Beogradska ka5anija
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Ići dole
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Jovanović - Paja Jovanović Empty Paja Jovanović

Sub Jul 04, 2009 11:15 am
Ove godine navršava se vek i po od rođenja našeg velikog, po nekima možda i najvećeg srpskog slikara novijeg doba - Pavla Paje Jovanovića. To je povod da se još jednom prisetimo kakav je bio životni i stvaralački put ovog velikana naše istorije umetnosti.
Paja Jovanović je jedan od retkih srpskih slikara koji je vrlo rano, još kao mladić sa svega dvadeset i nekoliko godina, doživeo nezapamćenu popularnost i uspeh kakav nije imao ni jedan naš umetnik pre njega. Dovoljno je pomenuti da je sa dvadeset i devet godina postao član Srpske kraljevske akademije (danas SANU).
Kada se zna sa koliko se navršenih decenija života danas pristupa u ovu najvišu naučnu ustanovu, izrečeni podatak zvuči u najmanju ruku zadivljujuće. Ako je nekog slikara pratila sreća kroz ceo život, onda je Paju Jovanovića pratila još od ranih školskih dana. Svestan od početka da je rođen pod srećnom zvezdom, već kao mladić od nekih dvedeset osam-devet godina izjaviće da je njegov život u stvari “šaljiva igra”.
U starosti je na život gledao kao na “divan san na ovome svetu”, ali mu je stavio samo jednu zamerku - “što i suviše brzo prolazi”. Da je imao još jedan život, Paja Jovanović bi ga sigurno ispunio radom, slikanjem i, ... uživanjem.
Pavle Paja Jovanović je rođen u Vršcu 16. juna (4. juna po starom kalendaru) 1859. godine. Prema porodičnom predanju Pajin otac Stevan vodio je poreklo od Jova Đukina koji je u velikoj Seobi pod Arsenijem III Čarnojevićem prešao sa Kosova u današnji Vršac i tu sa porodicom zauvek ostao u vršačkom naselju koje je dobilo ime po njegovoj postojbini - Dečanovo.
Majka Ernestina, po rođenju Deot, bila je francuskog porekla i iz braka sa Stevanom Jovanovićem imala je pored najstarijeg Pavla-Paje, još Svetislava (1861-1935) i Milana (1863-1944). Tek nekoliko dana pošto je Paja navršio sedmu godinu, majka
Ernestina je posle kraće i teške bolesti preminula u 28. godini života.
Godinu dana posle njene smrti otac Stevan je u kuću doveo svoju drugu suprugu Mariju del Ponti koja je, bez obzira što je vodila poreklo od Francuza iz Alzasa, starijem suprugu izrodila ni manje ni više nego petoro dece - sinove Aleksandra (Šandora), Đuru i Ivana i ćerke Sofiju (koja je umrla rano kao devojka) i najmlađu Tinku.
Mora se priznati da je Paja Jovanović imao šta da nauči u rodnom Vršcu. U crkvama na ikonostasima koje su radili značajni srpski slikari poput Nikole Neškovića (1729 - 1785), Arsenija-Arse Teodorovića (1767 - 1826) i Pavela Đurkovića (1772 - oko 1830), dečak Paja je naučio dobru lekciju iz slikarstva. Kao đak vršačke realke još više se predao crtanju, zahvaljujući urođenom talentu i svom profesoru crtanja u realci Vodeckom.
Odluci je dosta doprineo jedan rekli bismo sudbonosan događaj, čiji je ishod samo ubrzao njegov put ka bečkoj likovnoj Akademiji.
Naime, talenat Paje Jovanovića vrlo rano je zapazio ugledni Vrščanin i tutor mesne pravoslavne crkve Aleksandar Tokin, videvši dečaka kako sa uspehom precrtava likove svetaca sa ikonostasa u vršačkoj crkvi. Crteži Svetog Save, Isusa Hrista, Bogorodice i drugih svetitelja što ih je uradio posmatrajući ikone i zidne slike u vršačkoj crkvi, bili su u stvari prvi radovi koji su mu doneli uspeh, jer je upravo te crteže dečaka sa navršenih četrnaest ili petnaest godina Tokin odabrao da ukrase novo zvono koje je poručeno kod bečkog zvonolivca za pravoslavnu crkvu u Vršcu.
Nagrada je usledila vrlo brzo - dvadeset forinti, ili dve forinte po crtežu. Slučaj je rešen na opšte zadovoljstvo svih, a ponajviše dečaka Paje Jovanovića koji je od bečkog poručioca dobio i najkorisniju podršku, savet roditeljima da ga pošalju na neku umetničku školu.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Jovanović - Paja Jovanović Empty Re: Paja Jovanović

Sub Jul 04, 2009 11:17 am
U svojoj petnaestoj godini Paja Jovanović se obreo u carskoj prestonici Beču sa namerom da se što bolje pripremi za upis na Akademiju likovnih umetnosti. Kako nije imao završen četvrti razred gimnazije, to i nije mogao da konkuriše za upis na Akademiju, što je njegovom ocu zadalo dodatan problem. Srećom po dečaka rešenje je nađeno u starom poznanstvu Jovanovićevog oca sa Jozefom Dablingom, Austrijancem sa kojim se otac Stevan družio u mladosti u Vršcu. Dečaka su Dablingovi sa oduševljenjem primili i odmah ga upisali u uglednu Vaza-gimnaziju.
Sa velikom željom da se što pre domogne Akademije, mladi Vrščanin je za jedno polugodište prešao gradivo celog četvrtog razreda. Aprila 1877. upisao se zvanično na Akademiju likovnih umetnosti koja se baš u to vreme uselila u novu, reprezentativnu zgradu na Šilerplacu. Studije su trajale tri godine i obuhvatale su pored obaveznih predmeta crtanje i slikanje figure još i večernji akt, studije draperija i odela i vežbe iz kompozicije, dok su pomoćni bili perspektiva, anatomija i nauka o stilovima.
O godinama provedenim na Bečkoj likovnoj akademiji Jovanović je ostavio niz zanimljivih zapažanja sačuvanih u njegovim memoarskim beleškama. Presudnu ulogu u njegovim prvim koracima imao je profesor Kristijan Gripenkerl, zvani Gripen(1839-1916).
Nekoliko godina po odlasku Jovanovića iz njegove klase, Gripenkerl će kao svog asistenta primiti jednog drugog talentovanog i vrednog Banaćanina, Uroša Predića (1857 - 1953), koji će za razvoj srpskog slikarstva u DžIDž veku imati isti značaj kao i Paja Jovanović.
Nastavni program i pristup u učenju studenata kod starog profesora Jovanović je ukratko opisao sledećim rečima: “Glavni posao za nas početnike bio je da crtamo po antičkoj skulpturi celo pre podne, od osam do dvanaest. Tu nam je učitelj bio Gripen. U onom hramu antičke plastike ne mogasmo boljeg zaželeti. Strastan obožavalac
jelinske skulpture, on nas je ne samo učio crtanju po plastičnom modelu, već nam je i otvorio oči za lepote jelinske umetnosti”.
Iz ovih navoda vidi se da je Gripenkerlovo insistiranje na crtežu bilo od presudne važnosti za Jovanovićevo osnovno likovno formiranje, posebno kada je u pitanju sticanje crtačke veštine, što je mladom Jovanoviću bio prvi zadatak. U toku prve godine studija, od oca je za početak dobijao 10 forinti mesečno za sve troškove, što je u stvari bilo nedovoljno za sve što je jednom talentovanom mladom akademcu bilo potrebno za nesmetano školovanje.
SreĆom, godinu dana posle teškog života u carskoj prestonici, mladi Jovanović uspeva da dobije stipendiju Matice srpske iz fonda Gavre Romanovića u iznosu od 35 forinti mesečno, tj. 200 forinti godišnje. Stipendija mu je prilično olakšala dalje školovanje i na koncu omogućila da tokom letnjih meseci raspusta obilazi ne samo Vršac, nego i da se otisne put Crne Gore i Skadra. Tako se na osnovu jednog potpisanog i datiranog crteža “Medun-grad” zna da se već u leto 1879. našao u Crnoj Gori u želji da što bolje prouči ljude, mesta i običaje na Balkanu.
Željan učenja, kao i ohrabren dobrim ocenama na studijama, Paja Jovanović se u to vreme zanosi idejom o kompoziciji koja je za temu imala otmicu mlade, odnosno događaj kada turski vojnici upadaju u crnogorski logor sa namerom da otmu nevestu. Na kraju, kada je sliku završio i vidno uzbuđen pokazao svom profesoru Gripenkerlu, dočekala ga je kao “hladan tuš“ njegova ozbiljna ali tačna kritika: “Šteta za ovaj lep siže.
U početku sam se nadao da ćeš napraviti dobru sliku, ali evo, ispade mućak. Nisi hteo da me slušaš. Govoriću sa profesorom Elka Milerom (Leopolod Karl Miler, slikar orijentalista i potonji Jovanovićev učitelj - prim. P.P.) da te primi u svoj Majsteršule. Njega ćeš slušati to znam”.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Jovanović - Paja Jovanović Empty Re: Paja Jovanović

Sub Jul 04, 2009 11:17 am
Paja Jovanović je brzo stupio u majstorsku radionicu slikara Milera (1834-1892). Kroz tu radionicu prošli su mnogi studenti koji su želeli da postanu slikari velikih istorijskih i orijentalnih kompozicija, u to vreme vrlo traženih i često poručivanih umetničkih dela. Stari i ugledni profesor Miler bio je vrlo strog, nadmenog držanja i kako ga je naš umetnik opisao, bio je po prirodi „grub i uvredljiv“.
Tek što je stupio pred Milera, Jovanoviću je odmah stavljeno do znanja šta ga čeka: „Profesor Gripen mi Vas je preporučio. Ništa ne umete. Vido sam Vašu sliku, bedan posao. Sada treba da kod mene naučite živopis. Budite vredni, pazite na sve što ću da Vas učim“ (zabeleženo u Jovanovićevim „Memoarima“). Istrajnim i marljivim radom Paja Jovanović je tokom boravka u čuvenoj Milerovoj „specijalki“ u toj meri savladao nastavni plan i program i pokazao sa kakvim talentom raspolaže, da bez obzira na to što je kao najslabiji u klasi započeo studije, on ih je na kraju završio kao najbolji. Kruna tog uspeha bila je danas poznata njegova kompozicija „Ranjeni Crnogorac“ (ili Hercegovac).
Vidno iscrpljen dugim i napornim radom, mladi Jovanović je požurio na oporavak u rodni Vršac. Jednom prilikom je u dom Jovanovićevih svratio Mita, sin dobro poznatog Vrščanina Tokina, i to u punoj vojničkoj opremi.
NestaŠni Pajin polubrat Aleksandar - Šandor je iskoristio trenutak Mitine nepažnje, izvukao jatagan iz korica, počeo njime da mlatara po sobi i iznenada ga stavi svom bratu Ivi u ruke. Da se ne povredi, ali i da ga ne uplaši, iskusni Mita je uhvatio dečakovu ruku i pažljivo ju je pridržavao dok je dečak zbunjeno držao jatagan u ruci. U tom trenutku rodila se u Pajinoj glavi ideja za buduću sliku. Odmah je viknuo, zavapio i zamolio Mitu i malog Ivu da ostanu za trenutak mirni, jer mu se taj sklop i položaj učinio tako savršen, da je odmah krenuo u skiciranje i stvaranje novog dela za koje ni slutio nije da će mu otvoriti
vrata uspeha i u potpunosti promeniti život. Bio je to početak rada na danas toliko popularnoj slici „Mačevanje“ ili „Prvi čas mačevanja“.
Baš kada se spremao za povratak u Beč, stigle su dve i te kako prijatne vesti. Prva je bila da su mu uvažili molbu za carsku stipendiju u visini od 360 forinti godišnje, a druga da mu je diplomski rad, slika „Ranjeni Crnogorac“, nagrađena kao najbolji studentski rad na redovnoj godišnjoj izložbi Akademije. Nagrada je svake godine bila dodeljivana najboljem đaku i isplaćivana je iz ličnog fonda cara Franje Josifa. Sliku je sa izložbe odmah otkupila Magnatska kasina u Budimpešti za 1.000 forinti, što je za jednog tek svršenog studenta bila pozamašna svota.
Zaista je Paji Jovanoviću pripala velika čast da njega, kao tek stasalog carskog slikara akademca biraju za svog pitomca, iako su carsku stipendiju priželjkivali baš mnogobrojni mađarski studenti kojih je u Beču bilo neuporedivo više nego srpskih. Sa novcem u džepu i pripremljenim materijalom za slikanje, Jovanović je pohitao u Crnu Goru kako bi na licu mesta načinio studiju za sliku „Mačevanja“ koju je zamislio u Vršcu. Dok je putovao i beležio, u glavi su mu bile reči njegovog profesora Milera da „... tek kada se slika bude rađala u sredini naroda kojeg ima da predstavlja, počeće u njoj životna krv da struji...“.
Slučaj je hteo da na tom putu Jovanović sretne jednog drugog znamenitog slikara, Đorđa Krstića (1851-1907), koji se po istom zadatku obreo u južnoj i staroj Srbiji, Kosovu i Metohiji. U trošnoj pirotskoj kući, jedan do drugog, našli su Krstić i Jovanović, isti motiv koji im je odmah zapao za oko - staro ognjište sa tipičnom balkanskom odžaklijom. Dok je stariji Krstić slikao odžakliju u sklopu svojih opsežnih folklorno-etnografskih studija, dotle je Jovanović svoju „Odžakliju“ uzeo kao svojevrstan autentičan, sačuvan isečak južnosrpskog narodnog pokućstva XIX veka.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Jovanović - Paja Jovanović Empty Re: Paja Jovanović

Sub Jul 04, 2009 11:18 am
Sa svojih putovanja Jovanović se vratio u Beč potkraj 1882. i odmah iznajmio skroman kvartir blizu Akademije za 20 forinti mesečno. Imao je veliku želju da pokaže svom profesoru koliko je ozbiljno shvatio njegove reči. Prionuo je na posao radeći dve slike - jednu sa već pomenutom temom mačevanja ili učenja mačevanju, dok je druga bila složenija i imala je zadatak da prikaže postanak narodne pesme, alegorijsku kompoziciju sa mnogo figura, od čega je Jovanović ipak na kraju odabrao samo motiv slepog guslara okruženog ratnicima koji slušaju pesmu o junačkim podvizima svojih predaka. Naposletku, odlučio se da Mileru pokaže sliku “Mačevanja”, i nije pogrešio. “Gledajući je, okrenuo se meni kao da hoće nešto da mi rekne, ali se zaustavio i udesio naočare da opet pogleda skicu. Tada sam jedini put video Elkamilera kako su mu se usta sa zadovoljnim osmehom otvorila kada reče: To nije rđavo. To baš nikako nije rđavo.” (zabeležio je Paja Jovanović).
“Zadovoljan osmeh” starog profesora bio je signal Jovanoviću da je ovog puta kod njega konačno prošao. Sreća je i ovog puta u njegovom životu odigrala glavnu ulogu. Uoči letnjeg raspusta 1883, kod Milera je došao njegov stari poznanik Tom Valis, sin uglednog engleskog galeriste i slikara prerafaelita Henrija Valisa (1830-1916). Mlađi Valis je sa ocem držao galeriju “French” u Londonu, u elitnom Pal Malu (inače, galerija “French” je bila specijalizovana za promociju i prodaju evropskih slikara orijentalista, i nekako sticajem okolnosti počela da radi u Pal Malu upravo po Jovanovićevom dolasku u London 1884. godine).
Svrha Valisovog dolaska kod Milera bila je jasna, održati kontakte sa starim profesorom i među mladićima otkriti nove talente, tzv. zlatne koke. Prešavši pogledom preko studentskih radova, Valis je zastao baš na slici našeg slikara i odmah poručio Mileru da “Mačevanje” nosi sa sobom, a da autora pozove k njemu na “poslovni razgovor”. Epilog tog razgovora bio je ugovor koji je Paja Jovanović
sklopio sa galerijom “French” na deset godina, po kojem je galerija obezbedila slikaru smeštaj i sve uslove rada, dok je pravo prodaje svake Jovanovićeve nove slike imala samo galerija. Sled događaja pokazaće da Valis u proceni nije nimalo pogrešio.
Dolazak u Englesku predstavlja potpuno novo poglavlje u životu Paje Jovanovića. Preduzimljivi galerista Valis odmah je mladom slikaru otvorio bankovni račun, obezbedio mu prostran i udoban atelje sa baštom, poslugu i sve uslove za nesmetan rad. On je trebalo samo da slika i da gotova dela dostavi galeriji. Pored toga, jezičku barijeru je morao u hodu da savlada.
O Jovanovićevim poliglotskim sposobnostima posvedočiće, između ostalih, i umetnikov prijatelj Mita Živković, koji će oko 1890. zapisati sledeće: “Paja je neobične sposobnosti da uči strane jezike; on govori, pored srpskog, nemački, francuski, mađarski, engleski; razume talijanski, ruski, arapski, arnautski i španski.”
Nastup mladog srpskog slikara iz Austrougarske u galeriji “French” londonska štampa je ispratila pohvalama i sa neskrivenim simpatijama. Tako se među prvima javio kritičar lista “Morning Post”, ističući u broju od 31. marta 1884. da se pojavio jedan mladi umetnik, novo ime “koje će sigurno uskoro biti čuveno”. Za njim će se javljati i drugi hroničari u listovima poput “The Pictoral World”, “The Academy” i “Bell’s Weekly Messenger”. Takav odziv u javnosti ni sam Jovanović nije mogao da sluti, pa je svoj meteorski uspeh doživljavao i sa izvesnom dozom neugodnosti, jer je znao kako je teško svojim radom probiti se u evropskim metropolama. To, s druge strane, nije smetalo njegovom galeristi Valisu da ga obasipa daljim porudžbinama. Posle vidnog uspeha sa “Mačevanjem” i “Guslarom”, Jovanović niže svoje uspehe narednim slikama koje stvara - “Izdajica” (ili, kako su je engleski listovi nazvali, “Traitor tracked”), zatim “Igra trik-trak”, “Igra hangarima” “Arnautin na straži”, itd.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Jovanović - Paja Jovanović Empty Re: Paja Jovanović

Sub Jul 04, 2009 11:18 am
Tih prvih godina po odlasku iz Beča Paja Jovanović je zaista mnogo putovao. Glavni razlog za ta putovanja svakako su bile umetnikove pripreme za izradu budućih slika - žanrova iz života balkanskih naroda, koje su iz godine u godinu među engleskom klijentelom bile sve popularnije. Sudeći prema navodima ranijih Jovanovićevih biografa, mladi srpski slikar je već 1884. zakupio jedan stan i atelje u Minhenu, gradu koji je u to vreme bio jedan od vodećih umetničkih centara u Evropi. U Minhen će kod starijeg brata dolaziti i drugi Jovanovići, najpre Milan a potom i Svetislav, koristeći bratovljev atelje kada je ovaj bio na čestim putovanjima.
Uvek raspoložen za putovanja, Jovanović se iz Minhena (gde mu je verovatno više prijala klima nego u tmurnom i maglovitom Londonu) često otiskivao u svet, posećivao evropske prestonice, zatim obilazio Italiju, Rim, Napulj i atraktivne ruševine Pompeje, boravio u sunčanoj Grčkoj, u Atini, tražio inspiraciju po živopisnim predelima severne Afrike i, naravno, redovno pohodio oca i porodicu u Vršcu.
Koliko je bio spreman da se u jednom trenutku otisne na put, slikovito je zabeležio još 1889. mađarski hroničar Tomaš Sana. Pored brojnih reči hvale za Jovanovićev rad, Sana između ostalog prenosi i ovaj događaj: ”Jednom prilikom u žurbi, susreo se sa umetnikom i prijateljem Ruboom, koji je baš u tom trenutku hitao prema železničkoj stanici, na voz za Kavkaz.
'Pođi sa mnom, ionako si blizu železničke stanice, 'reče Rubo šaljivo. 'Zašto da ne!' odgovori Jovanović i bez ičega, kako se zatekao, sede u kočiju. Do Rozenhajma je putovanje teklo veselo, ali nakon toga ih je čekalo još trinaest dugačkih dana puta. To je bilo dovoljno vremena da Jovanović shvati kako je teško bez prethodnih priprema uputiti se na Kavkaz, čak i u slučaju kada neko optimističke naravi lako prevazilazi manje neugodnosti. U Tbilisiju je već bilo teško promeniti situaciju. Pomirio se sa sudbinom i tu proveo tri mesaca u stalnom slikanju i skiciranju.”
Sredinom
1888. godine mladi slikar Paja Jovanović, ”pitomac živopisne akademije u Beču” proglašen je za člana Srpske kraljevske akademije (danas SANU). Zatrpavan sve većim porudžbinama od strane svog galeriste, Jovanović je bio prinuđen da često jednu sliku po nekoliko puta ponavlja i da je onako tek gotovu, skoro vlažnu, sa štafelaja ustupa galeristi. Takve zahteve našem umetniku ponoviće i drugi londonski galerista posle Valisa - Tut i sin, sa kojim će Jovanović poslovati nakon raskida sa ”French” galerijom, oko 1889. godine. Sudeći po jednoj sačuvanoj fotografiji iz 1889. godine, sem nekoliko studija manjih formata kao pripreme za veće slike, Paja Jovanović u svom ateljeu u Minhenu skoro nije imao nijedno od svojih prvih dela koja su ga proslavila.
Od sredine osamdesetih i sve do prve izložbe priređene u Beogradu 1893. godine, dela Paje Jovanovića je naša javnost tog vremena mogla da upozna posredstvom napisa i reprodukcija u listovima ”Javor”, ”Zastava”, ”Nova iskra”, ”Nemanja”, ”Brankovo kolo”, ”Orao”, itd. Pored već pomenutih slika sa temom ”Ranjenog Crnogorca” ”Mačevanja”, ”Guslara”, ”Izdajice”, ”Arbanasa pod oružjem”, ”Igre trik-trak”, ”Kićenja neveste”, ”Megdana”, ovi listovi donose reprodukcije i drugih Jovanovićevih dela kao što su ”Arbanas na straži”, ”Igračica iz Skadra”, ”Tahir-paša i Piperi”, ”Povratak čete Crnogoraca iz boja”, kao i nekoliko studija predela i motiva iz Dalmacije što ih je Jovanović pripremao za knjigu ”Austrija u reči i slici” na zahtev tragično preminulog austrijskog carevića Rudolfa. Za same nazive ovih dela, pak, sam Jovanović je uglavnom prepuštao svom galeristi da ih odredi, ili je ostavljao mašti na volju samom posmatraču da imenuje sliku po svojoj volji (”Teško onoj slici, kojoj slikar mora da napiše naslov. Ta slika ne valja. Ono je dobra slika s koje gledalac bez ikakvoga naslova čita šta ona priča”, rekao je jednom prilikom Paja Jovanović).
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Jovanović - Paja Jovanović Empty Re: Paja Jovanović

Sub Jul 04, 2009 11:19 am
Ni novac ni popularnost nisu činili motiv ili podsticaj mladom Jovanoviću da ide dalje. Taj motiv će uslediti nakon njegove prve izložbe u Beogradu, priređene oktobra meseca 1893, u prostoriji skupštinske sale Velike škole (u Kapetan Mišinom zdanju). Iako je izložba trajala karatko i bila sačinjena od svega devet dela, koliko je autor mogao za tu priliku da sakupi, Paja Jovanović je u srpskoj prestonici bio dočekan i ispraćen na lovorikama slave.
Više od priznanja i pohvalnih kritika, Jovanoviću je značio kontakt sa mladim srpskim suverenom Aleksandrom Obrenovićem i dogovor o slici koja bi na svoj način upriličila osamdesetogodišnjicu Takovskog ustanka. Rezultat tog susreta je danas poznata Jovanovićeva kompozicija istorijskog sadržaja koja prikazuje Takovski ustanak, izložena prvi put 1895. godine u fotografskom ateljeu njegovog brata Milana preko puta Starog dvora (u zgradi u koju je smešten bioskop “Zvezda”).
Uporedo slika svoje dobro poznate žanr scene (poput slike koja ima više naziva - “Stare priče”, “Starac priča šta je nekada bilo” ili “Priča o boju na Kosovu”. Zatim sklapa ugovor za slikanje ikonostasa crkve Prenosa moštiju svetog Nikole u banatskom mestu Dolovo, koji okončava 1898. Vrhunac angažovanja je porudžbina srpskog patrijarha Georgija Brankovića da za Milenijumsku izložbu 1896. u Budimpešti naslika monumentalnu istorijsku kompoziciju koja bi predstavila Seobu Srba 1690. pod patrijarhom Arsenijem III Čarnojevićem.
Već te 1895. pojavljuje se članak u listu “Zastava” u kome se kaže da je naš poznati slikar sklopio ugovor na 10.000 forinti sa Patrijaršijskim dvorom u Sremskim Karlovcima za slikanje istorijske kompozicije “Seoba Srba”. Jovanović u proleće isporučuje patrijarhu Brankoviću obe slike - “Seobu Srba” i “Vršački triptihon” (slika koja prikazuje berbu, žetvu i pijacu u Vršcu, danas u Gradskom muzeju u Vršcu).
Kada se zna da je u to vreme često putovao, od Pariza i Beča, preko
Fruške gore, Sremskih Karlovaca i tako sve do rodnog Vršca, onda se naprosto moramo pitati kako je Jovanović stizao da u jednom kratkom vremenu sve to da uradi. Rad na slici “Seoba Srba” shvatio je kao svoj životni izazov, što je nesumnjivo i bio. Naposletku, terenska putovanja po manastirima Fruške gore i redovne konsultacije sa učenim arhimandritom Grgetega i istoričarem Ilarionom Ruvarcem urodili su plodom - monumentalna kompozicija “Seobe Srba” je po svojoj veličini (preko 22 m2) prevazilazila sva dotadašnja slična dela u srpskoj umetnosti. Pa, ipak, istorijska verodostojnost ovog dela je morala da ustukne pred političkim planovima poručioca.
Ljut što je slikar prikazao srpski narod koji se u zbegu povlačio pred rušilačkom silom Osmanlija, patrijarh Branković je Jovanoviću odmah naredio da ispravi desnu polovinu slike i da umesto žena, dece i stada ovaca naslika srpske vojnike kako u punoj ratnoj opremi, na poziv austrijskog cara Leopolda I prelaze Savu i Dunav i dolaze da budu “bedem Zapadu protiv nehrišćanske sile sa istoka”. Politička pozadina ove izmene bila je u nameri srpskog patrijarha da mađarskim zvaničnicima u Budimpešti prikaže Srbe kao herojski narod koji je opravdao zaslužne privilegije carske kancelarije u Beču.
Paja Jovanović je uvažio zamerke, ispravio sporni deo slike, naslikao patrijarha Brankovića kao patrijarha Arsenija III Čarnojevića, Isaiji Đakonu stavio u ruke carevu privilegiju, ali nije odustao od svoje prvobitne zamisli, koju će sprovesti u delo na drugoj verziji “Seoba” (danas u Narodnom muzeju u Pančevu).
Preduzimljivi Jovanović je odmah ustupio pravo na reprodukovanje i umnožavanje druge verzije “Seobe” trgovcu iz Zagreba Petru Nikoliću, i od tada skoro neće biti nijedne srpske kuće bez neke njegove poznate oleografije. Uprkos velikim planovima i ambicijama, odlučeno je da se na veliku Milenijumsku izložbu pošalje drugo Jovanovićevo delo - “Vršački triptihon”.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Jovanović - Paja Jovanović Empty Re: Paja Jovanović

Sub Jul 04, 2009 11:19 am
U vreme kada se uveliko predao radu na istorijskom slikarstvu, Paja Jovanović se konačno “skrasio” u Beču gde je, sa izvesnim prekidima zbog učestalih porudžbina, boravio na istoj adresi do Prvog svetskog rata, kao i kasnije - Mariahilferstrasse 3.
U naponu snage i sa još većim elanom, Jovanović se prihvata izrade dela monumentalnih razmera koja za temu ima borbu Rimljana i Germana u Teutobuškoj šumi, poznatu kao Furor Teutonicus. Za nju je u Beču 1899. dobio prestižnu Rajhlovu nagradu i srebrnu medalju na izložbi u Sent-Luisu (SAD) 1904. godine. Pored svih tih obaveza i poslova, Jovanović prima i zvaničan poziv Ministarstva prosvete i crkvenih dela Kraljevina Srbije da učestvuje sa ostalim srpskim umetnicima na Svetskoj izložbi u Parizu 1900. godine. Umetnik koji je iza sebe imao takva dela kao “Takovski ustanak”, “Seobu Srba”, Vršački triptihon”, “Boška Jugovića”, “Furor Teutonicus”, koji je u radu imao sliku “Ženidba Hercoga Ferija IV sa Jelisavetom Habsburškom” (ili kako se negde pominje kao “Ženidba iz DžIV veka”, po navodima vrlo slična potonjoj slici “Ženidba cara Dušana”, danas u beogradskom Narodnom muzeju), na samom kraju XIX veka dostigao je vrhunac kakav se samo poželeti može. Ako je držao da svaka njegova sledeća slika treba da bude bolja od prethodne, onda je Paja Jovanović uložio maksimum znanja i veštine u delo koje se sa pravom smatra krunom istorijskog slikarstva u srpskoj umetnosti tog doba - “Krunisanje cara Dušana”. Zlatna medalja koju je ona dobila na Svetskoj izložbi u Parizu 1900. potvrdila je da je Paja Jovanović sa navršenom 41 godinom života već dobio zaslužno visoko mesto u istoriji naše umetnosti.
Sudbina slike “Krunisanje cara Dušana” bila je takva, da će već u svega nekoliko godina po njenom izlaganju u Parizu ona dobiti nešto izmenjene verzije. Čini se da ni s Čam umetnik nije slutio da će potom morati toliko puta da je interpretira, uvek drugačijeg
formata i sa manjim izmenama u načinu slikanja. Razlog što se kod prve, najveće i najpoznatije verzije odlučio za svetlu paletu posve je jednostavan - trebalo je pripremiti sliku za izradu goblena ili tapiserije istog formata po narudžbini kralja Milana Obrenovića. Pošto se to nije desilo, jer je kralj Milan obećan novac potrošio na izmirenje svojih ranijih dugova, i kako mu ni posle izložbe nije bio isplaćen ugovoren iznos na inače onda vrlo visokih trideset hiljada dinara, Jovanović odlučuje da ovu kompoziciju izvede na način koji je njemu najviše odgovarao (jer je smatrao veliko “Krunisanje” kao običan tzv. kolorisani crtež). Pored prve i najveće, rađene za izložbu u Parizu, u Narodnom muzeju u Beogradu čuva se druga po veličini slika “Krunisanja cara Dušana”. Poznato je da se pored njih, još dve verzije čuvaju u Galeriji Matice srpske u Novom Sadu, zatim jedna u Muzeju grada Beograda, odnosno Legatu Paje Jovanovića, dok je jedna bila u manastiru Hilandaru (kao poklon porodice Roš, ali je nažalost izgorela u požaru manastirskih konaka početkom marta 2004.), a više manjih verzija u privatnom posedu.
Za jednu koja se nalazi u Americi zna se da je slikana tokom zime 1925/26. i da je Jovanović nju smatrao najboljom. Na kraju, ali ne i na poslednjem mestu, ozbiljnost i veličina ove slike ogleda se i u umetnikovoj studioznoj pripremi, izučavanju srednjovekovne prošlosti, korišćenju literature, konsultacijama sa istoričarem i akademikom Stojanom Novakovićem, kao i napornim terenskim obilascima srpskih manastira na Kosovu i Metohiji i snimanju i skiciranju srednjovekovnih fresaka.
Zato i ne iznenađuje ocena naše velike slikarke Nadežde Petrović, izrečena povodom izlaganja ove slike na Prvoj jugoslovenskoj izložbi 1904. u Beogradu, da “krunisanje Dušanovo” Paje Jovanovića i po kompoziciji, crtežu i tehnici zauzima na jugoslovenskoj izložbi prvo mesto”.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Jovanović - Paja Jovanović Empty Re: Paja Jovanović

Sub Jul 04, 2009 11:22 am
PRVIH godina XX veka veze Paje Jovanovića sa Beogradom postale su intenzivnije nego ranije. Već septembra 1902. on dolazi u atelje svog brata Milana zbog saveta oko tek nabavljene “fotokamere” koju je planirao da ponese sa sobom na put u Ameriku. S obzirom da je ovdašnja štampa budno pratila njegovo kretanje, zna se da je već u oktobru 1902. dospeo na krajnje odredište, u Njujork. Sudeći prema sačuvanoj prepisci, prvo je naš slikar naumio da potraži Nikolu Teslu.
Sa reputacijom priznatog i već prilično nagrađivanog umetnika, Paja Jovanović se nadao da će naći načina da se i Tesli “dopadne” i na neki način zadobije njegove simpatije kako bi naučnik pristao na sledeći logičan korak u njihovom upoznavanju - izradu portreta. Tesla je na ljubazno Pajino pismo odgovorio u istom tonu i, naravno, na istom jeziku. Pravdao se velikom zauzetošću i neodložnim poslovima, ali je ohrabrio umetnika da može da računa na njega.
Od njihovog susreta u decembru 1902. do sledećeg pisma upućenom Tesli marta 1903, Paja Jovanović je ispunio vreme slikajući portrete po narudžbini, od kojih su danas poznati oni kompozitora Uroša Džimića, bankara Emila Boasa, potom uglednog predstavnika mormonske bazilike u Salt-Lejk Sitiju Herberta Kimbala i još nekoliko drugih, danas uglavnom u privatnom vlasništvu, za koje je dobio visoke honorare. Umetniku je u naročitoj uspomeni ostalo poznanstvo i druženje sa jednim drugim poznatim srpskim naučnikom u Americi, koji se skoro isto toliko koliko i Tesla borio za svoje patente i pronalaske - Mihailom Pupinom (1854-1935).
Iako je bio zadovoljan naslikanim Pupinovim portretom (koji se danas nalazi u Narodnom muzeju), Paja Jovanović se ipak potajno nadao da će mu i drugi veliki naučnik koji, uzgred rečeno nije voleo publicitet, pristati da mu pozira za portret. Nažalost, to se nije desilo i naš umetnik je ubrzo morao da se vrati u svoj atelje u Beč.
Po povratku iz Amerike Paja Jovanović je sa oduševljenjem
prenosio utiske sa svog boravka na novom kontinentu. Iz više nego dragocenog članka koji je objavljen u Brankovom Kolu 1903. iz pera Milana Savića, saznaje se da je Jovanović bio prijatno iznenađen američkim načinom života i rada, kao i priličnim svotama za portrete što ih je naslikao za svega pola godine. Upravo taj utisak će biti presudan u njegovoj odluci da se od tada predstavlja i preporučuje prvenstveno kao vrhunski portretista, što je on u suštini i bio. U članku se pominje i opis Jovanovićevog bečkog ateljea i nešto što je do tada bilo nepoznato i o čemu javnost (čak i danas) malo zna - da se Jovanović povremeno bavio i skulpturom, mada do sada nije pronađen ni jedan njegov rad takve vrste.
Već uveliko na zasluženim lovorikama slave, Paja Jovanović je tokom cele prve decenije prošlog veka uveliko primao porudžbine i u zadivljujuće kratkom roku ih isporučivao.
Izlazio je u susret svakom poručiocu, ali je bilo i izuzetaka. Tako je svoju kompoziciju “Ženidba Hercoga Ferija IV sa Jelisavetom Habsburškom” koja zbog plenerističke tehnike nije bila po ukusu zvaničnog austrijskog dvora, brzo preradio u “Ženidbu cara Dušana” i kao takvu je poslao u Beograd na “Prvu jugoslovensku izložbu” 1904. godine.
Odluka da promeni tehniku slikanja bila je po svoj prilici inicirana savetima što je Jovanoviću dao proslavljeni Dalmatinac i majstor kičice Vlaho Bukovac, koji je u to vreme živeo u Beču. I pored velikih pohvala koje je imala u našoj sredini, jer je odražavala političke ambicije mlade srpske države u borbi za konačno oslobađanje od Turaka, “Ženidba cara Dušana” nije u prvi mah otkupljena za Narodni muzej. Nekoliko godina je gostovala na različitim likovnim smotrama, da bi je posle osam godina od umetnika otkupio dubrovački kolekcionar Antunović, poklonio je potom Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku i na kraju je 1970. dospela u Narodni muzej, gde se i danas nalazi
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Jovanović - Paja Jovanović Empty Re: Paja Jovanović

Sub Jul 04, 2009 11:23 am
SVESTAN ostvarenih dometa i ugleda koji je stekao svojim delima, Paja Jovanović se od prve decenije XX veka prepustio lagodnom i prijatnom poslu slikanja portreta koji je u potpunosti odgovarao sredovečnom čoveku, verovatno već tada zamorenom stalnim variranjem istih tema koje su poručioci zahtevali. To, pored ostalog, objašnjava i činjenicu što se od tada nije upuštao u velike poslove kao što su slikanje ikona i ikonostasa, sem ranije prihvaćene porudžbine slikanja ikona za ikonostas Saborne crkve u Novom Sadu i slika većeg formata sa temama iz istorije Nemanjića, za Sabornu crkvu u Sremskim Karlovcima. Nasuprot tome, prihvatao je gotovo sve porudžbine kada je bilo u pitanju portretisanje.
Jedan za drugim nizali su se portreti značajnih i uglednih ličnosti tog vremena, imućnih bankara, industrijalaca, oficira, plemića i plemkinja, aristokratskih porodica, naučnika, umetnika (prema navodima ondašnje štampe čak i slavnog glumca Rudolfa Valentina), kao i prijatelja i njemu dragih osoba.
MeĐutim, njegovu suverenost i samouverenost u radu nisu svi isto prihvatali, a ponekad je nisu ni razumeli. Tako je u leto 1910. godine pozvan da neizostavno dođe u Beograd na dvor kralja Petra I Karađorđevića oko izrade portreta. Već pred prijem dočekala ga je opaska koja već sama po sebi govori kakav su položaj imali umetnici u ondašnjoj Srbiji. Na Jovanovićevo pitanje, da li je za prvu audijenciju kod srpskog kralja prikladno obučen, kraljev ađutant je kratko odgovorio da je za jednog ”molera” isuviše dobro obučen. Usledio je susret i upoznavanje kralja i ”molera” koje se završilo pomalo neuobičajeno za našeg umetnika. Kada je dobio zadatak da izradi portret njegove ćerke, princeze Jelene koja je bila pred udajom, usledilo je uobičajeno pitanje o visini slikarevog honorara. Jovanović oprezno izjavi polovinu svog uobičajenog honorara, na šta srpski kralj skoro uvređeno i kratko odbrusi: ”Šta mislite? Toliko nema ni moj ađutant”. To nije bio kraj
Jovanovićevim iznenađenjima. Upravo kada je krenuo da se dogovori sa dvorskom damom oko prijema i poziranja princeze, stari kralj (koji je inače dugo bolovao od kostobolje) dobaci našem umetniku oslanjajući se na štap još i sledeće: ”I sliku Karađorđa hoću da mi izradite prirodne veličine. Jeste li razumeli?” Prisećajući se kasnije ovog događaja Jovanović je dodao i komentar da se na dvoru srpskog kralja osećao kao ”regrut kojeg je narednik nabrusio”.
Narudžbinu sa dvora Jovanović je završio na vreme, ali stari, ”džangrizavi kralj” (kako ga je Jovanović ocenio) nije bio posve zadovoljan portretom, smatrajući da umetnik nije uneo više života u lik, što je u suštini bilo i tačno, jer komunikacija slikara i modela nije tekla baš najbolje.
Daleko uspešniji je bio Jovanović kada je slikao gospođu Mariju, suprugu Milana Milovanovića predsednika vlade i ministra inostranih dela Kraljevine Srbije. U svojim sećanjima na prijatne trenutke boravka i gostoprimstva u domu Milovanovićevih, upravo u istorijskim trenucima pripreme za stvaranje velikog Balkanskog pakta za oslobađanje od Turaka, Jovanović će sa osećajem zadovoljstva portretisati Mariju Milovanović, tu ”milu i dobru ženu”, što se danas smatra jednim od njegovih najuspelijih portreta tog vremena.
Iako je bio zadovoljan postignutim radom, velikim nagradama i priznanjima, uz to obasipan porudžbinama i ušuškan u sigurni posao ateljea, Jovanović je na prve zvuke kanonade topova Prvog balkanskog rata spremno dohvatio svoju ”fotokameru” i svoj topli i ugodni bečki atelje zamenio uzavrelim kumanovskim frontom. Tu upoznaje velikog srpskog naučnika Milutina Milankovića i njihovo poznanstvo će vremenom prerasti u trajno i iskreno prijateljstvo. Uz više snimljenih motiva ljudi i mesta iz okoline Skoplja i Kumanova, Jovanović slika i poslednju istorijsku kompoziciju ”Osvećeno Kosovo” (ili ”Osvetnici Kosova” danas u Muzeju grada Beograda).
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Jovanović - Paja Jovanović Empty Re: Paja Jovanović

Sub Jul 04, 2009 11:23 am
POČETAK Prvog svetskog rata zatekao je Paju Jovanovića u Beču. Mada je uvek bio lojalan podanik goleme carevine, dobitnik jedne carske nagrade i stipendije, autor zapažene galerije od petnaestak portreta samog cara Franje Josifa, od kojih je jedan ukrašavao odaje dvorca u Šenbrunu, uz sve to još i čovek koji je duboko zašao u šestu dedniju života, ipak se na njega kao Srbina gledalo sa podozrenjem. U strašnim ratnim godinama Jovanović je utehu našao u ljubavi mlade Bečlijke Hermine-Muni Dauber, ćerke nastojnika kuće u kojoj je Jovanović imao atelje. Znalo se da je imao povremeno veće ili manje ljubavi. Za vreme studija to je bila Mila Mandukić iz Vršca, neostvarena ljubav koja je ovekovečena u liku carice Jelene na slici “Krunisanje”; zatim, Soferl, Gripenkerlov model za Afroditu, devojka oštra jezika ali božanskog lika, Vinferd Džons, od čije je velike lepote pobegao i uvek žalio što je nije naslikao, onda, Nemica Berta ovekovečena na slici “Gola Berta pred ogledalom” i još nekoliko drugih. Poslednjoj ljubavi Muni će ostati veran do kraja života, kao i ona njemu. Pomagao je da se obrazuje (imala je samo 18 godina kada su se 27. marta 1914. venčali u Budimpešti), uzimao je za nju časove stranih jezika, tenisa i čak jahanja. Prelepa Muni je postala njegovo nadahnuće, nepresušna inspiracija koju je slikao u svakoj prilici. Ratne godine proveli su zajedno u Ženevi, gde su živeli od Jovanovićevih portreta bogatih i otmenih ljudi.
Prve poratne godine Jovanović se našao ponovo u Beogradu. Tu ga je dočekala vest da je 1919. izabran za redovnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Iste godine u Beogradu slika nekoliko portreta, među kojima portret unuke njegovog brata Milana, potonje proslavljene pozorišne rediteljke Soje Jovanović i prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića.
Od tada pa sve tokom čitave treće decenije XX veka, on će kralja Aleksandra i kraljicu Mariju više puta slikati, a sve prema potrebama i zahtevima ministarstava, nadleštva
i drugih javnih ustanova, kao i mnogobrojnih privatnih naručilaca. Od Karađorđevića je dobio i porudžbinu da slikanje kartona za mozaičnu ikonu u novopodignutom mauzoleju dinastije na Oplencu, sa predstavom sv. Đorđa kako ubija aždaju. Na toj kompoziciji slikar je svetitelju dao lik vožda Karađorđa, stavio mu u ruke srpski štit sa ocilima i naslovio ga “spasiteljem srpskog naroda”.
Za vreme putovanja i boravka između Beča i Beograda, Paja Jovanović je kad god je mogao obilazio svoju porodicu u Vršcu i brinuo se za svog ostarelog oca Stevana, sve do njegove smrti 1923. godine. Pomagao je i braći i polubraći, uvek kada bi mu se obratili za pomoć ili savet. Svoj rodni Vršac nikada nije zaboravio, tako da je po očevoj smrti i okončanoj ostavinskoj raspravi, kao najstariji od dece odlučio da porodičnu kuću u Sterijinoj br. 13 ustupi “Dobrotvornoj zadruzi Srpkinja”, kako bi se otvorilo prvo dečje obdanište u njegovom rodnom gradu. Nekoliko godina potom, grad Vršac zahvalio mu se za sve što je učinio, proglasivši ga 1940. počasnim građaninom.
Tokom treće i četvrte decenije XX veka, Jovanović je nastavio da niže svoju nepreglednu galeriju portretskih dela, kojoj se ni danas ne zna tačan broj. Uporedo sa tim, a na zahteve upornih naručilaca, naslikao je pokoju svoju poznatu žanr-scenu ili istorijsku kompoziciju i primao porudžbine kakva je bila ona Narodne banke, 1929, za idejni nacrt novčanice od 1.000 dinara.
Češći dolasci i duži boravci u Beogradu, međutim, naveli su ga da sa svojom Muni prihvati prijateljski poziv Đorđa Roša koji je želeo njemu i njegovoj mladoj ženi da ustupi jedan stan u parteru zgrade u Birčaninovoj ulici broj 28b. U taj stan će se konačno useliti 1939. godine, napuštajući voljeni Beč koji je pod naletima nacističkih okupatora sve manje ličio na onaj koji mu je bio na srcu iz srećnih dana, uprkos tome što je u tim nesigurnim godinama kupio kuću i celu je opremio po svom ukusu i ukusu svoje Muni.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Jovanović - Paja Jovanović Empty Re: Paja Jovanović

Sub Jul 04, 2009 11:24 am
DRUGI svetski rat i okupacijske godine Jovanović je provodio slikajući portrete i varijante svojih ranijih poznatih dela. Tokom rata naslikao je i jednu verziju “Seoba”, iniciran lažnom vešću da su ustaški okupatori uništili veliku “Seobu”, smeštenu u trpezariji Patrijaršijskog dvora u Sremskim Karlovcima. Ta treća verzija “Seoba” je posle više decenija provedenih u inostranstvu konačno bila predstavljena beogradskoj publici 1998. godine na izložbi u Narodnom muzeju u Beogradu (u propratnom katalogu popisane sve ličnosti koje su Paji Jovanoviću poslužile kao modeli za ovu “Seobu”).
Prema svedočenju Soje Jovanović, stari slikar se za vreme okupacije nikada nije žalio na oskudicu, a na zvuke sirena koje su oglašavale vazdušnu opasnost ostajao je miran u svom stanu. Posmatrao je iz stana borbe za oslobođenje Beograda i skicirao utiske i zapažanja koje je potom želeo da pretoči u sliku.
Po okončanju ratnih dejstava, već u dubokoj starosti sa navršenih 88 godina života, Paja Jovanović je pozvan da sa grupom umetnika iz čitave FNR Jugoslavije naslika portret maršala Tita u Belom dvoru na Dedinju. Iz ličnih umetnikovih zabeležaka pisanih u zimu 1947/48. danas znamo kako je protekao rad i život starog proslavljenog umetnika u novim okolnostima po oslobođenju. S obzirom na njihov obim, za ovu priliku izdvojićemo samo neke zanimljive delove:
“Ove godine sam zimsko doba lepo proveo radeći u Dvoru portret Maršala. Baš mi je milo bilo što su, nastojanjem Branka Šotre, i mene Srbina pozvali na tu utakmicu mada je način tog konkursa kao i način portretisanja absurdan bio.
Ali društvo mlađih ljudi (30-60) od mene, udobne prilike u Dvoru, simpatični način Maršala i njegovo strpljenje s kojim se podčinio tom dosadnom sedenju - pa lepa, baš dvorska ponuda ekskvizitne zakuske delikatno ljutomerske i drugo vino, likeri i rakija i kafa, činile su da sam sa velikim zadovoljstvom odlazio na
Dedinje. A šetnja udobnim kolima od kuće do Dvora, pa i natrag u društvu tih simpatičnih ljudi odista za mene već usamljenog čiču lepa razonoda su bila.
Rad sam, i način rada - je bio absurdan.
Postaviti Model - u tom slučaju Maršala na platformu sedeći u fotelji kao nekog vrlo stara čoveka na odmaranju, a slikari razređeni u polukrugu treba sada po prirodi izraditi portret od kvaliteta koji će se reprodukovati da zameni banalne fotografije. Maršal koji je velikim pregorevanjem, požrtvovanjem svaki dan od 10 do 12 mirno sedeo - mora da se dosta čudio rezultatu te njegove žrtve, a niko mu ne može zameriti ako je našao da su sve njegove fotografije bolje od tih takozvanih umetničkih dela. (...)
(...) Ja sam od prvog dana napustio svu nadu da ću sliku izraditi...
Platforma sa Maršalom na fotelji se nahodila u velikoj dvorani imajući samo svetlost sa tavana absolutno neupotrebljiva za portret.
Ovo mesto je izabrao Becić, krasan mio čovek, dobar učitelj, a zacelo i dobar umetnik - ali ne portretista - kako su svi ostali pristali na taj izbor ŠpristaoĆ sam i ja, kao peti točak u kolima ćutao, a kada ŠsuĆ svi u kolu počeli da rade ŠpočeoĆ sam i ja - ja, bez nadežde uspeha - počeo da crtam, jer taj Oberlicht osvetnjava samo čelo i nos, jabučne kosti na obrazu i bradu ako je prominentna.
(...) Sve to rađeno više svojom veštinom negoli Modelom pred sobom. Iznenadio sam se i uvideo, da darovit slikar i u nejnepovoljnijim prilikama može što dobro svršiti, ako energično i sa voljom priđe poslu.
I ja ću tako! Napraviću sasvim drugo što nego što vidim. - Kod kuće sam odma počeo skice raditi, a jednu od tih stajaću pred pisaćim stolom sam odma u veliko počeo, - radio sam ju gotovo sasvim iz glave, pa ipak sam bar toliko uspeo da sam je dovršio, uramio i poslao u Komitet.
(...) Još i drugu sliku Maršala sam počeo, ta je u Ateljeu ostala(...)”
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Jovanović - Paja Jovanović Empty Re: Paja Jovanović

Sub Jul 04, 2009 11:24 am
ČIM su se prilike u Beču smirile, Muni je otišla da vidi šta je preostalo od njihove nekadašnje imovine. Zatekla je žalosno stanje, provaljen atelje, odnete stvari (ali ne i sve slike), dok je bivši vlasnik, koji je bio okupatorski saradnik, pokušavao da od Paje Jovanovića povrati kuću koju je pre rata baš od njega kupio. Sve u svemu, nimalo dobre vesti za starog umetnika. Ipak, sa verom da se nešto može učiniti, Muni dolazi u Beograd i nagovara svog supruga da se pod hitno vrati u Beč da bude uz nju, sa obrazloženjem da joj je otac ozbiljno bolestan i da mora da ga neguje.
Kako su prilike u novoj državi prvih godina posle rata bile teške, zahvaljujući zalaganju nekoliko uticajnih ljudi poput Veljka Petrovića (direktora Narodnog muzeja), Milutina Milankovića, Zorice Simić-Milovanović (direktorke Muzeja grada Beograda) i ponajviše Moše Pijade, ostareli Jovanović dobija ne samo dozvolu da može otići u Beč, nego i isplatu penzije i to u austrijskim šilinzima, što je bila privilegija retkih ali zaslužnih ljudi kakav je nesumnjivo bio Paja Jovanović.
U proleće 1949. on je sa svojom Muni na novoj bečkoj adresi koja će ujedno biti i njegovo poslednje prebivalište - Laudongasse 67/7. Vidno u drugačijem, optimističnom tonu, on upućuje zahvalna pisma za sve što je za njega učinjeno, kao i na tek primljenom visokom odlikovanju novih vlasti, Ordenom zasluga za narod I reda, koji je, zajedno sa Urošem Predićem, dobio kao jedan od najstarijih članova Akademije. Tako u jednom od pisama on kaže i sledeće: ”Jeste, prijatan je sada život u Beču, ima svašta i svačega, raskošne pijace, puni dućani skupocene robe, elegancija, luksuz i bogatstvo se opet razmeću. Izložbe, koncerti, pozorišta na sve strane, divan život za okorele buržuje i kapitaliste, ali ja odista žalim što me posao drži, te ne mogu još da se vratim u Beograd kao što bih hteo. Ali, obvezao sam se da svršim posao (9 slika) pre nego što odem; moraću vredno da radim u Ateljeu.”
U pismima ostarelog slikara ”Pere O Radovana” jasno provejava nostalgija i čežnja za Beogradom u koji se nadao da će se jednog dana vratiti. Začudo, on i ne razmišlja da
se lati kičice, štaviše, spreman je da prihvati bilo kakve porudžbine, pa bilo to i one toliko puta slikane kao ”Ranjeni Hercegovac”, ”Mačevanje”, ”Guslar”, ili ”Seoba Srba”, ”Krunisanje cara Dušana” i druge poznate. Ipak, ne toliko slabijeg zdravlja, koliko slabijeg sluha i naročito vida bez kojeg nije mogao da crta i slika, Paja Jovanović početkom 1950-ih godina uz svesrdnu pomoć svoje Muni započinje prepisku sa tadašnjom direktorkom Muzeja grada Beograda oko zaveštanja i formiranja svog legata.
Posle prepiske i dogovora oko svih pojedinosti, celokupan legat slavnog srpskog umetnika sa oko 800 predmeta dospeo je u Muzej grada Beograda 1952. a svečano otvoren tek 1970. godine. Njegova želja je da budući legat što više liči na onaj njegov slavni u Mariahilferstrasse 3, a sve je išlo baš ka tome. Zato i ne iznenađuje veseli, skoro cvrkutavi ton njegovih pisama koje šalje Zori Simić-Milovanović (”Propevala je kuća Paje molera, vesele duše Vam šaljemo srdačne pozdrave - Muni moja žena kao i Vaš blagodarni čika Paja Jovanović”, pisao je tada on).
Uz ohrabrujuće vesti iz Beograda dolazile su pak i one nemile. Tako je u zimu 1953. saznao da je njegov ispisnik i zemljak Banaćanin, najstariji član i počasni predsednik srpskog društva umetnika ”Lada” Uroš Predić preminuo u svojoj kući-ateljeu u Ulici Lole Ribara 27 (danas Svetogorska). Već sama činjenica da je posle Predića upravo on imenovan za počasnog predsednika društva ”Lada”, kod Jovanovića je stvorila osećaj da se približava kraj i da je po svemu on sledeći. Taj će osećaj povremeno ublažiti pisma dragih i milih prijatelja, kao i priznanje ”Zlatna palma” koje mu je u devedeset petoj dodelilo Društvo likovnih umetnika u Beču. Iako većih zdravstvenih problema nije imao, niti je u bilo čemu oskudevao, ono što je celog života voleo i umeo da radi, pred kraj života nije mogao. Jedino je još mogao drhtavom rukom na papiru sebi i drugima to da prizna: ”Glava bi htela, ruka bi mogla, ali oči ne daju.” Pre oproštaja od života usledio je oproštaj od slikarstva - buket crvenih ruža naslikan nekoliko godina pre smrti.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Jovanović - Paja Jovanović Empty Re: Paja Jovanović

Sub Jul 04, 2009 11:25 am
NEKU izvesnu vedrinu u poslednjim Jovanovićevim godinama života, koje su u stvari ličile jedna na drugu, uneo je mladi beogradski reditelj Predrag Delibašić. On je u zimu 1956. i potom s proleća naredne godine, u novom, skromnom domu Paje Jovanovića i njegove Muni vodio razgovore, snimao njegov dom, da bi potom sve pretočio u dragocen dokumentarni film o poslednjim danima velikog srpskog umetnika. Poslednjeg dana novembra iste 1957. godine stigla je iz Beča tužna vest da je u dubokoj starosti preminuo slikar i akademik Paja Jovanović. Otišao je sa ovog sveta mirno i spokojno, siguran da je za sobom ostavio trag i delo koji neće biti zaboravljeni. Po izričitoj Jovanovićevoj želji, urna sa njegovim pepelom preneta je u Beograd gde je 13. i 14. decembra u svečanoj sali SANU bila odata pošta “poslednjem velikom umetniku stare slikarske garde” (kako je ondašnja štampa prenosila). Sledećeg dana zemni ostaci Pavla - Paje Jovanovića preneti su u njegov atelje-legat u Beogradu, gde i danas spokojno počivaju.
O Paji Jovanoviću i njegovom delu do danas se mnogo govorilo i pisalo. Već druge godine po njegovoj smrti, a u povodu stogodišnjice rođenja, priređena je retrospektivna izložba Paje Jovanovića u Narodnom muzeju u Vršcu (danas Gradski muzej u Vršcu) i potom u Galeriji Matice srpske u Novom Sadu. U katalogu te izložbe prvi put je pokušano da se sastavi popis slikarskih radova iz izuzetno plodnog Jovanovićevog umetničkog opusa. Pored evidentiranih tri stotine i pedeset dela i odabrane bibliografije, u uvodnom tekstu Dejana Medakovića izneti su i vrednosni sudovi o delu Paje Jovanovića, pri čemu je, između ostalog,
tačno zaključeno da “nesporazumi između nas i njega, njegove mane naknadno otkrivene, nemoguće je pravilno razumeti ne shvativši sigurne vrednosti koje i danas zrače u njegovom slikarstvu”.
Deceniju potom Radmila Antić je u studiji o Jovanovićevom životu i radu, objavljenoj u uzornom katalogu Legata Paje Jovanovića u izdanju Muzeja grada Beograda 1970. godine (povodom svečanog otvaranja Legata), potvrdila Jovanovićeve umetničke domete ističući, pored ostalog, da buduće generacije neće osporiti njegovo mesto u srpskoj i opštoj istoriji umetnosti.
Nastavljajući tradiciju obeležavanja godišnjica vezanih za Paju Jovanovića, Galerija Matice srpske, Narodni muzej u Beogradu i Narodni muzej u Vršcu su 1984. godine priredili izložbu od tridesetak dela, obeležavajući time sto dvadeset i pet godina od njegovog rođenja. I tada, kao i prethodnog puta, istaknuto je da nijedan srpski slikar pre Paje Jovanovića nije u tolikoj meri i sa takvom snagom i širinom, uticao na likovno obrazovanje, kulturu i rodoljublje svog naroda.
Sledećih četvrt veka na poseban način su aktuelizovali slikarstvo Paje Jovanovića, stavljajući u prvi plan njegov značaj na međunarodnom planu, kao i činjenicu da je do danas postao najtraženiji i najskuplji srpski slikar. U godini kada se navršava vek i po od njegovog rođenja i kada se sa nestrpljenjem očekuje dugo pripremana i iscrpna monografija o njemu i njegovom delu, još jednom se mora istaći da je Paja Jovanović bio umetnik koji se nije samo časno odužio narodu iz kojeg je ponikao, nego ga je svojim delom zauvek zadužio i obavezao na večno staranje.
KRAJ
Sponsored content

Jovanović - Paja Jovanović Empty Re: Paja Jovanović

Nazad na vrh
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu