Beogradska ka5anija
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Ići dole
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Balašević Empty Balašević

Sub Nov 07, 2009 10:51 am
Balašević Sour_appels_by_tazmo



"Te noći sam joj oćutao najlepše reči koje znam...
Jednom je rekla da bi sve dala da čuje to što oćutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na ničijoj zemlji između devet salaša, u fantazmagoričnoj oazi koja se u Sahari žita priviđa samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije opšlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima...
I tako, obično u nekoj vedroj noći, roj Neizgovorenih Reči nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije prečicu do najbližih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo...
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastučiće, i nežno povuče finu četku te velike krošnje kroz svoje kose...
I Neizgovorene Reči ostaju da trepere u lišću starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom češljiću od jantara...
"Zauvek?", pitala je uplašeno...
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da "zauvek" ne postoji...
Jednog dana, dakako, strovaliće se i to stablo, oprljiće ga Oluja šenlučeći gromovima nad ravnicom, složiće se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reči, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko će ga znati?
Ali naići će čerga tog leta, i to ne Mečkari ili Džambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Svirači Tužnih Očiju, praćeni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetiće u gustoj travi naročitu račvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlična viola?
I, više nego dovoljno godina kasnije, možda nečija, možda proseda, možda bez ikoga, ti ćeš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameći ga da ti sobu opraši polenom i prolećem. A ulicom će prolaziti mali Cigan sa violom, videćeš samo drozdovo pero na šeširu kako promiče za šimširom, i začućeš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
I zaplakaćeš, istog časa...
I najzad shvatiti kako sam te voleo..."
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Balašević Empty Re: Balašević

Sub Nov 07, 2009 11:40 am
Balašević Lady_Autumn_by_edlyn



"Svilena buba melanholije predugo se čaurila u meni, i znao sam da je samo pitanje trenutka kad će neki blesavi šareni leptir prhnuti iz svega toga…

Zaljubiću se, odlučih iznenada? Jesen je, doduše, ali malo sam prestar da bih čekao samo na proleća?
Na ulici je Jedan Tipični Septembarski Četvrtak, udubljen nad jesenjim receptima, upravo umutio u vetar desetak stepeni celzijusovih, jasno pokazujuci da nije raspoložen za saradnju, ali rešio sam da izvučem maksimum iz tog namrštenka…
Da, zaljubiću se, i to odmah, još pre podne, pa sam čitav dan miran? Kao klinac sam time lepio napuklo srce i dobro je držalo…
Eto… Pala noć, a nisam se zaljubio?
Obično se te stvari porede sa hemijom, ali ovog puta se radilo o čistoj fizici, za promenu? Da bi se nešto moglo napuniti, prethodno se, naime, mora i isprazniti, u tome je sva nauka…
Dovraga, sve sam nejasniji?
Da bih se mogao zaljubiti, dakle, prethodno se moram odljubiti (u onoj brzini sam to sasvim smetnuo s' uma?), ali sad je gotovo, pala karta, povratka više nema…"
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Balašević Empty Re: Balašević

Sub Nov 07, 2009 11:48 am
Balašević 10oc6
"S Tugom jednostavno treba umeti...

Tuga je kao starica koja prodaje karanfile po kafanama, samo se uporno moraš praviti da je ne primećuješ pa će se kad tad okrenuti i otići, iako ti se u prvi mah čini da će zauvek cvileti kraj stola...
I pazi...
Pokloniš li joj samo mrvicu pažnje neće se smiriti dok ti ne uvali čitavu korpu...
I onda si gotov...
Jer Tuga nikada ne zaboravlja lica galantnih mušterija...
I nikad te više neće zaobići..."
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Balašević Empty Re: Balašević

Sub Nov 14, 2009 3:52 am
Kad prestaje detinjstvo?
Možda kad prvi put poljubiš. Ili kad dobiješ poziv za regrutaciju? Kad zaradiš prvu kintu, prvi put se ušikaš, kad pocneš da se briješ? Đavo ce ga znati...
Pošto je to bilo teško odrediti, odluceno je da detinjstvo moje generacije prestane onda kad to dozvoli CK SKJ...
Oni koji su nas vaspitavali, za šta ce jednog dana sigurno odgovarati, stalno su nam ponavljali da su za ovu zemlju pali najbolji sinovi i kceri ovog naroda.
Najbolji su pali, a mi smo za roditelje, ucitelje i druge takozvane "odrasle", dobili ono što je ostalo...
Jebi ga, kakva su bila vremena, nije se moglo birati...
Generacija ispred nas je stvarno bila nesebicna. Samopregorna, kako su sami za sebe voleli da kažu. Buduci da su imali detinjstvo u skracenom obimu, dali su sve od sebe da bar naše potraje što je duže moguce i mi smo lakoverno prepustili da budu ti koji se pitaju.
Odgovaralo nam je da ostanemo klinci do cetrdesete, a uostalom, u udžbenicima koji su nam potureni lepo je pisalo da naše vreme tek dolazi.
Procitali smo brdo tih udžbenika, a nismo procitali one koji su ih pisali...
Naši Seniori su uveliko radili na svojoj besmrtnosti i generacija vecito mladih i nedozrelih potomaka bila im je neophodna za taj projekat. Pod njihovim grbom pisalo je "Doživotno...", ali radilo se, jasno, o posebnom mastilu, i mi smo otkrili skriveni moto tek kad se plamen toliko primakao pergamentu, da se vatra više nije mogla izbeci.
I, ostao je pepeo...
Neki ce možda reci i da je ostalo istorija, ali nama je, fala lepo, dosta istorije.
Ne samo da smo u njoj preskoceno pokolenje, nego su nam o prošlosti i buducnosti toliko pricali, da su nam potpuno skrenuli pažnju sa sadašnjosti.
Prevarivši nas šarenom šecerlemom vecitog puberteta i vecitog džeparca, revolucionari su precrtali stavku "smena generacija", i ukopali se na svojim položajima. Odatle su ih odnosili direktno u kapelu, i na sledece ukopavanje, a na njihova mesta odmah su dolazili novi drugovi, još iskusniji, još provereniji i još senilniji.
A mladi?
Šta mladi? Za koga smo gradili diskoteke, moderne sportske objekte i domove kulture?
Nek idu mladi malo, na primer, u bioskope. Nek gledaju kako diplomci odlaze pravo u Wall Street i kako tinejdžeri za kompjuterima rade programe za najjace svetske kompanije. Eto. Tako ce i naši mladi jednom, kad ostare.
Pod uslovom da budu podobni...
Tu fatalnu etiketu "podoban", uz mumificirane kornjace sa prvih stranica, lepili su i sveže kastrirani kadrovi regrutovani iz naših redova, i ti janjicari znali su da nam zagorcaju život više nego bilo ko drugi.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Balašević Empty Re: Balašević

