Darko Rundek - Vera u sadržaj

Intervju:decembar 2000.

"Rat, da ga tako nazovemo, u koji sam ja uključen stalno traje, samo što to više nije rat velikih zastava, truba i filmskih gesti. On se stalno odvija iznutra, među nama, prenosi se iz jednog čovjeka u njegovu najbližu grupu, familiju, bend, i onda se širi dalje"

Divne li predizborne ćutnje! Dva koncerta Darka Rundeka u Studentskom kulturnom centru i jedan u krcatoj Hali sportova na Novom Beogradu uoči republičkih izbora u Srbiji za mnoge prisutne bili su najbolji koncerti na kojima su u životu bili. Ako ništa drugo, količina smisla koju je Rundek – deset godina stariji nego u poslednjem susretu sa beogradskom publikom ali, kao i uvek, gizdav i jak – uz izvrsnog gitaristu Žana Jakopača i najpametnije duvače u ovom delu Evrope emitovao tri beogradske večeri zaredom sigurno je ponovo uspostavila ovde potpuno izgubljene koncertne i muzičke standarde. Bilo je upadljivo da su ove koncerte svi, od organizatora do brojnih filokteta svih ovih ratova, doživeli krajnje lično, kao definitivni dokaz da je sve ovo gadno i ružno vreme koje su nam jeli raznorazni skakavci za nama, da se konačno ima za šta biti "za", posle dugo vremena "protiv", i da je vreme normalnog življenja u kojem je sasvim legitimno odabrati svoju sopstvenu stranu mimo svih tih zastava za trenutak moguće. Ostaje nada da do sledećeg susreta sa Rundekom neće proći sledećih deset godina i da je onim što je otpevao i odsvirao dovoljno ozračio ovdašnju rok scenu da je trgne iz bunila, buncanja, samodovoljnosti i opšte kilavosti u koju je zapala. Lepo je moglo da se vidi kako sve to zapravo treba da izgleda.

Sa Darkom Rundekom razgovaramo sutradan posle prvog beogradskog koncerta, dok kasni na tonsku probu.

"VREME": Na veoma posećenoj konferenciji za štampu uoči koncerata niko te ništa nije pitao o ratu, Srbima i Hrvatima.

DARKO RUNDEK: Da, ali je to stalno visilo u zraku. Ta pitanja sigurno postoje, ne možemo se praviti da ih nema. Ali vjerovatno su svi bili svjesni da time možemo otvoriti Pandorinu kutiju emocija koje bi nas odvele u neku vrstu razgovora koji više i prestaju biti razgovori.

Možda i zbog toga što ta pitanja ne bi bila upućena na pravu adresu, ali i zbog osećaja da vi zapravo dolazite sa neke treće strane.

Mislim da je bilo i te svijesti. Stvarno nemam osjećaj da bih o tome mogao bilo šta suvislo reći. A ako ćemo govoriti istinu, Haustor je od svih novovalnih grupa bio najhrvatskiji bend – pjevali smo na kajkavskom i o stvarima oko nas koje su imale nešto specifično hrvatsko. Sa druge strane, postoji nekakav erotizam između Srba i Hrvata koji u sebi ima nečeg inspirirajućeg... Postoji komplementarnost. To je možda i činilo ovaj rat krvavijim, jer se sve to okrenulo na svoju zlu stranu. Mi dolazimo sa treće strane utoliko što nikad nismo glumili da smo nešto drugo od onoga što jesmo, što smo to ostali i što ne treba ništa nikom da dokazujemo. Kad si tko jesi, i kad znaš tko si, onda možeš i ući u dijalog sa nekim. Odnos Srba i Hrvata očito ima neku svoju unutarnju dinamiku koja se može pretvoriti u novi val u Jugoslaviji, koji se i razvio iz tog uzajamnog posjećivanja, iz razmjene koja je dolazila iz dvije kulturološke matrice koje se dodiruju i koje su komplementarne, dakle može djelovati konstruktivno, ali i užasno destruktivno. Mislim da taj destruktivni period prolazi, a koliko će trebati vremena da se rane, dugovi, latentne osvete i sve to negdje kanalizira, stabilizira, to ćemo vidjeti. Mi smo ovdje došli kao netko tko nije bio u sve to upleten, ko nije uzeo udjela u destruktivnom dijelu tog odnosa, i pokušavamo graditi onaj konstruktivni.

Ti imaš zanimljivu tezu o ideološkoj poziciji novog talasa prema ondašnjem sistemu.

Novi talas, ako ćemo gledati ideološki, zajedno je sa pankom, koji ga je i izbacio naprijed, sigurno bio ljeviji od ondašnjeg sistema, koji je fakat srušen zdesna. Mi smo bili ultraljevi u smislu da smo bili beskompromisni. Sa druge strane, možda je sistemu i bilo draže, ako je uopšte bilo ko razmišljao o tome, da ima ljevu, ne preterano destruktivnu opoziciju koja zapravo zagovara iste vrijednosti, samo ne u birokratiziranom obliku, nego da ima nekakve skinhedse.

Onda su na scenu nastupili nacionalizmi.

Nacionalističke ideologije su vrlo rudimentarne. One su povezane sa plemenskim osjećajima, za nešto što dolazi iz tamne strane svijesti. Zbog svoje iracionalnosti one su mnogo dublje dodirnule ljude nego što bi ih dodirnule ideologije koje su šematske, koje su racionalni društveni koncept.

Haustor je uvek bio angažovan bend. Ti si ostao angažovan i danas, ali na drugi način. Postoji razlika između angažovanosi tipa pesme Pogled u BB i pesme More, more sa Apokalipsa.

More, more je nastalo kao reakcija na falsificiranje prošlosti koje je u Hrvatskoj bilo uzelo maha, u stilu komunistički mrak, ovo, ono... Ljudi koji su živjeli i odrastali u jedno vrijeme doživjeli su ga na svoj način. Onda se pojavila gomila ljudi koji su pristali da revaloriziraju svoj autentični, vlastiti doživljaj, sjećanje, i sve se počelo premazivati drugim bojama. Kroz More, more i Šuvar i varivo bilo mi je zanimljivo reći – čekajte malo, ljudi, treba se sjetiti šta je tu stvarno bilo. Osim toga, to je bilo vrijeme djetinjstva, kada su svi dojmovi sočniji, bogatiji, i učinila mi se dobra ideja da se o tom falsificiranju prošlosti pogleda kroz dječije oči.

Motivi pesama Crni žbir, Duhovi, Uhode ostali su i u novim pesmama – Crni dusi...

Ima neke paranoje u svemu tome, ali paranoja je jedan od oblika uz pomoć kojeg ego opstaje. Ja se u tim pjesmama obračunavam s onim što je prisutno u meni i oko mene, pokušavajući dati tome neki oblik koji nadilazi konkretnu činjenicu da te uhode ili prisluškuju.

Bilo je uzbudljivo posle deset ovakvih godina ponovo čuti Sejmene.

Neke pjesme, poput Sejmena, ili Šal od svile, dobile su nov sadržaj, postale su bliže. Kada su nastajale bile su djelimično izmaštane, a sada su postale dio iskustva.

U odnosu na pesme Haustora, koje su u sebi imale borbenosti, adrenalina, pesme sa tvojih solo ploča su mirnije, tu postoji čežnja za privatnošću, čežnja sa Osunčanim otocima.

To je ono što je najbitnija razlika između onog što sam radio sa Haustorom i ovoga što sada radim sa bendom. Ta borbenost koje ima manje u novim pjesmama bila je dio mladosti, dio potrebe da se čovjek dokaže. Na novim pločama ja nemam potrebu bilo što dokazivati. Neke su, da ih nazovem iluzije o borbenosti razotkrivene, i u ovaj čas ono što smatram realno najborbenijim u ovome što sada radim jeste da ovaj bend sa sobom nosi jednu realnu moć dobrote, prijateljstva, tih stvari koje više ne trebam dokazivati u pjesmama, koje su sad tu žive pred nama.

Zbog te borbenosti Haustora mnogi te doživljavaju kao nešto između Šejna i nekog španskog veterana, borca iz jednog drugog, nepravedno izgubljenog rata protiv gluposti i besmisla.

Ne mogu točno znati kako me ljudi doživljavaju jer mi je to preblizu. Pokušavam odgovorno izračiti nešto što mi se čini da daje smisao životu. Nemam osjećaj da je bilo koji rat uzgubljen – mislim da je nadiđen. Jeb'o rat... Nema pobjede u ratu. Taj rat, da ga tako nazovemo, u koji sam ja uključen stalno traje, samo što to više nije rat velikih zastava, truba i filmskih gesti. On se stalno odvija iznutra, među nama, prenosi se iz jednog čovjeka u njegovu najbližu grupu, familiju, bend, i onda se širi dalje. Čini mi se da ta borba o kojoj pričamo i dalje traje ali u manje manifestnom obliku. Sa druge strane nadam se da iz svega ovoga što radimo izlazi jedna velika vjera – vjera u sadržaj, moć, mogućnost dostojanstvenog života, koji zna da prvi korak za njegovo ostvarivanje je da se ostvari tu i sada. Jer se jedino tu i sada može ostvariti. U tom smislu taj rat će sutra biti ponovo izgubljen, i prekosutra možda opet dobijen.

Radio si radio drame, muziku za film, pozorište, u Mostaru si 1991. režirao predstavu Ne. Kakav je uopšte tvoj odnos prema pozorištu?

Osim te predstave nisam ništa u međuvremenu režirao. Toga sam se već ranije odrekao, jer mi se učinilo da nisam dobar kazališni režiser. Ne volim glumce, čak su me jedno vrijeme baš iritirali. Možda se jednog dana toga prihvatim, ali u ovaj čas za tim ne osjećam potrebu. Kazalište je moćan medij, i nekim čudom opstaje u konkurenciji svih ovih kompjuterskih igara, interneta, filma, video kazeta koje možeš posuditi kad hoćeš. To znači da ništa drugo ne može zamjeniti ono što je kazalištu imanentno, a to je da se u jednom trenutku tu, na sceni, koja je nešto sveto, oltar, da se kroz žive prisutne ljude ostvaruje kontakt sa nečim nevidljivim, sa skrivenim smislom, sa vertikalom. Čak i kad samo zabavlja, već sama mogućnost da se ljudi transformiraju u nešto drugo, a to je san čovjeka kao bića, da zapravo nije samo u svojoj formi, tu očito jedna ljudska čežnja za letom, za čim hoćeš, dobija svoj konkretni oblik.

Prvi koncert u SKC-u završio se pesmom Šarla Akrobate Ona se budi, i minutom ćutanja za Milana Mladenovića.

Čuo sam komentar da je u tom trenutku to bilo preteško za jedan jednostavan, radostan susret koji se dogodio. Ali nakon te pjesme ništa drugo mi se nije činilo točno. A opet sam čuo i komentare da je ta minuta šutnje mogla prerasti ne samo u šutnju za Milana nego da zajedno odšutimo puno toga što se u međuvremenu dogodilo.

Na koncertu ste svirali i jednu novu pesmu, koja je odlično prihvaćena. Kad će novi album?

Ta pjesma bi trebala biti noseća stvar sa sljedećeg albuma. Neke pjesme već postoje, i možda ih do proljeća naredne godine bacimo na novi album.
Nebojša Grujučić

Artistički pol
Zagrebačka grupa Haustor nikad nije spadala u red najpopularnijih i najtiražnijih ex-jugoslovenskih grupa, ali je sa svoja četiri objavljena albuma – Haustor, Treći svijet, Bolero i Tajni grad – obezbedila povlašćeni status kultnog benda nekadašnje Jugoslavije. Izdanak novog talasa, Haustor je predstavljao drugi, artistički pol tadašnje razuđene muzičke rok scene spram razbarušenosti i agresivnosti Pekinške patke ili Pankrta. Prva dva albuma Haustora potpisali su autori Darko Rundek, pozorišni reditelj i frontmen grupe, i basista i etnolog Srđan Žljebačić Saher. Saher posle Trećeg svijeta napušta grupu, svira u grupama Naturalna mistika, Vještice, Brojani, objavljuje zbirku poezije Kargo kult, i godinama najavljuje solo album. Poslednje dve ploče Haustora autorski potpisuje Darko Rundek, koji početkom rata napušta Hrvatsku i odlazi u Pariz, gde živi i danas i gde se bavi uglavnom pozorišnom muzikom. Godine 1996. u Hrvatskoj objavljuje svoj prvi, po svim merilima izuzetan solo album Apokalipso, kojim se vraća u sam vrh hrvatske muzičke scene, a iste godine se pojavljuje i živi album Haustora Ulje na vodi, sa zapisom koncerta iz 1982. Ove godine Rundek je objavio i drugu solo ploču naziva U širokom svijetu. Jedan je od najvažnijih autora sa prostora bivše Jugoslavije, a njegovi koncerti su neponovljiv doživljaj i ubedljiva muzička obrada onoga što se zove philosophia normalis.

Волим тог човека!
Волим и поштујем!