Beogradska ka5anija
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Ići dole
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

ljubav - Budimir Potočan - Čast i ljubav... - Page 2 Empty Budimir Potočan - Čast i ljubav...

Ned Jan 02, 2011 9:44 am
First topic message reminder :

...ili tragajući za Vronskim,
odnosno Rajevskim u Srbiji


Zašto mi je toliko bio privlačan taj Tolstojev junak?
Možda najviše time što je sjedinjavao u sebi odli- ke časnog i uzvišenog oficira, ali i velikog i tragičnog
ljubavnika. Opčinila me je i spoznaja da je nje- gova ljubav prema Ani Karenjinoj bila
koliko velika toliko i kobna. Takva i tolika ljubav je najzad Anu odvela u smrt, a Vronskog u Srbiju,
u rat i u pogibiju.
Međutim, takoreći sve do juče nije bilo poznato da je Vronski, to jest njegov prototip Rajevski,
zaista do- šao u Srbiju, da je u njoj imao života, izvan korica knjige, onog stvarnog, ali života koji je
ostao nepoznat i najposvećenijim proučavaocima ovog Tolstojevog dela.
Istraživanje je nalik svetlosti munje: iznenadi i uznemiri pre nego što blesne nad pomrčinom. U to
sam se mogao sasvim uveriti tokom mnogih godina istra- živanja sudbine Vronskog, odnosno
Rajevskog u Srbiji. Tragao sam, dabome, zbog onih retkih darova koji se prepoznaju tek posle
onakvog iznenadnog bleska.
Gde se to onda odvijao taj nepoznati život Vron- skog, odnosno Rajevskog?
Odesom, u kojoj je tri nedelje čekao pre nego što se 21. jula uputio u Srbiju, i selom Gornjim
Adrovcem kod Aleksinca u kojem je 20. avgusta vodio svoju odsudnu bitku, omeđen je taj deo
životnog puta pukovnika Ra- jevskog. A ono što mu se u međuvremenu događalo sa- držano je u
mome istraživanju i u ovoj knjizi.
Uz tog junaka otkrivao sam paralelno i čitav jedan svet veličanstvenih ljudi čije je srce te 1876.
godine snažno kucalo za Srbiju. Spoznao, na primer, i zašto je Viktor Igo tresnuo u lice dvoličnoj
Evropi svoj apel "Za Srbiju". Otkrio i kako je već ostareli revolucionar đuzepe Garibaldi s ljubavlju
poslao svoj blagoslov Srbiji i svoje garibaldince na Drinu. Primio s veli- kim divljenjem
kompoziciju Petra Iljiča čajkovskog Srpsko-ruski marš kao svojevrstan zaklon i podršku srpskoj
slobodi.
Da se ne zaboravi ni to: u ratu protiv Turaka 1876. godine Srbija je bila "glas savesti Evrope".
Priteklo joj je u pomoć oko petnaest hiljada dobrovoljaca iz gotovo svih zemalja Starog kontinenta.
Sve te časne mlade ljude privukla je samo želja da pomognu oslo- bođenje srpskoga naroda. I
možda još nešto. To su mo- gle biti Vukove narodne pesme, koje su u 19. veku u pravom smislu reči
osvojile Evropu. Izgleda da su se dobrovoljci samo oduživali narodu iz kojeg su poti- cale pesme.
Što se tiče duga prema pukovniku Rajevskom, njemu se najpre odužila njegova porodica podigavši
mu spomen-crkvu na mestu pogibije u Gornjem Adrovcu. Uz taj hram neophodno je pomenuti tri
ličnosti. Da bi se obezbedio plac za izgradnju crkve, srpska kraljica Na- talija starala se lično, kao i
za to da iz svog džepa pravično obešteti seljake od kojih je otkupljeno zemlji- šte. Ktitorka crkve,
grofica Marija Rajevska nese- bično je ponudila trostruko više dukata nego što je moglo biti
utrošeno za podizanje hrama. O svemu tome starao se vladika niški Nikanor Ružičić. Pošto je crkva
bila sagrađena, on, siromašni srpski arhijerej vratio je sve do zadnjeg dukata ktitorki, bogatoj grofici
Rajevskoj.
Odužio se na svojevrstan način borbi srpskoga naroda u prvom ratu protiv Turaka 1876. godine i
Lav Tolstoj ovekovečivši taj rat u svome romanu Ana Ka- renjina. Srpsku borbu za slobodu snažno
je pomoglo i oko četiri hiljade ruskih dobrovoljaca, a i pukovnik Rajevski je bio jedan od njih. Ali
taj veličanstveni vitez na konju, umni i hrabri oficir zaslužio je više nego iko da mu posle 125
godina od pogibije bude po- svećena jedna knjiga.
Da bi ova knjiga ugledala svetlo dana, dugujem ve- liku zahvalnost na pomoći mnogim dobrim
ljudima koje ne mogu da pomenem drugačije ni lepše nego kao prijatelje.
Budimir Potočan
o Svetom Jovanu
20. januara 2002.
u Beogradu
Vuku, Veljku i
Jasmini strpljivoj

MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008

ljubav - Budimir Potočan - Čast i ljubav... - Page 2 Empty Re: Budimir Potočan - Čast i ljubav...

Ned Jan 02, 2011 10:05 am


PETAR ILjIč čAJKOVSKI I NIKOLAJ NIKOLAJEVIč RAJEVSKI UZ
MORAVSKO RATIŠTE 1876.
Naše je samo ono
što dajemo drugima
Otac Mitrofan,
hilandarski kaluđer

U biografijama dvojice ljudi muzičara, kompo zitora i oficira , ratnika, jedva da bi moglo biti nekih
dodirnih momenata. Kompozitor Petar Iljič čaj kovski i pukovnik Nikolaj Nikolajevič Rajevski
imali su, mada obojica uspešne, izrazito odelite karijere. Iako vršnjaci, sa najvišim obrazovanjem za
svoje stru ke, pa i uprkos tome što su pripadali gotovo isto vetnom društvenom i socijalnom
miljeu, izgledalo je sasvim neverovatno da bi im se putevi mogli makar ukrstiti, a nekmoli, bar
zakratko, u ma čemu pribli žiti da bi bili zajednički.
Pa opet, koliko god neočekivano, to se ipak dogo dilo. Više nego muzika ili rat, njihove ideje i stremljenja
približila je Srbija, s nasušnom potrebom da se pomogne njenom oslobođenju, ali i s
njihovom zajed ničkom neutaživom željom da u tome neizostavno uče stvuju.
Nikolaj Nikolajevič Rajevski je dva puta dolazio u Srbiju. Za vreme prvog boravka 1867. godine
učinio je velike usluge na reorganizaciji srpske vojske. Prili kom drugog dolaska 1876. godine on
je na moravskom ratištu učinio najviše što je mogao i tada je ušao u legendu. A Petra Iljiča
čajkovskog verovatno da su ta i druge legende iz ovog rata inspirisale da, takođe 1876, komponuje
svoj Srpskoruski marš. Iako danas i pod drugim nazivom, ovo njegovo delo sačuvalo je sve svoje
neokrnjeno izvorne, pa tako i univerzalne poruke.
*
Po mišljenju A. Buđakovskog, najbolji čajkovskov ljev marš, bravuroznopompeznog karaktera,
jeste marš posvećen oslobođenju Srba od turskog iga. Isprva je kompozitor nameravao da napiše
simfonijsku fan taziju. Za nju mu je, izgleda, nedostajalo dovoljno pri hvatljivih srpskih narodnih
melodija. Zato je za svoju kompoziciju odabrao melodiju ruske himne i nekoliko srpskih narodnih
pesama, hoteći da na taj način izrazi solidarnost svoga naroda sa malim slovenskim narodom koji se
bori za oslobođenje.
Ako se bar letimice pogleda biografija slavnog kompozitora, onda u njoj nije lako pronaći ideje za
opšteslovenska stremljenja. Naprotiv, čak i u muzič kim leksikonima Petar Iljič čajkovski (1840
1893) označen je kao "najveći kompozitor zapadnjački orjenti sane ruske škole". Najčešće se
naglašava kako je u njegovoj umetnosti došlo do spoja elemenata ruske na cionalne tradicije,
nemačkog romantizma i savremene italijanske i francuske muzike.
I pored izražene muzičke darovitosti, još u naj ranijem detinjstvu, Petra Iljiča su poslali u Pravnu
školu u Petrograd u kojoj su se obrazovali činovnici. U to doba on je već učio klavir i pevao u
crkvenom horu, ali učitelji još nisu u njemu prepoznali izrazit mu zički talenat. Verovatno je zbog
toga morao sam da se kuraži izjavivši, navodno jednom prilikom: "Kroz de set godina ja ću biti
veliki kompozitor."
Moguće da je docnije bio nezadovoljan i time što je sa devetnaest godina postao činovnik u
Ministarstvu finansija. Posle četiri godine odlučio je da napusti državnu službu kako bi se 1863.
godine upisao na tek osnovani Petrogradski konzervatorijum. Tu je učio kom poziciju kod Antona
Rubinštajna.
čuveni kompozitor i profesor ostavljao je silan utisak na mladog čajkovskog. I ne samo time što je
uz Rubinštajna još u mladosti išao glas kao o čudu od deteta, nego je on docnije, prvenstveno kao
pijanista, postao legendarna veličina svoga vremena. Još u ranoj mladosti upoznao je Franca Lista,
pa ga je u jednom pe riodu i oponašao. Ukratko rečeno, kosmopolitski duh Rubinštajnov, koji ga je
više od dve decenije vodio po raznim evropskim metropolama, učinio je da, čim se skrasio, u ruskoj
muzici postane jedan od najboljih or ganizatora, pedagoga i kompozitora. Naglasićemo i to da je
upoznao Johanesa Bramsa baš u vreme kad je ovaj komponovao dela prema srpskim narodnim
melodijama, a pogotovo ćemo istaći da je u Beču upoznao i Vuka Karadžića.
Uticaj profesora Rubinštajna na mladog čajkov skog bio je nesumnjivo veliki, a usudili bismo se
da iznesemo pretpostavku kako je on mogao postojati i u interesovanju za srpske narodne melodije.
Iako je to manje poznato, i za prodor srpskih na rodnih pesama u evropsku muziku opet je veliku
zaslugu imao Vuk Karadžić. Na stranu što mu je primat za ot kriće te poezije preuzeo Alberto
Fortis, koji je znatno pre Vuka objavio četiri srpske narodne pesme, među kojima i čuvenu
Hasanaginicu, i sve to objavio u svom putopisu po Dalmaciji. Istini za volju, tek docnije, pošto je
Hasanaginicu preveo niko manji nego Gete, samo njegovo ime osiguralo je toj pesmi popularnost i
preko granica nemačkog jezičkog područja. Ali i Fortisovo otkriće i Geteov prevod ostali bi bez
onolikog odjeka i značaja da se nije oglasio Vuk svojim zbirkama srpskih narodnih pesama.
O razlozima koji su uticali na veliko prihvatanje srpskih narodnih pesama u evropskim kulturnim
metro polama ubedljivo je pisala Vera Bojić:
"Vukova Srbija na početku devetnaestog veka posto jala je samo kao istorijski pojam i kao
reminiscencija na moćno srednjovekovno carstvo. Severni delovi su bi li u sklopu Austrijske
monarhije, a južno od Save i Dunava počinjalo je Osmanlijsko carstvo, etablirano tu pre četiri veka,
a u to vreme opterećeno svim simpto mima raspada. Cvetna srednjovekovna srpska kultura je
najezdom Turaka bila razorena, obrazovani sloj je emi grirao u Rusiju, Austriju i Mađarsku, a
srpskom narodu u Osmanlijskom carstvu ostala je samo usmena poezija kao jedina mogućnost
pesničkog izraza. Zato je srpska narodna poezija bila u procvatu u vreme kad su se Nemci trudili da
svoju spasu od zaborava."
Paralelno sa ogromnim interesovanjem za prevođe nje iz Vukovih zbirki tekle su i mistifikacije
nastale na osnovama srpske narodne poezije, a sve to zajedno činilo je mnogo, kako na
popularizaciji srpske poezije, koja je stavljena odmah uz rame sa Homerovom, tako i na
upoznavanju naroda bez otadžbine i slobode, čiji je duh načinio takve vrhunske uzlete.
Prihvatajući Vuka Karadžića kao "apostola srpske kulture", nemački enciklopedijski krugovi su ga
pod sticali, pomagali, pa i usmeravali. Svakako da je jednu od najvažnijih uloga u popularizaciji
srpske narodne poezije imao Jakov Grim, uz neosporan Geteov autoritet, a da je najdragocenija
stručna pomoć Vuku za njegov rad dolazila od Jerneja Kopitara, dok je za naučno razume vanje
Srba kao istorijskog naroda najviše učinio Leo pold Ranke.
Srpski narod je duhovno vaskrsao prinoseći evrop skoj i svetskoj kulturnoj baštini svoje narodne
pesme. Pored Getea, i posle njega, prevodili su ih i prepe vavali mnogi, pa i najveći pesnici kakvi
su u ono doba bili Puškin, Ševčenko, Mickijevič, ali populari sali su ih svojim čuvenim
mistifikacijama i knji ževnici među kojima su bili Šarl Nodje i Prosper Merime, na primer.
Moglo bi se još štošta kazati u prilog uticaja srpskih narodnih pesama na evropsku umetničku poeziju,
ali, opet za primer, pomenimo kako je "slovensku antitezu" upotrebljavao Gete i, pod njegovim
uticajem, još čitav niz nemačkih pesnika. Isto tako je i neri movani petosložni stih, nazvan "srpski
trohej" postao sastavni deo nemačke metrike, koji su inače upotre bljavali najzanačajniji nemački
pesnici toga vremena.
Ali ništa manje nego u poeziji, srpske narodne pe sme su prihvatane i u evropskoj muzici. To
područje je podrobno istražila Vera Bojić i o tome napisala i sledeće: "Najintenzivnija faza
prihvatanja srpskih na rodnih pesama u evropsku muziku započela je tek se damdesetih godina i
trajala je do početka dvadesetog veka. Iz sakupljenih materijala proizilazi da je Ne mačka bila
centar i muzičke recepcije, pošto su kom pozitori drugih naroda birali nemačke prevode i objavljivali
svoje pesme u Nemačkoj. Intenzivnost recep cije pokazuje se najjasnije u činjenici da se
samo u toku jedne decenije pojavljuje sedam kompozitora sa svojim srpskim pesmama: Dvoržak,
Janaček, Tjerio, Brams, Hen šel, Rubinštajn i červinjski. Taj razvoj se nastavio osamdesetih godina
u delima četvorice kompozitora: Bramsa, H. fon Hercogenberga, Hubera i čajkovskog; u sledećih
petnaest godina objavljene su pesme još sedmo rice kompozitora, i to: Aulina, Bema, Bungerta,
Her mana, Regera, Suka i Vinterbergera."
Ovaj pregled prodora srpskih narodnih pesama u evropsku književnost, a onda i u muziku,
smatramo neophodnim da bi se moglo razumeti kako je Brams, na primer, mogao da komponuje
osam svojih dela prema srpskim narodnim melodijama, ili, kako je čajkovskog opčinila srpska
narodna pesma Sunce jarko ne sijaš jednako, pa da je zato upotrebi u svome delu.
Ali, sledom događaja, izdvojićemo 1867. godinu. Ono što se zbilo te godine imalo je velikog
značaja i za Rusiju i za sav slovenski svet. S proleća je pripremana velika etnografska izložba,
organizovan je i opšte slovenski kongres, vođena je živa diplomatska aktiv nost, a u Petrograd i
Moskvu stigle su najznačajnije ličnosti iz slovenskih zemalja. U Petrogradu je pri ređen i koncert
na kojem je, u duhu opšte zamisli, tre balo da budu izvedena dela sa isključivo slovenskom tematikom.
Onaj koncert, koji je nazvan istorijskim i smatran izuzetno značajnim, održan je 12. maja 1867.
godine u Petrogradu u sali Dume, pod vođstvom Balakirjeva. Između ostalih dela izvedena je i
Srpska fantazija Nikolaja Rimskog Korsakova. Publika ga je odmah i zdušno prihvatila. Na njen
zahtev je ponovo izvedeno. Korsakovljeva Srpska fantazija bila je jedno od prvih dela mladog
dvadesettrogodišnjeg kompozitora. Ipak, u koncertnoj sezoni 1867/1868. ono se još dva puta našlo
pred publikom u Moskvi.
Interesantno je da se uz prvo delo Rimskog Korsa kova prvi put oglasio i čajkovski, ali kao kritičar.
U časopisu Sovremenaja letopis podržao je mladog kompo zitora početnika, smelo još tada
predvidevši njegovu blistavu umetničku karijeru.
Od tog događaja pa do prihvatanja čajkovskog da na piše svoj Srpskoruski marš prošlo je tačno
devet godina. Kako se i kada opredelio da napiše ovo svoje delo objasnio je njegov prijatelj i
biograf N. D. Ka škin. On je isticao kako je rat Srbije protiv Turske izazvao u ruskom društvu
neobičan razmah simpatija prema porobljenom srpskom narodu. Neposredan povod bilo je to što je
Nikolaj Rubinštajn, rođeni brat An tona Rubinštajna, zamislio da organizuje koncert u korist
Slovenskog dobrotvornog komiteta, koji je u Srbiju slao ruske dobrovoljce i pomagao ranjenima u
ratu. čajkovski je u potpunosti delio raspoloženje ru skog društva, pa je na Rubinštajnov predlog
rado pri hvatio da napiše delo specijalno za taj koncert i "sa velikim žarom se prihvatio posla".
Petar Iljič je najradije stvarao na poljskom imanju, u kući svojih prijatelja. Ne zna se tačno kad je
započeo rad na tom delu. Međutim, o početku stvaranja u tako inspirativnom ambijentu uzbudljivo
je svedočenje koje je ostavio ruski književnik Konstantin Paustovski:
čajkovskom se dopadala ta drvena kuća. U sobama se osećao slab miris terpentina i belog karanfila.
Ka ranfil je bogato cvetao na polju pod tremom. čupav, osušen, on čak nije ni ličio na cveće, već je
podsećao na pramenove paperja koje se zalepilo za stabljike. (...) U ovoj kući je najjednostavnija
muzička tema zvučala kao sim fonija. (...) Kuća se nalazila na brežuljku. Šume su se spuštale
naniže, u raspevano prostranstvo, tamo gde je usred čestara ležalo jezero. Tamo je kompozitor imao
svoje omiljeno mesto ono se zvalo Rudij Jar. Sam put prema Jaru izazivao je uzbuđenje. Događalo
mu se da se zimi budio usred noći u vlažnom rimskom hotelu i počinjao da se priseća toga puta,
korak po korak, prvo prosekom, gde kraj panjeva cveta ružičasti noćurak, zatim kroz niski brezik
pun pečuraka, onda preko polomljenog mosta nad zaraslom rečicom i blagim usponom naviše, u
visoku bo rovu šumu. (...) Znao je da će, pošto danas poseti to mesto, da se vrati i draga tema o
lirskoj snazi tog šumskog kraja, koja živi negde u njemu, da se prelije preko ivica i nagrne u bujicu
zvukova.
U inspirativnom ambijentu čajkovskom je bio neop hodan i odgovarajući muzički predložak. I on
ga je pronašao u srpskim narodnim melodijama. Kojih melo dija, i koliko ih je bilo, a koji je izvor
notnoga mate rijala, i odakle ga je preuzeo?
Pouzdano je utvrđeno da se ruski kompozitor opre delio za tri srpske narodne melodije, koje je
upotrebio kao teme za svoje delo. To su: Sunce jarko, Prag je ovo milog Srba i Jer puščani prah, što
je drugi deo pesme Rado ide Srbin u vojnike.
Na drugi deo pitanja otkud čajkovskom ove srpske narodne melodije deo odgovora verovatno je
sadržan u visokom imperatorskom ukazu kojim je ruski car Alek sandar Drugi odlikovao ordenom
Svetog Stanislava srpskog kompozitora Kornelija Stankovića. Zbilo se to kad je Stanković prvi put
štampao u Beču 1862. go dine svoje Srpske narodne melodije, posle čega je to ka pitalno delo
moralo dospeti i u Rusiju. Uostalom, za to svoje delo je i dobio visoko odlikovanje. A da li je
čajkovskom na Stankovićev zbornik ukazao crkveni velikodostojnik i diplomata M. F. Rajevski,
nastanjen u Beču, ili je to učinio V. F. Odojevski, ostaje samo da se nagađa.
Ono što je sasvim pouzdano jest da je čajkovski svoje delo okončao 25. septembra 1876. godine i
taj datum je kompozitor stavio na poslednju stranicu rukopisa.
"Prvo izvođenje Srpskoruskog marša bilo je 5. no vembra 1876. godine u Moskvi pod upravom N.
G. Ru binštajna, na simfonijskom koncertu Ruskog muzičkog društva u korist Slovenskog
dobrotvornog komiteta. Delo je imalo velikog uspeha i na zahtev publike je ponovljeno...", pisala je
o tome Marija KorenBergamo.
Neposredno posle koncerta čajkovskom je stiglo pismo oduševljene obožavateljke: "Završujem
pismo po povratku s koncerta na kojem sam slušala Vaš Srpski marš. Ne mogu rečima da izrazim
osećanje koje me je obuzelo dok sam ga slušala. To je bilo blaženstvo od koga su mi navirale suze
na oči. Uživajući u toj muzici, bila sam neizrecivio srećna pri pomisli da je njen autor unekoliko
moj, da on meni pripada i da mi to pravo niko ne može da otme. U Vašoj muzici ja se slivam s
Vama u jedno biće, i u tome mi ne može niko biti suparnik."
Ovako je mogla pisati čajkovskom, posle prvog izvođenja njegovog marša, jedna dvostruko
zaljubljena žena. Njeno ime je Nadežda Filaretovna fon Mek. Ona je otvoreno i iskreno iskazivala
svoja osećanja i prema muzici i prema kompozitoru. Koliko je ova žena bila značajna ličnost za
biografiju slavnog kompozitora pokazuje i podatak Edvarda Gardena, koji je u istu ravan stavio
poznastvo čajkovskog sa Lavom Tolstojem i po četak korespodencije sa Nadeždom fon Mek. Nju
čaj kovski nije nikad lično upoznao. Omogućavao joj je samo da se divi njegovoj muzici, čak joj je
posvetio svoju ču venu četvrtu simfoniju kao svom "najboljem prijatelju", a za uzvrat je gotovo
deceniju i po ostao s njom u pre pisci, primajući njenu mecenarsku potporu od šest hiljada rubalja
godišnje. Na izjave ljubavi, izvan mu zike, nikad joj nije odgovorio.
S obzirom na posebno delikatan uticaj koji je imala na život i stvaralaštvo slavnog kompozitora,
zani mljivo je onda osvetliti ličnost Nadežde fon Mek, kao bogate udovice, velikog mecene i
pasioniranog muzič kog zaljubljenika. Posebna pasija joj je bila da se kon certi održavaju u njenoj
kući. Jednom prilikom joj je nedostajao pijanista za njen kamerni trio. Zato se obra tila Pariskom
konzervatorijumu i profesoru Marmon telu moleći da joj preporuči pijanistu. Ovaj joj je ubrzo
odgovorio. Predložio joj je da pozove mladog Kloda Debisija. Pošto je njegovo muziciranje ostavilo
razu mljivo izvrstan utisak, gospođa fon Mek ga je pozvala da s porodicom dođe u Rusiju i da
provede leto na njenom imanju.
*
Neobično je najzad važan odnos koji je kompozitor imao prema svom Srpskoruskom maršu. Kako
ga je Petar čajkovski lično doživljavao?
O tome ubedljivo svedoči pismo, koje je kompozitor datirao 8. novembra 1876. godine i koje je
uputio svojoj sestri A. I. Davidovoj, a u kojem joj je poverio i sledeće: "Prošle subote ovde su prvi
put izveli moj Srpsko ruski marš, koji je izazvao celu buru patriotskog ra spoloženja..."
Tako zdušno raspoloženje nikog ne ostavlja ravno dušnim, pa je sasvim razumljivo što ga je delio i
sam kompozitor. Ali bilo je još razloga koji su sasvim nedvosmisleno ukazivali na taj toliko važan
odnos kompozitora prema sopstvenom delu, o kojima je ube dljivo pisala Marija KorenBergamo:
"Ne samo što ga je čajkovski napisao u jednom dahu, već ga je mnogo kasnije često i sam izvodio.
Kad se zna koliko se čajkovski teško odvaživao na javno dirigentsko nastupanje, pogo tovo sa
svojim kompozicijama i koliko je te svoje na stupe brižljivo pripremao i sa koliko je pažnje odabirao
program, onda se može pretpostaviti da je Srpsko ruski marš ipak bio jedno od njegovih
omiljenih dela koje je i u njegovim očima imalo svoju vrednost..."
Baš tako, Srpskoruski marš bilo je delo koje je "i u njegovim očima imalo svoju vrednost". I baš
tome njegovom delu se prvobitni autentičan naziv pominje tek uzgredno, između zagrada, uz važeći
preimenovan u Slovenski marš. Ne ulazeći u to kako je i zašto došlo do promene, važno je istaći da
je čajkovski, svojeručno, ispisao naziv svoje kompozicije Srpskoruski marš. Originalan
kompozitorov rukopis čuva se u Muzeju "Glinka" u Moskvi.
Ako je sve to tako, a jeste, čemu ipak insistiranje na izvornom nazivu čajkovskovljevog marša?
Dva su, a oba krupna, razloga. S promenjenim nazi vom gubi se sećanje na povod nastanka
kompozicije, što je bio Srpskoturski rat 1876. godine i, kako je shvatao čajkovski, na osvedočeno
bratstvo po oružju ruskog i srpskog naroda. Gubi se, još suštastvenije, i sam ka rakter kompozicije
time što blede sećanja na njena le gitimno srpska obeležja. Uz rusku himnu, koja je takođe
poslužila kao predložak, tri srpske narodne melodije u sadržaju marša obitavaju u njemu tako kao
što si ročići borave u tuđoj kući. A to je, dabome, toliko da leko i od kompozitorove zamisli i od
suštine njegovog dela.
Ako se, u međuvremenu, na sve to ipak zaboravilo, onda je zaista važno i zaista neophodno
podsećanje kako na autentičan naziv dela Petra Iljiča čajkovskog Srp skoruski marš tako isto i na
pregled nastanka ove nje gove kompozicije.
I Nikolaj Nikolajevič Rajevski i Petar Iljič čaj kovski našli su se uz moravsko ratište 1876. godine,
odazivajući se, svaki na svoj način, i sudelujući onako kako su to oni sami odabrali.
Tridesetšestogodišnji pukovnik Rajevski ostao je u Srbiji odabranik legende. Nije ta legenda samo u
izvijenom luku od sela Gornjeg Adrovca, kod Aleksin ca, i manastira Svetog Romana, kod đunisa,
pa do Ra zumovske, u Kijevskoj oblasti, nego je u ovozemaljskoj besprizivnoj žrtvi i nesebičnom
davanju.
I njegov vršnjak, u to doba, Petar Iljič čajkovski, takođe je nesebično darovao svoje veliko
nadahnuće, darovao opšteljudskom, univerzalnom cilju, čije je ime sloboda. A uz to ime, zna se,
može se priložiti samo nepoštedno.
Nad svime što su Rajevski i čajkovski bili spre mni da ponude, i da daju, za slobodu Srbije, kao da
je prosijalo sunce jedne, istovetne misli NAŠE JE SAMO ONO ŠTO DAJEMO DRUGIMA.
Takva ozarenost uistinu potvrđuje dela. Ali još i više: ona je blagoslov samome životu.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

ljubav - Budimir Potočan - Čast i ljubav... - Page 2 Empty Re: Budimir Potočan - Čast i ljubav...

Ned Jan 02, 2011 10:05 am

POGOVOR
Pred crkvom Vronskog u Gornjem Adrovcu
Budimir S. Potočan je s plemenitim uzbuđenjem pristu pio sudbini grofa Nikolaja Nikolajeviča
Rajevskog, pukov nika ruske carske vojske, velikog prijatelja Srba, koji je po služio Lavu
Nikolajeviču Tolstoju kao prototip za lik grofa Vronskog u romanu Ana Karenjina. Došavši u
pomoć slovenskoj braći Srbima, koji su se borili protiv Turaka, a za svoje oslobođenje, pukovnik
Nikolaj Rajevski je poginuo na jednoj uzvišici kod sela Gornjeg Adrovca. Na tom mestu je grofica
Rajevska podigla crkvu Svete trojice i, uz crkvu, parohijski dom, dovoljno prostran i komforan da u
njemu može odsesti putnik namernik, poštovalac ili rođak grofa N. N. Rajevskog. Divna je bila ta
crkva, jedna od najlepših u Srbiji. Sa uzbuđenjem sam hitao da je vidim. Povod je bio tužan.
U ruskom časopisu Aganjok, prvih godina posle Drugog svetskog rata, pročitao sam članak da je
sovjetski pisac, veliki antinacista Ilja Erenburg, posetio tek oslobođenu Jugoslaviju: jedna od prvih
njegovih želja bila je da vidi hram, spomen na pukovnika Rajevskog, prototipa Tolstojevog junaka.
Sovjetskom gostu je pokazana crkva, ali ne ona prava u Gornjem Adrovcu, nego hram u gradiću
Aleksincu, čiju je sliku doneo Aganjok. Zašto? pitao sam se. Da li je reč o neznanju ili o obmani?
Pohitao sam kod prijatelja u Aleksinac, profesora Ma rije Momčilović, rođenje Vukadinović.
Marija i njen dobri muž, veterinar Božidar, prevezli su me, vrlo rđavim pute vima, do Gornjeg
Adrovca. Brzo mi je postalo jasno zašto su domaćini obmanuli istaknutog ruskog pisca. Nisu smeli
da mu pokažu opustošeni hram, pa su pribegli mistifikaciji. Zbog stida ili iz cinizma? pitao sam
se. Doživeo sam crkvu Svete trojice kao surovo oskrnavljenu lepotu.
Grofica Rajevska je poručila tako mi reče prota Vu kadin Vukadinović, paroh žitkovački, mermer
iz Karare. Od tvrdog materijala sagrađen je i veliki parohijski dom; ali su meštani uspeli da iščupaju
prozore, vrata, pod. Vandali, divljaci činili su to bez zazora, niko ih nije ni prekorevao, još manje
sprečavao ili kažnjavao. Bilo je to doba "iste rivanja Boga" iz srpskog naroda.
Grofica Rajevska je ikone za ikonostas poručila od ita lijanskog majstora; ni te ikone nisam
zatekao pred oltarom. Neko od meštana mi je objasnio da je, jednog dana, naišao neki čovek "sa
fićom", na očigled svih žiletom i nožem isekao platna, smotao ih i odneo u nepoznatom pravcu. Seljaci
su dovršili pustošenje crkve. Neko je ko zna iz kojih pobuda! hteo da skine zvono; uspeo je
da ga sruši i zvono je tresnulo na plato pred crkvom i ... napuklo. Ono što di vljaci nisu mogli da
dohvate i unište to je sam lik Rajevskog Vronskog, čini mi se od mozaika, iznad zapadnih dveri, to
jest iznad glavnog ulaza u hram. Mermerna časna trpeza bila je prevrnuta i svirepo okrnjena.
Prizor me je porazio. Prožeo me gnev i stid što su vandalsko nedelo počinili moji sunarodnici. čuo
sam tom prilikom da su paroha ubili jer se nedostojno ponašao. Ni sam mogao proveriti šta je
istina, a šta laž.
Pohitao sam u Aleksinac da prenem predstavnike vlasti. Saslušali su me mirno, više hladno nego s
razumevanjem, gotovo nezainteresovano. A ja sam onda pokušao da ih pro budim i pridobijem
pragmatičnim razlozima.
"Autoputem jure brojna vozila, silni turisti. Izgradite tih nekoliko kilometara puta do Gornjeg
Adrovca, i stavite putokaze da je tu spomenhram grofa Rajevskog odnosno Vron skog, nesrećnog
ljubavnika tragične Ane Karenjine. Mnogi stranci bi skrenuli i tu se zadržali, kao što odlaze u
Veronu da posete kuću vezanu za tragediju Romea i Julije. Uz crkvu treba istovremeno obnoviti i
prostrani parohijski dom, koji bi putnicimanamernicima ponudio udobno uto čište."
Saslušali su me s jedva prikrivenom nevericom, pa i čuđenjem, ako ne sa podsmehom.
Sad je tamo, u Gornjem Adrovcu, nešto urađeno, ne i do voljno. Ali nema više one bujne reke
stranih turista: gde su lanjski snegovi?!
Odlazio sam i u manastir Svetog Romana, gde je prvo bitno bio sahranjen pukovnik Nikolaj
Nikolajevič Rajevski, koji je, potom, prenet u otačastvo, a po predanju samo srce mu je ostalo u
Srbiji, odnosno u Svetom Romanu, gde i danas stoji obeležje. Govorio sam o tom junaku na
simpozijumu isto ričara, a u prisustvu monahinja Sv. Romana. Jer treba nego vati uspomenu na
one koji su srpskom narodu priticali u pomoć kad mu je bilo teško.
Delo Budimira S. Potočana upravo to čini. Ono gradi znanje, ono sublimira jedno istorijsko
iskustvo, ono krči put nezaboravu, suprotstavljajući se vandalizmu divljakaruši laca.
Dr Dragan Nedeljković
U Beogradu,
januara 2002. godine
Sponsored content

ljubav - Budimir Potočan - Čast i ljubav... - Page 2 Empty Re: Budimir Potočan - Čast i ljubav...

Nazad na vrh
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu