Beogradska ka5anija
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Ići dole
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Tamni sjaj Titove krune Empty Tamni sjaj Titove krune

Sub Jan 10, 2009 11:20 am
Piše: Pero Simić

NA najvažniju funkciju u svom životu Tito je došao na veoma problematičan način, krvlju desetina svojih najistaknutijih partijskih drugova i prijatelja. Serijom istraživanja u moskovskim arhivima **Novosti** su to pre 12-13 godina prve nagovestile, a sada posle novog tek okončanog istraživanja u Moskvi u prilici su da to definitivno i dokažu.
Titov izbor za šefa Komunističke partije Jugoslavije, što mu je kasnije omogućilo da postane i doživotni predsednik bivše Jugoslavije, ostvaren je tek kada su u bivšem SSSR pobijeni praktično svi raniji generalni sekretari KPJ i svi njegovi konkurenti u borbi za komunistički presto Jugoslavije. Ta sudbina zadesila je i njegovog prethodnika Josipa Čižinskog, za koga je Tito još dve godine pre streljanja ovog nevinog čoveka dvojci rezidenata Staljinovog NKVD u Kominterni, centrali svih KP sveta, Ivanu Karaivanovu i nekom Jakuboviču, rekao da je vlastoljubiv i da mu je nešto sumnjiv. A i pre i posle toga on je tog istog čoveka, sve dok u Moskvi nije likvidiran, nazivao svojim **dragim drugom i prijateljem**.

FATALNE ODLUKE
DA bi Tito postao lider KPJ većina njegovih rivala morala je umirati dva, neki i tri, pa i četiri puta.
Prvi put kada su ih agenti Staljinove tajne policije potpuno nevine streljali, drugi put kada je Tito šefovima te policije davao krajnje negativne izjave o njima. Tim strogo poverljivim dokumentima, pisanim agenturnim rečnikom, on je u suštini overavao smrtne presude onih Jugoslovena koje su Staljinovi preki sudovi već bili osudili i prizivao tragični kraj onih svojih zemljaka kojima će montirani sudski procesi biti tek organizovani.
Treći put su umirali marta 1939, kada ih je Tito, što pred njihovu smrt, što posmrtno, izbacio iz KPJ, a četvrti put to se dešavalo 15-20 godina kasnije, kada ni posle Staljinove smrti i njihove amnestije u SSSR nije ništa ozbiljno učinio da ih i on rehabilituje i oslobodi ih od svojih pogrešnih odluka i iskonstruisanih optužbi.
Povrh svega, Tito je trčeći za jugoslovenskom komunističkom krunom marta te iste 1939. godine povukao i jedan još problematičniji potez. Najurio je iz KPJ i nekoliko desetina Jugoslovena koji su u **najnaprednijoj zemlji na svijetu** tada bili samo osumnjičeni da Staljinu nisu **bezgranično vjerni i odani**, a svi će oni posle te njegove odluke u SSSR biti streljani, čim **najveći sin naših naroda i narodnosti** javi Moskvi da je i njima zauvek zalupio vrata KPJ.
Nazvao ih je štetočinama, a oni su u Lenjinovoj i Staljinovoj postojbini bili samo neosnovano uhapšeni.
Petnaestak godina kasnije i oni će u SSSR biti rehabilitovani, a Tito im to neće omogućiti do kraja svog života, a njegova partija ni do svog raspada, 1990.
Ova nezaobilazna epizoda iz Titovog života predstavljala je jednu od najvećih tajni u istoriji komunističke Jugoslavije. Ta tajna nadživela je ne samo Tita i njegovu stranku, već i njegovu državu.

POVRATAK ULJEZA
VIŠESTRUKA smrt nije mimoišla nijednog od njegovih nekada najboljih drugova, bivšeg sekretara CK KPJ Vladimira Ćopića.
Tito i Ćopić su se poznavali više od 15 godina, i jedan drugog su smatrali veoma bliskim prijateljima.
Prvi put su se sreli još u Prvom svetskom ratu, kada su kao austrougarski podanici ratovali protiv Rusije, gde su obojica i zarobaljeni. Tu im se putevi, nakratko, razilaze. Ćopić se odriče zakletve bečkom caru Francu Jozefu, pridružuje se Lenjinovim boljševicima i učestvuje u njihovom oktobarskom prevratu 1917. Sa nekolicinom Jugoslovena od tad u Rusiji formira i prvu jugoslovensku komunističku organizaciju, koja je funkcionisala u okviru sovjetske boljševičke partije.
Za razliku od Ćopića Titu je tada vernost bečkoj kruni preča ne
samo od komunističke ideje već i od stvaranja Jugoslavije. Zato Ćopić sa stotinama austrougarskih Srba, Hrvata i Slovenaca iz Rusije kreće u proboj Solunskog fronta i osnivanje Jugoslavije, a Tito radije ostaje u ruskom zarobljeništvu. Zbog toga se Ćopić 1918. u domovinu vraća kao oslobodilac, a Tito dve godine kasnije stiže kao uljez sa zarobljenim austrougarskim vojnicima u jednom teretnom vagonu.
Ćopić ubrzo postaje lider tek formirane KPJ, komunistički poslanik tek osnovane jugoslovenske države, a Tito niži sindikalni i potom srednji komunistički funkcioner. Jedno vreme u Zagrebu sarađuju gotovo svakodnevno, a onda im se putevi opet mimoilaze. Ćopić odlazi u zatvor, odakle ga u bolnicu prebacuje vodeći hrvatski pisac Miroslav Krleža, a Tito šansu traži u unutrašnjosti. Ćopić iz bolnice beži u Moskvu, gde ostvaruje zavidnu komunističku karijeru. Bio je instruktor Kominterne pri CK KP Čehoslovačke, predstavnik KPJ pri Kominterni, pa komandant Petnaeste angloameričke brigade **Linkoln** u španskom građanskom ratu.

BRILIJANTI ZA VERNOST
TITO se Moskve dokopao tek desetak godina kasnije i njoj, zahvaljujući upravo Ćopiću, postao ono o čemu je dugo maštao. Kad mu je komunističko vođstvo Jugoslavije prepustilo da praktično sam proceni da li Tito treba da radi u jednoj sindikalnoj komunističkoj organizaciji u Moskvi ili u **štabu svetske revolucije** u Kominterni Ćopić je učinio sve da njegov stari drug dobije mnogo probitačnije mesto referenta odeljenja Kominterne za Balkan.
Samo nekoliko dana po dolasku na ovu funkciju Tito uspostavlja bliske, strogo poverljive, veze sa rezidentima sovjetske tajne policije, koji u njegov kadrovski dosije upisuju ocenu: **Zaslužuje naše poverenje**.
Tri godine kasnije, u proleće 1938, Tito se revanšira Ćopiću, preporučujući ga za članstvo u novom rukovodstvu KPJ koje je Moskva trebalo da formira posle likvidacije Josipa Čižinskog izvršene 1. novembra 1937.
- Dokazao je svoju spremnost za žrtve i odanost firmi - piše Tito podrazumevajući pod firmom Partiju.
Pet meseci kasnije, septembra 1939, Ćopić na poziv Kominterne i Titov nagovor iz Španije dolazi u Moskvu, gde se dvojica partijskih drugova još više zbližuju. Zajedno su u čuvenom Kominterninom hotelu **Luks**, zajedno na sastancima u Kominterni na kojima Tito gaji potajnu nadu da bi mogao zaseti u fotelju generalnog sekretara CK KPJ.
Tih dana Moskva odlučuje da proveri Titovo baratanje osnovnim staljinističkim dogmama i nalaže mu da sa ruskog na srpski, hrvatski i slovenački jezik prevede Staljinovu bibliju, **Istorija Svesavezne komunističke patije (boljševika)**.
Zazirući od ovog delikatnog zadatka Tito traži pomoć svog iskusnijeg druga, koji je, pored ostalog, od njega znatno bolje poznavao i ruski jezik.
Ćopić molbu prihvata, nesebično mu pomaže, a jednog dana, 3. novembra 1938, taman kad su završavali prevod ove knjige, Titovi poznanici iz NKVD iznenada hapse njegovog starog druga. Prema dokumentu koji je **Novostima** nedavno predočen u Arhivu Federalne službe bezbednosti Rusije, hapšenje je izvršeno na prepad, u sobi 58 hotela **Luks**.
Nekoliko dana kasnije Tito za prevod ključnog dela boljševičke utopije dobija izuzetno visok honorar od koga je u jednoj moskovskoj latari, u Ulici Kuznjecki most, mogao kupiti skupoceni brilijantski prsten. S prstenom na ruci on uskoro kreće u Jugoslaviju, a Ćopić ostaje u jednom moskovskom zatvoru čekajući da li će ga možda neko uzeti u zaštitu. Po dolasku u Jugoslaviju Tito ga proglašava štetočinom i izbacuje ga iz KPJ. Mesed dana posle ove njegove odluke Vladimir Ćopić je streljan u Moskvi.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Tamni sjaj Titove krune Empty Re: Tamni sjaj Titove krune

Sub Jan 10, 2009 11:22 am
DOK se Tito u Moskvi u jesen 1938. svojski borio da zasedne na komunistički presto Jugoslavije u **prvoj zemlji socijalizma** su samo u jednom danu iznenada uhapšena trojica Jugoslovena. Pored bivšeg šefa jugoslovenskih komunista Vladimira Ćopića, koga su Staljinovi agenti kidnapovali praktično u Titovom prisustvu, slobode su lišeni i jugoslovenski Nemac Vilim Horvaj i mačvanski učitelj Janko Jovanović.
Vilim Horvaj je rođen 1901. u Beloj Crkvi kod Vršca. Bio je lider beogradske i visoki funkcioner komunističke omladine Srbije i Hrvatske. Posle bekstva iz Jugoslavije živeo je u Beču, Berlinu i Moskvi, gde je postao jedan od istaknutih zvaničnika svetske Komunističke omladinske internacionale.

HAPŠENJE USRED REDAKCIJE
U DOKUMENTU koji je **Novostima** ovih dana stavljen na uvid u Arhivu Federalne službe bezbednosti u Moskvi stoji da su Horvaja njegovi partijski drugovi zvali Milan Belić, a da mu je moskovski pseudonim bio Stepan Antonovič Švarcman.
Uhapšen je 3. novembra 1938. na radnom mestu kontrolnog urednika izdavačkog preduzeća **Strani radnik** u Moskvi. Stanovao je u Gogoljevskom bulevaru broj 14, stan 49.
Streljan je 19. aprila 1939, čim je Tito obavestio Kominternu da ga je izbacio iz KPJ i proglasio izdajnikom.
Ista sudbina zadesila je i Janka Jovanovića. Rođen je 1901. u selu Ravni kod Bogatića. U Beogradu je završio Višu pedagošku školu. Kao vođa mačvanskih komunista 1935. upućen je na školovanje u Moskvu. Naredne godine odlazi u Španiju, gde se bori protiv Frankovih falangi. Uhapšen je 3. novembra 1938, samo nekoliko nedelja pošto se vratio u Moskvu. U trenutku hapšenja radio je kao referent u **štabu svetske revolucije**, u Kominterni. Stanovao je u Kominterninom **Luksu** u sobi 153. Imao je dva ilegalna imena - Dušan Pavlović Drenovski i Ivan Ivanović Daskal.
I on je likvidiran 19. aprila 1939, tačno mesec dana pošto ga je Tito optužio za navodne veze sa **klasnim neprijateljem**.

PREPOZNATLJIV STIL
DVE nedelje posle Horvaja i Jovanovića, dok se Tito još nalazio u Moskvi, agenti Staljinove tajne policije su u sovjetskoj prestonici na prepad uhapsili i bivšeg generalnog sekretara jugoslovenskih komunista Jovana Mališića.
Biografija ovog crnogorskog levičara bila je mnogo bogatija od Titove. Rođen je 1902. u Danilovgradu. Član KPJ je od njenog osnivanja, 1919. U zemlji je završio učiteljsku školu, a u Lenjingradu je 1927. okončao studije na Vojnopolitičkoj akademiji Crvene armije. Devet godina kasnije bio je šef katedre filozofije na Inženjersko-tehničkoj akademiji u Moskvi. S te dužnosti otišao je u španski građanski rat, a po povratku u Moskvu 1938. bio je raspoređen u jedan od najvažnijih delova Kominterne, u njeno Odeljenje kadrova.
Na toj dužnosti uhapšen je 16. novembra 1938. kao Ivan Pavlović. Stanovao je u moskovskoj ulici Velika Serpuhovka 34, stan 194.
Stradao je istog dana, 19. aprila 1938, kad i Horvaj i Jovanović, mesec dana posle odluke Tita i petorice njegovih pomagača da ga najure iz KPJ i optuže za **obezglavljivanje pokreta radničke klase Jugoslavije**. U donošenju ove i svih drugih istorijskih odluka o onima koji su **gore sjeli** Titu su asistirali Edvard Kardelj, Milovan Đilas, Ivo Lola Ribar, Franc Leskošek i Josip Kraš.
Rezidentima Staljinovog NKVD Tito je skrenuo pažnju na Mališića
još dve godine ranije, 31. avgusta 1936, kada im je u poverenju rekao da je ovaj njegov partijski drug **sklon avanturizmu** i da ispoljava ono što je Titu samo kod drugih smetalo, **težnju da postane vođa**.
U maniru koji je veoma sličan agenturnom Tito je tad, pred odlazak iz prve misije u Moskvi, o Mališiću rekao i ovo:
- Za vreme mog boravka u Moskvi i razgovora sa njim nije ispoljavao nezadovoljstvo rukovodstvom KPJ, može biti iz nekih razloga.
A onda još slikovitije:
- Bez obzira na sve naše zahteve da o tome u pisanom vidu napiše izjavu, on je to izbegao.

MERENJE KARAKTERA
NEPUN mesec dana po Titovom dolasku u Moskvu da moli Kominternu da ga postavi za novog poverenika za Jugoslaviju u jednom selu pored glavnog grada SSSR, 19. septembra 1938, uhapšen je jedan od najistaknutijih jugoslovenskih levičara Radomir Vujović.
Ovaj visokoobrazovani intelektualac, rođen 1895, u Požarevcu, školovao se na pariskoj Sorboni. Tita je poznavao i s njim blisko sarađivao još od 1928, kada su se zajedno
našli u zatvoru u Lepoglavi kod Zagreba.
Vujovićevo ime imalo je znatno veću težinu u komunističkom svetu od Titovog. Dok je Tito bio provincijski partijski funkcioner Vujović je bio šef komunističke omladine Balkana, predstavnik KPJ u Kominterni i organizacioni sekretar KPJ.
Dve godine pre njegovog hapšenja, Tito je zahvaljujući svojim vezama sa NKVD bio u poziciji da im Vujovića kao Franca Dmitrieviča Lihta preporuči za **rukovodeće poslove u našoj Partiji**, ali im je već tada signalizirao na **negativne osobine njegovog karaktera**:
- To su mekoća i neodlučnost, što se delimično objašnjava njegovim fizičkim osobinama.
U to vreme Vujović je bio pomoćnik urednika izdavačkog sektora Kominterne, a u trenutku hapšenja radio je u Izdavačkom preduzeću za književnost na stranim jezicima i u Svesaveznom komitetu za radio-stanice. Uhapšen je 20. novembra 1938. u odmaralištu Lenjinskaja kod Moskve, zaselak Iljinskaja, Internacionalna ulica broj 10.
Dva meseca kasnije Tito napušta Moskvu i odlazi na Bohinj da sa petoricom svojih pomagača sve Jugoslovene koji su u SSSR već bili pobijeni, ali i sve koji su u ta mutna vremena u toj zemlji bili samo osumnjičeni, optuži za **varanje Kominterne**. Da im on presudi i zapečati sudbinu.
Čim je do Moskve stigla vest da je i njega isključio iz KPJ Radomir Vujović je streljan u Moskvi. Bilo je to 19. aprila 1939.

NEKO MORA
TITOV dolazak u Moskvu, avgusta 1938, da se uključi u borbu za novog Staljinovog izaslanika za Jugoslaviju omogućio je visoki sovjetski obaveštajac Josip Kopinič.
- Ne može se ovako živjeti - rekao mu je Tito jednog julskog dana 1938. u Parizu.
Žaleći mu se da još nije dobio sovjetsku vizu Tito je molio Kopiniča:
- Pošto si ti jedini koji imaš sovjetski pasoš i možeš da ideš u Rusiju kad hoćeš, molim te idi gore i interveniši za tu vizu.
Posle toga Kopinič je, prema sopstvenom priznanju, **sa 200.000 (francuskih) franaka u džepu** otišao u Moskvu i javio se generalnom sekretaru Kominterne Georgiju Dimitrovu.
- Vize daju Rusi - rekao je Dimitrov i nastavio: - Ja bih želeo da Valter (Tito) dođe, da raspravimo sve te stvari. Neko na kraju krajeva mora da se imenuje za rukovodioca Partije pa da vidimo je li to Valter ili neko drugi.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Tamni sjaj Titove krune Empty Re: Tamni sjaj Titove krune

Sub Jan 10, 2009 11:24 am
MESEC dana posle Titove odluke da ih **s veseljem** najuri iz svoje partije i anatemiše kao izdajnike komunističke utopije, u Moskvi su samo u roku od nekoliko minuta streljana trojica osnivača KPJ. Desilo se to 19. aprila 1939. kada su pripadnici streljačkog odreda Staljinovog NKVD po kratkom postupku likvidirali Kostu Novakovića, Simu Miljuša i dr Simu Markovića.
Kosta Novaković je jedno od najkrupnijih imena srpske levice 20. veka. Rođen je u Čačku 1896. U Beogradu je završio Filozofski fakultet i postao član Srpske socijaldemokratske partije. Bio je sekretar Radničke komore Srbije, urednik listova **Budućnost**, **Radničke novine**, **Radnik** i **Borba**. Na osnivačkom kongresu KPJ izabran u njeno najuže rukovodstvo. Jugoslovenske komuniste je zastupao na dva kongresa Kominterne.

ZATEZANJE OMČE
POSLE kazne od šest meseci Novaković je osuđen na pet godina robije. Pobegao je iz kaznione i tražeći spas u **prvoj zemlji socijalizma** obreo se u SSSR.
U Moskvi je živeo i radio s promenljivom srećom, a crno mu se počelo pisati kada su ga vodeći staljinisti Kominterne optužili za frakcionaštvo. Tito je među njima igrao sve važniju ulogu već od 1935. od svog prvog dolaska u Kominternu.
Novakovićeva pozicija bila je iz meseca u mesec sve teža. To potvrđuje i njegov dosije koji je **Novostima** nedavno stavljen na uvid u Moskvi. Iako je imao završen Filozofski fakultet iz njega se vidi da je pre hapšenja radio kao pomoćni štamparski radnik, da je živeo u jednom zajedničkom stanu u Pešačkoj ulici broj 24 u Moskvi i da su ga tamo zvali Petar Petrovič Dragačevac.
Uhapšen je 19. jula 1938. a likvidiran devet meseci kasnije, upravo kada je Tito javio Kominterni da ga je proglasio velikim grešnikom i izbacio ga iz partije koju je Novaković osnovao.
Istog dana, 19. aprila 1939. ugasio se život i bivšeg pripadnika revolucionarne organizacije **Mlada bosna** Sime Miljuša.
Rođen je 1894. u Bosni. Kao osamnaestogodišnjak 1912. pridružio se srpskoj vojsci i sa majorom Vojislavom
Tankosićem učestvovao u oslobađanju južne Srbije i Makedonije od Turaka.
Bio je predsednik akademske socijalističke omladine na Zagrebačkom sveučilištu, gde je završio Pravni fakultet. Izabran je za poslanika Ustavotvorne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, organizacionog sekretara KPJ i lidera Nezavisne radničke partije Jugoslavije za Srbiju. Jedno vreme bio je i vođa komunista Hrvatske i Slavonije, kada se sretao i sa Titom, koji je u partijskoj nomenklaturi zauzimao znatno niže mesto od Miljuša.
U SSSR je emigrirao 1933, gde je dobio ime Ilija Georgievič Kuburić. Uhapšen je 19. jula 1938. kao predavač Međunarodne lenjinske škole i urednik izdavačkog preduzeća **Strani radnik** u Moskvi. Stanovao je u Novinskom bulevaru broj 14, stan 59.
I njega je Tito čim se vratio u Jugoslaviju, marta 1939. proglasio štetočinom i isključio iz KPJ, a kad je taj glas stigao do Moskve Miljuš je smesta streljan.

DOZIRANA SMRT
ISTOG dana od iste ruke skončao je i dr Sima Marković, jedan od osnivača KPJ i njenih generalnih sekretara.
Doktorat matematičkih nauka stekao je 1913. kada je postao asistent čuvenog akademika Mihaila Petrovića, Mike Alasa. Posle Prvog svetskog rata, Marković je napustio univerzitetsku karijeru i posvetio se politici i filozofiji. Bio je poslanik Ustavotvorne skupštine i jedan od retkih komunističkih funkcionera među Srbima koji nije ignorisao nacionalne interese sopstvenog naroda i koji je smatrao da bi razbijanje Jugoslavije
bila previsoka cena za uvođenje komunizma u prvu tek stvorenu jugoslovensku državu. Zbog toga je polemisao čak i sa Staljinom, pa je 1929. isključen iz KPJ, ali je u nju vraćen 1935.
Upravo te, 1935, odmah po dolasku na rad u Kominternu, Tito je rezidentima Staljinovog NKVD skrenuo pažnju na to da se oko Sime Markovića, **kao što je poznato, okupljaju mnogi nezadovoljnici**. Sugerisao je da u njega **ne treba imati povjerenja**, jer je **očigledno da nije iživeo svoje frakcionaštvo**.
Tri godine kasnije, kada je Sima Marković već bio uhapšen u Moskvi, Tito je, boreći se za vrh KPJ, Staljinov represivni aparat ponovo huškao na jednog od najobrazovanijih jugoslovenskih komunista. Krajem septembra 1938. agente NKVD pismeno podseća da je Marković bio **vođa desne frakcije** i s neskrivenim prezirom ističe da s njim nikad nije vodio **nikakve razgovore**.
- Nije imao povjerenja u mene, jer je znao da sam ja jedan od boraca za likvidaciju frakcija - napisaće Tito u ovoj izjavi.

HAPŠENJE U PODMOSKOVLJU
ISTOG dana je uhapšen i istog dana ubijen i bosanski komunista profesor Akif Šeremet.
Rođen je 1899. u Kladnju. Član KPJ je bio od njenog osnivanja, 1919. Završio je Pedagoški fakultet u Zagrebu. Zbog komunističke aktivnosti interniran je u Livno, odakle je 1930. emigrirao u Beč. Tu je radio u emigrantskoj komisiji CK KPJ i bio dopisnik Telegrafske agencije Sovjetskog Saveza TASS.
Tu je ubrzo postavljen i za organizacionog sekretara CK KPJ, da bi krajem 1931. bio pozvan u Moskvu, gde počinje najdramatičniji period njegovog života. Zbog optužbi za trockizam, koji je bio najopasnija komunistička jeres, isključen je iz KPJ i proteran u Kazahstan, pa u Dnjepropetrovsk i Alma Atu.
Kasnije su mu 1935. dozvolili povratak u Moskvu. Stavljen je na raspolaganje Kominterni, a stanovao je u podmoskovskom odmaralištu Lenjinskoje, zaselak Zeleni bor broj 4.
Tu je 19. jula 1938. i uhapšen.
Streljan je kad i Kosta Novaković, Simo Miljuš i dr Sima Marković, 19. aprila 1939, čim je u Moskvu stigla poruka da ga je Tito proglasio balastom svoje partije i štetočinom koja je **varala Kominternu**.

POTVRĐENO OTKRIĆE **NOVOSTI**
U MOSKVI je nedavno zvanično objavljeno da su Kosta Novaković, dr Sima Marković, Simo Miljuš i Akif Šeremet posle streljanja kremirani u krematorijumu Donskog groblja u Moskvi, gde su njihovi posmrtni ostaci i sahranjeni u jednu veliku kolektivnu grobnicu.
Taj podatak **Novosti** su prve objavile, još oktobra 1991, u feljtonu **Titove tajne iz podzemlja Kremlja**.

ULOGA STALJINOVE TAŠTE
TRAGIČNOM kraju Titovog prethodnika Milana Gorkića, koga doživotni predsednik Jugoslavije nikad nije rehabilitovao, po svemu sudeći doprinela je i Staljinova tašta. U bivšem Arhivu CK SKJ o tome je jednu zanimljivu priču ispričao Titov saradnik Nikola Kovačević, crnogorski učitelj i novinar, kome se svojevremeno u NJujorku poverio sovjetski general Mustafa Golubić.
- Reći ću ti nešto - počeo je Golubić - ali ako kome kažeš ubiću te.
- Ajde, kome ovde mogu da kažem - uzvratio je Kovačević.
- Tada mi je Mustafa opet napomenuo da ćutim - nastavio je Kovačević - i rekao da je Gorkić špijun. Upitao sam ga: **Ko ti je kazao?** Rekao je: **Sada mi valjda možeš verovati, to sam čuo od Filipa (Filipovića, jednog od osnivača KPJ). Upitao sam: **A ko je rekao Filipu?**
- Čuo je od Staljinove punice - odgovorio je Mustafa Golubić, koga su nemački nacisti pod čudnim okolnostima uhapsili i likvidirali u Beogradu u leto 1941.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Tamni sjaj Titove krune Empty Re: Tamni sjaj Titove krune

Sub Jan 10, 2009 11:25 am
BOREĆI se za naklonost Josifa Visarionoviča Staljina, Tito se u jesen 1938. čim je došao u Moskvu, počeo žustro obračunavati čak i sa onim svojim partijskim drugovima koje je već bio progutao mrak staljinističkih pogroma u SSSR.
Najviše se okomio na šefa jugoslovenskih komunista Josipa Čižinskog, koji je godinu dana ranije, 1. novembra 1937. streljan u Moskvi.

VELIKI OBRT
ČIŽINSKI je bio prvi Titov promoter. Izvukao ga je iz anonimnosti, ugurao ga u najuže rukovodstvo KPJ, biranim rečima preporučio ga početkom 1935. za rad u Moskvi.
- On predstavlja najbolji dio našeg radničkog aktiva - pisao je tad Čižinski, i kao neka dobra vila uzimao u zaštitu svog štićenika: **Prema njemu se niko ne smije odnositi kao nekom sitnom činovniku, nego kao partijcu koji će u doglednoj budućnosti biti jedan od stvarnih i, nadamo se, dobrih rukovodilaca naše partije.**
Josip Čižinski, koji je bio poznatiji po pseudonimu Milan Gorkić, imao je kuraži da svom predstavniku u Moskvi naloži da sve ovo **zvanično kaže** liderima Kominterne.
Kad je saznao šta se desilo sa Čižinskim, Tito piše Kominterni: **On je, po mom uvjerenju, učinio do danas najviše štete mojoj firmi**, odnosno partiji.
Boreći se da nasledi tu štetočinu, kako je u međuvremenu počeo da naziva Čižinskog, Tito je s jeseni 1938. čim je došao u Moskvu, Staljinovim poverenicima u Kominterni pisao:
- Već 1937. godine ja sam bio veoma nezadovoljan politikom Gorkića. Nisam imao povjerenja u njega... Bio sam podozriv prema njemu - kaže Tito, a taj isti Gorkić je te iste 1937. svojim saradnicima brižno pisao da se **boji za Tita**.
Na isti način ograđuje se i od svog mrtvog zagrebačkog druga Đure Cvijića:
- Nisam imao nikakvih ličnih veza s njim i nisam govorio s njim. Smatrao sam ga frakcionašem i nisam imao povjerenja u njega.
Još je određeniji u satanizaciji svog druga Ivana Gržetića Flajšera, predstavnika KPJ u Kominterni, koga je sve do njegove smrti, do kraja 1937. oslovljavao kao **dragog prijatelja**:
- Predložio sam 1936. Vilhelmu Piku (jednom od lidera Kominterne) da Flajšera skinu sa rada kao partijskog predstavnika, jer je on sramotio našu partiju svojim držanjem koje sam okarakterisao kao štetočinsko - referiše Tito, a samo neki dan pre Gržetićevog hapšenja tvrdio je da je on **jedan od naših najsposobnijih ljudi, dragocjen za našu Partiju**.

HLADNO DOZIRANJE
ZA četvrtog svog tek streljanog druga, čačanskog komunistu Filipa Filipovića, nekadašnjeg generalnog sekretara KPJ, kaže da ga je **cijenio kao starog partijskog funkcionera** i da o njemu **nije imao loše mišljenje pošto ga je malo poznavao**. Tito time priznaje da su njegovi i aršini NKVD bili isti, jer da je on Filipovića bolje poznavao, on bi u isto vreme kad i Staljinova tajna policija, a možda i ranije, prozreo smrtne grehove ovog svog partijskog druga, koji je posle Staljinove smrti odmah rehabilitovan u Moskvi.
Podozrenje prema svom zagrebačkom drugu Antunu Mavraku Kerberu imao je i pre pogubljenja ovog nevinog čoveka u Moskvi:
- Kada sam 1937. saznao da je on bliski drug jednog trockiste, ja sam mislio da ni Kerber nije daleko od toga - piše Tito svestan činjenice da je Staljinov režim trockiste na prvo, počasno mesto svojih najvećih neprijatelja.
Nešto više muke Tito je imao jedino sa mrtvim Stjepanom Cvijićem Andrejom s kojim se veoma dobro poznavao iz Zagreba. Peklo ga je jedno pozitivno mišljenje koje je svojevremeno o ovom čoveku dao u Moskvi. Zato je svoj iskaz o njemu počeo oprezno: **Moram priznati da sam se prevario u proceni Andreja. Mislio sam da je on iživeo svoje frakcionaške ostatke, da je predan Kominterni i partiji.**
A onda je usledio obrt:
-
No, ja mislim da je moja greška u tome što ja s njim nisam radio pa ga nisam bolje upoznao.
Drugim rečima, da ga je bolje upoznao sve bi bilo na svom mestu, NKVD ne bi iznenadio Tita.
Istog dana 27. septembra 1938, kada je posmrtno žigosao Čižinskog, braću Đuru i Stjepana Cvijić, Gržetića, Filipovića i Mavraka, Tito se obračunao sa još jednim svojim mrtvim drugom. Bio je to Kamilo Horvatin Petrovski, s kojim je Tito više od deset godina delio dobro i zlo. Kao bliski saradnici radili su u komunističkoj organizaciji Zagreba, zajedno organizovali demonstracije, zbog istih stvari hapšeni, u istoj ćeliji u Zagrebu robijali.
Kad je čuo da je ovaj njegov nevini drug streljan u Moskvi, Tito je specijalnim agentima Staljinovog NKVD godine zajedničkog rada sa Horvatinom ovako opisao:
- Naši odnosi su uvek bili hladni.

PRIHVATANJE PONUDE
SMRT sedmorice ovih svojih drugova, među kojima su mnogi, posebno Čižinski, bili veoma zaslužni za njegovu karijeru, Tito će uskoro još jedanput overiti.
Bilo je to u drugoj polovini marta 1939. kada su mu vodeći staljinisti Kominterne dozvolili da okupi svoje neformalno **privremeno rukovodstvo za tekuća pitanja dok naše pitanje ne bude riješeno u Kominterni**. Pored niza drugih uslova vođstvo Kominterne je Titu i njegovoj omanjoj družini, koja tad nije imala više od desetak ljudi, ponudila da posmrtno isključe iz partije i anatemišu sve svoje partijske lidere koji su bez ikakve krivice u SSSR u to vreme bili streljani. Ako to učine onako kako se od njih očekuje, onda se i Tito i njegovi pomoćnici mogu nadati da uskoro neće više biti samo privremeni, u suštini uslovni, već stvarni predvodnici Staljinovog udarnog ešalona u Jugoslaviji. Tito, Edvard Kardelj, Milovan Đilas, Ivo Lola Ribar, Franc Leskošek i Josip Kraš su to oberučke prihvatili.
Svu sedmoricu ovih nesrećnika su posmrtno isključili iz partije i proglasili najcrnjim đavolima. Nazvali su ih **destruktivnim elementima**, **izdajnicima i prevarancima**, **štetočinama i tipovima**, mračnjacima koji su **obezglavljivali pokret radničke klase Jugoslavije**.
Time su Tito i njegovi najbliži saradnici ozvaničili i naknadno opravdali pomor ovih nevinih ljudi, koji su već odavno, Gorkić i Gržetić više od 500 dana, bili mrtvi. Sva sedmorica su u Moskvi streljani, jedino je Stjepan Cvijić avgusta 1938. umro u logoru, a Tito je o svemu tome svakako bio na vreme obavešten.
Posle Staljinove smrti sve ove Titove **štetočine** biće u Moskvi rehabilitovane i proglašene nevinima. Iako se više od tri decenije kitio oreolom antistaljiniste, Tito ih istinski neće rehabilitovati do kraja života, a njegova partija ni do svog sloma, 1990.

PONUDA
STILIZUJUĆI izaslanicima Staljinovog NKVD u Kominterni karaktere sedmorice svojih nevino streljanih drugova, Tito, po svemu sudeći, nije imao nikakvih moralnih dilema. Svoj obračun s njima on je završio rečenicom u kojoj je Staljinovim glavešinama u Moskvi ponudio produžetak saradnje:
- Ako je potrebno da dam mišljenje i o nekima koje ovde nisam pomenuo, molim da mi se to kaže.

SPALJIVANJE **NOVIH PUTEVA**
NEKOLIKO meseci pre nego što će svog prethodnika na čelu KPJ proglasiti **najvećim štetočinom u historiji KPJ**, Tito je najistaknutije jugoslovenske komuniste koji su robijali u Sremskoj Mitrovici obavestio da je upravo izašla iz štampe Gorkićeva knjiga **Novim putevima**. Svojim partijskim drugovima biranim rečima je preporučio da obrate **naročitu pažnju** na ovo Gorkićevo delo, a kad je njegov prethodnik na čelu KPJ uhapšen u Moskvi Tito ga je proglasio provokatorom, izdao nalog da se odmah zabrani distribuiranje njegove knjige, a ceo štampani tiraž spali.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Tamni sjaj Titove krune Empty Re: Tamni sjaj Titove krune

Sub Jan 10, 2009 11:25 am
SVE svoje partijske drugove koji uoči njegovog osvajanja vrha KPJ nisu bezrezervno podržavali Staljinovo satiranje stotina hiljada ljudi **prve zemlje socijalizma** Tito je godinama proglašavao oportunistima i tipovima, štetočinama i varalicama. Sve ih je, što sam, što uz pomoć moskovskih rezidenata Staljinove tajne policije, šikanirao i progonio, sumnjičio i anatemisao.
Podilazeći Staljinu, po mnogo čemu najvećem diktatoru 20. veka, Tito se sa posebnom pizmom okomio na trockiste, koji su proglašeni za najveće neprijatelje boljševika.
- Često ćeš čuti mnoge prikrivene trockiste kako govore: **Ja nisam trockista, ali ni staljinista.** Ko ovako govori, on je sigurno trockista! - piše Tito 1938.
Spreman je, izgleda, na sve.
- Treba znati ovo - kaže Tito, pa citira Staljinove reči o tome da je **isključenje iz Partije veliki prelom u životu čovjeka**. - Treba razumjeti ovo: **Za redovne članove Partije biti u Partiji ili isključen iz Partije - to je pitanje života i smrti**.

DRUG PA HOHŠTAPLER
SVOG kolegu, crnogorskog komunistu Adolfa Muka proglašava hohštaplerom i izdajnikom, a režim ondašnje Jugoslavije je tom istom Muku izrekao kaznu zatvora od deset godina, jednu od najvećih koju je dobio bilo koji jugoslovenski komunista.
Za Tita je Muk napravio neoprostivu grešku što nije podržavao monstruozne staljinističke procese u Moskvi i streljanja hiljada nevinih ljudi, već je govorio: **Nije trebalo baš sada strijeljati te ljude, jer će nam to samo škoditi.**
Kada je Muk pošao na robiju, Tito je od svojih simpatizera u sremskomitrovačkoj kaznioni tražio da ga bojkotuju i učine sve da mu još više otežaju život, **jer on je najveća izdajica koja se do danas našla u našoj porodici**, a pod pojmom porodice mislio je na partiju koju je pokušavao da uzme pod svoje.
Tito će ga uskoro izbaciti i iz **naše porodice**, nekoliko godina kasnije Muk će biti likvidiran, a okolnosti njegovog tragičnog kraja ni do kraja Titovog života nisu razjašnjene.
Kod jednog njegovog druga, Karela Hudomalja, Titu smeta **stremljenje ka vođstvu**, a kod drugih kolega, članova najužeg rukovodstva KPJ, koje je predvodio Josip Čižinski, poznatiji po svom kodiranom imenu Milan Gorkić, praktično sve. Gorkića proglašava **najvećom štetočinom u historiji KPJ**, a za Rodoljuba Čolakovića, koji je imao duži partijski staž i bio obrazovaniji od njega, kaže da je **prerano došao na taj položaj**. **Pao je**, veli **pod uticaj Gorkića** i **ne može doći u obzir ubudućoj kombinaciji**. Na sličan način eliminiše i Sretena Žujovića: **Imao je slijepo povjerenje u Gorkića.**
Pored sebe pozitivno govori samo o svom zemljaku Francu Leskošeku, koji mu nije mogao biti nikakav konkurent, jer nikada nije bio u Moskvi.
- Stalno se nalazi u zemlji i nikada nije ni vidio Gorkića - piše on o Leskošeku, a samog sebe preporučuje ovim rečima:
- Peti sam ja. O sebi neću ništa govoriti ovaj puta, radije neka govore drugi. Mogu samo kazati to da nisam nikad bio ničiji čovjek, nego samo firme i takav ću ostati.

NEUGODNI SVEDOK
SAMO nekoliko meseci ranije, dok još nije saznao da je Gorkić u Moskvi uhapšen i likvidiran, Tito je na sva usta grdio i osuđivao sve svoje partijske drugove koji su na bilo koji način sumnjali u Gorkića. Najviše svog dalmatinskog kolegu Ivana Marića Željezara, koji je, za razliku od Tita, tvrdio da se Gorkić s puta u Moskvu, gde je pozvan na hitno referisanje, nikad više neće vratiti.
- Drug Željezar na pogrešnom putu - govorio je Tito.
Kad su se Marićeve reči ipak obistinile,
Tito ga je izbacio iz KPJ. Obrazloženje je glasilo: **Razorno antipartijsko djelovanje, grupašenje, unošenje zabune u redove Partije, širenje lažnih glasina i veze sa trockističkim i drugim sumnjivim elementima, itd.**
A pravi razlog uklanjanja ovog, za Tita veoma neprijatnog, svedoka je u tome što Marić nije podržavao njegove aspiracije na vrh KPJ. Pošto je znao da Kominterna posle likvidacije Gorkića nije postavila nikakvog svog novog komesara za Jugoslaviju, Marić je predložio Titu da njih dvojica zajedno sa Lovrom Kuharom, Labudom Kusovcem i Dragutinom Marušićem, **privremeno preuzmu odgovornost za sav partijski rad**.
Tito je to glatko odbio, pa je Marić prihvatio predlog grupe partijskih funkcionera da sam privremeno preuzme odgovornost za rad KPJ. Tako je Marić pre Tita postao makar i neformalni vođa jugoslovenskih komunista. Tito mu to nije oprostio, a tek pred kraj života je u jednom svom zapisu ostavio trag o tome kako se Marić tokom 1938. **samozvano proglasio za sekretara Partije**.

LEGENDA O FARSI
KAD je ovo pisao, Tito je već uveliko bio antidatirao podatak o svom dolasku na čelo KPJ. Taj **najdraži datum u istoriji naše Partije**, **dan svih nas**, kako su u Jugoslaviji decenijama govorili, desio se pre nego što je njegov **dragi drug i prijatelj** Milan Gorkić i uhapšen i smenjen! Čak pre nego što se Tito i zaputio u Moskvu da tamošnje vodeće staljiniste preklinje da ga izaberu za svog glavnog poverenika za Jugoslaviju. Taj iskonstruisani datum, po kome se ovde do kraja njegovog života, i sve do raspada bivše Jugoslavije, računalo vreme, bio je 17. avgust 1937, kada je on iz Jugoslavije došao u Pariz gde je tada bilo sedište CK KPJ. Navodno baš zbog toga da bi po pozivu Rodoljub Čolakovića i Sretena Žujovića **preuzeo rukovodstvo Partije**.
Samo zbog toga da bi se taj lažni ram za Titovu sliku održao, sve do kraja njegovog života, čak ni do današnjeg dana, nikad nije objavljeno pismo koje je tri dana pre Titovog dolaska u Pariz Čolaković napisao Gorkiću. U tom pismu, koje je iz Moskve bivšem Arhivu CK SKJ dostavljeno pre četrdesetak godina, stoji da su Čolaković i Žujović Titu **javili da zbog pojačanog progona policije i velike racije u Srbiji napusti zemlju**, a da je on odgovorio da će u Pariz **doći da posjeti Ivonu čim si nabavi zgodno odijelo**, što će reći pasoš.
Dakle, ne da bilo šta od bilo koga preuzme, već da **posjeti Ivonu**, a Ivona je bila njegova 20 godina mlađa saradnica Marija Habulin, koja je stradala u Hrvatskom Zagorju u Drugom svetskom ratu.

CENZURA
SVOM oponentu Ivanu Mariću Tito je ponajviše zamerao to što je generalnom sekretaru Kominterne Georgi Dimitrovu početkom 1938. skrenuo pažnju na hapšenje nekoliko stotina jugoslovenskih dobrovoljaca koji su se 1937. umesto u španskom građanskom ratu obreli u rukama jugoslovenske policije. Uhapšeni su na obalama Jadrana pre nego što su se i ukrcali u brod **La corse**, koga je rukovodstvo KPJ iznajmilo u Marselju, a glavni organizator ove neuspele akcije bio je upravo Tito.
Marićevo podsećanje vođa Kominterne na krah ove operacije moglo je Tita po kratkom postupku izbrisati sa spiska pretendenata na jugoslovensku komunističku krunu, ali neko se na vreme postarao da taj očajnički pokušaj doživi fijasko. Iz Marićevog izveštaja upućenog **štabu svetske revolucije** 21. februara 1938. koji je **Novostima** nedavno prezentiran u Arhivu Kominterne, misteriozno je nestao baš onaj deo koji je Titu mogao najviše nauditi. Na pitanje kad je ovaj dokument cenzurisan, saradnici Arhiva Kominterne su nemoćno širili ruke.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Tamni sjaj Titove krune Empty Re: Tamni sjaj Titove krune

Sub Jan 10, 2009 11:26 am
DA BI se dokopao titule prvog Staljinovog izaslanika za Jugoslaviju Tito je prihvatao praktično sve što su od njega tražili šefovi sovjetske tajne policije u Kominterni. Nije odbijao ni one najopskurnije, da isključivanjem iz KPJ i lažnim optužbama za izdaju overava tragedije desetina najistaknutijih funkcionera svoje partije koje su agenti NKVD što streljali, što strpali u logore širom SSSR.
Na dugačkom spisku tih nesrećnika, među kojima su mnogi skončali bez traga i glasa, našle su se i supruge dvojice Titovih bliskih drugova. Bile su to Zora Miljuš i Jovanka Horvatin.

SOVJETI STRELJAJU - TITO OVERAVA
PRVA je bila poznato ime u beogradskim levičarskim krugovima. Zbog progona policije emigrirala je u Beč, a 1935. baš kad i Tito, obrela se u Moskvi. Radila je u izdavačkom preduzeću Kominterne **Strani radnik** čiji je urednik jedno vreme bio njen muž Simo Miljuš, jedan od osnivača KPJ i Titov poznavalac iz Zagreb.
Zora Miljuš je živela u Gogoljevskom bulevaru broj 14, stan 59, u Moskvi. Tu su je 1938. i uhapsili a uskoro i na osnovu isfabrikovanih optužbi likvidirali.
Čim se kandidovao za novog generalnog sekretara KPJ Tito je Zoru Miljuš po povratku u Jugoslaviju, marta 1939. izbacio iz svoje partije i proglasio je **destruktivnim elementom**.
Sovjeti su je posle Staljinove smrti rehabilitovali, Tito i njegova partija to u suštini nikad nisu učinili.
I Jovanka Mileusnić-Horvatin je posle emigriranja iz Jugoslavije i hapšenja i proterivanja iz Beča 1935. spas potražila u Moskvi. Tu je već odranije bio i njen muž Kamilo Horvatin, koji je već desetak godina sarađivao sa Titom. Horvatini su stanovali u sobi 261 Kominterninog hotela **Luks**.
Kamilo Horvatin uhapšen je 7.februara 1938. kao Boris Nikolaevič Petrovski. Vojni kolegijum Vrhovnog suda SSSR osudio ga je na smrt 15. marta 1938. Streljan je istog dana.
NJegova supruga je imala nešto više sreće. Osuđena je na osam godina robije, a u Jugoslaviju se vratila 1946.
Smrt njenog muža i njeno robijanje Tito je overio odmah po povratku u Jugoslaviju, kada ih je najurio iz KPJ i optužbio ih za **obezglavljivanje pokreta radničke klase Jugoslavije**.
Kad se iz jednog sovjetskog logora vratila u domovinu Jovanka Horvatin nije zatekla svog sina Damjana. U tek minulom Drugom svetskom ratu pridružio se Titovom pokretu i krajem 1944. godine poginuo kao politički komesar jedne njegove jedinice.

NEMORALNA BESPREKORNOST
SLIČNO su stradale i dve Titove supruge, Pelagija Belousova i Lucija Bauer. Prva, s kojom se venčao 1918, kada je imala 14 godina, bila je uhapšena 1938, upravo kad je on doleteo u Moskvu da Staljinovom režimu ponudi svoju kandidaturu za novog vođu KPJ. Druga, s kojom se u Moskvi venčao dve godine ranije, oktobra 1936, već punu godinu dana je bila zatvorena u jednom moskovskom zatvoru.
Kad su mu rezidenti NKVD u Kominterni krajem septrembra 1938. ponudili da kaže sve što zna o njegovoj prvoj supruzi, koja mu je rodila sina Žarka, i o drugoj, koja je **pristala da bude majka** tog njegovog sina, Tito je i to prihvatio. Govorio je o njima praktično sve najgore (o čemu su **Novosti** prve obavestile svoje čitaoce), pa su se njih dve tek posle višegodišnjeg robijanja na jedvite jade izvukle žive glave iz moskovskih kazamata.
Pola godine kasnije, kad se vratio u Jugoslaviju, Tito će u **Proleteru**, zvaničnom glasilu njegove partije, pisati:
- Od svakog člana Partije traži se u prvom redu besprekornost u njegovom ličnom životu.
Potom i ovo:
- Karakter čoveka je važniji od sviju njegovih ostalih ličnih osobina.

SEČENJE
VENA U PARIZU
SLIČNOJ anatemi Tito će izložiti još dve žene, Margitu Marić i Kristinu Kusovac, supruge članova CK KPJ, dalmatinskog tribuna Ive Marića i crnogorskog advokata Labuda Kusovca.
NJih i njihove muževe, koji su bili članovi KPJ od njenog osnivanja, 1919. godine, Tito je marta 1939. izbacio iz KPJ **zbog razornog antipartijskog delovanja, pokušaja obnavljanja frakcijskih borbi u KPJ, unošenja zabune u redove partije u zemlji i širenja lažnih glasina iz inostranstva, zbog veza sa trockističkim i drugim sumnjivim elementima itd.**.
Iza ove pogromaške birokratske formulacije krio se jedan iskonstruisani greh kojeg Tito bračnom paru Marić i Kusovac nije mogao da oprosti. Oni su znali ono što se nije smelo znati. A nije se smelo znati da Tito tokom 1938. i početkom 1939. još nije bio dobio nikakav mandat Kominterne za novog lidera CK njene jugoslovenske sekcije, niti je ta sekcija u to vreme uopšte imala svoj Centralni komitet, koji je posle streljanja Milana Gorkića bio raspušten u jesen 1937.
Kad im je to u Parizu potvrdio i sovjetski general Mustafa Golubić, dobrovoljac srpske vojske iz balkanskih i Prvog svetskog rata, Marići i Kusovci su tu inforamciju saopštavali i drugim jugoslovenskim komunistima. Tito im to nikako nije mogao oprostiti, jer on se već uveliko predstavljao kao novi generalni sekretar CK KPJ, a pošto njegovi oponenti nisu popuštali samozvani šef KPJ im je objavio otvoreni rat. Upotrebljena su sva raspoloživa oružja. Došlo je i do fizičkih obračuna, a u jednom trenutku Tito se, da bi neutralisao svoje oponente, koristio uslugama čak i policije francuskog buržoaskog režima, koja je Kusovce i Mariće proterala iz Pariza, gde se tada nalazilo sedište KPJ.
Bežeći od sudbine koja im je bila namenjena neki Titovi suparnici su tad **sekli vene**, ali čim je pretendent na titulu mandatara Kominterne dobio dozvolu Moskve da marta 1939. održi prvi sastanak **privremenog rukovodstva KPJ dok naše pitanje ne bude rešeno u Kominterni** sudbina Marića, Kusovca i njihovih simpatizera bila je zapečaćena. Proglašeni su okorelim frakcionašima i žigosani za **unošenje zabune u redove Partije**.
Po povratku u Jugoslaviju Ivan Marić je **zaglavio** u jednom koncentracionom logoru u Italiji, a Labud Kusovac je posle rata vraćen u KPJ, ali je 1948. odveden na Goli otok.

BUDŽET
POSLE svojih nesporazuma sa Staljinom, 1948, Tito je pričao prave bajke o tome kako on i njegova partija po njegovom dolasku na njeno čelo uopšte nisu živeli na jaslama Moskve, a mnogobrojni dokumenti moskovskih arhiva svedoče suprotno.
U jednom od njih on 1940. postavlja pitanje **zašto smo već nekoliko meseci ostavljeni bez sredstava** i preklinje da mu se što pre pošalje **budžet za tekuću godinu i ostatak**.

VISOK POLOŽAJ
IAKO nije bila mačji kašalj, od Titovih represalija nije uspela da se spase ni Kristina Kusovac, koja je bila pod posebnom zaštitom NKVD.
U pismenoj izjavi datoj ministru unutrašnjih poslova Crne Gore Veljku Mićunoviću ona je 1945. **otkrila stvari strogo konspirativne prirode**. Rekla je da je kao sekretarica Milana Gorkića **bila ujedno i tajni saradnik** sovjetske tajne policije i da su joj njeni moskovski šefovi šifrovanim pismom javili kad je uhapšen Gorkić.
- Između ostalog saopštili su mi - rekla je ona - da su im pri tome moji podaci bili dragoceni.
Bez obzira što se u Moskvi veoma dobro kotirala njeni zaštitnici je nisu uspeli odbraniti od Titove odmazde, verovatno zato što su njegove usluge NKVD bile još krupnije, a položaj viši.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Tamni sjaj Titove krune Empty Re: Tamni sjaj Titove krune

Sub Jan 10, 2009 11:26 am
PREPORUČUJUĆI se Staljinu za njegovog novog misionara u Jugoslaviji, Tito se 1939. i 1940. okomio i na prvu jugoslovensku žrtvu staljinističkih pogroma u SSSR-u. Bio je to jedan od prvih makedonskih komunista, član KPJ od 1920. Stevan Pop-Ivanov, rođen 1875. u Kočanima. Ovaj visokoobrazovani levičar emigrirao je u **prvu zemlju socijalizma** 1929. U njegovom dosijeu koji je **Novostima** upravo uručen u Moskvi, piše da u sovjetskoj prestonici nije imao stalno mesto stanovanja, da su ga zvali Makedonovič, da je uhapšen 1. oktobra 1929, da ga je Kolegijum Staljinove tajne policije osudio 3. marta 1930. a da je streljan tri dana kasnije.
NJegovi posmrtni ostaci sahranjeni su na Vagankovskom groblju u Moskvi. Ispunjavajući jedan od uslova koji mu je omogućavao da postane lider CK KPJ, Tito je Stevana Pop-Ivanova devet godina posle njegove likvidacije, marta 1939, posmrtno isključio iz svoje partije. I njega je, pri tom, anatemisao kao tipa koji je **obezglavljivao pokret radničke klase Jugoslavije** i tako opravdavao zločin koji je Staljinov režim izvršio nad ovim čovekom.
Tito se, međutim, na tome nije zadržao. Godinu dana kasnije javno ga je raskrinkavao u **Proleteru**, zvaničnom organu svoje partije, nazivajući ga bez ikakvog osnova podmuklim provokatorom i špijunom.

SMRT SRPSKOG OFICIRA
PO svemu sudeći, druga jugoslovenska žrtva staljinističkog terora bio je oficir Generalštaba srpske vojske Aleksandar Jovanović. Iz dokumenta o njegovom tragičnom kraju, koji je našem listu nedavno prezentiran u Moskvi, ne može se ni naslutiti kako se čovek ovakvog zanimanja tridesetih godina prošlog veka uopšte obreo u SSSR-u i šta je tamo radio. U ovom dokumentu jedino piše da je rođen 2. februara 1893. u Beogradu, da je po nacionalnosti bio Srbin, da je bio oficir beogradskog Generalštaba, da je uhapšen 11. septembra 1931, da ga je Kolegijum Staljinove policije, u to vreme GPU, osudio 3. oktobra 1932, da je streljan 10. januara 1933. i da je rehabilitovan 1989.
Ne zna se da li je Jovanović bio nekim slučajem član KPJ, a ako je bio onda ga je Tito, pod formulacijom žigosanja svih Jugoslovena **koji su gore sjeli**, odnosno koji su u SSSR-u livkidirani i uhapšeni, svakako najurio iz svoje partije. Jer, on je tad po kratkom postupku i neosnovano klevetao i iz KPJ izbacivao sve **sumnjive**. I one koji su se na bilo koji način ogrešili o Staljina, najvećeg diktatora 20. veka, i sve koji su se suprotstavljali njegovom dolasku na čelo KPJ i njenoj totalnoj staljinizaciji koju je on diktirao.

OTPOR U DALMACIJI
ZBOG takvih grehova posebno se obrušio na svoje partijske drugove iz Dalmacije, raspustio njihov Pokrajinski komitet, a trojicu njegovih čelnika, novinara Ivu Baljkasa, zemljoradnika Vicka Jelasku i zubara Filipa Čulića, javno razobličavao kao **tuđe i sumnjive elemente** i samožive sebičnjake koji su **trockistima odavali partijske tajne**. A partijske tajne su odavali tako što su govorili da Tito 1938. i početkom 1939. još nije bio dobio nikakav mandat Kominterne da rukovodi KPJ, a on ga tad stvarno nije dobio. To su mnogi znali, ali oni koji su o tome govorili morali su sa etiketom o vratu leteti iz Titove **preporođene partije**.
Nekoliko godina kasnije, Baljkas i Jelaska su strpani u fašističke logore u Italiji.
Za razliku od njih, Beograđanin Gojko Samardžić uopšte nije preživeo Titov politički teror. Tito ga je još
1935. u Moskvi sumnjičio da nije apsolutno odan Staljinu, a Samardžić se od toga branio kako je znao i umeo, jer je slutio da mu zbog toga može otići glava sa ramena. U njegove priče o lojalnosti Tito nije poverovao, pa ga je marta 1939. zajedno sa svima koji su **gore sjeli** stavio na listu za odstrel i odstranio iz KPJ. Nekoliko dana kasnije Samardžić je u SSSR-u streljan.

BRUKE NIJE BILO
JOŠ gore je prošao užički pravnik i novinar Živojin Pavlović, desna ruka Titovog prethodnika na čelu KPJ Milana Gorkića.
Desetak meseci posle streljanja Gorkića, Tito Pavlovića u jednom dokumentu pisanom u Moskvi naziva i drugom i sumnjivim tipom. Šest meseci kasnije on ga, samo zato što nije bezgranično odan Staljinu, eliminiše iz KPJ, a dve i po godine posle toga, kad se Pavlović vratio na svoj rodni Zlatibor, pokušavajući da spreči bratoubilački rat između četnika i partizana, Titovi emisari ga hapse. Kako je otkrio jedan Pavlovićev zemljak, sociolog Slobodan Gavrilović, divljački su ga mučili Petar Stambolić, Vladimir Dedijer i Slobodan Penezić Krcun.
- Sedam glava da je imao, nijednu sačuvao ne bi - priznao je Gavriloviću Milovan Đilas, član Titovog partijskog Politbiroa.
Pavlović je, ipak, imao samo jednu glavu. Pokušao je da pobegne, ali Titovi dželati su ga stigli i mučki ubili u noći između 28. i 29. novembra 1941. nekoliko sati pre nego što će novi vođa KPJ, koga su njegovi saradnici zvali **drug Stari**, pred najezdom Nemaca pobeći iz Užica.
Pavlovićevom ubici njegov kolega je čestitao rečima:
- Imaš zlatnu ruku.
- Đe bi od sramote i bruke pred druga Starog da mi pobježe - odgovorio je skromno dželat.

SMRT ZBOG KNJIGE
SMRTNU presudu Živojinu Pavloviću Tito je, po svemu sudeći, izrekao zbog jedne knjige. Radi se o **Bilansu sovjetskog termidora** u kome je Pavlović među prvima u svetu razobličio lice i naličje staljinističkih pogroma u SSSR-u.
U ovoj knjizi, **posvećenoj žrtvama Staljinovog terora**, Pavlović je bio izričit:
- Duboko sam uveren da Milan Gorkić, kao ni ostali koji su uhapšeni u Moskvi nisu špijuni. NJihovo hapšenje smatram nelegalnim.
Pavlovićeva knjiga imala je neobičnu sudbinu, kao i njen autor. Štamapana ćirilicom, 1940. u Beogradu, u izdanju autora, bila je **zabranjena i još u štampariji zaplenjena**, jer su ondašnje vlasti Kraljevine Jugoslavije na taj način želele da se dodvore sovjetskom diktatoru. Ovaj odvažni čovek uspeo je iz štamparije na Obilićevom vencu **izvući desetak primeraka**.
Posle gotovo pola veka Slobodan Gavrilović će 1989. u izdanju užičkog časopisa **Međaj** objaviti reprint izdanje ove izuzetne knjige i tako skinuti zabranu iz 1940.

NOĆNA MORA
LJAGU sa svog streljanog prethodnika Milana Gorkića Tito nije skinuo ni do kraja svog dugog života.
Tek 1977. dvadesetak godina posle poništavanja lažnih optužbi protiv ovog nevinog čoveka u sovjetskim partijskim i sudskim organima, smogao je snage da kaže kako **ni Gorkić nije bio nikakav strani špijun** i kako mu **moramo dati odgovarajuće mesto u historiji našeg revolucionarnog pokreta**.
U preostale tri godine života Tito to nije uspeo da učini, verovatno zato što bi na taj način doveo u pitanje suštinu sopstvene karijere.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Tamni sjaj Titove krune Empty Re: Tamni sjaj Titove krune

Sub Jan 10, 2009 11:27 am
TAMAN kad su glavni Titovi konkurenti, što njegovom zaslugom, što revnošću Staljinove tajne policije, bili izbačeni iz KPJ, a ogromna većina i pohapšena i pobijena u Moskvi, u sovjetskoj prestonici iznenada se obreo njegov najopasniji suparnik za komunistički presto Jugoslavije, koji je od streljanja Milana Gorkića već tri godine bio upražnjen.
Bio je to Petko Miletić, u ono vreme najpoznatiji jugoslovenski komunsita, čije je ime nosila čak i jedna artiljerijska brigada, sastavljena od levičara iz celog sveta koji su se borili protiv Frankovih fašista u španskom građanskom ratu.
Rođen je 1897. u selu Močila u Rovcima kod Kolašina. Otac mu se zvao Rade, a majka je bila Toma Milošević iz Vasojevića u Lijevoj Rijeci, bliska rođaka Setozara Miloševića, oca Slobodana Miloševića.

U ČETIRI PARTIJE
PO završetku male mature vlada kralja Nikole je mladog Miletića kao jednog od najboljih crnogorskih đaka uputila u Mađarsku na izučavanje zanata. Učeći stolarski zanat tu se prvi put sreo sa prevratničkim komunističkim idejama, doživeo prvo vatreno krštenje u mađarskoj boljševičkoj revoluciji, okusio gorčinu prvog poraza i prvi put strpan u zatvor.
Kada se avantura mađarskih boljševika neslavno završila mladi crnogorski buntovnik je pušten sa robije i zaputio se u Danilovgrad, gde je postavljen za nastavnika praktične nastave u tamošnjoj zanatskoj školi.
Ubrzo se ispostavilo da je to za njega bilo isuviše mirno zanimanje, a mali Danilovgrad preuzak poligon za njegov nemirni duh. Predao se pustolovnoj komunističkoj ideji i sa devet različitih imena krstario Jugoslavijom, Austrijom, Mađarskom i Češkom i postao član komunističkih partija svih ovih zemalja. Jedna mu je bila ko nijedna.
U Budimpešti se još dok je učio za stolara upoznao sa sestrama Anom i Micom Hofbauer.
- Gledao sam se sa njima - reći će nekoliko godina kasnije - i u Beču kod njih mnogo puta bivao, a sa Micom i najintimnije drugarske veze godinama imao.
Na pitanje jednog beogradskog sudije, koji ga je saslušavao: **Šta podrazumeva pod najintimnijim drugarskim vezama?** odgovorio je:
- Ako mi garantujete da ćete me uskoro pustiti iz zatvora i dati mi pasoš za inostranstvo reći ću vam, a ako mi to ne garantujete ne mogu davati izjave na uštrb neudatih ženskih, pa makar one bile moje drugarice.
Skitajući centralnom Evropom privukao je pažnju Kominterne, pa je tridesetih godina prošlog veka, posle školovanja u Moskvi, pre Tita ušao u najuže rukovodstvo KPJ. U tom času vodio je komunističku organizaciju Srbije i Vojvodine.

SENKA OD ČOVEKA
KAD je uhapšen na Vidovdan 1932. policija je kod Miletića našla i sredstva za pisanje i dešifrovanje nevidljivih pisama. Taj događaj, zbog koga će najbolje godine svog života provesti na robiji, desio se u mađarskoj varoši Horgoš, u kući Đorđa Baluge, tamošnjeg trgovca paprikama, koga je Miletić želeo da angažuje za održavanje veza sa pojedinim krajevima Srbije, Vojvodine Hrvatske i Bosne kojima se ovaj trgovac slobodno kretao.
Dva dana kasnije mađarska policija ga je predala jugoslovenskoj. Po njega je u Suboticu da ga sprovede do Beograda došao lično Đorđe Kosmajac, najpoznatiji detektiv antikomunističke brigade Uprave grada Beograda.
U Beogradu su mu kao najopasnijem protivniku režima i ruke i noge okovali u lance i bezočno ga mučili 50 dana i noći.
Kada ga je decembra 1932. posetio u zatvoru, njegov brat od strica Spasoje Miletić je vlastima u Vučitrnu, gde su se Miletići preselili iz Crne Gore, izjavio da u beogradskoj kaznioni **nije video ni brata ni rođaka, već samo senku od svega toga**.
- Ko ga voli - rekao je - bolje da ga ovakvog kakav je sada nikad ne pogleda.
Kada mu
je policijski detektiv saopštio da ima minut za razgovor sa bratom od strica Petko je, prema svedočenju Spasoja Miletića, primetio:
- Jesu li te to gazde naučile da dozvoliš samo minut za razgovor?
- Ne, iz Moskve su tako naredili - uzvrati detektiv.
- Kuda ćeš ti, nesretniče, kada radnici i seljaci najure gazde, pohapse ih i sve ode do đavola - drčno je pitao čovek okovan u lance.
Brat Božo Miletić je po povratku iz Beograda pisarima u Vučitrnu ispričao još dramatičniju priču.
- Ja sam imao susret sa jednim čovekom koga mi je policija predstavila mojim bratom, a ja još nisam siguran da je to bio on.
- Videli smo se - nastavljao je Božo Miletić - samo minut, minut i po - dva. Ostavljao je utisak teškog bolesnika koji se bori sa poslednjim momentima života.
- Ni on mene - dodao je Petkov rođeni brat - nije poznao. Kad su mu žandari rekli da sam ja njegov brat on se osvrnuo prema meni i nekim tajanstvenim pogledom i tonom rekao:
- Pa ja sam ga davno gledao.

PODRŠKA AJNŠTAJNA
GLAS o mučenjima Petka Miletića raširio se celim svetom. Apel za njegovo puštanje na slobodu jugoslovenskim vlastima uputili su čak i DŽavaharlal Nehru i Albert Ajnštajn, a sudeći po jednom pismu koje je iz zatvora poslao Ani Hofbauer Miletiću uopšte nije bilo do slobode.
- Mnogo sam se bojao kada sam bio bolestan, zimus, da ću lipsati i da neću dočekati proces, a sada je ta bojazan otpala - piše on 10. aprila 1933. svojoj **miloj Ani**, poručujući joj da će predstojeće suđenje za njega predstavljati **novo veselje**.
A upravo će mu jednogodišnje mučenje u istrazi i predstojeće suđenje doći glave. I to ne zbog torture kroz koju je prošao i koja ga je čekala posle suđenja već zbog iznenadnih optužbi koje će na njegov račun krajem 1937. izneti Tito. Kad u njemu, posle streljanja Milana Gorkića, prepozna najopasnijeg konkurenta za novog šefa KPJ, Tito će protiv Petka Miletića pokrenuti jednu od najvećih hajki u istoriji jugoslovenskih komunista, optužiće ga za kolaboraciju sa istim onim režimom koji je Miletića za vreme istrage pretvorio u živi leš, a na procesu ga osudio na trajni gubitak građanskih prava i sedam godina robije, koju će izdržati do poslednjeg dana.
Uz podršku i pomoć Ive Lole Ribara, Milovana Đilasa, Moše Pijade, Rodoljuba Čolakovića i Miletićevog advokata Bore Prodanovića Tito će isfabrikovati i nekoliko kompromitujućih dokumenata o svom suparniku, čija verodostojnost nikad neće biti dokazana. Da bi mu slomio vrat aktiviraće sve svoje veze u Kominterni i NKVD. Odsudna bitka, koja će bitno uticati na istoriju Jugoslavije u narednih pedesetak godina odigraće se u Moskvi u jesen i zimu 1939/1940.

ZLOČIN
SVOJ odnos prema Miletiću Tito je iz osnove promenio samo za mesec dana.
Oktobra 1937. on fizički napad svog starog partijskog druga Andrije Hebranga na Petka Miletića u zatvoru u Sremskoj Mitrovici doživljava kao **alarmantnu vijest**.
- Zar je to moguće - piše on Hebrangu, nazivajući ovaj njegov čin **antipartijskim ispadom**, a Petka Miletića **našim dobrim drugom**.
- Trgni se dok nije kasno - opominje Tito Hebranga, ljuteći se na njega zbog ovog postupka i nazivajući ga zbog toga **nekadašnjim drugom i prijateljem**.
Mesec dana kasnije, kada je ubistvom Milana Gorkića u Moskvi funkcija generalnog sekretara CK KPJ ostala upražnjena, Miletić je naprasno postao **bezočni lažov i varalica**, koji **ne preza ni od zločina u zadovoljavanju svoje bolesne ambicije**. A ta ambicija je bolesna zato što je Miletić pomislio isto što i Tito, da bi i on mogao postati novi šef KPJ, pa je pokušaj da se ta ambicija ostvari nazvan zločinom.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Tamni sjaj Titove krune Empty Re: Tamni sjaj Titove krune

Sub Jan 10, 2009 11:27 am
KAD su u leto 1939. sa različitih strana sveta krenuli u Moskvu da ukrste koplja i jednom zauvek reše ko će od njih dvojice postati novi komunistički vođa Jugoslavije ni Tito ni Petko Miletić ni sanjali nisu šta ih tamo sve čeka.
Tito se za ovaj put spremao znatno duže od svog velikog suparnika, ali činilo se da time nikakvu prednost nije stekao. On je još u leto 1938, da bi pojačao svoju kandidaturu, u Staljinovu prestonicu iz Pariza poslao jednog svog specijalnog izaslanika. Bio je to njegov prijatelj i zemljak, sovjetski obaveštajac Josip Kopinič, koji je Titu otuda slao vrlo nepovoljne vesti. Javljao mu je da je upravo Petko Miletić, koga je Tito već odavno smenio s vrha najveće komunističke organizacije u celoj Jugoslaviji, u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, a potom **za sva vremena** i izbacio iz KPJ, jedan od glavnih favorita Kominterne za šefa KPJ.

DEBATA PESNICAMA
ZA razliku od Tita, Miletić se za odlazak na ovaj daleki put nije pripremao ni mesec dana. Po izlasku s robije u Sremskoj Mitrovici policija ga je proterala u Vučitrn, gde mu je živela majka. Odatle se u Moskvu zaputio 25. jula 1939. Išao je preko Istanbula, a njegov put finansirali su rudari **Trepče** (2.000 dinara), advokat Dušan Kusovac (3.000), Đorđe Jovanović iz Beograda (2.000) i brat Božo (1.000 dinara). Kusovac i rudari **Trepče** su verovali da tako pomažu njegovom lečenju, a jedino su Đorđe Jovanović i brat Božo znali da novac daju za Miletićev odlazak na odsudni dvoboj sa Titom.
Prikupljen novac Petko Miletić nije nosio sa sobom, već mu ih je, kad je stigao do Istanbula, brat Božo slao na ime nekog Akibega, a kod izvesnog Mamutbega, tamošnjeg trgovca kože, menjao ih je u turske lire.
Žureći da što pre stigne do **prve zemlje socijalizma** Miletić je kipteo od besa. Nepravde i poniženja koja mu je Tito preko svojih pulena priredio u Sremskoj Mitrovici u srce su ga pogodile. U desetodnevnoj raspravi komunistički zatočenici su listom stali na njegovu stranu, a u pauzama ove iscrpljujuće debate pored reči radile su i pesnice i noževi. Malobrojne Titove pristalice, predvođene hrvatskim nacional-komunistom Andrijom Hebrangom, pokušale su u jednom trenutku da izvedu čak i oružani napad na Miletića, a Tito će lično zapretiti da će jednom njegovom pristalici **malo nategnuti rebra**.
Za najpoznatijeg jugoslovenskog komunistu na kraju se ipak izjasnilo 85, a Tito i njegov izabranik Moša Pijade jedva su skupili desetak glasova. Tito se, međutim, nije povukao, već je veštim manipulacijama izrazito manjinske glasove preko noći pretvorio u većinske, a Pijade mu se oduživao time što je o Miletiću na sva usta počeo govoriti i pisati sve najcrnje.

BROZ NE PRAŠTA
TE teške diskvalifikacije stigle su do Moskve pre Titovog ljutog konkurenta, koji se sovjetske metropole dokopao 25. septembra 1939, tri nedelje posle Tita.
Tako se o doskora najslavnijem jugoslovenskom komunisti u moskovskim obaveštajnim kanalima, preko kojih su ovi glasovi najviše šireni, počelo govoriti kao o **frazeru i neznalici**, **veštom intrigantu i frakcijskom maheru**, o **licemeru i lažovu od glave do pete**.
A jedini Miletićev greh, zbog koga ga je Tito i uzeo na zub, bio je taj što je najpoznatiji jugoslovenski komunista **podigao glavu** baš onda kada je to i on učinio. Kada je komunistički presto Jugoslavije, posle streljanja dotadašnjeg lidera KPJ Milana Gorkića, ostao stvarno upražnjen.
Tito svom konkurentu nije praštao ni to što je govorio ono što je i on dobro znao, da je Kominterna čim je likvidiran Gorkić raspustila i Centralni komitet KPJ i obustavila finansijsku pomoć ovoj partiji. Miletić je o tome govorio da bi sprečio
Titovo mešetarenje, a Tito je to krio i od svojih najbližih saradnika baš zato da bi svojim manipulacijama dao bilo kakvu uverljivost.
Zbog toga je Miletić sve dok nije **digao glavu** bio **jedan naš dobar drug**, a čim je progovorio postao je **štetočina naročitog tipa i kalibra**. Pa **hohštapler i provokator visokog ranga**, **krajnje opasan i neizlečiv tip, spreman na svaki zločin**. NJegovo odvažno držanje pred jugoslovenskom policijom, godinama slavljeno kao herojsko ne samo u Jugoslaviji već i širom Evrope i sveta, za tili čas je proglašeno kukavičkim i izdajničkim.
- Nisam odao nijednu partijsku tajnu, niti sam potpisao ma kakvu izjavu i ma kakav dokument u policiji - branio se Miletić. - Policija je, precizirao je on, falsifikovala moje izjave i unosila u zapisnik ono što ja nisam govorio da bi iznudila priznanja drugih.
Ovu Miletićevu tvrdnju verifikovala su i dvojica veštaka grafologa, ali na to niko nije obraćao pažnju.

MOSKOVSKI DVOBOJ
- UOSTALOM posle mog hapšenja policija nije uhapsila nikoga od onih s kojima sam radio - bila je ključna rečenica njegove odbrane, koja se, takođe, mogla lako proveriti, ali u atmosferi koju su Tito i Kopinič stvorili u Moskvi za to kao da niko više nije mario.
Umesto provere onoga što je Miletić govorio u Kominterni su se ubrzo kao najvažniji argumenti protiv njega obreli i krivotvoreni zapisnici jugoslovenske policije. Neki od tih dokumenata, koje su iz Beograda liferovali Moša Pijade, Ivo Lola Ribar, Milovan Đilas i Miletićev advokat Bora Prodanović, doterivani su izgleda i u samoj Moskvi. Tako se ispostavilo da se Miletić jednom svom drugu 23. novembra 1937. pismeno žalio što mu se ne javlja već streljani generalni sekretar KPJ Milan Gorkić, što je u atmosferi koja je tada u SSSR-u vladala prema onima koji su likvidirani kao **neprijatelji naroda** i **izdajnici partije** predstavljalo smrtni greh.
U tom pismu, pisanom latinicom, na srpskohrvatskom jeziku, Miletić se, u stvari, raspitivao za nekog Milana, a u Moskvi je neko dve godine kasnije iza ovog imena na ruskom jeziku ćirilicom, dopisao prezime Gorkić.
Braneći se od Titovih sve težih opužbi, Miletić se jednog dana setio da je novinar **Politike** Vuk Dragović vodio stenografske beleške na njegovom procesu, pa je predložio da se izvrši ekspertiza tog dokumenta i otklone svi nesporazumi oko njegovog držanja u istrazi i na samom suđenju. Ni to nije pomoglo, pa se obruč oko nekad **najvećeg kapitala naše partije** počeo sve više stezati. Intrige o čoveku, o kome se koliko do juče govorilo sve najbolje, bivale su iz dana u dan sve prizemnije.
Tako je onaj koji nije bio ni bolji ni gori nego što je dotad bio najednom postao čudovište.
- Sve njegove sposobnosti negativne su i sve su u službi samo negativnih ciljeva - ustanovljeno je u finišu ovog moskovskog dvoboja.


ZAPISNIK
PREDOČAVAJUĆI moskovskim sekundantima prepis policijskog zapisnika sa Miletićevog saslušanja u Upravi grada Beograda, Tito i njegovi beogradski pajtaši nisu ni na koji način objasnili kako su došli do ovog poverljivog dokumenta. U žaru borbe preko toga se prešlo kao da je to potpuno nevažan detalj, a u jednom času, ne znajući za šta ga sve optužuju, Titovi glasnogovornici će Miletiću zameriti i to što je na glavnoj sudskoj raspravi **istupao naročito smelo**.
- To je činio da bi što duže bio osuđen - glasila je ova neobična optužba koju je na račun Titovog sve usamljenijeg rivala izrekao Moša Pijade.
Na kraju te tirade, Pijade je našao za potrebno da primeti kako njegovo iskustvo u borbi sa Petkom Miletićem **po svom značaju prelazi nacionalne okvire**.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Tamni sjaj Titove krune Empty Re: Tamni sjaj Titove krune

Sub Jan 10, 2009 11:27 am
DUEL između Tita i Petka Miletića, koji je u mnogo čemu odredio sudbinu Jugoslavije u drugoj polovini tek minulog veka, ponajviše su, po svemu sudeći, odlučili njihovi moskovski asistenti. A Tito je, sportskim rečnikom rečeno, imao mnogo dužu klupu od Miletićeve.
Odvažni Crnogorac, koji se Srbinom smatrao, imao je prednost u političkom aparatu Kominterne, a njegov ljuti rival neuporedivo se bolje kotirao u tajnim službama Staljinovog režima. A kad je sukob izveden na taj teren Miletićeve šanse postale su stvar suve teorije.

AGENTI KOLO VODE
NA Miletićevoj strani bila su dvojica-trojica kadrovika Kominterne, a Titova lista bila je dugačka kao gladna godina. Na njoj su bili njegovi bliski saradnici, sovjetski obaveštajci Josip Kopinič, Božidar Maslarić i Mita Despotović, pa predsednik Kontrolne komisije Kominterne Nemac Vilhelm Florin, pa izaslanik jedne sovjetske tajne službe u Kominterni čije je kodirano ime bilo Andrejev, i na kraju rezident NKVD u Kominterni Bugarin Ivan Karaivanov, koji je još 1935. u Titov kadrovski dosije u Moskvi upisao: **Zaslužuje puno (naše) poverenje**.
Istina, najkrupnija sovjetska obaveštajna figura iz naših krajeva Hercegovac Mustafa Golubić, koji se osećao i izjašnjavao kao Srbin, nije ni za živu glavu hteo s Titom **tikve da sadi**, ali od njega ni Miletić nije imao vajde. Sva je prilika da Golubić tada, u jesen 1939, kada je Hitlerovim i Staljinovim upadom u Poljsku već počeo Drugi svetski rat, nije ni bio u Moskvi.
Dvadesetak meseci kasnije, početkom leta 1941, po nečijem nagovoru Nemci su ga uhapsili u Beogradu i posle zverskog mučenja likvidirali u najstrožem centru grada. Sve okolnosti njegovog tragičnog kraja ni do danas nisu potpuno razjašnjene, a slično je i sa životnim sudbinama dvoje njegovih saradnika, beogradskog novinara Miloša Brašića, koji je 1948. odveden na Goli otok, i Slavonca Ivana Srebrnjaka Antonova, koga je neko 1942. prijavio ustašama u Zagrebu, koji su ga ubrzo streljali. Neposredno posle njegovog ubistva, 21. maja 1942. Tito je u Moskvu javio da je njegov bliski saradnik Ivan Stevo Krajačić **rešio da sa ženom Antonova postupi kao sa neprijateljem**.
Ta žena, Franciška Srebrenjak-Klinc, uspela je tada da utekne Krajačiću, ali je uhapšena 1948. i pod nerazjašnjenim okolnostima ubijena ili je izvršila samoubistvo u zatvoru.

ŠOK IZ KOMINTERNE
PREMA tek otkrivenim dokumentima Kominterne dva najveća Titova oslonca u finišu njegove odsudne bitke sa Miletićem bili su Josip Kopinič i Ivan Karaivanov. Prvi je liferovao kompromitujuće materijale o Titovom suparniku, drugi ih je na sav glas širio mutnim kanalima sovjetskih tajnih službi.
Kopinič je pripremio čak i čitav elaborat protiv Miletića, koji je bio tako formulisan da ga definitivno obori s nogu. Miletić je uzvratio sa kontraargumentima ispisanim na celih 60 strana, a vrhunac drame nastao je kad je šef Kadrovskog odeljenja Kominterne za evropske zemlje Bugarin Georgi Damjanov Belov formulisao zvanični predlog za novog lidera KPJ. Glasio je na Miletićevo, a ne na Titovo ime.
U to vreme Miletić je imao stalu propusnicu za ulazak u sedište Kominterne - Tito privremenu, stanovao je u centrlanoj zgradi **Luksa** - Tito u depadansu, hranio se u posebnom restoranu - Tito u menzi u koju je svraćalo srednje i niže osoblje Kominterne.
Ključnu ulogu u toj najdramatičnioj fazi borbe odigrao je Ivan Karaivanov, za koga će i Tito pred kraj života reći da je **bio iz NKVD**, a **osim toga što je bio NKVD radio je u aparatu Kominterne**. Ovaj Bugarin, koji je nosio agenturno ime Špiner, podigao je na noge sve svoje veze u tajnim sovjetskim službama. Tita je dizao u nebesa, Miletića prikazivao kao najcrnjeg đavola. Ono što su iz Beograda javljali Moša Pijade i advokat Bora Prodanović počelo
je da ostavlja utisak i na neke ljude u Moskvi. A iz Beograda su, uz fabrikovanje dokumenata sumnjive verodostojnosti, uporno ponavljali da takvo čudovište kakav je Miletić majka još nije rodila.
- Drzak hohštapler, bezočan lažov i varalica, vođa bande zločinaca, agent fašizma... On je podržavao Gorkića i druge Jugoslovene koje je Staljin streljao a Tito je više od svih doprineo da se te štetočine i tipovi na vreme otkriju i da dobiju ono što su zaslužili. - S Petkom ćemo stići u pakao, s Titom u raj, s njim ćemo i Jugoslaviju pretvoriti u zemlju obećanu...

RUSI PRESUĐUJU
PRELOMNI trenutak je nastupio kad je u to, pod uticajem Kopiniča, poverovao i ruski taster u Kominterni koji je nosio ime Andrejev. Jednog dana on je Kopiniču u poverenju rekao:
- Recite Valteru - koje je bilo Titovo ilegalno moskovsko ime - da se nema čega bojati!
To je Titu bilo dovoljno, pa je krajem novembra 1939, pred polazak u Jugoslaviju, na jednom sastanku u Kominterni izjavio:
- Predstoji nam mnogo da radimo da bi Petkovu izdaju u zemlji mogli da objasnimo.
Tito je dobro znao zašto je ovo rekao: ogromna većina partijskih organizacija u zemlji, uprkos svim spletkama i intrigama, bila je na Miletićvoj strani, a ni u Moskvi sve još nije bilo završeno.
Koliko su Miletićeve pozicije u Jugoslaviji bile jače od njegovih najbolje možda pokazuje podatak da se Tito ni više od stotinu dana od polaska iz Staljinovog SSSR nije usudio da kroči na jugoslovensku teritoriju. Čekao je u Istanbulu, najpre u sobi 44 hotela **Park** a potom u sobi 31 tamošnjeg hotela **Kontinental**, da mu njegova desna ruka Josip Kočinič i usmeno i pismeno potvrdi da su agenti NKVD u Moskvi uhapsili Petka Miletića. Tek kad se to desilo pošao je u Jugoslaviju, za svaki slučaj s Kopiničem koji mu je držao strah. I u bivšoj i u sadašnjoj Jugoslaviji i danas je na snazi zvanično tumačenje koje kaže da je **najveći sin naših naroda i narodnosti** od **prve zemlje socijalizma** do Zagreba putovao više od stotinu dana **zbog teškoća s regulisanjem viza i pribavljanjem pasoša**, a ne zato što je čekao vest da je zajedno sa sovjetskim tajnim službama slomio vrat Petku Miletiću.
Kad se dokopao vrha KPJ Tito je Ivana Karaivanova proglasio jugoslovenskim državljaninom, dao mu luksuznu vilu i izabrao ga za doživotnog člana svog Centralnog komiteta i poslanika Savezne skupštine.
A Petka Miletića za Titovog života niko nije smeo ni spomenuti.

SMRT
SMRT najljućeg Titovog konkurenta za komunistički presto Jugoslavije kod nas ni do danas nije razjašnjena.
Josip Kopinič je godinama tvrdio da su Petka Miletića u Moskvi **streljali po kratkom postupku**, a neki drugi jugoslovenski obaveštajci su pronosili glasove da je živeo do polovine šezdesetih, čak i do sredine sedamdesetih godina prošlog veka.
**Novosti** su upravo otkrile dokument Glavnog vojnog tužilaštva u Moskvi u kojem stoji da je Miletić uhapšen 5. januara 1940. da je 21. septembra te godine osuđen na osam godina boravka u logoru, a da je **umro 27. janaura 1943. za vreme izdržavanja kazne**.

SKANDAL
DVADESET godina posle Miletićeve smrti u SSSR je pokrenut postupak za reviziju njegovog moskovskog procesa i za Miletićevu rehabilitaciju. Tim povodom od Saveznog javnog tužilaštva u Beogradu su traženi originalni dokazi o njegovoj eventualnoj krivici. Savezni javni tužilac dr France Hočevar je odgovorio da se **dokazi da je Miletić sarađivao sa policijom ne mogu pronaći, jer je arhiva bivšeg Državnog suda za zaštitu države uništena za vreme rata**.
- Smatramo da postupak za rehabilitaciju Petka Miletića ne dolazi u obzir - bila je završna rečenica Hočevarovog odgovora ispisanog na pet i po stranica.
Zbog toga je Miletić u Moskvi rehabilitovan tek 27. oktobra 1988.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Tamni sjaj Titove krune Empty Re: Tamni sjaj Titove krune

Sub Jan 10, 2009 11:28 am
ZA Titovog života ni rukovodstvo njegove partije ni jugoslovenski državni organi, čak ni Arhiv njegovog Centralnog komiteta, nisu ozbiljno ni pokušavali da iz nadležnih moskovskih institucija preuzmu dokumentaciju o većini Jugoslovena koji su dok se on penjao na vrh KPJ nevino hapšeni i po kratkom postupku streljani u Staljinovom SSSR.
Ta praksa je, na opšte iznenađenje, nastavljena i posle Titove smrti i iz neobjašnjivih razloga traje praktično sve do današnjih dana. A istina uopšte nije nedostižna. Tako su **Novosti** i prilikom poslednjeg nedavno okončanog istraživanja u moskovskom Naučno-istraživačkom centru **Memorijal** i u Centralnom arhivu Federalne službe bezbednosti bez ikakvih posebnih napomena otkrile još jedan spisak jugoslovenskih žrtava staljinističkog terora u SSSR.
Ni taj spisak ni ogromnu većinu drugih spiskova do kojih su **Novosti** u moskovskim arhivima došle u protekli 12-13 godina još nije preuzeo nijedan jugoslovenski arhiv, a na njegovim stranicama ispisane su tragične sudbine više od 20 Jugoslovena i njihovih najbližih. Najčešće dece i životnih saputnika.

TRAKA SMRTI
JEDAN od njih je Ivan Vucetić, rođen 1892. u selu Lipoš u Jugoslaviji, kako piše u njegovom dosijeu. Nacionalno se izjašnjavao kao Hrvat. NKVD ga osumnjičio za špijunažu. Streljan 27. novembra 1937. u Harkovu. U SSSR posmrtno rehabilitovan.
Jelisej Kiseljev je rođen 1897. u Požarevcu. Bio je bravar, imao je više političko obrazovanje, po nacionalnosti je bio Srbin. Pre hapšenja, maja 1938. radio je u Požarevcu, smederevskom **Sartidu** i Makedoniji, a po dolasku u SSSR u Moskvi završio Komunistički univerzitet nacionalnih manjina Zapada i radio kao stariji instruktor u Samari, pa u Narodnom komesarijatu za saobraćaj, gde je bio instruktor kadrova. Član KPJ bio od 1919. Trojka NKVD uhapsila ga je u njegovom stanu u Spartakovskoj ulici 16 u Moskvi. Streljan je 29. februara 1940. U Moskvi posmrtno rehabilitovan.
Srbin Aleksandar Marković rođen je 1894. u rumunskom gradu Klužu. Imao je srednje obrazovanje. U Rusiji se obreo u Prvom svetskom ratu kao austrougarski vojnik. Prešao na stranu boljševika, a po povratku u Jugoslaviju hapšen zbog revolucionarne delatnosti u Rusiji. Iz Jugoslavije prešao u Rumuniju, pa u Nemačku, gde je živeo u Hamburgu i Berlinu. Po dolasku Hitlera na vlast emigrirao u SSSR. U Moskvi uhapšen 7. februara 1938. kao partijski radnik tekstilne fabrike **Klara Cetkin**. Streljan šest nedelja kasnije, 23. marta 1938. Rehabilitovan šezdesetih godina prošlog veka.

HAPŠENJE GENERALA
ZBOG sličnog greha, u Moskvi je 9. oktobra 1937. streljana Regina Budžinska, supruga poznatog požarevačkog komuniste Vojislava Vujovića. U njenom dosijeu stoji da je evropske nacionalnosti, da je rođena 1897. u Poljskoj, da je bila buržoaskog porekla, da je prvi put uhapšena u svom moskovskom stanu 1935, da je osuđena na pet godina robije, ali da joj je godinu dana kasnije kazna povećana na deset godina. Posle njene likvidacije, zbog nekadašnjih veza sa ovom ženom na prinudni rad je osuđen njen prvi suprug Stanislav Budžinski.
Zbog veza sa nekim Jugoslovenom stradala je i Slovakinja Gejza Hmeljar, rođena 1895. u Trnavi, po zanimanju prevodilac. U trenutku hapšenja, 13. februara 1938, radila je kao bibliograf u Institutu zaštite na radu Narodnog komesarijata za industriju. Uhapšena je u svom moskovskom stanu 23. februara 1938. i osuđena na deset godina robije bez prava na prepisku, što je bio eufemizam za smrtnu kaznu. Prema jednom dokumentu, streljana je 19. maja 1938, a prema drugom umrla je 2. septembra 1943. u jednom zatvorskom sanatorijumu.
Sarajlija Ivan Kralj, rođen 1902, Srbin, po zanimanju tehničar, bio je veoma poznato ime u jugoslovenskom komunističkom vrhu. Karijeru je počeo kao rudar, u KPJ je od njenog osnivanja,
1919. u SSSR, gde je emigrirao 1924. i tu dogurao do brigadnog generala NKVD. Dobro se poznavao s Titom, kome je krajem 1937. kada su se sreli u Beču, pomogao da istakne svoju kandidaturu za novog šefa KPJ. Uhapšen je u Moskvi 2. avgusta 1938. gde je 4. marta 1939. i osuđen. Dve i po godine kasnije, 16. novembra 1941, u 39. godini života, umro je u logoru. Tako piše u jednom uverenju o njegovoj smrti, izdatom aprila 1960. u Proleterskom rejonu Moskve, a sudeći po jednom dokumentu Vojnog kolegijuma Vrhovnog suda SSSR iz novembra 1959, život Ivana Kralja okončan je već 4. marta 1939.
Posle njegovog hapšenja, u zatvor su odvedena i njegova ćerka Matilda, sin Rudolf i supruga Ana s kojom nije imao dece.

VUJOVIĆI NA LOMAČI
RUSKU golgotu nije preživeo ni Stanislav Popović, Srbin iz Topuskog kod Siska. Rođen je 1892, po obrazovanju je bio elektromonter. Uhapšen je 25. septembra 1937. u sibirskom gradu Tomsku, kao radnik tamošnjeg Instituta za bakteriologiju. Streljan 9. novembra 1937. Dve nedelje pre streljanja, 26. oktobra 1937, kao i mnogi drugi, osuđen je na deset godina robije, bez prava na prepisku. Posmrtno rehabilitovan 1957.
Stjepan Aralov Ištvanek, rođen 1895. u Križevcima kod Zagreba, član Socijaldemokratske partije Hrvatske i Slavonije, uhapšen je oktobra 1937. kao zamenik upravnika moskovskog pristaništa. Streljan je 7. oktobra 1938. a njegova supruga i deca bili su proterani iz Moskve. Rehabilitovan 1959.
Vojislav Vujović je tridesetih godina prošlog veka bio jedan od najpoznatijih Jugoslovena u Moskvi, ali i jedna od prvih žrtava staljinističkog terora u SSSR. Srbin rođen 1897. u Požarevcu, završio studije na pariskoj Sorboni, bio je lider svetske omladinske komunističke internacionale, koju je Kominterna osnovala u Moskvi. Prvi put je uhapšen 1927, drugi put 1935. u svom moskovskom stanu. Posle prvog hapšenja proteran je na tri godine u Arhangelsk, a posle drugog osuđen je na petogodišnje progonstvo u logor. Streljan 2. oktobra 1936, godinu dana pre nego što su agenti NKVD likvidirali njegovu suprugu Reginu Budžinsku. Posle Staljinove smrti oboje su rehabilitovani.
NJegov brat Grgur, rođen 1901, streljan je 20. oktobra 1938, baš u vreme kada je Tito Staljinovim perjanicama u Moskvi upirao prst na sve Jugoslovene koji nisu bili bezrezervno odani kremaljskoj komunističkoj utopiji. Supruga Grgura Vujovića, LJudmila, provela je osam godina u jednom sovjetskom logoru. Po izlasku iz logora ubrzo je umrla.
Tito je braću Vujović posmrtno izbacio iz KPJ.

TAJNA VEZA
DA Titov izbor za šefa jugoslovenske sekcije Kominterne uopšte nije rešavan u Kominterni potvrdili su svojevremeno čak i najviši funkcioneri ove moskovske organizacije, njen kadrovik Georgi Damjanov i generalni sekretar Georgi Dimitrov.
Ta strogo čuvana tajna **provaljena** je krajem 1945. na jednoj intimnoj večeri u Sofiji, na kojoj se obreo i rezident jugoslovenske obaveštajne službe u glavnom gradu Bugarske.
U sitne sate, kad se najuža politička elita Sofije malo više opustila, Damjanov je jednom svom sagovorniku u poverenju saopštio da je Tito u ime Izvršnog komiteta Kominterne za lidera KPJ postavljen **bez saglasnosti tog Izvršnog komiteta!**
Na pitanje kako je to bilo moguće, odgovorio je:
- Bila je to stvar onih iz NKVD!
Istu verziju Titovog uspona na čelo KPJ te iste, 1945, godine ispričao je i lider Kominterne Georgi Dimitrov, koji je precizirao:
- Odluka je doneta bez mog prisustva.
O ovom neprijatnom incidentu Titu je iz Sofije odmah stigla specijalna šifrovana depeša, koja je nedavno **Novostima** stavljena na uvid. Šta je Tito tim povodom preduzeo - ne zna se, ali intervencija je u svakom slučaju bila izuzetno efikasna, jer ova veoma diskretna inforamcija nije procurila u javnost ni do raspada njegove KPJ, odnosno njegovog SKJ.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Tamni sjaj Titove krune Empty Re: Tamni sjaj Titove krune

Sub Jan 10, 2009 11:29 am
MEĐU stotinama nevinih Jugoslovena pobijenih u Staljinovom SSSR, za čiju se sudbinu nikad ozbiljno nisu interesovale ni bivša ni sadašnja Jugoslavija, nalaze se i ličnosti koje nisu bile nikakvi komunistički agitatori niti članovi bilo koje komunističke partije.
Petar Salopek iz Bihaća, rođen 1898, bio je obični učitelj. Radio je kao nastavnik u školi broj 1 u beloruskom gradu Mogiljevu. Imao je sina Rastislava i ćerku Danicu. Uhapšen je u jesen 1937. i od tada mu se gubi svaki trag. U njegovom dosijeu stoji da je streljan u nekom sovjetskom logoru 1938. ili 1939. a da je pre toga, kao i mnogi drugi, osuđen na deset godina robije, bez prava na prepisku, što je bio sinonim za smrtnu kaznu.

HAPŠENJE U STANU
NI Luka Dobanovački Trifunović, Srbin iz Novog Sada, bar u trenutku hapšenja nije bio član nijedne komunističke organizacije. Rođen 1894. kao austrougarski podanik, Dobanovački se 1915. obreo na ruskom frontu. Po izbijanju građanskog rata prešao na stranu boljševika i ostao u **prvoj zemlji socijalizma**. Pre hapšenja radio je kao glavni knjigovođa u jednom poljoprivrednom kombinatu. Uhapšen je u jesen 1937. i prema jednoj verziji streljan 7. novembra te godine, a prema drugoj umro je u zatvoru 1942. Za njegovu rehabilitaciju izborila se ćerka, koja kao lekar živi u Rusiji.
Tragičan kraj u SSSR doživeo je i Srbin Stefan Sekulić, koji se po završetku španskog građanskog rata našao u Moskvi, gde je završio vojnu akademiju i oženio se sa jednom ruskom lekarkom s kojom je imao sina i ćerku. Uhapšen je 1937. i strpan u neki logor iz koga živ nije izašao. Odmah posle njega uhapšena je i njegova supruga, Jevrejka iz porodice Dovner, kojoj se takođe gubi svaki trag. Deca su odvedena u dečji dom gde su pobijena za vreme jednog nemačkog desanta u vreme Drugog svetskog rata. Borbu za istinu o ovoj nesrećnoj porodici decenijama je vodio sin Sekulićevih porodičnih prijatelja Ilija Feljdman.
Iste, 1937, u Moskvi je na prepad uhapšena i novinarka Marija Verner, rođena 1903. u Vukovaru. Imala je fakultetsko obrazovanje i radila u Profinterni, međunarodnoj sindikalnoj centrali u Moskvi. Lišena je slobode u Kominterninoj dači u selu Ilinskoe kod Moskve i osuđena na pet godina robije u logoru.
U svom stanu, na prepad, uhapšen je i Ričard Gorbaš, radnik, rođen 1901. u hrvatskom mestu Nerezinu. Radio je u automobilskom zavodu ZIS, koji je nosio Staljinovo ime, i bio samo kandidat za člana patije. Agenti NKVD su ga pokupili 6. marta 1938. i odveli ga u najčuveniji moskovski zatvor Lubjanku. Osuđen je na pet godina progonstva u jedan logor kod Arhangelska. Ubrzo će u nekom drugom logoru zaglaviti i njegova supruga Aleksandra i sin Aleksandar, koji će 1958. izdejstvovati očevu rehabilitaciju.

BEZ TRAGA
U SVOM stanu u okolini Moskve uhapšen je arhitekta iz Sremskih Karlovaca Nikolaj Kotur. Po ovog Srbina, rođenog 1899, agenti NKVD su stigli jednog martovskog dana 1937. Odveli su ga u jedan moskovski logor, odakle mu se krajem te godine gubi svaki trag. Za njegovu rehabilitaciju izborila se njegova ćerka. U dokumentu koji joj je 1957. dostavio Vojni sud Habarovska navedeno je samo da je njen otac na neku nepoznatu kaznu zvanično osuđen februara 1938.
Jugoslovenski Slovak Martin Šimro, rođen 1900, elektrotehničar po zanimanju, živeo je u Kijevu. Radio je u zavodu za izradu medicinskih aparata, a uhapšen je 13. aprila 1938. na jednoj tramvajskoj stanici ukrajinske prestonice. Odveden je u nepoznatom pravcu i streljan 25. septembra 1938. NJegovu posmrtnu rehabilitaciju izdejstvovala je ćerka Elizabeta.
Nepunih pet meseci ranije, decembra 1937, u Kijevu je uhapšen i Slovenac Josif Sore, koji je iz Jugoslavije u SSSR emigrirao 1929. Osuđen je na deset godina robije bez prava prepiske, a potom su mu suprugu proterali iz Kijeva, dvojicu sinova, Josifa i Rudolfa, prebacili u dečji dom, a ćerka se udala. NJoj su svedoci očevog hapšenja pričali da im je Josif Sore u tom
kritičnom trenutku glasno rekao: **Ja nisam kriv - uskoro ću se vratiti!**.
Oficir iz Prvog svetskog rata Arsenije Radić imao je još neobičniju sudbinu. Kao austrougarski podanik 1918. prišao je boljševicima i zajedno sa drugim sunarodnicima u Rusiji formirao Prvi srpski revolucionarni puk. Vremenom je dogurao do jednog od najviših funkcionera Staljingrada i Rostova na Donu. Uhapšen 17. aprila 1937. i o njemu se više nikad ništa nije saznalo.
Leta te godine, za vreme godišnjeg odmora, u jednom krimskom sanatorijumu uhapšen je Josif Zenek Jakovljević, načelnik tenkovske škole u Lenjingradu. NJegova ćerka Irina izborila se 1956. za očevu rehabilitaciju. U dokumentu koji joj je tim povodom uručio Vojni kolegijum Vrhovnog suda SSSR navedeno je da je osuđen novembra 1937, a da je streljan 13. juna 1942.

NESTANAK OBAVEŠTAJCA
I SRBIN Dmitrij Jovašević, koji je radio u zavodu **Kominterna** u Dnjepropetrovsku nije utekao agentima NKVD. Uhapšen je 12. marta 1938, a streljan je sedam meseci kasnije, 15. oktobra 1938, baš u vreme kada se Tito u Moskvi u saradnji sa Staljinovim obaveštajcima borio za upražnjeno mesto sekretara KPJ.
U leto te 1938. u Moskvi je u hotelu **Savoj** uhapšen Slavomir Vukelić. Formalno nije bio član nijedne komunističke partije, bio je čak vernik, pripadao je protestantima. U Parizu je završio Višu elektro-litografsku školu i sa titulom inženjera obreo se u Moskvi, gde se oženio sa Jelenom Iljinčinom.
Do sovjetske metropole došao je verovatno po nagovoru brata Branka, jednog od najistaknutijih sovjetskih obaveštajaca u Drugom svetskom ratu. Slavomir je pošao njegovim stopama i postao član grupe Berzina, jedne od najpoznatijih organizacija sovjetske vojne obaveštajne službe. Uhapšen je u leto 1938, a skončao je 26. avgusta 1940. u bolnici logora Lefortovo, jednog od najozlogašenijih u okolini Moskve. Rehabilitaciju mu je obezbedila ćerka Maja koja živi u Minsku...
Ovim lista jugoslovenskih žrtava staljinističkih progona u SSSR, u kojima je Tito aktivno učestvovao, nije ni približno iscrpljena, jer je tamo stradalno na stotine naših nevinih ljudi. Prema Titovom biografu Vladimiru Dedijeru bilo ih je blizu 800.

KO JE POTPISIVAO
U ARHIVIMA Kominterne i Federalne službe bezbednosti Rusije **Novostima** je upravo potvrđeno da je praktično za sve vreme staljinističkog terora u SSSR važila posebna procedura za strance. Saglasnost za hapšenja stranih komunista po pravilu su davali generalni sekretar ili predstavnici komunističkih partija dotičnih zemalja, a samom činu hapšenja u najvećem broju slučajeva prethodilo je isključenje iz Partije. To potvrđuje i jedno pismo u kome Ivan Gržetić, ondašnji predstavnik KPJ u Kominterni, 27. maja 1937. obaveštava Milana Gorkića, da je neki jugoslovenski inženjer Rihter u Moskvi isključen iz Partije: **I za njega si se izvukao**, piše Gržetić. **Potpisao nisi, nego sam to ja posle tvoga odlaska (iz Moskve) učinio.**
Iz ondašnje prepiske Gržetića i Gorkića vidi se da su do hapšenja Titovog prethodnika na čelu KPJ od vodećih jugoslovenskih komunista bili osumnjičeni, isključeni iz partije ili već uhapšeni Đuro Cvijić i Grgur i Radomir Vujović.
Avgusta 1937. KPJ je posle hapšenja Gržetića, a uskoro i Gorkića, ostala bez svog zvaničnog predstavnika u Kominterni. Godinu dana kasnije, posle nekoliko pisama u kojima je istakao kandidaturu za novog lidera KPJ, Tito je stigao u Moskvu i ostao u SSSR sve do kraja januara 1939. U tom razdoblju u Moskvi su, pored ostalih, bili uhapšeni Vladimir Ćopić, Jovan Mališić, Vilim Horvaj, Janko Jovanović, a neposredno pred njegov dolazak u sovjetsku prestonicu slobode su lišeni Kosta Novaković, Sima Marković, Akif Šeremet, Simo Miljuš.
Posle njegovog odlaska iz Moskve Tita su u Kominterni zastupali zvanični sovjetski obaveštajac Josip Kopinič i obućar iz Velikog Bečkereka Mita Despotović.
Sponsored content

Tamni sjaj Titove krune Empty Re: Tamni sjaj Titove krune

Nazad na vrh
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu