Prijem
Portal
Galerija
Traži
Registruj se
Pristupi
MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Krleža o...
Sub Sep 25, 2010 8:41 am
„Ja sam bio komunist, on je otišao u rojaliste. Preda mnom drhtao je kao žaba pred zmijom, u strahu da ga u jednom času ne dohvatim. Za njega ja sam bio samo pisac pamfleta, fakin, kojeg treba izbjegavati”
U povodu izlaska knjige “Skizzenbuch 1932-2010. Iza otvorenih vrata” Josipa Vanište, slikara i grafičara, akademika, koji je u to memoarsko djelo uvrstio i fragmente svojih dosad neobjavljenih razgovora s Krležom, Globus donosi najkontroverznije misli velikoga pisca o istaknutim ličnostima hrvatske kulture i politike
Akademik, slikar-pisac, jedan od osnivača umjetničke grupe Gorgona Josip Vaništa u 86. godini objavio je petu knjigu svojih zapisa – “Skizzenbuch 1932-2010. Iza otvorenih vrata” (Kratis, 2010.) - i u njoj na punih 86 stranica, u stotinjak fragmenata prvi put otkrio što mu je tijekom zajedničkih razgovora govorio Miroslav Krleža! O Ljubi Babiću, Josipu Račiću, Augustu Cesarcu, Ivi Andriću, Vladku Mačeku, Milivoju Đilasu, A. B. Šimiću, Mao Ce Tungu, I. G. Kovačiću, o smrti socijalizma, ali i o predosjećaju vlastite smrti!
Vaništa se s Krležom, naime, upoznao 1952. u Muzeju za umjetnost i obrt, kada je Krleža došao pogledati zajedničku izložbu njega i Miljenka Stančića. Tada ga je Krleža, direktor Jugoslavenskog leksikografskog zavoda i pisac čija je neka djela Vaništa, kao njegov pasionirani čitatelj, čak znao i napamet, angažirao da surađuje sa Zavodom.
Dok se pripremao izbor iz Krležinih djela u pet svezaka za Ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti 1970, veliki je pisac prvi put zamolio Vaništu da upravo on za tu priliku izradi pet njegovih portreta. Dotad su ga portretirali samo Ljubo Babić i Petar Dobrović.
Vaništa je, dakle, bio posljednji slikar kojem je Krleža pozirao.
Kontakt slikara i pisca tada postaje vrlo živ, a intenzivira se posebno tijekom Beline bolesti, još i više nakon njezine smrti - Vaništa je Krležin najbliži prijatelj sve do njegove smrti 29. prosinca 1981. godine. Posebna vrijednost ove knjige i jest u tome što njih dvojica nisu vodila “službene” razgovore za javnost, već su oni bili potpuno privatne naravi.
U predgovoru knjizi “Skizzenbuch 1932-2010. Iza otvorenih vrata” njezin urednik Marko Grčić stoga tvrdi: “U ovim zapisima prvi put susrećemo neke aspekte njegove (Krležine op.a.) ličnosti koji se nikad nisu javljali u doticaju s drugim sugovornicima, pa čak ni u njegovim uspomenskim tekstovima: to je duboka, predsmrtna, osamljenost čovjeka koji, možda, nikada nije osjećao blizinu rodbine ili prijatelja, to veličanstvenija što je doživljavamo prizivajući u sjećanje njegovo golemo djelo, u koje on sam kao da više nije imao potpuno povjerenje, a koje se mi, malo-pomalo, učimo cijeniti.”
Premda tijekom tih 11 godina čestih Vaništinih odlazaka Krleži na Gvozd nije nastala baš ni jedna njihova zajednička fotografija, Vaništa je svaki put iza razgovora s Krležom, čim bi došao doma, uglavnom navečer, bilježio što mu je on rekao. Krleža je to znao i nikad ga nije pitao zašto zapisuje njegove riječi, a Vaništa kaže da ih je zapisivao jer su to, za njega, bile dragocjenosti.
“Krležina rečenica bila je neobično muzikalna, a pričanje, moguće, ljepše nego pisanje. To je bio jedan oblik najčišće kreacije”, kaže nam Vaništa. Međutim, na objavu tih Krležinih riječi namjerno je čekao gotovo 30 godina jer je smatrao da su mnoga njegova razmišljanja, pogotovo o suvremenicima, vrlo osjetljiva.
Neke bilješke nije, priznaje nam Vaništa, ni sada objavio. A ovu je knjigu pisao cijeli život. “Zašto se piše, zašto crta?”, pita se Josip Vaništa, pa odgovara: “Piše se kao što se i crta, da bi se nešto odbacilo.” Nakon knjiga “Zapisi I”, “Zapisi II”, “Knjiga zapisa” i “Novi zapisi”, napokon, evo i Vaniština “Skizzenbucha 1932-2010. Iza otvorenih vrata” u kojem je detaljno sačuvao, “odbacio” jednog drukčijeg još nepoznatog Miroslava Krležu.
O AUGUSTU CESARCU “Cesarec je bio gospodin. Fin, izuzetan, sama skromnost. Da ga čovjek stavi na koljena u jednom homoseksualnom smislu. (…) Pisao je dobre političke stvari. Ali dara za literaturu imao nije. I sada, danas, stvarati od njega velikog pisca nema nikakvog smisla.”
O A. B. ŠIMIĆU “Bio je primitivac sa Širokog Brijega. Jedan mali primitivac. Precijenjen. Bio je bez škole, ni maturu nije položio, nije znao ni jedan jezik, nije vidio ni jedan veći grad. Dolazio je k meni, ostajao do kasno u noć. Živio je kao prosjak i umro u 26. godini života. Napao je Pana. Prekinuo sam sve veze s njime. Nisam ga više vidio.
Njegov brat, sasvim minorna pojava, bio je mračna ličnost.” (19. 02. 1972)
O DOBRIŠI CESARIĆU “Pogled s Cmroka na rasvijetljeni grad, ne to nije moguće. Sa Cmroka se Zagreb ne vidi. I onaj glasoviti, toliko citirani, Cesarićev stih kako ‘teče i teče jedan slap’ nije nego besmislica. Slap radi sve prije nego teče.”
(veljača, 1981)
O I. G. KOVAČIĆU “Čitao sam Jamu 1944/45, to je kružilo Zagrebom. Sve su okolnosti bile za, pa i smrt pjesnika. Ali to je čista retorika. Bio je čovjek bez talenta, arivista.” (26. 04. 1973)
O IVI ANDRIĆU “Jeste li pročitali što sam napisao u povodu Andrićeve smrti? Danas mi to predbacuju. A da sam šutio, što bi rekli, to možete zamisliti. Da nije bilo Nobela, Andrić bi bio mali nepoznat pisac. Jeste li čuli ono more praznih riječi oko njegove smrti? Samo mrtve fraze kakve pišu sluškinje prepisujući ih iz ljubavnog listara. Govore o 25 godina njegovog partijskog rada. Da li je itko učinio manje od Andrića za Partiju? Po svom djelu bio je stoproccentni nihilist, u životu arbitrirao je u Belvederu. Bio je Stojadinovićev čovjek, ambasador kod Hitlera. Zašto se to prešućuje?
Mi smo se razišli 1919. Ja sam bio komunist, on je otišao u rojaliste. Preda mnom drhtao je kao žaba pred zmijom, u strahu da ga u jednom času ne dohvatim. Za njega ja sam bio samo pisac pamfleta, fakin, kojeg treba izbjegavati.”
O STANKU LASIĆU “Stanko Lasić? On je deset kopalja iznad svih koji su pisali o meni.” (1972)
O VJEKOSLAVU KALEBU “Čovjek koji je obećavao. Došavši poslije rata u Zagreb, u gradu propada. Najbolje je napravio kad se vratio u Tisno. Tamo spada.”
O VLADIMIRU NAZORU “Ditirambi, prve Nazorove pjesme, to je najbolje što je napisao. U njima je neko htjenje, prkos, želja da se stane na vlastite noge. Tresić Pavičić, danas sasvim zaboravljen, bio je još bolji versifikator. Tu se varate: Tresić je bolji od Nazora.” (20. 04. 1981)
O PRIJATELJIMA “Da li ste čitali Krleža u Warszawie? Imao sam 40 godina, boravio četiri mjeseca u Poljskoj; tamo nisam pisao, samo sam govorio. I od svega toga što je zapisao Benešić? NIŠTA! Da čovjek poludi.
Ni o Filipu (Latinoviczu) Benešić nije imao dobro mišljenje. Za Gavellu to su bili eseji, to nije bio roman. Pater Dobrović, kojemu sam tu knjigu čitao u Pragu, nije ništa razumio.
Eto to su bili moji prijatelji.”
O VANIŠTINOJ ŽENI ROZI “Krleža dolazi u naš mali socijalistički stan. Roszi mu pruža ruku, kaže: - Ja sam obična profesorica. Nisam ni magistrirala ni doktorirala, posvetila sam se odgoju naše djece…
- Niste mogli inteligentnije postupiti - odgovara.”
O LJUBI BABIĆU “Babić nije mogao naslikati akt, ruku, lice. Mogli bismo reći da je bio slikarski nedarovit. U svojoj biti bio je dekorater koji je ovdje propao. Volio me i mrzio. Prosjedio sam sate i sate u njegovom atelijeru od 1915-6. Do 1922, kada se naš odnos prekida. Trideset godina kasnije on se ponovno uspostavlja, ali ne zadugo.Pedeset devete treći put kod Areteja. 1945. Učinio sam sve za njega, vi znate što. Ali kad smo započeli Areteja, vidio sam da je gotov. Potpuno se izgubio, njegova inscenacija nije vrijedila ništa. Uopće, Aretej je propao u Zagrebu. Govore mi da je Paro u Dubrovniku načinio dobru predstavu.”
O ANTUNU BARCU (i Nazoru, Kombolu, Bakariću) “O njemu nemam dobro mišljenje. Živjeli smo jedno pored drugoga u malom gradu, bez kontakta. On je dvadesetih godina u Rijeci pisao o mojim pjesmama (Pjesme I, II, III) u stilu: rodio se poeta. Bio sam krajnje netaktičan, poručio sam mu da napusti pisanje, da to nije posao za njega. To mi nije oprostio, uskratio mi je pozdrav. Bio je dosadni profesor, mason, ustaše su ga kao takvog zatvorile. Poslije rata gotovo je skrivio hapšenje Kombola. Molio sam Nazora za pomoć, slušao me čupkajući svoju glupu bradicu, ali nije ništa učinio. I onda sam otišao Bakariću. I on je to sredio u najkraćem roku. Kombol je bio spašen.”
O RAČIĆU I KRALJEVIĆU “Račić je bio kalfa, darovit, nedarovit, tko bi znao? Ali je Kraljević bio talent, za razliku od Babića – u biti dekoratera, koji je ovdje, u ovom svračjem zakutku propao. (…)”
O VLADKU MAČEKU “Imati 85 posto birača na slobodnim izborima, kao što je imao Maček i izjaviti, povodom ulaska Nijemaca u zemlju, da je narod doživio rat, nešto je najgore što se može dogoditi, a staviti taj narod na raspoloženje okupatoru, odraz je ograničenih sposobnosti. On je u tom času zapečatio svoju političku budućnost.
Bio je svršen čovjek. Nije bio ni Hrvat, dijete slovenskih roditelja, koji su se pohrvatili, nešto najgore.
Ali je činjenica da je imao iza sebe cijeli narod. Pa kad već govorimo o sporazumu 1939, ja sam bio za sporazum.”
O 1941. “1941. Bio je to ustanak Srba u Hrvatskoj za obranu gole egzistencije…”
O 1945. “Trebao sam ostati po strani. Barem deset godina, ako ne deset, onda do 1948, '50, '52. godine. Ali nisam. Da li sam pogriješio…” (jul) 1981.
O PAVELIĆU I ĐILASU “Đilas piše da me je Pavelić tapšao po ramenu i rekao da će sve biti dobro… Mrzio me, vjerojatno bi me i ubio, zgazio kao zmiju. Trebao sam za NDH uzeti otrov, ubiti se. Rat me uništio. 1945. ja sam bio drugi čovjek, nikad mi se onaj vitalitet od nekada nije vratio.”
O BUDUĆNOSTI “(…)Priznajmo da se u SSSR-u nešto promijenilo u materijalnoj osnovi. Oni se bore za svijet kao što to i Amerika čini. Ali naoružanja su fizički ograničena. Sve će se slomiti u jednom času. Socijalizam će potrajati još osamdesetak godina, onda će potonuti…”
U povodu izlaska knjige “Skizzenbuch 1932-2010. Iza otvorenih vrata” Josipa Vanište, slikara i grafičara, akademika, koji je u to memoarsko djelo uvrstio i fragmente svojih dosad neobjavljenih razgovora s Krležom, Globus donosi najkontroverznije misli velikoga pisca o istaknutim ličnostima hrvatske kulture i politike
Akademik, slikar-pisac, jedan od osnivača umjetničke grupe Gorgona Josip Vaništa u 86. godini objavio je petu knjigu svojih zapisa – “Skizzenbuch 1932-2010. Iza otvorenih vrata” (Kratis, 2010.) - i u njoj na punih 86 stranica, u stotinjak fragmenata prvi put otkrio što mu je tijekom zajedničkih razgovora govorio Miroslav Krleža! O Ljubi Babiću, Josipu Račiću, Augustu Cesarcu, Ivi Andriću, Vladku Mačeku, Milivoju Đilasu, A. B. Šimiću, Mao Ce Tungu, I. G. Kovačiću, o smrti socijalizma, ali i o predosjećaju vlastite smrti!
Vaništa se s Krležom, naime, upoznao 1952. u Muzeju za umjetnost i obrt, kada je Krleža došao pogledati zajedničku izložbu njega i Miljenka Stančića. Tada ga je Krleža, direktor Jugoslavenskog leksikografskog zavoda i pisac čija je neka djela Vaništa, kao njegov pasionirani čitatelj, čak znao i napamet, angažirao da surađuje sa Zavodom.
Dok se pripremao izbor iz Krležinih djela u pet svezaka za Ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti 1970, veliki je pisac prvi put zamolio Vaništu da upravo on za tu priliku izradi pet njegovih portreta. Dotad su ga portretirali samo Ljubo Babić i Petar Dobrović.
Vaništa je, dakle, bio posljednji slikar kojem je Krleža pozirao.
Kontakt slikara i pisca tada postaje vrlo živ, a intenzivira se posebno tijekom Beline bolesti, još i više nakon njezine smrti - Vaništa je Krležin najbliži prijatelj sve do njegove smrti 29. prosinca 1981. godine. Posebna vrijednost ove knjige i jest u tome što njih dvojica nisu vodila “službene” razgovore za javnost, već su oni bili potpuno privatne naravi.
U predgovoru knjizi “Skizzenbuch 1932-2010. Iza otvorenih vrata” njezin urednik Marko Grčić stoga tvrdi: “U ovim zapisima prvi put susrećemo neke aspekte njegove (Krležine op.a.) ličnosti koji se nikad nisu javljali u doticaju s drugim sugovornicima, pa čak ni u njegovim uspomenskim tekstovima: to je duboka, predsmrtna, osamljenost čovjeka koji, možda, nikada nije osjećao blizinu rodbine ili prijatelja, to veličanstvenija što je doživljavamo prizivajući u sjećanje njegovo golemo djelo, u koje on sam kao da više nije imao potpuno povjerenje, a koje se mi, malo-pomalo, učimo cijeniti.”
Premda tijekom tih 11 godina čestih Vaništinih odlazaka Krleži na Gvozd nije nastala baš ni jedna njihova zajednička fotografija, Vaništa je svaki put iza razgovora s Krležom, čim bi došao doma, uglavnom navečer, bilježio što mu je on rekao. Krleža je to znao i nikad ga nije pitao zašto zapisuje njegove riječi, a Vaništa kaže da ih je zapisivao jer su to, za njega, bile dragocjenosti.
“Krležina rečenica bila je neobično muzikalna, a pričanje, moguće, ljepše nego pisanje. To je bio jedan oblik najčišće kreacije”, kaže nam Vaništa. Međutim, na objavu tih Krležinih riječi namjerno je čekao gotovo 30 godina jer je smatrao da su mnoga njegova razmišljanja, pogotovo o suvremenicima, vrlo osjetljiva.
Neke bilješke nije, priznaje nam Vaništa, ni sada objavio. A ovu je knjigu pisao cijeli život. “Zašto se piše, zašto crta?”, pita se Josip Vaništa, pa odgovara: “Piše se kao što se i crta, da bi se nešto odbacilo.” Nakon knjiga “Zapisi I”, “Zapisi II”, “Knjiga zapisa” i “Novi zapisi”, napokon, evo i Vaniština “Skizzenbucha 1932-2010. Iza otvorenih vrata” u kojem je detaljno sačuvao, “odbacio” jednog drukčijeg još nepoznatog Miroslava Krležu.
O AUGUSTU CESARCU “Cesarec je bio gospodin. Fin, izuzetan, sama skromnost. Da ga čovjek stavi na koljena u jednom homoseksualnom smislu. (…) Pisao je dobre političke stvari. Ali dara za literaturu imao nije. I sada, danas, stvarati od njega velikog pisca nema nikakvog smisla.”
O A. B. ŠIMIĆU “Bio je primitivac sa Širokog Brijega. Jedan mali primitivac. Precijenjen. Bio je bez škole, ni maturu nije položio, nije znao ni jedan jezik, nije vidio ni jedan veći grad. Dolazio je k meni, ostajao do kasno u noć. Živio je kao prosjak i umro u 26. godini života. Napao je Pana. Prekinuo sam sve veze s njime. Nisam ga više vidio.
Njegov brat, sasvim minorna pojava, bio je mračna ličnost.” (19. 02. 1972)
O DOBRIŠI CESARIĆU “Pogled s Cmroka na rasvijetljeni grad, ne to nije moguće. Sa Cmroka se Zagreb ne vidi. I onaj glasoviti, toliko citirani, Cesarićev stih kako ‘teče i teče jedan slap’ nije nego besmislica. Slap radi sve prije nego teče.”
(veljača, 1981)
O I. G. KOVAČIĆU “Čitao sam Jamu 1944/45, to je kružilo Zagrebom. Sve su okolnosti bile za, pa i smrt pjesnika. Ali to je čista retorika. Bio je čovjek bez talenta, arivista.” (26. 04. 1973)
O IVI ANDRIĆU “Jeste li pročitali što sam napisao u povodu Andrićeve smrti? Danas mi to predbacuju. A da sam šutio, što bi rekli, to možete zamisliti. Da nije bilo Nobela, Andrić bi bio mali nepoznat pisac. Jeste li čuli ono more praznih riječi oko njegove smrti? Samo mrtve fraze kakve pišu sluškinje prepisujući ih iz ljubavnog listara. Govore o 25 godina njegovog partijskog rada. Da li je itko učinio manje od Andrića za Partiju? Po svom djelu bio je stoproccentni nihilist, u životu arbitrirao je u Belvederu. Bio je Stojadinovićev čovjek, ambasador kod Hitlera. Zašto se to prešućuje?
Mi smo se razišli 1919. Ja sam bio komunist, on je otišao u rojaliste. Preda mnom drhtao je kao žaba pred zmijom, u strahu da ga u jednom času ne dohvatim. Za njega ja sam bio samo pisac pamfleta, fakin, kojeg treba izbjegavati.”
O STANKU LASIĆU “Stanko Lasić? On je deset kopalja iznad svih koji su pisali o meni.” (1972)
O VJEKOSLAVU KALEBU “Čovjek koji je obećavao. Došavši poslije rata u Zagreb, u gradu propada. Najbolje je napravio kad se vratio u Tisno. Tamo spada.”
O VLADIMIRU NAZORU “Ditirambi, prve Nazorove pjesme, to je najbolje što je napisao. U njima je neko htjenje, prkos, želja da se stane na vlastite noge. Tresić Pavičić, danas sasvim zaboravljen, bio je još bolji versifikator. Tu se varate: Tresić je bolji od Nazora.” (20. 04. 1981)
O PRIJATELJIMA “Da li ste čitali Krleža u Warszawie? Imao sam 40 godina, boravio četiri mjeseca u Poljskoj; tamo nisam pisao, samo sam govorio. I od svega toga što je zapisao Benešić? NIŠTA! Da čovjek poludi.
Ni o Filipu (Latinoviczu) Benešić nije imao dobro mišljenje. Za Gavellu to su bili eseji, to nije bio roman. Pater Dobrović, kojemu sam tu knjigu čitao u Pragu, nije ništa razumio.
Eto to su bili moji prijatelji.”
O VANIŠTINOJ ŽENI ROZI “Krleža dolazi u naš mali socijalistički stan. Roszi mu pruža ruku, kaže: - Ja sam obična profesorica. Nisam ni magistrirala ni doktorirala, posvetila sam se odgoju naše djece…
- Niste mogli inteligentnije postupiti - odgovara.”
O LJUBI BABIĆU “Babić nije mogao naslikati akt, ruku, lice. Mogli bismo reći da je bio slikarski nedarovit. U svojoj biti bio je dekorater koji je ovdje propao. Volio me i mrzio. Prosjedio sam sate i sate u njegovom atelijeru od 1915-6. Do 1922, kada se naš odnos prekida. Trideset godina kasnije on se ponovno uspostavlja, ali ne zadugo.Pedeset devete treći put kod Areteja. 1945. Učinio sam sve za njega, vi znate što. Ali kad smo započeli Areteja, vidio sam da je gotov. Potpuno se izgubio, njegova inscenacija nije vrijedila ništa. Uopće, Aretej je propao u Zagrebu. Govore mi da je Paro u Dubrovniku načinio dobru predstavu.”
O ANTUNU BARCU (i Nazoru, Kombolu, Bakariću) “O njemu nemam dobro mišljenje. Živjeli smo jedno pored drugoga u malom gradu, bez kontakta. On je dvadesetih godina u Rijeci pisao o mojim pjesmama (Pjesme I, II, III) u stilu: rodio se poeta. Bio sam krajnje netaktičan, poručio sam mu da napusti pisanje, da to nije posao za njega. To mi nije oprostio, uskratio mi je pozdrav. Bio je dosadni profesor, mason, ustaše su ga kao takvog zatvorile. Poslije rata gotovo je skrivio hapšenje Kombola. Molio sam Nazora za pomoć, slušao me čupkajući svoju glupu bradicu, ali nije ništa učinio. I onda sam otišao Bakariću. I on je to sredio u najkraćem roku. Kombol je bio spašen.”
O RAČIĆU I KRALJEVIĆU “Račić je bio kalfa, darovit, nedarovit, tko bi znao? Ali je Kraljević bio talent, za razliku od Babića – u biti dekoratera, koji je ovdje, u ovom svračjem zakutku propao. (…)”
O VLADKU MAČEKU “Imati 85 posto birača na slobodnim izborima, kao što je imao Maček i izjaviti, povodom ulaska Nijemaca u zemlju, da je narod doživio rat, nešto je najgore što se može dogoditi, a staviti taj narod na raspoloženje okupatoru, odraz je ograničenih sposobnosti. On je u tom času zapečatio svoju političku budućnost.
Bio je svršen čovjek. Nije bio ni Hrvat, dijete slovenskih roditelja, koji su se pohrvatili, nešto najgore.
Ali je činjenica da je imao iza sebe cijeli narod. Pa kad već govorimo o sporazumu 1939, ja sam bio za sporazum.”
O 1941. “1941. Bio je to ustanak Srba u Hrvatskoj za obranu gole egzistencije…”
O 1945. “Trebao sam ostati po strani. Barem deset godina, ako ne deset, onda do 1948, '50, '52. godine. Ali nisam. Da li sam pogriješio…” (jul) 1981.
O PAVELIĆU I ĐILASU “Đilas piše da me je Pavelić tapšao po ramenu i rekao da će sve biti dobro… Mrzio me, vjerojatno bi me i ubio, zgazio kao zmiju. Trebao sam za NDH uzeti otrov, ubiti se. Rat me uništio. 1945. ja sam bio drugi čovjek, nikad mi se onaj vitalitet od nekada nije vratio.”
O BUDUĆNOSTI “(…)Priznajmo da se u SSSR-u nešto promijenilo u materijalnoj osnovi. Oni se bore za svijet kao što to i Amerika čini. Ali naoružanja su fizički ograničena. Sve će se slomiti u jednom času. Socijalizam će potrajati još osamdesetak godina, onda će potonuti…”
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu|
|
|
