Strana 2 od 3 • 1, 2, 3
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Red muzike pa red priče
Ned Jan 02, 2011 12:46 pm
First topic message reminder :
Danzón br. 2 za orkestar napisao je Arturo Markez (Arturo Márquez), jedan od najpopularnijih meksičkih kompozitora savremene klasične muzike. Inspiraciju za ovu kompoziciju (kao i za ostale istog naziva) Markez je našao u muzici Kube i meksičke regije Verakruz.Danzón br.2 bila je deo programa venecuelanskog Simfonijskog orkestra mladih „Simon Bolivar“ (Orquesta Sinfónica Simón Bolívar), koji su, na čelu sa dirigentom Gustavom Dudamelom (Gustavo Dudamel) 2007. godine imali turneju po Evropi i Sjedinjenim državama. Zahvaljujući ovim koncertima, Markezova kompozicija postala je izuzetno popularna. Postala je zaštitni znak ovog orkestra, a nazivaju je i drugom himnom Meksika.
Danzón br. 2 za orkestar napisao je Arturo Markez (Arturo Márquez), jedan od najpopularnijih meksičkih kompozitora savremene klasične muzike. Inspiraciju za ovu kompoziciju (kao i za ostale istog naziva) Markez je našao u muzici Kube i meksičke regije Verakruz.Danzón br.2 bila je deo programa venecuelanskog Simfonijskog orkestra mladih „Simon Bolivar“ (Orquesta Sinfónica Simón Bolívar), koji su, na čelu sa dirigentom Gustavom Dudamelom (Gustavo Dudamel) 2007. godine imali turneju po Evropi i Sjedinjenim državama. Zahvaljujući ovim koncertima, Markezova kompozicija postala je izuzetno popularna. Postala je zaštitni znak ovog orkestra, a nazivaju je i drugom himnom Meksika.
- MustraBecka
- Datum upisa : 11.12.2008
Re: Red muzike pa red priče
Ned Jan 02, 2011 1:30 pm
Enriko Karuzo
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Red muzike pa red priče
Ned Jan 02, 2011 1:31 pm
Plasido Domingo
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Red muzike pa red priče
Ned Jan 02, 2011 1:34 pm
Huan Dijego Flores
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Red muzike pa red priče
Ned Jan 02, 2011 1:36 pm
Jedan od najlepših valcera Dimitrija Šostakoviča je Drugi valcer iz njegove „Svite za orkestar“ (1956).
Dugo se smatralo da je ova Svita zapravo „Svita za džez orkestar, br.2″ iz 1938. godine, koja je bila izgubljena za vreme Drugog svetskog rata. Međutim, 1999. godine Manašir Jakubov (Manashir Yakubov) pronašao je klavirsku partituru Džez svite, a već sledeće godine Džerard MekBarni (Gerard McBurney) uradio je i orkestraciju tog dela.
Šostakovič je Svitu za orkestar napisao u osam stavova, ali je izvođačima ostavio slobodu u odabiru redosleda njihovih izvođenja. Stavovi su:
* Marš (March)
* Prva igra (Dance 1)
* Druga igra (Dance 2)
* Mala polka (Little Polka)
* Lirski valcer (Lyric Waltz, u c-mollu i Es-duru)
* Prvi valcer (Waltz 1, u B-duru i A-duru)
* Drugi valcer (Waltz 2, u c-mollu i Es-duru)
* Finale
Interesantno je da velik deo partiture ove Svite zapravo reciklirani materijal iz Šostakovičevih ranijih kompozicija (uglavnom iz filmske muzike i muzike iz opera).
Dugo se smatralo da je ova Svita zapravo „Svita za džez orkestar, br.2″ iz 1938. godine, koja je bila izgubljena za vreme Drugog svetskog rata. Međutim, 1999. godine Manašir Jakubov (Manashir Yakubov) pronašao je klavirsku partituru Džez svite, a već sledeće godine Džerard MekBarni (Gerard McBurney) uradio je i orkestraciju tog dela.
Šostakovič je Svitu za orkestar napisao u osam stavova, ali je izvođačima ostavio slobodu u odabiru redosleda njihovih izvođenja. Stavovi su:
* Marš (March)
* Prva igra (Dance 1)
* Druga igra (Dance 2)
* Mala polka (Little Polka)
* Lirski valcer (Lyric Waltz, u c-mollu i Es-duru)
* Prvi valcer (Waltz 1, u B-duru i A-duru)
* Drugi valcer (Waltz 2, u c-mollu i Es-duru)
* Finale
Interesantno je da velik deo partiture ove Svite zapravo reciklirani materijal iz Šostakovičevih ranijih kompozicija (uglavnom iz filmske muzike i muzike iz opera).
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Red muzike pa red priče
Ned Jan 02, 2011 1:40 pm
„Čarobnjakov šegrt“ komponovao je Pol Dika (Paul Dukas) 1897. godine, prema istoimenoj Geteovoj poemi iz 1797. godine.
Priča počinje kada stari čarobnjak odlazi iz svoje radionice ostavljajući svog pomoćnika samog. Pomoćnik, kome je dosadilo da sam donosi vodu iz bunara, začara metlu koja počne to da radi umesto njega. Na žalost, pomoćnik se uspava i probudi ga voda koja je preplavila sobu. Sav užasnut, on skoči sa stolice kako bi zaustavio metlu, ali tada shvata da ne zna čini kojima bi prekinuo magiju! On tada uzima sekiru i prepolovi metlu, ali time samo dobija dve metle, koje sada donose vodu duplo brže. Celu situaciju spašava stari čarobnjak, koji u tom momentu dolazi i prekida čini. Priča se završava čarobnjakovom porukom da magiju ne treba shvatati olako i da je smeju koristiti samo iskusni.
Priča počinje kada stari čarobnjak odlazi iz svoje radionice ostavljajući svog pomoćnika samog. Pomoćnik, kome je dosadilo da sam donosi vodu iz bunara, začara metlu koja počne to da radi umesto njega. Na žalost, pomoćnik se uspava i probudi ga voda koja je preplavila sobu. Sav užasnut, on skoči sa stolice kako bi zaustavio metlu, ali tada shvata da ne zna čini kojima bi prekinuo magiju! On tada uzima sekiru i prepolovi metlu, ali time samo dobija dve metle, koje sada donose vodu duplo brže. Celu situaciju spašava stari čarobnjak, koji u tom momentu dolazi i prekida čini. Priča se završava čarobnjakovom porukom da magiju ne treba shvatati olako i da je smeju koristiti samo iskusni.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Red muzike pa red priče
Ned Jan 02, 2011 1:43 pm
Jedna od najpoznatijih Betovenovih kompozicija je sonata za klavir br. 8 u c-molu (op.13), poznatija kao „Patetična sonata“. Ovo delo nastalo je 1798. godine, kada je Betoven imao 28 godina, a objavljeno je godinu dana kasnije – 1799. Što se samog naziva sonate tiče, neki muzikolozi kažu da je sam Betoven dao takav naziv, dok ostali tvrde da je zapravo Betovenov izdavač predložio da se sonata zove „Patetična“.
Postoji takođe i teorija da je Betovena za ovu sonatu inspirisala Mocartova klavirska sonata K457, jer su obe u c-molu i imaju tri slična stava. Međutim, ono što razlikuje Betovenovu sonatu od Mocartove je pojava tzv. lajtmotiva – ista melodija (vrlo malo izmenjena) se može naći u prvom i trećem stavu sonate.
Patetična sonata počinje sporim uvodom (Grave) za kojim sledi brzi Allegro. Drugi stav je prelepi Adagio cantabile, a treći je brzi rondo (Rondo: Allegro).
Postoji takođe i teorija da je Betovena za ovu sonatu inspirisala Mocartova klavirska sonata K457, jer su obe u c-molu i imaju tri slična stava. Međutim, ono što razlikuje Betovenovu sonatu od Mocartove je pojava tzv. lajtmotiva – ista melodija (vrlo malo izmenjena) se može naći u prvom i trećem stavu sonate.
Patetična sonata počinje sporim uvodom (Grave) za kojim sledi brzi Allegro. Drugi stav je prelepi Adagio cantabile, a treći je brzi rondo (Rondo: Allegro).
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Red muzike pa red priče
Ned Jan 02, 2011 1:55 pm
„12 čelista Berlinske filharmonije“. Ono što je neobično za ovaj ansambl je da u njemu nema ni violina ni viola – samo violončela. repertoara „Misteriozna fuga“ Astora Piacole
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Red muzike pa red priče
Ned Jan 02, 2011 1:57 pm
„O mio babbino caro“ („O, dragi oče“) je arija iz Pučinijeve opere „Đani Skiki“
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Red muzike pa red priče
Ned Jan 02, 2011 1:58 pm
Barkarola Žaka Ofenbaha „Belle nuit, ô nuit d’amour“, iz opere „Hofmanove priče“. Ovde u izvođenju Eline Garanče i Ane Netrebko:
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Red muzike pa red priče
Ned Jan 02, 2011 2:02 pm
Hajdn je najveći deo svog života proveo radeći u službi kneza Esterhazija – skoro 30 godina. Zajedno sa svojim muzičarima, pratio je kneza na svim njegovim putovanjima.
Preko leta, knez je uglavnom provodio vreme u svom dvorcu u Esterhaziju (Mađarska). Jednom prilikom desilo se da se boravak u Esterhaziju odužio više nego što je bilo planirano. Muzičari su bilo nezadovoljni, jer su tako dugo bili odvojeni od svojih porodica u Ajzenštatu (Austrija). Hajdn je tada smislio lukav plan. Napisao je Simfoniju sa vrlo neobičnim poslednjim stavom (Simfonija br.45, u fis-molu, poznatija kao „Oproštajna simfonija“). Naime, negde na sredini poslednjeg stava, muzičari su, jedan po jedan, ustajali sa svojih mesta, gasili sveću (koja im je osvetljavala note) i odlazili. Tako su, na kraju, ostali da sviraju jedino Hajdn i koncertmajstor (dve violine). Na ovaj način, Hajdn je knezu suptilno dao do znanja da bi možda mogao da pusti muzičare da se vrate svojim porodicama. Knez je to shvatio i već sledećeg dana svi su se vratili nazad u Ajzenštat.
Preko leta, knez je uglavnom provodio vreme u svom dvorcu u Esterhaziju (Mađarska). Jednom prilikom desilo se da se boravak u Esterhaziju odužio više nego što je bilo planirano. Muzičari su bilo nezadovoljni, jer su tako dugo bili odvojeni od svojih porodica u Ajzenštatu (Austrija). Hajdn je tada smislio lukav plan. Napisao je Simfoniju sa vrlo neobičnim poslednjim stavom (Simfonija br.45, u fis-molu, poznatija kao „Oproštajna simfonija“). Naime, negde na sredini poslednjeg stava, muzičari su, jedan po jedan, ustajali sa svojih mesta, gasili sveću (koja im je osvetljavala note) i odlazili. Tako su, na kraju, ostali da sviraju jedino Hajdn i koncertmajstor (dve violine). Na ovaj način, Hajdn je knezu suptilno dao do znanja da bi možda mogao da pusti muzičare da se vrate svojim porodicama. Knez je to shvatio i već sledećeg dana svi su se vratili nazad u Ajzenštat.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Red muzike pa red priče
Ned Jan 02, 2011 2:10 pm
Šiniči Suzuki (Shin’ichi Suzuki ), poznati violinista i pedagog, rođen je na današnji dan, 17. oktobra 1898. godine u Japanu (Nagoya). Iako je živeo skoro 100 godina, Suzuki je uvek izgledao kao mladić – bio je uvek veseo, pun energije i ljubazan prema svakome koga bi upoznao. Posvetio je ceo život dokazivanju da muzička sposobnost nije urođena i da se talenat može naučiti.
Rođen je kao jedno od 12-toro dece. Njegov otac, Masakiči Suzuki (Masakichi Suzuki), upravljao je radionicom koja se bavila izrađivanjem tradicionalnih japanskih gudačkih instrumenata. Fasciniran violinom, Masakiči je i sam napravio jednu 1888. godine, a do početka XX veka postao je vlasnik prve fabrike za izradu violina u Japanu, koja je bila takođe i najveća u svetu. Njegova želja bila je da mu se Šiniči pridruži u porodičnom poslu, po završetku srednje škole. Međutim, to se nije desilo.
Kada je imao 17 godina, Šiniči je čuo snimak Šubertove kompozicije Ave Maria, koju je izvodio čuveni violinista Miša Elman. Bio je zadivljen činjenicom da violina može da proizvede tako divne zvuke, jer je do tada mislio da je to samo igračka. Ubrzo posle toga, doneo je violinu iz fabrike svog oca i počeo sam da uči da svira. Slušao bi snimak i pokušavao da proizvede iste tonove. Par godina kasnije krenuo je na časove violine kod profesora u Tokiju, a zatim, kada je napunio 22 godine, otišao je u Nemačku, kako bi učio od poznatog violiniste – Karla Klingera.
Dok je boravio u Berlinu, Suzuki se sprijateljio sa muzikologom Alfredom Ajnštajnom. Na jednoj od mnogih muzičkih večeri upoznao je i svoju buduću ženu, opersku pevačicu Woltrudu ( Waltraud Prange, soprano), sa kojom se venčao 1928. godine. Već sledeće godine vratili su se u Japan, gde je Suzuki oformio gudački kvartet sa svojom braćom i počeo da predaje u muzičkim školama u Tokiju (Imperial School of Music i Kunitachi Music School).
Na jednoj od proba kvarteta Suzuki je odjednom iznenadio svoju braću izjavivši ono što su svi smatrali očiglednim: „SVA deca u Japanu govore japanski!“. Sa ovom jednostavnom primedbom, Suzuki je otkrio način da razvije muzički talenat kod male dece. Verovao je da sva deca mogu razviti muzičku sposobnost, pod uslovom da su podučavana na pravi način, uz puno ljubavi i uz veliku podršku roditelja. Deca bi mogla da nauče da sviraju bilo koji muzički instrument (ili da rade bilo šta drugo) na isti način na koji uče da govore – na osnovu posmatranja svoje okoline. Ovo su bile vrlo neobične ideje u to vreme. Tada nije bilo puno dece koja su svirala neki instrument, a i ona koja jesu, počinjala su da uče tek sa 10 ili 11 godina.
Godine 1946., Suzuki je otišao u Matsumoto, gde je pomogao da se osnuje muzička škola, kasnije nazvana Institut za istraživanje talenta (Talent Education Research Institute). Tu je nastavio da razvija svoj metod. Izabrao je tačno određena dela koja će pomoći deci u učenju. Čak je i sam napisao neke kompozicije.
Početkom 60-tih godina prošlog veka, profesori sa zapada počeli su da dolaze u Matsumoto kako bi videli Suzukijeve studente i učili o njegovom metodu. Godine 1964. Suzukijevi učenici su prvi put otišli u Ameriku kako bi nastupili pred profesorima muzike, a 1973., grupa je imala turneju po Evropi.
Suzukijev uspeh bio je momentalan i brzo se širio. Veliku ulogu u tome imala je i njegova supruga. Osim što mu je pružala velku podršku, uradila je i prevod njegove autobiografije (sa japanskog na engleski) Nurtered by Love, koja je prvi put objavljena 1969. godine.
Rođen je kao jedno od 12-toro dece. Njegov otac, Masakiči Suzuki (Masakichi Suzuki), upravljao je radionicom koja se bavila izrađivanjem tradicionalnih japanskih gudačkih instrumenata. Fasciniran violinom, Masakiči je i sam napravio jednu 1888. godine, a do početka XX veka postao je vlasnik prve fabrike za izradu violina u Japanu, koja je bila takođe i najveća u svetu. Njegova želja bila je da mu se Šiniči pridruži u porodičnom poslu, po završetku srednje škole. Međutim, to se nije desilo.
Kada je imao 17 godina, Šiniči je čuo snimak Šubertove kompozicije Ave Maria, koju je izvodio čuveni violinista Miša Elman. Bio je zadivljen činjenicom da violina može da proizvede tako divne zvuke, jer je do tada mislio da je to samo igračka. Ubrzo posle toga, doneo je violinu iz fabrike svog oca i počeo sam da uči da svira. Slušao bi snimak i pokušavao da proizvede iste tonove. Par godina kasnije krenuo je na časove violine kod profesora u Tokiju, a zatim, kada je napunio 22 godine, otišao je u Nemačku, kako bi učio od poznatog violiniste – Karla Klingera.
Dok je boravio u Berlinu, Suzuki se sprijateljio sa muzikologom Alfredom Ajnštajnom. Na jednoj od mnogih muzičkih večeri upoznao je i svoju buduću ženu, opersku pevačicu Woltrudu ( Waltraud Prange, soprano), sa kojom se venčao 1928. godine. Već sledeće godine vratili su se u Japan, gde je Suzuki oformio gudački kvartet sa svojom braćom i počeo da predaje u muzičkim školama u Tokiju (Imperial School of Music i Kunitachi Music School).
Na jednoj od proba kvarteta Suzuki je odjednom iznenadio svoju braću izjavivši ono što su svi smatrali očiglednim: „SVA deca u Japanu govore japanski!“. Sa ovom jednostavnom primedbom, Suzuki je otkrio način da razvije muzički talenat kod male dece. Verovao je da sva deca mogu razviti muzičku sposobnost, pod uslovom da su podučavana na pravi način, uz puno ljubavi i uz veliku podršku roditelja. Deca bi mogla da nauče da sviraju bilo koji muzički instrument (ili da rade bilo šta drugo) na isti način na koji uče da govore – na osnovu posmatranja svoje okoline. Ovo su bile vrlo neobične ideje u to vreme. Tada nije bilo puno dece koja su svirala neki instrument, a i ona koja jesu, počinjala su da uče tek sa 10 ili 11 godina.
Godine 1946., Suzuki je otišao u Matsumoto, gde je pomogao da se osnuje muzička škola, kasnije nazvana Institut za istraživanje talenta (Talent Education Research Institute). Tu je nastavio da razvija svoj metod. Izabrao je tačno određena dela koja će pomoći deci u učenju. Čak je i sam napisao neke kompozicije.
Početkom 60-tih godina prošlog veka, profesori sa zapada počeli su da dolaze u Matsumoto kako bi videli Suzukijeve studente i učili o njegovom metodu. Godine 1964. Suzukijevi učenici su prvi put otišli u Ameriku kako bi nastupili pred profesorima muzike, a 1973., grupa je imala turneju po Evropi.
Suzukijev uspeh bio je momentalan i brzo se širio. Veliku ulogu u tome imala je i njegova supruga. Osim što mu je pružala velku podršku, uradila je i prevod njegove autobiografije (sa japanskog na engleski) Nurtered by Love, koja je prvi put objavljena 1969. godine.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Red muzike pa red priče
Ned Jan 02, 2011 2:12 pm
Suzukijevi prvi učenici postali su poznati u celom svetu. Mnogi od današnjih solista i članova najboljih svetskih orkestara započeli su svoje muzičko obrazovanje kao Suzukijevi učenici. Danas u svetu postoji preko 8000 profesora koji su obučeni da predaju po Suzukijevom metodu i blizu 250 hiljada učenika koji rade po ovom metodu.
Iz godine u godinu, deca Japana slala su snimke svog sviranja Suzukiju, kako bi on mogao da ih čuje i da im pomogne. On ih je ohrabrivao i davao im savete i predloge za dalji rad, kako bi što bolje napredovali u sviranju. Ali, on je isto tako želeo i da ta deca razviju “lepo srce”. Tražio je od njih da ne povrede osećanja drugih ljudi i ohrabrivao ih da budu dobri prema svima – svojim prijateljima, porodicama i profesorima.
Na snimku jednog deteta mogu se čuti Suzukijeve reči: “Ti ćeš svirati muziku velikih kompozitora i moraš probati da kroz sviranje prikažeš i njihovo srce. Moraš vežbati svakog dana kako bi uspeo da bez reči dočaraš osećanja drugih. Pogledaj svoje roditelje. Možeš li videti kako se osećaju? Probaj da shvatiš kada je tvojoj majci potrebna pomoć pre nego što je ona zatraži. Jer, ako čekaš da je zatraži, tada je već prekasno. Ako vežbaš svakog dana da ne povrediš bilo koga onim što kažeš i istovremeno da shvatiš kako se ljudi oko tebe osećaju, uspećeš da razviješ osećaj za emocije drugih ljudi. Možda ćeš kasnije uspeti da prikažeš i osećanja Baha i Mocarta kroz njihovu muziku… “
Kroz svoje podučavanje, Suzuki je pokazao profesorima i roditeljima širom sveta da deca mogu. Verovao je, takođe, i da slušanje i sviranje muzike velikana pomaže detetu da postane bolji čovek, čovek sa boljim srcem. Nadao se da će na ovaj način uspeti da edukuje takve mlade ljude koji će se zalagati za razumevanje i mir u svetu.
Šiniči Suzuki dobio je puno počasnih nagrada, imenovan je Živim Nacionalnim Blagom od strane japanskog cara i nominovan je za Nobelovu nagradu za mir.
Umro je u snu u svom stanu u Japanu, 26. januara 1998. godine. Iako je umro u 99-toj godini, mnoga deca u Japanu proslavila su njegov 100-ti rođendan.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Red muzike pa red priče
Ned Jan 02, 2011 2:27 pm
Jedan od najznačajnijih italijanskih predstavnika Bečke klasične škole bio je italijanski kompozitor i violončelista Luiđi Bokerini (Luigi Boccherini). Rođen je na današnji dan – 19. februara 1743. godine, u gradu Luka u Italiji, u porodici muzičara. Njegov otac, profesionalni muzičar, svirao je violončelo i kontrabas. Zahvaljujući ocu, mali Luiđi počeo je da svira violončelo sa 5 godina. Kada je napunio 9 godina, nastavio je učenje kod muzičkog direktora katedrale San Martino. Napredovao je toliko brzo da je već sa 13 godina nadmašio svog učitelja. Tada je imao i svoj prvi javni nastup, koji je bio izuzetno uspešan. Vrlo brzo postao je poznat kao virtuozni čelista.
Njegov sledeći učitelj bio je G. B. Costanzi, muzički direktor Bazilike Sv. Petra u Rimu. Luiđi je u Rimu proveo godinu dana, a onda je, zajedno sa ocem otišao u Beč, gde su neko vreme svirali u orkestru Dvorskog pozorišta (Burgtheater).
Svoje prve kompozicije objavio je u 17-toj godini (1760.).
Sa 22 godine (1765.) odlazi sa ocem u Milano, koji je u to vreme bio stecište talentovanih muzičara. Tu nastaje njegov prvi gudački kvartet.
Na žalost, iste godine počinju i njegovi problemi sa zdravljem, koji će ga pratiti celog života, a već sledeće godine (1766.) njegov otac umire.
Godine 1767. započinje izuzetno uspešnu koncertnu turneju po Italiji i Francuskoj sa violinistom Filipom Manfredijem (Filippo Manfredi). Ova turneja završava se 1769., kada Bokerini dobija posao kompozitora i izvođača u službi Don Luisa (Don Luis Antonio Jaime de Borbón y Farnesio), na Španskom dvoru. Sve do Luisove smrti, Bokerini je komponovao i izvodio kamernu muziku na dvoru, i to u glavnom gudačke kvintete.
Pre Bokerinija, gudački kvintet činile su 2 violine, 2 viole i violončelo. On je taj sastav promenio u 2 violine, violu i 2 čela. Njegovi kvinteti su vrlo često zvučali kao koncerti za violončelo u pratnji gudačkog kvarteta. To je delimično bilo i zbog toga što je Bokerini vrlo često na violončelu izvodio kompozicije koje su u originalu bile napisane za violinu. Pošto su kompozicije za violinu pisane u višem registru nego kompozicije za violončelo, to je značilo da je on morao ta dela da prilagodi svom instrumentu. Zbog ove veštine bio je veoma cenjen kod svojih kolega, a usavršio ju je zahvaljujući tome što je , kad god bi se neki violinista razboleo, on svirao njegovu deonicu.
Pošto je sada imao stalno zaposlenje, Bokerini je rešio da se oženi, što je i uradio 1771. godine. Na žalost, 14 godina kasnije, njegova žena je umrla. Iste godine (1785.), umro je i njegov poslodavac, Don Luis, što je značilo da je Bokerini ostao bez posla. Tada se obratio kralju Karlu sa molbom da ga primi u službu kao muzičara. Kralj mu je odobrio penziju i dodelio mu neke sitne poslove.
Bokerinijeva sreća se na kratko preokrenula 1786. godine, kada ga je princ Fridrih Vilhelm (Friedrich Wilhelm II), kasnije kralj Prusije, proglasio svojim „Kompozitorom kamerne muzike“. Princ se amaterski bavio sviranjem violončela i flaute i bio je veliki poštovalac i pokrovitelj umetnosti. Iako je Bokerini za njega napisao puno kompozicija, nikada nije bio na Pruskom dvoru – ostao je u Španiji, odakle je svoje kompozicije slao kralju.
Njegov sledeći učitelj bio je G. B. Costanzi, muzički direktor Bazilike Sv. Petra u Rimu. Luiđi je u Rimu proveo godinu dana, a onda je, zajedno sa ocem otišao u Beč, gde su neko vreme svirali u orkestru Dvorskog pozorišta (Burgtheater).
Svoje prve kompozicije objavio je u 17-toj godini (1760.).
Sa 22 godine (1765.) odlazi sa ocem u Milano, koji je u to vreme bio stecište talentovanih muzičara. Tu nastaje njegov prvi gudački kvartet.
Na žalost, iste godine počinju i njegovi problemi sa zdravljem, koji će ga pratiti celog života, a već sledeće godine (1766.) njegov otac umire.
Godine 1767. započinje izuzetno uspešnu koncertnu turneju po Italiji i Francuskoj sa violinistom Filipom Manfredijem (Filippo Manfredi). Ova turneja završava se 1769., kada Bokerini dobija posao kompozitora i izvođača u službi Don Luisa (Don Luis Antonio Jaime de Borbón y Farnesio), na Španskom dvoru. Sve do Luisove smrti, Bokerini je komponovao i izvodio kamernu muziku na dvoru, i to u glavnom gudačke kvintete.
Pre Bokerinija, gudački kvintet činile su 2 violine, 2 viole i violončelo. On je taj sastav promenio u 2 violine, violu i 2 čela. Njegovi kvinteti su vrlo često zvučali kao koncerti za violončelo u pratnji gudačkog kvarteta. To je delimično bilo i zbog toga što je Bokerini vrlo često na violončelu izvodio kompozicije koje su u originalu bile napisane za violinu. Pošto su kompozicije za violinu pisane u višem registru nego kompozicije za violončelo, to je značilo da je on morao ta dela da prilagodi svom instrumentu. Zbog ove veštine bio je veoma cenjen kod svojih kolega, a usavršio ju je zahvaljujući tome što je , kad god bi se neki violinista razboleo, on svirao njegovu deonicu.
Pošto je sada imao stalno zaposlenje, Bokerini je rešio da se oženi, što je i uradio 1771. godine. Na žalost, 14 godina kasnije, njegova žena je umrla. Iste godine (1785.), umro je i njegov poslodavac, Don Luis, što je značilo da je Bokerini ostao bez posla. Tada se obratio kralju Karlu sa molbom da ga primi u službu kao muzičara. Kralj mu je odobrio penziju i dodelio mu neke sitne poslove.
Bokerinijeva sreća se na kratko preokrenula 1786. godine, kada ga je princ Fridrih Vilhelm (Friedrich Wilhelm II), kasnije kralj Prusije, proglasio svojim „Kompozitorom kamerne muzike“. Princ se amaterski bavio sviranjem violončela i flaute i bio je veliki poštovalac i pokrovitelj umetnosti. Iako je Bokerini za njega napisao puno kompozicija, nikada nije bio na Pruskom dvoru – ostao je u Španiji, odakle je svoje kompozicije slao kralju.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Red muzike pa red priče
Ned Jan 02, 2011 2:29 pm
Godine 1787. Bokerini se ponovo oženio.
Sa izdavačem i kompozitorom Ignacom Plejelom (Ignaz Pleyel) Bokerini je počeo da sarađuje 1796. godine. Međutim, bila je to loša saradnja, jer mu Plejel nije prijavljivao celokupnu zaradu.
Posle smrti Fridriha Filhelma (1797), Bokerini je uspeo da dobije pokroviteljstvo Napoeleonovog brata, Lusijena Bonapartea (Lucien Bonaparte), koji je tada bio u Madridu kao ambasador Francuske. Ova saradnja trajala je sve do kompozitorove smrti.
Sreća je ponovo napustila Luiđija – njegove dve ćerke umrle su od epidemije, jedna za drugom, 1802. godine, a dve godine kasnije i njegova druga žena i treća ćerka su umrle.
Iako je nastavio da komponuje i posle ove tragedije, bilo je jasno da nije imao veliku volju za životom. Umro je 28. maja 1805. godine u Madridu, a 1927. njegovo telo je prenešeno u Luku, njegov rodni grad.
Nadživela su ga dva sina. Veruje se da njegovi potomci i danas žive u Španiji.
Bokerini je za sobom ostavio veliki opus: 91 gudački kvartet (Hajdn je napisao 83), preko 130 kvinteta za razne kombinacije gudačkih instrumenata, 30 simfonija, 12 koncerata za violončelo (od kojih je najpoznatiji Koncert u B-duru, G482), sonate za različite instrumente (najmanje 19 za violončelo) i puno drugih kompozicija za kamerne sastave.
Veliki deo svoje kamerne muzike Bokerini je komponovao po uzoru na Hajdna, koga je veoma cenio i koji je na njegov rad imao veliki uticaj. Zbog toga su ga savremenici prozvali „Hajdnovom ženom“. ;) Međutim, Bokerinijeva i Hajdnova dela razlikuju se, između ostalog, i po tome što se u svojim kompozicijama Bokerini uvek trudio da violončelu dodeli značajniju ulogu, dok je kod Hajdna deonica violončela bila više u funkciji pratnje.
Njegovo najpoznatije delo je svakako Menuet iz Gudačkog kvarteta u E-duru
Sa izdavačem i kompozitorom Ignacom Plejelom (Ignaz Pleyel) Bokerini je počeo da sarađuje 1796. godine. Međutim, bila je to loša saradnja, jer mu Plejel nije prijavljivao celokupnu zaradu.
Posle smrti Fridriha Filhelma (1797), Bokerini je uspeo da dobije pokroviteljstvo Napoeleonovog brata, Lusijena Bonapartea (Lucien Bonaparte), koji je tada bio u Madridu kao ambasador Francuske. Ova saradnja trajala je sve do kompozitorove smrti.
Sreća je ponovo napustila Luiđija – njegove dve ćerke umrle su od epidemije, jedna za drugom, 1802. godine, a dve godine kasnije i njegova druga žena i treća ćerka su umrle.
Iako je nastavio da komponuje i posle ove tragedije, bilo je jasno da nije imao veliku volju za životom. Umro je 28. maja 1805. godine u Madridu, a 1927. njegovo telo je prenešeno u Luku, njegov rodni grad.
Nadživela su ga dva sina. Veruje se da njegovi potomci i danas žive u Španiji.
Bokerini je za sobom ostavio veliki opus: 91 gudački kvartet (Hajdn je napisao 83), preko 130 kvinteta za razne kombinacije gudačkih instrumenata, 30 simfonija, 12 koncerata za violončelo (od kojih je najpoznatiji Koncert u B-duru, G482), sonate za različite instrumente (najmanje 19 za violončelo) i puno drugih kompozicija za kamerne sastave.
Veliki deo svoje kamerne muzike Bokerini je komponovao po uzoru na Hajdna, koga je veoma cenio i koji je na njegov rad imao veliki uticaj. Zbog toga su ga savremenici prozvali „Hajdnovom ženom“. ;) Međutim, Bokerinijeva i Hajdnova dela razlikuju se, između ostalog, i po tome što se u svojim kompozicijama Bokerini uvek trudio da violončelu dodeli značajniju ulogu, dok je kod Hajdna deonica violončela bila više u funkciji pratnje.
Njegovo najpoznatije delo je svakako Menuet iz Gudačkog kvarteta u E-duru
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Red muzike pa red priče
Ned Jan 02, 2011 2:31 pm
Osim instrumentalne muzike, Bokerini je pisao i vokalna dela – jednu operu („La clementina“, tzv. zarzuela), dva oratorijuma i Stabat mater.
Bokerinijevo delo „Musica notturna delle strade di Madrid„, iz Gudačkog kvarteta u C-duru korišćeno je u filmovima The Ladykillers i Master and Commander: The Far Side of the World.
Katalog njegovih kompozicija napravio je francuski muzikolog Iv Žerar (Yves Gérard, rođen 1932.), pa se zato pojavljuje slovo ‘G’ u oznaci dela. Ovaj katalog objavljen je u Londonu 1969. godine.
Bokerinijevo delo „Musica notturna delle strade di Madrid„, iz Gudačkog kvarteta u C-duru korišćeno je u filmovima The Ladykillers i Master and Commander: The Far Side of the World.
Katalog njegovih kompozicija napravio je francuski muzikolog Iv Žerar (Yves Gérard, rođen 1932.), pa se zato pojavljuje slovo ‘G’ u oznaci dela. Ovaj katalog objavljen je u Londonu 1969. godine.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Red muzike pa red priče
Ned Jan 02, 2011 2:34 pm
Amelita Gali Kurći (ili Kurči – Amelita Galli-Curci) bila je jedna od najcenjenijih operskih pevačica (koloraturni sopran) početkom 20-tog veka. Divili su se lepoti i boji njenog glasa, kao i preciznoj intonaciji.
Rođena je 18. novembra 1882. godine, u Milanu, kao Amelita Galli. Njen otac bio je uspešni biznismen, a njeni baka i deka sa majčine strane bili su dirigent i operska pevačica (sopran). Kada je imala samo 5 godina, majka je počela da je uči sviranju na klaviru, a u sedmoj godini prvi put je bila u operi.
Kao pijanista bila je izuzetno uspešna. Studirala je na Konzervatorijumu u Milanu, a u 23-oj godini ponuđeno joj je mesto profesora na istom Konzervatorijumu. Naravno, prihvatila je posao i u potpunosti se posvetila poslu predavača. Međutim, sve se promenilo kada je jednog dana čuveni operski kompozitor Pjetro Maskanji, inače njihov porodični prijatelj, čuo Amelitu kako peva. Rekao joj je da ima divan glas i da bi trebalo da se oproba u solo pevanju. Ona mu je obećala da će pokušati.
Od tada je krenula sama da radi na svom glasu. Koristila je sve moguće knjige o pevanju, slušala je razne operske pevačice, stalno je vežbala svoj glas uz klavir. Na žalost, njena baka, koja joj je bila uzor, umrla je samo godinu dana posle Amelitine odluke da se posveti pevanju. U jesen 1906. dobila je prvu ponudu za nastup. Na njenu sreću, u publici je bio poznati dirigent, koji je bio oduševljen njenim glasom i pomogao joj je da dođe do svoje prve prave uloge – uloge Đilde u Verdijevoj operi „Rigoleto“.Potpisala je ugovor za 10 predstava po ceni od 300 lira. Vrlo brzo posle ovih nastupa postala je poznata u celoj Italiji, a usledile su i turneje po Evropi i Južnoj Americi.
Kada je 1915. bila pozvana da nastupi ponovo u Španiji, na putu je obolela od tifusa i svi su mislili da će umreti. Srećom, uspela je da se izbori sa bolešću, a na pozornici u Madridu pevala je iz invalidskih kolica.
Amelita je nastupala dva puta i sa poznatim tenorom Enrikom Karuzom, u Buenos Airesu (1915), u Donicetijevoj operi „Lučija od Lamermura“.
Kada je 1916. godine otišla u Sjedinjene Države, tačnije u Čikago, gde je trebalo da igra (ponovo) ulogu Đilde, Amelita nije planirala duže zadržavanje. U to vreme nije bila poznata u Americi. Opera je izvedena na njen rođendan, 18. novembra 1916. godine, a Amelita je briljirala. Publika je bila oduševljena. Odmah posle ovog nastupa ponuđeno joj je mesto u Operi Čikaga, tako da je njen boravak u Sjedinjenim Državama trajao duže nego što je planirala – u Operi Čikaga pevala je do 1924. godine.
Godine 1916. potpisala je i ugovor sa tada najvećom i najuspešnijom američkom kompanijom za snimanje zvuka (prvo na fonografu, a onda i na gramofonu) „The Victor Talking Machine Company„, sa kojom je sarađivala do 1930. godine. Od 1921. godine postala je i član Metropoliten opere u Njujorku, gde je pevala sve do 1930. godine, kada se povukla sa operske scene kako bi se posvetila solo koncertima. Njena oproštajna uloga bila je uloga Rosine u Rosinijevoj operi „Seviljski berberin“, 24. januara 1930. godine.
Pošto je, na žalost, već duže vreme imala problema sa štitnom žlezdom, godine 1935. najzad je pristala da se podvrgne operaciji. Obzirom da se radilo o operskoj divi, lekari su bili izuzetno pažljivi, ali pri operaciji je stradao nerv koji je bio jako blizu glasnih žica, tako da više nije mogla da peva visoke tonove. Od tada je taj nerv poznat kao „nerv Gali-Kurči“ (the „nerve of Galli-Curci“).
Već sledeće godine Amelita je pokušala da se vrati na opersku scenu. Iako su kritičari bili blagi prema njoj, bilo je jasno da je njenoj karijeri došao kraj. Posle još par resitala, ova operska diva se dostojanstveno povukla sa scene. Ostatak života provela je u Kaliforniji, gde je podučavala solo pevanje.
Amelita Gali udavala se dva puta: prvi put 1908. godine za Marchése-a Luigi-a Curci-a, čije prezime je nosila do kraja života. Njihov brak trajao je do 1920. godine, kada su se razveli, a već sledeće godine Amelita se udala za svog korepetitora Homera Samuelsa, sa kojim je bila zajedno do kraja svog života.
Interesantno je da se Amelita bavila meditacijom i bila učitelj joge. Čak je i napisala predgovor za knjigu „Whispers fom Eternity“ (1929), čiji autor je Jogananda (Yogananda).
Umrla je u 81. godini, 26. novembra 1963. godine.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Red muzike pa red priče
Ned Jan 02, 2011 2:38 pm
16. jula 1858. godine, rođen je Ežen Isaj (Eugène Ysaÿe), belgijski violinista, kompozitor i dirigent, često nazivan i „Kralj violine“. Iako je Ežen poticao iz seoske porodice, skoro svi u njegovoj porodici svirali su po neki instrument. Interesantno je da postoji legenda o tome kako je prva violina dospela u Isaj porodicu. Legenda glasi ovako:
Nekada davno, drvoseče su u šumi našle jednog dečaka i doveli su ga u selo. Dečak je bio vredan i počeo je da radi kao kovač. Jednom prilikom, na seoskom festivalu, on je zadivio sve prisutne svirajući na instrumentu zvanom „viol“ (gudački instrument koji se upotrebljavao u baroku, najbliži „rođak“ današnjoj violini). Od tada su seljani svakodnevno uživali pevajući i igrajući uz prelepu muziku koju je dečak stvarao.
Jednoga dana ispred kovačnice u kojoj je dečak radio zaustavio se grof. Dok je čekao da dečak potkuje konja, grofov sluga video je viol u kovačnici i rekao dečaku da je na grofovom dvoru slušao muzičare koji su svirali na sličnom instrumentu. Međutim, taj instrument sa dvora zvali su „violina“ i bio je mnogo bolji – ton mu je bio sličan ljudskom glasu i mogao je odlično da dočara i tugu i radost i sva druga osećanja. Od tog momenta, dečak više nije mogao da uživa u zvucima viola. Danju i noću mislio je samo na taj čudesni novi instrument.
Jedne noći usnuo je čudan san. Pred sobom je video ženu neverovatne lepote, koja je mu je prišla i poljubila ga u čelo. U tom momentu se probudio i pogledao u zid ispred sebe na kome je do tada stajao viol. Ono što je video bilo je potpuno neverovatno – umesto viola, na zidu je sada stajala potpuno nova violina! Dečak je istog momenta ustao i počeo da svira, uživajući u prelepim zvucima violine. Eto tako je, prema legendi, prva violina stigla u Ardeni i u Isaj porodicu.
Rođen u Liježu, u Belgiji, Ežen Isaj je vać sa 5 godina počeo da uči violinu pod budnim okom svog oca. Iako je kasnije studirao kod mnogih poznatih violinista, često je govorio da je upravo od oca naučio sve što je trebalo da zna o violini i da su ti časovi sa ocem bili odličan temelj za njegovo dalje napredovanje.Sa samo 7 godina upisao je Konzervatorijum u Liježu, ali je ubrzo bio zamoljen da se ispiše zbog slabog napredovanja. Ovome je uzrok bilo verovatno to što je mladi Ežen, kako bi pomogao svojoj porodici, pored studiranja svirao i u dva lokalna orkestra, od kojih je jednim dirigovao njegov otac. Po napuštanju Konzervatorijuma, nastavio je da svira u ovim ansamblima, ali je nastavio i samostalno da se edukuje i da vežba violinu. Do svoje 12-te godine napredovao je toliko da je zadivio i čuvenog violinistu Anrija Vijetana. Naime, kada je jednom prilikom prolazio pored Eženove kuće, Vijetan je čuo mladog violinistu koji je vežbao u podrumu. Bio je toliko oduševljen onim što je čuo, da se odmah zainteresovao za dečakovo dalje obrazovanje i usavršavanje. Sredio je da Ežen ponovo bude primljen na Konzervatorijum, međutim sada je bio u klasi Vijetanovog asistenta, čuvenog Henrika Vijenjavskog. Kasnije je Ežen studirao i kod samog Vijetana i toliko su se zbližili da je pred kraj svog života Vijetan zamolio Ežena da dođe kod njega u letnjikovac i svira samo za njega.
Nekada davno, drvoseče su u šumi našle jednog dečaka i doveli su ga u selo. Dečak je bio vredan i počeo je da radi kao kovač. Jednom prilikom, na seoskom festivalu, on je zadivio sve prisutne svirajući na instrumentu zvanom „viol“ (gudački instrument koji se upotrebljavao u baroku, najbliži „rođak“ današnjoj violini). Od tada su seljani svakodnevno uživali pevajući i igrajući uz prelepu muziku koju je dečak stvarao.
Jednoga dana ispred kovačnice u kojoj je dečak radio zaustavio se grof. Dok je čekao da dečak potkuje konja, grofov sluga video je viol u kovačnici i rekao dečaku da je na grofovom dvoru slušao muzičare koji su svirali na sličnom instrumentu. Međutim, taj instrument sa dvora zvali su „violina“ i bio je mnogo bolji – ton mu je bio sličan ljudskom glasu i mogao je odlično da dočara i tugu i radost i sva druga osećanja. Od tog momenta, dečak više nije mogao da uživa u zvucima viola. Danju i noću mislio je samo na taj čudesni novi instrument.
Jedne noći usnuo je čudan san. Pred sobom je video ženu neverovatne lepote, koja je mu je prišla i poljubila ga u čelo. U tom momentu se probudio i pogledao u zid ispred sebe na kome je do tada stajao viol. Ono što je video bilo je potpuno neverovatno – umesto viola, na zidu je sada stajala potpuno nova violina! Dečak je istog momenta ustao i počeo da svira, uživajući u prelepim zvucima violine. Eto tako je, prema legendi, prva violina stigla u Ardeni i u Isaj porodicu.
Rođen u Liježu, u Belgiji, Ežen Isaj je vać sa 5 godina počeo da uči violinu pod budnim okom svog oca. Iako je kasnije studirao kod mnogih poznatih violinista, često je govorio da je upravo od oca naučio sve što je trebalo da zna o violini i da su ti časovi sa ocem bili odličan temelj za njegovo dalje napredovanje.Sa samo 7 godina upisao je Konzervatorijum u Liježu, ali je ubrzo bio zamoljen da se ispiše zbog slabog napredovanja. Ovome je uzrok bilo verovatno to što je mladi Ežen, kako bi pomogao svojoj porodici, pored studiranja svirao i u dva lokalna orkestra, od kojih je jednim dirigovao njegov otac. Po napuštanju Konzervatorijuma, nastavio je da svira u ovim ansamblima, ali je nastavio i samostalno da se edukuje i da vežba violinu. Do svoje 12-te godine napredovao je toliko da je zadivio i čuvenog violinistu Anrija Vijetana. Naime, kada je jednom prilikom prolazio pored Eženove kuće, Vijetan je čuo mladog violinistu koji je vežbao u podrumu. Bio je toliko oduševljen onim što je čuo, da se odmah zainteresovao za dečakovo dalje obrazovanje i usavršavanje. Sredio je da Ežen ponovo bude primljen na Konzervatorijum, međutim sada je bio u klasi Vijetanovog asistenta, čuvenog Henrika Vijenjavskog. Kasnije je Ežen studirao i kod samog Vijetana i toliko su se zbližili da je pred kraj svog života Vijetan zamolio Ežena da dođe kod njega u letnjikovac i svira samo za njega.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Red muzike pa red priče
Ned Jan 02, 2011 2:39 pm
Po završetku Konzervatorijuma u Liježu, Isaj je neko vreme svirao kao prvi violinista u orkestru Bendžamina Bilsa, koji je kasnije prerasao u Berlinsku Filharmoniju. Mnogi poznati muzičari dolazili su da slušaju ovaj orkestar između ostalog i zbog Isaja. Među njima su bili Jozef Joakim, Franc List, Klara Šuman i Anton Rubinštajn, koji je zamlio da Isaj bude oslobođen svog ugovora sa orkestrom, kako bi mogao da ga prati na turneji.
U svojoj 27-oj godini Isaj je nastupio kao solista sa simfonijskim orkestrom „Concert Colonne“ u Parizu, čime je započela njegova uspešna karijera soliste. Imao je koncertne turneje skoro po celom svetu – po Evropi, Rusiji i Sjedinjenim državama. Mnogi poznati kompozitori posvetili su mu svoja dela: Klod Debisi, Kamij Sen-Sans, Cezar Frank i Ernest Šoson. Godine 1886. osnovao je i „Kvartet Isaj“, sa kojim je premijerno izveo Debisijev „Gudački kvartet“.
Osim solističke karijere, Isaj je imao i vrlo uspešnu karijeru profesora, koja je započela kada je imao 28 godina i trajala skoro do pred kraj njegovog života. Kako je vreme odmicalo, on se sve više okretao podučavanju, a kasnije i komponovanju, zbog zdravstvenih problema sa kojima se borio (najviše je imao problem sa rukama). Napisao je puno kompozicija za gudačke instrumente, od kojih su najpoznatije njegove Sonate za violinu, op. 27 (ukupno 6), Sonata za čelo, op.2, Sonata za dve violine, osam Poema za različite instrumente i za orkestar, a pred kraj života napisao je i operu („Peter the Miner“) i to u Valonskom dijalektu.
Godine 1898. ponuđeno mi je mesto muzičkog direktora Fiharmonije u Njujorku, ali je on odbio zbog velikog broja zakazanih koncrata. Deset godina kasnije prihvatio je mesto muzičkog direktora u Simfonijskom orkestru Sinsinatija, gde je radio do 1922. godine.
Ežen Isaj bio je učenik tzv. Franko-Belgijske škole violine. Glavne odlike ove škole su elegancija pri sviranju, pun, bogat ton dobijen prevlačenjem celog gudala preko žica, precizna tehnika leve ruke i korišćenje gudala pomeranjem cele podlaktice, dok su zglob šake i nadlaktica mirni. Za razliku od ove škole, Nemačka škola propagira sviranje iz zgloba šake, a Ruska škola zastupa pomeranje cele ruke pri sviranju.
Osim po velikom tonu, raznovrsnoj upotrebi vibrata i neverovatnoj tehnici, Isaj je bio poznat i po svom rubatu (male izmene u tempu). Poznati violončelista, Pablo Kazals, tvrdio je da nikada ranije nije čuo violinistu koji tako čisto svira dok nije čuo Ežena. Iako je Isaj bio odličan interpretator kasno-romantičarskih i modernih kompozicija, najviše su ga cenili zbog prelepih izvođenja kompozicija Baha i Beovena.
Ežen Isaj ženio se dva puta – do 1924. godine žena mu je bila Luiz Isaj, a posle njene smrti oženio je jednu svoju studentkinju (Jaenette Dincin), koja je bila 44 godine mlađa od njega! Upoznali su se 1922. godine, dok je Ežen dirigovao Orkestrom Sinsinatija. Njegov jedini zahtev bio je da posle njegove smrti ona nastavi da svira pod njegovim imenom.
Interesantno je da je Isaj bio blizak prijatelj kraljice Belgije – Elizabete, koju je učio da svira violinu iako nije imala talenta. Posle njegove smrti, njegova udovica nastavila je da podučava kraljicu.
Isaj je umro 1931. godine, u svom domu u Briselu, posle duge borbe sa dijabetesom, zbog koga su morali da mu amputiraju levu nogu. U njegovu čast nastalo je Internacionalno takmičenje za violinu u Briselu, koje je 1951. godine postalo deo Takmičenja kraljice Elizabete (Queen Elisabeth Music Competition).
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Red muzike pa red priče
Ned Jan 02, 2011 2:41 pm
Ser Judžin Ajnsli Gusens (Eugene Aynsley Goossens), engleski dirigent i kompozitor, rođen je u Londonu – 26. maja davne 1893. godine, u porodici muzičara. Njegov otac, Judžin Gusens bio je dirigent i violinista, a njegov deda, takođe Judžin Gusens, bio je dirigent.
Na slici (s leva na desno): oboista Leon Gusens (Leon Goossens, 1897 – 1988), dirigent i violinista Judžin Gusens stariji (Eugene Goossens Snr, 1867 – 1958), dirigent i kompozitor Judžin Ajnsli Gusens (Eugene Aynsley Goossens, 1893 – 1962); harfistkinja Mari Gusens (Marie Goossens, 1894 – 1991), operska pevačica (kontra alt) Eni Kuk (Annie Cook), supruga Judžina Gusensa starijeg, i harfistkinja Sidoni Gusens (Sidonie Goossens, 1899 – 2004).Svoje prvo muzičko obrazovanje Ajnsli Gusens je verovatno dobio u kući. Kada je napunio deset godina nastavio je da izučava muziku u Brižu u Belgiji. Tri godine kasnije otišao je u Liverpul, a 1907. godine dobio je stipendiju za studiranje na Kraljevskoj muzičkoj akademiji (Royal College of Music) u Londonu.
Od 1912. do 1915. svirao je violinu u orkestru kojim je dirigovao ser Tomas Bičam, a od 1916. Bičam ga je postavio za svog asistenta, tako da je često imao prilike i da diriguje. Od 1921. godine odlučio je da će se ipak baviti dirigovanjem, pa je oformio i svoj orkestar sa kojim je 07. juna 1921. godine premijerno (u Britaniji) izveo „Posvećenje proleća“ Igora Stravinskog.
Od 1923. do 1947. dirigovao je orkestrima u Americi - Ročesterskom filharmonijom (Rochester Philharmonic Orchestra) i Simfonijskim orkestrom Sinsinatija (Cincinnati Symphony Orchestra), a onda je otišao u Australiju, gde je dirigovao Simfonijskim orkestrom Sidneja (Sydney Symphony) i postao direktor Muzičkog konzervatorijuma (NSW State Conservatorium of Music). Marta 1956. godine morao je da se povuče sa ovih pozicija zbog velikog skandala u koji je bio umešan, i to samo godinu dana posle dobijanja titule viteza.
Na slici (s leva na desno): oboista Leon Gusens (Leon Goossens, 1897 – 1988), dirigent i violinista Judžin Gusens stariji (Eugene Goossens Snr, 1867 – 1958), dirigent i kompozitor Judžin Ajnsli Gusens (Eugene Aynsley Goossens, 1893 – 1962); harfistkinja Mari Gusens (Marie Goossens, 1894 – 1991), operska pevačica (kontra alt) Eni Kuk (Annie Cook), supruga Judžina Gusensa starijeg, i harfistkinja Sidoni Gusens (Sidonie Goossens, 1899 – 2004).Svoje prvo muzičko obrazovanje Ajnsli Gusens je verovatno dobio u kući. Kada je napunio deset godina nastavio je da izučava muziku u Brižu u Belgiji. Tri godine kasnije otišao je u Liverpul, a 1907. godine dobio je stipendiju za studiranje na Kraljevskoj muzičkoj akademiji (Royal College of Music) u Londonu.
Od 1912. do 1915. svirao je violinu u orkestru kojim je dirigovao ser Tomas Bičam, a od 1916. Bičam ga je postavio za svog asistenta, tako da je često imao prilike i da diriguje. Od 1921. godine odlučio je da će se ipak baviti dirigovanjem, pa je oformio i svoj orkestar sa kojim je 07. juna 1921. godine premijerno (u Britaniji) izveo „Posvećenje proleća“ Igora Stravinskog.
Od 1923. do 1947. dirigovao je orkestrima u Americi - Ročesterskom filharmonijom (Rochester Philharmonic Orchestra) i Simfonijskim orkestrom Sinsinatija (Cincinnati Symphony Orchestra), a onda je otišao u Australiju, gde je dirigovao Simfonijskim orkestrom Sidneja (Sydney Symphony) i postao direktor Muzičkog konzervatorijuma (NSW State Conservatorium of Music). Marta 1956. godine morao je da se povuče sa ovih pozicija zbog velikog skandala u koji je bio umešan, i to samo godinu dana posle dobijanja titule viteza.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Red muzike pa red priče
Ned Jan 02, 2011 2:42 pm
Početkom 50-tih godina Gusens je u Srozalinidneju upoznao Rozalin Norton (Rosaleen Norton), poznatiju kao „veštica sa KingsKrosa“ („the witch of Kings Cross“). Rozalin je još kao mlada počela da se interesuje za okultno i erotiku, što je pokazivala i kroz svoje izuzetno popularne slike i murale. Gusens se takođe zanimao za ove oblasti (mada tajno), pa su njih dvoje ubrzo započeli strastvenu aferu. Kada je 1956. godine policija upala u njen stan kako bi zaplenila sve zabranjene slike, pronašli su i skrivena pisma koja joj je slao Gusens (iako ju je on zamolio da ih uništi).
U to vreme on je bio u Evropi i nije znao za raciju sve dok nije ponovo stigao na aerodrom u Sidneju. Tu ga je policija zadržala i pri pretresanju torbi pronašli su materijal koji se tada smatrao pornografijom (slike, fotografije, knjige, mirišljave štapiće). Nije bio uhapšen odmah, ali je pristao da par dana kasnije dođe u policijsku stanicu na razgovor. Tamo su mu pokazali njegova pisma Nortonovoj, kao i njene slike na kojima izvodi neke okultne rituale. Suočen sa svim tim, kako bi izbegao optužbu za mnogo ozbiljniju kaznu „skandaloznog ponašanja“, Gusens je morao da prizna krivicu za manje ozbiljnu optužbu za pornografiju. Platio je kaznu od 100 funti, ali što je još strašnije, taj skandal mu je uništio karijeru – morao je da se povuče sa svih funkcija. Vratio se u Englesku osramoćen.
Prema ovom skandalu napisana je knjiga („Pagans“, od Inez Baranej), pozorišni komad („The Devil is a Woman“ od Luisa Novre) i jedna opera („Eugene & Roie“, od Dru Kraford), a ceo događaj je dokumentovan u filmu „The Fall of the House“, koji je režirao Džef Barton.
Judžin Ajnsli Gusens se ženio tri puta: od 1919. do 1928. bio je oženjen sa Doroti Milers, sa kojom je imao tri ćerke; od 1930. do 1944. žena mu je bila Dženet Luis, sa kojom je imao dve ćerke; od 1946. bio je oženjen sa Mardžori Falklord, sa kojom je ostao do kraja svog života (sa njom nije imao dece).
Od Gusensovih kompozicija treba pomenuti dve simfonije (iz 1940. i 1945.), koncert za obou, koji je napisao za svog brata, dva gudačka kvarteta, dve violinske sonate i „Končertino“ za oktet. Napisao je takođe i dve opere i jedan oratorijum.
Interesantno je da je baš on bio zaslužan za izgradnju poznate Opere u Sidneju, kao i za njenu lokaciju. U okviru velike ABC korporacije u Sidneju („Australian Broadcasting Corporation“) postoji zdanje koje nosi njegovo ime – „Eugene Goossens Hall“.
Judžin Ajnsli Gusens umro je 13. juna 1962. godine u Londonu, od reumatske groznice i čira na želucu.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Red muzike pa red priče
Ned Jan 02, 2011 2:44 pm
Jedan od najznačajnijih čeških kompozitora, Bohuslav Martinu (Bohuslav Jan Martinů), rođen je – 08. decembra 1890. godine, u zvoniku crkve u mestu Polička u Češkoj. Njegov otac, inače obućar, bio je zadužen i za održavanje crkvenog tornja, u kome je verovatno i živeo. Bohuslav se rodio u tornju i tu je proveo veći deo svog detinjstva.
Pošto je vrlo rano počeo da pokazuje zanimanje za muziku, počeo je da ide na časove kod lokalnog violiniste. Svoj prvi javni nastup imao je već sa 7 godina, a u 10-oj godini napisao je i svoju prvu kompoziciju – gudački kvartet! Sa 16 godina otišao je u Prag, kako bi studirao violinu na Konzervatorijumu. Međutim, više su mu privlačile pažnju knjige i pozorište, tako da je ubrzo bio izbačen sa Konzervatorijuma. To ga nije sprečilo da nastavi da se usavršava sam, kao i da komponuje. Čak je primljen i u Češku filharmoniju, gde je svirao od 1913. do 1923. godine.
Za vreme Prvog svetskog rata (1914. – 1918. godine), Martinu je, kao učitelj, bio oslobođen službe. U tom periodu živeo je ponovo u svom rodnom gradu kao učitelj muzike. Pošto je shvatio da nema dovoljno znanja iz komponovanja, vratio se na Konzervatorijum, gde je pohađao časove kompozicije kod Jozefa Suka.
Godine 1923. Martinu je otišao u Pariz, gde je živeo narednih 17 godina. U Parizu je postao učenik Alberta Rusela, čiju muziku je izuzetno cenio. Martinuova muzika je bila veoma dobro prihvaćena u Parizu. U njegovim kompozicijama, pored češkog folklora, vide se i uticaji džeza (balet „La revue de cuisine“, 1927), reg-tajma i neoklasicizma (Double concerto, 1938, za dva gudačka orkestra, klavir i timpane)
Kada je nemačka vojska počela invaziju na Francusku, Martinu je, preko Španije, emigrirao u Ameriku, tačnije u Njujork (1941. godine). Tu je živeo sa svojom suprugom sve do 1953. godine. Nepoznavanje jezika, nedostatak sredstava za život, kao i nedostatak prilika u kojima bi pokazao svoj talenat, bili su problemi sa kojima su se u početku susretali svi umetnici koji su za vreme Drugog svetskog rata prebegli u Ameriku. Srećom, Martinu se vrlo brzo snašao. Komponovao je puno i dobio je posao predavača u Letnjoj školi u Berkširu, a onda i na Prinston univerzitetu. U ovom periodu napisao je pet simfonija (između 1942. i 1946. godine), kao i Violinski koncert (1943) i Koncert za dva klavira i orkestar (1943).
Iako je Martinu planirao da se vrati u Čehoslovačku odmah po završetku rata, nesreća ga je sprečila u tome. Naime, 1946. godine, nezgodan pad prouzrokovao je kraći period amnezije i delimično oštećenje sluha. Na sreću, vremenom mu se zdravlje poboljšalo. Dobio je i američko državljanstvo (1952), ali je vreme više provodio u Evropi. Između 1953. i 1955. godine živeo je u Rimu, gde je napisao Šestu simfoniju (1953) i orkestarsko delo „Fresques de Piero della Francesca“ (1955).
Martinu se nikada nije vratio u domovinu. Svoje poslednje godine proveo je u Švajcarskoj, gde je završio svoju dvanaestu i poslednju operu „The Greek Passion“ (1961). Umro je u 69-oj godini, 28. avgusta 1959. godine.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Red muzike pa red priče
Ned Jan 02, 2011 2:46 pm
Bendžamin Britn (Edward Benjamin Britten, Baron Britten), bio je engleski kompozitor, dirigent, violista i pijanista. Smatra se najznačajnijim engleskim kompozitorom posle Henrija Persla.
Rođen je 1913. godine, u Lovstoftu. Njegov otac bio je zubar, a majka je bila član hora lokalne crkve. Čim su uočili muzički talenat svog sina, Britnovi su angažovali kompozitora Frenka Bridža (Frank Bridge), koji je podučavao dečaka. Bridž je imao veliki uticaj u razvoju Bendžamina kao kompozitora. Kasnije je Britn čak napisao i „Varijacije na temu Frenka Bridža“, delo koje je posvetio svom prvom profesoru.
Sa 16 godina Britn je primljen u Kraljevski muzički koledž (Royal College of Music) u Londonu, koji je pohađao naredne tri godine. Posle diplomiranja, dobio je posao u jednoj filmskoj kompaniji („Royal Post Office“), gde je pisao muziku za dokumentarne filmove. Zahvaljujući malom budžetu, naučio je kako da napravi odličnu muziku, punu najrazličitijih boja, čak i sa malim brojem instrumenata. Vrlo brzo je postao jedan od najboljih Britanskih kompozitora svoje generacije.
Počeo je da sarađuje sa mnogim poznatim muzičarima. Međutim, najbitnija osoba u Britnovom životu biće tenor Piter Pirs (Peter Pears). Njih dvojica su se upoznali 1937. godine i od tada su postali nerazdvojni. Pirsov glas bio je Britnu inspiracija za veliki broj vokalnih ciklusa i operskih arija, a često su i nastupali zajedno.
Pošto je bio pacifista, Britn je napustio Englesku 1939. godine, kada je počeo II svetski rat. Otišao je u Ameriku, gde je živeo sve do 1942. godine. U ovom periodu puno je komponovao, a njegovo najuspelije delo je opera „Piter Grajms“ („Peter Grimes“), koja je premijerno izvedena 1945. godine. Kroz mnoštvo dramatičnih scena, Britn opisuje surovog, egoističnog ribara, koji prkosi zajednici i završava život samoubistvom u moru. Zahvaljujući ovom delu, Britn je proglašen najboljim operskim kompozitorom.
Već sledeće godine osnovao je „English Opera Group“, malo udruženje britanskih muzičara, koje se bavilo izvođenjem opera engleskih kompozitora. Godine 1948. osnovao je i Letnji muzički festival u Aldeburgu (mesto u kome je živeo), na kome je predstavljao (uglavnom) svoja dela.
Britnovo najpoznatije delo je verovatno „Vodič kroz orkestar za omladinu“ („The Young Person`s Guide to the Orchestra“), u kome na veoma zanimljiv i originalan način prikazuje instrumente i instrumentalne grupe u orkestru.
Osim komponovanja, Britn se bavio i dirigovanjem. Često je dirigovao svojim, ali i tuđim kompozicijama. Nastupao je i kao pijanista, ali češće kao korepetitor. Smatrao je da klavir spada u „prateće instrumente“, tako da nije napisao ni puno dela za solo klavir.
Za svoj neverovatan doprinos engleskoj muzici, Britn je dobio i titulu Baron od Aldeburga, 2. jula 1976. godine. Umro je od srčanog udara samo nekoliko meseci kasnije, na današnji dan – 04. decembra 1976. godine.
- MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008
Re: Red muzike pa red priče
Ned Jan 02, 2011 2:48 pm
„Vodič kroz orkestar za omladinu“ („The Young Person`s Guide to the Orchestra“) ili „Varijacije i fuga na Perslovu temu“ je najpoznatija kompozicija Bendžamina Britna. Ovo delo nastalo je kao muzička podloga za dečiji edukativni dokumentarni film „Instrumenti u orkestru“ („Instruments of the Orchestra“).
Britn je zamislio dva načina izvođenja ove kompozicije: u jednoj verziji postoji narator (može biti i dirigent), koji između varijacija najavljuje instrumente i kaže par reči o njima; u drugoj verziji, koja se češće izvodi, kompozicija se izvodi bez naratora.
Britn je kao temu uzeo Rondo iz kompozicije Abdelazar, koju je napisao Henri Persl. Delo počinje tako što ceo orkestar odsvira temu, a zatim svaka sekcija orkestra svira po jednu varijaciju – prvo drveni duvači, zatim gudači, sledi harfa, limeni duvači i na kraju udaraljke. Onda se predstavlja svaki instrument posebno, da bi se na kraju ceo orkestar ujedinio u grandioznom finalu.
Britn je zamislio dva načina izvođenja ove kompozicije: u jednoj verziji postoji narator (može biti i dirigent), koji između varijacija najavljuje instrumente i kaže par reči o njima; u drugoj verziji, koja se češće izvodi, kompozicija se izvodi bez naratora.
Britn je kao temu uzeo Rondo iz kompozicije Abdelazar, koju je napisao Henri Persl. Delo počinje tako što ceo orkestar odsvira temu, a zatim svaka sekcija orkestra svira po jednu varijaciju – prvo drveni duvači, zatim gudači, sledi harfa, limeni duvači i na kraju udaraljke. Onda se predstavlja svaki instrument posebno, da bi se na kraju ceo orkestar ujedinio u grandioznom finalu.
Strana 2 od 3 • 1, 2, 3
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|