Mihail Jurjevic Ljermontov

Ne volim tebe tako strasno ja

Ne volim tebe tako strasno ja,
niti za mene sja tvoja lepota;
u tebi volim patnju svog zivota
i mladost koju satre sudba zla.

Kada u tvoje oci ponekad
moj pogled dugo, dugo upija se;
tajanstven mene razgovor zanese,
al' srce s tobom ne govori tad.

S negdanjom dragom pricom u cas taj,
u liku tvom lik trazim druge jedne,
na usnama ti - usne davno ledne,
u oku - oka ugasenog sjaj.

KAD ONA PJEVA

Kad on pjeva - glas se topi
Ko poljupci joj na usnama.
Kad gleda - ko da pogled popi
Svu modru radost neba sama;
Kad ide - sve u sklad se spaja
I rijec joj, što se grlu ote -
Sve puno cuvstva, izražaja,
Sve puno cedne joj ljepote

PROROK

Otkako mi je vjecni sudac
sveznanje dao svog proroka,
u ocima ja ljudi citam
stranice zlobe i poroka.

I objavljivat ljubav stadoh,
nauk pravi istine same,
al tad su stali bližnji moji
kamenje bijesno bacat na me.

I pepelom tad posuh glavu,
iz grada bježah ja skitnica.
U pustinji otada živim
na božjoj hrani kao ptica.

Cuvajuc zavjet iskonskoga,
tu sva me bica slušat znaju,
i same zvijezde slušaju me,
dok radosno treperec sjaju.

A kada opet užurbano
ja probijam se bucnim gradom,
starci uz osmijeh samoljublja
zbore potomstvu svome mladom:

"Gledajte: to je primjer za vas!
On ohol bješe, ne htje s nama;
budala, htjede uvjerit nas
da bog mu zbori na usnama!

Gledajte, djeco, sad na njega!
Kako je tužan, glednite ga!
I blijed, i slab, i go, i bijedan,
i kako svaki prezire ga!"

Zbogom, Rusijo ...

Zbogom, Rusijo, ti prljava
zemljo robova i gospode,
zbogom i vi, odijela plava,
i ti, njima poslušni rode.

Možda ću iza kavkaskog zida
pobjeć od tvojih paša svih,
od svevidnoga njina vida,
ušesa njinih sveslušnih.

Kad talas krene

Kad talas krene preko žute njive
I svježa šuma zvukom vjetra pirne,
A u vrtu se tamno-plave šljive
U blagoj sjeni lišća kriju mirne;

Kada, mirisnom rosom umivena,
U rujno veče il u jutru plavom,
Ispod grma mi đurđica srebrena
Predusretljivo nakloni se glavom;
Kad hladan izvor zapleše kroz dragu,
U mislima mi mutne snove niže

I šumori mi tajanstvenu sagu
O mirnu kraju iz kojega stiže.

Tada se smiri moja muka mnoga,
Na čelu bore postaju sve manje,
I obuzme me neko sretno stanje,
A sred nebesa ja ugledam Boga.

Hrid

Zlaćani oblačić noćivaše
na grudima hridi-velikana;
na put pođe još za jutra rana,
po plaveti veselo igraše.

Vlažan trag tek osta u mrštini
starog kama. On osamljen stao,
dubokim se mislima predao,
i tihano plače u pustinji.

I PUSTO I TUŽNO

I pusto, i tužno, i nikog da ruku ti dade
kada je duša raspeta...
Želje! ... Ta našto zaludne želje i nade?
A ljeta bježe - najbolja ljeta!

Ljubit... al koga? ... Privremeno - ne vrijedi truda,
a vječne ljubavi nema.
Pogledaš u se - prošlosti tamo ni traga:
tu bol i radost je nijema.

Strasti? - Uvijek je naslada bolesna i luda
pred umom u ništa pala.
A život, kad hladno pogledaš oko sebe svuda,
pusta je i glupa šala.