Bokokotorske misterije

Veselin Lazarević:

Potraga za delfskim blagom

Jedno od predanja kaže da su Bokelji potomci Ilira (Kadmova loza), Trojaca (izbjeglih nakon pada Ilija) i naroda zemlje Karije (spoljni saveznik Troje).
Iliri potomci Kadma, Ilirijeva oca koji je pod stare dane otišao iz Tebe u zemlju Enhelajaca (naroda jegulja), je narod koji je živio iznad Ksanta (Bojana) i uz Skadarsko jezero. Kadmo je učestvovao u ratu Enhelejaca protiv naroda zmija (područje od Rumije - ispod Lovćena – do Luštice). Nakon pobjede Enhelejaca Kadmo je zagospodario budućom Ilirijom, a supruga Harmonija mu je rodila sina Ilirija. Sumnja se da je Kadmo osnovao Budvu.
Legenda zatim kaže da su Kadmo i Harmonija pretvoreni u zmije. Homerski gledano (a i po knjigama Novaka Andresilića i njegovoj teoriji da se Troja prostirala cijelom Vizantijom), te dvije zmijske glave su dva poluostrva Bokokotorskog zaliva, Kadmo (poluostrvo Luštica) i Harmonija (poluostrvo između kotorskog i tivatskog zaliva). Tu im je i grob.
Trojci, drugi izvor porijekla Bokelja, pa i šire grupe naroda, nakon pada Ilija (Barbuluša) bježali su u tri pravca. Jedna, najmanja grupa, malim barkama od Timbre (Medova) morem ka sjeverozapadu. Druga grupa prešla je gaz na Simoentru (Drim), uz Drim do Skadra (Likonov dvor) i tu se razdvojila u dvije grupe. Jedan dio naroda nastavio je put uz Drim ka sjeveru-sjeveroistoku, pa uz Heptapor (Belli Drim) Metohojom na sjever i istok(!) Narod koji se odvojio kod Likonova dvora krenuo je na sjeverozapad (predvodio ih je Eneja). Ta seoba naroda odigrala se u 12. vijeku stare ere, iz kolijevke naroda (Troje) u jedinim mogućim, a navedenim pravcima!
Karci (spoljni saveznik Troje), treći izvor porijekla Bokelja, narod su koji Homer ovako opisuje: "Naste povede Karce što barbarskim jezikom zbore, - štono držahu Milet i Ftirsku gustolisnu goru - i Meandrove vale i strme- vrhunce Mikale. - Naste iskićen zlatom ko djevojka pošo je u rat".
Antički Zakint
Mit nam daje dosta informacija o njima, više gradova od kojih jedan, Halikarnas, grad je mauzolej, a o Bilbidi, kćeri Apolonovog sina Mileta i Ejdoteje kaže, da se zbog nesrećne ljubavi i boli sestre za bratom ona pretvorila u izvor koji su mještani nazvali Bilbidine suze, a jedan grad u Kariji je po njoj dobio ime – Biblos.
Mišljenja smo, kao i mnogih drugih, da bi Kariju trebalo tražiti na mitskom prostoru, današnjeg područja Crne Gore (Rijeka Crnojevića – Cetinje – Nikšić – Lijeva Rijeka – Podgorica – Rijeka Crnojevića).
Boka kotorska je antički Zakint, po Prajsu "veoma liči na psa" (ulaz u Boku i Topljanski zaliv – rep, Tivatski zaliv – trup, Kotorski zaliv – njuška i Risanski zaliv – uši), a na vrhu se nalazio grad Hrisa (Risa). Na brdu iznad njega Apolonov hram. Grad Hrisa bio je pristanište, a ne Krisa!
U Boki kotorskoj je živjela četvrta grupa naroda, predaka Bokelja. Međutim, mi ćemo se malo zadržati na Apolonovom hramu. Bez sumnje, Apolonov hram, Delfsko proročište bilo je najveća vrijednost antičkog svijeta! Osnovao ga je Apolon, preotevši staro Gejino svetilište. Boginja Leto (Skadarsko jezero) rodila je Apolona na Delu, klečeći oslonjena na brdo Kint i obuhvativši objema rukama "palmu" (dolina Morače i Zete) , a zatim ga okupala u Ksantu (Bojana). Četvrtog dana nakon rođenja Apolon je otišao starom Gejinom svetilištu i tamo ubio aždaju Delfinu (Piton), koja je čuvala izvor kraj starog proročišta, a zatim je sahranio pod Omfalosom, kupastim kamenom (Lovćen) koji je smatran središtem svijeta. Lavirinti ispod Apolonovog hrama kriju blago staro više od 3.000 godina (naravno i mlađe, iz kasnijih vremena) čija je vrijednost fantastična...)!

Bobovac

Više od tridesetak legendi govori o nastajanju i nestajanju mnogih gradova u Boki Kotorskoj, podignutih duž obale zaliva u proteklih pet hiljada godina. Koliko su zasnovane na istorijskim činjenicama i koliko u njima ima istine – nije na nama da presuđujemo. Ali, veoma su zanimljive i dio su usmene i pismene baštine naroda iz tog kraja Crne Gore. U ovom feljtonu obradićemo neke od tih legendi, a u pojedinim nastavcima koristićemo se, donekle, tekstualnim zapisima A. Gazivode- Matulić, kao i usmenim kazivanjima starih Bokelja...
Na području Tivatskog zaliva, tačnije na nekadašnjem kopnu i plodnoj ravnici koja je sada pod morem, nekada davno postojao je grad koga su mještani nazvali Bobovac. Nije nam poznato po čemu je dobio naziv, ali je bio najvažniji za područje Crnoduboke rijeke, a procvat je doživio u vremenu kada se za slavni ilirski i rimski grad Rizinijum još nije ni znalo.

Sinovi Sunca

Bobovac je bio značajna trgovačka raskrsnica, u kojoj su uplovljavali tada najveći i najteži jedrenjaci donoseći robu i namjernice iz dalekih zemalja i odvozeći istovremeno tovare, koji su karavanima stizali iz unutrašnjosti.
Nije poznato ko ga je podigao. Poznato je samo da je nastao mnogo prije nego što su Grci pristigli u ove primorske krajeve. Ali, zato postoji zanimljiva legenda o njegovom nastanku.
Po njoj, u pradavna vremena iz nepoznatog pravca stigli su sinovi Sunca, patuljastog rasta, sa neobičnim oreolom oko glave. Sa stanovništvom se nijesu družili ni kontaktirali, a starosjedioci su ih se bojali, jer su vjerovali da donose nesreću. Ovi neobični patuljci sporazumijevali su se međusobno zvucima, a starosjedioci nijesu nikako mogli da ih otjeraju, jer svako ko bi pokušao da im se približi "pao bi i dugo nepomično ležao".
Uplašeno stanovništvo Bobovca počelo je da se iseljava, pa je grad uskoro ostao pust, prepušten na milost i nemilost neobičnim i zagonetnim bićima. Nakon toga, još izvjesno vrijeme patuljasti ljudi su boravili u gradu, a onda su, jednog dana, sišli u more po svoje plamene ptice. Poletjeli su kao munje, a potom se dogodio strašan zemljotres. Zemlja se tresla, potom naglo pukla nasred grada i prečnik velike jame brzo se povećavao sve dok se i poslednja nastanba nije obrušila i iščezla zauvijek.
Na kraju se u jamu prelilo more i sve pokrilo. Tako od Bobovca, za razliku od ostalih nestalih gradova Boke Kotorske, nije ostalo ni traga.

Stoli

Kada su Bokom Kotorskom vladali Rimljani, nasuprot od ulaza u Crnoduboku rijeku, podigli su grad Stoli, na mjestu omanjeg naselja izgrađenog u doba kad su u ovim krajevima boravili Grci, a naziv je dobio po tome što Stoli na njihovom jeziku znači spremanje na put, odnosno polazište, polazak.
I odista su iz Stoli, u stara vremena, kretali mnogi karavani odnoseći u kontinentalne oblasti bogatu , rijetku robu koja je do grada dopremana prekomorskim jedrenjacima. Rimljani su dobro utvrdili grad Stoli, vjerujući da su mu bogovi više nego naklonjeni i da se vječno nalazi pod njihovom zaštitom.
A, i Rimski imperatori Romul Avgust i Domicijan slali su stanovništvu svoje biste, u znak carske naklonosti i počasti . Tako da je grad Stoli živio u blagostanju stotinama godina...
Iznenada, između pauza osvajačkih pohoda, u grad su, na odmor, počešće dolazili rimski legionari- veterani. Navikli na svađe, zađevice, kavge i dvoboje, u mirni grad Stoli sa njima se doseli i nemir. Grad se promijeni i, miroljubivo stanovništvo, uplašeno divljanjem i šenlučenjem legionara-veterana, poče da se iseljava. Grad se potom pretvori u opasnu luku punu pijanih, silnički nastrojenih i podivljalih vojnika. Da bi pokazali svoju moć (kaže legenda) rimski legionari odlučiše da zarobe morske vile i sirene i zatvore ih u podzemne hodnike grada-tvrđave. Zatočene vile u pomoć pozvaše bogove zaštitnike. Razljućeni bogovi odlučiše da kazne zle legionare i velikim zemljotresom protresoše grad Stoli.
Velike i moćne građevine koje su zidali veliki rimski majstori, pod pokroviteljstvom rimskih imperatora, ljuljale su se kao stabljike i rušile kao kule od karata. Zemlja se otvori i proguta u svojoj utrobi cio grad, a ogromnu pukotinu ispuni morska voda. Od grada ne ostade ni traga, ali kao opomena svim zlim ljudima, bogovi u podmorju ostaviše ruševine.
I danas, kad duva jugo, iz dubine mora se, ponekad, čuju krici, to – kako se vjeruje – morske vile uznemiravaju legionare- veterane u potonulom gradu. Svete im se za nanesenu nepravdu i ne dozvoljavaju im da počivaju u miru.

Ostrvo Svetog Đorđa

Ispred Perasta, kao usidreni brodovi, nalaze se dva velelijepna ostrva: Sv. Đorđe i Gospa od Škrpjela. Sveti Đorđe je prirodno ostrvo sa istoimenom crkvom. Ne zna se kada je naseljeno, ali se smatra da su Rimljani na njemu imali svoje utvrđenje. U drugoj polovini 17. vijeka na ostrvu su se desila dva nemila događaja. Prvo su ga turci opljačkali, a zatim je zemljotres oštetio crkvu, kojom prilikom su stradali mnogi ljudi koji su došli na uskršnju molitvu. Zbog brojnih legendi i životnih priča vezanih za ovo ostrvo, nazivaju ga i "Ostrvo mrtvih kapetana".
Ovom prilikom zadržaćemo se samo na legendi o nesrećnoj ljubavi, prema kojoj je jedan francuski vojnik, gađajući iz topa tvrđavu na Preastu, pogodio u kuću voljene djevojke i usmrtio je. Nakon toga, odmah je napustio vojsku, zakaluđerio se i ostao na Perastu do svoje smrti, da bi bio sahranjen u grob voljene djevojke. Ova legenda je inspirisala čuvenog švajcarskog slikara Beklina da stvori remek djelo - "Ostrvo mrtvih".

Stradioti

Ovaj jedinstveni vez, zalog vjernosti i ljubavi, još jedna je potvrda patrijarhalnog morala i posebnog duhovnog obilježja ljudi iz Boke kotorske.
I danas, svakog 22. jula, koji je označen kao rođendan Gospe od Škrpjela, u smiraj dana sve brake Perasta, napunjene kamenjem i vezane jedna za drugom, u svečanoj povorci kreću prema ostrvu da bi oko njega nasipali kamenje. Običaj zahtijeva da u čamcima budu samo muškarci, koji pjevaju stare obredne pjesme, dok veslaju do samog Gospinog ostrva...
U davna vremena ostrvo Stradioti, u Tivatskom zalivu, zvalo se Sveti Gavrilo po jednoj crkvi od koje ni traga nije ostalo, kao ni od onih koji je sagradiše. Povijest Stradiota veoma je bogata, a prošlost seže u vrijeme kada se nije znalo za slova i pismenost.
Jedna od legendi kaže da su grčki bogovi, za vrijeme Ikarije u 7. vijeku, darovali istaknutim junacima iz ratova ostrvo bajne ljepote, da se na njemu odmore i rane vidaju. Bilo je to ostrvo Sveti Gavrilo. Prekaljeni ratnici su se brzo oporavljali, razgovarali o osvajanjima i junaštvima, ali i o strahotama ratova, pokoljima i razaranjima. Kako je vrijeme odmicalo, polako su postajali svjesni zla koje su počinili i osjećali su veliku grižu savjesti. Zbog toga se, jednog dana, okupiše i pomoliše se bogovima da ovo bajkovito ostrvo zauvijek ostane oaza mira. Ratnici-veterani se zavjetovaše da će od tada samo svoje tlo braniti, a samo u slučaju nužde ratovati. U osvajačke pohode više neće ići. Kao zavjetnu potvrdu na ostrvu posadiše drvo mira – maslinu. Na opšte zaprepašćenje, masline su brzo rasle i ostrvo začas postade prekrasan maslinjački vrt.
Ali, grčki ratnici-veterani nijesu poštovali datu riječ. Ratovi su nastavljeni, a velika grčka pomorska flota krenula je u nova osvajanja teritorija. Prevareni bogovi se razljutiše i poslaše strašnu oluju na ostrvo. Orkanski vjetar je bijesnio danima, dok je uzavrelo more gutalo jednu po jednu galiju. Kad se oluja stišala grčka flota više nije postojala. Samo su rijetki ratnici uspjeli da prežive katastrofu i uz velike napore doplivaju, na splavovima, do Svetog Gavrila u Tivatskom zalivu. Ali, bogovi ko bogovi bili su ljuti na ove brodolomnike i na ostrvo poslaše neizlječivu bolest. Poumiraše gotovo svi, a na ostrvu ostadoše samo masline i priče o tragičnoj sudbini grških ratnika-veterana. Tada starosjedeoci Tivatskog zaliva odlučiše da ostrvu daju novo ime – Stradioti. Ono se tako zove i danas...

Grispoli

Sa desne strane u Bokokotorski zaliv postojao je nekada velelepni grad za koji legenda kaže da su ga podigli čudni ljudi neobične visine i dobra srca, a stigli su sa neba uz sijevanje munja. U početku grad je bio mali, tek toliko da se smjeste ti neobični ljudi, ali su kuće bile tople i veoma lijepe, sa velikim prozorima. Grad je dobio ime grispoli iz nema neznanih razloga, a neobični nemimari jednoga dana odoše i nikad se više ne vratiše. U velelijepni gradić uskoro se naseliše drugi stanovnici, proširiše ga, još više uljepšaše i podigoše pravoslavni manastir Sveti Nikola. Grad je ubrzo brojao 150 kuća. Sve je napredovalo, jer su mještani bili vrijedni i milosrdni. Naročito su brinuli o svom manastiru i u njemu čuvali "šest srebrnih kandila, tri srebrna svijećnjaka, a bratstvo manastira držalo je i 200 koza i ovaca". Za Grispole je čuo Sveti Sava, pa je na putu za Jerusalim svratio da se uvjeri u ljepotu grada i posjeti manastir.
Prvi ljudi u gradu bijahu tada Ostoja Lazarević i protopop Raić Mikelj.
Upravo su se građani dogovarali da u grad dovedu najbolje majstore i učine ga još ljepšim i grandioznijim, kad stiže glas da su velike turske galije uplovile u Jadransko more i počele da siju smrt. Dobroćudni mještani, nimalo vični ratovanju, veoma se zabrinuše. Naredne noći bijesnila je oluja i nad Grispoli gradom se ukaza, u bijelo odjevena, prikaza koja upozori mještane da bježe iz grada, osuđenog na stradanje. Ali, kako nikome zla nisu činili, ljudi se ponadaše da se proročanstvo neće obistiniti.
Nažalost, jednog tmurnog jutra iz magle izroniše brzi turski jedrenjaci, a Turci sa handžarima i krivim sabljama krenuše u juriš na nebranjeni grad. Većinu mještana pobiše, a preostale pretvoriše u roblje. Grad opljačkaše, zapališe i sravniše sa zemljom. Tako nestadoše Grispoli. Samo su rijetki žitelji grada izbjegli zlu sudbinu, među njima i iguman Milentije Čukurović, koji ostavi zapis- svjedočanstvo kako se sve desilo.
Na mjesto nekadašnjeg Grispola, zbog ljepote položaja, ljudi odlučiše da podignu novi grad. Ivan beg Crnojević prvi započe sa gradnjom dvorova, pa po njemu mjesto dobi ime Begovo, a zatim ga narod prekrsti u Bigovo.

Tajna risanskog zaliva

U poslednjem nastavku ovog feljtona pozabavićemo se i arheološkim istraživanjima, kako podmorja tako i podzemlja, odnosno nekim od lokaliteta u Zalivu, kako bismo pobliže upoznali i rekonstruisali misterije naselja, život ljudi, običaje, kulturu...
Grupa speleologa ronilaca 1993. godine, ispitujući dno Risanskog zaliva, na dubini od oko 18 metara, pod naslagama mulja, pronašla je dobro očuvane keramičke posude iz rimskog doba i vremena starog Ilirika.
Prvih nekoliko primjeraka koje su ronioci izvadili stariji su od 2000 godina. Prema nekim procjenama, na dubinama 18-25 metara, u muljevitom dnu nalazi se veća količina posuda u kojima se nekad prenosilo vino i maslinovo ulje.
Prema položaju i koncentraciji predmeta postoji mišljenje da se na dnu nalaze potopljeni kompletni plovni objekti sa tovarom. Naziru se i građevine o kojima istorija govori, i o kojima smo pisali u prethodnim nastavcima, mada su i ovi ostaci djelimično zatrpani pijeskom i muljem.
Posebno interesovanje ronilaca i arheologa privlači pećina "Spile", koja se nalazi u blizini mora i iz koje se stanovnici Risna snabdijevaju vodom. Prema pouzdanim podacima i dokazima, mještani u sasušenom koritu rijeke, poslije obimnih kiša na planini Orjenu na Crkvicama (gdje su, inače, najveće atmosferske padavine u Evropi), nalazili su mnoge stare predmete. Tada se nivo podzemnog jezera podigne, iz pećine poteče moćna rijeka. Kada se povuče, u suvom koritu pronalazili su se predmeti od keramike, stari rimski novac, djelovi nakita.
Otkud ovi predmeti iz davne prošlosti u potopljenim pećinskim lavirintima? Za izranjanje vrijednih predmeta iz utrobe Orijena, a možda i iz nekog drugog mjesta (možda je Orjen samo prolazna stanica) postoji jedno prihvatljivo, ali još nepotvrđeno objašnjenje.
Na brdu iznad pećine Spile su ruševine prastarog grada- tvrđave čije se zidine jedva naziru u stjenovitom kršu, zarasle u korov, u koje ljudi rijetko zalaze.
Dobri poznavaoci istorije ovoga kraja pominju da je tvrđava nastala prije nove ere. U literaturnim tekstovima se pominje kao Teutin grad oko 230 godina prije nove ere. Nekadašnje je stjecište pirata koji su bili strah i trepet ovog dijela Jadranskog mora.
Ostaci starog utvrđenja nalaze se baš iznad Spile, a stručnjaci smatraju da je nekada između tvrđave i podzemnih slatkovodnih jezera u utrobi planine postojala direktna veza i da je dio vrijednih predmeta, tokom neke od opsada utvrđenja, sklonjen u podzemne kanale kroz koje su se stanovnici snabdijevali vodom iz podzemnih vrela. Vrijednosti su sklonjene u ove podzemne koridore, a zatim su ulazi zarušeni. Usled razornog zemljotresa koji je zadesio Crnu Goru 1978. (izuzetno jakog intenziteta bio je baš u Risanskom zalivu) došlo je, kako tvrde, do pomjeranja u zemljinoj utrobi, pa je podzemna rijeka prodrla u pećinska skloništa. Sada, poslije obimnih padavina, iznosi na vidjelo ove dragocjenosti iz davne prošlosti... Istraživanja u podmorju danas se vrše između Rca i manastira Banja.
Nedavno je započeta i peta kampanja kopnenih arheoloških istraživanja u Risnu. Pronađen je veliki broj amfora, kovanog novca iz vremena ilirskog kralja Balajosa, i gigantski bedemi širine pet metara, koji, izgleda, datiraju iz trećeg vijeka prije nove ere. Kopnena istraživanja vrše se na lokalitetima Carine i Gradina.
Arheolozi napominju da se sada vrše istraživanja predgrađa i centra Risna, i ona se odnose, odnosno, obuhvataju isključivo period postojanja Ilirske države na ovim prostorima, u vrijeme suživota Ilira sa stanovnicima antičkih starogrčkih naseobina.
Iskopavanja su pokazala uticaj grčke kulture na život, a smatra se da su Iliri od Grka, koji su stizali brodovima, uzimali keramičke proizvode u zamjenu za drvo i rudu. Najbrojniji arheološki nalazi su keramika, poklopci sa pečatima grčkih majstora, odnosno monogramima.
Arheolozi smatraju da je pronađeni novac iz emisije ilirskog kralja Bajalosa, kovan u Risnu i govori da je on imao kovnicu novca koju ranije nije bilo moguće dokazati. To ujedno govoroi, smatraju oni, da je Risan bio neko vrijeme i prestonica Ilira.
Interesantno je napomenuti da su arheolozi, pored amfora i ilirskog novca, pronašli i gigantske bedeme koji datiraju iz trećeg vijeka prije nove ere. Kiklopski zidovi pronađeni su na lokalitetu Carine, i potvrda su natpisa rimskog legionara, koji je pripadao risanskoj provinciji. Natpis je, kako tvrde arheolozi, pronađen u Sjevernoj Africi, a kazuje da takve zidine postoje u Risnu...