Beogradska ka5anija
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Ići dole
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Ljiljana - Ljiljana Habjanović (Đurović) Empty Ljiljana Habjanović (Đurović)

Pet Feb 06, 2009 6:00 am
TO SAM JA
Ljiljana - Ljiljana Habjanović (Đurović) Habjanovic
Rodila sam se 6. septembra 1953. godine u Kruševcu. Potekla sam iz porodice u kojoj su se izmešale srpska, hrvatska i crnogorska krv, susrele različite vere. Živela sam i u Srbiji, i u Hrvatskoj. Još u detinjstvu uvidela sam zlo nacionalne i verske mržnje. Istovremeno, shvatila sam relativnost svih nacionalnih mitova, ali i njihov značaj za opstanak nacionalne svesti i samoodržanje jednog naroda. Imala sam nepunih osam godina kada je moj otac odlučio da započne novi život. Majku i mene odbacio je kao nepotreban teret. Majka je umrla pet godina kasnije. Siromašna, usamljena i nesrećna. Ta smrt me i danas boli, i sve moje knjige o ženskom jadu ustvari su omaž mojoj majci.
Ostala sam s bakom, štićena toplinom i mekotom njene ljubavi. Rasla sam uz priče o njenim pretkinjama. Tim pričama baka me je vaspitavala. I da su one bile drugačije, verovatno bih i ja bila drugačija.
Sa četrnaest godina počela sam da vodim dnevnik. Na prvoj strani zapisala sam misao Romana Rolana: Boriti se, tražiti; ne naći i ne klonuti! Dakle, opredelila sam se za borbu kao način života, za hrabrost kao životni stil, mada u tom trenutku nisam bila baš sasvim svesna šta sam ustvari odabrala. Možda mi se zato u jednom periodu života činilo da je moj simbol paunovo pero. Paun peva kada je nebo tamno i preteće. Paun igra kada je najteže. Danas znam da čovek nikad nije sam. I da mi stoga borba i traženje nisu uzaludni.
Od svoje sedme godine želela sam da budem pisac. Bila sam veoma usamljena. Moje drugarice i drugovi su izlazili i zabavljali se, a ja sam čitala, pisala i maštala. A onda je došao dan kada sam morala da se suočim sa poraznom stvarnošću. Ja nisam imala roditelje, nisam imala materijalnu sigurnost, i morala sam da se opredelim za neko zanimanje u kojem je lako dobiti posao. Tako sam se našla na Ekonomskom fakultetu. Pokradenih snova. I bez nade.
Kao diplomirani ekonomista radila sam u banci, a zatim u turističkoj agenciji. Tih godina napisala sam i objavila dva romana: Javna ptica i Ana Marija me nije volela.
Krajem 1991. godine uspela sam da promenim posao – postala sam novinar u "Dugi", u to vreme najboljem jugoslovenskom magazinu. Posle dve godine postala sam urednik i član uređivačkog kolegijuma. Pisala sam o kriminalu, zloupotrebama, korupciji, koji su vidno obeleželili privredni i društveni život u Srbiji izolovanoj sankcijama Ujedinjenih nacija. Otkrila sam finansijski skandal decenije u kome se na jednoj strani našao politički i ekonomski establišment, a na drugoj opljačkani narod. Zbog tih tekstova tužili su me funkcioneri iz tri najmoćnije političke partije toga vremena – Miloševićeve, Šešeljeve i Draškovićeve. Na sudu sam dokazala da sam pisala istinu. Ipak, osuđena sam i od odlaska u zatvor spasla me je samo činjenica da sam majka maloletnog deteta.
Budući da sam još iz najranijeg detinjstva ponela otpor prema podelama ljudi po veri i naciji, prema zlu verske i nacionalne mržnje, od početka sukoba u nekadašnjoj Jugoslaviji pisala sam protiv rata i nasilja. Protiv onih koji su žrtvovali tuđe živote za ostvarenje svojih ciljeva. Na isti način govorim i u svojim romanima, i publici na književnim skupovima. Zalažem se za mir i toleranciju. I priznajem da sanjam otvoren, multikulturalan svet, u kome će sve različitosti biti slivene u sklad kao boje paunovog pera.
Novinarstvo sam napustila krajem 1995. godine i od tada sam se potpuno posvetila književnom radu. Na ovako ozbiljan i pomalo rizičan korak nikako ne bih smela da se odlučim da nisam imala podršku svoga muža. Od samog početka našeg braka, pa i naše veze uopšte, on je znao da ja nikada neću biti srećna ako ne budem pisac. I da ću biti nezadovoljna i gorka. Da mi ništa neće valjati, da mi ničega neće biti dosta. Da samo pisanje može da ispuni ponor koji zjapi u meni, i u koji bi se sigurno survalo i naše zajedništvo, i sav moj život. Znao je to, a nije me napustio, i to njegovo ostajanje uz mene bila mi je, zapravo, najvažnija podrška. Osim toga, prihvatio je i moguću muku mog neuspeha, kao što danas srećan prihvata teret mog deljenja izmedu porodice i rada. Važno mu je sve što je vezano za moje stvaranje. I ponekad me brani od mene same. Zato što me razume. A ja razumevanje smatram najvišim stepenom ljubavi.
"Oni me vole onako kako meni treba!", kažem kada me pitaju o mome mužu i sinu. Moj sin Aleksandar je roden 1988. godine, i od najranijeg detinjstva je naučio da moju pažnju i vreme deli sa junacima mojih romana. Znam da mu nije lako, i često se osećam krivom pred njim. Ali i pred sobom. Znam da moj sin raste. Da svako doba nosi svoje radosti, a da su meni neke njegove promakle. Da iz dana u dan otimam i sebi i njemu nešto važno i dragoceno, što nikada neću moći da nadoknadim. I slaba mi je uteha što znam da, bez obzira kojim se poslom bavi, nijedna majka nije kraj svoga deteta uvek kada to treba i njoj i njemu.
Ipak, moj sin i ja nekako uspevamo da ostanemo veoma bliski. Svakodnevno ukrademo neki samo naš sat za razgovor. Najčešće je to uveče, kada on već legne. Ja sedim pored njega na krevetu, a on mi priča o svemu važnom što mu se desilo toga dana, ili mi poverava svoje tajne i snove.
Juna 2003. godine ponovo, uz podršku i pomoć svoga muža i sina, odlučila sam se za novu promenu: napustila sam dotadašnjeg izdavača i otvorila svoju izdavačku kuću "Globosino ALEKSANDRIJA". U njoj sam, kao prvi naslov, objavila svoj novi roman IGRA ANĐELA, a zatim ponovljena izdanja ostalih svojih romana. Želja mi je da pored svih svojih knjiga objavljujem i strane bestselere, ali i dela u kojima se čuva hrišđanska kulturna i duhovna baština.
U svom književnom radu osećam podršku svojih anđela čuvara i svetitelja. Kao devojčica bila sam uvereni ateista. I dugo je vremena prošlo dok nisam postala sigurna i mirna vernica. Odavno već živim s osećanjem da ono što je neuobičajeno nije i nemoguće. Duboko verujem da mi, ljudska bića, nismo sami na svetu. Ponekad osećam živo prisustvo onih koji mole Boga za nas, i živo prisustvo Boga samog. Na promocijama svojih knjiga često kažem i ovo: "Sve velike ideje koje su tokom istorije ljudska srca grejale nadom pokazale su se kao iluzija. Bog nas jedini nije izneverio. Tu je. I čeka da mu se vratimo." Ja verujem u Boga. Verujem u pravednost Božju, u smisao i smislenost čovekovog postojanja. I nastojim da u svakom trenutku svoga života živim poštujući deset Božjih zapovesti.
Ne znam da li je to dovoljno kako bih opravdala milost koju sam zadobila kada mi je dato da napišem roman PETKANA. Da pod svojim imenom objavim knjigu o najvoljenijoj Svetiteljki pravoslavlja, Prepodobnoj Majci Paraskevi. Ta knjiga uveliko prevazilazi ne samo moju karijeru, već i sav moj život. dok sam je pisala dobijala sam odgovore na pitanja koja sam godinama postavljala sebi. I na ona koja su se otvarala sa svakim novim odgovorom. Menjala sam se. I mislim da sam postala bolja. I bliža Gospodu. A to i jeste svrha ljudskog života.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Ljiljana - Ljiljana Habjanović (Đurović) Empty Re: Ljiljana Habjanović (Đurović)

Ned Nov 01, 2009 3:12 am
intervju : LJiljana Habjanović - Đurović - književnik
Pisanje kao molitva
Pisac sve crpi iz sebe, iz svog misaonog i emotivnog sveta. Pisanje je moje moranje. Uslov postojanja. Ispunjava na najdublji i najpotpuniji način. Ali, ne može se pisati svakoga dana po čitav dan. Usuđujem se da kažem da je hrišćanstvo postojalo u mojim knjigama i dok toga nisam bila svesna

LJiljana Habjanović-Đurović jedan je od malobrojnih srpskih književnika koji zaslužno mogu poneti epitet -bestseler pisca. To potvrđuju uspesi prethodnih romana, "Ženski rodoslov","Petkana","Igra anđela". I najnoviji roman ove spisateljice o Presvetoj Bogorodici "Svih žalosnih radost" sudeći po broju ponovljenih tiraža naišao je na veliko zanimanje čitalačke publike, a za ovu knjigu LJiljana Habjanović-Đurović dobila je više književnih nagrada i priznanja na listi kojih je od juče još jedan orden Svetog Save. Poslednjih godinu dana dela naše popularne književnice prevode se u Rusiji, Ukrajini, Češkoj, Bugarskoj i Grčkoj...

Činjenica je da ste najčitaniji pisac na ovim prostorima. Šta za jednog srpskog pisca predstavlja taj beleg?

- Saznanje da sam već godinama najčitaniji pisac u Srbiji, Crnoj Gori, Republici Srpskoj i dijaspori, o čemu se uveravam ne samo kroz podatke biblioteke, knjižara i Internet knjižara, već i kroz pisma koja mi stižu iz svih krajeva sveta, mene beskrajno raduje I čini me zahvalnom. Zahvalnom Gospodu Bogu, koji mi je sve dao. Talenat, fizičko i mentalno zdravlje, koje mi omogućava da podnesem sve napore kako samog književnog rada, tako i onoga što ga prati, promocija, putovanja. Sina i muža koji veruju da je ovo što radim važno i stoga su uvek spremni da sve u našem životu podrede mom pisanju. I čitaoce koji vole moje knjige, a ta mi ljubav daje pravo da sebe nazivam piscem. Sve drugo, što je uglavnom plod zavisti, zlobe, vanknjiževnih nedopadanja, ili ličnih interesa raznih vrsta, malo je i beznačajno prema toj radosti i toj zahvalnosti.

Pravoslavlje je kao primarna komponenta već od samog početka usađeno u same temelje vašeg književnog stvaralaštva. Kako biste objasnili ulogu pravoslavlja u vašoj literaturi?
- Još negde od petnaeste godine počela sam sebi da postavljam pitanja koja muče sve misleće ljude otkad je sveta i veka: Ko smo? Odakle smo došli? Kuda idemo? To su pitanja na koja su odgovore ponudile literatura, filosofija i religija. I ja sam ih tražila tim redosledom. Našla sam ih u veri. A moja je vera, po porodičnoj tradiciji, po vaspitanju, po ličnom izboru, pravoslavna. Dok sam pisala roman "Petkana", sanjala sam Svetiteljku kao mladu devojku, koja se sprema da krene u Svetu zemlju i koja mi govori: "Ko smo? Deca reči, a sve su velike istine izrečene običnim rečima dotakle samu suštinu mog bića. One su srž moga života, a samim tim i mojih knjiga. Jer, pisac sve crpi iz sebe, iz svog misaonog i emotivnog sveta. Ali, usuđujem se da kažem da je hrišćanstvo postojalo u mojim knjigama (naravno sa izuzetkom "Javne ptice") i kada toga nisam bila svesna. Na to mi je prošle godine na promociji u Novom Kneževcu, ukazao moj tamošnji sveštenik, otac Branko Popov. Javio se da govori baš na tu temu. A svoje je teze potkrepio citatima iz mojih knjiga, koje je uredno prepisao i pročitao nam. Izgleda da sam ja već slutila odgovore i dok mi se činilo da ih samo tražim.

Vaš roman "Svih žalosnih radost" o Presvetoj Bogorodici je, sudeći po rasprodatom tiražu, osvojio srca čitalačke publike. Naišao je, takođe i na pozitivne kritike, ali i podršku i pozitivnu reakciju sveštenih lica iz SPC...
- Imala sam sreću, i, svakako, milost Božju, da već na prvom javnom predstavljanju romana "Svih žalosnih radost" govori doktor bogoslovije i prodekan Bogoslovskog fakulteta u Beogradu, Dragomir Sando. Citiraću samo deo njegove nadahnute besede: "Knjiga je prirodni nastavak "Petkane " i "Igre anđela". Kao što je Jovan preteča utirao put za dolazak Spasitelja, tako će nova knjiga LJiljane Habjanović-Đurović stilom, mudrošću i izvanrednim poznavanjem prilika u vreme zemaljskog života Bogorodice, biti nastavak tako čitanih prethodnih romana. Kako mnoge pojedinosti nisu zabeležene, a prepoznatljive su između stihova Novog zaveta, to lucidno prepoznaje autorka i iznosi nam na videlo. Ona kao da se saživela sa klimom, topografijom, načinom života i običajima, porodičnom atmosferom novog Izrailja, poput apostola Mateja, pripoveda nam tako snažno i nedvosmisleno...Spisateljka je potpuno doživela događaje iz života Bogorodice... Autor ove knjige je izuzetno hrabra žena. O Bogorodici, kakvim je načinom i pristupom pošla gospođa LJiljana, retko da bi se osmelio da piše i najhrabriji teolog. Ovo je prepevano Jevanđelje." Na Krstovdan, prošle godine, u konaku hrama Rođenja Presvete Bogorodice u Prilipcu primila sam nagradu "Pečat Kneza Lazara", koju dodeljuju Crkvena opština Prilipac i Likovna kolonija"Prilipac, za najbolju knjigu objavljenu između dva praznika male Gospojine. U obrazloženju je rečeno:"Roman "Svih žalosnih radost" je izuzetno delo, koje svojom veličinom nadrasta i ovo vreme i ovaj prostor".

Koliko su nagrade važne za jednog našeg pisca, koji živi i stvara u skučenom jezičkom prostoru? U kojoj meri takva nagrada određuje sudbinu jedne knjige ?
- Nagrade su važne jer skreću pažnju čitalačke publike na manje čitane pisce i knjige. Ali važne su i čitanim piscima. Svoje nagrade doživljavam kao priznanje čitaocima da su bili u pravu što su me podržavali svih ovih godina. Ako su laureati odabrani slučajno, ili po vanumetničkim kriterijumima, ako iza nagrađenog ne stoji vredno delo i stvaralačka biografija dostojna priznanja, onda je nagrada na štetu i darodavcu i dobitniku.

Kako uspevate da vodite izdavačku kuću "Globosino Aleksandrija" i da se bavite pisanjem?
- Pisanje je moje unutrašnje moranje. Uslov postojanja. Neraskidivi deo mog bića. Pisanje me ispunjava na najdublji i najpotpuniji način-kao molitva. Ali, ne može se pisati svakog dana, po čitav dan. Taj preostali deo vremena ja trošim na svoj paralelni život: posvećena porodici, radu i svojoj izdavačkoj kući. Bilo mi je teško dok sam pisala knjige i istovremeno radila kao službenica u banci, turizmu, novinama. Tada sam bila rastrzana između dva daleka sveta. Kao izdavač, ja ostajem u svetu književnosti i svetu koji volim. I u kome mi je lepo.

Na čemu trenutno radite i hoće li vaše sledeće delo korespondirati sa vašim prethodnim knjigama?
- Ne volim da govorim o onome šta planiram, već o onome šta sam uradila. Reći ću samo da se vraćam rukopisu koji sam započela u proleće dvehiljadite i radu koji sam prekinula kada je, u toku molitve u crkvi Svete Petke na Kalemegdanu, do mene doprla misao kao nalog da napišem roman o najvoljenijoj svetiteljki pravoslavlja. Naravno, tema i ove moje knjige biće ženska sudbina, a glavne ličnosti-žene. Ali, dok ne završim ovaj roman, želim da skrenem pažnju čitalaca na knjigu u čijem sam stvaranju učestvovala i sama. Reč je o knjizi "Teritorija čitanja", iz ugledne kolekcije"Odgovori", Miloša Jeftića. Gospodin Jeftić me svojim mudrim, inspirativnim i časnim pitanjima proveo kroz moj život. A zatim me naveo da promislim o mnogim važnim temama od opšteg značaja. Govorili smo o jeziku, o umetnosti, o nacionalnom i internacionalnom, o čoveku i Bogu, o prošlosti i budućnosti. Sve ono što bi moji čitaoci želeli da me pitaju, umesto njih je učinio Miloš Jeftić. Knjiga je ilustrovana sa sedamdeset pet ličnih fotografija, koje predstavljaju neku vrstu moje životne fotomonografije. Dakle, da ponovim još jednom, sve one koji vole moje knjige čeka "Teritorija čitanja".
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Ljiljana - Ljiljana Habjanović (Đurović) Empty Re: Ljiljana Habjanović (Đurović)

Ned Nov 01, 2009 3:15 am
Uvek na strani žena

O sasvim običnom životu, o snovima i božanskim porukama, o knjigama koje su već dugo najčitanije u zemlji Srbiji i istinskoj veri koja je vodi u svemu što čini

Srele smo se tog jutra, svega nekoliko sati posle njenog povratka sa koncerta "Bijelog dugmeta", gde je bila sa mužem Milovanom i sinom Aleksandrom i, kako kaže, zaista uživala, iako su neke njene omiljene pesme izostale. Vidan umor odagnala je kao lošu misao i novi dan pun radnih obaveza je počeo.

Ljiljana Habjanović-Đurović, najčitaniji i najtiražniji srpski pisac, nedavno je u sopstvenoj izdavačkoj kući "Globosino Aleksandrija" objavila svoj osmi roman "Svih žalosnih radost", koji govori o zemaljskom životu presvete Bogorodice. Time je njena odanost ženskim likovima dosegla svoj zenit.

- Tačno je da su glavne junakinje mojih romana žene, a glavna tema ženske sudbine, i ja za to imam nekoliko razloga. Prvo, zato što sam žena, žene su mi bliže i bolje ih poznajem. S druge strane, moja majka je imala jako nesrećnu sudbinu i ja sam bila svedok njene nesreće i zbog toga sam uvek na strani žena. Osećam potrebu da iskažem, s jedne strane, svu veličinu ženske prirode, a, s druge, svu tragiku njihovih sudbina. Žene su, uostalom, čvršća, jača i kreativnija polovina čovečanstva i teže im je nego muškarcima (da zadovolje i svoje ambicije i porodicu), pa su njihovi životi dramatičniji, uzbudljiviji i bolja podloga za literaturu - kaže Habjanovićka.

Tako je krenulo od prvog romana "Javna ptica" u kojem je opisala sudbinu devojke koju je poznavala. Onda je napisala tri romana svog ispovednog ciklusa "Ana Marija me nije volela", "Iva" i "Ženski rodoslov" u kojima su glavne junakinje bile žene iz njene porodice. Roman "Paunovo pero" je prelaz između tog ispovednog i onog što će doći kasnije i što autorka naziva duhovnim ciklusom. Taj roman je priča o sedam savremenih žena koje na njihovom putu prati pet mitskih ženskih likova. Reč je o boginjama različitih naroda i Presvetoj Bogorodici o kojoj je tada prvi put pisala. Onda je nastao roman "Petkana", pa "Igra anđela" u kojem kroz sudbinu kneginje Milice saznajemo "kako anđeli utiču na ljudske živote i mešaju se u našu svakodnevicu i snove" što je duhovna dimenzija tog romana.

- Logična stepenica je bila da posle toga dođe priča o Presvetoj Bogorodici, a već davno sam dala zavet da ću svojim životom i radom služiti širenju vere i meni je bitno da sile nebeske budu zadovoljne onim što radim. Svoj život i rad sam posvetila veri.

Znak je stigao

Saznajemo i da je u jednom trenutku imala dilemu da li je pravi čas da piše tu zahtevnu knjigu i predano se molila Bogorodici da joj uputi neki znak spolja. Onda je kroz nekoliko dana, na Veliku Gospojinu, dobila poruku na mobilnom od jedne čitateljke iz Smederevske Palanke (još je čuva): "Zašto ne napišete roman o Presvetoj Bogorodici?"

- Tog trenutka sam shvatila da sam dobila odgovor koji sam tražila i da smem da nastavim da pišem - kaže Habjanovićka.

Uostalom, to je veliki, važan i težak poduhvat. Sam prodekan Bogoslovskog fakulteta i doktor bogoslovije Dragomir Sando je rekao da bi se na pisanje romana, kao što je "Svih žalosnih radost", teško odlučili i učeni bogoslovi i da je autor romana vrlo hrabra žena.

Autorka kazuje kako je pišući ovi knjigu čitala ''Stari'' i ''Novi zavet'' kao i svetootačke knjige toliko puta dok nisu postale deo nje do mere da je mogao da se obavi taj alhemijski proces i iznedri se priča. Inače, ni u jednom trenutku ne dozvoljava sebi improvizaciju, ma o čemu pisala, jer je odgovornost pisca pregolema. A kad je reč o najnovijoj knjizi posebno:

- Mnogi nikad neće pročitati ''Novi zavet'' ali hoće "Svih žalosnih radost". Osim što sam u toj knjizi govorila o stvaranju nove vere želela sam da sve te novozavetne likove, čiji su životi i rad u osnovi naše vere i naše kulture, približim kao ljudska bića. I sam gospod Isus Hrist je bio čovek podoban ljudima u svemu, osim u grehu. A tek Presveta Bogorodica, apostoli, žene mironosice, svi su oni bili ljudska bića.

Kada je u pisanju stigla negde do polovine knjige, otišla je sa porodicom na put u Svetu zemlju, u organizaciji agencije Srpske pravoslavne crkve, i to smatra svojim najznačajnijim putovanjem koje nije bilo turističko već pokloničko:

- Obišli smo celu Svetu zemlju i sva ona mesta po kojima su se kretali Presveta Bogorodica i gospod Isus Hrist u toku svog zemaljskog života. Takođe smo bili, vezano za rad na ovoj knjizi, i u Efesu, u kući ukojoj su živeli presveta Bogorodica i Jovan Bogoslov u izgnanstvu posle raspeća, a bili smo i u Rusiji da vidimo i original čudotvorne ikone "Svih žalosnih radost" po kojoj je knjiga dobila naziv. Što se tiče tog putovanja, u Svetu zemlju to je potpuno neuporedivo sa bilo čim što sam doživela. Najuzbudljiviji trenutak za mene bio je na grobu Presvete Bogorodice. Išli smo i stradalnim putem i sve to me je ispunilo novom snagom i emocijama, a i fizički sam videla te prostore. Dodirnuo me je duh i dah tih svetih mesta i tih svetih ljudi.

Snovi i božanske poruke

Na naše zapažanje da u njenim knjigama san ima značajno mesto kaže da su oni u osnovi važni jer ih priznaje i crkva, a ljudi ponekad u snovima mogu dobiti poruku najvišeg nivoa. Naravno, nisu svi podjednako značajni, ali neke svoje snove se usudila da protumači da dolaze od božanskih sila. U vreme kad je pisala roman "Petkana", dva puta je sanjala svetiteljku. Jednom kao devojčicu sa naočarima što joj je dalo i odgovor na pitanje od čega je bolovala, budući da se zna kako je bila bolešljiva. U spisima nigde nema podatka kakve je prirode bila njena bolest, ali se zna da je uticala da se zainteresuje za veru. San je dao odgovor da je to bila bolest očiju. Kasnije, u literaturi je našla da se na mnogim izvorima svete Petke leči bolest očiju. Drugi put je sanjala kao mladu devojku koja odgovara na pitanje koje je oduvek mučilo i književnicu: ko smo, odakle i kuda idemo?

- Ona je bila tu, čula sam njen glas i ona mi je odgovorila na ta pitanja. Sanjala sam i situacije koje nemam u ličnom iskustvu a koje treba da se dese junacima mojih knjiga. Tako sam u snovima saznavala kakav je to osećaj i šta znači doživeti ovo ili ono i to mi je pomagalo da pišem. Imala sam i snove u kojima sam prosto videla budućnost i koji nemaju veze s pisanjem, ali su bili značajni za moj život kada je trebalo da donesem neke važne odluke. Imala sam tu sreću da sanjam. Mislim da nam se u stvari na taj način Bog obraća, jer kad bi nam se svetitelj pojavio u stvarnom životu, na javi, nijedan čovek, bez obzira što je vernik, ne bi mogao da podnese to sveto zračenje i prisustvo takvog jednog bića. U snu je to moguće i zato te božanske poruke dobijamo dok spavamo - kaže Habjanovićka.

Sasvim običan život

Nasuprot snovima i prebogatom unutrašnjem životu naše najčitanije književnice, prema njenim rečima, odvija je jedan sasvim običan život kakav vode sve zaposlene žene. Kad piše, radi po osam do deset sati dnevno. Počinje ujutru kad muž i sin izađu iz kuće i to traje sve do ručka. Onda popiju kafu i ona nastavlja s pisanjem do devet ili deset sati uveče, u zavisnosti gde se završava poglavlje knjige. Ako baš i ne piše popodne, onda čita literaturu. Subotom i nedeljom kuva i tada se često dešava da dok se nešto krčka ili peče u rerni sedi za stolom, čita literaturu i podvlači ono što je značajno.

Ona koja je sa sedam godina odlučila da piše knjige nikada, pa ni činjenicom da je postala supruga i majka, nije došla u dilemu da prestane da se bavi pisanjem. Bila je to stvar samo njene volje i energije i dobro je što su došla vremena kad žene ne moraju da biraju između porodice i profesije, i to je najvažnija stvar u životima žena. Inače, Habjanovićka je završila ekonomiju, kao i njen suprug, i neko vreme je radila u toj profesiji.

- Ja nemam roditelje, a nema ih ni moj muž Milovan. Dakle, nikakvu pomoć nismo imali i sami smo čuvali dete. Velika je stvar što je moj muž uvek bio na mojoj strani, što je recimo, dok sam radila u novinama (bila je novinar "Duge"), znao da dođe s posla i izvede Aleksandra na tri, četiri sata iz kuće u park ili da se negde igraju, kako bih ja za to vreme mogla da pišem. Drugo, uvek sam imala privilegiju da kažem "danas ćemo da ručamo paštetu jer nemam ništa drugo zato što sam pisala". To je velika podrška. Upravo kod tih svakodnevnih stvari. Kod nas se u kući ne gleda šta je čiji posao nego svi rade sve. Moj muž jedino ne kuva i ne pere sudove, ali sve drugo da. Radi onaj ko u tom trenutku ima vremena. Inače, nas dvoje smo potpuno delili brigu oko deteta.

Sin Aleksandar ima sedamnaest godina i njegovim je rođenjem, kaže, postala osetljivija i manje bezbrižna, a to je ono što se dešava svim majkama. I danas ne može da zaspi dok se ne uveri da je ugasio svetlo ili je zaspao pod upaljenom lampom i da li je skinuo slušalice pošto uveče voli da sluša muziku. Kao i svaka majka brine, želi da ga zaštiti, boluje ono što i njega boli i raduje se njegovim radostima.

- Rođenje mog sina me je promenilo u smislu što sam se od sebe same okrenula još nekome i podelila se još s nekim, ali tim deljenjem se nisam smanjila nego sam se povećala - kaže razneženo.

- Ponavljam, živim kao sve zaposlene žene. Ne idem na modne revije ni sve slične gradske zanimacije i stvarno ne pripadam tom društvu koje se seli sa jednog mesta u modi na drugo, iz večeri u veče, koje se pojavljuje da bi bilo slikano. Mi kao porodica volimo da odemo u pozorište, na neki koncert ili izložbu, i to radimo iz uživanja. Idemo kad ugrabimo vreme i osetimo potrebu za tim. Ne idemo na premijere i na otvaranja da bismo bili slikani i viđeni.

Srećna je što su žene izborile ravnopravnost na svim poljima u odnosu na svoje pretkinje. Danas dominiraju u književnosti i kod nas i u svetu, dakle osvojile su i to najelitnije zanimanje, a samo pre dva veka nisu smele ni da potpišu knjige svojim imenom. Ipak, mesto gde se još nisu izborile za stvarnu ravnopravnost je porodica.

- Tu još nosimo prtljage svojih baba zbog toga što je

našim muškarcima zgodno da tako bude. Neke statistike pokazuju da u toku dana prosečna žena provede četiri i po sata u kućnim poslovima, odnosno u poslovima za porodicu, a prosečan muškarac samo petnaest minuta. Dok se tih pet sati ne podeli na dva i po nema ravnopravnosti. Ženama je potrebno da ih oni sa kojima žive (muževi, deca ili roditelji), vole ne onako kako je to njima zgodno jer je takva ljubav sebična, nego onako kako je to svakoj ženi potrebno - kaže Ljiljana Habjanović.

Nakaradna podela

Hrabro se upustila u književnu konkurenciju i svakako da je nervira podela na muško i žensko pismo, a tu veliku "podmetačinu" ženama nametnuo je u teoriji još Rolan Bart, čime se ono što pišu žene smestilo u nekakvu podvrstu. Uostalom, odrednica muško pismo ne može se naći nigde i nikada. Primajući nagradu Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu (jedina ih je dobila četiri), rekla je da u ovoj zemlji za to ne postoji ni reč u srpskom jeziku. Dakle, žena - pisac bestselera. Onda je njen tada jedanaestogodišnji sin Aleksandar predložio: "Ako su oni pisci, ti si piskinja".

Osim one četvorostruke za najčitanije knjige tri puta je imala po dve knjige među deset najčitanijih u bibliotekama Srbije, a knjige su joj prevedene i objavljene i u Češkoj, Italiji, Grčkoj, Francuskoj, Makedoniji, Hrvatskoj. U svojoj izdavačkoj kući od 2003, kada ju je osnovala, objavila je najpre "Igru anđela", ali i ponovila izdanja ostalih romana.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Ljiljana - Ljiljana Habjanović (Đurović) Empty Re: Ljiljana Habjanović (Đurović)

Ned Nov 01, 2009 3:18 am
DELA LJILJANE HABJANOVIĆ ĐUROVIĆ


*JAVNA PTICA*

JAVNA PTICA je prvi verodostojni erotski roman ispisan ženskom rukom u istoriji naše književnosti.
Istovremeno to je priča o usamljenosti mlade devojke, o njenoj neprestanoj i nikada dostignutoj žudnji za pravom bliskošću i saglasjem duša. To je vapaj za istinskom komunikacijom. Za razmenom misli i osećanja, a ne samo pukih reči. Za slobodom umesto pokoravanja. Za višim smislom života u svetu besmislenih i nametnutih klišea i praznine.
To je knjiga o odnosu dece i roditelja. O istinama koje ljudi shvate dok su deca, a zaborave kada postanu roditelji. A baš tada su im najpotrebnije.
JAVNA PTICA je i glas ženske pobune. Zahtev za pravednijim vrednovanjem polova i poštenijim odnosom među njima.
Erotske scene u ovoj uzbudljivoj sagi o odrastanju, zrenju i gubljenju iluzija, samo su mera dubine ponora strašne usamljenosti glavne junakinje. Jer usamljenost onih koji fizički nisu sami najgorča je, najteža i najporaznija.
JAVNA PTICA je roman koji mora da pročita svaka devojka kada stupi na prvu veliku životnu raskrsnicu. To je knjiga iz koje se uči zašto je jedini pravi let - let sopstvenim krilima.


*ANA MARIJA ME NIJE VOLELA*

"Ana Marija me nije volela" je iskrena, potresna i istinita priča devojčice Ive koja raste rastrzana između dve porodice - očeve i majčine. Između dva grada - Zagreba i Kruševca. Između dva sveta - hrvatskog i srpskog. Između dve vere - katoličke i pravoslavne.
Iva se odlučila na ovu gorku samoispovest da izbaci otrov iz sebe, kako bi mogla da preživi. Mora joj se verovati, čak i kada govori o najstrašnijem i neverovatnom. Jer deca pamte istinito. Deca najbolje osećaju nepravdu.
"Ana Marija me nije volela" je priča o (ne) ljubavi bratstva i jedinstva. O strahu i nadi jugoslovenstva. O ponorima neljudskosti i nerazuma u koje čoveka baca mržnja prema onima koji su drugačiji. O zloupotrebi Boga i čovekove potrebe da veruje, za činjenje svega što je u suprotnosti sa svakom od deset Božijih zapovesti.
To je i roman i opomena. Istovremeno knjiga dokaza da nas samo ljubav može spasiti.


*IVA*

IVA je ljubavni i ezoterijski roman, ali i pokušaj traganja za suštinom ljudskog bića i postojanja. Priča složena iz dva nivoa i ispričana kroz dva života.
Iva je dubrovačka plemkinja, a Bogdan vitez na dvoru kneza Lazara. Sreli su se i zavoleli najpre u snovima, pa u stvarnosti srednjevekovnog Dubrovnika. Rastali su se kada je Bogdan odlučio da izda voljenu devojku da ne bi izdao veru i otadžbinu.
Njihove ranjene duše tražile su se kroz šest vekova. Našli su se ponovo kao Iva i Dane. Opet u Dubrovniku i u Kruševcu. Ali u tom času oboje već zapleteni u neke druge i drugačije ljubavi. Ipak, prepoznali su se i okončali svoju priču. Vratili sve dugove sebi i drugima.
Šta je ljubav? Okrutno nadmetanje? Strast i strah pred porazom? Nežnost? Ili potpuno razumevanje?
Da li otkrivanje segmenata naših prošlih života nudi odgovor na pitanje ko smo i šta tražimo na zemlji? Da li može objasniti suštinu postojanja svakog od nas?
Da li se duše sele iz tela u telo? Da li je grob, kako je govorio veliki Viktor Igo, samo nebeski garderober?
Odgovore na ova pitanja traže junaci romana IVA.
I ne samo oni.


*ŽENSKI RODOSLOV*

ŽENSKI RODOSLOV je uzbudljiva porodična saga, krvava antologija ženskih bolova, rečnik večite ženske sudbine. Neverovatne sudbine glavnih junakinja liče na bajku: kroz dvesta godina samoće rađale su kao zečice i živele kao vučice.
Tražile su i nalazile, volele i gubile. Bile su sirotice i gazdarice, sluškinje i dame, skojevke i čeda samoupravnog socijalizma u kostimima hipi devojčica. Moćne i nemoćne, odane i lazljivice, kupale su se u šampanjcu i kuvale čorbu od suza.
ŽENSKI RODOSLOV je sočna i žestoka proza nad kojom ćete se zamisliti, koja će dotaći skrivene ćoškove vaše duše; proza u kojoj će svaki muškarac pronaći ženu o kojoj sanja i svaka žena bar deo sebe.


*PAUNOVO PERO*

PAUNOVO PERO je uzbudljiva saga o generaciji koja je pevala "Daj nam sunca!" i verovala da je realno zahtevati nemoguće.
Želele su da svoj život uzmu u svoje ruke i da postanu gospodarice sopstvenih života i vlasnice sopstvenih duša, ma šta to značilo. I nikako nisu pristajale da ponove sudbinu svojih majki.
Sedamdesetih su rekle "Sloboda!". Osamdesetih su naporno radile da bi dokazale da mogu sve. Primile su dvostruki teret dvostrukih života, kako bi zadržale dom, a osvojile svet. Devedesetih su se suočile sa svojim izborima, ali i sa svojim kćerima i, poražene saznanjem da je još jedna generacija izneverila svoju mladost, pokušale da se sete kakve su nekada bile.
PAUNOVO PERO je potresna knjiga o svim ženskim traženjima, od prve Adamove žene Lilit, koja se pobunila protiv muške tiranije u Rajskoj bašti, do Ive, koja na ulasku u XXI vek shvata da nas samo ljubav može spasiti.
PAUNOVO PERO je knjiga dokaza da je ženska čežnja nepromenljiva. Da je ženska muka uvek ista. Da od postanka sveta i boginje i smrtnice žive istu, žensku sudbinu.


*PETKANA*

PETKANA je roman o najpoštovanijoj i najdražoj Svetiteljki pravoslavlja, Prepodobnoj Majci Paraskevi. O Njenoj ljubavi prema Gospodu i putu do Njega.
O svim mukama Njenih traganja. O borbama koje je vodila sa Gospodarem ljudskih slabosti. I sa sobom samom. U raskošnom svetu srednjovekovnog Carigrada, i u pustinji s one strane Jordana.
PETKANA je roman o veri. O traganjima za Bogom, od kada je u zemlju judejsku stigao Onaj koji je došao da nas nauči ljubavi i praštanju, pa do današnjih dana.
PETKANA je, istovremeno, i uzbudljiva i potresna priča o savremenoj ženi, rođenoj u drugoj polovini dvadesetog veka, koju su učili da je priča o Bogu laž, ali koja je osećala drugačije. Svetiteljka joj se javila u snu, i ona je spoznala i zavolela taman na vreme da uz Njenu pomoć razume i preživi svoju najveću nesreću.


*IGRA ANĐELA*

IGRA ANĐELA JE ROMAN KAKAV DO SADA NIJE NAPISAN!
IGRA ANĐELA je priča o kneginji Milici. Jedinoj ženi koja je vladala Srbijom u deset vekova njene istorije.
IGRA ANĐELA je svedočanstvo o borbi žene da opstane uprkos svemu. Da sačuva svojoj deci očevinu. I njih same. Da veliki poraz pretvori u pobedu. IGRA ANĐELA je knjiga dokaza o trijumfu života nad smrću. Opstajanja nad propadanjem. O mudrosti i snazi u vreme slabosti i sunovrata.
A nad Milicom je, kao i nad svakim čovekom, bdeo njen Anđeo Čuvar. I Serafimi: Mihailo. Gavrilo. Rafailo. Salatilo. Egudilo. Urilo. Varahilo. Sada nam otkrivaju uzbudljivu i potresnu sagu njenog života. Istinu, a nalik na bajku.
Kako anđeli, kao Božiji poslušnici, utiču na naše živote? Kako nam se javljaju u svakodnevici i snovima? Šta je slobodna volja? Da li je uopšte ima? Šta nam je u životu dato unapred, šta određeno? Šta, kada i kako možemo da biramo? I gde su granice naših izbora?
Da li čovek bira? Ili se pokorava? Da li je ono što mu na izbor liči u stvari samo IGRA ANĐELA?


*SVIH ŽALOSNIH RADOST*

Prvi put posle dve hiljade godina! Roman o zemaljskom životu Presvete Bogorodice. Ovu potresnu i uzbudljivu povest o najvažnijem događaju od postanka sveta pričaju nam dvoje Isusu najbližih. Sama Presveta Bogorodica. I Jovan Bogoslov i jevanđelista.
Onaj ljubljeni učenik Hristov kome i Gospod sa krsta poverio najmilije što ostavlja na zemlji - Svoju Majku. Kako je izgledala njena svakodnevica? Čemu se radovala i šta je bolelo? Čemu se nadala i šta je plašilo? Kako je živela sa znanjem da je njeno dete Sin Božji, obećan ljudima pre svih vekova? Kako je opstajala svesna da će njeno dete jednoga dana postradati? Da će biti žrtvovano za spas ljudi? Kakvi su bili apostoli, a kakve žene mironosice? Kako se rađala nova vera? Kako se menjala slika Starog sveta? Kako je Reč Sina Božjeg i Sina Marijipog pala na duše ljudi kao kiša na žednu zemlju?
Odgovore na ova pitanja nudi roman SVIH ŽALOSNIH RADOST. O Mariji, kćeri Aninoj i Joakimovoj. O Mariji, Materi Isusovoj. O Mariji, sluškinji Gospodnjoj. O Onoj čija je utroba bila obitavalište, a naručje presto Boga živoga. O Onoj čije ime znači Velika, Uzvišena, i koja je Svojim životom nadvisila nalog Svoga imena. O Majci sviju nas.


*ZAPIS DUŠE*

Roman o poslednjoj srpskoj despotici i svetiteljki. O vlastelinki koju je narod nazvao majkom. Roman o putu duše po ishodu iz tela. O životu posle smrti.
"Zapis duše" je dramatična ispovest jedne izuzetne žene. Časne i mudre. Živela je u drugoj polovini petnaestog veka. U pet evropskih država u osam gradova. Živela je u tuđoj milosti, ali u duhovnom gospodstvu. Znala je da nije važan teret, već snaga onoga ko teret nosi. A njena snaga poticala je iz ljubavi i vere. Iz dobrote. Bila je žena i majka srpskih despota i svetitelja. U pesmi i srcu naroda ostala je zapamćena kao Mati Angelina.
"Zapis duše" je priča o njemon zemaljskom životu. O grehu i pokajanju. O borbi protiv kneza ovog sveta i njegovih slugu, koja se nastavlja posle smrti.
Ali, "Zapis duše" je i svedočenje o putovanju koje neizbežno predstoji svakome od nas. O iskušenjima duše u prvih četrdeset dana pošto se preseli iz čulnog i telesnog sveta u duhovni.


Ljiljana Habjanovic Djurovic je zavrsila pisanje svog novog romana, u toku je dizajn korica i priprema za stampu. Roman ce kao sto je i planirano izaci za oktobarski sajam knjiga u Beogradu 2009. godine. Ime romana je "Voda Iz Kamena".

14.09.2009
Sponsored content

Ljiljana - Ljiljana Habjanović (Đurović) Empty Re: Ljiljana Habjanović (Đurović)

Nazad na vrh
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu