Beogradska ka5anija
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Ići dole
bezobradjanka
bezobradjanka
Ženski
Ribe Peto
Datum rođenja : 11.03.1969
Godina : 55
Lokacija : bg
Raspoloženje : uvek
Datum upisa : 26.07.2010

Mitska bića Empty Mitska bića

Sre Avg 18, 2010 8:18 pm
Demoni
Mitska bića Demoni3


U religiji, narodnim predanjima i mitologiji, demon je natprirodno biće, ponekad Božija tvorevina koje je uopšteno opisano kao zloduh (mada van monoteističkih vera ne mora biti zao). Veruje se da se demon može prizvati i kontrolisati, što se uglavnom postiže magijskim ritualima. Takođe se često pominje da demon „opseda“ nekoga ili da je ušao u njegovo telo, pod čime se podrazumeva da je za postupke te osobe odgovoran demon ili više njih, a ne sama osoba.
Mitska bića Demon1npMitska bića Demon4s





U staroj Grčkoj reč demon (stgrč. δαίμων - duh, više biće) nije imala negativnu konotaciju: Platon, na primer, u Gozbi kao demona označava čak i Erosa (ili Erota), starogrčko božanstvo vezano za ljubav i žudnju. Sa druge strane, u monoteizmu demoni su uvek zlih namera i kušaju ili opsedaju čoveka. Ekvivalenti dobrih starogrčkih demona mogli bi se možda donekle pronaći među hrišćanskim anđelima, jer su bića stvorena od Boga. Najpoznatije pominjanje demona u hrišćanstvu verovatno je u Novom Zavetu, kada Hrist isteruje demone iz posednutog čoveka poslavši ih u krdo svinja mesto u ništavilo, time oslobađajući čoveka, i pokazujući samilost čak i prema demonima.

U današnje doba se verovanje u demone često smatra sujeverjem, mada postoje mnoge religije koje propagiraju veru u njihovo postojanje, kao i ona verovanja koja ih shvataju kao metafore ili simbole, a ne stvarna bića. Verovanje u demonske sile danas je najizraženije u neopaganizmu.

Hrišćanstvo propoveda da demoni postoje i da imaju određenu moć, ali da samo od volje čoveka zavisi da li će ga demon nadvladati ili ne. Verujući, čovek ima veću vlast od demona, jer kao zaštitnika ima Boga, Njegove svetitelje i anđele. Onaj čovek koji napusti Boga i odbacio zaštitu anđela čuvara, uvek dobije jednog ili više demona pratioca.
Vikipedija


Poslednji put izmenio bezobradjanka dana Sre Avg 18, 2010 8:43 pm, izmenio ukupno 3 puta
bezobradjanka
bezobradjanka
Ženski
Ribe Peto
Datum rođenja : 11.03.1969
Godina : 55
Lokacija : bg
Raspoloženje : uvek
Datum upisa : 26.07.2010

Mitska bića Empty Re: Mitska bića

Sre Avg 18, 2010 8:30 pm
23. nedjelja po Duhovima (Luka 8, 26-39)
Demoni i nasa duhovna krhkost

U danasnjem Jevandjelju culi smo pricu o covjeku obuzetom mnogim demonima. Tako bolestan, nije se ni oblacio, nag je jurio putevima i svako, ko bi se sreo sa njime, plasio bi se. Vec dugo vremena on je ziveo po grobljima, napustenim mjestima i jarugama. Proglasen za ludog i opasnog, nije bio pozeljan medju stanovnicima gadarinskog naselja. LJudi su pokusavali da ga obuzdaju, ali on je lance i sveze u koje su ga vezali kidao, i ponovo se njihovoj kontroli otimao. Demoni kojima je bio zaposjednut, svim svojim silama su se trudili da od svoje zrtve odbiju svakog onog ko bi pokusao da mu se priblizi, pogotovo one koji su prilazili u namjeri da mu pomognu. Odvojen i protjeran, ovaj bjesomucnik, prvi ugleda Hrista koji se zaputio od jezera prema selu. Covjek pade pred Gospoda, a demoni, kojih je prepun bio, zavapise iz cega: "Sta je tebi do mene, Isuse, Sine Boga Svevisnjega? Molim te ne muci me!" (Luk. 8, 28). Na Isusovo pitanje, kako se zove, demon odgovori: "Legeon", jer ih bjese mnogo. Legeon, doslovno prevedeno znaci sest hiljada, to je naziv za vojnu formaciju koja toliko vojnika broji. Svjesni pred kime se nalaze i da ce svog zarobljenika morati napustiti, demoni su molili Gospoda i preklinjali da ih ne salje u ponor, nego makar da im dozvoli da udju u krdo svinja, koje je nedaleko odatle paslo. Hristos tako i ucini, a cijelo krdo bjesomucno pojuri i, skocivsi sa obale u more, utopi se. Covjek ostade sjedeci kod nogu Isusovih, i ljudi iz sela cuvsi od cobana za ovaj dogadjaj, pocese se okupljati. Kako bi koji od njih pristizao i ugledao covjeka, sada normalnog i pametnog, obuzimao ga je strah. Grupa Gadarinaca stajala je u zabuni, uplaseni, jedni zbog sile koju je Hristos posjedovao, drugi su mozda bili u srodstvu sa izlijecenim covjekom, sada ga je trebalo primiti nazad, i vratiti mu njegov dio imanja i u normalne ga uvrstiti. Treci su iz svega ovoga vidjeli samo materijalnu stetu, a to su vlasnici nastradalih svinja. Neko je konacno smogao hrabrosti i prvi prozborio a zatim su svi u glas molili Gospoda , da ih ostavi i ode od njih. Hristos se okrenuo i posao nazad u Galileju. Covjek iz koga izidjose djavoli molio ga je da krene sa njime, no Isus mu rece: "Vrati se domu svome i kazuj sta ti ucini Bog. I on otide propovijedajuci po svemu gradu sta mu ucini Isus" (Luk. 8, 39).

Ja bih da progovorimo danas o bolesti, onoj dusevnoj, mentalnoj, psihickoj ili kako hocete. Odmah da istaknemo: ljudi koje djavo muci i proganja nisu iscezli, to nije lekcija iz istorije niti je nesto cega sada na kraju ovog popularnog i naprednog dvadesetog vijeka nema. Vi cete vidjeti psihijatrijska odjeljenja kao i cijele bolnice, ovoj vrsti lijecenja namijenjene. Zadjete li u tamosnje odaje srescete ljude, zene i djecu, bolesnike koji se danas nazivaju dusevnim bolesnicima. Stavise, tako ih zovu i oni koji ne vjeruju da dusa uopste postoji. Neki od tih jadnika su pod neprestanim dejstvom jakih droga koje ih umaraju i za postelju vezu, dok su drugi za postelju privezani debelim kaisima i kopcama. Kao da su sve te ustanove i dusevne bolnice male, veliki broj "sumasedsih" jos uvijek se na slobodi nalazi, ti zive i rade na izgled normalno, cesto su opste poznate licnosti, zvijezde, kako ih ovdje nazivaju; glumci, politicari od uticaja, razni aktivisti, pjevaci, biznismeni. Ljudi kojima je djavo uveliko ovladao, ali jos se niko nije nasao ni usudio da im dijagnozu uspostavi i saopsti. Takvi su najopasniji, jer za primjer i ugled nama i nasoj djeci treba da posluze.

Problem cesto lezi u cinjenici da ljudi ne vjeruju u postojanje djavola. Djavo i hoce da nas na takva razmisljanja navede. On je onda postigao svoj cilj i sa ignorantnim covjekom bez posebnog truda moze da upravlja. Budemo li ovako razmisljali i vjerovali, desavace nam se da demonizujemo same ljude. Srescemo nekoga od nasih prijatelja koji je do juce bio veseo i zadovoljan, sada odjednom misli da su mu sve ladje potonule i da mu nista za rukom ne polazi. U takvom stanju covjek ce da se demoralise i ko zna koju glupost da napravi. Ako mu pridjemo i kazemo da je depresivan, mi smo ga demonizirali. Mnogo je ispravnije reci mu: prijatelju, vidim da je depresija pokusala da ovlada tobom. Ne daj se, otjeraj to zlo od sebe. I tako redom; razne apatije, anareksija ili bolimija kod mladih zena, srebroljublje i skrticluk, nezajazljivost, sklonost ka nasilju, rasizmu, prostituciji, zavisnost od droga. Sve su to duhovna oboljenja, i nikakav fizicki poremecaj nije uzrok ovakvih stanja. Zovemo ih dusevnim stanjima, jer se na dusi ogledaju. Da bi neka sila mogla na dusu uticati, ona mora biti duhovne prirode. Kada se radi o pozitivnom uticaju, on je dosao od Svetog Duha, negativan i stetan samo od djavola moze doci. U ovakvim slucajevima najvaznije je imenovati demona i pruziti covjeku duhovnu i moralnu podrsku, kako bi uspio iz zamke necastivoga da se izbavi i ponovo sobom da zavlada. Sveti oci uvidjevsi ovo molili su se Bogu da im sacuva duh od uticaja mracnih sila pakla i na njihove prevare da ne nasjedaju. U toku Casnog posta uz metanije izgovaramo molitve sv. Jefrema Sirina: "Gospode i vladaru zivota moga, duh ljenosti, mrzovolje, vlastoljublja i praznoslovlja ne daj mi. Duh cjelomudrenosti, smirenoumlja, trpljenja i ljubavi, daruj mi slugi tvome".

Ako se ovako, kao hriscani, ljudi svjesni svoje duhovne krhkosti budemo molili i Bogu obracali, necemo nikada doci u priliku da nam po dusi nevjernici i bezdusnici kopaju i prevrcu.

Protonamesnik Ljubomir Rajic,
cetvrti paroh torontski

bezobradjanka
bezobradjanka
Ženski
Ribe Peto
Datum rođenja : 11.03.1969
Godina : 55
Lokacija : bg
Raspoloženje : uvek
Datum upisa : 26.07.2010

Mitska bića Empty Re: Mitska bića

Sre Avg 18, 2010 8:51 pm
Dunavski vodeni duh

Dunavski vodeni duh je natprirodno vodeno biće u srpskoj narodnoj mitologiji. Zamišlja se kao patuljak sa bradom do pojasa i dugačkim nosom. Ima noge nalik na kozje, na glavi roščić i kozje uši, a nosi kupastu kapu ili crveni fes. Zao je i opasan za ljude.

Verovalo se da u Dunavu ima 99 ovakvih duhova, a da je stoti njegov starešina. On nosi bubanj i bič u ruci. Bubnjem poziva ostale duhove, a bičem kažnjava potčinjene i hvata i davi ljude.

Svoje žrtve vodeni duhovi pozivaju po imenu i naređuju im da dođu na Dunav. Kleštima, lancima ili bičem, koji im obavijaju oko nogu ili vrata, odvlače ih na rečno dno. Da bi se utopljenik našao, u narodu je postojao običaj da se spremi neslana pogača, pa se u nju zabode višestruka sveća i na sveću metne metalni novčić. Zatim bi naga žena raspletla kosu, zagazila u vodu između ponoći i ranog jutra, pa pustila pogaču sa zapaljenom svećom niz vodu i molila nečastivog da pusti utopljenika.

U prošlosti je bilo žena koje su vadile duhove iz Dunava tako što bi ušle u vodu gole i raspletene kose, samo su genitalije čuvale nekim sudićem da ne bi začele sa duhovima, pri tom su bajale i izgovarale basme (čarobne reči). Međutim, verovalo se da su se neke žene podavale duhovima i tako sticale neograničenu moć nad njima ali i izgubile dušu. Takve žene mogle su da pomognu muževima da imaju uspeha u ribolovu.

Ribari su se čuvali da ne padnu u ruke nečastivima. Noću nisu spavali kraj svog alata, da ih duhovi ne nađu. Zato se i govorilo: "Ni đavo ne zna gde alas spava".
bezobradjanka
bezobradjanka
Ženski
Ribe Peto
Datum rođenja : 11.03.1969
Godina : 55
Lokacija : bg
Raspoloženje : uvek
Datum upisa : 26.07.2010

Mitska bića Empty Re: Mitska bića

Sre Avg 18, 2010 9:25 pm
Vile

U južnoslovenskoj mitologiji ženska natprirodna bića, naklonjena ljudima. Zamišljane su kao izuzetno lepe devojke zlatnih kosa i sa krilima, odevene u duge, prozračne haljine i naoružane strelama. One žive daleko od ljudi, po planinama (planinkinje, zagorkinje), pokraj voda (vodarkinje, brodarkinje) ili u oblacima (oblakinje). Verovalo se da se rađaju iz rose, nekog cveća, kad pada kiša i greje sunce i kad se na nebu pojavljuje duga. Svoje dvorce, izuzetne lepote i raskoši, grade na oblacima.
Mitska bića VilanaobaliMitska bića Vilauumi
Mogu se preobražavati u različite životinje, prvenstveno u labuda, sokola, konja ili vuka. Često jašu na konju ili jelenu, odlaze u lov, a još češće igraju u kolu. Zaljubljuju se u junake, koje pomažu i savetima i delima, a katkad su njihove posestrime (npr. Marko Kraljević i vila Raviojla). Naklonjene su i devojkama, koje od njih mnogu izmoliti lepotu ili zaštitu. Vile osobito vešto vidaju rane zadobijene u bojevima, i to različitim biljem. Raspolažu i sposobnošću proricanja.
Mitska bića VilaizverMitska bića VilaikonjaniciMitska bića Vileukolu



Vile teško praštaju uvrede i svojim strelama ili pogledom usmrćuju one koji ih povrede. Potčinjavaju se samo onima kojima pođe za rukom da im otmu odeću, a ako im neko oduzme krila, preobražavaju se u obične žene.

Mogu imati kozje, konjske ili magareće noge.

Vrlo često pominju se u deseteračkim narodnim pesmama ili u narodnim pričama. Po narodnim predanjima i verovanjima imaju duge raspletene kose i okupljaju se na izvorima reka i jezerima, gde gole igraju kolo u vodi.

U toponomistici Srbije i Crne Gore ima dosta mesta s imenom vila, npr. Vilin izvor na planini Komu, Viline vode u Beogradu...

Njima se slične rusalke, u stvari utopljenice ili nekrštena deca, preobražena u devojke sa dugom raspuštenom zelenom kosom, mada se u pojedinim krajevima veruje da su i vile duše nesretno umrlih devojaka. Dok su kod severnih Rusa ružne i nage, spremne da odvuku pod vodu svakog ko im se približi, rusalke koje nastanjuju Dnjepar i Dunav imaju zanosan izgled i svojom pesmom začaravaju prolaznike. Posebno su opasne u nedelji rusalki (nedelja koja sledi posle Trojica), jer one tada izlaze iz vode, jure po poljima, penju se na drveće i igraju na proplancima.
Vile su mitska bića s tim što su one prava fizička i duhovna opreka morama, vješticama i vukodlacima. Ljudi su vile opisivali na razne načine, (mnogi su navodno imali susrete s njima) ali su uvijek, u svim pričama, opisi njihova fizičkoga i duhovnog izgleda, bili identični i slagali se u nekoliko detalja.
Prvenstveno se ističe njihova izuzetna ljepota i milozvučan glas, te su vile ove svoje vrline vješto koristile za sebe. Uvijek su ostajale mlade (vile nisu mogle ostarjeti), visoke, vitke, bujne raspuštane crne ili kose boje zlata. Još je i danas poznat termin; "lipa ki nagorkinja vila". Čak se vjerovalo da su vile ženska djeca Adama i Eve, koje su oni skrivali od Boga, te im Bog nije udijelio svoj blagoslov i milosrđe, ali se ipak sažalio nad njima i udijelio im neke vrednote (ljepotu), ali ih i obilježio (kosa koja zaudara, konjska kopita ili kozji papci) tako da se razlikuju od normalnog svijeta.
Živjele su u brdima, pećinama, polama, uz jezera, izvore voda, u blizini kakvih jama itd. Po obitavalištu su se i razlikovale na –gorske, planinske i izvorske vile. Ljudi su ih susretali na raznim mjestima i u raznim prilikama. Najčešće su se ti susreti događali u ranu zoru ili u sumrak, pored kakvog izvora vode, česme ili jezera –a vile su se pri tim susretima obično umivale ili češljale svoju dugu kosu.
Vile ne jedu bilo kakvu hranu, nego se hrane zdravim i plemenitim proizvodima kao što su med, mlijeko, mlado maslo, janjetina itd. Ne piju vodu iz običnih, ljudskih izvora ili bunara, nego iz svojih, posebnih, vilinskih, nepresušnih izvora. Vjerovalo se, naime -ako se tko napije vode iz takvoga vilinskog izvora da će mu se fizička snaga povratiti i udvostručiti, te nikada neće ostarjeti, tj. ostat će vječno mlad.
Pored svoje izuzetne ljepote, vile su posjedovale i neka manje lijepa obilježja. Jedno od njih je, svakako to, što su umjesto ljudskih stopala imale konjska kopita ili kozje papke. Njihova predivna bujna kosa zaudarala je po ustajaloj i užešćenoj svinjskoj masti. Vile su u svakoj prilici nastojale sakriti, od običnih smrtnika, ove svoje ružne mane.

Bile su veoma lukave, pa su često svojim milozvučnim glasom nastojale privući pažnju, naročito mladića i djevojaka, te nastojale s mladićima imati porod, jer vila muškoga roda gotovo uopće nema, ili ih je veoma malo.
Vile su znale sa sobom odnijeti osobe koje bi se zatekle u blizini ili na mjestu na kojemu su one plesale svoje vilinsko kolo, na proplancima, livadama ili uz izvore vode. Ako im se osoba svidjela, poigravale su se i zabavljale s njom, a ako im se nije svidjela, ili ih na neki način uvrijedila, onda bi dotičnu osobu nosile po brdima i njome udarale o stijene sve do ozljeđivanja i iznemoglosti. Takve bi osobe kasnije ljudi našli potpuno izmrcvarene, na mjestu na kojemu su i nestale.
Jedna od omiljenih vilinskih zabava su noćne igre s konjima. Vjerovalo se da vile izvode noću konje iz pojata, okupljaju se na kakvom guvnu i jure kroz noć sve dok konji ne bi lipsali. Potom bi ih vraćale natrag u pojate. Dok bi se igrale i zabavljale, vile su konjsku grivu plele u pletenice, te se vjerovalo da se takve pletenice ne smiju rasplesti, jer bi se u protivnom taj konj razbolio i uginuo. Jedna od zaštita konja u pojatama od vilinskog bijesa je i pribijanje konjskih ploča na ulazna vrata.

Kako da prepoznamo vilin poziv na druzenje? Jedan od nacina jeste da obratimo paznju na zivotinje. U stvari, vile se njima sluze da bi dozvale ljude...
Prolece je pravo vreme kad obican svet pocinje da pominje neobicna bica kakve su vile. U stvari, u prolece i leto pominju se uglavnom vilinska kola. Budjenje prirode kao da nadahnjuje na pomisao kako ukrasavanje prirode nije tako jednostavan posao koji bi mogao da se objasni samo na naucni nacin. Vile su kao neki jedinstveni „ukras” prolecnog kicenja prirode.

Lepe i vecno mlade

Medjutim, da li u gradu vise iko razmislja o vilama? Gradjani mozda polako i zaboravljaju na prirodu: pred ocima su im arhitektonski i gradjevinski poslovi, radovi na putu, saobracajna guzva... Umesto cuda prirode, primecuju da su „presvuceni” izlozi prodavnica. Pojavila se nova, prolecna odeca. I to je sve... Postaje vec pomalo dosadno.

Zato nije na odmet da se jos jednom na brzinu preslisamo: kako izgledaju vile, gde zive, kakve su im kuce i slicno. Dakle, sta vidi vila kad se pogleda u ogledalu? Najcesce vidi ljupko lice devojcice ili devojke. Ali, u izvesnim, iako retkim slucajevima, moze da vidi i oronulu, naboranu staricu podbulih ociju i retke kose, raspolucenog jezika kao u zmije. To je ipak retko. Ono sto ce vila odmah primetiti jesu belicasta, providna krila po kojima je i vilin konjic dobio ime.

Uz to, ipak treba imati u vidu da je jedna od osnovnih osobenosti vila da mogu da promene izgled, velicinu i da se prikazu ljudima u oblicima koji lice na ziva bica, ali ne nuzno (i samo) na ljudska bica, vec i na biljke: drvece ili cvece. Doduse, stari Kelti vilama su smatrali svetlucave zvezde na nebeskom svodu, tako da su mogucnosti njihovog pojavljivanja zaista mnogobrojne.

Uopsteno govoreci, vile su lepe i vecno mlade. Ne kaze se bez razloga „lepa kao vila”. Osobenost vila jeste i da poput svitaca svetle u mraku. Cesto imaju kosu do zemlje i nose bozanstveni nakit: od cveca ili, pak, dragog kamenja. Njihove haljine sasivene su od laganih tkanina, najmeksih svila. I haljine im sezu do zemlje buduci da neke od vila imaju jedan telesni nedostatak: umesto vitkih stopala imaju - kopita! Za razliku od vila koje vole da se kindjure, postoje i skromne sumske vile. One nose iskljucivo bele tunike ili haljetke od upletenog lisca. Neke se, pak, vrzmaju po sumama pokrivene samo sopstvenom kosom.

Oni koji tvrde da su zabasali u vilinski svet kazu da su vilinski dvorci carobni: beskrajni niz prostorija pregradjenih zavesama od svile, namestaj izradjen ocigledno nekakvom carobnom rukom... Spolja gledano, ne bi se reklo da je moguca ikakva raskos. vile, naime, cesto nastanjuju napustene kolibe, a jos cesce traze dom u utrobi zemlje, u stenama, raznoraznim pukotinama ili u stablima. Da bi neko usao u vilinsku kucu, treba da uoci pukotinu, na primer u steni. Ukoliko se u blizini pukotine nalazi izvor, ili jos bolje bunar, onda je jasno sta je ulaz, a sta izlaz iz vilinske kuce. Ulaze kroz otvor na steni, a izlaze kroz bunar!

Vile su uglavnom dobre, plemenite i ljubazne prema ljudima. Nekada umeju da se razbesne ukoliko neko nezvan i nepazljiv zgazi njihovo kolo, kao sto se pripoveda u nasem narodu. U svakom slucaju, treba biti obazriv i nikada se ne praviti vazan pred vilama. Cak i ukoliko vas one same pozovu.

Kako da prepoznamo vilin poziv na druzenje? Jedan od nacina jeste da obratimo paznju na zivotinje. Jer, vile obozavaju zivotinje. U stvari, njima se sluze da bi dozvale ljude. Ako vidite da je neka neobicna pticica sletela na vas prozor, ili na granu drveta ispod koga se upravo nalazite, mozda to nije slucajno nego vas doziva neka vila.

Slucaj Nabokov

Mnoge price govore o lovcima koji su zadivljeni, bezmalo zacarani, zalazili sve dublje i dublje u sumu sledeci prekrasne jelene zlatnih rogova. Nikako nisu mogli da pucaju, a nisu znali zbog cega.

Naposletku bi se jelen pred njima pretvorio u prekrasnu devojku. Kakav dogadjaj! I leptiri su vilinski sluzbenici. Ko njih pocne da sledi s mrezicom u rukama, nece moci da se zaustavi i odrekne te strasti do kraja zivota. Slavni pisac Vladimir Nabokov bio je jedan od takvih strastvenika. Tek kad bi zasao duboko u sumu (i to sam, jos kao decak), osetio bi da je slobodan: njegove misli nesmetano su se kretale kao sto je njegovo telo trcalo za leptirima.

Drugim recima, prijateljstvo koje veze vile i zivotinje drevno je i duboko. Neke vile se tokom izvesnog dela godine pretvaraju u zivotinje. Postaju misevi, lisice, paukovi, ribe, svici... Tada gube svoje carobne moci i dele sudbinu zivotinja. Legende kazu da se vile pretvaraju u zivotinje tako sto se ogrcu njihovim krznom ili stave bar jedno pero, krljust... A onda, u odredjenom trenutku, zbace to sa sebe i pojavljuju se u svom sjaju. Ako se dogodi da ih covek postedi, odnosno odluci da ne ubije zivotinju (ne znajuci da je rec o vili), bice bogato nagradjen. Mozda nece razumeti zbog cega ga je zadesila iznenadna sreca, ali to ce biti samo izraz vilinske zahvalnosti.


Poslednji izmenio bezobradjanka dana Uto Avg 31, 2010 3:25 am, izmenjeno ukupno 1 puta
bezobradjanka
bezobradjanka
Ženski
Ribe Peto
Datum rođenja : 11.03.1969
Godina : 55
Lokacija : bg
Raspoloženje : uvek
Datum upisa : 26.07.2010

Mitska bića Empty Re: Mitska bića

Čet Avg 19, 2010 4:46 am
Mitska bića Vilinskokolo

bezobradjanka
bezobradjanka
Ženski
Ribe Peto
Datum rođenja : 11.03.1969
Godina : 55
Lokacija : bg
Raspoloženje : uvek
Datum upisa : 26.07.2010

Mitska bića Empty Re: Mitska bića

Čet Avg 19, 2010 7:33 am
Rusalke



Mitska bića Rusalke3


Rusalke su ženski vodeni demoni. Obično su zamišljane kao lepe devojke, duge, riđe, raspletene kose. Nisu nosile nikakvu odeću. Rusalka postaje devojka koja je utopljena, a u nekim oblastima se smatra da su to devojke utopljene pred svoju svadbu ili one koje nisu imale pogrebni obred. Boravile su u blizini reka i to samo za vreme takozvane Rusalne nedelje – Trojičke nedelje.

Rusalke su ziveli pod vodom, u dvorcima. Bile su pod vlašću Vodenog Duha. Rusalke su imale svoju caricu, koja ih je predvodila na put na kopno i koja se vozila u zlatnim kočijama. Prizivala je ostale rusalke trubom. Kraljica se zvala Diva,Divka, Divšina i Dana. To je bila carska kći koju je maćeha utopila. Izlaze iz vode samo za vreme Rusalne nedelje i to na nedelju dana. Bile su predane muzici, prevanju i igranju. Loše su raspoložene prema ljudima, a naročito ne vole žene. Ukoliko bi neko video rusalke, mogao bi ostati nem ili dobiti zanos igranja, koji se smatrao najgorom kaznom od rusalki. Pri ovom igranju bi dolazio zamor do smrti. Zanos igrom i pesmom bi trajao sve dok su rusalke na kopnu. O ovakvim zanosima svedoče i pisani dokumenti iz 14. veka. Takođe, smatralo se da rusalke donose mnoge neizlečive bolesti. U vreme Rusalne nedelje ljudi su se držali određenih zabrana, kako ne bi uvredili rusalke ili došli s njima u dodir i tako dobili od njih neku kaznu. Bilo je zabranjeno peti se na drveće, jer se smatralo da dok su rusalke na kopnu da često borave u krošnjama drveća. Zabranjeno je bilo raditi u vinogradima ili raditi bilo kakav posao vezan za zamljoradnju. Rusalke su dolazile u vreme Rusalne nedelje da daju potrebnu vlagu poljima, tako da bi taj rad mogao da omete rusalke. Ovo je vazilo pogotovu za sredu u Rusalnoj nedelji. Smatralo se da tamo gde su rusalke igrale kolosve raste bujnije nego na drugim mestima. Zabranjeno je bilo ženama da peru i prosipaju vodu na bilo koji drugi način, jer bi to moglo uvrediti rusalke i one bi udavili te žene. Zabranjeno je bilo spavati na podu. Ova zabrana je vezana za verovanje da duša u toku sna napušta telo, pa bi u toku sna telo mogla zauzeti rusalka ili neki drugi duh. Tada bi ljudi postali opsednuti i kroz njih bi govorila rusalka. Nije trebalo u Rusalnoj nedelji šišati ovce jer bi ovce ,,ošantavile“ a ljude bi napala bolest zvana rusa. A i za druge bolesti koje su se dešavale u Rusalnoj nedelji se govorilo da je obolelog čoveka ,,uhvatila rusalija“. Ukoliko bi se sadila paprika ili paradajz u Rusalnoj nedelji verovalo se da će im opasti cvet i neće uspeti.
Mitska bića Rusalka1


Ukoliko bi neko morao da prekrši zbog nečeg zabrane, kao efikasno sredstvo protiv dejstva rusalki se smatrala trava pelin. U tom slučaju čovek bi sa sobom nosio pelin, koga su se rusalke plašile. Takođe, ukoliko čovek jede beli luk, se smatralo da neće moći doći pod dejstvo rusalki. U nekim krajevima su svaki dan tokom Rusalne nedelje ljudi jeli pelin. Takođe, kao zaštita je mogao da posluži magijski krug iscrtan nožem. Ukoliko bi neko video rusalke, a ne bi imao pelin kod sebe mogao je nožen na zemlji iscrtati krug, koji rusalke ne bi smele da pređu. Verovalo se da se rusalke plaše i noža.

Rusalke su dolazile u utorak, čime je počinjala rusalna nedelja i povlačile su se sledećeg utorka. Priređivali su se obredi dočekivanja i izgnanja rusalki. Obično su u ovim obredima učestvovale žene, koje su u ritualne svrhe poistovećavane s rusalkama. Obredi u Rusalnoj nedelju su se zvali rusalje i kranjice. Sreda u Rusalnoj nedelji se nazivala kriva sreda. Verovalo se da sve što se zasadi te nedelje će rasti krivo i da će kasnije zakržljati. Četvrtak u rusalnoj nedelji se nazivao zeleni četvrtak. On se strogo praznovao i nije smelo ništa da se radi. U hrišćanstvu Rusalna nedelja je postala praznik Duhovi, odnosno konkretno praznik rusalije je preimenovan u duhovi. Duhovi su praznik koji ima mnogo paganske zaostavštvine, ali taj praznik ne traje čitavu nedelju. Rusalna (duhovska) nedelja predstavlja simbiozu hrišćanstva i paganizma. Praznovanje rusalija u Srbiji je prvi opisao Ohridski arhiepiskop Dimitrije Homitijan kad je zabranjivao ovaj praznik.

Po mestu stanovanja vile su se delile na primorkinje i zagorkinje, a rusalke kao vodeni demoni ili vile su dobile svoje ime od slovenskog ruslo – reka. Takođe one su imale riđu kosu, a za riđokose se i danas kaže da imaju rusu kosu. Kao što se ženama prema boji kose kaže da su plavuše ili crnke, rusalke su mogle biti mitska bića ruse kose.

Kako su u matrijarhatu žene bili nosioci poslova u zemljoradnji, samo žene su mogle biti zadužene za plodnost zaseva. Tako su rusalke, po tradiciji, napuštale svoje vodena skrovišta i obilazile useve i škropile ih vlagom da bi usevi bili bolji. O tome svedoči i verovanje da je bilje bolje raslo na mestima gde su rusalke igrale.
Nikola Milošević

bezobradjanka
bezobradjanka
Ženski
Ribe Peto
Datum rođenja : 11.03.1969
Godina : 55
Lokacija : bg
Raspoloženje : uvek
Datum upisa : 26.07.2010

Mitska bića Empty Re: Mitska bića

Pet Avg 20, 2010 12:34 am

Jedna lepa legenda o Dunavskim rusalkama:

Vodene su vile oduvijek nastavale dunavske virove i živjele u sestrinskim zajednicama od po devet ili jedanaest vila. Vilinska sestrinstva vezivale su čvrste veze srodstva, zajedno su živjele majke i kćeri, bake i unuke, sestre, tetke i nećake. Očevi i djedovi tih vila bili su dunavski vodenjaci s kojima bi se vile sastajale ponekad, za punoga mjeseca, kad bi topao vjetar uzburkao dunavske valove i krv u vilinskim venama... Dunav bi se tada zapjenio od strasti, vjetar bi uskovitlao površinu vode ... Rusalke bi se ljubile s vodenjacima, a s prvim zracima sunca vraćale bi se u svoj dom na dnu vira. A vodenjaci su radije ljubili rusalke nego pripadnice svojeg, vodenjačkog roda. Rusalke su bile strastvenije od šumskih i gorskih vila, od vodenjačica i od smrtnica.
Rusalke su bile vile koje su svoju slobodu cijenile iznad svega, pa se nisu htjele vezivati ni za vodenjake ni za smrtnike.
Rusalke su besmrtne vile, pa im stoga djetinjstvo dugo traje. Svaka bi rusalka, napunivši 150 godina, postala punoljetna i bila bi svečano primljena u vilinsko sestrinstvo. Vilinske sestrice mladoj bi rusalki dugu kosu okrunile vijencem od lopočevih cvjetova. Ona bi u svečanom i tajanstvenom ritualu dobila ime koje će nositi u svojem odraslome životu. Rusalke bi na livadi, uz dunavsku obalu, zaplesale kolo a tada bi mlada rusalka polagala zavjet. Zasjekla bi dlan oštricom riječne školjke, i dok bi joj krv kapala u Dunav, zavjetovala se da se neće nikada ljubiti nikoga osim Dunava, da neće svoju slobodu pokloniti nikomu.

No, rusalke su strastvene vile, pa taj zavjet nije značio celibat. Svaka je odrasla rusalka imala slobodu birati vodenjake po svojoj volji i ljubovati s onima koje odabere. Osim s vodenjacima, rusalke su ponekad ljubovale i sa smrtnicima. Svojom bi pjesmom rusalka očarala smrtnika, nekog ribara, čamdžiju, splavara ili putnika koji bi sišao do Dunava da se vode napije, pa bi ga povukla u svoj vir. Rusalkin bi zagrljaj svakome smrtniku donio užitak kakav nikad nije iskusio ni sa jednom zemaljskom ženom, no taj bi zagrljaj za smrtnika značio i smrt. U viru strasti, nesretni bi se smrtnik popeo na vrhunce ... a zatim bi vir izbacio njegovo beživotno tijelo na obalu. Iako su za legendu o rusalkama znali svi oni koji su živjeli na dunavskim obalama, iako su znali da neće preživjeti rusalkin zagrljaj, ipak nijedan smrtnik, od kada se pamti, nije mogao odoljeti rusalki. Jer, rusalke su bile vile izuzetne ljepote, a njihov je zagrljaj bio tako vatren i strastven, da bi u njemu smrtnik umirao sretan.
I tako je to bilo od pamtivjeka.

Mala se rusalka rodila jedne kasne jeseni kad su se u ogledalu Dunava već ogledale žute krošnje drveća a dunavski valovi bili hladni. Već se nekoliko stotina godina, u tom najstarijem sestrinstvu rusalki nastanjenih u najdubljem dunavskom viru, nije rodila ni jedna mala rusalka. Jer, rusalke toga sestrinstva, najstarijeg i najotmjenijeg u cijelom Dunavu, toliko su cijenile svoju slobodu, da se više nisu odlučivale za rađanje. Žilama rusalki tekla je vrela krv pa nisu mogle dugo izdržati bez ljubavi. No, na obalama Dunava rasle su svakojake trave, a Perunika, najstarija među rusalkama, baka svih rusalki iz sestrinstva, znala je koje trave treba skuhati da bi rusalka mogla ljubovati bez straha. Za noći punog mjeseca Perunika bi nabrala trave, rusalka bi popila taj napitak ... i od sljedećeg do sljedećeg punog mjeseca mogla bi voditi ljubav s vodenjacima i smrtnicima, bez bojazni da će zatrudnjeti. A stara je Perunika uvijek imala napitka u zalihi.
I tako, već stoljeće i po, u njihovu sestrinstvu nije bilo novih rusalki. A to je sestrinstvo tajnu napitka ljubomorno čuvalo i nije je dijelilo s ostalim sestrinstvima dunavskih rusalki.

A tada se, na izmaku zime, najmlađa rusalka u sestrinstvu, koja je tek položila zavjet, tako zagrijala za jednog vodenjaka da nije izdržala od punog mjeseca do punog mjeseca. S jednim je zavodljivim vodenjakom uzburkala valove Dunava prije no što se mjesec ponovo potpuno zaokružio. Njihova je strast bila takva da posljedice nisu izostale.

Sestrice rusalke okupile su se oko grješnice dok je rađala a najstarija među njima primila je u ruke novorođenče. Rodila je kćer, jer rusalke su mogle rađati samo kćeri. Nakon stotinu i pedeset godina, opet će cijelo sestrinstvo uživati gledajući kako nova rusalka raste i odrasta. No, to je značilo da jedna od njih mora otići, jer sestrinstvo nije smjelo brojati više od jedanaest rusalki.
Sve ih je obuzela strepnja: Koja će od njih morati napustiti svoju obitelj i lutati Dunavom tražeći novo sestrinstvo koje će je biti voljno primiti?
Odluku je, prema običaju, donijela najstarija među njima. Bila je to okrutna odluka. Morala je otići ona koja je zgriješila i lakomisleno ugrozila svoju slobodu.

I tako je mati novorođene rusalke poljubila svoje čedo i otplivala gorko plačući. Nikada više neće vidjeti ni svoje sestrice ni novorođenu kćer.
Malena je rusalka rasla kao jedanaesta, najmlađa vila u sestrinstvu, uz baku i brojne tetke. Sve su one uživale u njezinu veselom smijehu, u bezbrojnim pitanjima kojima ih je obasipala. I sve su se, baš sve, zaklinjale da malena izrasta u ljepoticu kakvu rod rusalki još nije vidio. Njene su oči bile plavlje od ljetnog neba nad Dunavom, a kosa valovitija od valova dunavskih. Put joj je bila bijela poput pahulja koje bi zimi zaplesale nad rijekom i pokrile rječne obale, zubi blistavi kao unutarnja strana školjke, a glas snažan i zvonak.
Rusalke su čuvene po svojim prekrasnim glasovima i umijeću pjevanja zavodljivih pjesama. Taj bi dar starije sestre razvijale kod mlađih sestrica, pa bi svaka mlada rusalka do punoljetsva naučila sve pjesme koje su se generacijama prenosile među rusalkama. Malena je rusalka imala prekrasan glas, pa su se sve njezine tetke čudile kako rusalka koja još nije sazrela može pjevati tako moćnim glasom.

Njezino je punoljetstvo bilo još daleko, kad je malena rusalka naučila i posljednju pjesmu koja se može naučiti. Uživala je pjevajući. No, jednoga joj je dana dosadilo pjevati iste pjesme, uvijek iznova.

Upitala je Peruniku, najstariju rusalku iz sestrinstva: Bako, zar sam ja zaista naučila baš sve pjesme?
Da, mila Malena, odgovorila joj je najstarija rusalka. Naučila si sve pjeme koje postoje ... i pjevaš ih ljepše od ijedne među nama.
No mala rusalka, koja još nije imala imena, pa su je tetke zvale Malenom, nije se zadovoljila tim odgovorom.
Bako, ti si mene naučila pjesmama ... A tko je naučio tebe?
I mene je naučila moja baka ... a nju njezina ...
Tako je bilo od kada Dunav teče, otkad je prva rusalka došla živjeti u Dunavu, na dnu vira ...
A tko je Prvu rusalku naučio pjevati? ... Jer, ako je ona bila prva ... onda nije imala baku ...

I tada je Malenoj pala napamet čudna pomisao: Ako ta prva rusalka nije imala bake ... od koga je ona naučila pjesme ...
Možda je Prva te pjesme ... spjevala sama!
Malena je htjela o tomu upitati baku, no prijekorni joj je bakin pogled poručio da više ne smije ništa pitati .... Stisnula je svoja lijepa ustašca ... i pitanje je ostalo neizgovoreno.

Godine su prolazile, Malena je rasla, bližilo se njezino punoljetstvo. Kada navrši 150 godina, prvi će puta, za noći punoga mjeseca, izići na obalu sa starijim rusalkama iz svojeg sestrinstva. Plesat će tada s njima u kolu, na mjesečini ... i položit će zavjet. Zaboljet će je kad bude oštrom školjkom zarezala dlan ali tada će postati odrasla pa će moći plivati i izranjati sama, bez nadzora. Tada će upoznati svojeg prvog Vodenjaka, a potom još mnoge druge. Možda će čak sresti i nekog smrtnika i poigrati se njime...

Malenu su njezine tetke i baka ljubomorno čuvale i nadzirale. Nije smjela izranjati na površinu sama. Tek u noćima bez mjesečine, tetke bi je ispratile na površinu i dozvolile joj da tamo ostane koji časak. Obala Dunava bila je nevidljiva u mraku, a malena je rusalka tako željela vidjeti obalu ....
Ponekad, kad bi zatekla tetke u razgovoru, one bi naglo ušutjele, pa je slutila da razgovaraju o nečemu što ona ne smije čuti. Jednoga je dana sjedila iza busena vodene trave i nije se oglasila kada su tetke prišle tome mjestu, razgovarajući.
Smrtnici ljube bolje od vodenjaka ... rekla je tetka Iris.
Ah, Vodenjaci se samo poigravaju i znaju da će se uskoro igrati ponovo ... a Smrtnici znaju da ljube posljednji puta i zato je njihov zagrljaj čvršći, a poljubac dublji od vodenjačkog ... dodala je tetka Zlatica.

Mene je jedan smrtnik, dok sam bila još sasvim mlada, ljubio tako da sam poželjela da to ne bude samo taj jedan jedini put ... poželjela sam da smrtnik poživi ...
Čak sam poželjela i razgovarati s njim ... prošaptala je tetka Nezaboravak.

Sve su rusalke ciknule od užasa.
Razgovarati sa Smrtnikom! To vodena vila ne smije učiniti. Jer, smrtnik bi mogao rusalku nagovoriti da poželi s njim izići na obalu. Tada bi se ta rusalka morala oprostiti sa svojim sestrama, sa dunavskim valovima, sa svojom besmrtnošću ... Proživjela bi uz Smrtnika kratak ljudski vijek, i kraći od ljudskoga, jer rusalke bi van vode brzo venule i starile ... A uz to bi je do smrti morila čežnja za Dunavom i za sestricama rusalkama...
Ja sam čula da rusalke, kad se zaljube u smrtnika, izgube besmrtnosti, ali za uzvrat dobiju ljudsku dušu ... rekla je rusalka Nezaboravak.
Pih ... ljudska duša ... što je to spram besmrtnosti ... narugala joj se Zlatica.
Znaš sestrice, prema sestrinskom zavjetu, rusalka ne smije sa smrtnikom izmijeniti niti jedne riječi ... Bila bi izopćena iz sestrinstva ... i sve bi sestrice od nje okretale lice kada bi ih u čežnji zazivala ... a Dunav bi se na izdajnicu naljutio i ona više nikada ne bi smjela prići njegovoj obali.
Niti jedan smrtnik nije toga vrijedan ....
Malena je ostala skrivena iza busena vodene trave i dugo pošto su se starije rusalke razišle. I dugo je, dugo razmišljala o onome što je čula.
Kakav li je bio taj smrtnik zbog kojeg je tetka Nezaboravak poželjela izaći na obalu?
Hoću li ja, kad odrastem, sresti nekoga sličnog njemu?

Baka i sve tetke tako su voljele svoju Malenu, da su je razmazile. A svojeglava je Malena često zloupotrebljavala njihovo strpljenje. No, ipak, nikada se nije usudila prekršiti pravila i izričite zabrane ...

No, jednoga dana, baka ju je zatekla kako prekapa po kutiji s nakitom i kiti se biserima koje nijedna rusalka nije smjela ponijeti prije punoljetstva. Malena je znala da je zaslužila tešku kaznu.

Prekršila si zabranu i iznevjerila povjerenje. Moraš biti kažnjena.
Vrijeme od jednog do drugog punog mjeseca provest ćeš sama. Tetka Iris ispratit će te do vira uz obalu i tamo ostaviti. Sjedit ćeš sve te dane i noći na dnu vira, ne izranjajući i razmišljati o svojem grijehu ...

Moraš se brzo pokajati, jer idućeg punog mjeseca napunit ćeš stopedesetu, vrijeme je da izađeš prvi puta na obalu, da zaplešeš u kolu sa sestrama i položiš vilinski zavjet.

No, Malena se nije kajala.
Već je prve noći izgnanstva, po prvi puta sama, tiho izronila na površinu. Prvi je puta vidjela pun Mjesec. Blistao je i obasjavao dunavske valove, a prizor je bio tako lijep da je mala rusalka pomislila kako bi umrla kad bi morala napustiti takvu ljepotu.
A zatim je pogled skrenula na obalu. Meka se zelena trava puna bijelih cvjetova spuštala do vode, a duge se kose vrba ogledale u dunavskom ogledalu. Malena je poželjela izaći na obalu i zaplesati na toj livadi, pod srebrnim mjesečevim svjetlom.

Dok je gledala Mjesec, Dunav i livadu na obali, u njezinu se srcu nešto pomaklo ...
Zapjevala je ...
Pjevajući, shvatila da ne pjeva ni jednu od onih pjesama kojima su je naučile tetke i baka. Bila je to nova, njezina pjesma ...
Nije znala kako je i gdje ta pjesma u njoj nastala, no pjevala ju je iz puna srca pa je pjesma zvučala ljepše od bilo koje pjesme koju je Malena do tada otpjevala.

Jedan je ribar sjedio na obali te noći i gledao pun mjesec. Nije više bio mlad, no još ga nisu smatrali starcem. Njegove su ruke već bile umorne od izvlačenja mreža, oči su mu već bile zasićene dunavskim prizorima, on je već popio brojne čaše vina i ljubio sve krčmarice u krčmama duž obale. Više se nije veselio punim mrežama, Dunav je u njegovim očima počeo gubiti ljepotu, vino je kisilo, a poljupci krčmarica činili su mu se hladnima i površnima. Sjedio je na obali, gledajući Mjesec i pomislio je kako je na pragu starosti, kako je ispio svoju čašu gotovo do kraja ...

A tada je začuo pjesmu. Čuo je on za svojega vijeka mnogo pjesama a zapjevao je i sam pokoju. Mislio je kako zna sve pjesme ... a sad je shvatio da ovu čuje po prvi put. Pjesma je bila puna čežnje i neizrecive slasti. A glas ... taj glas ... Ribar je pomislio kako bi se mogao utopiti u tom glasu tako zvonkom, tako nježnom, a ipak tako moćnom i širokom poput Dunava nad čijim se vodama razlijegao.
Upro je pogled u Dunav i ugledao je. Izronila je iz vira u blizini obale. Mjesečeve zrake posrebrile su joj kosu, valovi su joj milovali tek propupale grudi. Gledala je u Mjesec i pjevala ...U njezinom je glasu odjekivala i radost i tuga i čežnja ...

U jednom su im se trenutku pogledi sreli. Pogledala ga je pogledom koji mu je taknuo dušu, a zatim zaronila u valove. Sjedio je do jutra, zureći u vodu, ne videći ništa osim tih plavih očiju ... i toga pogleda.

Noć ga je zatekla opet na obali, na istom mjestu. A ona je opet izronila u ponoć ... i opet pjevala istu pjesmu, gledajući u Mjesec i praveći se da ne vidi njega. Istu su igru igrali svake noći, on bi čekao, ona bi izronila i pjevala Mjesecu, no on je znao da ona pjeva njemu, dunavskom ribaru. Pjevala je njemu, iako je izbjegavala njegov pogled ...

Noć prije isteka njezine kazne pogledi su im se opet sreli.
Tvoja je pjesma nešto najljepše što sam u životu čuo, vodena vilo ... rekao joj je.
U tvojoj je pjesmi ljepota mjesečine i snaga Dunava i vječna mladost ... Mogao bih umrijeti od ljepote, slušajući tvoju pjesmu ...
Povedi me sa sobom, vilo ...
Ti si zemaljski stvor, ne možeš živjeti u vodi ... Ako te povedem, to će značiti tvoju smrt ...a ja te ne bih mogla ljubiti, ako bih znala da će ti to smrt donijeti ... odgovorila mu je.
Onda, pođi ti sa mnom ... pozvao ju je. Mogu ti ponuditi samo skromnu ribarsku kolibu i svoju ljubav. Ljubit ću samo tebe, vilo ... I ljubit ću te tako da nećeš požaliti za Dunavom...
Poželjela je s njim krenuti. No, tada je veliki tamni oblak prekrio Mjesec, površina se Dunava uzburkala, kao da se moćna rijeka razbjesnila od ljubomore. Malena se rusalka uplašila i zaronila na dno vira. A ribar je ostao na obali, dozivajući je.

Mjesec je obišao puni krug i ponovo se zaokružio. Rusalkina je kazna istekla. Njezine su tetke povjerovale da se pokajala, a baku ju je čitavoga dana pripremala za izlazak na obalu. Dok joj je češljala dugu kosu, učila ju je riječima vilinskog zavjeta ...
Kada ti, pod mjesečinom, budem stavila oko vrata ogrlicu od bisera a na glavu vijenac od lopoča, izgovorit ćeš sljedeću zakletvu:
Zavjetujem se Dunavu i svojem sestrinstvu, da nikome, ni jednom Vodenjaku, ni jednom Smrtniku neću pokloniti svoju ljubav.
Ljubit ću koga poželim, no zavoljeti neću nikoga. Moja ljubav pripadat će samo Dunavu, velikom i vječnom, a moja odanost samo mojem sestrinstvu.
Ja ... tu ćeš izgovoriti ime koje ćemo ti priopćiti i koje ćeš nositi ... zaklinjem se svojim vilinskim rodom i svojom besmrtnošću da svoje srce neću pokloniti nikomu ...

Te je noći, točno u ponoć, Malena stajala na livadi u kolu rusalki iz svojega sestrinstva. Najstarija rusalka Perunika, njezina baka, stavila joj je oko vrata bisernu ogrlicu i šapnula joj na uho, tako tiho da samo ona može čuti: Perla, tvoje je ime Perla ...

Malena je osjetila kako ju nešto u srcu žacnulo kad je čula svoje novo ime.
Perla ...
Zbog perli je prekršila zabranu, zbog tih je rječnih bisera bila kažnjena. Mudra baka Perunika izabrala je ime koje će je uvijek podsjećati na zabrane ... i na kaznu koja je čeka ako ih prekrši ... No ona je znala da će je to ime podsjećati na suze koje će cijelu vječnost prolijevati ako se ne usudi prekršiti zabranu i poći s dunavskim ribarem u kojeg se zaljubila.

Dok joj je baka na glavu spuštala lopočev vijenac, izgovarala je:
Ja, Perla, zaklinjem se svojim vilinskim rodom i svojom besmrtnošću ... da svoje srce neću pokloniti nikomu.
Zauvijek ću ostati vjerna samo Dunavu i svojem vilinskom sestrinstvu.
Glas joj je zadrhtao, znala je da čini krivokletstvo.
Jer, ona je svoje srce već poklonila ...
Kada se zajedno sa ostalim rusalkama spustila u vir, baka joj je do postelje donijela veliku čašu, punu tamnog napitka.
Ispij, Perla, u jednom gutljaju ... rekla joj je.
Napitak je bio gorak i pekao joj je grlo.

Sastojci toga napitka razlit će se tvojom krvlju. Kada sljedećeg punog mjeseca budeš sama izronila, moći ćeš voditi ljubav s vodenjakom kojeg izabereš ... i bit ćeš sigurna ...
No, pazi Perla, pazi ... moraš čekati do idućeg punog mjeseca ... jer inače napitak neće djelovati ...
Mjesec je još uvijek bio tanki srp, kad je Perla izronila i zapjevala svoju pjesmu Mjesecu. No, znala je da pjesmu pjeva Njemu. On je sjedio na obali i čekao ju je.
I zagazio je u Dunav, krenuvši joj ususret. Znao je da će umrijeti u njezinu zagrljaju, no ipak joj je u zagrljaj krenuo.
Kad ju je poljubio, osjetio je da bi okus tih usana mogao vratiti slast vinu ...i njegovu životu. Znao je da smrtnici umiru u rusalkinu zagrljaju ... Znao je, no nije mario ...
Kad ga je poljubila, ona je osjetila da ne želi ljubiti nikoga drugoga, ni vilenjaka ni smrtnika. Ona, dunavska rusalka, poželjela je umrijeti u zagrljaju tog dunavskog ribara.

I dok ga je ljubila, na dnu vira, znala je da ga želi zadržati ... i znala je da ga mora pustiti ...
I pustila ga je, u trenutku kad se se zajedno popeli na vrhunac užitka. Malena je rusalka ljubila po prvi puta, ljubila je iz dubine srca. Shvatila je da je tom ljubavlju stekla ljudsku dušu, znala je da tom ljubavlju gubi vilinsku besmrtnost ...
I znala je da ljubi i prvi i posljednji put ...
Zagrlila ga je, posljednji puta ... i odgurnula prema površini.
Blijedi je srp mjeseca osvjetlio dunavsku obalu na kojoj je, dopola u vodi, onesvješten ali živ, ležao ribar. A na dunavskom dnu, na dnu vira ležala je Malena, vila koja je svoje novo ime Perla nosila tek jedan dan ...
Znala je da je prekršila zakletvu.
Znala je da ne može imati obje ljubavi ... i Dunav i dunavskog ribara.
Znala je da ne može živjeti ni bez jednoga od njih.
Dok su je ljuljali dunavski valovi, dok su joj još uvijek na usnama gorjeli ribarevi poljupci, izronila je na površinu i zapjevala Mjesecu, po posljednji put.
I dok ju je Mjesec gledao ribarevim očima, a niz njezine se obraze kotrljale biserne suze ... malenoj je rusalki prepuklo srce.
Dunavski su valovi uzeli njezinu dušu, a zatim joj tijelo nježno i tiho odnijeli do mora ...
(Ruzica)
bezobradjanka
bezobradjanka
Ženski
Ribe Peto
Datum rođenja : 11.03.1969
Godina : 55
Lokacija : bg
Raspoloženje : uvek
Datum upisa : 26.07.2010

Mitska bića Empty Re: Mitska bića

Pet Avg 20, 2010 12:59 am
Sirene

U ranoj grčkoj umetnosti Sirene su prikazivane kao ptice s velikim glavama i nogama, a katkad i s lavljom grivom. Posle su prikazivane kao žene s ptičim nogama ali i s krilima ili bez njih. Takođe su i prikazivane kako sviraju neki instrument, najčešće harfu.
Mitska bića Sireneptice

Posle su Sirene počele biti prikazivane kao prekrasne žene čija su i tela i glas bili zavodljivi ili kao polužene i poluribe, što je današnje značenje Sirena, često prikazivano u popularnoj kulturi.
Mitska bića Sirenaidelfin.........Mitska bića Sirenailabuduletu



Odisej je, kako doznajemo u Homerovoj Odiseji, pobegao sirenama. Nakon putovanja u Had opet se vratio na Kirkino ostrvo, a Kirka ga je upozorila na Sirene koje bi ga mogle uništiti ali mu je savetovala da ili začepi uši ili, ako baš mora čuti njihov pev, bude privezan za jarbol, tako da ne može slediti zvuk i tako postati nepovratno izgubljen. Potom su krenuli s Kirkinog ostrva.

Njegovi ljudi su začepili uši voskom, a on im je zapovedio da ignorišu njegova zapomaganja. On sâm bio je privezan za jarbol - iz znatiželje je želeo da čuje pesmu, a suborcima je rekao kako mu je Kirka kazala da je mora čuti. Tako su uspeli da prođu pored Sirena.

Jasona je upozorio Kentaur Hiron da će Orfej biti nužan u argonautskom putovanju. Naime, kad su začuli pev Sirena, Orfej je uzeo svoju liru i svirao još lepše od Sirena, zaglušujući njihove glasove. Jedan član posade je ipak čuo pesmu i skočio u more, ali ga je spasla Afrodita. Nakon što je brod uspešno prošao pored Sirena, one su se same pobacale u more.
Mitska bića Sirenaukamenu


bezobradjanka
bezobradjanka
Ženski
Ribe Peto
Datum rođenja : 11.03.1969
Godina : 55
Lokacija : bg
Raspoloženje : uvek
Datum upisa : 26.07.2010

Mitska bića Empty Re: Mitska bića

Pet Avg 20, 2010 1:34 am
Svjedocanstvo Henrya Hudsona
Godine 1608. glasoviti engleski moreplovac i istrazivac Henry Hudson (1550 -1611), po kome danas nosi ime jedna rijeka i jedno more u Sjevernoj Americi, dakle, covjek kome se moze vjerovati, zabiljezio je u svoj brodski dnevnik sljedeci dogadaj:
"Ovog je jutra jedan od nasih saputnika, opazio nimfu. Na njegov poziv, dosao je jos jedan saputnik. U tom je trenutku nimfa doplivala blizu boka broda, promatrajuci odozdo ljude. More se uznemirilo i okrenulo njeno tijelo: od pupka nagore, njena su leda i grudi bili kao u zene; koza joj je bila bijela; duga joj je kosa crne boje visila pozadi; nadolje iduci vidjeli su njen rep, nalik na rep delfina i prosaran tockicama. Imena onih sto su je vidjeli: Thomas Hiles i Robert Reiner."
Nista manje upecatljiv opis susreta s tajanstvenim "morskim zavodnicama", dala su dvojica francuska mornara i cetiri crnca, koji su 23. svibnja 1671. godine plovili mirnim vodama otoka Martinique. Na njihovo veliko zaprepastenje, iz vode je iznenada izronilo bice s licem i poprsjem mlade zene i vitkim, izduzenim donjim tijelom koje se zavrsavalo skladnim - ribljim repom!
Nekoliko godina kasnije, mornari s britanskog broda "Kent" ugledali su u vodama Grenlanda cudno morsko stvorenje, koje je od glave do pojasa licilo na covjeka, dok je drugi dio tijela bio posut srebrnkastim krljustima.
Pocetkom su 19. stoljeca ribari s Hebridskog arhipelaga, u Atlantskom oceanu, koji broji vise od 500 (ne)nastanjenih otoka, vidjeli mladu nimfu sto se veselo igrala u moru. Cak je nekoliko ljudi pokusavalo doplivati do nje s namjerom da je uhvate, ali ih je ona bez ikakve panike vjesto izbjegavala. Na kraju, jedan ju je ljutiti ribar udario kamenom i ona je nestala u moru. Nekoliko dana kasnije, more je na obalu izbacilo mrtvo tijelo mlade nimfe, koja je po nalogu sefa policije D. Shawa propisno sahranjena u drvenom lijesu na lokalnom groblju. No, prije toga njeno je mrtvo tijelo detaljno pregledano i o tome je sacinjeno sluzbeno izvjesce:
"...Gornji je dio tijela morskog stvorenja velik kao u dobro uhranjenog djeteta starog tri ili cetiri godine, s nenormalno razvijenim grudima. Kosa je duga, tamna i sjajna, dok je koza bijela, meka i njezna. Donji je dio tijela kao u lososa, ali bez krljusti..."

sta je otkrio Albert Bacad?
U kolovozu 1920. godine, mornari s broda "Mary Gars", nedaleko od obala Nove Zemlje, vidjeli su "morskog covjeka", koji je kruzio oko broda, uspuzao se na palubu i nekoliko trenutaka netremice zurio u zaprepascene mornare kao da je zelio nesto da im priopci. Neki su od njih, kasnije, pricali da je to, zapravo, bila zena neobicno lijepog i privlacnog gornjeg dijela tijela.
Krajem je 1731. godine, u vodama Nice, francuskog mondenskog odmaralista, uhvacen golemi morski pas u cijoj je utrobi, kazu, nadena ruka, koja je umnogome podsjecala na covjeciju, ali je izmedu prstiju imala razapetu kozicu. Svi su bili ubijedeni da je to bila ruka morske sirene koju je, negdje u moru, napala i rastrgala morska neman.
Ipak, minulih stoljeca, najveci je broj dramaticnih prica o morskim sirenama, dolazilo iz podrucja oko Crvenog mora. Ozbiljni moreplovci, istrazivaci i znanstvenici nisu mnogo vjerovali u neobicnu legendu o zeni-ribi, ali su mnoge od njih zainteresirale sve Cesce i ubjedljivije price o djevolikim morskim stvorenjima.
Francuski novinar i istrazivac Albert Bacad, jednoga je dana, bio u ribarenju s profesionalnim ribarima saribom, Mohammedom i sadlijem, Jemencima izuzetnog ribarskog iskustva i umijeca. Bili su u blizini crvenomorskog otoka Om Gamma kada je Mohammed uzviknuo:
- Pogledajte! zena u vodi drzi bebu u narucju!
Svi su pogledali prema mirnoj laguni, dok im se na licima ocrtavalo zaprepastenje: ni stotinjak metara od njihovog camca morska je sirenila, doisata, mirno dojila "mladunce"! Kada su okrenuli camac i zaplovili u njenom pravcu, sirena je zaronila i vise je nisu vidjeli.
Mitska bića Sirene4

Albert nikada nije bio sklon haluciniranju i ovaj fascinantni prizor vise ga je zaplasio nego iznenadio. Nekoliko dana kasnije, posto je prikupio obimnu dokumentaciju, otisao je do uglednog profesora hidrobiologije, dr. Henria Gohara i sve mu ispricao.

Usamljena nimfa
Je li "lamanten" morska sirena?
Saslusavsi pricu gotovo ravnodusno, stari je znanstvenik mirno odgovorio francuskom novinaru da se i sam vec poduze vremena bavi proucavanjem misterije morskih sirena i da mu nije tesko objasniti sto je Bacad vidio u Crvenom moru. Poveo je novinara u svoj radni kabinet i pokazao mu skelet koji je neobicno podsjecao na ljudski kostur, ali se zavrsavao - ribljim repom.
Bio je to kostur vrlo rijetke morske ribe "lamanten", koja je u Mediteranskom moru prvi put registrirana 1833. godine, a otkrio ju je njemacki zoolog Edward Riefell. Poslije ovog otkrica, "lamantena" vise niko nije vidio punih stotinu godina. Tek 1942. godine zoolozi iz pomorske postaje u Ugradi nasli su u pijesku crvenomorske obale kostur morskog sisavca s razbijenom lobanjom, koji je neobicno podsjecao na kostur morske sirene. Poslije toga sva traganja su bila uzaludna, sve dok francuski novinar nije vidio sirenu u laguni crvenomorskog otoka Om Gamma.
U meduvremenu, oceanografi, novinari i istrazivaci biljezili su izvjesca o susretima s tim tajanstvenim morskim bicima u vodama Atlantskog, Indijskog i Tihog oceana...
Tako je 1947. godine neki ribar s hebridskog otoka Mack pod zakletvom dao policiji iskaz da je, u noci punog mjeseca, opazio nimfu kako usamljeno sjedi na nekoj morskoj stijeni. Kada je otkrila njegovo prisustvo, jednostavno je kliznula u more. Slicnu je pricu 1978. godine novinarima ispricao i jedan filipinski ribar, a nekoliko mjeseci ranije, 20. prosinca 1977. juznoafricki list "Pretoria News" objavio je vijest da je u jednom kanalu u luci Limbala otkriveno neobicno morsko stvorenje, koje od struka nagore izgleda kao "europska zena, dok je ostali dio njena tijela oblikovan kao kod ribe i prekriven krljustima"!
Bosnic.com
Mitska bića Sirene3...Mitska bića Sirene2...Mitska bića Sirenagledabrod...Mitska bića Sirene1







Poslednji put izmenio bezobradjanka dana Pet Avg 20, 2010 2:23 am, izmenio ukupno 5 puta
bezobradjanka
bezobradjanka
Ženski
Ribe Peto
Datum rođenja : 11.03.1969
Godina : 55
Lokacija : bg
Raspoloženje : uvek
Datum upisa : 26.07.2010

Mitska bića Empty Re: Mitska bića

Pet Avg 20, 2010 1:53 am
Legenda o Varšavskoj sireni

Mitska bića Varszsiren
Nekad davno živjele su dvije sirene u Baltičkom moru. Bile su sestre i čitav su život provele u moru zbog čega su se smrtno dosađivale. Tako su jednoga dana odlučile kročiti na kopno. Jedna je odlučila poći putem Danske, tj. do ulaza u luku Kopenhagen, gdje je i do danas ostala. No druga je odplivala do Gdanska i nastavila do kraja toka rijeke Visle. Tamo je stala da se odmori, i toliko joj se svidjelo da je i ostala. To se nalazilo u današnjem varšavskom Starom Gradu (Stare Miasto). varszsiren.jpg
Uskoro je tamošnji ribar primijetio da netko pušta ribe iz mreže, te je proširio glasine. To je zasmetalo mještane pa su naumili uhvatiti tu osobu. No kada su shvatili da je to sirena te kada su začuli njezin milozvučni glas, zakleli su se da joj nikada neće nauditi. Upravo ju je njezin glas doveo do toga da svaku večer uveseljava mještane svojom pjesmom. To ju je skoro stajalo glave. Jednog je dana bogati trgovac šetao uz tok rijeke Visle i oteo je mladu sirenu kako bi ju prodao na sajmu. No njeni su urlici bili tako snažni i jaki da ju je mladi ribar po imenu Wars pohitao spasiti. Sirena je bila toliko zahvalna da je obećala da će zauvijek štititi stanovnike i njihov grad. Po ovoj legendi je Warszawa i dobila ime, naime sirena po imenu Sawa (po nekim izvorima i Ewa) je postala žena mladog ribara. Od tog trena sirena (prikazivana s mačem i štitom) štiti glavni poljski grad.
Fantasy.Hr
bezobradjanka
bezobradjanka
Ženski
Ribe Peto
Datum rođenja : 11.03.1969
Godina : 55
Lokacija : bg
Raspoloženje : uvek
Datum upisa : 26.07.2010

Mitska bića Empty Re: Mitska bića

Čet Sep 02, 2010 3:09 am
Pegaz

Pegazovo ime (grč. Πήγασος) Hesiod povezuje sa reči (grč. πηγή), ili pêgế, što znači "izvor", "vrelo", jer, gde god da je Pegaz dotakao tlo, nastao bi izvor - Helikonu izvor „konjski izvor“ - Hippocrene. Ali ime Pegaz najveroatnije potiče od luvijske reči „pihassas“ ili munja, ili od reči „pihassasas“ što znači bog vremena i munje, a i Hesiod opisuje Pegaza da služi kao donosioc munja Zevsu.

Pegaz je leteo brzinom vetra, bio je nežan i mudar, čista srca, a živio na visokim planinama, najviše na Helikonu, mestu gde su obitavale Muze. Bio je predivno građen, snažan i jakih kopita, a sa svojim moćnim krilima mogao se vinuti i do samog Olimpa.

Pegaz je donosio Zevsu munje, a nakon smrti Belerofonta vratio se na Olimp da pomaže bogovima. Kasnije se oženio Euipom sa kojom je začeo naraštaj krilatih konja.

Mitska bića Pegazbeli...Mitska bića Pegazidevojke

Belerofont i Pegaz
Za postojanje krilatog konja Pegaza, Belerofont je znao još iz svog rodnog grada, jer je Pegaz često doletao na Akrokorint da tamo pije vode, pa je tako i krenuo u poptragu za njim. Vrebao je konja danima i noćima i napokn ga je i dočekao. Po savetu vrača Polida, on je zauzdao Pegaza zlatnom uzdom koju mu je dala boginja Atina, a zatim je na Pegazu odleteo u Lakiju.

Belerofont se sa Pegazom spustio u duboku dolinu, nad stenoviti procep gde je živela Himera, i čekao je da ona izmili iz svoje jazbine. Kada se Himera pojavila, on je pogodio sa strelom, ali je samo ranio tako da ga je ona napala sa tri svoja plamena jezika, i pokušavajući da ga dohvati svojim otrovnim zmijskim repom. Leteći na Pegazu, Belerofont je uspevao da izbegne udarce repa i na kraju je savladao i ubio Himeru. Ubijenu Himeru je doneo Jobatu.

Pegaz je pomogao Belerofontu u borbi protiv Himere i Amazonki, a posle pobede Belerofontse osećao toliko moćnim da je odlučio da uzleti na nebo i da proveri ima li bogova na Olimpu. Pegaz je znao da to nije u redu, ali ga je poslušao i uzletio. Zevs se toliko naljutio da je poslao besnilo na Pegaza, koji se počeo vrpoljiti te se Belerofont strmoglavio sa njega i poginuo, a zatim se sažalio nad Pegazom i pretvorio ga u sazvežđe Pegaz, a iz pera, koje je iz Pegazovog krila palo na zemlju, nastao grad Tarsus.

Mitska bića Pegazposejdonimeduza-Pegaz, Posejdon i MeduzaMitska bića Pegazikimera-Pegaz i Himera





bezobradjanka
bezobradjanka
Ženski
Ribe Peto
Datum rođenja : 11.03.1969
Godina : 55
Lokacija : bg
Raspoloženje : uvek
Datum upisa : 26.07.2010

Mitska bića Empty Re: Mitska bića

Ned Sep 05, 2010 1:16 am
Jednorog


Mitska bića Jednorogtri...Mitska bića Jednorog


O jednorogu se piše više od 3000 godina. Spominje se u knjigama, bajkama i filmovima. Prema mitologiji jednorog je beli konj sa rogom na čelu, čijim telom teče srebrna krv. Veruje se da će onaj ko ubije ovo veličantveno biće i pije njegovu krv, biti zauvek proklet. Takođe se veruje da njegova krv spašava čoveka na samrti, ali spašena osoba je tada osuđena na prokletstvo poluživota.

U bilo kojoj legendi simbolika jednoroga je izuzetno jaka. U Kini je više sličniji zmaju nego konju. Njegova prisutnost je znak proročanstva. Zato mu je Istok posvetio i praznik sredinom jeseni, jer se smatra da je jednorog simbol kiše i plodnosti. U starim muslimanskim manuskriptama jednorog je povezan sa Lotosom, simbolom čistoće. Sa početka hršćanstva na Zapadu, rog jednoroga je simbolizovao Božiji mač. Srednjevekovni vitezovi i plemići često su imali jednoroga za simbol na svojim grbovima, dok je za alhemičare jednorog bio simbol hermafroditizma. U nordijskoj mitologiji sam Odin jahao je na jednorogu, a to je predstavljalo njegovu božansku veličinu i integritet.

Jednorog je prelepi, snežnobeli konj sa spiralnim rogom na čelu. Snažnog tela, vitak i hitar, ali nepoverljiv, pa mu je nemoguće prići. Jednorozi žive u dubokim zelenim šumama u blizini nekog jezera u kojem se ogledaju. Žive usamljeničkim životom, a hrane se nežnim lišćem. Imaju izuzetno snažna kopita koja im omogućavaju prelaziti daleke puteve. Jednorozi čuvaju ulaz u vilinsko kraljevstvo i druže se samo sa dobrim bićima poput vila i vilenjaka. Samo ljude dobra srca jednorozi će pustiti kroz dvor, a njihova pronicljivost u pogledu nečijih mana je tako jaka da on jednim udarcem svog kopita može usmrtiti osobu za koju oseti da je nekome učinila zlo. Iako su besmrtni, imaju svoje neprijatelje i mogu biti ubijeni. Zmajevi, harpije i himere su bića koja žele njihovu smrt.
(sajt VirtualniGrad)



Mitska bića Jednorognalivadi..Mitska bića Jednorogidevica






MIT O JEDNOROGU


Jednorog je mitska zivotinja koja je inspirisala dobar broj filmova, knjiga i bajki. Njega obozavaju i plase ga se u isto vreme. Njegova boja varira vec prema legendama. Vecinom je predstavljen kao beo, sto je simbol cistote. Njegov rog ima mnogobrojna znacenja: cesto se poredi sa rogom Narvala(vrsta mitskog kita) zbog njegove sposobnosti da leci. Ovaj rog takodje predstavlja svetost, hrabrost i nevinost. cbog ovoga su mnogobrojni vitezovi i vlastelini Srednjeg veka stavljali simbol jednoroga na svojim grbovima. Njegova kopita su izuzetno snazna sto mu omogucava dugacke puteve, cak i mogucnost da predje cak i neprevazilazecu prepreku.


Simbolizam jednoroga
Jednorog je simbol moci, cistote i nevinosti. O njemu je pisano u Kini, gde je bio predstavljen kao zmaj, zivotinja koju su obozavali i vezivali za azijsko kraljevstvo. Njegova prisutnost je znak prorocanstva. Prica se da je njegova neverovatna percepcija necijih mana toliko jaka, da je on u stanju da jednim udarcem svog kopita usmrti osobu koja je ucinila zlo drugome. Na dalekom istoku posvecen mu je praznik tokom sredine jeseni jer je za stanovnistvo jednorog simbol kise i plodnosti, za razliku od Sunca koji je simbol suse. Na zapadu, na pocetku hriscanske ere, rog jednoroga je simbolizovao Boziji mac, bozanska penetracija u osobu. U hriscanskoj ikonografiji prestavljen je kao Devica. U stvari, rog se poredio sa muskim seksualnim organom i simbolizovao je duhovnu plodnost i u isto vreme i fizicku nevinost. To nas podseca na oplodnju Device od strane Svetog Duha. Alhemicari su u jednorogu videli hermafroditizam. Plementi Vitezovi koji su isli u krstaske ratove u jednorogu su videli nevinost i odanost, sto im je omogucavalo da u boj krecu mirne duse. Mogu se naci delovi rukopisa o jednorogu u muslimanskim manuskriptima, kod kojih je on predstavljao povezanost sa Lotosom, simbolom cistote. U skandinavskoj tradiciji, kaze se da je bog svih bogova, Odin jahao konja koji je imao rog na glavi, sto je predstavljalo velicinu i integritet Bogova.

Šumski jednorog
Ovaj jednorog ima belu dlaku i jedan ceoni rog, a kopite su mu tvrde kao dijamant. Oci duboko plave do svetle, a griva duga i bela. Šumski jednorog se brine o prirodi koja ga okruzuje na sumovitom prostoru oko 400 kvadratnih kilometara. Zivi ceo svoj zivot samo sa jednim partnerom kome ostaje veran do smrti. Šumski jednorog postaje nevidljiv i ne moze se videti, ali se cesto nalazi iza nas, skriven u lugu cekajuci da nas kazni zato sto ne postujemo prirodu i zivotinje koje u njoj zive.

Ali jednorog
Ova vrsta jednoroga podseca na sumskog, ali je njegov rog cvornovat, izuvijan i svetlo braon boje. On se skriva u starim sumama u kojima drvece ima u proseku petstotina godina.


Piro jednorog
Tamnocrvene je dlake, svetlucavih crvenih ociju, a njegova griva lici na vatrene plamenove. Piro jednorog je jedan od tri zloce u svetu jednoroga. Sposoban je da ispljuje dug, tanak oganj i sprzi sve sto je u njegovoj blizini. Zivi u podzemnim hodnicima i pecinama koji se nalaze na 100 metara dubine.

Crni jednorog
Najgrozniji i najopasniji od svih jednoroga. Potpuno je crn. Njegova kopita su usijana. Ima dva reda zuba ostrih kao brijac. On je mesozder. civi nocu i ne podnosi svetlo dana. Jednim udarcem roga moze ubiti jer ima sposobnost da svojim dodirom otruje osobu. Zivi u okamenjenim sumama.

Jednorog-cilas
On zivi u najsuvljim pustinjama. Njegova dlaka je bledo braon boje. Griva i oci su tamno braon. Putuje u krdima. U stanju je da nestane na izvesno vreme kako bi se sklonio od grabljivaca i da se odmori. Poseduje talenat za telepatiju, sto mu omogucava da stvori mentalnu barijeru kako bi upozorio druga krda o svom prisustvu.

Jednorog iz bajke
O njemu se prakticno nista ne zna jer on poseduje sposobnost da se stopi sa prirodom zahvaljujuci svojoj zelenoj kozi. On brani svoju teriotoriju kao i sumski jednorog, ali je vise cuvar naroda iz bajki. Njegov rog je mocna amajlija. Ovo je jedan od najmanjih jednoroga koji svakih 100 godina gubi rog da bi ponovo izrastao.

Krio jednorog
Poslednji iz vrste zlih jednoroga. zivi u arktickim predelima. Bele je boje. Njegova griva lici na gomilu ledenih kockica a rog lici na veliki kristalni stalaktit. Jede sve sto moze da nadje ili ubija. Napada svakog ko se nadje u njegovoj blizini. Moze da bljune gomilu ledenih kockica kako bi unakazio necije lice. Provodi samo jedan dan sa partnerom i cesto celog zivota ostaje usamljenik.


Kroma jednorog
Ovaj jednorog je prekriven raznobojnim tackama. civi u ravnicama gde vlada toplija klima. Ima samo jednog partnera tokom zivota i zauvek ostaje u porodici. Nema odredjenu teritoriju na kojoj se krece, ali je uvek u okviru grupa krola jednoroga. Sposoban je da stvori iluzije i iz svog roga izbaci paralizujuci zrak kako bi nekog zaslepeo. Nikog ne napada, cuva prirodu i svoje male.


Morski jednorog
On ima glavu, prsa i unutrasnje noge kao jednorog, ali rep delfina. Telo mu je prekriveno krljustima. Zivi u morima visokog saliniteta na dubini od 50 metara. Prica se da je on uzeo izgled danasnjeg nilskog konja.

Unisus
Unisus je krilati jednorog. Isti je kao sumski jednorog osim sto ima krila na slabinama. Oni je spoj sumskog jednoroga i Pegaza, krilatog konja. Nije sisar jer nosi, uglavnom, jaja jednom u toku deset godina (mada se mnogi ne ispile). Ovaj jednorog je travojed.

Zebra jednorog
Zebra jednorog zivi u ekvatorijalnim savanama. Lici na zebru ali ima mnogo nezniju muskulaturu. Njegov rog je identican njegovoj dlaci: na grudima je pola crna pola bela. Zivi u krdima koje predvodi jedan pastuv. Ovaj jednorog je nomad.

Preuzeto sa http://www.astrokrug.com/astrologija_1_zanimljivosti/15/jednorog.htm


Poslednji izmenio bezobradjanka dana Pon Sep 06, 2010 12:19 am, izmenjeno ukupno 1 puta
bezobradjanka
bezobradjanka
Ženski
Ribe Peto
Datum rođenja : 11.03.1969
Godina : 55
Lokacija : bg
Raspoloženje : uvek
Datum upisa : 26.07.2010

Mitska bića Empty Re: Mitska bića

Pon Sep 06, 2010 12:12 am
Птица феникс

Mitska bića Feniks1

„Он настаде нов у већем сјају“

Феникс (старогрчки Φοίνιξ, фоиникс, од староегипатског бену, светлети, латински phoenix) је по египатској митологији свето митолошко биће које има облик ватрене птице.
Према легенди, живи 500, 1.461 или 12.594 година (зависно од извора). Феникс је мушка птица црвено-златне боје. Након краја животног круга феникс изгори, а из пепела настане млади феникс. Млади феникс пепео претвори у јаје и шаље га у град Хелиополис (грчки: Град сунца) у Египту. Феникс се сам лечи кад је повређен, а то доказује његову бесмртност - симбол ватре. Још једна особина му је да помоћу суза може излечити било какву рану.

Птица феникс доспела је у грчке и римске митове из Египта. Тамо се звала „боину“ (чапља), а како је боравила уз мочваре, стари Египћани су сматрали да је рођена из воде, на коју су гледали као на прапочетни елемент, и то сама од себе, слично као што се само од себе, према њиховим схватањима, родило и сунце. Повезивањем тих елемената настало је веровање да је та птица једно од отелотворења сунца које након владања светом умире и увек се изнова рађа, појављујући се у бљештавој светлости зоре. У сложеним египатским схватањима власт сунца (а тако и краља, чак и умрлог) обнављала се у тридесетогодишњим циклусима, који су симболизовали људски век. Из боинуа развио се феникс Грка и Римљана. Сматрали су га птицом која је имала чудесну моћ да се сваких пет стотина година у свом гнезду спали, а из пепела устаје подмлађена за нови живот. Тако је постала симбол ускрснућа, које су примили и Хришћани.

Постоје многи описи ове легендарне птице која никад није била виђена. Неки сматрају да је феникс првобитни пример ствари које се не могу видети (као што је нпр. Бог) већ се само могу разумети преко њихових имена или атрибута. Неки описују феникса као птицу величине орла; једну половину тела чини орао а другу половину фазан. Други кажу да феникс наликује чапљи, а тречи да је она збир најлепших делова тела свих птица света. Њено име потиче од грчке речи која означава црвену боју, јер се феникс везује за ватру и сунце. Описан је као златна или шарена птица. Неки кажу да феникс никада не једе. Други кажу да он само пије јутарњу росу. Многи верују да ова птица живи сама у Арабији или Етиопији. Али се сви слажу да је то птица огромне лепоте.

Најинтересантнија чињеница везана за ову птицу је да се она сматра бесмртном и да се поново рађа из пепела сваке тристоте или петстоте године. Када се ближи крај њеном животном циклусу, феникс скупља ароматичне траве, дрво и зачине из целога света од којих ће начинити за себе ломачу или гнездо. Седећи на гнезду, он би запалио ватру машући крилима или уз помоћ сунчевих зрака. Када његово старо тело сагори, феникс се поново рађа из црва, своје коштане сржи или из јајета које би остало у пепелу, па би затим поново кренуо на свој животни пут од следећих петстотина година. Према неким легендама, поновно рођени феникс би понео своје старе кости у Хелиополис, град сунца у Египту, где би ове биле сахрањене праћене специјалним погребним ритуалима.

По јеврејској легенди фениксово име је милкам. Према традицији, пошто је Ева појела забрањено воће, постала је љубоморна на бесмртност и честитост других створења у врту. Због тога је наговорила све животиње из врта да поједу воћку са забрањеног дрвета како би је пратиле у њеном паду, све је успела да наговори осим феникса. Бог је наградио феникса тако што му је дао утврђени град где ће живети у великом миру следећих 1.000 година. На крају овог периода од хиљаду година, феникс би сагорео у ватри и био поново рођен из јајета које је после њега остало у пепелу. Једна друга јеврејска легенда каже да на крају сваког периода од 1.000 година фениксово тело се постепено смањује, губећи перје постаје мала беба феникс која поново израсте у велику птицу. У сваком случају за анђела смрти феникс је недодирљив.

У Египту је феникс познат под именом бену или бинв. Он је симбол бога сунца и повезан је са Озирисом, владарем доњег света. Озирис који је и сам васкрсао, предао је бену тајне бесмртности. У Египту је бену коришћен као симбол за друге циклусе као што су они везани за излазак и залазак сунца као и за годишње изливање Нила. Сваких 500 година, бену би одлетао у сунчани храм у Хелиополису где су га свештеници чекали да му помогну. Птица би затим подигла велику ломачу од зачина, попела се на њу и допустила сунчевим зрацима да је сагоре. Из пепела би се се родио црвић од кога би до краја тог дана нарастао одрасли бену.

Кинеска птица фенг-хуанг је највероватније иста птица као и феникс. Она је направљена од свих најпожељнијих делова свих овоземаљских створења: врата змије, главе ждрала, змајевих пруга, репа рибе, оклопа корњаче, ластиног гркљана и петловог кљуна. Ова птица се може видети само у мирним и благородним временима. Понекад је приказивана са ватреном лоптом представљајући тако везу са сунцем. То је царска птица и назива се скерлетном птицом. Фенг-хуанг живи у краљевству мудрих које се налази негде у источној Кини. Он пије најчистију воду и једе само бамбус. Кад год он запева, сви певци света се придруже његовој песми. Његова коштана срж се сматра светом храном. Ова птица је заштитница кинеских владара. Мужјак фенг-хуанг симболише срећу а женка фенг-хуанг представља царицу. Пар фенг-хуангова симболизује брачно блаженство. При зачећу, ова изузетна птица дарује душу ембриону у мајчиној утроби. Таоисти су је звали „цинобер птицом“.

Mitska bića Feniks2
Фенг-хуанг

Где год да се нађе, феникс се повезује са ускрснућем, бесмртношћу, победом над свим недаћама и злим силама, због тога што израња из пепела. Тако је феникс постао омиљени симбол на раним хришћанским надгробним споменицима. У одељку 25 -26 његовог писма Коринћанима, Свети Климент, римски епископ, подржао је легенду о фениксу као потврду Христових моћи да васкрсава верујуће људе. Он цитира Јова кад овај каже: „Ти ћеш уздићи тело моје, које је претрпело све ове патње“ односно „Зато говорах: у својем ћу гнезду умрети, и биће ми дана као песка. Корен мој пружаше се крај воде, роса биваше по сву ноћ на мојим гранама. Слава моја помлађиваше се у мене, и лук мој у руци мојој понављаше се“ (Јов 29, 18-20).

На многим местима ће се наћи птица феникс како представља Христа. У многим земљама се веровало да у једном времену живи само један феникс. Он се рађа сам од себе и не прати природне законе репродукције. У средњем веку се веровало да феникс васкрсава из мртвих после три дана. Често је приказиван као симбол Христа, са палминим дрветом (један симбол васкрсења) или како носи палмину гранчицу (симбол тријумфа живота над смрћу), или како носи маслинову гранчицу (симбол мира који Бог нуди људима).

Феникс симболизује поновно рођење, наду, честитост, брак, веру, постојаност, лето, вечност, бесмртност, и светлост. Он је представа космичке ватре из које је свет створен и у којој ће скончати. Римљани су осликавали лик феникса на новчићима и медаљама као знак њихове жеље да римско царство траје вечно. У руској фолклори феникс је познат исто као жар птица.

Mitska bića Feniks3
Жар птица

Словенска варијанта феникса:

Жар птица је митолошка птица у веровању источних Словена. Верује се да је птица преко дана сакривена и спава а током ноћи излеће из свог гнезда и пошто је јако бљештава и светли, освтели читаве пределе. Ово је биће је често споменуто у класичним руским народним бајкама и предањима.

http://en.wikipedia.org/wiki/Firebird_%
www.vidovdan.org
Sponsored content

Mitska bića Empty Re: Mitska bića

Nazad na vrh
Similar topics
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu