Beogradska ka5anija
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Ići dole
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Branislav Nušić Empty Branislav Nušić

Sre Jan 28, 2009 10:44 pm
Branislav Nušić Slika-Branislav-Nu%C5%A1i%C4%87-11933x400
Nušić je rođen u Beogradu kao Alkibijad Nuša u cincarskoj porodici Đorđa i Ljubice Nuše. Njegov otac je bio ugledni trgovac žitom, ali je ubrzo posle Nušićevog rođenja izgubio bogatstvo. Porodica se preselila u Smederevo, gde je Nušić proveo svoje detinjstvo i pohađao osnovnu školu i prve dve godine gimnazije. Preselio se u Beograd, gde je maturirao. Kad je napunio 18 godina, zakonski je promenio svoje ime u Branislav Nušić. Diplomirao je na pravnom fakultetu u Beogradu 1884. godine. Tokom studija je proveo godinu dana u Gracu.
Nušićevo stvaralaštvo neki dele na tri razdoblja: period vladavine Milana i Aleksandra Obrenovića, zatim period između 1903. i 1918. godine i period od kraja Prvog svetskog rata do njegove smrti. Drugi ga, međutim, smatraju piscem dve epohe realizma: klasičnog (osamdesete godine XIX veka, sa istaknutim delima - „Narodni poslanik"i „Sumnjivo lice") i socijalno angažovanog (tridesetih godina XX veka, sa delima - „Pokojnik", „Ožalošćena porodica").
Sa devetnaest godina napisao je svoju prvu komediju - „Narodni poslanik", koja je naišla na pohvale i podršku najuglednijih književnika, ali je ipak trinaest godina ležala u fioci i nije postavljana na repertoar, jer se nije dopala Aleksandru Obrenoviću, koji je ocenio da predstavlja „ruganje borcima za parlamentarizam." U njoj je verno opisao izbornu borbu u kojoj se ne biraju sredstva: koriste se laži, intrige, klevete, uhođenja, kupovina glasova...
1885. godine Nušić se nalazio na redovnom služenju vojnog roka i tako je kao član redovne jedinice učestvovao u Srpsko-bugarskom ratu.
Revoltiran što u pogrebnoj povorci Mihaila Katanića, heroja iz Srpsko-bugatskog rata, nije bio ni jedan državni zvaničnik, napisao je satiričnu pesmu „Dva raba" za tadašnje opoziciono glasilo „Dnevni list" i bio osuđen na dve godine robije. U zatvoru piše komediju „Protekcija", podstaknut sopstvenim slučajem, kada je zahvaljujući svojoj dovitljivosti slagao upravnika da je ministrov rođak i tako sebi obezbedio povlašćen tretman.
Po izlasku iz zatvora dobio je konzularnu službu, koju će obavljati oko desetak godina i tokom koje će boraviti u Bitolju (gde se i oženio), Serezu, Solunu, Skoplju, i Prištini.
1888. godine je završio komediju „Sumnjivo lice". Tekst je odneo tadašnjem upravniku „Kraljevskog srpskog narodnog pozorišta" u Beogradu, Miloradu Šapčaninu.
Iako se upravniku delo veoma svidelo, on ga je očinski posavetovao da ga spali! Dva ili tri puta u komadu se spominje reč - dinastija, i to ne mnogo pažljivo i lojalno. Nušić se vratio kući i stavio rukopis u fijoku, čekajući neka povoljnija vremena.
Kada je 1893. godine na mestu upravnika Narodnog pozorišta Šapčanina smenio Nikola Petrović, Nušić je ponovo ponudio „Sumnjivo lice". S obzirom da je Petrović bio istaknuti član Napredne stranke, koja se zalagala za slobodu javnog izražavanja, čime je udahnula svež dah celokupnom društvu, koje se iznenada pokrenulo i živnulo, Nušić je očekivao da će njegova komedija naići na povoljniji prijem nego kod prethodnog upravnika. Petrović je bio oduševljen delom, pričao je Nušiću kako se po ceo dan smejao sećajući se pojedinih delova i posavetovao je pisca da svoje delo - spali! „Znate, ne volim da se nađe u mojoj fioci; mator sam da idem u apsu."
1900. Branislav Nušić smenjuje Petrovića na mestu upravnika Srpskog narodnog pozorišta. Želeo je da omogući piscima da na scenu postave smelija dela, verujući da će to dati maha izvornoj drami i da će slabiji pisac izvući konsekvence iz svoga neuspeha, a bolji i jači se ohrabriti i podstaći. Ako ikad, sad je bilo vreme za „Sumnjivo lice". Ali, Nušić kao upravnik, sledi stope svojih prethodnika i ne stavlja delo Nušića kao pisca, na scenu.
Od vatrenog opozicionara postao je čovek režima, više se nije bavio društvenom kritikom već se okrenuo niskoj, vulgarnoj i lakoj zabavi.
Od 1905. godine pisao je tekstove za „Politiku", pod pseudonimom „Ben Akiba".
1913. godine organzivao je pozorište u Skoplju, da bi 1915. godine, zajedno sa srpskom vojskom prešao Albaniju. Pre polaska, napravio je selekciju i pobacao jedan deo nedovršenih rukopisa i beležaka, a sve što je dovršeno ili bar detaljnije skicirano, poneo sa sobom. Do Prištine, dokle se bežalo železnicom, sa sobom je nosio rukipise teške gotovo petnaest kilograma. Ali, pošto se od Prištine do Prizrena moralo ići pešice, bio je prinuđen da napravi novu selekciju. Među odbačenim rukpisima našlo se i „Sumnjivo lice". Sa sobom je poneo rukopise koje je smatrao najdragocenijim, dok su oni odabečni ostali u Prištini, u kući arnauta kod kojeg je stanovao. Ipak, stigavši u Prizren, on shvata da su mu rukopisi prveliki teret i zato ih skriva na tavanu, kod neke Srpkinje.

Kada se završio Prvi svetski rat, Nušić je odmah otišao u Prizren po svoja dela, gde saznaje da su Bugari, premećući srpske kuće u potrazi za oružjem, otkrili rukopise, skrivene pod patosom na tavanu, i spalili ih. Pošto mu je za vreme izbeglištva umro otac u Prištini, poslao je svoju suprugu u ovaj grad da potraži njegov grob. Prolazeći kroz prištinske ulice, ona se sretne sa onim arnautom u čijoj su kući kratko boravili tokom povlačenja srpske vojske, koji joj je rekao da je sakupio rukopise koje je Nušić pobacao i sačuvao ih. Tako je preživelo i „Sumnjivo lice", delo koje je napisano 1888, ali je na scenu postavljeno tek 29. maja 1923. godine.
U poslednjoj deceniji svog života, Branislav Nušić ponovo postaje opozicionar, a kao pripadnik Narodnog fronta javno govori protiv fašizma. 10. februara 1933. godine postao je redovni član Srpske kraljevske akademije, a pristupnu akademsku besedu posvećuje Sterijinom radu.
On je žarko želeo da bude dramski pisac, ali njegove drame nisu dugo opstajale na sceni. Drame kao „Knez Ivo od Semberije" i „Hadži-Loja" odigrale su svoju nacionalnu ulogu u svom vremenu, dok je „Danak u krvi" bila popularna samo na kratko i to kod najzaostalijeg dela stanovništva.
Nušić će ostati upamćen kao vrhunski komediograf koji je u svojim delima oslikao sve mane društva u kojem je živeo. On u nekim bitnim segmentima ne sledi tradiciju starijih pisaca, njegova Srbija nije seljačka već građanska i birokratska. Iako je porodica centar zbivanja, ona nije toliko okrenuta prošlosti, ona se bavi sadašnjošću i praktičnim pitanjima. Dve centalne teme, sile koje pokreću njegove likove su vlast i novac. „Narodni poslanik", „Sumnjivo lice", „Pokojnik", „Ožalošćena porodica", „Gospođa ministarka"... i danas se nalaze na redovnom repertoaru pozorišta.
Iako se trudio da postane ozbiljni dramski pisac, baveći se tragičnim i velikim temama, njegov genije se krio na drugoj strani. Verovatno otuda što je komedije pisao brzo i lako, nije ih dovoljno cenio. I na njegovom primeru još jednom vidimo kako se životni i lični smisao ne moraju poklapati.
Preminuo je 19. januara 1938, a tog dana fasada zgrade beogradskog Narodnog pozorišta bila je uvijena u crno platno.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Branislav Nušić Empty Re: Branislav Nušić

Pet Avg 28, 2009 8:15 pm
Putopis Branislava Nušica s Kosova iz 1912. Godine.

Branislav Nušić 180px-Nusic_1894a

Zemlja Arnauta, Srba, Osmanlija, Cerkeza, Vlaha, Jevreja i Cigana .Onaj deo
starosedelaca koji je, nepristupacnošcu predela na kojima je živeo,
sacuvan bio od uticaja zavojevacke kulture, sacuvao je sve i do danas
osobine svoje i ilirski jezik, i taj se deo danas naziva Arnautima ili
Škiptarima. Arnauti, dakle, ali ne i docnije poarnauceni elementi,
najdavniji su starosedeoci na ovim predelima ili, bolje, potomci
starosedelaca onakvih kakvi su oni pre rimskih zavojevanja bili Doba u
koje zacinje istorija zatice na Kosovu Dardane, ilirsko pleme koje je
naseljavalo predele oko staroga Skadra, današnjega Šara.
Kosovsku kotlinu, lepo natopljenu i plodnu, obilnu zlatom, srebrom i
ostalim rudama, hlebom, vinom i ostalom ljudskom i stocnom hranom - kao
što naš letopisac kaže - svakojako da nisu mimoilazile sve one najezde
koje, pocev od 4. stoleca pre Hrista, navališe na ove strane i
izmenjivaše se u gospodarenju. Od tih najezda, posle rimsko-ilirskih
dugotrajnih ratova, rimska je vladavina, trajuci do pred kraj 4. veka,
imala najjacega uticaja na stanovništvo, unesav se u njegovu sredinu.
Takav znatan uticaj imale su narocito rimske kolonije, kojih prema
tragovima, treba da je dosta bilo na Kosovu i okolini, gde leže toliki
znatni rudnici oko kojih su se Rimljani najviše zbirali. Dugotrajnom
svojom vlašcu nad ovim zemljama, jacinom svojega kulturnoga života i
obrazovanošcu koja je bila daleko veca od one koju su kod starosedelaca
zatekli, oni su ove toliko pobedili da su primili njihov jezik, obicaje
pa i veru.
Ove docnije, Srbi, kada se naseliše, nazvaše
Vlasima. Postoje i danas još tragovi o ovim polatinjenim starosedeocima
u imenima mesta na Kosovu, kao što su sela Vlaškobare, Vlahinje,
Rimanište (Rumanište) itd. Onaj deo starosedelaca koji je,
nepristupacnošcu predela na kojima je živeo, sacuvan bio od uticaja
zavojevacke kulture, sacuvao je sve i do danas osobine svoje i ilirski
jezik, i taj se deo danas naziva Arnautima ili Škiptarima. Arnauti,
dakle, ali ne i docnije poarnauceni elementi, najdavniji su
starosedeoci na ovim predelima, ili, bolje, potomci starosedelaca
onakvih kakvi su oni pre rimskih zavojevanja bili. Pogrcavanje,
medutim, starosedelaca, koje se na Balkanskom poluostrvu istovremeno
vršilo kad i navedeno latinjenje, nikad nije dopiralo do ovih oblasti,
vec se vršilo na jugu samo, te ta pojava nije ni imala uticaja na
fizionomiju stanovništva kojim se ovaj spis bavi. Posle ovih znatnih
kretanja, koja su otpocela krajem 3. veka pa se produžavalakroz ceo 4,
5. i 6. vek , pojavljuju se u ovim predelima i Srbi koji ovde zaticu
Ilire (Arbanase) i polatinjene Ilire (Vlahe). Srbi su morali vrlo gusto
naseliti Kosovsku kotlinu i potisnuti starosedeoce koji su ustupali i
povlacili se ispred nove navale. Oni - starosedeoci - najvecma su se
zadržali u sklopu Šara i Skopske Crne Gore te, održiv se tu, sacuvali
su i svoj starosedelacki karakter i obicaje. Svojim gustim naseljenjem
Srbi su ubrzo ovoj zemlji dali fizionomiju srpske zemlje, obrnuv ili
zameniv novim i imena mesta, rekama i brdima. Tako je postao od staroga
Skadra - Šar; od Ulpijane - Lipljan, tako Lab, Ibar itd. A doneše i
nova imena kao: Kosovo, Vucitrn, Goleš, Jezerac, Sitnica, Nerodimka
itd. Od toga doba, Srbi i ostaju gospodari predela i prilika na njemu
sve do skorijih dana. Njihova brojnost, pokrštavanje koje im daje nove
snage, docnije i politicka organizacija, daju im potpunu nadmocnost nad
ostacima starosedelaca.
Cetrnaesti vek dovede i Turke na
Balkan, a maricka pobeda i na Kosovo. Njihovo gospodarstvo vec
unekoliko remeti odnose stanovništva koje su zatekli. Unutarnje
prilike, koje nastaju pod vladom jednog nekulturnog naroda, uticu
neminovno na poredenje njegovo, narocito onog dela, u ovome slucaju
srpskoga, koji se, posle jednoga sjajnoga života u svojoj državi, nije
mogao ubrzo da pomiri s neprirodnim zakonom da se, kao više kulturan,
mnogobrojniji i visoko svestan svoje narodnosti, potcini grubom verskom
fanatizmu osvajaca koji je silom hteo da pobedene pretopi u se.
Raseljavanje je, dakle, Srba otpocelo odmah posle osvojenja, od kada i
do danas stoje tragovi raseljenih trgova kraj znatnih rudarskih
palanaka na kojima nisu vodili trgovinu samo Dubrovcani, vec i Srbi.
No, raseljenje u masi, koje je ucinilo znatan utisak na fizionomiju
naselja Kosovske kotline, jeste ono pod Arsenijem III Carnojevicem i,
drugo, pod Arsenijem IV Jovanovicem koje je, osim ostalih krajeva
bliskih Patrijaršiji, obuhvatilo i znatan deo Kosova. Tada su Srbi
napustili krasna sela i plodne zemlje, kuce i imanja, a Arnauti su
sišli sa svojih planina, nerodnih i pustih, i naselili prazna srpska
sela.
Od toga doba, raseljavanje u manjem bila je svakidanja
pojava, a ovo je posle srpsko-turskoga rata, a narocito godina 1881,
1882. i 1883, postalo srazmerno vrlo znatno, te još i danas traje.
Iseljenici nisu uvek bili beskucnici, nije to bila samo sirotinja koja
je tražila zaradu, vec, u najcešce slucajeve, bivali su to domacini
koji su spasavali svoj mal. Posle srpsko-turskoga rata, raseljavanje u
širim razmerama nastalo je iz dva uzroka. Arnauti, stanovnici Kosova,
uzeli su, zbog rata, užasno se svetiti Srbima koji su im bili raja.
Odeci i vracajuci se iz rata, palili su im kuce, otimali stoku i
bešcastili celjad, te su Srbi spasavali glavu prebegavajuci u Srbiju,
preko granice koja im se sada bliže primakla, te i bekstvo više
omogucila. S druge, opet, strane, iz novih granica Srbije proterani
Arnauti poceli su se masama zadržavati na Kosovu, kao mestu najbližem
svojim imanjima koja su u Srbiji napustili. Ovi novi naseljenici,
poznati pod imenom muhadžera, poplaviše Kosovo istiskujuci otud silom
Srbe da bi sebi mesta ucinili. Njima je, doduše, car poklonio zemljišta
na kojima su nova svoja sela dizali, ali su to bila mesta nezdrava pa
stoga i izranije pusta. Tako npr., njih su masom naselili oko blata
Sazlijskog i Robovackog, gde su presušili vode, rašcistili trsku i
pretvorili bare u livade, te da bi stvorili sebi malo imanja. Stoga su
oni, mesto zemljišta koja im je car poklanjao, radije dozidivali svoje
kuce uz srpska sela i cinili sve moguce da rasele Srbe kako bi se
njihovih imanja docepali. U tome su mnogo i uspeli. Tako su, dakle,
Arnauti jednovremeno sa dve strane plavili srpska sela: jedni s
planina, koji su se sve više spuštali ka Sitnici, i drugi sa srpskih
granica. Danas se na prste mogu izbrojati sela u kojima nema Arnauta, a
bezbrojna su sela u kojima nema Srba, a bilo ih je doskora. Ta su sela
i dalje zadržala svoja srpska imena, ali u njima nema nijedne srpske
kuce. Medu njima su i ona cisto istorijska, od kojih u Svrcinu na
Paunima, u kome danas nema nijedne srpske kuce, živi i kod Arnauta
predanje da su Srbi, koji su nekad to selo naseljavali, otišli u tude
zemlje s patrijarhom. I arnautska sela Bandulic, Konjsko, Gadimnja,
Glavica, Lugovo, Crnilo, Perlez, Batusa, itd., koja nose srpska imena,
pamti se kad su se raselila.
Osim ovih muhadžera, još od 1858. pa do 1862. godine naišli su na Kosovo i Cerkezi koje je, posle
krimskoga rata, turska vlada ovde naselila, a najnovije naselje to su
bosanski muhadžeri (muhamedanci) kojih ima mnogo u Mitrovici,
Ferizovicu, a imaju i svoje selo (Mazgit) koje su sami podigli. Na
Kosovu, dakle, danas ima ovih narodnosti: Arnauta i poarnaucenih Srba,
Srba, Osmanlija, Cerkeza, Vlaha, Jevreja i Cigana. Arnauta pravih ima
malo, a poarnauceni Srbi su najbrojniji deo stanovništva. Oni cine tri
cetvrtine stanovništva kosovskog, te gotovo s pravom nazivaju Kosovo
Arnautlukom, tj. zemljom u kojoj su oni gospodari. Oni su, mahom, još
zbijeni po podnožjima okolnih planina, ali su vec ovladali i kotlinom i
varošima. Može se reci da su to najlepše zemlje koje su Arnauti
pritisli. Na Kosovu su najjaci fisovi (plemena) Gaš i Beriš, koja
plemena unekoliko u masi žive. Ostala što ih ima rasturena su po
varošima, selima i planinama. Na južnoj strani Kosova ima ovih plemena:
Drobnjak, Sop, Krasnic, Šaljnon, Kruje-Zez, Kiljmend (Kliment), Sac
itd., po drugim stranama Bituc, Hot, Šalj, Elšon, Met-Pljak itd. Na
Kosovu nema Arnauta katolika, kojih najbliže ima u Metohiji, Ðakovickoj
i Peckoj nahiji. Osmanlija, tj. pravih Turaka, nema na Kosovu. Tu rasu
predstavlja cinovništvo, a ako je bilo i kakvih ostataka starih
ratnika, izvesno se pod nepovoljnim okolnostima raselilo. Oko Novoga
Brda održalo se do poslednjih dana okolo 15 domova Turaka koji su se tu
naselili odmah po bici kosovskoj. Danas tamo ima jedva dve kuce, ono
drugo se raselilo, izumrlo, a nekoliko kuca se doselilo u Prištinu.
Istina je da po ucumatima u administraciji treba da vlada turski jezik,
ali se vrlo cesto upotrebljava i arnautski. Ni cinovništvo ni turske
škole po varošima nisu uspele ni koliko da osvoje jednu caršiju, a
kamoli da turski jezik postane gospodar, bar u varošima, ako ne i po
selima. Cerkezi su se, kao što je pomenuto, naselili odmah posle
krimskog rata, izmedu 1858. i 1862. godine. Svega ih se doselilo na
Kosovo 6000 porodica. Naseljenje Cerkeza su i Turci i Arnauti primili s
negodovanjem, pa se i do danas nisu s njima izmirili, valjda i zato što
Cerkezi uporno održavaju svoje obicaje i žive životom sasvim podvojenim
od ostalih muhamedanaca. Cerkezi se nisu naseljavali po opustelim
selima, nego su za sebe podizali nova sela, te otud danas na Kosovu
vrlo mnogo imena Cerkez-Kej, Jeni-Cerkez-Kej itd. Iako su vec toliko
godina na ovom mestu, Cerkezi još nisu naucili ni arnautski ni turski,
osim onih po varošima koje je na to još i kakav posao upucivao.
Cerkezima ne godi na ovoj ravnici, te brojno jako opadaju i raseljavaju
se. Narocito su se mnogo raselili posle srpsko-turskoga rata. Danas ih
vec nema na Kosovu više od 400 porodica. Vlaha ima prilicno i zanimaju
se trgovinom. Ima ih i po selima, gde su otvorili ducane, no najradije
se zbiraju oko boljih pijaca, kao što su mitrovacka, prištevska i
ferizovicka. Narod ih zove Gogama. Vecinom su doseljenici iz bitoljskog
vilajeta, iz onih istih sela koja ih i Srbiji šalju. Svi su pravoslavne
vere. Jevreja ima po gradovima, gde se zanimaju saraflukom i trgovinom
sa žitom, kožama i manufakturnom robom. U sela ne idu, a i u manjim
gradovima se ne zadržavaju. U Vucitrnu, npr., nema nijednog Jevrejina.
U Prištini imaju i svoju opštinu i rabina, pa i školu sa sedam daka.
Ima ih u malom broju i u turskoj državnoj službi, no to su
pomuhamedanjeni solunski Jevreji iz sekte donme. Posle proterivanja iz
Rusije, veliki broj Jevreja naselio se u Turskoj, a od ovih 50 porodica
u Prištini. Zacudo, samo za dve godine izumrlo je svih 50 porodica,
tako da ni jedan jedini nije ostao u životu. Cigani, kojih ima i
pravoslavnih i muhamedovaca, žive i po gradovima i po selima,
zanimajuci se kovanjem i sviranjem. Svaka varoš ime svoju
"Cigan-mahalu" koja je odvojena od ostalih.
Nazad na vrh
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu