući na optužbe da su taj Odbor i njegov predsednik Dobrica Ćosić leglo srpskih nacionalista.

A upravo, u ovoj godini, dodeljena je deseta književna nagrada „Meša Selimović“, tradicionalno priznanje za najbolju knjigu godine „Večernjih novosti“ i Udruženja izdavača i knjižara Jugoslavije. Nosioci ovog priznanja opredelili su se da ova nagrada nosi ime Meše Selimovića, imajući u vidu ogroman književni i univerzalni značaj Selimovićevog stva-ralaštva i dostojanstven piščev stav u svim životnim nedaćama koje su ga, gotovo celoga života, pratile.

Pored činjenice da je Meša Selimović odrastao i da je, kao stvaralac, dobar deo života proveo u Tuzli i u Sarajevu, u sredinama, dakle, u kojima je muslimanski živalj činio dobar deo od ukupnog stanovništva, Meša će – čak i u teškim godinama tadašnje bosanske majorizacije, a prisećajući se svog pradedovskog pravoslavnog porekla, u svakoj prilici pa makar ona bila i više no neugodna i po samoga pisca, tvrditi da je on srpski pisac, te da kao takav, pripada korpusu srpske kulture.

„Potičem iz muslimanske porodice,
po nacionalnosti sam Srbin“:
Pismo Srpskoj akademiji
nauka i umetnosti

Uostalom, još trećeg novembra 1976. godine, Selimović će se obratiti Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, pismom sledeće sadržine:

„Još u vrijeme kada se počelo javljati pitanje kojoj od jugoslovenskih literatura pripadaju pojedinii pisci srpskohrvatskog jezika, ja sam u više navrata pokušavao da se oduprem svakom uprošćenom razvrstavanju književnih stvaralaca prema nacionalnom, republičkom ili čak, pokrajinskom osnovu. Činilo mi se da su pisci i njihova dela nezaštićeno izloženi vanknjiževnim insistiranjima – svejedno da li nas neko prinudno izdvaja iz jedne, ili naknadno premješta u drugu, teritorijalnu književnost. U jednoj prilici bio sam prinuđen i da lično, napismeno, potvrdim ispravnost postupka istoričara književnosti koji me je uvrstio u svoju knjigu o poslijeratnoj srpskoj knji-ževnosti.

Bilo je to, u stvari, izlišno, jer je 1972. godine, u biblioteci „Srpska književnost u sto knjiga“ izašao i moj roman „Derviš i smrt“! U Uređivačkom odboru, koji je vršio izbor pisaca za tu zajedničku ediciju najstarijih i najuglednijih izdavača kod nas, Matice srpske i Srpske književne zadruge – nalazile su se i najpozvanije ličnosti da određuju ne samo estetsku vrijednost, već i književnu pripadnost jednog pisca. Bio sam veoma srećan što sam se, na taj način, našao na pravom mjestu.

Kako u našim književnim prilikama naglo dolazi do novih momenata i olakih odluka, a ja ne mislim mijenjati ni svoja uvjerenja, ni stečeno mjesto u književnosti kojoj pripadam – može se dogoditi da ja, ili moja porodica, i dalje budemo izlagani neprijatnostima nečijih upornosti i nerazumijevanja. Da bih zašti-tio svoj lični i književni integritet, ja se obraćam Srp-skoj akademiji nauka i umetnosti, čiji sam redovni član, s molbom da se u njoj nađe i sačuva ova moja pismena izjava.

Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. Znali su to, uostalom, oni članovi Uređivačkog odbora edicije „Srpska književnost u sto knjiga“, koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti i sa mnom su zajedno u Odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić, Boško Petrović.

Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskim podatkom.

S poštovanjem i zahvalnošću, Meša Selimović.

„Lik dobrog čoveka
opkoljenog prašumom zla i dobra,
koji ima razumevanja i za jedno i za drugo“

Budući da je jedno duže vreme, odnosno gotovo stalno i od ranije prijateljevao i da se sastajao s Mešom Selimovićem, autor ovog teksta kao da je, godinu pred Mešino pismo SANU predvideo upravo ovakav sled događanja. I nije čudo, što ga je ovaj autor priupitao u okviru opsežnog razgo-vora za list „Književne novine“ koji je i objavljen u broju od 6. juna 1975. godine (broj: 489): Koliko Vas motiv Vašeg ličnoga života i minulih događaja podstiče da pišete? Meša je, tada, odgovorio ovim rečima:

Darka i Meša Selimović: „Ja moram da poštujem volju svog supruga,“ – pisala je gospođa Selimović, pokušavajući da odbrani delo svog pokojnog supruga, od muslimanskih svojatanja

„Nezahvalno je, nepotrebno i neukusno govoriti o događajima iz ličnog života koji su poslužili kao osnova za književno delo. Malo je uzeto iz moga ličnog života, a opet, sve što sam napisao – moje je lično iskustvo. Prema tome, ništa nije autobiografsko, naročito ako uzmem u obzir ne samo ono što sam neposredno doživeo, nego i ono što sam izvukao iz podsvesti, kao metapsihološki izvor. A, toga je mnogo, naročito u mojim docnijim delima, i gotovo bih rekao da se po toj osobenosti poistovećujemo s ličnostima koje nismo susretali. Na osnovi vlastitih skrivenih misli i osećanja može se ceniti vrednost književnog dela i moć prodiranja u ljudsku dušu. Naravno, najvažniji podsticaj za pisanje je iskustvo, sam život, moj i tuđ, najpre moj a, zatim, svačiji.“

Pričaće Selimović, tokom ovog razgovora, i zašto je inspiraciju za svoje romane tražio u starim bosanskim knjigama, kao što je čuveni „LJetopis Mula Mustafe Bešeskije“ ili pak, u nekim drugim događajima.

„Mula Mustafa Bešeskija je u svojoj čuvenoj sarajevskoj hronici iz osamnaestog veka beležio svakodnevne događaje o gradu na Miljacki, koliko životne i obične, toliko bliske našim današnjim shvatanjima, da sam se zaprepastio nad njegovom „savremenošću“. Pomislio sam da bi bio vrlo re-čit i slikovit lik dobrog čoveka opaljenog prašumom zla i dobra, koji ima razumevanja i za jedno i za drugo. Tako sam i započeo ro-man, Mula Mustafinim pričanjem, ali onda mi se nametnuo lik Ahmeda Šabe, nesnalažljivog i nea-ktivnog, dobrog, nezlobnog, obič-nog čoveka bez ikakvih izrazitih sposobnosti, osuđenog na čuđenje u prilično bezdušnom svetu. Tako je Šabo postao glavni junak a Mustafa sporedni lik. Neke slikovite događaje i ličnosti uzeo sam iz te hronike, mada sam ih stilizovao jer deluju suviše egzotično, a većinu sam izmislio, iako su ostali oni koji deluju najaktuelnije, kao da su aluzija na naše vreme, a zaista nisu, nego se život ponavlja.“

U toj, 1975. godini, „povukla“ nas je i „znatiželja“ da od Selimovića doznamo i to šta on misli o našoj književnosti u poređenju sa svetskom, i zbog čega nemamo dobrih romana sa savremenom te-matikom:

„Naša današnja SRPSKA književnost je vrlo razvijena i kvalitetna. Postoji niz izvanrednih pisaca koji ne zaostaju za svetskim. Naročito je veliko zadovoljstvo što možemo utvrditi da ima mnogo talentovanih mladih pisaca koji će našu književnost dići na viši nivo. Što se tiče romana sa savremenom tematikom, verovatno bi trebalo da se misli i o vremenskoj distanci, o složenosti i dinamici našeg razvoja, o osetljivosti naših savremenika, kad god se radi o našem vremenu.“

Može li se ostati izvan „buke i taštine sveta“

Sudbina je, bez ikakve sumnje, htela da sukobi određuju potpun lični život i ukupno stvaralaštvo Meše Selimovića. Smrt je po Mešu došla relativno rano, uzela ga je na dan 11. jula 1982, kad je bio tek zakoračio u 73. godinu. U tom trenutku, potpisnik ovog teksta reaguje na vest o Mešinom odlasku, u „Večernjim novostima“, dan kasnije, na sledeći način: „Selimović je, na jednom mestu, zapisao: – Smrt je preseljena iz kuće u kuću. To nije nestanak, već drugo rođenje.“

Nekoliko dana pošto će Meša zaklopiti oči (16. jul) u listu „Komunist“ povodom piščeve smrti, pojaviće se tekst neimenovanog autora sa „simptomatičnom“ porukom iz koje će se videti i to da su „Selimovićevi junaci bili u sukobu sa sistemima vrednosti“ društva u kome je on stvarao:

„Pripadam srpskoj literaturi, a književno stvaralaštvo Bosne i Hercegovine smatram samo zavičaj-nim centrom, a ne posebnom knji-ževnošću srpskohrvatskog jezika.“ (Meša Selimović, u pismu Sanu, 1972. godine)

„Da Selimovićeva dela ne treba sagledavati samo kao potrebu da se obnovi i prizove svet prošlosti pokazuje i činjenica da je u središtu njegovih romana sudbina pojedinca, tačnije mesto pojedinca u sistemu vrednosti, koji je od epohe do epohe različit. Selimovićevi junaci vrlo zaoštreno osećaju sukobe sa sistemima vrednosti, i to je izvor njihove drame. Čak i onda kada kao Ahmed Nerudin pokušavaju da život provedu izvan „buke i taštine sveta“, njihova moralna osetljivost ih uvlači u sukobe i suprotstavlja nasilju i zlu, bilo da ona dolazi od pojedinca, ili od društva. Po tom nastojanju da se sudbina pojedinca, njegovi napori da očuva svoju čistotu, podignu do osnovne preokupacije, Meša Selimović spada u one pisce modernih vremena koji su i izraz duha tih vremena…“

Dok su se oblaci rata na tlu bivše Jugoslavije sve neumitnije nadvijali gotovo od prvih meseci 1991. pod okriljem sarajevske izdavačke kuće „Svjetlost“, aprila te iste godine, bila je doneta odluka o pokretanju edicije pod nazivom „Muslimanska književnost 20. vijeka“, unutar koje je trebalo da nađe mesto i stvaralaštvo Meše Selimovića.

Sa svoje strane pak, piščeva supruga Darka, upućuje odgovornima u „Svjetlosti“ kraće pismo sledeće sadržine:

„Žao mi je što moram da vas obavestim da ne mogu da vam dam saglasnost na objavljivanje romana „Derviš i smrt“ u ediciji „Muslimanska književnost“. Moj muž, Meša Selimović, ostavio je testament koji se čuva u SANU i kojim on izjavljuje da pripada srpskoj književnosti, i ja moram da poštujem njegovu volju. Zato i nisam mogla da potpišem ugovor“.

Tim povodom, u „Književnim novinama“ s brojem 819, od prvog maja 1991. godine, pojavljuje se „Napomena Uredništva“ u kojoj se, između ostalog, kaže i ovo: „Tokom aprila u štampi, kao „najveći književni izdavački poduhvat“, najavljen je projekat „Prve edicije muslimanske književnosti 20. vijeka u 25 knjiga“ izdavačke kuće „Svjetlost“ iz Sarajeva. Pod brojem 12, nalazi se roman „Derviš i smrt“ Meše Selimovića“.

U tekstu spomenute „Napomene“, dalje, kaže se:

„Već dvadesetak godina, muslimanski narod u Bosni i Hercegovini predstavlja ideološku naviku i gotovu političku činjenicu. O tome, ovde, nije reč. Međutim, sporovi oko pripadnosti pisaca – a posebno kod Meše Selimovića – ostali su u političkoj, a ne u kulturnoj sferi. Tako je i ovog puta, jer u pitanju je državno-nacionalni projekat prema kojem, bar jednim romanom, ovaj pisac treba da bude vraćen u „matičnu“ kulturu. Kada je o Selimoviću reč, takvi sporovi uvek su se pokazivali kao nedostojni. Pre svega, sa stanovišta vrednosti njegovog dela, kao i zbog univerzalnosti poruka njegove umetnosti kojima se nadmaša svaki lokalni horizont. Uostalom, i sam pisac razrešio je eventualne nedoumice svojom konačnom, testamentarnom voljom.

Izjavom koju o navodimo pisac se opredelio, ali – što je još važnije – njegovo delo se smestilo i stabilizovalo u srpsku knji-ževnost i kulturnu tradiciju i nasleđe. Tu činjenicu, kako se iz pisma direktora „Svjetlosti“ vidi, ne osporavaju ni autori ovog projekta, iako direktor ističe da se njemu, s pravom čini, da roman „Derviš i smrt“ autentično pripada muslimanskom kulturnom i civilizacijskom krugu. Ovom direktorskom pretencioznošću, problem se premešta u političku ravan.

Muslimansko prisvajanje Selimovića,
a proglašavanje Andrića za neprijatelja

Uočljiva je vremenska podudarnost najavljivanja ovog projekta sa insistiranjem na „suverenosti“ Bosne i Hercegovine, sa nastojanjima da se tzv. Deklaracija o suverenosti BiH proglasi jajetom jedne nove države koja će imati i „državnu“ kulturu i književnost. Takođe, računa se s postojećom ideološkom nedodirljivošću „muslimanskog pitanja“ kako bi se čitav problem pripadnosti stavio u područje izgrađenih jugoslovenskih nacionalno-ideoloških tabua.

Pri tome, administrativni zastupnik jednog književnog projekta, direktor „Svjetlosti“, možda i nesvesno, pokreće neka neprijatna pitanja. Iznad ostalih, tu je osnovno pitanje: po kojem kriterijumu se određuje pripadnost muslimanskoj književnosti? Da li je to književnost koju pišu muslimani, ili ona koja piše o muslimanima? U koju se tradiciju smešta ova književnost? Sva ova neprijatna pitanja opravdana su, pre svega, sa stanovišta jezika.

Ipak, ovde nije reč o književno-istorijskim ili književno-teorijskim pitanjima. I tu činjenicu odlično znaju novi bojovnici muslimanske kulture u be-ha štampi (muslimansko-bošnjačke orijentacije) koji su po ideološkim kriterijumima već počeli da proizvode „neprijatelje“ (Andrića, pre svih). Reč je o istorijski neutemeljenoj svesti, jer su procesi u formiranju i emancipovanju muslimanske nacije išli obrnutim redom. Prvo je političkom voljom formirana nacija, a sada joj se, naknadnim dekretima, dodeljuje ono što je moralo da bude na početku procesa.

Tako se u ime javnog državno-nacionalnog projekta, na ruševinama jugokomunizma i u tradiciji be-ha ideološke (titoističke) pravovernosti, vrši političko nasilje nad jednim od najvećih pisaca koji treba da pozajmi legitimitet književnosti što se uspostavlja ovih dana. Kidnapovanje Meše Selimovića neće pomoći da se izgradi nešto što se izgraditi ne može. A, ako može, onda može i bez njega. Političke činjenice i književne činjenice ne moraju biti ni u kakvom skladu. Uglavnom je to na štetu političkih činjenica“, navedeno je u integralnom tekstu napred spomenute „Napomene Uredništva“ lista „Književne novine“ s brojem 819, koja je bila primljena kao svojevrsno reagovanje na pokušaj „nacionalnog svrstavanja književnika Meše Selimovića od strane sarajevske kuće „Svjetlost“.

Svrha ovih redova dobiće, za verovati je, adekvatniji smisao kad se pripomene kako su, nedavno u Švedskoj i u Norveškoj, u zemljama Nobelove nagrade prevedeni romani Meše Selimovića „Tvrđava“ i „Derviš i smrt“. Ti novi prevodi bacaju novo svetlo, daju objetkivniju no dosad, sliku o ukupnom stvaralaštvu ovog velikana srpske književnosti.

Posmatrano od 1945. godine do danas, a na to upućuju i više no pouzdani podaci, dela Meše Selimovića našla su se među deset naj-prevođenijih sa srpskog na inos-trane jezike. Primat drži naš nobelovac Ivo Andrić, za kojim su M-odrag Bulatović, Milorad Pavić, Aleksandar Tišma, Desanka Maksimović, Branislav Nušić i Miloš Crnjanski, ali i – Dobrica Ćosić… Kad je reč o Selimovićevom stvaralaštvu, to je osamdesetak naslova prevedenih na tridesetak jezika.
Sponsored content

Mehmed Meša Selimović Empty Re: Mehmed Meša Selimović

Nazad na vrh
Similar topics
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu