Desanka Maksimović
+2
MustraBecka
ka5an
6 posters
Strana 2 od 3 • 1, 2, 3
- MustraBecka
- Datum upisa : 11.12.2008
Re: Desanka Maksimović
Sub Apr 04, 2009 11:12 am
Vreme
Sve kraj nas:
i oni zraci sto mekotu oblaka zlate,
i misao moja sumorna,
i lutanja tvog pogleda umorna,
odnosi sobom moje sate.
A podmuklo vreme cini se da stoji,
zarobljeno u svetlosti dugu
ili u drhtanje magli:
kao da talasa u krugu;
a ono unepovrat nagli.
Kroz radosti sto obale zivota zlate,
kroz sumorne reci ove,
kroz cutanje, kroz smeh, i suze, i snove
otice i odnosi mrtve sate,
kao voda lisce suvo.
A perfidno je i pretvara se kao
da nepomicno nad zemljom sanja
mirisno u kruni cveta,
razgovorno u spletu granja,
isto koje i davno svenulih leta.
Medjutim otice u vodi sto talasa,
odlece u tica letu,
odleprsava u susnju granja,
sahne s mirisom u cvetu.
I nikad ne mozemo uhvatiti skute
nijednom nasem casu,
ma koliko da nam ruke porastu:
oni ce odleteti iznad nas
na kakvom oblaku mekom,
prominuti uz zvezdu, uz lastu.
Pa ce bolovi i radosti znate,
misao kakva sumorna
i pogled oka tvog umorna
odneti moje poslednje sate.
A sve ce biti kako je i bilo,
i podmuklo vreme cinice se da stoji.
Sve kraj nas:
i oni zraci sto mekotu oblaka zlate,
i misao moja sumorna,
i lutanja tvog pogleda umorna,
odnosi sobom moje sate.
A podmuklo vreme cini se da stoji,
zarobljeno u svetlosti dugu
ili u drhtanje magli:
kao da talasa u krugu;
a ono unepovrat nagli.
Kroz radosti sto obale zivota zlate,
kroz sumorne reci ove,
kroz cutanje, kroz smeh, i suze, i snove
otice i odnosi mrtve sate,
kao voda lisce suvo.
A perfidno je i pretvara se kao
da nepomicno nad zemljom sanja
mirisno u kruni cveta,
razgovorno u spletu granja,
isto koje i davno svenulih leta.
Medjutim otice u vodi sto talasa,
odlece u tica letu,
odleprsava u susnju granja,
sahne s mirisom u cvetu.
I nikad ne mozemo uhvatiti skute
nijednom nasem casu,
ma koliko da nam ruke porastu:
oni ce odleteti iznad nas
na kakvom oblaku mekom,
prominuti uz zvezdu, uz lastu.
Pa ce bolovi i radosti znate,
misao kakva sumorna
i pogled oka tvog umorna
odneti moje poslednje sate.
A sve ce biti kako je i bilo,
i podmuklo vreme cinice se da stoji.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Desanka Maksimović
Sub Apr 04, 2009 11:12 am
Svejedno mi je
Ma sta da se tuzno zbiva
u srcu mom:
ja sunce volim.
Eno ga bukti u vidika
nemirnom naboru;
eno ga leprsa u bulki
krilatom saboru;
eno ga smeje se blistavo
na reci ispod mosta.
I meni je dosta,
da sve zaboravim:
jer kratko boravim
ovde, gde me je srce zabolelo
i zivot cudno zavolelo.
Svejedno mi je,
ma sta da se tuzno zbiva
u srcu mom:
ja zivot volim.
I u tezak dan meni je dosta
za srce vreli makov cvet,
za oko blistav tica let,
za dusu s grane pesmica prosta,
jer zakratko ovde boravimo
i jednom cemo da se zaboravimo:
i rumeni makov cvet,
i srebrni tica let
i pesmica sa grane
i svi zbog kojih mi tuzno biva.
O, svi mi sto slucajno zajedno
gledamo neba lepotu.
I znam, u novom zivotu
zaboravicemo ovaj zemlje kraj
i necemo nikada ponovo
u sunca gledati sjaj.
Svejedno mi je,
ma sta da se tuzno zbiva
u srcu mom:
jer proci cu ja,
a proci ce i mrtvo kamenje
po kome sam gazila;
proci cu ja,
a proci ce i vecno plamenje
sa koga mi svetlost slazila.
Proci cu ja,
a proci ce i poljane ravne
pokraj kojih sam hodila;
proci cu ja,
a proci ce i planine davne
iznad kojih se visoko
misao moja svodila.
Proci cu ja,
a proci ce i sve sto sam
mimogred ili duboko volela;
proci ce sve,
a proci cu i ja, mada me je bolela
dusa nasih neizbezna sudbina.
Svejedno mi je,
ma sta da se tuzno zbiva
u srcu mom:
Znam, jednom na sve zaboravicu.
Sve sto se ovde zbilo
ponoviti se nece tamo
gde bez kraja boravicu.
Znam, sa svojom krtom stabljikom
duse moje bela cvast,
i moja beskrajna zelja
za zivotom,
i moja bolna strast
za lepotom
uvenuce u tamu.
Znam, tad zaboravicu
koliko sam na zemlji
grabljivo volela
sebe samu.
Ma sta da se tuzno zbiva
u srcu mom:
ja sunce volim.
Eno ga bukti u vidika
nemirnom naboru;
eno ga leprsa u bulki
krilatom saboru;
eno ga smeje se blistavo
na reci ispod mosta.
I meni je dosta,
da sve zaboravim:
jer kratko boravim
ovde, gde me je srce zabolelo
i zivot cudno zavolelo.
Svejedno mi je,
ma sta da se tuzno zbiva
u srcu mom:
ja zivot volim.
I u tezak dan meni je dosta
za srce vreli makov cvet,
za oko blistav tica let,
za dusu s grane pesmica prosta,
jer zakratko ovde boravimo
i jednom cemo da se zaboravimo:
i rumeni makov cvet,
i srebrni tica let
i pesmica sa grane
i svi zbog kojih mi tuzno biva.
O, svi mi sto slucajno zajedno
gledamo neba lepotu.
I znam, u novom zivotu
zaboravicemo ovaj zemlje kraj
i necemo nikada ponovo
u sunca gledati sjaj.
Svejedno mi je,
ma sta da se tuzno zbiva
u srcu mom:
jer proci cu ja,
a proci ce i mrtvo kamenje
po kome sam gazila;
proci cu ja,
a proci ce i vecno plamenje
sa koga mi svetlost slazila.
Proci cu ja,
a proci ce i poljane ravne
pokraj kojih sam hodila;
proci cu ja,
a proci ce i planine davne
iznad kojih se visoko
misao moja svodila.
Proci cu ja,
a proci ce i sve sto sam
mimogred ili duboko volela;
proci ce sve,
a proci cu i ja, mada me je bolela
dusa nasih neizbezna sudbina.
Svejedno mi je,
ma sta da se tuzno zbiva
u srcu mom:
Znam, jednom na sve zaboravicu.
Sve sto se ovde zbilo
ponoviti se nece tamo
gde bez kraja boravicu.
Znam, sa svojom krtom stabljikom
duse moje bela cvast,
i moja beskrajna zelja
za zivotom,
i moja bolna strast
za lepotom
uvenuce u tamu.
Znam, tad zaboravicu
koliko sam na zemlji
grabljivo volela
sebe samu.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Desanka Maksimović
Sub Apr 04, 2009 11:13 am
PTICE NA ČESMI
Divno li je iznenada
naići na gorsku česmu:
još je ne ugleda oko,
a njenu začuješ pesmu
negde pod brdom duboko.
Ti potrčiš kao dete
u pravcu njenoga glasa,
kupina te u hodu splete,
probijaš se kroz gustu čestu
ili kroz paprat do pasa.
A kada stigneš zadihan,
od divljenja staneš u mestu:
poređale se na žilu
pod kojom voda se rađa
senice, grmuše i žune
pa razvezale priču
kao žene na perilu.
A ti, od straha da se
ne preplaše i ne zbune,
da ne pobegnu u granje,
sakriven iza žbuna
slušaš radosnu česmu
i njino čavrljanje.
Divno li je iznenada
naići na gorsku česmu:
još je ne ugleda oko,
a njenu začuješ pesmu
negde pod brdom duboko.
Ti potrčiš kao dete
u pravcu njenoga glasa,
kupina te u hodu splete,
probijaš se kroz gustu čestu
ili kroz paprat do pasa.
A kada stigneš zadihan,
od divljenja staneš u mestu:
poređale se na žilu
pod kojom voda se rađa
senice, grmuše i žune
pa razvezale priču
kao žene na perilu.
A ti, od straha da se
ne preplaše i ne zbune,
da ne pobegnu u granje,
sakriven iza žbuna
slušaš radosnu česmu
i njino čavrljanje.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Desanka Maksimović
Sub Apr 04, 2009 11:14 am
Jedna smrt
Zavole zumbul lepi
juče, kad zora svanu
i sunce poljubi cveće, šume i poljanu
i na njoj rosnu travu,
ljubičicu plavu
zavole zumbul lepi.
U istom žbunu behu;
i kada veče pade,
on joj na sveža usta poljubac prvi dade,
na čedna, rosna usta.
Ćutaše šuma gusta.
U istom žbunu behu.
Danas stoje u vazi,
spustili glave nisko.
Končić im nežna tela u topli zagrljaj stisko.
I zumbul s plave kose
pije joj kapi rose
poslednje, jutros u vazi.
O, kad bismo i mi, dragi,
i s one strane sveta
zajedno bili poput dva nežna, uzbrana cveta,
kad jednog skorog jutra
i nama dođe sutra,
mistično sutra smrti!
Zavole zumbul lepi
juče, kad zora svanu
i sunce poljubi cveće, šume i poljanu
i na njoj rosnu travu,
ljubičicu plavu
zavole zumbul lepi.
U istom žbunu behu;
i kada veče pade,
on joj na sveža usta poljubac prvi dade,
na čedna, rosna usta.
Ćutaše šuma gusta.
U istom žbunu behu.
Danas stoje u vazi,
spustili glave nisko.
Končić im nežna tela u topli zagrljaj stisko.
I zumbul s plave kose
pije joj kapi rose
poslednje, jutros u vazi.
O, kad bismo i mi, dragi,
i s one strane sveta
zajedno bili poput dva nežna, uzbrana cveta,
kad jednog skorog jutra
i nama dođe sutra,
mistično sutra smrti!
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Desanka Maksimović
Sub Apr 04, 2009 11:14 am
Molba mladosti
O, mladosti, mladosti,
da brzo odlaziš, ljudi kažu.
Ali ja te neću nikad pustiti.
Oko srca svoga postaviću stražu
jednog bola i jedne radosti;
oko vrta svog zasadiću visoke
borove, i bršljane, i paviti;
vetrove i reke široke
bujicom ću naviti
svud oko našega brega;
a vidik u krug ću zaviti
cičom i smetom snega.
O, mladosti, nemoj od mene otići:
niko neće moći u tvojoj suzi
biti ovoliko ludo lud,
ni ovako sumoran u tvojoj radosti.
O, mladosti, mladosti,
ni u čijem srcu neće tvoja žud
u ovoliko sunce porasti;
niko neće ovoliko čistih
imati grehova ni strasti.
O, mladosti, mladosti,
da sobom odnosiš, ljudi kažu,
svoje bolove i svoje radosti.
Ali ja te neću nikad pustiti.
Oko srca svoga postaviću stražu
jedne ljubavi što mene voleće;
u vrtu svome zasadiću proleće;
sve mirise slatke zarobiću
što bregom nihaju leti;
sva sunca, sve zvezde zadobiću
na nebu da našem rumene;
pa nećeš ni moći, ni hteti
nikad otići od mene.
O, teške, sumorne radosti,
o, slatki, ludi bolovi
moje mladosti,
nemojte otići od mene!
Jer živeće tada dolovi,
mirisi, ljudi i zvezde rumene;
a ja skamenjena sedeću na svom visu
i biće mi svejedno: da li su ili nisu
u meni nekad goreli
tvoji bolovi i tvoje radosti,
o, mladosti.
O, mladosti, mladosti,
da brzo odlaziš, ljudi kažu.
Ali ja te neću nikad pustiti.
Oko srca svoga postaviću stražu
jednog bola i jedne radosti;
oko vrta svog zasadiću visoke
borove, i bršljane, i paviti;
vetrove i reke široke
bujicom ću naviti
svud oko našega brega;
a vidik u krug ću zaviti
cičom i smetom snega.
O, mladosti, nemoj od mene otići:
niko neće moći u tvojoj suzi
biti ovoliko ludo lud,
ni ovako sumoran u tvojoj radosti.
O, mladosti, mladosti,
ni u čijem srcu neće tvoja žud
u ovoliko sunce porasti;
niko neće ovoliko čistih
imati grehova ni strasti.
O, mladosti, mladosti,
da sobom odnosiš, ljudi kažu,
svoje bolove i svoje radosti.
Ali ja te neću nikad pustiti.
Oko srca svoga postaviću stražu
jedne ljubavi što mene voleće;
u vrtu svome zasadiću proleće;
sve mirise slatke zarobiću
što bregom nihaju leti;
sva sunca, sve zvezde zadobiću
na nebu da našem rumene;
pa nećeš ni moći, ni hteti
nikad otići od mene.
O, teške, sumorne radosti,
o, slatki, ludi bolovi
moje mladosti,
nemojte otići od mene!
Jer živeće tada dolovi,
mirisi, ljudi i zvezde rumene;
a ja skamenjena sedeću na svom visu
i biće mi svejedno: da li su ili nisu
u meni nekad goreli
tvoji bolovi i tvoje radosti,
o, mladosti.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Desanka Maksimović
Sub Apr 04, 2009 11:55 am
BLIŽI SE, BLIŽI LETO
Bliži se, bliži,leto;
u duši već ga slutim.
Pomalja zlatnu kosu
u zrelim njivama žutim.
Zrikavci su mi rekli
koje u putu sretoh:
"Bliži se, bliži leto."
Bliži se, bliži leto.
Pomalja usne rujne
u bulkama crvenim.
Mirisu livade bujne
i polja i šumarci
koje u putu sretoh:
"Bliži se, bliži leto."
Bliži se, bliži leto.
Kao sjajna carska kruna,
zlatna mu svjetluca kosa
rumenih svitaca puna.
Svi su mi oni rekli
kad ih u putu sretoh:
"Bliži se, bliži leto."
Bliži se, bliži,leto;
u duši već ga slutim.
Pomalja zlatnu kosu
u zrelim njivama žutim.
Zrikavci su mi rekli
koje u putu sretoh:
"Bliži se, bliži leto."
Bliži se, bliži leto.
Pomalja usne rujne
u bulkama crvenim.
Mirisu livade bujne
i polja i šumarci
koje u putu sretoh:
"Bliži se, bliži leto."
Bliži se, bliži leto.
Kao sjajna carska kruna,
zlatna mu svjetluca kosa
rumenih svitaca puna.
Svi su mi oni rekli
kad ih u putu sretoh:
"Bliži se, bliži leto."
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Desanka Maksimović
Sub Apr 04, 2009 11:55 am
VOŽNJA
Vozimo se. Pokraj puta
razasuta
sela leže.
Ko potoci posle bure
konji jure,
lete, beže.
Vrh potoka i šipraga
topla, blaga
večer pada.
Vozimo se. Sanja cveće;
miris sleće
sa livada.
Gle, seoske kuće bele
kao strele
tek prolete.
Pored puta stabla vita,
šiblje, žita,
lete, lete.
Gle, počinju i svetlaci,
lete znaci,
da se pale,
i iz magle trepte sive
kao žive
zvezde male.
Po beskrajno nežnom, mekom
i dalekom
nebu plavu
nasmejani mesec bludi,
što na ljudi
liči glavu.
Vozimo se. Pokraj puta
razasuta,
sela leže.
Ko potoci posle bure
konji jure,
lete, beže.
Vozimo se. Pokraj puta
razasuta
sela leže.
Ko potoci posle bure
konji jure,
lete, beže.
Vrh potoka i šipraga
topla, blaga
večer pada.
Vozimo se. Sanja cveće;
miris sleće
sa livada.
Gle, seoske kuće bele
kao strele
tek prolete.
Pored puta stabla vita,
šiblje, žita,
lete, lete.
Gle, počinju i svetlaci,
lete znaci,
da se pale,
i iz magle trepte sive
kao žive
zvezde male.
Po beskrajno nežnom, mekom
i dalekom
nebu plavu
nasmejani mesec bludi,
što na ljudi
liči glavu.
Vozimo se. Pokraj puta
razasuta,
sela leže.
Ko potoci posle bure
konji jure,
lete, beže.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Desanka Maksimović
Sub Apr 04, 2009 12:01 pm
NA BURI
Svu večer na pustom bregu
neko stoji.
Pusti me, majko, da vidim
da li je čovek ili bor.
Pusti me da vidim ko to
svu večer gleda
u naš beli, skromni dvor.
Pusti me, majko, neće me
umoriti hod,
breg je blizu našeg doma.
O, ja osećam da mi je rod
taj čovek ili bor
što svu večer blizu groma
stoji i gleda u naš dvor.
Vidiš li oblak crn,
ogroman, zlokoban brod
nad njim plovi
i smrt nosi?
O, majko, idi,
ti ga bar zovi
neka se skloni u naš dom
taj čovek ili bor
što svu večer stoji i gleda
u naš beli skromni dvor.
Na pustom bregu on je sam
kao dete kad ruke skrsti
nad bolom nekim prvi put.
Pusti me da tanki moji prsti
meta budu burama zlim.
Pusti me, pusti, dobra majko,
tako je potmuo
i zao oblak
što vitla nad njim.
Svu večer na pustom bregu
neko stoji.
Pusti me, majko, da vidim
da li je čovek ili bor.
Pusti me da vidim ko to
svu večer gleda
u naš beli, skromni dvor.
Pusti me, majko, neće me
umoriti hod,
breg je blizu našeg doma.
O, ja osećam da mi je rod
taj čovek ili bor
što svu večer blizu groma
stoji i gleda u naš dvor.
Vidiš li oblak crn,
ogroman, zlokoban brod
nad njim plovi
i smrt nosi?
O, majko, idi,
ti ga bar zovi
neka se skloni u naš dom
taj čovek ili bor
što svu večer stoji i gleda
u naš beli skromni dvor.
Na pustom bregu on je sam
kao dete kad ruke skrsti
nad bolom nekim prvi put.
Pusti me da tanki moji prsti
meta budu burama zlim.
Pusti me, pusti, dobra majko,
tako je potmuo
i zao oblak
što vitla nad njim.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Desanka Maksimović
Sub Apr 04, 2009 12:01 pm
PROLETNJE PESME
I
Proleće, danas zvaću te čistotom:
još sunce vrelo poljubilo nije
oka ti dva;
a stidljivo ti lice još se krije,
i nekom svežom, nevinom lepotom
danas ti sja.
Proleće, danas radost ću te zvati:
jer za osmehe čelo tvoje vedro
jedino zna.
Na tvoje čisto, nasmejano nedro
danas prljavom nogom ne bih stati
želela ja.
Već kad bih kako danas leptir bila,
pa da visoko u zrak se uznesem,
nadvisim sve:
da tebi nigde mrlju ne nanesem,
da samo senkom svojih tankih krila
dodirnem tle.
II
Osećam večeras, dok posmatram laste
i pupoljke rane,
kako srce moje polagano raste
k'o vidik u lepe, nasmejane dane;
kako s mladim biljem postaje sve veće
i lako k'o krilo,
i kako mu celo jedno nebo sreće
i pakao bola ne bi dosta bilo;
kako čezne za svim što bi život mog'o
lepog da mu dade,
i da mu ničega ne bi bilo mnogo:
tako su mu velike čežnje mu i nade.
Osećam, da dosad sve je bilo šala
moga srca vrela;
da još nikom nisam ljubav svoju dala
koliko bih mogla i koliko htela;
Da ima u meni cela nežna plima
reči nerečeni',
da bih srce mogla poklanjati svima
i da opet mnogo ostane ga meni.
I
Proleće, danas zvaću te čistotom:
još sunce vrelo poljubilo nije
oka ti dva;
a stidljivo ti lice još se krije,
i nekom svežom, nevinom lepotom
danas ti sja.
Proleće, danas radost ću te zvati:
jer za osmehe čelo tvoje vedro
jedino zna.
Na tvoje čisto, nasmejano nedro
danas prljavom nogom ne bih stati
želela ja.
Već kad bih kako danas leptir bila,
pa da visoko u zrak se uznesem,
nadvisim sve:
da tebi nigde mrlju ne nanesem,
da samo senkom svojih tankih krila
dodirnem tle.
II
Osećam večeras, dok posmatram laste
i pupoljke rane,
kako srce moje polagano raste
k'o vidik u lepe, nasmejane dane;
kako s mladim biljem postaje sve veće
i lako k'o krilo,
i kako mu celo jedno nebo sreće
i pakao bola ne bi dosta bilo;
kako čezne za svim što bi život mog'o
lepog da mu dade,
i da mu ničega ne bi bilo mnogo:
tako su mu velike čežnje mu i nade.
Osećam, da dosad sve je bilo šala
moga srca vrela;
da još nikom nisam ljubav svoju dala
koliko bih mogla i koliko htela;
Da ima u meni cela nežna plima
reči nerečeni',
da bih srce mogla poklanjati svima
i da opet mnogo ostane ga meni.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Desanka Maksimović
Sub Apr 04, 2009 12:17 pm
ČEŽNJA U TUDJINI
Da mi je da ne umrem u tudjini
Lepe su sve bukove u zemlji česte,
livada svaka lepa je mlada,
i sve reke nepoznate,
svi vrhovi što se suncem zlate,
sve i gde nije i gde jeste
pogled i noga mi stupila kada.
Ali kut zemlje na kom smo žito želi
i sa koga smo cedili vina,
zemlja koju smo pili i jeli,
čija na ognju palili drveta,
gde smo sahranili oca i sina,
kao da je sva grob pradedovska,
krvavo nam je bliska i sveta.
U tu bih zemlju hteo da legnem,
u taj kraj gde biljka svaka,
gde bubica svaka bolno me dira
kao žbun što na bratovom grobu cveta,
kao mrav što njime mili.
Zemlja sa koje smo jeli i pili,
koja nam je kao srce rodjeno jasna
i tajanstvenija od svemira,
hteo bih da mi grobom bude.
Da mi je da ne umrem u tudjini
Lepe su sve bukove u zemlji česte,
livada svaka lepa je mlada,
i sve reke nepoznate,
svi vrhovi što se suncem zlate,
sve i gde nije i gde jeste
pogled i noga mi stupila kada.
Ali kut zemlje na kom smo žito želi
i sa koga smo cedili vina,
zemlja koju smo pili i jeli,
čija na ognju palili drveta,
gde smo sahranili oca i sina,
kao da je sva grob pradedovska,
krvavo nam je bliska i sveta.
U tu bih zemlju hteo da legnem,
u taj kraj gde biljka svaka,
gde bubica svaka bolno me dira
kao žbun što na bratovom grobu cveta,
kao mrav što njime mili.
Zemlja sa koje smo jeli i pili,
koja nam je kao srce rodjeno jasna
i tajanstvenija od svemira,
hteo bih da mi grobom bude.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Desanka Maksimović
Sub Apr 04, 2009 12:17 pm
POKOŠENA LIVADA
Livada kraj reke sanja.
Zrikavci tužno zriču.
Pomrlih trava duše
još lebde vrh otkosa
što se lagano suše.
O, vi ne znate tužnu
o smrti trava priču.
Zrikavci tužno zriču.
Jutros dodjose neki
divovi kao hrašće
u domovinu trava;
i mrtvo pade bezbroj
ljupkih, šarenih, glava;
i bezbroj nežnih tela
zdenuše u plašće,
divovi kao hrašće.
Svega devojka jedna
zlatnog, okruglog oka
i trepavica beli'
leprša na livadi
i ranjenicima deli
mirisne osmehe čedne,
umesto crvenog soka, -
devojka zlatnog oka.
Sutra opet u zoru
doći će divovi oni,
i strašne surove vile
zdenuće u sena mnoge
mirisne glave mile.
Ležaće u jednom grobu
toliki milioni.
Doći će divovi oni.
Tužno zrikavci zriču,
čuje se do oblaka;
večera celog žale
zelen-konjici svoje
lepe viteze pale.
Plaču nad grobovima
mrtvih, dragih junaka,
čuje se do oblaka.
Livada kraj reke sanja.
Zrikavci tužno zriču.
Pomrlih trava duše
još lebde vrh otkosa
što se lagano suše.
O, vi ne znate tužnu
o smrti trava priču.
Zrikavci tužno zriču.
Jutros dodjose neki
divovi kao hrašće
u domovinu trava;
i mrtvo pade bezbroj
ljupkih, šarenih, glava;
i bezbroj nežnih tela
zdenuše u plašće,
divovi kao hrašće.
Svega devojka jedna
zlatnog, okruglog oka
i trepavica beli'
leprša na livadi
i ranjenicima deli
mirisne osmehe čedne,
umesto crvenog soka, -
devojka zlatnog oka.
Sutra opet u zoru
doći će divovi oni,
i strašne surove vile
zdenuće u sena mnoge
mirisne glave mile.
Ležaće u jednom grobu
toliki milioni.
Doći će divovi oni.
Tužno zrikavci zriču,
čuje se do oblaka;
večera celog žale
zelen-konjici svoje
lepe viteze pale.
Plaču nad grobovima
mrtvih, dragih junaka,
čuje se do oblaka.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Desanka Maksimović
Sub Apr 04, 2009 12:18 pm
PESNIK
Pesnik nema roda, veka ni porekla.
Kao zrak on je: bio, jest i biće.
On je bogova dobro i otkriće.
On je oduvek kao breg i reka.
Pesnik nema roda, porekla ni veka.
Mlad je i kad mu stotinu je leta,
A star i kada mu tek je dvadeseta.
Pesnik je kao zrak, breg i reka.
On je miljenik bogova samoće,
Razume ga ljubavi bog gospod
Kad srce kruni za sobom ko proso,
Puste ga da sneva dokle hoće.
Ludoga mu ne ometaju sna,
I ne brane da beži zemlji s tla.
Pesnik nema roda, veka ni porekla.
Kao zrak on je: bio, jest i biće.
On je bogova dobro i otkriće.
On je oduvek kao breg i reka.
Pesnik nema roda, porekla ni veka.
Mlad je i kad mu stotinu je leta,
A star i kada mu tek je dvadeseta.
Pesnik je kao zrak, breg i reka.
On je miljenik bogova samoće,
Razume ga ljubavi bog gospod
Kad srce kruni za sobom ko proso,
Puste ga da sneva dokle hoće.
Ludoga mu ne ometaju sna,
I ne brane da beži zemlji s tla.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Desanka Maksimović
Sub Apr 04, 2009 12:18 pm
SUDBA
U proleće, u proleće kad vrbe zelene
I potok teče plavim nebom umiven,
U cvetovima kad mirišu magle;
U proleće, u proleće ruže uvele
Zavoleh miris skriven.
U maju, nad srcem kad su mi se nagle,
Sudjenice vile nisu umele
Od ludosti da mi ga spasu.
U proleće, u proleće ja zavoleh
Senke u nečijem glasu.
U proleće, u proleće, tako je sudjeno,
Srcu mom uvek će ljudi da se čude
I žedji mu niko neće shvatiti.
O, žao mi je mladića koji me voleo bude
U proleće, jer će patiti.
U proleće, u proleće kad vrbe zelene
I potok teče plavim nebom umiven,
U cvetovima kad mirišu magle;
U proleće, u proleće ruže uvele
Zavoleh miris skriven.
U maju, nad srcem kad su mi se nagle,
Sudjenice vile nisu umele
Od ludosti da mi ga spasu.
U proleće, u proleće ja zavoleh
Senke u nečijem glasu.
U proleće, u proleće, tako je sudjeno,
Srcu mom uvek će ljudi da se čude
I žedji mu niko neće shvatiti.
O, žao mi je mladića koji me voleo bude
U proleće, jer će patiti.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Desanka Maksimović
Sub Apr 04, 2009 12:18 pm
SELJAKOVA SMRT
Miriše sva kuća na jabuke brane,
U podrumu počinje da previre šira,
Sladi miris šljiva na sve sela strane.
Prvi žut list pada u zelenilo vira.
Sveštenik molitvu čita,
Ali mnogo se jasnije čuje
Kako u košnicama pčele zuje,
Kako u lebarnici tapšu sita.
Mnogo se jasnije čuje
Kako tužno muču dva vola,
Kako neko opravlja i kuje
Stara za sprovod kola.
Iz hrasta pod kojim je spavao
Sadeljan mu je kovčeg prosti,
I oni što su mu na svadbi igrali
I sad su opet njegovi gosti.
Sunce već počinje da pada
Treba u zemlju leći pre mraka,
I pokojnik se na put krete,
Osta mu za ledjima žitnice zgrada,
Osta putanja do tora
Nikla iz njegovih koraka.
Prodje kraj rala i motika,
I ne digoše mu se ruke da ih se maše,
Prodje bez osmeha kraj otave i paše,
Zabrana, njiva i strane šljivika.
Prodje bez pozdrava preko zlata
Što lagano je sipilo s granja,
Preko krupnih lisnih dukata,
Preko zemlje meke što za stope prianja.
Kao kad se vraćaju iz vodenice
Idu volovi nogu pred nogu.
Priča sprovod uz tihu setu
O ceni šljiva i pšenica,
I bogu,
Velikom nebeskom kmetu.
Miriše sva kuća na jabuke brane,
U podrumu počinje da previre šira,
Sladi miris šljiva na sve sela strane.
Prvi žut list pada u zelenilo vira.
Sveštenik molitvu čita,
Ali mnogo se jasnije čuje
Kako u košnicama pčele zuje,
Kako u lebarnici tapšu sita.
Mnogo se jasnije čuje
Kako tužno muču dva vola,
Kako neko opravlja i kuje
Stara za sprovod kola.
Iz hrasta pod kojim je spavao
Sadeljan mu je kovčeg prosti,
I oni što su mu na svadbi igrali
I sad su opet njegovi gosti.
Sunce već počinje da pada
Treba u zemlju leći pre mraka,
I pokojnik se na put krete,
Osta mu za ledjima žitnice zgrada,
Osta putanja do tora
Nikla iz njegovih koraka.
Prodje kraj rala i motika,
I ne digoše mu se ruke da ih se maše,
Prodje bez osmeha kraj otave i paše,
Zabrana, njiva i strane šljivika.
Prodje bez pozdrava preko zlata
Što lagano je sipilo s granja,
Preko krupnih lisnih dukata,
Preko zemlje meke što za stope prianja.
Kao kad se vraćaju iz vodenice
Idu volovi nogu pred nogu.
Priča sprovod uz tihu setu
O ceni šljiva i pšenica,
I bogu,
Velikom nebeskom kmetu.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Desanka Maksimović
Sub Apr 04, 2009 12:19 pm
SRBIJA JE VELIKA TAJNA
Srbija je velika tajna:
Ne zna dan šta noć kuva,
Niti noć šta zora radja,
Ne zna grm šta susedni grm sanja
Niti ptica šta se dogadja
Izmedju granja.
Ne zna gušter šta puzi ispod kamenja,
Niti kukuruz struk sluti
Šta se u susednoj njivi sprema.
Svakog časa sve se menja,
Nijednog kuta ni lista nema
Da nije tajna.
Ko zna šta krije u sebi
I ta nevina rosa sjajna;
Ti seljački poslovni krici
Što se s brda na brdo čuju
Zaveru možda kuju.
Ko će u toj zemlji kada
Znati šta i devojka mlada
U nedrima netaknutim nosi;
Kakvu tešku tajnu
U rukama svojim drži dete;
I starica pogrbljena svaka
Do kakve se uputila mete.
U toj zemlji i vetri
I mirisi, potoci i reke,
I crkvena zvona
Potajno prenose vesti,
Na prvom zavijutku
Gde šuma počinje ona
Ko zna šta možeš sresti.
U toj zemlji ni zečjoj stopi
Neprijatelj verovati ne sme,
Ni tragu volovskih kopita.
Dogovori su možda tajni
I žetelačke pesme
I udari šumskih sekira
I uspavanka uz kolevku skrita.
Srbija je velika tajna:
Ne zna dan šta noć kuva,
Niti noć šta zora radja,
Ne zna grm šta susedni grm sanja
Niti ptica šta se dogadja
Izmedju granja.
Ne zna gušter šta puzi ispod kamenja,
Niti kukuruz struk sluti
Šta se u susednoj njivi sprema.
Svakog časa sve se menja,
Nijednog kuta ni lista nema
Da nije tajna.
Ko zna šta krije u sebi
I ta nevina rosa sjajna;
Ti seljački poslovni krici
Što se s brda na brdo čuju
Zaveru možda kuju.
Ko će u toj zemlji kada
Znati šta i devojka mlada
U nedrima netaknutim nosi;
Kakvu tešku tajnu
U rukama svojim drži dete;
I starica pogrbljena svaka
Do kakve se uputila mete.
U toj zemlji i vetri
I mirisi, potoci i reke,
I crkvena zvona
Potajno prenose vesti,
Na prvom zavijutku
Gde šuma počinje ona
Ko zna šta možeš sresti.
U toj zemlji ni zečjoj stopi
Neprijatelj verovati ne sme,
Ni tragu volovskih kopita.
Dogovori su možda tajni
I žetelačke pesme
I udari šumskih sekira
I uspavanka uz kolevku skrita.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Desanka Maksimović
Sub Apr 04, 2009 12:19 pm
ZMIJA
Ispod suhog otkosa
izmilela zmija.
Oko nje pusta livada,
jedan cvet;
nad njom dva-tri oblaka,
ptica let.
Sunce sija.
Dalekom putanjom pesma,
ko zna čija.
Usamljen šum se zapleo
u travu.
Ona sluša; u zrak budno
digla glavu.
Sunce sija.
Tu su joj ubili majku
oštricom kose;
i nju će kad jednom izmili
iz ševara.
Istrunuće odeća njena
puna šara,
preliva rose.
I u večnosti posle nikad više
sunčati se neće ista zmija
nit' istih ptica minuće let;
nikada više isti cvet
neće naići.
Sunce sija.
Ispod suhog otkosa
izmilela zmija.
Oko nje pusta livada,
jedan cvet;
nad njom dva-tri oblaka,
ptica let.
Sunce sija.
Dalekom putanjom pesma,
ko zna čija.
Usamljen šum se zapleo
u travu.
Ona sluša; u zrak budno
digla glavu.
Sunce sija.
Tu su joj ubili majku
oštricom kose;
i nju će kad jednom izmili
iz ševara.
Istrunuće odeća njena
puna šara,
preliva rose.
I u večnosti posle nikad više
sunčati se neće ista zmija
nit' istih ptica minuće let;
nikada više isti cvet
neće naići.
Sunce sija.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Desanka Maksimović
Sub Apr 04, 2009 12:20 pm
NEJASNA PESMA
Hvala ti za ovaj čas bola prepun.
Pored mene usamljen cvet bele krune
i ulazi tiho u nebo mesec nepun.
O, ne treba sklopiti oči suza pune
kad mesec izlazi.
Sići treba na livade i put,
gde tišina leži bistra preko bilja
i spava mesečine široki skut,
pa zalutati u noći, bez cilja,
kao u snovima.
Jer važno je samo ono što je večno:
meseca i srca uzrok polazni:
i, ma koliko bilo protivrečno,
voleti treba što su prolazni
lepote časovi,
što za radošću bol dolazi,
što sa zaboravom se ne može boriti.
Voleti treba što sve prolazi.
O, nikada ništa nemoj zboriti
kad mesec izlazi.
Hvala ti za ovaj čas bola prepun.
Pored mene usamljen cvet bele krune
i ulazi tiho u nebo mesec nepun.
O, ne treba sklopiti oči suza pune
kad mesec izlazi.
Sići treba na livade i put,
gde tišina leži bistra preko bilja
i spava mesečine široki skut,
pa zalutati u noći, bez cilja,
kao u snovima.
Jer važno je samo ono što je večno:
meseca i srca uzrok polazni:
i, ma koliko bilo protivrečno,
voleti treba što su prolazni
lepote časovi,
što za radošću bol dolazi,
što sa zaboravom se ne može boriti.
Voleti treba što sve prolazi.
O, nikada ništa nemoj zboriti
kad mesec izlazi.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Desanka Maksimović
Sub Apr 04, 2009 12:20 pm
RODNA GODINA
Duva septembarski mesec u frulu tanku,
obrazi mu došli rumeni i puni,
zriče zrikavac čokotu u kruni,
za gudalo mu zadenuli banku.
Svirala meka u ustima vetru,
potoku iz zukve harmonikaš viri.
Svira Srbija, na svakom kvadratnom metru
ima svirača po tri, po četiri.
Sviraj, meseče, u osmeh razvuci usne:
umesto šljunka kukuruz pod nogom prska,
u rakiju se i magla poljem gusne,
puna je mleka i oko potoka trska.
Igrajte, zlatne kupe sena i slame,
razvejte po noći svud svetle pabirke:
hvataj se, brdo, jedno drugom za rame,
igrajte uz zvuke septembarske svirke.
Obesna frula svirača meseca
u igru i gore kolubarske tera,
nikad ne videh veselijeg keca
od razigranog na mesečini Cera.
Sviraj, meseče, pozovi da dodju
u igru setne strnjike i voćnjaci.
Kičere - šumo, šubaru zbaci,
zameni umornog Kosmaj-kolovodju.
Igraj livado, visoka pojato,
talasajte se rodne zemlje nedra,
hvatajte se reke u kolo, u jato,
da još vedrija postane noć vedra.
Duva septembarski mesec u frulu tanku,
obrazi mu došli rumeni i puni,
zriče zrikavac čokotu u kruni,
za gudalo mu zadenuli banku.
Svirala meka u ustima vetru,
potoku iz zukve harmonikaš viri.
Svira Srbija, na svakom kvadratnom metru
ima svirača po tri, po četiri.
Sviraj, meseče, u osmeh razvuci usne:
umesto šljunka kukuruz pod nogom prska,
u rakiju se i magla poljem gusne,
puna je mleka i oko potoka trska.
Igrajte, zlatne kupe sena i slame,
razvejte po noći svud svetle pabirke:
hvataj se, brdo, jedno drugom za rame,
igrajte uz zvuke septembarske svirke.
Obesna frula svirača meseca
u igru i gore kolubarske tera,
nikad ne videh veselijeg keca
od razigranog na mesečini Cera.
Sviraj, meseče, pozovi da dodju
u igru setne strnjike i voćnjaci.
Kičere - šumo, šubaru zbaci,
zameni umornog Kosmaj-kolovodju.
Igraj livado, visoka pojato,
talasajte se rodne zemlje nedra,
hvatajte se reke u kolo, u jato,
da još vedrija postane noć vedra.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Desanka Maksimović
Sub Apr 04, 2009 12:20 pm
APRILSKA VOŽNJA KROZ VOJVODINU
Po Vojvodini se roje zelene pčele,
ljubičasta zasipaju oranja,
dave se u vodama Tamiša i Begeja
i hvataju se o mostove i skele,
grozde se poljem o šumarke i medje,
uzleću s plota i točku sa paoca
i kolovozu sa srebrnih leja.
Nikad odjednom ne videh toliko pčela,
na njive što su još sinoć bile smedje
pala su krilca crvena i bela,
a iz slomljenoga u ogradi koca
zeleni i modri rojevi se viju.
Proturim li glavu na prolećni vetar,
lice na njemu glogom mi procveta.
Po Vojvodini se roje mlade pčele,
kao deteline list su im krioca,
uvlače mi se u nedra, u pazuha,
i zuje oko snova i oko sluha.
Nigde nema više grančice gole;
pružim li ruku kroz prozor, istog trena
roj prolećni sa zukom na nju seda
i sva olista kao prut topole;
nagnem li se iz zahuktala voza,
kosa mi namah postane zelena,
o trepavice se nahvata zelena rosa.
Po Vojvodini se rasule svetle pčele,
krioca su im sitna kao u prosa;
dignem li oči nebu, tamo leži
neskupljen beo otkos do otkosa.
Po Vojvodini se roje zelene pčele,
ljubičasta zasipaju oranja,
dave se u vodama Tamiša i Begeja
i hvataju se o mostove i skele,
grozde se poljem o šumarke i medje,
uzleću s plota i točku sa paoca
i kolovozu sa srebrnih leja.
Nikad odjednom ne videh toliko pčela,
na njive što su još sinoć bile smedje
pala su krilca crvena i bela,
a iz slomljenoga u ogradi koca
zeleni i modri rojevi se viju.
Proturim li glavu na prolećni vetar,
lice na njemu glogom mi procveta.
Po Vojvodini se roje mlade pčele,
kao deteline list su im krioca,
uvlače mi se u nedra, u pazuha,
i zuje oko snova i oko sluha.
Nigde nema više grančice gole;
pružim li ruku kroz prozor, istog trena
roj prolećni sa zukom na nju seda
i sva olista kao prut topole;
nagnem li se iz zahuktala voza,
kosa mi namah postane zelena,
o trepavice se nahvata zelena rosa.
Po Vojvodini se rasule svetle pčele,
krioca su im sitna kao u prosa;
dignem li oči nebu, tamo leži
neskupljen beo otkos do otkosa.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Desanka Maksimović
Sub Apr 04, 2009 12:21 pm
MOJI ZEMLJACI
U Brankovini sad se drva seku
i u grad voze da prodadu.
Siromasi obaraju šumu mladu:
bukve čija kora se još kupa u mleku,
ceriće što tek počinju da rastu.
Ceo bogovetni dan pognuti seku,
dogod sunce ne predje svoj put nebom.
Tek kad sveštenik na večernje sidje niz reku,
sednu na panjeve i maše se torbe s hlebom.
Sutradan na vočiću jedinom silaze gradu,
na ledjima komad proje za ručak nose.
Ostaju im gole kraj kuće bregova kose.
Promiču polako po tudjeg drveća hladu.
Hlad svoje šume u gradu će prodati,
gledaće očajno u njih bregovi goli.
Doneće kući samo opanke i sveće
i nekoliko grumenova kamene soli.
U Brankovini sad se drva seku
i u grad voze da prodadu.
Siromasi obaraju šumu mladu:
bukve čija kora se još kupa u mleku,
ceriće što tek počinju da rastu.
Ceo bogovetni dan pognuti seku,
dogod sunce ne predje svoj put nebom.
Tek kad sveštenik na večernje sidje niz reku,
sednu na panjeve i maše se torbe s hlebom.
Sutradan na vočiću jedinom silaze gradu,
na ledjima komad proje za ručak nose.
Ostaju im gole kraj kuće bregova kose.
Promiču polako po tudjeg drveća hladu.
Hlad svoje šume u gradu će prodati,
gledaće očajno u njih bregovi goli.
Doneće kući samo opanke i sveće
i nekoliko grumenova kamene soli.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Desanka Maksimović
Sub Apr 04, 2009 12:21 pm
GRAČANICE
Gračanice, kad bar ne bi bila od kamena,
kad bi se mogla na nebesa vazneti,
ko Bogorodice Mileševe i Sopoćana,
da druga ruka kraj tebe travu na plevi,
da ti vrane ne hodaju po paperti.
Ili tvoja zvona da bar ne tuku
ko srca predaka, Gračanice,
da bar svetitelji s tvog ikonostasa
nemaju naših neimara ruku,
ni andjeli Simonidino lice.
Da bar nisi toliko duboko
ukopana u tu zemlju i nas same
da se nismo privikli u tebe kleti,
Gračanice, kad bar ne bi bila od kamena,
kad bi se mogla u visine uzneti.
Gračanice, da si nam bar jabuka,
da te možemo staviti u nedra
i zagrejati studenu od starosti,
da nam bar poljima oko tebe nisu
predaka divnih rasejane kosti.
Da te bar možemo podići na Taru,
u kaleničku portu te preneti,
zaboraviti likove po tvom oltaru.
Gračanice, kad bar ne bi bila od kamena,
kad bi se mogla na nebesa vazneti.
Gračanice, kad bar ne bi bila od kamena,
kad bi se mogla na nebesa vazneti,
ko Bogorodice Mileševe i Sopoćana,
da druga ruka kraj tebe travu na plevi,
da ti vrane ne hodaju po paperti.
Ili tvoja zvona da bar ne tuku
ko srca predaka, Gračanice,
da bar svetitelji s tvog ikonostasa
nemaju naših neimara ruku,
ni andjeli Simonidino lice.
Da bar nisi toliko duboko
ukopana u tu zemlju i nas same
da se nismo privikli u tebe kleti,
Gračanice, kad bar ne bi bila od kamena,
kad bi se mogla u visine uzneti.
Gračanice, da si nam bar jabuka,
da te možemo staviti u nedra
i zagrejati studenu od starosti,
da nam bar poljima oko tebe nisu
predaka divnih rasejane kosti.
Da te bar možemo podići na Taru,
u kaleničku portu te preneti,
zaboraviti likove po tvom oltaru.
Gračanice, kad bar ne bi bila od kamena,
kad bi se mogla na nebesa vazneti.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Desanka Maksimović
Sub Apr 04, 2009 12:21 pm
MIRNO MOJE SRCE SPAVA
Snegovi, snegovi po svemu
Mirno moje srce spava
Sad mrtva ruka zaborava
blago je pala po njemu
Bilo je tužnog svega
ispod svoda neba plava
Mirno moje srce spava
Ne budite sada njega
I radost i bol je prošao
I laž i ljubav prava
Mirno moje srce spava
San je tihim korakom došao
Ni za čim nemam žedji ni gladi
U grudima mi sad san otkucava
Mirno moje srce spava
Snegovi, snegovi po svemu
Mirno moje srce spava
Sad mrtva ruka zaborava
blago je pala po njemu
Bilo je tužnog svega
ispod svoda neba plava
Mirno moje srce spava
Ne budite sada njega
I radost i bol je prošao
I laž i ljubav prava
Mirno moje srce spava
San je tihim korakom došao
Ni za čim nemam žedji ni gladi
U grudima mi sad san otkucava
Mirno moje srce spava
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Desanka Maksimović
Sub Apr 04, 2009 12:21 pm
U ROPSTVU
Nekad smo svi znali jasno,
od najnepismenijeg seljaka
pa do gospode i dece njine,
šta je rodoljubivo i časno,
i šta treba da čine
potomci negdašnjih junaka.
Ne mogu da poznam narod
čije su pevali vrline
pesnici od Branka do sada.
Srpsko stado malo
sve do poslednjeg runa
razbilo se i ošugalo.
Postali smo zemlja
robova i potkazivača
i stokatnih zelenaša.
Pune su nam ulice sada
poštovanih zlikovaca,
a zatvori nevinih robijaša.
Na ledjima kao da grbu
nosim od bola i stida,
i ulicama kad idem,
kao da mi blato baca
pogled okolnih stranaca
u lice, i svakog dana
veo mi se po veo skida
sa rugoba naših rana.
Nekad smo svi znali jasno,
od najnepismenijeg seljaka
pa do gospode i dece njine,
šta je rodoljubivo i časno,
i šta treba da čine
potomci negdašnjih junaka.
Ne mogu da poznam narod
čije su pevali vrline
pesnici od Branka do sada.
Srpsko stado malo
sve do poslednjeg runa
razbilo se i ošugalo.
Postali smo zemlja
robova i potkazivača
i stokatnih zelenaša.
Pune su nam ulice sada
poštovanih zlikovaca,
a zatvori nevinih robijaša.
Na ledjima kao da grbu
nosim od bola i stida,
i ulicama kad idem,
kao da mi blato baca
pogled okolnih stranaca
u lice, i svakog dana
veo mi se po veo skida
sa rugoba naših rana.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Desanka Maksimović
Sub Apr 04, 2009 12:22 pm
TRAŽIM POMILOVANJE ZA... SEBRA
Tražim pomilovanje
za sebra
što niče i umire kao trava
u zaborav iz zaborava,
za trideste kućica njegovog krompira,
za usukano kukuruza stabaoce,
za dim nad krovom,
za ono gde je, sledeći oce,
pogrešio delom i slovom.
Za sebra uvek verna životu,
za sebra koji sunce voli.
Ako život izda i seva,
i gušteri, sunca uživači,
i pesnikinja mirisa, zova,
za sebra,
sebar izdati neće,
za sebra koji u povodu
vodi po desetinu
sebara sinova.
Tražim pomilovanje
za sebra
što niče i umire kao trava
u zaborav iz zaborava,
za trideste kućica njegovog krompira,
za usukano kukuruza stabaoce,
za dim nad krovom,
za ono gde je, sledeći oce,
pogrešio delom i slovom.
Za sebra uvek verna životu,
za sebra koji sunce voli.
Ako život izda i seva,
i gušteri, sunca uživači,
i pesnikinja mirisa, zova,
za sebra,
sebar izdati neće,
za sebra koji u povodu
vodi po desetinu
sebara sinova.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Desanka Maksimović
Sub Apr 04, 2009 12:23 pm
POMILUJ BOŽE
Pomiluj Bože, one koji su žedni proleća,
iščezli kao osmeh tih
medju zvezdane svetove.
Pomisli, Bože, na njih
u čas kad prosipaš cvetove
povrh kutova svih.
Zakloni, Bože blagi, svojim glasom
naš smeh, i naš glas,
ako radosni budemo u dan
kad, žedni života i mladosti,
oni odoše od nas;
zaseni svetlošću večnom njihov vid,
o, Bože blagi, jer mene je stid
časa zemaljske radosti.
Zakloni, Bože, srcem svojim
naše srce u čas kad se proleće radja,
kada cvetanja, kada sunca moć
budu u nama tugu ubili;
kad prodje najpre čas, pa dan, pa noć,
a mi se ne setimo njih
ni časa kad smo ih izgubili.
Zakloni, Bože, zemaljske stolove i čaše
od njih, koji više ne sedaju
za prolećne gozbe naše;
od njih, čije duše sad kruže
iznad vrline i zlosti;
na čijem srcu mladom cvate ruže
u čas kad su u šumi lasta
i ljubav u srcu našem
prvi gosti.
Pomiluj Bože, one koji su žedni proleća,
iščezli kao osmeh tih
medju zvezdane svetove.
Pomisli, Bože, na njih
u čas kad prosipaš cvetove
povrh kutova svih.
Zakloni, Bože blagi, svojim glasom
naš smeh, i naš glas,
ako radosni budemo u dan
kad, žedni života i mladosti,
oni odoše od nas;
zaseni svetlošću večnom njihov vid,
o, Bože blagi, jer mene je stid
časa zemaljske radosti.
Zakloni, Bože, srcem svojim
naše srce u čas kad se proleće radja,
kada cvetanja, kada sunca moć
budu u nama tugu ubili;
kad prodje najpre čas, pa dan, pa noć,
a mi se ne setimo njih
ni časa kad smo ih izgubili.
Zakloni, Bože, zemaljske stolove i čaše
od njih, koji više ne sedaju
za prolećne gozbe naše;
od njih, čije duše sad kruže
iznad vrline i zlosti;
na čijem srcu mladom cvate ruže
u čas kad su u šumi lasta
i ljubav u srcu našem
prvi gosti.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Desanka Maksimović
Sub Apr 04, 2009 12:23 pm
SRNINA MOLITVA
Istoku okrenuta,
srna pod borom kleči,
moli se molitvom zverinja,
bez reči.
Od jutarnjeg sjaja
oči su joj crvene,
ne vidi oko sebe ništa,
ni okolno drveće,
ni jezero, ni mene.
Hiljadu je vekova dizao
njen visoki hram,
vajao stubove u njemu,
Gospod sam.
Mahovinom je zastro
kamen goli,
da bi srna imala
gde da se moli.
Istoku okrenuta,
moli se dignute glave
da borovi pravo rastu,
da zime ne budu ljute,
da drvo novo nikne
na mestu gde staro se osuši,
da u jezeru voda
nikada ne presuši,
da jasne budu zore,
da šumu mimoilazi grom.
Istoku okrenuta
moli se za svoj dom.
I svud iz borove kore,
kroz šume hram,
mirišu tamnjan i smola.
I dok se moli, sveću
drži joj Gospod sam.
Istoku okrenuta,
srna pod borom kleči,
moli se molitvom zverinja,
bez reči.
Od jutarnjeg sjaja
oči su joj crvene,
ne vidi oko sebe ništa,
ni okolno drveće,
ni jezero, ni mene.
Hiljadu je vekova dizao
njen visoki hram,
vajao stubove u njemu,
Gospod sam.
Mahovinom je zastro
kamen goli,
da bi srna imala
gde da se moli.
Istoku okrenuta,
moli se dignute glave
da borovi pravo rastu,
da zime ne budu ljute,
da drvo novo nikne
na mestu gde staro se osuši,
da u jezeru voda
nikada ne presuši,
da jasne budu zore,
da šumu mimoilazi grom.
Istoku okrenuta
moli se za svoj dom.
I svud iz borove kore,
kroz šume hram,
mirišu tamnjan i smola.
I dok se moli, sveću
drži joj Gospod sam.
Strana 2 od 3 • 1, 2, 3
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|