Teorija psiholoskih tipova - Karl Gustav Jung

Najveći Jungov doprinos psihologiji svjesnog uma je ostvaren u njegovom radu o psihološkim tipovima ljudi. Pokušaj klasifikacije ljudskih bića prema tipovima ima svoju dugu istoriju. Prošlo je skoro dvije hiljade godina otkako je grčki ljekar Galen pokušao da prepozna četiri osnovne urođene razlike u čovjekovom temparamentu i da ih opiše kroz psihološku prirodu kao sangvinik ili pun nade, flegmatik ili ravnodušan, kolerik ili žustar, vatreni i na kraju melanholik ili potišten, turoban. Ova je podjela prihvaćena i u našem je svakodnevnom govoru. Imamo mnogo različitih pokušaja koji uzimaju u obzir savremeno znanje čiji je cilj preciznija formulacija psiholoških tipova. Jungova podjela na ekstrovertne i introvertne je široko prihvaćena iako u potpunosti nije shvaćena. Jung razlikuje dva različita stava prema životu, dva modela ponašanja. Ova dva reagovanja na okolnosti koja je on pronašao dovoljno su vidljivi da bi bili opisani kao tipični.

Postoji jedna čitava vrsta ljudi koja u momentu reaguje na datu situaciju, povlačući se kao da čuju neko bezglasno "ne" i samo su poslije toga sposobni da reaguju. Postoji i druga vrsta ljudi koja u sličnoj situaciji ide naprijed očigledno sigurna da je njihovo ponašanje razumno i ispravno. Predhodnoj vrsti ljudi bila bi karakteristična negativna reakcija na objekat, a kasnijoj pozitivna... prethodnoj vrsti korespondira introvertni, a poslednjoj ekstrovertni stav.(...)

Ekstrovertni tip ličnosti

Ekstrovertni tip ličnosti karakteriše jedan spoljašnji protok libida, interesovanje za ljude i stvari oko sebe, odnos sa njima i zavisnost od njih. Kada je ovakav tip karakterističan kod nekoga, Jung nju ili njega opisuje kao ekstrovertan tip. Ovaj tip ličnosti je motivisan spoljnjim faktorima i mnogo utiče na okolinu, društven je i sigurno se osjeća u stranom okruženju. U svijetu su ona ili on u dobrim uslovima čak i onda kada se sa njim ne slažu i tada umjesto povlačenja (što suprotni tip teži da uradi) , oni se radije prepiru ili raspravljaju, pokušavaju da to preinače saglasno svojim sopstvenim obrascima ili potrebama.
Svaki od ova dva psihološka tipa potcjenjuje onaj drugi, radije gleda njihove negativne a ne pozitivne osobine što vodi formiranju suprotnih životnih filozofija, konfliktnih psihologija, različitih načina života i različitim vrijednostima. (...)

U pokušaju da ljudska bića podijeli u prepoznatljive psihološke tipove Jung je imao posla sa psihologijom svjesnosti. Kada je neka osoba opisana kao jedna od ova dva tipa to znači da je njen uobičajeni stav u ponašanju jedan od ova dva. Jedan izbalansiran stav može podjednako uključivati ekstrovertnost i introvertnost, mada se veoma često dešava da je jedan stav razvijen a drugi potisnut u nesvjesno. Niko u potpunosti ne živi isključivo kao jedan ili drugi stav, ali se vremenom nesvjesni stav manifestuje na jedan inferioran način. Na primjer, čovjek koji je normalno tih i povučen, tj. introvertan, može pokazati značajnu aktivnost i entuzijazam za nešto što ga stvarno interesuje ali i dalje neće biti u dobrim odnosima sa svojom okolinomkao što je to neko ko je ekstrovertan. On će i dalje ćaskati o rijetkim pticama sa nekim ko se za to ni najmanje ne zanima ili će pokazivati kolekciju drevnih manuskripata gostu kojemu je to dosadno i koji uopšte ne shvata što on pronalazi u takvim koještarijama.

Tip licnosti, rani znaci

Diferencijacija životnog stava počinje izgleda veoma rano, u stvari razlog za to je nešto sasvim prirodno. U istoj porodici se nalaze ova oba tipa, ekstrovertno i introvertno dijete što nekada može biti nesrećno za drugi tip zato što će biti osjenčen od njegove društvene braće i sestara.

Najraniji znak ekstrovertnosti kod djeteta je njegova brza adaptacija na okolinu. Takvo dijete veliku pažnju pridaje predmetima, a posebno efektima koje oni na njega ostavljaju. Stidljivost u odnosu na objekat je vrloneznatna i između njih se dijete kreće i živi sa povjerenjem. Ono brzoopaža, ali na jedan sasvim slučajan način. Naizgled se brže razvija nego introvertno dijete jer je manje smotreno i po pravilu nema straha. Čini se da ono ne osjeća barijeru između sebe i objekta i zato se sa njima igraslobodno utičući na njih. Ono veselo napreduje prema jednoj krajnosti irizikuje sa sobom u tim pokušajima. (...)

Ovaj je tip djeteta omiljen kod roditelja i nastavnika, o njemu se govori kao o "dobro prilagođenom" djetetu i često se smatra "veselijim" nego što je ono u stvarnosti, a to je zbog njegovog ranog razvoja i njegove sposobnosti da ostavi dobar utisak.

Introvertno dijete je kolebljivo i stidljivo. Ono u principune voli sve nove situacije, a novim predmetima prilazi sa oprezom, ponekad i sa strahom. Ono se samo igra i više voli da ima jednog nego više prijatelja. Šire rasprostiranje je prednost za ekstrovertno dijete. Introvertna djeca su česti uzroci briga za roditelje, ali su jednako "normalni" i inteligentni kao i drugi tip djeteta. Izgledaju zamišljeno i vole da razmišljaju. Imaju bogat imaginativan život. Da bi razvili svoje skrivene talente najviše im je potrebno vrijeme i vremenom će se naučiti da se u svijetu osjećaju kao kod kuće.

Slabosti i kvaliteti

Ekstrovertna zrela osoba je društvena, upoznaje druge polunačine i interesuje se za nešto ili za svašta. Voli da organizuje skupove, grupe, zabave i obično je aktivna na opšte zadovoljstvo. To je tip osobe koji čuva naš posao i društveni život. Ekstrovertni intelektualci imaju slične kvalitete, najbolje rezultate daju radeći skupa sa drugima, podučavajući ih ili im prenoseći svoja znanja na neki način, a njihovi dobri odnosi sa svijetom pomažu im da rade efikasnije. Ekstrovertni tip teži da bude optimista i entuzijast, ali se njihov entuzijazam uvijek ne završi baš najbolje. Istina je da odnosi koje uspostave sa drugim ljudima često budu raskinuti.

Slabost ekstrovertnog tipa leži u tendenciji plitkosti i zavisnosti od drugih, njihovoj potrebi da ostave dobar utisak i ne uživaju ništa više nego bilo koji drugi posmatrač. Ne vole da budu sami jer tada razmišljaju morbidno i to sa odsustvom samokritike što ih čini više privlačnim spoljašnjem svijetu nego svojoj porodici ili neposrednom okruženju gdje mogu biti vidjeni bez maske. Pošto su dobro prilagođeni u društvu obično prihvataju moralne norme i dnevne konvencije, u prosuđivanju teže komformističkom mišljenju, društvu su korisni i apsolutno neophodni za zajednički život.

U drugoj ruci, introvertna zrela osoba u principu ne voli društvo, a u velikim skupovima se osjeća usamljeno i izgubljeno. Osjetljivi su i plaše se komičnih situacija i često su nesposobni da uče kako da se ponašaju u društvenim situacijama. Nespretni su, iskreni i ne govorljivi, skrupulozni, tačnije rečeno komično su uljudni. Teže visokoj svjesnosti, kritični su i čuvaju svoje najbolje kvalitete za sebe i za mali broj ljudi koji im nešto znači i zato su prirodno malo shvaćeni. Svoje najbolje kvalitete mogu da pokažu samo u "intimnom" okruženju, teže da stoje sa strane i zato su manje uspješni nego njihove ekstrovertne kolege. Ne rasipaju energiju u pokušaju da impresioniraju druge niti je troše na društvenim aktivnostima. Često posjeduju rijetka znanja ili razvijaju neki talenat iznad prosječnih standarda.

Introvertnim ljudima je najbolje kada su sami ili kada su u maloj intimnoj grupi, u konverzaciji daju prednost svom sopstvenom mišljenju i ono im je značajnije nego neko opšteprihvaćeno mišljenje. Neko introvertan će ostaviti za kasnije da pročita neku knjigu koja je popularna ili će umanjiti vrijednost nečemu što je opšte prihvaćeno. Ova nezavisnost u rasuđivanju i nedostatak konvencionalnosti mogu biti valorizovani ako ih oni ispravno shvate i koriste. U inat svom nedostatku društvene hvale oni imaju odane i saosjećajne prijatelje.

Razmevanje, prilagodjavanje, brak i prijateljstvo

Ova se dva tipa ljudi, na nesreću ne razumiju i teže da vide samo tuđe slabosti tako da su za ekstrovertni tip introvertni ljudi egoistični i neprilagođeni dok introvertni za ekstrovertne ljude misle da su površni i neiskreni. Sasvim je jasno da razlike u stavovima mogu prouzrokovati nerazumijevanje i teškoće na primjer u braku, što je još čudnije ovdje je prisutna tendencija oba tipa ljudi da se žene sa ženama suprotnog tipa. Svako se potajno nada da će se nametnuti. Miran i zamišljen čovjek pronalazi živahnu i praktičnu ženu koja uz to usklađuje svoje društvene aktivnosti sa poslom i profesionalnom karijerom, a stidljiva povučena žena privlači muža koji je veseo tako da ženi stvara sigurnost dok ga čeka da se vrati kući. Sve to ide dobro dovoljno dugo dok se oni prilagođavaju raznim životnim potrebama: izgradnji porodice, uspostavljanju karijere ili pravljenju sigurne finansijske pozicije.

Ako su na tom planu zadovoljni njihov brak je za spolja idealan, ali ako budu tražili stvarno razumijevanje ili potpunije drugarstvo teškoće će se pojaviti, svako će govoriti svojim jezikom... Ono što su vrijednosti za jednoga za drugoga su negacije vrijednosti. Oni postaju kritični za svako interesovanje ili nedostatak interesovanja onog drugog ili za njihove prijatelje. Jedno od njih dvoje pokušava ono drugo da gurne u aktivnost. Svako od njih osjeća nerazumijevanje onog drugog i nalazi razlog za samosažaljenje ili traži još nekog od koga će imati neophodnu podršku i razumijevanje ili najmanje privid toga.

Neprijatna se nit i dalje razvija i dva različita tipa ličnosti počinju da budu ljuti na različitosti onoga drugog. Ponekad će tolerancija i pokušaj prepoznavanja (razumijevanja) vrijednosti onog drugog biti most iznad ponora, najmanje za neko izvjesno vrijeme ali ako toga nema često će biti prisutni otvoreni sukob i nasilje, čak iako, kako to Jung kaže, to zadire i u krajnju intimnost. Stvarno rješenje ovih problema leži u jednom udaljenom razvitku svake od ličnosti do čega u mnogim slučajevima jedino može doći uz potrebnu psihološku pomoć. (...)

U pravljenju razlika između ekstrovertnih i introvertnih ličnosti treba sagledati sve razlike između njih. Introvertna ličnost se povlači nazad i oklijeva na jedan sasvim osoben način, ali ne u maniru nekog drugog introverta. Ekstrovertna ličnost gradi svoj odnos sa svijetom koristeći intelekt, osjećanja, razum, percepcije i na kraju intuiciju. U borbi za opstanak svako koristi ono što Jung zove "njihova najrazvijenija funkcija".