Sub Nov 14, 2009 3:52 am
Izveštaj sa Velikog Samita...
Naši nesvrstani saveznici okupili su se u svojoj evropskoj filijali i ponosno pokazivali svetu svoje debele nasmejane žene, ili indisponirane, žvalave kamile.
Šta se vec kome zateklo pod šatorom...
To su naši prijatelji. Zemljaci, tako reci. Oni ce nas braniti ako nas napadnu Rusi ili Ameri. Joj, kad krenemo da ih gadamo bananama ili mandarinama...
Ruse bismo još i zadržali južnim vocem, ali Amere...
Kad nešto razmislim, od Amera se na bih ni branio...
Nema veze...
Uglavnom, baš u trenutku kad je sevnulo triput kratko i jednom dugacko, što je možda i bio signal, usplahireni glas spikera je objavio da je jedan od lidera, inace provereni prijatelj ove zemlje, a provereni neprijatelj vecine ostalih zemalja, izrazio želju da na belom konju projaše kroz našu prestonicu i tako stigne do kongresne dvorane.
Na belom konju?
O, to se kod nas nosilo još u sezoni 1944/45, ali su momci koji su na belim konjima prvi ujahivali u gradove - prvi i odjahivali, sticajem raznih okolnosti...
Cista dijalektika...
Jahaci odlaze, a konji ostaju u istoriji...
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Balašević Empty Re: Balašević

Sub Nov 14, 2009 3:56 am
VASA: Ne ume niko da napravi pesmu... O devojci... Jedinici... Koja je "negde" imala vise nego sto ovde moze i da se izmisli... Imanja... Koja ne mere geometri nego kartografi... Stada... Koja bi lakse bilo naslikati nego prebrojati... Dukata, zlata... Tri vagona stafira... A samo je skoknula u sedlo, odbacivsi sve to kao kaputic u proletnji dan... Okvasila slingu u Dnjepru, osusila je na vetru... Spavala u senu, brojala zvezde kroz krosnje i imele... Krala kisele jabuke kao Cigancica... Da bi bila s "onim koga voli"...

Niko kao Nikola nije razumeo velicinu te bezuslovnosti, jer on ne samo da nije imao srca da krene na kraj sveta, nego cak ni da ostane tamo gde je bio? I ne samo da nije imao srca da ostane tamo gde je bio, nego je cak i pobegao na drugu stranu

NIKOLA: Pa... Ti bi nekad umeo da napravis takvu pesmu?

Vasa ga gleda izazovno?

VASA: Nekad? Umeo bih i sad... Ali nemam kome...

U prostor pre poslednje recenice ubacila se hladna ruka tuge, i nestrpljivo ga povukla od sarenog izloga mastanja. Udahnuo je prekoredno, kratko i nakon tog suvog, bezglasnog jecaja, nastavio da dise u svom ritmu, ali je vec bio s ove strane stvarnosti...

VASA: Da moj Nina... I tog cuvenog Cirgala, i ona dva zdrepca na koje je bila natovarena loza, i sve druge... Sve sam ih mogao komotno pogubiti negde usput, pa ne bih ni primetio... Citav taj silni miraz stigao je na prvom konju... Vrancu bez bisaga... Koji je nosio moju Jedinusku...

Nije bio od onih koji pognu glavu, ali da je okrene, to je ipak morao...

Da li je suza presahla, ili je uspeo da je zadrzi, Nikola nije uspeo da otkrije, jer, na licu je, uglavnom, nije bilo kad mu se ponovo okrenuo?

VASA: Eh... Ne smem ni da pomislim... Kad umirem za ovom koju nisam voleo... Sta bih tek radio za "onom koju volim"?


Kao rani mraz..., scenario za dugometraznu igranu baladu
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Balašević Empty Re: Balašević

Sub Nov 14, 2009 3:56 am
Nekima se čini da su moje pesme sve iste...
Shvatam ih potpuno... Meni su, na primer, one Ajnštajnove formule sve iste.
Nismo svi svemu dorasli...
Stihovi su uflekali stranice ove knjige kao višnje damastni stolnjak baštenskog stola, i odaću tajnu: oni su pisani obrnuto, na muziku, otud tolika raznolikost i amorfnost mrlja, uprkos vrlo doslednim rimama...
Pade, znači, kula od karata sa čije su osmatračnice Nedorasli taman opazili metričke modle iz kojih moje melodije ispadaju kao vanil-krancle...
Do vraga, počinjem da zvučim kao Kritičar.
U prevodu, najveći krivac što su ipak pomalo sve iste sam doista ja, ali ne toliko Ja Kompozitor, i ne Ja Pisac Tekstova, nego više Ja Pevač Svojih Pesama. Sto trideset i koja pesma dosad! Zamislite reviju na kojoj bi jedan jedini maneken nosio sto trideset i koji model. Pa ne znam kakvi da su modeli...
Sve bi bilo mnogo jasnije da jednu moju pesmu peva neki Šaban u bordo odelu, drugu, recimo, blazirana Rok Princeza Na Zrnu Belog Praška, a tek svaku treću ja...
Jednog dana sve će doći na svoje, to znam, ali prethodno bih morao da nađem malo vremena da umrem, i ispunim još par rubrika u formularu Večnosti, tako da baš ne vapim za tim danom...
Muzičari me (umereno) hvale kao pesnika, a književnici kao pevača, ali i jedni i drugi triput pljucnu i prekrste se terajući me od sebe, čim primete da im se primičem u odrpanoj sivoj kukuljici, zveckajući upozoravajućim zvonom na štapu svog talenta...
Ali, dojave mi Dobronamerni da me je neko od kolega opljuvao u štampi, pa tako saznam da imam i kolege?
Nedavno me je u holu hotela "Maestral" spopao jedan Interpretator, Nosilac Festivalske Spomenice, jedan od onih najokorelijih, što farbaju kosu u crno i povlače se po jutarnjim programima...
Ma, ne dolazi u obzir...
Za njegovo ime ne samo da nema mesta ni na marginama ove knjige, nego ne mogu da ga prilepim ni za korice, kao žvaku...
Potreban mi je više kao maskota svih onih koji kad im stane auto traže kvar na tuđem vozilu...
Vokalni Solista me je, uglavnom, pitao kad ću i ja napraviti jednu pravu pesmu? Dosta mu je tog recitovanja, šta li je? Morao je već jednom da mi kaže šta misli o meni...
Ljudi iz njegovog društva branili su ga time što je malo popio...
U redu je, rekoh...
Ja bih morao puno da popijem da bih rekao šta mislim o njemu, i njima...
A iza svojih pesama stojim...
I ne pada mi na pamet da ih branim...
One su tu da brane mene...
Zato i stojim iza njih...

Bilo bi glupo da kažem kako više nemam onih dvadeset godina?
Imam ih, na sreću...
I još dvadeset i tri sledeće uz njih...
Nazivali su me amaterom kada sam ušao u posao, u međuvremenu su se svi potpisali pod diplomu Velikog Profesionalca koju sam stekao, ali i papirni brodiči napravljeni od ovih stranica poterani su od obale daškom Amaterizma, koji sam eto uspeo nekako da sačuvam u sebi, ljubomorno, kao tajni porodični recept...
Onaj okrugli furnirani sto više ne bi morao da se razvlači, tek par gostiju je preostalo...
A ja naravno nikad nisam maturirao...
Školske 1994/95. godine, u gimnaziji u Senti uradio je to za mene konačno moj mladi prijatelj Adrijan Arsenović, odbranivši sa najvišom ocenom svoj maturski rad iz muzičke kulture na temu: Harmonska i formalna analiza pesama Đorđa Balaševića.
Mom Đoletu, umesto maturske slike u izlogu...
Tek toliko... A ja zaista možda i jesam slab muzičar, kao što se priča...
Ali šta bi tek bilo da nisam?
Ih, brate...
Ko bi nam bio ravan?

Dodir Svile, Đ. Balaševic
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Balašević Empty Re: Balašević

Sub Nov 14, 2009 3:57 am
Kad Rat pravi žurku...
Kad Rat pravi žurku, redosled gostiju uvek je isti...
Prvo dođu Popovi...
Pa Topovi...
Pa Lopovi...
Ostali se i ne pozivaju. Ostali se donose na poklon...
Ali najčešće ne moraš ni učestvovati u ratu da bi ga izgubio...
Za pametnog čoveka svaki rat je izgubljen...
A delovalo je tako bezazleno kad je uz prve činjele devedesetih Promenadni Orkestar Zlookih Staraca zagudio svoj patetični adaggio con molto passtone na bodljikavim žicama nacionalizma? Niko se nije setio da su uz taj komad oduvek najbolje plesali Najgori, začas se našao par da otvori bal jednom okretnom igrom u suprotnom pravcu, i tako, korak nazad, dva koraka nazad, es-tam, es-ratatatam, pa nikad kraja...
Tek je ova strpljiva jesen, kao manastirski restaurater, svojom paperjastom četkicom konačno otkrila neke potpuno nove likove pod gornjim slojem fresaka socijalističkih svetaca i mučenika...
Sad se svi kunu da su od početka sve znali? Kanda jedino šačica Nas Naivnih nije učestvovala u toj pedestogodišnjoj zaveri dvadeset i dva miliona ljudi?
Sve je manje onih s kojima možeš popričati o tome, razgovori su prerasli u nadvikivanja, ali čak ni tako niko ne čuje svoje sagovornike...
A grad su pod svoje uzeli Amnestirani...
Ovo je jedina zemlja na svetu u kojoj se ubistvo iskupljuje ubistvom, a pljačka pljačkom?
Kliše uvek isti: Razbojnici zauzimaju lokalni hotel i salun, Šerif je pokvaren i podmitljiv, a One Kukavice, kako se već skraćeno objašnjavaju Normalni Porodični Ljudi, nemaju petlju da išta preduzmu...
Gde je taj Maskirani Jahač koji će razjuriti Maskirne? Kopita se odasvud čuju, ali nigde konjanika na vidiku? Izgleda da je i njemu jasno s kim bi ovde imao posla?
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Balašević Empty Re: Balašević

Sub Nov 14, 2009 3:57 am
Ma, putuj Evropo, kome trebaš?
Nije mi jasno zašto još uvek volim ulicu Vaše Stajića? Sve više liči na groblje automobila?
Gusto naparkirani s obe strane, polovni limenjaci su je zakrčili, suzili, učinili sasvim ordinarnom, nema više one gluve ravničarske komocije zbog koje sam u tu ulicu godinama ulazio svečano i obazrivo, kao u gostinsku sobu...
U njoj, nekako, kao da je uvek bilo Letnje Nedeljno Popodne?
Gudila je tišinu u jednom arhaičnom tonalitetu, tajnovita, tamnozelena, senovita kao popovska bašta...
Uvek doterana...
Otmena...
Nije se dala iznenaditi...
Nju nisu morali posebno ulepšavati za državne praznike? A tu negde su stanovale i Curice U Belim Sandalama Koje Rano Moraju Kući...
Mirisale su na lipu, do vrtoglavice, posebno one koje su živele bliže ušću ulice Pavla Simića?
Pratili smo ih ponekad, pristojno, sredinom puta (ni ne pomišljajući da ih zagrlimo), dok su se u visokim nedostupnim prozorima palili mistični zlatno-smeđi abažuri, projektujući na zidove portrete strogih predaka, klonule figure porcelanskih devojaka, i masivne predratne vitrine pune kožnih knjižurina...
Ulica Vase Stajića dugo je držala do sebe, samouvereno i oholo, a pogledaj je sad?
Klonula, oronula, kao usedelica koja se više ne nada...
Sad bi je mirne duše mogli premestiti negde u Sombor, Osijek ili Suboticu, i niko u njoj ne bi prepoznao onaj elegantni novosadski sokak (najkraći put od centra do stadiona), u kom su se pločnici caklili kao apotekarski pultovi, i kojim smo uvek prolazili lagano, hodočasnički, ne poterujući patike u kas...
Jer tu su živeli i Vujke i Toza, povrh svega...
Dva Naša Derana koja su ostavila tragove svojih krampona u Nebeskom Šesnaestercu, kao što ono Zvezde izlivaju stope u holivudskim pločnicima...
Boškov Vujadin, Veselinović Todor...
Zavirivali smo u njihove prozore diskretno, sa strahopoštovanjem, primećujući pre prvih komšija da su zavese promenjene...
Vujke, fajter, u dvadesetčetvrtoj u selekciji Evrope, u dvadesetšestoj "pedeseta" u reprezentaciji. Toza, šarmer, večiti strelac lige, tri komada Velsu, tri Austrijancima, tri Englezima, sve utakmica za utakmicom...
Oni su nam pokazali da i sa lokalne stanice ponekad kreću vozovi za oblake...
Kuće su im bile sa iste strane, kao i njih dvojica, ali na potpuno suprotnim krajevima, kao i njih dvojica, jasno da su se i izgledom razlikovale, totalno, kao i njih dvojica, ali mi tad nismo razmišljali o tome...
Videli smo sebe na nekom dalekom stadionu, raširenih ruku, jato plavih dresova kako poleće ka nama kao jato plavih golubova, čuli golmana koji grdi svoju odbranu na stranom jeziku, i žamor publike, šokirane pobedonosnim golom gostiju u poslednjim sekundama meča...
E, momci, momci...
Izgleda da smo mi to sanjali bolje nego što smo igrali?
Nikom iz generacije nije zasvirala himna, niko nije omirisao barut Vemblija, San Sira, Parka Prinčeva, no, svejedno, to ionako više nije bila Reprezentacija o kojoj smo maštali...
I tu su se uvukli Narodnjaci, kao i u sve ostale igre, zbog njih odavno ne odlazim na utakmice...
Fudbal je za mene nepovratno splasnuo kad su umesto Gradskih Mangupa počeli da ga čukaju Seoski Momci, jaki i zdravi, ali sa nenadoknadivim nedostakom asfalta u genima...
Pročitam sastav "Vojvodine", ponekad, navuklo se u ekipu čudnih prezimena, takvih nekad nije bilo ni u sastavima gostujućih timova? Vremena se menjaju, malo šta je kao što je bilo ...
Uskoro neće biti ni gostujućih timova?
Ne dolaze više "Hajduk", "Olimpija", "Rijeka"...
Koleba se "Vardar"...
"Velež"...
"Sarajevo"...
Ostadoše sve sami Domaći? Vreme je da se preispita treba li nam uopšte ono "Gosti" na stadionskim semaforima...
Zamisli: Domaći-Domaći: 0:0 ? Divota, ništa lepše...
Eh...
Do kraja će Ovi Nesretnici zaista napraviti Etnički Čistu Ligu, jedno Veliko Prelo, na kom će se igrati "u gajbu piva", a na utakmice stizati biciklima, traktorskim prikolicama, i okićenim volovskim zapregama punim Cigoša-trubača...
Ma, putuj Evropo, kome trebaš?
Bez nas si kao svatovska supa bez rezanaca...
Još ćeš nas preklinjati da ti se vratimo...
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Balašević Empty Re: Balašević

Sub Nov 14, 2009 3:58 am
Razmišljam i ja ponekad o svom poreklu...
Ponekad sanjam predele koje nisam video, a odnekud ih znam? Sanjam tiha blagozelena prostranstva bez puteva i ljudi, visije oble i meke kao džinovske mahovine, sanjam ih, kao da letim nad njima, neke polegle bezvrhe bregove koji se graniče sa Nedogledom, i na koje se iz ravnice moraš penjati, a sa planine silaziti do njih?
I ja sam lagan, a silan, nedodirivi Stepski Galeb od kog maleni ne zaziru, a grabljivci se na njega ne usuđuju, dižem se do visina sa kojih odjednom, kao morske trave na dnu, razaznajem makove, paprat, i Žutu (koja probija iz dubine kao pesak), pa onda ponirem do visoke lelujave trave, otirući vetar iz krila, i nastavljam nisko, znajući da letim daleko, a na mom kompasu postoji samo Istok, i sunce me ne može prevariti nikad, čak ni kad mi se nađe za leđima...
Znam, to geni traže Svoje Mesto...
Razmišljam i ja ponekad o svom poreklu, naravno, ali pritom ne vidim bogomolje, simbole, ni šarene pantljike folklora kojima se kite konji Pripadnosti...
Ne...
Uvek vidim samo jednu osamljenu prošlovekovnu krčmu (negde na šavu ravnice sa planinom?), okrečenu belo, sa trščanim krovom natučenim na prozore kao kočijaški šešir, okna tinjaju narandžasto, u toj viziji je večita noć, i verovatno mi se šuma (preteći navaljena na stražnji bedem), zato čini tako crna i neprohodna, kao da se ni po danu niko ne bi usudio u nju?
Obronak je strm, uspravan maltene, jedino se nepresušni tanani dim povremeno usudi da se uzvere uz njega, ali i on posustane daleko od vrha, pa zastane, ukosi, zalomi potpuno levo ili desno pokušavajući da na prevaru bar zaobiđe planinu, no, i tu se očas zaplete u guste stoletne krošnje, i ostane da visi, sušeći se od mesečine, kao ukras na novogodišnjoj jelki...
Čudni drumovi uviru u to Raskršće? Svi kao da vode Nekud, ni za jedan ne bih rekao da stiže Odkuda, možda zato namernici mahom izgledaju kao da odlaze, kao da ih nema koji se vraćaju s puta? Nema, uostalom, ni putokaza, nikakvih znakova po kojima bih bliže odredio to mesto, znam jedino da je Krčma udaljena od Svega taman toliko da te sumrak uvek tu zadesi, i da sledećeg jutra moraš ustati na prstima, da ne probudiš petlove, jer samo tako možeš dospeti da pre večeri začuješ lavež, i spaziš tornjeve u daljini...
Prostorija je obično puna šarolikog sveta, koji kao da pristiže iz raznih epoha, brkaju se kubure i helebarde, mundiri i krinoline, sve to pomalo podseća na bife holivudskog studija u kom se istovremeno snimaju četiri spektakla, ali neprimereno je tiho, nekim čudom, i, ne samo da ne razaznajem reči, nego ni jezike na kom su izgovorene?
Krčmarica se žustro promeće, dobroćudni klopavi pas njuška oko onih koji mu dopuštaju, ušunja se, tu i tamo, starac u rubaški, sa sekiricom zadenutom za kožni pojas, i obazrivo ubaci par cepanica u kamin, ali očekivana larma svejedno izostaje? Da li se U To Vreme živelo tiše, da li su svi premoreni od celodnevnog truckanja, ili ih ja jednostavno svaki put zateknem baš u zatišju između večere i počinka, nije ni tako važno...
Štaviše, bar mogu mirnije da ih zagledam...
Gazda je, na primer, prilično oznojan, kao i svi Vredni, mada na njegovom čelu (kao i kod svih Vrednih), ima i rezervnih bora u koje bi se graške znoja mogle sasvim komotno rasporediti. Doduše, vrlo je moguće i da se vlasnik krčme na takvom mestu znoji iz stotinu drugih razloga? Krčmarica, recimo, za svakog Husara koji naiđe otkopča po jedno presvučeno dugme na sve tešnjoj platnenoj bluzi, a večeras su ih tu čak trojica? Jedan od njih, onaj sa kudeljnim brkovima i dve zlatne pruge na rukavu, posle svake čaše sve više je okrenut ka njoj, a sve manje ka svojim pajtašima za stolom, možda je baš u bokalu koji Gazda upravo toči i ona kap koja će se preliti?
Starac Sa Sekiricom, zatim, radi sve i svašta za tanjir čorbe i komad pite sa suvim grožđem, ali on odavno ne pomišlja da bi išta mogao steći, jedina mu je briga da ne izgubi i to malo što ima. Čiča jedini zna da Krčmara vidno uznemiruje i prisustvo Konjokradice Sa Zlatnim Zubom, puno su njih dvojica već trgovali, a par vrsnih vučnih dorata u inat je baš odjutros u štali. Da li su vojnici zaista tu samo u prolazu, ili se nešto kuva? Na to pomišlja i Lopov, nema sumnje, ali on je pribran i naoko nezainteresovan (kako to i priliči dobrim lopovima), no, crne uljane okice svaki put iskoriste dim keramičke lule da provere jesu li husarske sablje još na vešalici, da još jednom trasiraju najkraći put do vrata, i da usput drsko namignu buckastoj seljančici, koja izviruje kao tekunica iza muževljevih ramena...
Taj Seljak je od svoje ćurkaste ženice očinski stariji. Svečano somotsko odelo sašiveno je solidno, "da potraje", pre dobrih dvadesetak godina, a izgleda da nije mnogo više puta ni oblačeno? Tek povremeno on svoj bistri čestiti pogled skrene ka Cvikerašu (jedinoj pričalici za stolom), a onda ga ponovo vrati na kamin, kao da želi da na žeravici otopi brige koje su se za njega nahvatale? Muči li ga velika suša, parnica oko međe sa rođenim bratom, ili šlajpik pun para za kupovinu vola na sutrašnjem vašaru, ne dospevam da pogodim? Onaj Cvikeraš mi uporno skreće pažnju na sebe iskašljavajući se u ogromnu kariranu maramicu, neuverljivo, bez dovoljno "danfa", onako kako to uostalom i čine oni koji baš i nisu jako bolesni, a duboko su ubeđeni da jesu...
Taj čovečuljak mogao bi biti neki činovnik, notar ili učitelj, ali, šta bio da bio, očito je da traga za službom više no što služba traga za njim? Iskrzana kožna torba, sklupčana kraj njegovih nogu kao umoran pas, mnogo bolje prepoznaje svet sa krovova diližansi, i nesumnjivo da jedva čeka nastavak putovanja? Citirajući nešto iz kožne knjižice (od koje je u čitavoj gostionici izlizaniji jedino njegov smeđi žaketić?), on se zalud udvara radoznaloj popovskoj kćeri kojoj oči plove oko glave kao zlatne ribice, dok njen Papa (uspavan lepetom krila jata pečenih pataka u svojoj velikoj bibi), drema između njih dvoje tako vešto i mimikrično, da to pod prevrtljivim svetlom petrolejke deluje kao preslišavanje nedeljne propovedi, ili, još bolje, kao jedna smerna večernja molitvica koju ne bi bilo pristojno prekinuti...
To ipak nije razlog što par putujućih glumata tako bešumno vesla drvenim kašikama. Oni jednostavno nastoje da ostanu neprimećeni, znajući da se komedijašima ne dešava ništa dobro kad ih primete van pozornice. Ona je lepa (ulogu kraljice igra bez previše šminke), i vidi se da ga zaljubljeno voli, a on je i Pesnik i Fakir, i Žongler i Smehotvorac, ali je ne bi umeo odbraniti od grubosti. Srećom, masivni potporni direk ih delimično skriva od grupe raspojasanih svinjarskih trgovaca, zaokupljenih turnirom u prostačenju, na kom je glavna nagrada naklonost Tri Vesele Gospojice Koje Očito Ne Putuju Da Se Zakaluđere, i tako redom, kao uhoda, zavirujem od stola do hoklice, od lika do siluete, od žene do muškarca, pa sve nanovo...
Razmišljam i ja ponekad o svom poreklu, naravno, ah naše Porodično Stablo vidim samo kao mladicu na obodu Velike Šume...
Zamrznem tako likove na tajnoj večeri u bezimenoj podkarpatskoj gostionici, Sluge i Gospodare, Silne i Prepadnute, Lukave, Priglupe, Sretne...
I mislim: koji je moj? Čiji sam ja to? Na talasima čije krvi penušaju mehurići moje embrionske duše, i u čijim se venama, a da grešan i ne sluti, koprcaju kao punoglavci moja čula i tkiva, moj fosforni skelet, i usplahireno jato mojih mladeža?
Ali ne brinem puno o tome da li je Taj bio Srbin, Tatarin, Kozak?
Ni da li se krstio, klanjao, pisao s leva na desno?
Ne...
Brinem jedino da nije bio podlac?
Palikuća?
Bratoubica?
Ili je bio neko ko je sekao srce na kriške, da bude za sve...
Neko kog su uvek pitali kad o čemu treba presuditi...
I neko kome se i Bog obradovao kao dragom rođaku...
Kada mu je umoran zakucao na Nebo...
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Balašević Empty Re: Balašević

Sub Nov 14, 2009 4:00 am
- Ej, druže! Brzo, da vidiš Hrvata... Sad su ga baš doneli...
Bolničar me je pozvao strasno, kao da je otkrio rupicu na zidu prostorije u kojoj medicinske sestre doteruju haltere svojih svilenih čarapa...
Brzo, da vidim Hrvata?
Kao: brzo, da vidim pingvina koji svira tenor-saksofon i žonglira sa tri pomorandže?
Dovraga, šta se to događa s ljudima?
Minut ranije Uniformisani su kraj mene progurali jednog Slično Uniformisanog, potpuno okrvavljenih pantalona, ležao je na stomaku uporno me gledajući pravo u oči, i za nekog tako teškog ranjenog delovao je začuđujuće svesno?
Pod uslovom, naravno, da se Mržnja ubraja u svesna stanja?
No, izuzevši taj suludi, pomračeni pogled, bio je to samo još jedan od Svakodnevnih, neki instalater ili alatničar najverovatnije, još jedan od Iskorištenih, pešadija u ratovima i u miru...
- Neka, hvala... Video sam već jednog Hrvata... Iz voza, kao mali... Kad smo išli u Crikvenicu, na more...
Doza ironije u mojoj rečenici pre koju godinu bila bi smrtonosna, ali sad je Bolničar nije ni primetio? Ono što jedan lud pokvari, ni sto pametnih ne može da popravi, kaže izreka. Kakva li je proporcija tek sad, kad je na hiljade Ludih zabrljalo stvar?
- Svaki čas iskipuju ponekog... Helikopteri sleću tu na teren "Grafičara", nema bliže... Ovom je granata načisto razbucala rektum... Ali da ga vidiš samo kako je drčan? Ma, poslao bih ja njega direktno u "lijepu njihovu domovinu"...
Eto...
Prosto mi je suđeno da dovršim priču o Josifu Runjaninu?
"Kapetan" je, naime, doista bio kompozitor. Po svemu sudeći, samo jedan dan u životu, pošto ga uglavnom objašnjavaju preko jedne jedine, upravo pomenute kompozicije: "Lijepa naša domovino"...
I ono suvoparno: autor hrvatske himne, potpukovnik, Vinkovci 1821 - Novi Sad 1878...
Potpukovnik, dakle, u Onoj Vojsci u kojoj su potpukovnici i postojali još pre stopedeset godina, a sahranjen tu, na Uspenskom groblju, jedva par stotina metara od bolnice...
Na Uspenskom?
Srbin!?
Srbin...
Pa šta?
U ono vreme to i nije bilo takva sramota...
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Balašević Empty Re: Balašević

Sub Nov 14, 2009 4:01 am
Ni na nebu, ni na zemlji...
Ne...
Nismo mi bili ljubavnici...
Nikad...
Samo smo se ponekad malo gledali, kad nas nisu gledali...
I to je sve...
Oboje smo nosili na lančiću po polovinu jedne davno polomljene tajne, ali nismo pokušavali da je sastavimo, ko zna zašto, i ta tajna lebdela je nad desetogodišnjim okeanom prošlog vremena kao ukleta lađa...
Negde ovde daleko...
Negde tame blizu...
Ni na nebu, ni na zemlji...
Do te tajne se, interesantno, moglo stići jedino baš strmim stepenicama visoke verande, uz koje se Luna uspentrala hitro, kao košuta, ostavljajući na njima izvesni zagonetni osmeh, kao ružu, kao malu staklenu cipelicu po kojoj ću je pronaći...
Ali, gde žuri? Opet ne pazi, ludica...
Jednom je već gadno uganula nogu okliznuvši se tu, na zaleđenom oblom basamku...
O, jednom davno, najdavnije. Još dok je iz ove kuće odlazila svojoj kući na spavanje...
Bila je zima, sećam se, neki februar, šesnaesti, osamnaesti, tu negde...
Toga se, već, ne sećam tačno...
Morao bih zaviriti u Feđinu ličnu kartu da otkrijem i taj podatak? Stara Vodolija je uvek pravila svetkovine od svojih rođendana, jedan od njih se slavio i te večeri...
I tako...
Pred zoru sam se ponudio da razvezem iznurene tamburaše po periferijskoj pomrčini, žrtvujući se da tako propustim slavljenikov neizostavni završni plaidoyer...
Brže no što sam uspeo da se vratim, i ostali gosti su se tiho, na vrhovima prstiju, izvukli sa te stote reprize Feđine maliganske monodrame. Luna je, kao pravi kapetan, ostala poslednja na brodu koji je tonuo, i tek tad zalupila vrata i žustro krenula sama...
Uf...
Suviše žustro, bojim se?
Zatekao sam je kako na stepeništu verande, sedeći na pljosnatoj lakovanoj tašnici, oprezno pipka pomodreli levi zglob...
- Nezgodno sam stala... Nije ništa... Već prolazi... Hm, hm?
Mereći veliki podliveni otok na kantaru svog iskustva, odmah sam shvatio da će ta nožica morati u gips, i da je tekuća sezona za nju, najverovatnije, završena...
Ali, Fedor je visio preko otomana kao iznošena potkošulja, od njega nije moglo biti nikakve koristi...
Podigao sam zato njegovu devojku onako kako se već podižu tuđe devojke, obazrivo, najobazrivije što sam umeo, i poneo je do automobila. Bolnica je bila odmah tu, preblizu da bih zvao ambulantna kola...
Provejavao je neuverljivo krupan sneg...
Mali ratoborni noćni portir zarežao je na moje farove, znao sam od ranije da nemam šanse kod takvih "por-terijera", pa sam, gunđajući, ostavio auto pred ulaznom rampom, i ponovo uzeo Lunu u naručje...
Privezala se rukama za molo mog vrata, privila se uz mene jednostavno, zbunjujuće prirodno, kao samonikla puzavica očajno željna ičijeg dodira, osluškivala je školjku koju sam krio pod kaputom, i nije govorila ništa...
Pomislio sam da će zaspati, ali ne, povreda se polako hladila, znao sam da je boli sve više...
Dežurni na prijemnom, svom srećom, bio je neki Goran, sa neočekivanim nadimkom Doktor, znali smo se onako, igrao je svojevremeno polutku i halfa u "Metalcu", stabilan, dobar tehničar, ali užasno spor igrač...
A opasno brz lekar, da ne poveruješ? Sve je odigrao iz prve, puno nam je pomogao...
Sledećeg meseca, kad smo se slučajno sreli u opštini, interesovao se da li je sve u redu sa nogom moje curice?
Rekoh da jeste. Ali da to nije moja curica. Nego curica mog prijatelja...
Nasmešio se, značajno...
Reče da se nada da mi to nije neki preterano dobar prijatelj?
Činilo mu se, naime, da ta mala može biti samo moja i ničija. Tako mi se bar nekako stiskala uz grudi, dok sam je one noći nosao kliničkim hodnicima, kao nevestu...
Zar?
Rekoh Doktoru, ne trepnuvši, da mi to nije padalo na pamet...
A padalo mi je, naravno...
I pre i posle...
Te iste jeseni, naročito...
Feđa je napokon napravio svatove o kojima je godinama pričao. Sa izrezbarenim čuturama i platnenim banatskim peškirima. I sa fijakerom, belim konjima i hiljadu naviksanih violina u porti Saborne Crkve...
Unoseći mladu preko praga, zastao je da pozira unajmljenim fotografima i rođaku iz Nemačke koji je posrtao pod samarom tek lansirane video-kamere. Nevestin veo se u tom natezanju nekako otkačio, mimo protokola, spuštajući zavesu na čudni i uporni pogled kojim je tražila nekog u onoj masovki...
Ne mene, svakako...
I zašto bi?
Kad mi nismo bili ljubavnici...
Nikad...
Samo smo se ponekad, u noćima punog meseca, malo tražili po dugim talasnim dužinama Čežnje...
I to je sve...
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Balašević Empty Re: Balašević

Sub Nov 14, 2009 4:01 am
"A baš o Maju je reč...
O jednom zastarelom, ekstravagantnom, pomalo neregularnom Maju, o jednom od onih pomerenih, starih
dobrih majeva, kakvi se, iako su se sasvim dobro
pokazali, već godinama ne proizvode više..."

Otkad ga znam, maj je započinjao Prvim Majem...
Ćale nam je davao uzbunu oko sedam, već obrijan i spreman, u izviksanim sandal-cipelama, sa zlatnom "doxom" na ruci i sa upasanom buškastom atletskom majicom.
Košulju, belu ili u najgorem slučaju svetlo plavu, oblačio je tek pred polazak, ne rizikujući da je zaprlja u samom ćošku podruma, gde se zavlačio da natoči balon iz onog poslednjeg, naročitog bureta, iz kog se točilo samo za svečare i dečije rođendane, i tako, na neki od krupnijih Državnih Svetaca...
-Ako uhvatimo autobus u pola osam, stižemo na početak Parade...
Ne, nismo imali ni automobil ni televizor. Moj stari je svoju treću, najbolju deceniju života,ispucao na najgore moguće godine, na "one" između hiljadu devetsto četrdesete i hiljadu devetsto pedesete, i dosledno je sprovodio svoju teoriju da "nikom ne treba baš suviše upadati u oči"...
-Skloni se od vrata. Drži se za štanglu. Ne turaj ruku kroz prozor...
Istrčavali smo iz busa na uglu Rusinske, i finiširali zapuštenom Turgenjevom ulicom, i mama je čuvajići štikle skakutala sa cigle na ciglu, ali je i kroz tu igru školice, balansirajući cegerom sa kiflicama, uspevala da mi još jednom ispriša priču o tipu sa bradicom i okruglim cvikerima, koji je slačući na hartiju tepajuće slovenske reči, lepljive kao gutljaji slatkog vina, zaradio da se i jedna uličica pod kestenima u tamo nekom dalekom Novom Sadu, na Dunavu, nazove njegovim prezimenom...
Pa dobro, gde ste vi?
Tito, Kardelj i Ranković su izgleda znali neku prečicu, jer su na Paradu uvek stizali pre nas. Čika-Laza bi prihvatao balon od ćaleta, tetka-Hajnalka se cmakala sa mojom majkom, a ja sam opčinjeno gledao u televizor "Tesla", (koji se otvarao kao ormarić), i u pitomce vojne akademije od čijeg se odlučnog strojevog koraka drmala vaza sa đurđevkom na pomenutom TV prijemniku domaće proizvodnje...
Ali...
Ne kukam to ja za Praznikom Rada. A nemam ni pravo. Nisam se baš naradio u svom veku, a sem toga, čitav život sam organizovao po principu jednog velikog Praznika.
Ma ne, stvarno nije to u pitanju...
Ja jednostavno žalim za Majevima. Za muzikom. I za bojama...
Žalim za okrpljenom šarom cirkusa "Adrija" preko puta Poljoprivrednog Sajma, i za paviljonom broj dvadeset i tri u kom su se folirale prepotentne holandske krave, šarene i čiste kao na omotima mlečnih čokolada. Žalim za belim lađama sa kojih su mahali neki, žalim za prebukiranim "korzom" posle šestog časa, za grožđicom u sladoledu od vanile, i za jednim crveno-crnim plovkom koji se ljuljuškao kao lokvanj na žućkastoj površini kanala...
Dobro, predajem se...
Jasno mi je da ne možemo nazad u svoje Majeve...
Ali nije mi jasno zašto naši klinci ne mogu napred, u neke svoje...
Meni zaista nije neophodno još jedno sretno detinjstvo, ali znam neke male bistrooke stvorove kojima zaista jeste...
Uzeo sam svoje devojčice u kola, i pošao u potragu za Majem, ali nismo naišli ni na ringišpil, ni na vatromet, ni na cirkus.
Ako...
Ošamućeni smo i bez ringišpila. Vatromet nas obraduje kad ga nema. O cirkusu da i ne govorim...
Da, devedeset i druga je. I ovo danas je, navodno, Maj...
Odavno su Tito, Kardelj i Ranković stupili u svečanu nebesku ložu. Pravi sveci su na to ustali, i pomerili se malo u stranu...
Odavno teta-Hajnalka u velikim gradonosnim oblacima (koji priprete ponekad, onamo od Čeneja, komešajući se kao jastuci prebačeni preko prozora), hladi sodu za špricere svom razmaženom mužu...
Majku naslutim u tami, s vremena na vreme, sleti mi na rame kao maleni crni leptir, šapne mi stih koji me muči, ili me pokrije mekim cicanim snomkad se uznemirim sanjajući stvarnost, ali Ćaletu teško ulazim u trag.
Pa, večito je i bio na kojekakvim službenim putovanjima...
Ipak, u vedrim noćima, kad se zagledam u nebo iz nekih sasvim drugih razloga, otkrijem po provinciji svemira neke uredno složene zvezde, setim se sivog listerskog odela na ofingeru i kutijice sa dugmadima za manžetne, i znam, tamo je negde nedavno prošao moj preplašeni, pedantni otac...
I eto...
Od one davne prvomajske parade nije ostalo bog zna šta. Još jedino pitomci vojne akademije i ja...
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Balašević Empty Re: Balašević

Sub Nov 14, 2009 4:02 am
Kišica je zavela strogi policijski čas u Njegoševoj.
Gurkajući se oko mesta na kalendaru, Oktobar i Novembar su malo protresli gusto sito oblaka, prosejavši samo one najsitnije kapi na ispruženu bronzanu ruku gnevnog spomenika ispred Gradske Kuće.
Zvanično bi se, možda, i moglo izjaviti da je vladala tišina, ali ta tišina je za moj ukus bila preglasna.
Na samoj ivici vibracije, učinilo mi se.
Ova varoš se, izgleda i ne gasi više. Ostaje uključena na nekoj potmuloj frekvenciji, kao da radi "u leru" čitavu noć.
Pučina opustelog trga je odjednom potpuno sludela moj kompas. Bio sam tako izgubljen da mi je izgledalo prosto nemoguće da postoje samo četiri strane sveta. Odoka sam izračunao najdužu dijagonalu, nadajući se da ću se do njenog suprotnog kraja nekako setiti gde sam to pošao.
Sa katedrale se odronilo jedno "plong", ali to nije bio pravi udarac zvona.
Verovatno je, preturajući po policama na gluvom crkvenom tavanu, zvonar nahotice pomerio tučak velikog mesinganog avana. Pola jedan, jedan ili pola dva. Svašta je to moglo da znači.
Ali svejedno.
Anamaria će ionako tek za sedam godina napuniti taj trenutak. Dobra mera vremena između nas.
Sedam godina su kofer u koji može stati strašno puno stvari. Ako umeš da pakuješ, naravno.
To što meni ne trebaju više neke sitnice koje njoj trebaju sve više, ne daje mi pravo da je nagovaram da ih ne trpa unutra.
Njen kofer, na kraju krajeva. Poznao sam u sebi pepeo vatre koja se u njoj tek rasplamsala, ali nisam pokušavao da je odvratim. Do pepela se i stiže jedino preko vatre.
Nema tih reči koje mogu nadomestiti šibanje godina u lice, i nema te priče od koje se može isplesti mreža za hvatanje vremena.
Za sedam jeseni, koji minut posle pola jedan, jedan ili pola dva, i ona će negde zastati pod zamuckujućim plavim neonom sa reklame iznad izloga prodavnice modne obuće. i onda će znati.
Sivi dah uspomene pažljivo će oduvati prašinu sa smešne stare ogradice od posesivnosti koju sam jednom uzalud dizao oko skrivenog senovitog vrta u kom su pupile njene ambicije.
Uzdahnuće, verovatno. Čestice sjaja rastopiće joj se načas u pogledu, kao odraz udaljenih zvezda u vodi. Biće sama, nadam se.
Jer, tad će se u ritmu njenog pulsa možda pojaviti ona uznemirena i ključna sinkopa koju sam poslednjih dana uzalud osluškivao u odjecima naših tišina. Tišina. Da.
I onda će znati da je jedina koju sam ikad voleo. Da sam sve druge voleo tamnom stranom srca. Štedeći se. Učeći se kako ću najbolje voleti nju. Kada je konačno nađem.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Balašević Empty Re: Balašević

Sub Nov 14, 2009 4:02 am
Ona se verovatno tačno seća na kom smo se sastanku poljubili?
Ja, priznajem, ne...
Jer svoj život sam počeo da brojim tek od tog poljupca, pa nadalje...
Bilo je od našeg prvog izlaska milion penala, onih filmskih situacija, pri susretu, u kolima, na stepeništu, ali nekako sam se plašio da je poljubim, slutio sam da bi to moglo da pokvari sve?
I bio sam u pravu...
Prvim poljupcem, kao tamnocrvenim carskim pečatom, u momentu je poništila haotičnu hrpu mojih uspomena, i iz pretenciozne Biografije Mog Momčenja prezrivo iscepila sve one stranice na kojima se pominju devojke, ljubav, strast...
Koliko samo promašenih tema?
Iz jedne naizgled prozaične popodnevne gužve nadošla je lagano i nezadrživo, kao talas, osmehnula se, potopila me zagrljajem, i tiho se povukla ka tamnoj pučini svoje tajanstvenosti...
Da...
A more ume nemilosrdno da se primiri...
Katkad me, eto, oseka danima i danima ostavi nasukanog i samog...
Ali delići Onog Talasa zapali su u svaku božiju pukotinu Ove Stare Stene...
I, ma šta da se desi...
U meni će zauvek ostati ona so...
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Balašević Empty Re: Balašević

Sub Nov 14, 2009 4:02 am
...Ujutru sam imao sjajan ukus u ustima. Kao da sam celu noc grickao užegle orahe...
Bilo je šest i deset kad sam provalio u svoj stan.
U filmovima takozvane "americke B produkcije", kako ih strucno klasifikuju onano-eksperti, tipovi otvaraju vrata džepnim nožicima i kreditnim karticama, muvaju se kroz tude kuce, prave inventar po plakarima i fiokama pisacih stolova i pritom ne probude nikog živog.
U životu brava škljocne, vrata zaškripe, a parket cvrci kao patos u bioskopu "Narodni", pre renoviranja.
Emilija se ipak nije probudila...
- Mmmmmmmmmmmm...
Sanjala je neke bezobrazluke, i samo se blaženo promeškoljila u snu.
Sagao sam se da je poljubim...
Šta je to? Reklama za deciji sapun?
Stani...
Miris benzina, koji sam doneo u kosi, nije nikako išao uz to.
Ko bi se obradovao da mu se jedan veliki, hladni, raštelovani "zippo" upaljac, u ranu zoru uvuce u krevet?
Stornirao sam poljubac, ali to je samo pomerilo onu ampulu cijankalija koja mi je pukla pod jezikom.
Pa da...
Šta sam se uopšte mislio?
Jedini izlad iz te situacije bio je ulaz pod tuš...
Kolicina vode koja se srucila na moju glavu nekom sposobnijem beduinu bi bila dovoljna da napravi vodopad, organizuje lokalnu poplavicu za svoje društvo, i još da napuni akvarijum i onaj rezervoar iz kog se štrcka voda na šoferšajbnu.
Meni je to jedva poslužilo da dodem sebi...
Obrisavši ogledalo peškirom, namignuo sam kolegi koji je tu maglu probijao s druge strane, pa sam pootvarao, i prevrnuo na dlan, sve moguce tube i bocice koje su mi se našle pri ruci.
O, to je vec bilo nešto sasvim drugo...
Beli jorgovan? Friško rascvetan? Osvežen pljuskom?
Necu da se hvalim, ali pomenuti predstavnik flore osecao bi se malo neprijatno u mom prisustvu.
Ridokosa je spavala, još uvek...
Nisam hteo da je diram.
Sad je to vec suviše licilo na predumišljaj, koji nikad nisam odobravao.
Dotakao sam je nežno, kao balon sapunice, ali reka-ponornica koja je još šumela šupljim socijalistickim zidovima, ipak je malo podronila krhke obale njenog jutarnjeg sna.
Osetila je moju blizinu, izvukla ruke ispod pokrivaca i savila mi ih oko vrata.
- Dolazi ovamo...
Šta da kažem?
Otimao sam se... Grebao... Vrištao... Zvao u pomoc...
Ne vredi...
Bila je jaca...
Sponsored content

Balašević Empty Re: Balašević

Nazad na vrh
Similar topics
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu