Beogradska ka5anija
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Ići dole
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Odvažne kćeri Srbije Empty Odvažne kćeri Srbije

Čet Jan 29, 2009 1:10 am
Piše: Novica Pešić

O HRABROSTI i izdržljivosti žena u ratovima za oslobođenje Srbije slikovito svedoči francuski književnik i novinar Anri Barbi, koji je izveštavao svetsku javnost o Prvom svetskom ratu na balkanskim prostorima, i sa srpskom vojskom prošao albansku golgotu: “... Ja sam ih gledao i na ratištu, sa puškom i bombom u ruci; i u bolnicama, u kojima su na materinskim i sestrinskim grudima privijale ranjenike, junake; i u povlačenju kroz neprohodne albanske gudure, gde se na nemoćne i slomljene bolom pucalo u leđa, iz zasede, i u kojima se masovno umiralo od gladi i zime...
“Gledao ih i divio im se! Ni straha, ni kolebanja, ni suza, ni uzdaha! Nije bilo žrtve koje one ne bi mogle da podnesu za svoju otadžbinu. To su odvažne kćeri Srbije, majke i sestre junaka sa Cera i Kolubare, mojih ratnih drugova, kojima je otadžbina bila preča od života i koje su, birajući između poniženja i smrti, izabrale smrt.
“Nije u to vreme bilo francuskog oficira koji ne bi rado, u znak najdubljeg poštovanja, položio svoj mač pred noge ovih junakinja. One su svojom hrabrošću i svojom patnjom izazvale poštovanje sveta...”
Odvažne srpske žene dostojno su pokazale svoje rodoljublje u ratovima vođenim u drugoj polovini u 19. i prvim decenijama 20. veka: jurišale su u mnogobrojnim bitkama, lečile i negovale ranjene i bolesne u pozadini, i prkosile neprijatelju gde god su to mogle.
Majke i kćerke - molile su se Bogu za spas Srbije i svojih najbližih; očuvale su kućni prag i porodicu; sačuvale imetak za nastavak života kada se ratnici vrate sa bojišta; bile su i ostale temelj svakog domaćinstva.
Kakvo je junačko srce kucalo u tim nežnim ženskim grudima pokazale su srpske “orleanke”: Milunka Savić, Sofija Jovanović, Jelena Šaulić, Natalija Bjelajac, Marica Savić, Milosava Perunović, Lenka Rabasović, Dragica Purić, Ljubica Kujundžić, Ljubica Čakarević, Mara Kučkova, Jelena Lozanić...
Za spas srpskog naroda nesebično su se borile i žene iz savezničkih armija: Francuske, Engleske, Škotske, Grčke, Kanade...
Ostaće zauvek zapamćena imena žena lekara i medicinskih sestara Elsi Inglis, Evelin Haverfild, Flore Sendz, Elinore Sato... Sve su one žrtvovale svoju mladost da bi pomogle napaćenom srpskom narodu da izbori pravo na slobodu i mir u svojoj zemlji.
Odlukama Berlinskog kongresa, koji je održan 1878. godine, poništen je mirovni ugovor između Rusije i Turske, sklopljen iste godine u San Stefanu, po kome je bugarskoj kneževini pripala Makedonija. Srpski narod koji je u Staroj Srbiji i Makedoniji odvajkada živeo, oduševljeno je prihvatio odluke Berlinskog kongresa, jer se nije slagao sa okupacijom.
U godinama posle nastala je zamršena situcija: Turska je želela da na sve moguće načine očuva svoj uticaj
na Balkanu, a Bugari su radili na tome da srpski živalj unište ili rasele, kako bi dokazali da i u tim krajevima žive autohtoni Bugari. Nisu marili ni za to što je i Bugare i Srbe ujedinjavala zajednička borba protiv turske vladavine. Svakodnevno su vršili nečuvena zverstva, naročito posle propasti Ilindenskog ustanka 1903. godine.
Pljačkom poniženi i osramoćeni seljaci iz Stare Srbije i Makedonije odlazili su u šume da se bore za slobodu koju u svojim selima nisu imali.
Sklanjali su se pred turskim žandarmima i bugarskim komitskim četama koje su pljačkale narod, ubijale nejač, a srpske žene i devojke obeščašćivale ili odvodile daleko od rodnog praga gde su ih prodavali za turske hareme.
Vlasti u Beogradu nisu ništa organizovano preduzimale na tom prostoru, iako je srpski narod sistematski uništavan.
Logično bi bilo, da država Srbija preduzme diplomatske ili vojne mere kojom bi poboljšala život svojoj braći u ropstvu. To je srpskom rukovodstvu bilo jasno, ali, odlučiti se na nove sukobe širih razmera, bilo bi u svakom pogledu nerazumno i vrlo rizično za zemlju, prvenstveno, zbog potpune iscrpljenosti u prethodnim ratovima i nepostojanja pouzdanog saveznika.
Srbija je, najposle, bila i potpisnik važećih međunarodnih konvencija i ugovora koji su zabranjivali samovoljne borbene operacije na teritorijama drugih zemalja, bez obzira na humane i druge motive, kojima bi se takvi potezi opravdavali.
Preostajala je samo diplomatska akcija koja, uglavnom, nije donosila nikakvu korist.
Stanovništvo se, međutim, usprotivilo zverstvima arnautskih kačaka, bugarskih komita i turskih žandarma. Krajem avgusta 1903. godine održan je miting u Beogradu, na kojem su govorili istaknuti građani Beograda, a među njima i državni savetnik Živan Živanović, zet pukovnika Dragutina Dimitrijevića Apisa. Posle toga slični mitinzi održani su i u Kragujevcu i Leskovcu. Ubrzo je formirana i “Srpska revolucionarna organizacija”, a potom “Centralni revolucionarni odbor”, na čijem čelu je bio dr Milorad Gođevac, glavni organizator srpskih četa, koje su prebacivane preko granice, da štite i brane srpski narod u Makedoniji.

SABORCI KOMITA
DA se bore za slobodu srpskog naroda u tada još neoslobođenim krajevima Stare Srbije i Makedonije dobrovoljno su se javljali mladi ljudi, među kojima je bilo oficira ”u ostavci” studenata, trgovaca, preduzetnika...
Najpoznatiji su bili Vojin Popović - vojvoda Vuk, Vojislav Tankosić, Vasilije Trbić, Kosta Milovanovać Pećanac i drugi. Hrabrim komitama, kako su ih tada nazivali, u mnogim akcijama pridruživale su se i žene.
One su bile hrabri borci, poverljivi jataci, kuriri za prenos raznih važnih saopštenja, samouke bolničarke, vidari ratnih rana, hranioci ustanika...
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Odvažne kćeri Srbije Empty Re: Odvažne kćeri Srbije

Čet Jan 29, 2009 1:11 am
U ŠKRTIM zapisima iz tog vremena u “Ratničkom glasniku”, časopisu koji je izlazio između dva rata, naveden je primer izvesne Velike iz sela Malotina na planini Kozjak, koju su ko zna zašto zvali Begovica. Bila je to žena visokog rasta, jake telesne građe, nemirne naravi, neustrašiva i hrabra, sposobna da i u bezizlazu nađe izlaz. Kada su joj dojadili turski i arnautski zulumi Bajram Jakine tajfe (bande koja je danonoćno upadala u sela i pljačkala i obeščašćivala žene i devojke) Velika je odsekla kosu, obukla muški koporan, navukla čakšire, obula nepoderive opanke i krenula u šumu. Za njom su pošli mnogi meštani spremni da se obračunaju sa zlikovcima. Bila je to po broju boraca mala četa ali po hrabrosti i uspešnosti u akcijama nadaleko čuvena. Pred njom su strepile i jače družine bugarskih komita i arnautskih kačaka. Hrabro je ratovala Velika i uspešno štitila svoj narod od turskog zuluma. Opet su bili i danju i noću slobodni drumovi i zabrani u selima. Ali borba Velikine družine za slobodu sve više je bila trn u oku neprijatelju, doušnicima i zlonamernim dušmanima. Okupatorskim vlastima u tadašnjem kumanovskom okrugu sve su češće stizale pritužbe na njen račun za dela koja su je teško teretila, jer je ugrožavala okupatorski sistem, a to se strogo kažnjavalo.
Velika je znala da je zaptije danonoćno traže, pa se dobro krila - leti u šumi a zimi kod jataka. Bila je to teška utakmica sa neizvesnim krajem. Ali, nažalost, presudile su potkupljene izdajice, koje su dojavile vlastima da se hrabra žena ratnik nalazi u selu. Za tren oka su stigle zaptije, vezale je i odvele u Kumanovo. Krvavi osvetnički pir započeo je u crkvenom dvorištu ikonoma Dimitrija: privezanu za orah, žandarmi su je tukli i tražili da oda drugove. Velika je klonula od bola, ali njene svetle oči i dalje su ponosno gledale u pravcu Kozjaka, gde su bile slobodne šume i hrabri drugovi. Telo je drhtalo, ali Velika nije ni molila, ni žalila se. Sve strahote podnosila je ćutanjem.
Svu u modricama i slomljenu od bola, vratili su je kolima u selo. Mučila se i dugo bolovala. Sa bledih usana često se čuo šapat da li su u planini videli nekog od njenih drugova. Od teških rana Velika se nije oporavila, upokojila se u velikom bolu. Selo Malotin bilo je tugom obavijeno, ali je njen junački lik kao legenda opstao do današnjih dana.
Mara Kučkova, jednostavna žena iz naroda, rođena u selu Kučevištu u Skopskoj crnoj gori, bila je veran jatak mnogim hrabrim borcima za oslobođenje. Primala ih je u svoj skromni dom, vešto krila od očiju vekovnog ugnjetača, hranila u potaji i vidala ljute rane... A kada je dogorelo do nokata, da bi izbegla hapšenje, otkopala je pušku sakrivenu u štali i otišla u šumu da se pridruži borcima za slobodu.
Vatreno krštenje imala je u krvavoj i neravnopravnoj borbi na Skopskoj crnoj gori. Četa vojvode Petka Ilića Nagoričanina borila se protiv nadmoćnije turske potere, koja
je imala za cilj da u tom kraju uništi sve što je srpsko. U odlučujućem sudaru vojvoda Petko je teško ranjen, pa je zapretila opasnost da bude zarobljen. Mara Kučkova je znala šta to znači. Uspela je da se probije kroz šikaru i kroz kišu turskih kuršuma i da priđe ranjenom Petku. Našla ga je živog u lokvi krvi i neprimetno povukla u šipražje a zatim podigla na ramena i brzo izmakla ispred turske potere.
Mučno ali uporno Mara je odvukla ranjenog vojvodu do srpskog sela. Kod svoje kuće očistila mu je i previla teške rane. Pošto to nije bilo dovoljno za oporavak, morala je da ga odvede lekaru. Ali, kako doći do lekara kada su skopske ulice pune žandarma i okupatorskih vojnika, kako pronaći lekara koji će pružiti pomoć srpskom borcu za slobodu? I tu enigmu rešava Mara Kučkova, zadržava vojvodu u svom domu da prenoći i da se odmori, a sutradan ga oblači u ženske haljine i kao svoju kćer vozi ga kroz grad zaprežnim kolima doktoru Mihailu Šuškaloviću, za koga je znala da je naklonjen srpskim ratnicima za slobodu.
Nakon ukazane lekarske pomoći, ponovo ga skriva i posle izvesnog vremena, preko pouzdanih veza, uspeva da ga prebaci preko granice u Srbiju. Vojvoda Petko Ilić je preboleo rane i oporavljen se vratio u Makedoniju da i dalje četuje za slobodu svog naroda. Maru Kučkovu nikada nije zaboravio.
Tragedija Lazara Kujundžića i Živojina Milovanovića, srpskih junaka koji su se do poslednjeg metka borili u zabarikadiranoj arnautskoj kuli u metohijskom selu Velika Hoča, na Belom Drimu, uvrstila je njihove majke u galeriju besmrtnih.
Borba se vodila u Huseinovoj kuli i bila je prizor junaštva i požrtvovanja. Četnička četa od sedam boraca: Lazara, Savatija, Živojina, Koste, Stanoja, Todora i Mihaila protiv moćne turske sile. Svi su se borili ne pomišljajući na predaju. A kada su Turci zapalili kulu a njima ponestalo metaka, junački iz plamena iskaču Lazar Kujundžić i Živojin Milovanović. Pre nego što su pali od turskih kuršuma doviknuli su dušmanima: “Gledajte, kukavice, kako Srbi ginu!”
Pogibija sina Lazara kod Velike Hoče, 1905. godine, potresla je do krajnjih granica majku Lazara Kujundžića. Ta ozbiljna, vredna i dobra podrimska seljanka, prava srpska domaćica, bila je brižna i nežna majka, ali shvatajući ondašnju situaciju, smogla je snage da ostane mirna, jer je njen sin darivao svoj život za svetu srpsku stvar.

NIJE MOJ SIN!
TURCI su u Prizrenu pred masom ljudi izložili pokriveno mrtvo telo Lazara Kujundžića. Privode majku i otkrivaju mu lice. Traže od nje da prepozna mrtvo telo.
”Da li je to tvoj sin Lazar?” - pitaju nesretnu majku.
Ona prilazi mirno i dostojanstveno, skamenjenog lica, nagnula se kao svaka žena nad svetinjom smrti. Vidi, iako nikoga ne gleda, da je svi posmatraju, jer svi znaju -majka je uvek majka, ali ona je odlučna, bol u duši skriva samo za sebe, mirna lica i tihim glasom, veli: ”Ne, nije ovo moj sin Lazar.”
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Odvažne kćeri Srbije Empty Re: Odvažne kćeri Srbije

Čet Jan 29, 2009 1:12 am
IZNENAĐENI držanjem majke Lazara Kujunudžića, Turci insistiraju na priznanju:
- Dakle, ovo nije tvoj sin Lazar!
- Ne nije moj Lazar. Ipak to je nečiji sin, neka majka ga je rodila. Ja ću da ga poljubim za njegovu majku.
Turci znaju da je to njen sin, ali osećaju da je u pitanju neki drugi zavet, koji je samo prividno jači od majčina srca. Ne uspevaju da slome hrabru majku.
Na drugom kraju, u Kruševcu, majka potporučnika Živojina Milovanovića na sasvim drugi način tuguje za svojim sinom koji je u cvetu mladosti, zajedno sa Lazarom Kujundžićem, poginuo kod Velike Hoče.
Ostarela Živojinova majka ne može da ode do Prizrena da vidi svog mrtvog sina i traži da joj donesu njegov oficirski šinjel. Privija ga na grudi i izgovara poruku svojima:
- Kad umrem, pokrijte me Živojinovim šinjelom; a posle mi odvojite desnu ruku i odnesite je u grob mog sina Živojina - da ga majka grli tamo, kada drukčije nije mogla...
Borbe srpskih komitskih četa u Staroj Srbiji i Makedoniji trajale su sve do jula meseca 1908. godine. Nakon mladoturske revolucije izričito se traži obustava četovanja, što prihvataju svi borci i hrišćansko stanovništvo u još neoslobođenim srpskim krajevima. Tako je došao kraj krvavim borbama, u kojima su najviše stradala srpska sela i seljaci u makedonskim krajevima.
Na početku druge decenije 20. veka stanje na balkanskim prostorima i dalje se nije smirivalo jer su se sukobljavali različiti interesi velikih sila: Austrougarske, Rusije i Otomanskog carstva. Pobeda mladoturske revolucije, odluke Rajsštata i Berlinskog kongresa nisu doprinele ostvarivanju istorijskih težnji hrišćanskih naroda da se konačno oslobode od Turaka, ali su doprinele ubrzanom međusobnom približavanju, što je rezultiralo zaključivanjem saveza. U proleće 1912. godine potpisani su politički i vojni ugovori između Srbije i Bugarske; Bugarske i Grčke; Crne Gore i Bugarske; Srbije i Crne Gore.
Stvoren je Balkanski savez, što je bio neophodan uslov za pripremanje i vođenje Prvog balkanskog rata, protiv Osmanlija i oslobođenje preostalih hrišćanskih naroda.
U operacijama koje su vodile srpske armije u Prvom balkanskom ratu učestvovale su i žene, uglavnom, u ratnim sanitetima kao lekari ili bolničko osoblje. Mnoge od njih su završile medicinske studije u inostranstvu: Cirihu, Ženevi, Parizu, Nansiju, Rimu, Berlinu, Pragu i Petrogradu. Opštom mobilizacijom, naredbom Ministarstva vojnog, ili dobrovoljno, raspoređivane su u borbene redove, odnosno za upravnike rezervnih vojnih bolnica.
Prva žena lekar bila je Draga Ljočić, hrabra devojka iz Šapca. U zvanju sanitetskog poručnika, pružala je pomoć u borbi na Šumatovcu. Nastavila je, kao lekar u potonjim ratovima za oslobođenje sve do završetka Prvog svetskog rata. Iz ratova je izašla kao nosilac mnogobrojnih
odlikovanja.
Njenim stopama pošle su i doktorke: Draginja Babić iz Valjeva, Božana Bartoš iz Niša, Zorka i Ana Brkić iz Šapca, Marija Prita iz Pančeva, Ljubica Đurić iz Beograda, Marija Siebold-Fjodorovna rođena u Rigi u nemačkoj protestantskoj porodici, Katarina Jakšić iz Gline, Neda Jovanović sa Cetinja, Stanislava Jovović iz Kruševca, Darinka Krstić iz Beograda, Vera Marković iz Beograda, Radmila Milošević, kći dr Drage Ljočić iz Beograda, Slavka Mihajlović iz Beograda, Natalija Nikolajević iz Šapca, Jelena Popadić rođena u Parizu, Nadežda Stanojević iz Pirota, Desanka Stojiljković iz Požarevca i Staka Čubrilović iz Bosanske Gradiške.
Žene lekari u balkanskim ratovima odigrale su odlučujuću ulogu u pomoći ranjenicima i suzbijanju zaraznih epidemija. Rad po rezervnim vojnim bolnicama, izvan pruge Beograd-Bitolj, bio je težak i mukotrpan. Snalazile su se kako su znale i umele, radile danonoćno i hrabro podnosile sve nedaće rata, kao i borci na frontu. Obavljale su i hirurške intervencije. Povrede lobanja bile su mahom veoma teške i završavale su fatalno zbog sekundarnih infekcija.
Za žene lekare i bolničko osoblje u balkanskim ratovima akademik Gojko Nikoliš je zapisao da su - „koračale muškim stopama u sastavu ratničkih kolona, suočavajući se s tegobama, bedom, bolestima i sa samom smrću. One su posedovale nešto zajedničko, što je snažnije od svih generacijskih razlika, a to je privrženost svome narodu i slobodi, odanost esencijalnom ljudskom pozivu istinske i delotvorne čovečnosti.“
Stanje na Balkanu se, međutim, ni posle balkanskih ratova nije stabilizovalo. Velike sile nisu odustajale od namere da vladaju slovenskim življem. Tražio se pogodan momenat za napad na Srbiju koja je bila zaštitnica svoga naroda na prostorima koji su bili okupirani. Povod je nađen nakon sarajevskog atentata na prestolonaslednika Ferdinanda. Austrougarska vojska izvršila je agresiju na Srbiju 12. avgusta 1914. godine, ofanzivom njihove Pete armije pod komandom generala Poćoreka, čime je i zvanično započeo Prvi svetski rat.
U 1914. i 1915. godini vođene su najznačajnije bitke srpske vojske protiv Austrougarske, Nemačke i Bugarske: Cerska bitka, Bitka na Drini, Kolubarska bitka, Odbrana Beograda, borbe na granici prema Bugarskoj...

TEŽAK ISPIT
PROFESIONALNI i požrtvovani rad srpskog medicinskog osoblja u kome su najvećma bile žene, pozitivno je ocenila i Katarina-Klara Šturceneger, Švajcarkinja nemačkog porekla koja je u dva navrata boravila na srpskom ratištu od 1912. do 1916. godine i o tome opširno pisala u stranoj štampi i kasnije u knjigama koje je objavila. Posebno je bila zadivljena radom srpskih žena u ratnim sanitetima, ističući za primer njihovu druželjubivost i predusretljivost.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Odvažne kćeri Srbije Empty Re: Odvažne kćeri Srbije

Čet Jan 29, 2009 1:13 am
PRAVI rodoljub, slikarka Nadežda Petrović se, 1914. godine, iz Venecije javlja Vrhovnoj komandi i traži ratni raspored. Ne čekajući na odgovor, dolazi i priključuje se poljskoj bolnici Dunavske divizije prvog poziva, s kojom učestvuje u borbama na Mačkovom kamenu.
O svojim i patnjama ranjenika pisala je u pismu 11. septembra 1914, upućenom sa fronta porodici u Kragujevcu:
"... Mi smo ovde imali za prvih šest dana natčovečanske marševe iz Srema čak na Jagodnju planinu, a ovde četiri dana takav nadolazak ranjenika (oko 4.000) da mi se krv u mozgu poče usirivati. Borbe su bile užasne i očajne s naše strane, a očajni otpor Austrijanaca dovodio je naše do besnila... Ja mišljah poludeću od jada i čuda. Imala sam krizu nervnu tako da kada su nam doneli dvadeset oficira teško ranjenih i ja ih smestila u velikom šatoru, bejah skamenjena. A kada otpočeh da ih pojim čajem, njihov jauk razdrobi mi srce, pa padoh pored jednog od njih na kolena sa čašom čaja u težnji da ga napojim..."
Naredne 1915. godine Nadežda je obolela od pegavog tifusa koji je pohađao srpsku vojsku, koliko i neprijatelj. Nadežda je prebolela, ali joj je ostalo bolesno levo plućno krilo. Slaba, iscrpljena, odmara se kod porodice u Skoplju. Svi je mole da se ne vraća na front. Ona je nepokolebljiva. Potrebna je ranjenicima i tu nema prigovora!
Po sopstvenoj želji ponovo je u poljskoj bolnici kod Valjeva, vraća se bliže frontu, u "veliku kužnicu u kojoj se jedva zna ko je živ a ko mrtav". Od jutra do sutra je u pokretu, oko ranjenika, nad koritima sa vrelim ceđem u kojima pokušava da se izbori sa vašima. Ruke su joj izranjavljene, telo slomljeno, ali ne i duh.
To su već poslednji dani života Nadežde Petrović, i o njima piše Dobrica Ćosić u svom romanu "Vreme smrti":
"A znaš li ti, dete moje, da sam ja na bojištu, na Mačkovom kamenu, u raskidanom grudnom košu, gledala živo srce. Kako se trza i stresa krv sa sebe... Gledam, ne mogu oči da odvojim od njegovog drhtanja, i slušam kako ječi... Lepo čujem - srce ječi. Bila je tišina na dno potoka - zažmuri. - I sada ga čujem. To je seljakovo srce. Taj hrastov čvor.
Tu grudvu smonice. Crni oblutak... Patnja i neuništivost. Ne bih ga slikala crvenom - otvara oči i pokazuje joj rukom: Pogledaj na đilimu tu vranu u zelenom... Tim bi ga bojama slikala..."
Trećeg aprila 1915. godine Nadežda je zauvek zatvorila oči.
A nešto pre toga, obilazeći valjevsku bolnicu, vojvoda Živojin Mišić skida sa svojih grudi medalju za hrabrost i kači je o Nadeždinu bluzu.
Darja Aleksandrovna, Ruskinja, bila je dobrovoljna bolničarka u Petom pešadijskom puku drugog poziva, koji je 1914. godine bio na Kodinoj glavi u divizijskoj rezervi.
Drugog oktobra
iste godine Darja je spakovala zavoje i lekove i obavestila komandanta da ide da previja ranjenike u Drugi bataljon, kod majora Miloja Jelisijevića koji se nalazio na Eminovim vodama. Stigla je tamo u vreme kada major nije bio na predviđenom mestu već se nalazio na koti 708.
Iz zemunice je htela da se javi majoru i zatraži odobrenje da i ona dođe na pomenutu kotu, gde je bilo mnogo ranjenika. Čekajući u zemunici kod ađutanta Šestog prekobrojnog pešadijskog puka da dođe na red da govori preko telefona, jedna neprijateljska granata udarila je u zemunicu i ubila ađutanta kapetana Milutina Milojkovića i Darju Aleksandrovnu. Darja i Militin sahranjeni su zajedno.
Slovenka Antonija Javornik ostavila je sve svoje u Mariboru i u Srbiju stigla u žarkoj želji da se bori protiv austrougarskog okupatora za slobodu sveg slovenskog naroda. Sledila je primer svog strica Martina Javornika, austrougarskog obveznika, koji je jedne noći prebegao na stranu svoje slovenske braće. Stigla je na početku Prvog balkanskog rata i kao bolničarka učestvovala u operacijama za oslobođenje srpske zemlje.
U 11. pešadijskom puku "Karađorđe" je njen stric Martin, ona u pukovskoj bolnici kao Natalija Bjelajac. Antoniju Đuriću, koji je zapisao njeno kazivanje, objasnila je da je ime promenila da bi, ukoliko bude zarobljena, spasla svoje u Sloveniji od progona i maltretiranja. Sa srpskom vojskom oslobodila je Kosovo Polje, a zatim preko Prizrena, severne Albanije stigla do Skadra, putem kojim će tri godine kasnije, sa srpskom vojskom preživeti albansku golgotu.
Natalija se, međutim, nije zadovoljila ulogom bolničarke, ona je htela u prve borbene redove.
Zato je na početku Drugog balkanskog rata otišla direktno u štab pukovnika Božidara Terzića i zatražila pušku i mesto u borbenom stroju.
Pozvala se na svoje već stečeno iskustvo i strica sada kapetana Martina Javornika. Razumeli su je i ona se ubrzo obrela na frontu prema Bugarima.
Rat je kratko trajao, ali Natalija je na bojištu zarobila bugarsku bateriju i za to odlikovana zlatnom medaljom Miloša Obilića.

NEUMORNA JELENA
JELENA Lozanić, ćerka poznatog profesora Beogradskog univerziteta Sime Lozanića, na početku ratne 1914. godine postala je dobrovoljna bolničarka, a početkom 1915. godine je srpski Crveni krst uputio u SAD da pomogne u prikupljanju pomoći za Srbiju. Od tada pa sve do 1920. boravila je u Americi, Kanadi, Engleskoj, Francuskoj i aktivno propagirala i prikupljala pomoć za Srbiju. Neumorno je krstarila u organizaciji srpsko-američkih društava, držala predavanja o stradanju srpskog naroda uz projekciju odgovarajućih slika i dokumenata i upoznavala svetsku javnost sa pravednom borbom Srba za slobodu.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Odvažne kćeri Srbije Empty Re: Odvažne kćeri Srbije

Čet Jan 29, 2009 1:14 am
S POČETKOM Prvog svetskog rata, Natalija Bjelajac je ponovo u borbenom stroju. Na Drini, Ceru, Kolubari... U tim teškim borbama stekla je veliko ratno iskustvo, ali i preživela neizmernu žalost: stric Martin, kapetan srpske vojske, hrabro je poginuo u Cerskoj bici. Ožalila ga je sa dubokim bolom, ali je još žešće nastavila borbu.
U jednom okršaju primetila je da je mitraljescu Luki, koji je svom žestinom kosio neprijatelja, poginuo pomoćnik, što je moglo da poremeti odbranu.
Hitro je dopuzala do Luke i postala njegov novi mitraljeski pomoćnik. Borba je uspešno završena, okupator je odbačen preko Drine. Nataliji Bjelajac je komandant na bluzu okačio novu zlatnu medalju Miloša Obilića.
Karađorđevu zvezdu sa mačevima zaslužila je u okršajima za osvajanje Kajmakčalana, gde je u jednoj uvali zarobila 30 bugarskih vojnika. U samom proboju Solunskog fronta, lavovski se boreći, zadobila je tešku ranu u grudi, koja je odvojila od ratišta.
U Nišu su joj ranu zacelili, ali je olovo u nozi ostalo kao večna uspomena.
Pri kraju rata, kao narednik srpske vojske stigla je u Beograd. Iz grada je s dozvolom krenula u svoj rodni Maribor i tamo zatekla svoje žive i zdrave. Posle devet godina roditelji su jedva prepoznali svoju maturantkinju Antoniju: pred njima je sada stajala prekaljena ratnica Natalija Bjelajac sa dvanaest različitih odlikovanja. Vratila se u Beograd i skromno živela od svog zaposlenja ne tražeći ništa od naroda i države za koju je dala svoje najbolje dane.
O hrabroj Milunki Savić do sada je mnogo puta pisano, ali njeno veliko ratno delo, čini se, nije potpuno osvetljeno.
Pošla je iz svoje trošne kuće u Koprivnici, kod Jošaničke Banje, u ratnu neizvesnost. Ostavila majku Danicu i oca Radenka da tuguju, a ona, odsečene kose, u muškom odelu, kao Milutin, u vojnoj komandi zatražila je pušku. Dobila je, pa je u balkanskim ratovima zavredila kaplarski čin i medalju za hrabrost.
Ratne 1914. i rezervni kaplar Milunka Savić čekala je poziv i ratni raspored. Nije ga dobila, pa je jednog dana otišla pravo u Kragujevac, u štab načelnika Vrhovne komande vojvode Radomira Putnika.
- Ja sam Milunka Savić, kaplar srpske vojske, hoću svoj ratni raspored, gospodine vojvodo - rekla je odlučno, u jednom dahu.
Iskusni ratnik, uviđajući da pred sobom ima mladu ali odlučnu devojku, blago reče:
- Dobro, budi bolničarka. Šteta je da pogineš tako mlada.
- Neću da budem bolničarka! Hoću pušku!
- Onda dođi sutra, pa ćemo videti! - rekao je vojvoda, računajući da će se devojka predomisliti i otići kući.
- Ostaću ovde i čekaću vašu odluku! - kazala je nepomirljivo.
Na ratnom savetovanju toga popodneva, odlučeno je da Milunku Savić primi major Voja Tankosić.Sutradan je opet bila kod
vojvode.
- Dobro, devojko, ako hoćeš da ratuješ, javi se majoru Tankosiću. I tako se Milunka Savić, u muškom odelu, s puškom o ramenu, redenicima na grudima i bombama o pojasu, našla u borbenom stroju.
Kasnije, kada je neprijatelj oteran preko Drine, komandant puka Dimitrije Mitić pred strojem pitao je vojnike: - Vojnici, čije grudi zaslužuju Karađorđevu zvezdu sa mačevima?
Puk u jednom glasu grmnu:
- Kaplar Milunka Savić!
Tada je prvi put u životu osetila neki strah.
Stavili su joj na grudi Karađorđevu zvezdu s mačevima.
Drugu je stekla kao podnarednik, posle Gorničanske bitke 1916. godine.
U borbi sa Bugarima zarobila je dvadeset trojicu...Tek po završetku rata videla je roditelje.
U toku leta 1915.godine, otpočele su pripreme za treći po redu napad na Srbiju. Austrougarska se nije mirila sa tim da malu Srbiju ostavi nekažnjenu za poraze koje joj je nanela u 1914. godini.
Planirala je nov napad, ali tako snažan, da Srbija bude uništena. Za tu ideju pridobijena je moćna Nemačka, kojoj je bilo stalo da uspostavi direktnu teritorijalnu vezu sa Turskom.
Da bi se zajednički cilj lakše ostvario, Nemačka je za taj plan vrbovala i Bugarsku, kao trećeg saveznika, koja je želela da ostvari teritorijalne ambicije na račun Srbije i osveti se za poraz na Bregalnici 1913. godine.
Petog oktobra, kao uvod u krvavu dramu, otpočelo je žestoko bombardovanje srpskih položaja duž desnih obala Save i Dunava.
Na gotovo čitavom frontu, od Obrenovca do Golupca, i poglavito na odsecima gde je planiran prelaz preko reka, žestoko je tuklo hiljadu topova najvećih kalibara.
Na Dunavskom keju, jednom od odabranih prelaza, nemačka artiljerija je ubitačno sipala vatru po položajima branilaca Beograda. Srpski i saveznički topovi gotovo da su zamukli. Borili su se samo dobrovoljci i zaostali srpski vojnici. U tom paklu bori se i Sofija Jovanović, mlada srpska dobrovoljka. Maturirala je u beogradskoj ženskoj gimnaziji, baš pred sam rat. Znala je šta on nosi sa sobom, pa je želela da bude u odbrambenom stroju.
U prvim danima pakla uspela je da na austrijskoj karauli u Zemunu istakne srpsku trobojku, a onda je kao Sofronije Jovanović svom snagom branila Beograd od austrougarskog okupatora.

PRAVI JUNAK
- ŠTITITE me, momci, ja ću doneti municije! - uzvikuje Sofija Jovanović, pretrčava ulicu i dovlači sanduk municije, koji je zaostao posle povlačenja vojske.
Pognute glave ponovo pretrčava ulicu. Ubrzo se vraća noseći ranjenog dečaka od petnaestak godina.
- Izdrži još malo! - kaže materinski Sofija. - Dok naiđu bolničari.
Umesto nosila, dvojica dobrovoljaca donose odvaljena vrata da polože ranjenika.
- Pomozite da ga odnesemo odavde. Tukao se kao pravi junak! - kaže Sofija Jovanović.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Odvažne kćeri Srbije Empty Re: Odvažne kćeri Srbije

Čet Jan 29, 2009 1:15 am
DUNAVSKI kej je pun mrtvih i ranjenih. Nekoliko žena ide ulicama i izvlači ranjene. Najviše je mlađarije. Ima ih svuda po grupicama.
- Moram da ih zaštitim! - kaže Sofija Jovanović. - Idem do njih!
- Ne sada. Poginućeš! - kaže jedan dobrovoljac.
Sofija potrča oprezno. U susret joj dotrčaše trojica dečaka. Skloniše se iza zida srušene kuće...
- Odlazite ili ću vas razoružati! - strogo im naređuje Sofija. - Ako ste vojnici morate slušati naređenje. Razumete li?
- Razumemo! - odgovoriše dečaci, pretrčaše ulicu i krenuše prema varoši.
Umesto da odu s bojišta, krenuli su prema reci i stigli do kule Nebojša. Tu su zarobljeni i streljani.
Sofija Jovanović je preživela bitku za odbranu Beograda, povukla se sa vojskom preko Albanije i kasnije istakla u borbama na Solunskom frontu.
Tek stasala za udaju, Lenka Rabasović, iz pitomog sela Biske na obroncima Tare, u jesen 1916. godine, umesto venčanice, obukla je muški koporan i pohitala u planinu da traži brata Cviju, koji se, vrativši se iz rata 1915, kao nesposoban, ponovo latio puške i organizovao družinu na Tari. Branio je od neprijateljske napasti svoje i okolna sela.
Lenka je umakla Švabama ispred nosa i s najnužnijim stvarima dohvatila se šume. Počeo je da pada prvi sneg, a ona nije znala gde da traži brata. Noć je počela da pada, a ona, izmorena, zakucala je na vrata Miloja Kovačevića, čija je kuća bila u planini.
- Spasavaj me kako znaš. Ja sam Lenka, Cvijova sestra. Bežim od Švaba. Haraju dole u selu, traže mog brata i mene. Primi me na konak - zavapila je Lenka.
Miloje je bio dobar čovek i devojku je prihvatio kao svoje čeljade.
Sutradan je Lenka nastavila da traži brata Cviju. Tumarajući šumom bez ikakve orijentacije, zastala je da se odmori. Nenadano, pred njom se stvori naoružani čovek pokriven snegom. Svest joj se povrati i ona poznade svog brata Cviju. Potrča mu u zagrljaj i gorko zaplaka.
- Sve znam - reče Cvijo. - Drugačije ne može. To nam je sudbina. Umesto da gajiš svoju decu, živećeš u šumi. Bićeš sa mnom. Zajedno ćemo se boriti...
Ubrzo je Lenka naučila da rukuje puškom i bombama, da u zasedama dočekuje neprijatelja, bori se muški, precizno baca bombe i izvršava najteže zadatke. U jednoj zasedi čekali su Švabe koje su se vraćale iz sela sa opljačkanim stvarima i zarobljenicima. U pogodnom trenutku Cvijo je dao znak za napad. Puške su planule, a onda - juriš.
- Istog trenutka istrčim iza drveta i s uperenom puškom poletim napred. Kao aveti ispred mene se stvoriše dvojica, zanemeli od straha. Viknuh: Stoj! Ruke uvis! Švabe digoše ruke.
Pomislih da su obojica bili u nekoj kući, možda pljačkali, silovali, tukli. Dođe mi da odmah po kratkom postupku...
Ali, zarobila sam ih i nije pošteno
da ih nemoćne usmrtim. Izmaknem se dva-tri koraka i oštro naredim da krenu napred. Odvedem ih pravo pred Cvija i družinu. Svi se iznenadiše. Još jedan ratni ispit sam položila.
Lenka je i narednih meseci nastavila svoje ratovanje na Tari. Bila je i borac i kurir, kad zatreba. Posle rata ispričala je kako je u Užicu izvršila konspirativan zadatak i na određene adrese predala dva pisma.
- Bilo je potrebno da predam jedno pismo nekom Pržuljeviću, trgovcu, a drugo učiteljici Ljubici Čakarević.
Cvijo im je javljao o našoj borbi i tražio od njih pomoć. Dao mi je uputstva: u radnji, kada trgovac bude sam, da tražim vunicu. To je bio tajni znak, a onda da mu predam pismo, sačekam i upamtim odgovor.
Kod učiteljice, trebalo je da ponudim kačicu kajmaka na prodaju, pa kada se uverim da je to ona, da joj predam pismo.
- Krenula sam sa porukama i bombom u pazuhu, ako zatreba. Obučena u seljačku odeću, sišla sam u grad, pronašla radnju, sačekala da se isprazni i trgovcu predala pismo. On se iznenadi i povuče u magazu.
Posle izvesnog vremena radnja se ponovo napuni narodom, ja razgledam robu i čekam da izađe. Napokon, priđe mi i reče: “Pogledao sam u magazi, ali nema. Stići će vunica za koji dan. Učiniću sve što mogu. Nadaj se za nedelju dana. Pozdravi tvoje...”
- Pronašla sam i kuću učiteljice prema uputstvima brata Cvije i zakucala na kapiji. Vrata otvori mlada žena mojih godina i ja odmah izustih: “Hoćete li kajmaka, dobar je, s planine...” Žena se okrete i doviknu: “Ljubice, jedna seljanka nudi kajmak.” Odmah dotrča lepa plava vitka žena. Pozva me u kuću. “Ja sam Ljubica, a ovo je moja sestra”, reče, “a kako se ti zoveš?” Pošto uspostavismo kontakt, rekoh ko sam i odakle dolazim.
Njih dve, kad čuše moje ime, počeše da me grle i ljube. “Lenka, pa ti si pravi junak. Praviš čuda u planini. Kako si uspela da dođeš u grad?”
- Ovo je - rekoh, pružajući pismo - za tebe, a ovo je - pokazah bombu - za mene, ako me Švabe otkriju. Neću im se dati živa...
Ljubica je pročitala pismo, a onda mi rekla da pouzdano zna da naša vojska sprema proboj Solunskog fronta i da ćemo uskoro dočekati slobodu. Izdržite još malo.

POGIBIJA BRATA CVIJE
VRATILA se Lenka uspešno obavljena posla i Cviju prenela sve novosti. Sloboda je bila još daleko, borbe su se nastavile. U jednom prepadu neprijatelj je iznenadio borce na Tari i metak je pogodio Cvija u grudi.
- Ošinula me je munja kada sam čula kako borci viču: pogibe Cvijo! Stegla sam srce, ni suzu nisam pustila, jer bi me Cvijo zbog toga grdio: junak, a plače.
Švaba je navaljivao i mi smo morali da se po grupicama povučemo. Ostavili smo Cvija. Sutradan ga je sahranila Marija Jugović iz Baserovine. Sama je iskopala grob.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Odvažne kćeri Srbije Empty Re: Odvažne kćeri Srbije

Čet Jan 29, 2009 1:16 am
MAJKE maloletnih ratnika, koji su s vojnicima i dobrovoljcima branili Beograd, uporno su tražile svoje sinove, ne bojeći se ni kuršuma ni okupatorskih vojnika. Stojeći uspravno one su prkosile neprijatelju, želeći da svojim sinovima daju preobuku, da ih ohrabre da izdrže...
Usred stravične huke granata, mitraljeskih rafala, pucanja zidova, rušenja kuća, bučnog pretrčavanja preko beogradskih ulica, uveliko raskopanih granatama, Jelena Aleksijević je zaustavljala borce i pitala:
- Ljudi, braćo, vojnici! Videste li moga sina, moga Krstu... Zaboga, on je još dete. Otac mu je na položaju, u ratu, a on otišao od kuće, ne kazujući ništa svojoj majci.
Zaustavljala je oficire, dobrovoljce, svakog ko je nosio pušku.
- Stanite, braćo, videste li moga Krstu? Tek mu je 15 godina. Rekoše mi da je i on uzeo pušku i da brani Beograd! Poginuće, ne zna da se čuva. Da ga ohrabri majka, da mu da hrane, preobuke...
Od kasarne do kasarne išla je Desanka Milošević, ali su one bile prazne... Čekala je šćućurena iza zaklona, da se pojavi oficir...
Samo preobuku da dam mome Radivoju! - molila je majka. - Mome sinu, braniocu Beograda, samo to, preobuku... A greh je što i on napusti majku: to mi je treći sin na frontu, ko zna gde su... I muž je na frontu, još od prvog dana rata... Rekoše mi da je moj sin slagao oficira: rekao je da mu je osamnaest, a još nema ni šesnaest.
- Miroslav se zove moj sin! - govorila je majka Miroslava Golubović, hvatajući za rukav oficira. - Tek je u četvrtom razredu gimnazije, šesnaesta mu je godina... Bojim se da nije otišao u komite... Nastradaće... Razboleće se, nežnog je zdravlja. Otac mu je u ratu, a ja ne mogah da ga zadržim kući, idem za njim, da ga zaštitim, da mu pomognem...
Stradalnička 1915. godina za srpski narod, vojsku i Vladu završila se odstupajućim maršom ka Jadranskom primorju. Bio je to u istoriji nezabeležen mučenički prelaz, po ledu i snegu, preko gudura Albanije.
Srpska vrhovna komanda, Vlada i kralj odlučili su se na takav očajnički korak da bi ostali nepobeđeni i biološki sačuvali jezgro srpske vojske, koja će se uz pomoć saveznika oporaviti u Grčkoj i kasnije osloboditi zemlju. U kolini, koja se danima približavala Jadranskom moru, bile su i žene - ratnici, majke, sestre, verenice, izbeglice...
Dragica Purić se, kao 17-godišnja devojka, povlačila ispred neprijatelja sa snahom koja je za mesec dana trebalo da se porodi, a sa sobom je vodila i trogodišnju ćerkicu Olgu. Beskrajna kolona kretala se Ibarskom klisurom: vojnici, žene, deca, starci.
U Raški im se priključila i Zorka Jovanović, 60-godišnja žena iz Beograda. Kao dobar duh pomagala je maloj Olgi... Ostavila je širi zapis:
“...Kažu da je Skadar pred nama, samo napred još koji kilometar. Samo što smo prošli još koju stotinu metara, zastadosmo pred strašnim prizorom: majka, nesrećnica, kleči kraj puta pored umrlog deteta i drži upaljenu sveću...
Sve se u meni sledilo. Zar tu na kraj puta, pred lukom spasa?
“Slomljena bolom za izgubljenim čedom, koje je u naručju danima i noćima nosila, nadajući se spasenju, nesrećna majka sada zuri u daljinu, uprazno, ne znajući šta da učini. Voštanica dogoreva u njenoj ruci, peče joj prste, ali ona to ne oseća. Nije joj više do života. Jedini razlog da živi bio je ovo dete, sad tog razloga više nema.
“Čujem kako ovoj nesrećnici neko govori da nije ona jedina koja je na ovom putu izgubila dete... Svuda je Srbija posejala kosti svoje dece...
“Darinku spopali bolovi: na svet će doći dete! Sin ili kćer? Ali gde će Darinka da se porodi? Istrča jedan oficir i reče da porodilju uvedemo u šator, a vojnicima naredi da nađu naramak slame... Dotrčaše neke žene, starije, da se nađu uz porodilju, da pripomognu... Pustite me, veli jedna, četvoro sam ih na svet donela, živi su i zdravi i svi su sada vojnici...
Putem još idu kolone izbeglica... Hrle u Skadar, u luku spasa. Svi prolaze pored onog mrtvog deteta.
I u svakom oku suza, neka žena zajeca, pa onda glasno zakuka: ej, nesrećna Srbijo, dokle si stigla i gde tvoja deca umiru...
“Uto se iz šatora ote vrisak, a odmah zatim plač. Dete... Muško! Darinka rodila sina! Dete, hvala bogu, zdravo. Odlete glas u kolonu i među šatore: rodilo se dete! Muško.
“Otuda iz kolone dopire drugi glas: umrlo dete! Nije, viče neko, nije umrlo, nego se rodilo...
“Odnekuda se pojavi Zorka . Čula da se rodilo dete, pa pohitala da se raspita za Darinku. Da nije možda njeno.
Kad me je ugledala, sve joj je bilo jasno. Obraduj me, kaže, i reci da je sin. Jeste, kažem, sin. Ona me grli, ljubi, vidi se da je srećna zbog toga...”
Sa srpskom vojskom i narodom povlačile su se i žene iz savezničkih armija koje su dobrovoljno došle u Srbiju da pomognu u odbrani slobode. Doktorka Harijet Kolberi, članica Medicinske misije iz Kanade, ovako je videla srpsku majku na tom putu bola i užasa:
“... Povlačila sam se sa srpskim vojnicima i izbeglicama kroz bespuća Albanije. Ovo je bilo groznije od bojišta u Srbiji na kojima sam se obrela još u početku rata sa grupom kanadskih lekara.
Tamo, na bojištu, padalo se od puščanog zrna, granate, bombe; ovde, na ovim ledenim stazama, od zime, gladi, iznurenosti...

SUROVI MARŠ SMRTI
“I JA sam na tom putu bila gladna, slomljena, iznemogla. Sledovanja hrane, veoma oskudna, davale smo srpskim majkama i deci koju su nosila u naručju, uvijena u šalove koje su im davali vojnici. Meni, rođenoj u Torontu, u izobilju bogatih roditelja, teško su padali i glad i pešačenje - prešla sam 640 kilometara. Ali, zar bih smela da kažem da mi je teško? Gledala sam nesrećne srpske majke koje su grabile napred, prema obalama Jadrana, prema luci spasenja. One su posrtale, ali su se dizale i išle dalje. One su i meni davale snagu da istrajem na ovom surovom maršu smrti...”, piše Harijet Kolberi.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Odvažne kćeri Srbije Empty Re: Odvažne kćeri Srbije

Čet Jan 29, 2009 1:16 am
MAJKE i sestre koje su ucveljene ostale u porobljenoj Srbiji danonoćno su bile u mislima i molitvama sa svojim najbližima koji su u surovim uslovima grabili ka jedinom izbavljenju. Potporučnik Mihajlo Matić šalje telegram majci i javlja joj da je brat kapetan Milutin hrabro poginuo i dodaje:
“Ne tuguj, majko. Živ sam, ako bog da, osvetiću brata!”
Ojađena majka, klonula od bola, sklopila je ruke pred upaljenim kandilom i pomolila se: “Bože, oprosti mi ako sam te ovolikom tugom uvredila i učini da moj sin Milutin bude jedina žrtva za ceo srpski narod.”
Kolika je snaga srpske majke svedoči Milivoje Pavlović: Majka Savka poslala je u rat četiri sina. Najstariji, Milivoj, asistent na univerzitetu, bio je u odredu vojvode Vuka; mlađi Dušan, pitomac Vojne akademije; a dva najmlađa, Milutin i Milan, još đaci gimnazije - dobrovoljni bolničari u vojnim bolnicama...
Došla je kobna 1915. Odstupali su i Savkini sinovi - Milivoj sa još nezalečenom ranom, Dušan, vojni pitomac, narednik, posle tek preležane rane, i Milutin dobrovoljni bolničar. Najmlađi, Milan, mogao je ostati u Nišu ali je i on pošao za vojskom. Majka Savka napustila je Beograd i izbeglički stan u Nišu i sa najmlađim sinom pošla za sinovima. U Peći slučajno nalazi druga dva sina. Pomaže vojska bolesnoj majci da pređe težak put do Podgorice, na kraju života.
Uskoro su u grad stigla i druga dva sina, a zatim i potporučnik Dule. Za trenutak je u njenim očima zasijao plamen života. Pred njom su bila sva četiri sina. Gledala ih je i milovala pogledom, a zatim je sjaj njenih očiju počeo da se gasi. U vojničkom stroju majka je zaspala večnim snom.
PutujuĆi sa srpskom vojskom i izbegličkom kolonom, novinar S. Stefanović se veoma iznenadio kad je na putu sustigao jednu čudnu osobu. “Mlada, lepa, po izgledu vrlo otmena dama, srednjeg rasta, oko 20 do 22 godine, u lovačkom muškom šeširu i sa kišnom kabanicom. Putuje sama, samo sa jednim ogromnim bernardincem i puškom u ruci. Nisam se mogao uzdržati da je ne oslovim. Izvinjavajući se da me to interesuje kao novinara, učtivo je upitah da li putuje s nama, Srbima. Šta ju je rukovodilo da preduzme taj opasan poduhvat?
’Idem za verenikom. On je kapetan i nalazi se negde napred sa svojom jedinicom. Pošla sam sasvim od svoje volje. Put je težak i opasan ali mi nije mnogo naškodio i niko me nije uznemiravao, iako sam često sama kao sad.’
Neka vam Bog bude na pomoći, rekoh i produžih dalje...”
Majka pukovnika Vojislava Pavlovića, komandanta Četvrtog puka Drinske divizije, u mislima je uvek bila sa svojim sinom. Za istoriju je ostalo njeno autentično pismo, kojim se obraća svom sinu:
“Vojo sine,
Pismo tvoje primila sam juče i potpuno razumela. Sve na stranu. Vreme i prilike su ozbiljne. Lako može sve na lepo da prođe, ali ako Bog rekne i mora se napred, onda znaš šta te čeka. Čeka te vrlo svetla dužnost, čeka te slava u svakom pogledu, bilo da padneš za otadžbinu, bilo da se časno, ali samo časno vratiš.
Ti ćeš potpuno pojmiti šta je to časnost. Bio su uvek hladan
i otmen, takav treba i tamo da budeš. Vele ljudi da je prvoga dana pomalo uzbuđenja, a posle nastane puna ravnodušnost. Tebe i prvog dana treba ta ravnodušnost da ne napušta. Jednom se mre. Predstavi ti sebi sliku: da si vedrim čelom bio svud, svuda kao čelni, svuda gledao ravnodušno strašnoj smrti u oči, pa ili - ili.
Ti znaš da je srce tvoje majke veoma trošno. Ti znaš šta bi me satrlo, a šta bi mi srce okrepilo i krila mi dalo. Prema tome se vladaj...
Majka”
Srpska vojska je početkom 1916. godine stigla na Krf i u druge krajeve Grčke, gde se dugo i teško oporavljala od pretrpljenih ratnih strahota u zemlji i na albanskoj golgoti.
Mnogi su ostali zauvek izvan otadžbine. Oni koji su ozdravili i oporavili se, obrazovali su novu vojsku Srbije koja je uskoro sa saveznicima zaposela Solunski front.
Pripremajući se za konačnu ofanzivu srpska Vrhovna komanda, Vlada i sam prestolonaslednik Aleksandar Karađorđević, međutim, nisu bili potpuno obavešteni o torturi i zverstvima kojima se služio agresor nakon okupacije Srbije.
Bugarski režim je u tome otišao najdalje. On je u jugistočnoj Srbiji imao jasan cilj: prisvajanje okupirane teritorije i time ostvarenje sna o sanstefanskoj Bugarskoj. Narod je prozreo taj zločinački čin neprijatelja pa se svim sredstvima suprotstvio bugarskoj torturi. U februaru i martu 1917. godine planuo je narodni ustanak u Toplici i Jablanici, nakon čega je uspostavljena slobodna teritorija sa centrom u Prokuplju.
Sloboda Srba u porobljenoj Evropi trajala je samo mesec dana. Napadači su u krvi ugušili volju naroda za slobodom.
I u Topličkom ustanku žene su imale svoje mesto i važnu ulogu.
Istraživač i istoričar Božica Mladenović utvrdila je da su žene u Topličkom ustanku 1917. godine najpre prenosile vesti, poruke i naređenja između četovođa i vojvoda a potom bile borci u različitim ustaničkim sastavima. Kao primer navodi Katu Todorović, koja je prenosila pisma i poruke vojvode Koste Vojinovića.
Pošto su pri tom, naročito kada su bile u pitanju poruke koje su nosile u bugarska garnizonska mesta, morale neki put da prolaze kroz bugarske kordone, služile su se raznim lukavstvima da bi prikrile svoju misiju. Neke su vodile sa sobom decu, kao pomenuta Kata, da ne bi bile sumnjive okupatorskim vojnicima. Njena ćerka je ispričala da je Kata Todorović, prenoseći poruke Koste Vojinovića, pošto je stalno prelazila sa bugarske na austrougarsku okupacionu zonu i obrnuto, obično vodila sa sobom i nju, tada petogodišnju devojčicu.

BOLNICA U KAFANI
Žene su u ustaničkim danima bile i bolničarke. Prale su zavoje i negovale ranjenike, smeštene u provizorno organizovanim bolnicama po selima u kućama i kafanama.
U Blacu je žena Milana Milosavljevića ustupila borcima “veliki hotel”, u stvari svoju kafanu, da bi se u njoj previjali i negovali ranjenici. Pomenutu bolnicu u Lebanu takođe je organizovala jedna žena, Magdalena Nikolić. Žene dobrovoljne bolničarke često su bile prinuđene da ranjenike iznose iz kuća i da ih skrivaju po šumama od neprijatelja.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Odvažne kćeri Srbije Empty Re: Odvažne kćeri Srbije

Čet Jan 29, 2009 1:17 am
ŽENE su bile pouzdani ustanički jataci, iako je to bilo skopčano s velikim rizikom, jer su okupatori bili nemilosrdni prema njima, kao i prema članovima njihovih porodica. Tako je, npr. austrougarska obaveštajna služba otkrila žene, koje su bile saradnice ustanika. Leposava Nerandžić iz Kuršumlije, udovica srpskog kapetana, primala je Kostu Vojinovića, Kostu Milovanovića Pećanca i neke četovođe u svoju kuću.
Kosta Milovanović Pećanac je posebno cenio Todoru iz Bele Vode, majku njegovog pisara i ađutanta Bratimira Milačića. Ova starica je često posećivala četu i znala sve njene skrivnice. Pri tom je donosila hranu, da gladni borci prezalogaje. Pećanac je zapamtio kao izuzetno mirnu i staloženu ženu, duhovno neobično snažnu. “Nikada je nisam mogao videti neveselu i snuždenu kao mnoge majke. Samo nam je govorila da se ženski ne predamo, da junački istrajemo do kraja. Ona ima pet sinova, četvorica su sa vojskom a jedan u četi sa mnom”, zabeležio je predvodnik ustanka o Todori Milačić.
Vučko Pantić, četovođa, a izvesno vreme i komandant Jastrebačkog komitskog odreda, ratovao je sa svojom ženom Rosom Pantić, a u rodnom selu Lazarevacu imao je jatake: Katu Tanasković, Mariju Radović, Petkanu Arsić, Ljubicu Smiljković, u Maloj Draguši: Minu Gočmanac i Zorku Pribak, a u Velikoj Draguši: Ljubicu Joksimović.
Žene su u Topličkom ustanku bile i naročita komora borcima. Kad god su mogle, i to bilo potrebno, snabdevale su ih hranom. Devojka Danica Mrdelić zapamćena je po tome što je na dogovorena mesta nosila četnicima hleb i ostale životne namirnice. Sedamnaestogodišnja Krstina Perunović iz Berilja takođe je nosila hranu ustanicima, među kojima je bio i njen brat Đorđe. Julka i Grozdana iz sela Kutlova su, po iskazu Radoslava Trifunovića iz istog mesta, davale namirnice četnicima. Persa, žena četovođe Jovana Jelića, takođe je često snabdevala četnike hlebom, kao i Jevdoka iz Trbunja. Višečlana porodica Andrića iz Svinjišta opskrbljivala je neophodnim namirnicama četnike Koste Milovanovića Pećanca. Dara Popović, ćerka sveštenika Kaličanina iz Gornje Konjuše, dalja rođaka vojvode Petra Bojovića, takođe je hranila ustanike...
Žene i devojke tokom Prvog svetskog rata bile su u različitim odredima hrabri borci protiv okupatorske torture, utvrdio je istoričar Dobrosav Turović. U jugoistočnoj Srbiji protiv bugarske okupacije borile su se: Stanka, Danica i Krstina Petrović-Dimić iz Belog Polja, Nata Ognjenović iz Kuršumlije, Veselinka Lukić iz Donje Konjuše, Rizna Radović, Rosa Pantić, Kruna i Negosava Cvetković, Jevrosima Mladenović iz Labukova, Milica Mihajlović i druge žene iz Toplice.
Među najpoznatijim ustanicima bila je mlada učiteljica Jelena Šaulić iz Gajtana. Posle bugarske okupacije Srbije i izbijanja ustanka u Toplici i Jablanici 1917, učiteljica Jelena je sa svojim ocem Perkom, koji je bio već u poodmaklim godinama, postala borac Gajtanskog odreda. Otišla je na planinu Radan, priključila se ustanicima, naučila kako se baca bomba i
gađa iz puške i postala jedan od najhrabrijih boraca.
Posle propasti ustanka u Toplici i Jablanici, Jelena Šaulić je sa ocem Perkom i grupom jablaničkih četnika napustila Gajtan i otišla u Crnu Goru, u rodni Šavnik. Do završetka Prvog svetskog rata, 1918. godine, četovala je sa četovođom Boškom Bojovićem, sa kojim se posle rata i venčala. Jelena je bila strah i trepet za neprijateljeve vojnike, žandarme, kao i za špijune i pljačkaše. Umrla je vrlo mlada, 1921. godine. Posmrtno je odlikovana Karađorđevom zvezdom sa mačevima za izuzetnu hrabrost.
Jedna od aktivnih žena među topličkim ustanicima bila je i Anđa Šćepanović, zvana Piža Komita iz gajtanskog zaseoka Petrovca. Od prvih dana Piža je pristupila ustanicima. U njenoj kući povremeno je boravio štab Jablaničkog ustaničkog odreda koji su činili braća Milinko i Toško Vlahović.
Štab poverava Piži obaveštajne i kurirske zadatke. Nosila je poštu u Lebane, Bojnik i Medveđu. Išla je čak i u Leskovac, odakle je donosila bugarsku štampu, šećer, so, kafu i lekove. Kažu da je znala da se preruši u Šopkinju i da Bugarima zavara svaki trag. Lukavstvo joj je više puta spaslo glavu.
Četnici su bili sigurni kad su kod Piže ili kad su išli u akciju s njom. Za vreme ustaničkih borbi vidala je ustanicima rane, sklanjala ih u zemunice i šumske pećine.
Teškog ranjenika Dojčinovića sa Pasjača čuvala je tri meseca, a da to od njenih ukućana niko nije znao. U pokret je uključila i mlađu sestru Staku, ženu Maša Stojovića, poznatog topličkog četnika. Naročito je vešto krila srpske begunce iz bugarskih zarobljeničkih logora. Kad su ugušili ustanak, Bugari su joj spalili dve kuće, ambar i salaš, opljačkali svu pokretnu imovinu i oteli stoku.

U BORBENIM REDOVIMA
U PRVIM jablaničkim vojnim jedinicama bile su trideset i četiri žene: Anđelija i Gospava Vlahović iz Tulara, Stanica Bulatović i Stanuša Bulatović-Vlahović iz Medvedca, Leposava Obradović-Mladenović Belosajka iz Dragog Dela, Stanojka Momčilović iz Borinca, Darinka Pavličić-Đurović iz Nove Topole, Jagoda Perović-Popović i Marta Petrović iz Petrovca (Leskovac), Ružica Jovanović (Vujisić) Vlahović iz Retkocera, Mila Sinadinović iz Štulca, Jelena Šulović, Ruša Somolović i Anđa Šćepanović, zvana Piža Komita, iz Gajtana, Kosara Popović-Radonjić iz Medveđe, Cveta Petrović-Bulajić iz Dubrave, Danica, žena četovođe Miloša Đurovića, Milica I. Kujović iz Stuble, Milica Boričić iz Sekirače, Danica Mrdeljić i Milica Begović iz Dobrog Dola, Mladena P. Mladenović iz Petrovca (Gajtan), Dobrica Perović iz Miskića (Stubla), Milosava J. Perović iz Stuble, Vukosava Perović iz Zorovca, Kosara T. Popović Caca iz Turekovca, Dana J. Ćurković iz Kosančića, Stana Z. Đorđević iz Donjeg Konjuvca, Angelina Krstić-Sretić iz Kosančića, Mara Mašulović iz Krivog Drveta, Marija Marković iz Sekicola, Plana Gudeljević-Milojević iz Nove Topole, Dunja Madžar iz Novog Sela, Obrenija M. Čičić iz Retkocera i Mladena Jović iz Bačevine...
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Odvažne kćeri Srbije Empty Re: Odvažne kćeri Srbije

Čet Jan 29, 2009 1:17 am
U JABLANIČKOM ustaničkom odredu, pod komandom kapetana Milinka Vlahovića, nalazile su se veoma hrabre žene Leposava Mladenović Belosajka iz Dragog Dela, Plana Gudeljević-Mihajlović i Darinka Pavlović-Đurović iz Nove Topole, zatim Milica I. Kujović iz Stuble, Ružica Vlahović iz Tulara, Danica Mrdeljić iz Dobrog Dola i Ružica Smolović iz Gajtana.
Milica Boričić iz Sekirače odsekla je kosu i obukla muško odelo. Sa mužem se borila protiv Bugara i posle propasti ustanka. Nije htela da se preda Bugarima već je iz Gornje Jablanice prešla na planinu Kukavicu. Sklanjajući se od bugarskih čestih potera došla je u Poljanicu, gde su je izdajnici potkazali Bugarima. Javno je streljana u Lebanu.
Među ženama borcima Jablaničkog odreda bila je i Danica Mrdeljić iz Dobrog Dola. Zajedno sa ocem Savićem i braćom Milanom i Ivanom učestvovala je u svim borbama sve do propasti ustanka, a i posle njega. Hrabro je poginula u borbi sa Bugarima u Bosilegradu 16. maja 1917. godine.
Mladena Mladenovića iz Petrovca od prvih dana ustanka aktivno je pomagala ustanicima Gajtanskog odreda i Slišanske čete. Učestvovala je u borbama i bila neustrašiva.
Dok se ona borila u Topličkom ustanku, njen muž Bogdan - sa kojim je izrodila jedanaestoro dece - sa braćom Milovanom i Naćom, borio se kao srpski vojnik na Solunskom frontu.
Posle kraha ustanka, Mladenu su Bugari uhapsili i sproveli u prokupački zatvor. Tri meseca su je tukli, mučili i saslušavali.
Kad nije odala ustanike i organizatore četničke organizacije bučumetske opštine, doveli su je u Bučumet.
Prisilno su okupili seljake okolnih sela, a Mladenu vezali za noge naopako i obesili o veliki hrast ispred opštinske zgrade.
Četiri dželata sa korbačima i tojagama udarali su joj sedamdeset i pet batina i ostavili je onesvešćenu da visi. Seljaci su sa velikom zebnjom i strahom gledali, a kad su se Bugari udaljili skinuli su sa drveta Mladenino telo i na volujskim kolima doterali kući.
Zaklali su tri ovce, skuvali koprivu i sa tri sveže kože obavili Mladenino telo i tako je spasli sigurne smrti.
Ostaće u trajnom pamćenju učenica leskovačke gimnazije i pesnik Kosara Popović Caca, kćerka prote Trajka Popovića. Zbog pomaganja topličkim ustanicima, nošenja lekova, bombi i municije, Bugari su je osudili na smrt. Sa Trajkom Savićem Kostićem, predstavnikom turekovačke opštine, Dušanom Manasijevićem, iz učiteljske škole, i Ilijom Katanićem, trgovačkim pomoćnikom, Kosara je dovedena u turekovačku sudnicu, gde je održano javno suđenje. Kosaru i šestoro rodoljuba Bugari su osudili na smrt.
Aktivni saradnik topličkih ustanika
Cveta Bulajić iz Dubrave učestvovala je u ustaničkim borbama i vidala ranjenike. Bugari su je uhvatili i sredinom januara 1918. osudili na smrt vešanjem. Pred okupljenim narodom javno je obešena u Žitnom Potoku. Sa vešala je pljunula bugarske dželate i hrabro umrla.
Učiteljica Magdalena Nikolić Maga, žena narodnog poslanika Gavrila iz Lebana, aktivno je sarađivala sa topličkim ustanicima. Pomagala im je i organizovala bolnicu za lečenje ranjenika.
Posle propasti ustanka, Bugari su je uhvatili i 17. marta 1917. godine osudili na smrt. Prilikom sprovođenja kroz jablanička i leskovačka sela uzvikivala je: “Živela Srbija!”
Starica Randija Savić iz Turekovca, na početku devete decenije svoga života, bila je uz ustanike. U štapu je prenosila poštu i novac jablaničkim borcima. Na tom zadatku Bugari su je uhvatili, mučili i tukli. Kad nije odala ustanike, završila je mučeničkom smrću. Jelena Popović iz Medveđe sarađivala je sa četničkom organizacijom Gornje Jablanice. Dok je njen muž Josif, telefonista Drugog gvozdenog puka bio na Solunskom frontu, Jelena je sa ustanicima učestvovala u nekim akcijama, zbog čega je uhapšena sa dvogodišnjim sinom Dobrosavom i internirana u Vranje.
Kosara Popović-Radonjić iz Medveđe bila je borac u dva svetska rata. Od pojave ustaničkog pokreta, Kosara je sa četovođom Mitrom Popovićem bila četnik Medveđskog odreda.
Borila se sa Bugarima kod Lebana, na Crnom vrhu, kod Medveđe, na Gajtanu i kod Sponca.
Stanojka Momčilović, devojka iz Borinca, bila je aktivni učesnik ustanka u Jablanici.
Bugarska patrola ju je uhvatila kada je pošla u Borinske livade da obavesti jablaničke ustanike o povlačenju Bugara iz sela Borinca.
Na saslušanju kod bugarskog vojvode Stojana Georgieva, Stanojka je odbila da prizna svoje učešće u ustanku, kao i da oda gde se nalaze njeni drugovi.
Pošto ništa nije priznala, i pored mučenja i batinanja, osudili su je na smrt.
Da bi zaplašili srpski narod, Bugari su prisilili seljake Borinca i Obražde da prisustvuju Stanojkinom streljanju. U voćnjaku Mitićeve bašte, Stanojku su vezali za stablo kruške.
Pre streljanja ta hrabra devojka viknula je:
“Odvežite me, gadovi. Ja neću da bežim. Ubićete mene, ali ustanak i moje drugove nećete. Srbija će pobediti!”.

HRABROST ZA PRIČU
IAKO se okupator nemilosrdno razračunavao sa odvažnim ženama Srbije, one se nisu plašile niti posustajale, bile su rešene da i život polože za spas svoje zemlje. Neustrašivo su išle na svaki zadatak, insistirajući na tome da se ne prave razlike između njih i boraca.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Odvažne kćeri Srbije Empty Re: Odvažne kćeri Srbije

Čet Jan 29, 2009 1:18 am
U leto 1918. godine vojvoda Lune nalazio se u Vrnjačkoj Banji po specijalnom zadatku i obavljao poslednje pripreme za povratak na Solunski front. Ljubica Čakarević, učiteljica iz Užica, uporno je zahtevala da i ona pođe sa njim. On je to energično odbijao, ali njena upornost je ipak pobedila. Na put su krenuli sa planine Goč.
U usamljenoj kolibi, na planini Goč, zatekosmo grupu ljudi. Pored Luneta i Milutina, bila su još četvorica: Lunetov otac Mirče, Obrad Mladenović (predsednik opštine Vrnjačke Banje), Italijan Pega i jedan mladić za koga sam kasnije saznala da je bio u obaveštajnoj službi Vrhovne komande.
Lune mi je odnekud nabavio vojničke čakšire i šajkaču. Dadoše mi i neke cokule, polovne, ali dosta jake i po meri. Milica, moja sestra, dan ranije mi je odsekla kosu. Lune je na sebi imao bugarsku vojničku bluzu i šapku. Svi ostali, osim Mirčeta, koji je nosio seosku odeću, bili su poluvojnički obučeni...
Od polaska sa Goča prošlo je 27 dana...
Mrak se spuštao, išli smo uvučene glave, ćuteći. Paljba je bila sve učestalija. Nađosmo se između dve vatre. Prvi put osetih istinski strah. Činilo mi se da se sva tresem. Srećom, bio je sumrak pa niko nije video koliko sam se uplašila.
Izbeći tolike potere i zasede, trpeti glad i žeđ, pa sada, umorni i izranavljenih nogu, da izgubimo glavu pred rovovima naših vojnika.
Ne znam koliko je trajalo puzanje prema jednom bregu, ali znam da je pucnjava bila užasna. Zemlja se tresla...
NEOČEKIVANO, pojavi se bugarski vojnik i hitnu na nas jednu za drugom dve bombe. One, srećom, padoša u rov ispred nas i eksplodiraše... Odmah zatim, s druge strane rovova, naši vojnici otvoriše paljbu iz mitraljeza, tukući u pravcu našeg kretanja. Polegasmo po zemlji, očekujući da se vatra utiša...
Bili smo u bugarskim rovovima i smrt nas je vrebala na svakom koraku. Znali smo da zoru ne smemo da dočekamo u bugarskim odjavnicama...
Puzili smo do žice. Taman smo pomislili da ćemo se spasti, kad zaštekta mitraljez. Kada se vatra smiri, Lune viknu:
- Ljudi, braćo, ne pucajte! Ovde Lune! Ne pucajte ako Boga znate... Naši smo...
Mitraljeski rafal ponovo odjeknu. Ako su nas naši i čuli, znači, ne veruju nam. Meci su nas prikovali za zemlju. Ćutali smo jedno vreme i čekali... Nešto kasnije Lune je ponovo doviknuo:
- Ima li koga iz čete kapetana Milivoja Anđelkovića...
Kapetan je, na našu sreću, bio u susednom rovu, prepoznao Lunetov glas i odmah dotrčao.
Nekoliko vojnika iskoči iz rova i pođe nam u susret. Jedan kaplar istrča i, videći me iznemoglu, ranjavih nogu, zgrabi me u naručje i prenese preko žice...
Bila sam u poderanim opancima, gotovo bosa. Nastade neopisiva radost. Uvedoše nas u neku baraku i ponudiše kafom... Odnekud donesoše cokule i šinjel i dadoše
mi.
Čim smo se okrepili, uputiše nas najpre u puk, zatim u štab divizije i Vrhovnu komandu.
U štabu divizije je bio dr Rajs, koji je zabeležio naše izjave o Srbiji. Ja tražim brata Milutina. Prilazim telefonu i kažem:
- Ja sam Milutine, tvoja sestra Ljubica... Čujem kako grca... Guše ga suze... I ja plačem. Malo kasnije dotrča Milutin. Grli me, odmiče se, gleda me, kao da ne veruje da sam to ja, njegova sestra, koja je došla, peške, čak na Solunski front.
DOK sedimo i pričamo, dotrča jedan oficir i reče da odmah krenemo u Vrhovnu komandu, tamo nas čekaju. Krenusmo u Bukovik. Tamo su nas dočekali oficiri i vojvode. Tu sam prvi put videla vojvode Stepu Stepanovića i Živojina Mišića. Stegli su mi ruku i čestitali. Govorili su da sam junak, da sam došla u pravi čas, da sam pravi vesnik iz porobljene Srbije. Rekoše da me treba i odlikovati. I to se obistinilo: odlikovana sam zlatnom medaljom za hrabrost Miloša Obilića.
Srpske Orleanke bile su i mnoge žene iz savezničkih armija koje su pohitale u pomoć srpskoj vojsci kada je bilo najteže, od 1914. i 1918. godine. Mnoge britanske lekarke i bolničarke otišle su iz svoje zemlje da bi radile za Srbe, najčešće u strahovito teškim ratnim uslovima. Pokazale su da su savršeno dorasle i najtežim hirurškim i bolničkim zadacima, da mogu da izdrže teškoće i lišavanja koja iziskuje rad u poljskim bolnicama i da ih, usred ratnih neizvesnosti, strahota i opasnosti, odlikuju disciplinovanost, hrabrost i odgovornost u radu. Kragujevac, Mladenovac, Kraljevo, Vrnjačka Banja, Kruševac, Skoplje, Đevđelija, Kajmakčalan - neobična, čudna, imena teška za izgovaranje, a koja su pre sedamdesetak godina, u vreme ratovanja u Srbiji, bila isto toliko često pominjana po engleskim kućama kao i Ipr, Soma, Verden i Galipolje.
Ona su bila pogrešno izgovarana i pogrešno prenošena s ćirilice na latinicu - Kraguyevaz, Kraveovats, Kruyevatz. Skoplje je podjednako često pominjano po svom turskom imenu Uskub, pa su oba naziva bila poznata; Bitolj je bio Monastir u jednim novinama, a Bitolj u drugim. Mnogim britanskim ženama koje su radile u tamošnjim poljskim bolnicama ti nazivi neobičnog zvuka postali su isto toliko bliski kao Aberdin, Vorik ili Londonderi.

ŠKOTSKE DAME
Najveći doprinos lečenju ranjenika u Prvom svetskom ratu u Srbiji dale su Bolnice škotskih žena (Scottish Njomen,s Hospitals), čije su osoblje činile isključivo žene, i bolnice Srpskog potpornog fonda (Serbian Relief Fund), kojim su upravljale žene. Osim toga, mnoge žene su došle pojedinačno, na ličnu inicijativu, da rade kao lekarke, medicinske sestre ili bolničarke u okviru Crvenog krsta ili sasvim nezavisno, pridružujući se po dolasku srpskom Crvenom krstu, mesnim bolnicama ili organizacijama za pružanje pomoći.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Odvažne kćeri Srbije Empty Re: Odvažne kćeri Srbije

Čet Jan 29, 2009 1:19 am
KADA su austro-nemačke divizije provalile u šumadijska brda, dr Beatrisa Mekgregor, glavna lekarka jedne jedinice Bolnica škotskih žena u Mladenovcu, i njena upravnica gospođica Perz spakovale su za četrdeset osam sati svoju bolnicu i prebacile svu opremu na jug, u Kragujevac gde su se, pristižući iz raznih delova Srbije, okupile mnoge njihove zemljakinje koje su takođe bežale pred nadirućim neprijateljem.
Doktorka Alisa Hačison i njeno osoblje, koje se nalazilo u Valjevu, strahovito su se namučili evakuišući bolnicu preko šumadijskih brda, gazeći preko vode, jer su mostovi bili porušeni, i najzad stigli u Vrnjačku Banju. Tu su zatekli bolnicu britanskog Crvenog krsta, u kojoj su se, između mnogih drugih, Elsi Korbet i Katlin Dilon očajnički trudile da pomognu ranjenim i umirućim vojnicima i civilima, kojima su bile pretrpane bolesničke sobe.
Doktorka Elsi Inglis, osnivač Bolnice škotskih žena, došla je u Srbiju u maju da izvidi stanje i pomogne gde je najpotrebnije. Kada je izdata naredba za evakuaciju, ona je okupila svoje osoblje, pa su učinile sve što su mogle. Otpustile su sve pokretne bolesnike, čak i one koji su se jedva kretali, ali su najzad, duboko potresene utučenošću i strahom srpskih pacijenata ostavljenih na milost i nemilost neprijatelju, odlučile da prenebregnu naredbu o evakuaciji, jer “ako ćemo pomagati Srbima, sada moramo ostati na svojim mestima”.
U Kragujevcu se nalazila i Sinkler Stovart, upravnica velike Treće jedinice Srpskog potpornog fonda, u čijem je sastavu bilo sedamdeset osoba.
Pošto se neprijatelj primicao, ona je svoju jedinicu podelila na dva dela, ostavljajući glavninu u Kragujevcu pod rukovodstvom dr Mejbel King-Mej, dok je sama preuzela rukovođenje jednim manjim odeljenjem lekarki i bolničarki, pridodatom sanitetskoj službi srpske vojske, koja je postala poznata kao “leteća jedinica Stovartove”.
Ta jedinica, sa Stovartovom na konju i velikim brojem bolničkih kola, pošla je za frontom koji se stalno premeštao.
Dalje na jugu, u Skoplju koje je ležalo neposredno na pravcu bugarskog nadiranja, nalazila se velika bolnica kombinovane Prve i Druge jedinice Srpskog potpornog fonda, pod rukovodstvom ledi Lejle Padžet, koja je bila u Srbiji još od jeseni 1914. godine. Uz punu saglasnost svog osoblja ledi Padžet je odlučila da ostane uz srpske pacijente, kojih je bilo na stotine, čak i kad Bugari zaposednu grad, što se smatralo neminovnim.
Flora Sends, hrabra bolničarka i, kasnije, dobrovoljni srpski ratnik, vratila se u Srbiju te stradalničke, 1915. godine i stigla u Bitolj, nedaleko od grčke granice. Bila je potpuno odsečena od svoje bolnice. Engleski konzul joj je savetovao da ne odlazi na sever,
jer neprijatelj nezadrživo napreduje. Problem je neočekovano rešila tako što je stupila u jednu sanitetsku jedinicu srpske vojske, što je bio korak koji ju je na kraju doveo do neobične uloge aktivnog borca u srpskoj vojci.
Pred polazak preko Albanije, pukovnik Milić joj savetuje da se povuče u Solun, jer se ambulante moraju napustiti. Flora odbija predlog i traži da ostane kao običan vojnik.
Nije pomogla ni intervencija pukovnika Vasića i engleskog oficira, člana Britanske vojne misije. Flora Sends je postala “redov 2. puka” Prve srpske armije.
Kao privilegiju, dobila je konja i jednog vojnika za pratioca.
UpovlaČeNju preko Albanije, ta Engleskinja je primljena od srpskih vojnika oduševljeno, uz zadivljujuće poštovanje i svesrdnu pomoć u najtežim trenucima. Izdržala je mraz, umor, glad, kolebanja - kao i svi ostali.
U tom paklu Flora Sands imala je snage i volje da organizuje proslavu katoličkog Božića u svojoj četi, da zabavlja tada, na albanskoj obali, svoje drugove muzikom na violini, koju je nosila preko albanskih gudura.
Na srpski Božić dobila je čin kaplara i bila pozvana na ručak kod pukovnika Milića.
Saveznice srpske vojske bile su pred odlukom: da ostanu uz srpske bolesnike i sačekaju neprijatelja ili da se povuku, učestvujući u strahovito mučnom zimskom prelasku preko Albanije.
Za neke je, međutim, bilo prekasno za bilo kakav izbor: Mejbel Dijermer, doktorka Elizabeta Ros, sestra Lorna Feris i druge, već su bile dale svoj život u nesebičnom radu za Srbe.
U godinama posle velike srpske tragedije 1915. i konačne pobede 1918. godine, pojavila se knjiga Monike Kripner “Žene u ratu - Srbija, 1915-1918.” (javnosti ju je toplo preporučio istoričar medicine dr Žarko Vuković) u kojoj je opisana uloga Bolnica žena Škotske u lečenju i spasavanju srpskog naroda. Posebne reči ispisane su o doktorki Elsi Inglis, ženi ispunjenoj posebnom osećajnošću za stradalni srpski narod.

UPRAVNICA BOLNICE
LEDI Lejla Padžet, supruga tadašnjeg britanskog ambasadora u Beogradu, bila je upravnica bolnice Fonda koji je osnovala princeza Meri, a sačinjavali su ga predstavnici društvenog i političkog života V. Britanije. Ledi Padžet je bila neumoran radnik, vredna i neupadljiva, sa izvanrednim smislom za organizaciju. Prva iskustva stekla je u balkanskim ratovima, kada je sa engleskim lekarima osnovala vojnu bolnicu u Beogradu. U novembru 1914. godine, uspešno je organizovala i opremila veliku bolnicu za srpske ranjenika i stacionirala je u Skoplju.
Ledi Lejla Padžet odlikovana je najvišim ordenom reda Britanske imperije i najvišim odlikovanjem Srbije ordenom Svetog Save. Jedna ulica u Beogradu nosi ime hrabre ledi Padžet.
avatar
strankinja
Ženski
Datum upisa : 18.06.2012

Odvažne kćeri Srbije Empty Re: Odvažne kćeri Srbije

Pon Jun 18, 2012 3:49 am
>>>U BORBENIM REDOVIMA
U PRVIM jablaničkim vojnim jedinicama bile su trideset i četiri žene: Anđelija i Gospava Vlahović iz Tulara, Stanica Bulatović i Stanuša Bulatović-Vlahović iz Medvedca, Leposava Obradović-Mladenović Belosajka iz Dragog Dela, Stanojka Momčilović iz Borinca, Darinka Pavličić-Đurović iz Nove Topole, Jagoda Perović-Popović i Marta Petrović iz Petrovca (Leskovac), Ružica Jovanović (Vujisić) Vlahović iz Retkocera, Mila Sinadinović iz Štulca, Jelena Šulović, Ruša Somolović i Anđa Šćepanović, zvana Piža Komita, iz Gajtana, Kosara Popović-Radonjić iz Medveđe, Cveta Petrović-Bulajić iz Dubrave, Danica, žena četovođe Miloša Đurovića, Milica I. Kujović iz Stuble, Milica Boričić iz Sekirače, Danica Mrdeljić i Milica Begović iz Dobrog Dola, Mladena P. Mladenović iz Petrovca (Gajtan), Dobrica Perović iz Miskića (Stubla), Milosava J. Perović iz Stuble, Vukosava Perović iz Zorovca, Kosara T. Popović Caca iz Turekovca, Dana J. Ćurković iz Kosančića, Stana Z. Đorđević iz Donjeg Konjuvca, Angelina Krstić-Sretić iz Kosančića, Mara Mašulović iz Krivog Drveta, Marija Marković iz Sekicola, Plana Gudeljević-Milojević iz Nove Topole, Dunja Madžar iz Novog Sela, Obrenija M. Čičić iz Retkocera i Mladena Jović iz Bačevine...<<<....

U ovom tekstu se pominje ime moje prabake Mare Masulovic iz Krivog Drveta, bila bih Vam zahvalna ako biste me uputili gde mogu da nadjem dokumentovane spise u vezi istog ... Unapred se zahvaljujem
ka5an
ka5an
Admin
Admin
Rak Pacov
Datum rođenja : 24.06.1960
Godina : 63
Lokacija : Gde god je Dunav
Poso/dokolice : Za kormilom
Raspoloženje : PreRaspoložen
Datum upisa : 06.12.2008
https://beogradskaka5anija.forumsr.com/forum.htm

Odvažne kćeri Srbije Empty Re: Odvažne kćeri Srbije

Pet Jun 22, 2012 9:51 pm
Pokusacemo, strankinjo... Cool
Sponsored content

Odvažne kćeri Srbije Empty Re: Odvažne kćeri Srbije

Nazad na vrh
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu