Beogradska ka5anija
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Ići dole
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Momo Kapor - Page 2 Empty Momo Kapor

Ned Nov 01, 2009 10:53 am
First topic message reminder :

Snezana

Jedne Nove godine, ne secam se vise koje, izadjoh pred jutro na ulicu.
Bilo je to u ono daleko vreme dok je jos padao sneg i jelke bile prave, a ne plasticne.
Ulica je bila zasuta slomljenim staklom i odbacenim sarenim kapama od kartona. Ucini mi se da u snegu vidim jednu palu, izgubljenu zvezdu.
Jesam li rekao da je ulica bila pusta, i duga, i bela, i bez zvuka?
Tada je ugledah kako ide prema meni. Bila je ogrnuta belim kaputom ispod koga je svetlucala duga vecernja haljina, tako nestvarno tanka, i tako pripijena uz njeno telo, kao da je sasivena od magle i paucine.
Gazila je sneg u lakim sandalama, koje su uz nogu drzala samo dva jedva vidljiva zlatna kaisica. Pa ipak, njene noge nisu bile mokre. Kao da nije dodirivala sneg. Jednom rukom pridrzavala je ovratnik kaputa, a u drugoj nosila malu barsku torbicu od pletenog alpaka, istu onakvu kakve bake ostavljaju u nasledstvo najmilijim unukama.
Jesam li rekao da je plakala i da su joj se suze ledile na licu, poput najfinijeg nakita?
Prosla je pokraj mene ne primetivsi me, kao u snu. U prolazu obuhvati me oblak nekog egzoticnog mirisa. Nikad ga posle nisam sreo. Nikada je posle nisam sreo. Da, bila je plava. Ne, crna. Ne, ridja! Imala je ogromne tamne oci; u to sam siguran.
Zasto je napustila pre vremena novogodisnje slavlje? Da li je neko ko je te noci bio s njom zaspao ili odbio da je prati? Da li se napio i bio prost?
Da li je to, u stvari, bila Nova godina? Jesam li mozda jedan od retkih nocnih setaca koji je imao srecu da je vidi licno?
Ili je to bila Snezana kojoj su dojadili pijani patuljci?
Ali, zasto je plakala?
Jesam li vec rekao da sam ovu pricu napisao samo zbog toga da je ona mozda procita i javi mi se telefonom?
Vec vise od petnaest godina razmisljam o tome zasto je plakala one noci.

MustraBecka
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Momo Kapor - Page 2 Empty Re: Momo Kapor

Ned Nov 15, 2009 9:03 am
Glava 12 - Kosovski poljubac u slobodarskoj mladalačkoj atmosferi

Dijalog se nastavio u prijatnoj, lepoj i nadasve slobodarskoj atmosferi.
- Momo, pričajte nam malo sebi, kako je to biti drugačiji od drugih i tako poseban?
- Teško…
- Hajde, nemojte biti tako skromni…
- Ja sam jedan od najskromnijih ljudi koje ste upoznali i zauvek zavoleli.
- To nas nimalo ne čudi! Dakle pričajte! Hoćemo da znamo sve o vama!
- Nema tu šta mnogo da se priča, recept za sve što je skromno I dobro je: flaša puna slobode, kofer pun dobrog vremena I svilena košulja sa tragovima karmina.
- Na kakav to karmin misliš?- obrecnula se Ana I pogledala me ljutito poput lavice. Pipnuo sam joj usne i rekao: - Na ovaj ovde.
Eksplozija oduševljenja. Svi su mi tapšali, pa čak i Viktor Megaherc, kome se u očima videlo da me ne voli, ali nije mogao da suzdrži oduševljenje. Dok krv ne izađe iz kamena, neće nesreća iz mrguda. Bilo mi je super. Ana me je zavolela za jedno srce više.
- Dajte još jednu turu - viknuo sam virtuelnom konobaru. On se okrenuo ka meni, a ja sam mu rekao:- da ti, ti mali digitalni, tebi se obraćam.
Konobar sa paperjastim brkovima je počeo da se smeje kao lud, kao i svi ostali u diskoteci. Bilo im je drago što sam tako duhovit.
- Gospodine Momo, vi ste veličanstveni!
- Samo Veličanstven?
Svi su ponovo prsnuli u radosni smeh i tapšanje oduševljenja. Dlanovi su im brideli od gromoglasnog tapšanja i vilice su im bile ukočene od beskonačnog smeha. Znate od onog smeha, kada se toliko smejete da osetite neku čudnu slast, neku čudnu moć. Otvarate oči, otvarate uši, otvarate dušu, otvarate sebe i upijate sve. Loše pamtim, ali peti oktobar ne zaboravljam. Dan kada sam se toliko smejao. Ali se nisam smejao zbog nečeg konkretnog, nego onako; smejanje na nekom višem nivou. Uhvatio sam Anu za struk zato što sam želeo da ostanem sam s njom I rekao društvu: - Ćao raggazzi!
Ponovo su se svi oduševili. Ne volim da sam u centru pažnje u takvim trenucima. Bilo mi je neprijatno. Osećao sam peckanje ispod ušnih školjki. Energično su insistirali da ostanem kategorično su me nagovarali da ne odem. Nisam mogao da odem.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Momo Kapor - Page 2 Empty Re: Momo Kapor

Ned Nov 15, 2009 9:03 am
Glava 13 - Paperjasta digitalna nežnost bez sedefastog pogleda ispod oka

Ništa mi nije bilo jasno sem jednog. A kad se kaže jedan tu se uvek misli na mnogo više stvari nego što se inače misli. A sve se manje misli. I sve je manje onih kafana. Beogradske kafane žive jedan dan, baš kao i leptiri. Dva jelena, Tri šešira, Kod saborne, Manjež, Rab, Zora, Proleće, Dva jelena, Hajduk, Tri šešira, i tako dalje, ima ih mnogo, a ja ih još više znam. Čitavu mladost sam proveo u Manježu gde sam radio kroki grafike zajedno sa Mićom Popovicem i pomagao Stevi Žigonu da zapamti tekst u svojim grčkim tragedijama koje je režirao naš poznati filmski radnik i dekan Stupica. U jednom trenu kao u jednom veb-sajtu, kao što bi rekla digitalna Ana, čitavo rano proleće života (mladost), mi je bljesnulo pred očima kao kineski vatromet u Monci kome sam prisustvovao zajedno sa Lubardom, sa kojim sam celu mladost provodio lebdeći iznad Venecije. Iste one Venecije koja više ne postoji, zato što tone i propada. I uskoro je više neće biti.

Popio sam čašu likera od čokolade "Coco sunshine" koji čuvam za posebne prilike nervne rastrojenosti. Upalio sam i jednu sveću da bih smirio nešto zategnuto u meni što me je progonilo. To je bila misao o Ani, devojci koja ne živi u ovom svetu, već u kompjuteru. U toj kompjuterskoj mreži umreženi su svi kompjuteri podjednako. Izem ti Platonovu demokratiju. A što je najgore, ona mi se sviđa. Zaljubio sam se do ušiju, kao u onu starozavetnu jevrejčicu mojsijevskog pogleda. Osmehnuo sam se na svoju misao. Pomislio sam koliko je piksela velika moja ljubav. Obliznuo sam se i osetio ukus čokolade koja me je vratila u normalan svet, ali ne zadugo. Čudno je, jer je tužno. A tuga mi nije strana. Kao ni žene, ali nisam mislio na žene. Kapirate....

Dani prolaze, a ja za kompjuterom. Zelene mi se oči od sjaja zelenocrnog ekrana. Od Ane ne mogu pobeći. Ne želim. Činčovao sam se na mrežu. Ponovo sam otkucao Anino ime: Ana. Tako mi je slatko kada otkucam njeno ime- slađe nego praline "La shokola" koje sam jeo vraćajući se iz Pariza avionom Er frens, pravac Alpi, Rim, Stokholm, Moskva, Kan, Beograd - Begiš. Čekovao sam mrežu i usledio je intro u net - k'o što kažu mladi. Saznao sam dosta o dijalogu mladih prošlog leta u Budvi, dok sam ispijao espreso u "Bonđornu" u starom gradu.

- Pa gde si ti, hakeru?- reče mi Ana
- A zašto hakeru?
- Ne znam, lud si.
- "Its a mad mad world"...
- Ne, ne nisi lud, ti si nekako luckasto predivan, kao dobar banner na mreži.
- Hvala ti, curice- ništa je ne shvatam, ali je osećam. Takvi smo vam mi bili. Kad se ljubav budi, jedan uvek više zna.
- Znaš ... glas mi je drhtao, za mene na svetu postoje dve vrste žena: jedne, sa kojima mogu da pričam, simpatične i neobične i druge, one predivne i mistične sa kojima kad zborim osećam kao da mi se ceo svet vrti pod nogama i da gubim vazduh u rukama, boju u obrazima, sjaj u očima i čitavu sreću i nesreću. Bez tebe nema ni sreće, ni nesreće, ni života, ni ljubavi, ni zatvora, ni slobode, ni časti.
- Raspričao si se, frajeru. Pući će nam činč od tol'ke priče.
- Stvarno, jel od ljubavi?
- Šalila sam se. To je nemoguće- još nismo napunili gigabajt.
Osetio sam se kao budala. Mala me je prevarila u nekontrolisanom neznanju.
- Slušaj, stani, ne govori. Samo pevaj. Pevaj o nama, kojih više nema i koji smo se nekad zvali mi.
- Oh, kad tako govoriš, osećam k'o da će ceo server da pregori i da će svi ovi ljudi do nas eksplodirati u milion milona eona kao odraz u slomljenom ogledalu mog srca.
Sada sam znao da je moja, kao što nikad nije bila do sad. Zauvek. Reči, reči, reči. Trebalo je naći prave. A ja sam maher. Ostalo je bilo kao nož kroz puter.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Momo Kapor - Page 2 Empty Nemoguća situacija

Čet Mar 04, 2010 3:04 am
Istorija diplomatije to neće zabeležiti, a
dogodilo se ovako: Unila, ćerka Prvog ministra na dvoru jedne severne
kraljevine, ludo se zaljubila u lepog Zeku, seljaka sa Uba, dok je ovaj
čekao da se vrati u domovinu posle zarobljeništva.

kapor - Momo Kapor - Page 2 952_momo_kapor2_f
Niko ne zna gde su se upoznali, ni kako, ni na kom jeziku; niko
ne zna gde su vodili ljubav i koliko dugo, a dogodilo se ovako: u maju
1945. Zeka iz Uba, koga je rat bacao tamo-amo po čitavoj Evropi, kosio
je travu na imanju Prvog ministra, zajedno sa još pet zemljaka i jednim
Italijanom iz San Benedeto del Tronta.
I baš kad je seo da prezalogaji sa drugarima ispod divljeg
kestena, u leđa mu udari mala lopta. "Šta je ovo, pobogu, braćo?" -
povika zeka iz Uba, koji nije nikada video kako se igra golf. Toliko se
naljutio što ga posle bombi i metaka gađaju, povrh sveta, i nekakvim
lopticama da lepo sede na nju i nastavi da doručkuje.
Uskoro, dotrčaše i igrači, a među njima i Unila. Tražili su
svuda oko kosača, tražili i tražili, a Zeka sve vreme lepo sedeo i
pravio se nevešt. Na kraju, posle jedno sat i po vremena, njemu se
sažali plavokosa Unila, pa joj pruži lopticu i tako im se prvi put
dotakoše prsti.
Nevolje započeše onoga dana kad lepi Zeka otputovao prvim
transportom kući, u Ub. Unila prestao da jede i ne progovori više ni
jedne jedine reči. Posle izvesnog vremena njen otac poseti
jugoslovenskog ambasadora, koji je još nosio ratnu uniformu, nagorenu
na više mesta. Ispričao mu je čitav slučaj.
Takva i takva stvar, kaže, očajni smo, jedinica nam je, pomozite
ako Boga znate! Sa svoje strane, ja ću učiniti sve da bilateralni
odnosi, koji zbog politike naše Konzervativne partije nisu ni izbliza
na nivou mogućnosti naših zemalja, dostignu nivo robne razmene u smislu
povećanja rasta od sedam i po procenata u odnosu na 1939, ako kao
indeks uzmemo sto, a videćemo i šta se može učiniti sa dugoročnim
kreditima koje ste nedavno tražili od konzorcijuma crne metalurgije...
- Kako se zove taj čovek? - skoči ambasador.
- Zeka iz Uba! - promuca Prvi ministar.
- Ništa vi ne brinite, ekselencijo! - reče ambasador. - Iskopaćemo ga mi, pa taman da je igla u plastu sena...
I tako, poleteše teleksi i diplomatski kuriri na sve strane,
a Unila samo sedi u kuli, ćuti, tuguje i kopni iz dana u dan. Drž'
tamo, drž' vamo, pronašli lepog Zeku kako pije pivo ispred zadruge u
Ubu. Najpre nije ništa priznavao, ali trećeg dana ipak progovori:
jeste, veli, bila je jedna mala, a vi sudite kako znate i umete; ja ne
mogu više!
Tu ga odmah odvedu na podšišavanje i kupanje, a nokte na
nogama i rukama lično mu je sređivao predratni kraljev pedikir. Posle
ga obuku u Diplomatskom magacinu od glave do pete, ni majka rođena ga
ne bi prepoznala! Tri dana je pola državnog protokola učilo lepog Zeku
da jede nožem i viljuškom i da se briše salvetom, a ne rukavom.
- Pa, dobro, bre, Zeko - pitao ga neki čovek iz protokola -
kako si razgovarao sa ministrovom ćerkom kad ne znaš ni jedne jedine
reči, ni jednog jezika na svetu?
- Šta tu ima da se razgovara? Dam joj tumača u ruku i gotovo!

kapor - Momo Kapor - Page 2 37483_022705s1_f


I tako, trećeg dana, kada se završila skraćena obuka u lepom ponašanju,
Zeka je useljen u jednu ispražnjenu vilu na Senjaku, a umesto posluge
služili su ljudi iz protokola, preobučeni u majordomuse. Iste večeri,
specijalnim, kraljevskim avionom, stiže u Beograd i Unila. Nije se malo
zaprepastila kad vide kako živi tipičan jugoslovenski zemljoradnik,
koji je, umesto volova, u vrtu imao samo bele peonije.
Ljubljenju nikad kraja! Nisu izlazili iz postelje sve do idućeg
dana u podne, a onda su doručkovali kladovski kavijar sa šampanjcem.
Istina, lepom Zeki su cevanice bile modre od muvanja, jer su ga
majordomusi neprestano udarali ispod stola kad nešto pogreši.
Zaslepljena ljubavlju, Unila nije primećivala ništa čudno u ponašanju
svoga dragana, a sve što bi promucao prevodilac bi ulepšavao, tako da
je stalno ispadao fin i poetičan.
I tako, posle telefonskog razgovora sa tatom, Prvim ministrom,
robna razmena između naše dve, ne baš prijateljske zemlje, skoči preko
noći za sedam i po procenata u odnosu na 1939.
Ali sve ima svoj kraj, pa i ova nemoguća situacija. Petog
dana, u trenutku nepažnje šefa ceremonijala, dok su večerali uz
zapaljene šestokrake svećnjake u baroknoj trpezariji (a baš su jeli
škampe), Zeka ispi vodu iz srebrne zdele u kojoj je plivala kriška
limuna, pa ćerci Prvog ministra najzad posta sve jasno! Pravila se još
te noći da ništa nije primetila, ali već sutradan ujutro otputova
natrag, u svoju severnu kraljevinu.
Veliko je pitanje dokle bi Zeka iz Uba dogurao da su ga
naučili da ne pije vodu iz srebrnih zdela u kojima pliva kriška limuna!
Možda bi odigrao značajnu ulogu u međunarodnoj politici? Ovako, još
kraljevski avion nije bio ni na kraju piste, a njega iseliše iz one
vile. Eno ga, živo još na Ubu, oženio se i ima troje dece i čopor
unučića.
A vi, pazite šta radite, ako želite da se oženite ćerkom
Prvog ministra neke severne kraljevine! Ona voda sa limunom služi,
naime, za pranje prstiju, a ne za piće.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Momo Kapor - Page 2 Empty Re: Momo Kapor

Čet Mar 04, 2010 3:06 am
Ne seća se kada je prvi put primetio da su on i Laza, u stvari, dve osobe. Neki ljudi nazivaju svog Lazu saešću, drugi, oni učeniji, zovu ga alter ego; a on je tog skrivenog Peru jednostavno zvao Laza - onako, iz milošte.

Ne seća se, dakle, kad se prvi put posvađao sa Lazom, ali što je vreme više odmicalo sve su manje bili jedno.
On se, na primer, budio u čest i umirao od straha da ne zakasni na posao, a Laza je ostajao da se baškari u krevetu; baška ruke - baška noge, i to popreko! Teturao se tako ulicama bunovan i još pospan bez svoga Laze, a dolazio je sebi tek oko deset, kad se i Laza razbudi.
Mora se priznati, mnogo je voleo svog Lazu.
Laza je bio plav - on pepeljasto smeđ. On je bio kukavica, Laza - heroj! Laza bi uvek smislio šta da odgovori nekom bezobrazniku, ali šta vredi, kad on nije smeo ni da pisne? On je srkao supu, a Laza je jeo nečujno, gospodski. Ili uzmimo ovakav slučaj: on se naljoska ko zemlja - Lazi ništa, trezan! I šta vredi što Laza smisli neke divne lude stvari kad se njemu zapliće jezik pa ne može da se izrazi. I dok je Laza šaputao devojkama na uvo "Večeras gospo kod Kneza na balu...", on prostak - ćap - za koleno! Posle i on i Laza dobiju šamap, pa se Laza ljuti i neće sa njim da razgovara nedelju dana.
- Pa dobro, Lazo, đubre jedno! - govorio je često. - Šta zamišljaš da si? Don Kihot?
A Laza ćuti, duri se.
Ili, događalo se, pozovu ga da se izjasni o nečemu na sednici, sve se upiljili u njega i čekaju, dali mu reč i dva overača zapisnika da overavaju, a on ni da bekne. Skupilo mu se grlo, sve gleda šta će Laza. A Laza gviri iz mikrofona i plazi mu jezik. Šta god da zausti da kaže, Laza samo šapuće "lažeš, lažeš..."
- Pa dobro, Lazo, đubre jedno - opet će on - uništi mi, bre karijeru, da li si ti uopšte normalan? Marš napolje, ne uznemiravaj me dok radim!
I jednog lepog dana, Laza ti zaista spakuje svoje kofere i ode. Ma, ni osvrnuo se nije.
- Tolike godine proživesmo zajedno - cvileo je za njim - a ti tako, ode, bez reči!
I nastavio je život bez Laze.
Povremeno je dobijao razglednice: Palma de Majorka, Kopakabana, Popokatepetl, sve neka otmena mesta na koja je oduvek želeo da ode. Laza se provodio do daske, a on sve isto - fascikle, upijači, papirorazrezivači, spajalice, heftalice, nalepnice, zumbalice...
Onda se jednog dana Laza vrati. Pocrneo, smršao, dobro mu stoji... Gledaju se, a njemu nekako neprijatno: već nabacio stomak, kosa mu opada, zubi mu se klate. Gleda ga tako Laza, pa kaže: - Neki ljudi stare kao katedrale, a neki kao kaljače!
- Što si se vratio, crni Lazo - pita ga - a meni taman pošlo lepo, napredujem u službi, milina jedna, već sam savetnik postao...
Ubrzo po Lazinom povratku, njega penzionisaše iz zdravstvenih razloga. Šta je bilo? Naredio portirima u svom nadleštvu da ne puštaju Lazu u zgradu! Poslali ga na posmatranje i on ispričao lekaru sve o svojim odnosima sa Lazom. Lekaru se Laza dopao na prvi pogled. O pacijentu, inače, nije imao visoko mišljenje. Odmah je shvatio u čemu je stvar! Odmah je primetio da se Laza krije u lusteru i gviri odozgo. Pa mu lekar pričao o "podvajanju ličnosti u prenapetim uslovima urbanog života". Lazi je sve bilo jasno - njemu ništa. Izašli su odvojeno iz ordinacije. On je otišao na pivo, a Laza prekoputa u park, da mu broji gutljaje.
- Crkni, Lazo! - dovikivao mu je preko ulice, pa se narod smejao.
Negde u septembru prošle godine, Laza se definitivno preselio na drvo iznad kafane
"Tri šešira". Pa kad nešto slaže, a Laza ga gađa kestenjem i šišarkama. LJudi govore: gle, počela jesen, a to, u stvari, Laza od besa čupa lišće i baca ga na trotoar.
Čovek nikada nije siguran sa Lazom. Jedanput mu tako pljunuo u bujon! Drugi put, opet, prevrne mu čašu ružice na novo grao odelo. A jedanput, opet, Laza mu se, da prostite, pokakio na glavu ispred kafane "Grmeč". I svejedno što svake večeri viče: - Lazo, silazi dole, vidim te! Lazo, vidim te, silazi sa drveta!
Laza ne silazi. Pravi se važan. Ima visoko mišljenje o sebi. Neće da se druži sa svakim.
I tako, penzionisali su ga u najboljim godinama, a Laza se proslavio u varoši. Svi već znaju za Lazu. Pa kad naiđe, a ljudi ga pitaju: Pero, gde ti je Laza?
- Gde je? - odgovara ljutito. - Eno ga, na drvetu! Lazo silazi dole da pozdraviš gosn komšiju! Lazo đubre, vidim te...
A kada Laza ipak ne siđe sa grane, on ima običaj da slegne ramenima i kaže: - Šta ćete? Svako ima svog Lazu...
Zdravlje ga inače dobro služi. To je onaj omanji, proćelav čovek koga viđate u Makedonskoj ulici u podne: gužvu ne primećuje, korača pognute glave i mlatara rukama objašnjavajući nešto vrlo važno.
To se on svađa sa svojim Lazom.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Momo Kapor - Page 2 Empty Zimovanje

Čet Mar 04, 2010 3:15 am
Izronili su iz oblaka smoga koji je pritiskao grad u kotlini. Oči im zasuziše od iznenadne beline.
Bog te mazo! - reče Pop žmirkajući. - Pogle koliko snega!
Zujali su u kabini uspinjače iznad vrhova jela.
- Šta misliš da se ovo otkine?
- Pa, ne bi mnogo ostalo od tebe, čoveče... - reče Čile.
Zatim su zaslepljeni snegom prešli u plitkim cipelama stazu za veleslalom. Pop je u prolazu napravio grudvu.
- Pravi sneg - rekao je. - Ne sećam se kad je tamo kod nas poslednji put padao?
- Nema više nekadašnjih snegova... - rekao je Čile.
Nalaktiše se na šank hotela "Belvi".
- Pune su mi snega! - reče Pop.
- Pa, istresi ih! - reče Čile.
Pop pažljivo istrese sneg iz cipela u "martinijevu" pepeljaru.
Kelner je istog časa zameni. - Izvolite?
- Flašu piva, sa dve čaše - reče Čile.
Pop je i dalje gladio svoju grudvu sve dok se od nje ne načini savršena lopta. Napolju iza stakla nečujno su klizili smučari po padini.
- Idealno za decu! - reče Pop. - Šta misliš, koliko ovde košta dan?
- Pojma nemam...
- Ispod pedeset evra sigurno nije! - proceni odoka Pop.
Grudva pređe iz svetloplavog u ljubičasto.
- Pričuvaj mi je malo! - reče Pop i ode do recepcije.
Tamo je razgovarao sa recepcionarom. Čile nije znao šta da radi sa grudvom. Premeštao je sa dlana na dlan. Jedna dama s druge strane okruglog šanka pogleda ga s blagim čuđenjem. On joj se stidljivo osmehnu i sleže ramenima.
- Otišli su da ga zovu... - vrati se Pop. - Daj mi grudvu!
- Kad imamo voz?
- U šesnaest i četrdeset.
- Ima vremena...
- Kad pomislim samo gde nam deca žive! - reče Pop. - Nije ni čudo što su stalno bolesna! Lekari kažu da se deci na ovoj visini za nedelju dana promeni krvna slika. Pogle, kakav vazduh.
- Šta vredi kad posle opet moraju da siđu...
- Nešto mislim, kad bi čovek... - reče Pop.
- Pa ne možeš valjda živeti na planini! - reče Čile. - Šta bi radio čitavog života na planini?
Mladić se pojavio nešto kasnije. Izveo je vratolomnu kristijanu, zaustavivši se u oblaku snežne prašine.
- Eno ga! - reče Čile.
- Idealno za decu... - reče Pop. - Da oni moji vide!
- Još jedno pivo? - upita Čile. - Ja častim!
- Važi - reče Pop.
Tako popiše još jedno pivo. Grudva pređe iz ljubičastog u prozirno. Za to vreme mladić je otresao sneg sa skija i uredno ih vezao zajedno sa štapovima. Zatim skide zaštitne naočare i strese snežnu prašinu sa kose kao mladi pas.
- Kakav vazduh! - uzdahnu Pop paleći cigaretu.
- Može da se pije... - reče Čile. - Ali posle, kad siđeš, potpuno si neotporan na razne klice. Najbolje je i ne voditi ih nigde. Nek se naviknu...
Mladić je svukao rukavice i otkopčao smučarsko odelo. Vukući teške cipele, on priđe šanku:
- Samo da sredim račun - reče. - Odmah se vraćam.
- Može - reče Čile.
- Koliko ovde košta dan? - zaustavi ga Pop.
- Tries pet - reče mladić i odvuče svoje cipele do recepcije.
- Šta sam ti kazo! - reče ponosno Pop. - Tries pet!
Onda su još malo sedeli i posmatrali smučare kako se penju ski-liftom iz doline.
Mladić se vrati sa recepcije sa koferom u ruci. Krenuli su zajedno preko snega, ispod međunarodnih zastava na vetru. Prozirna grudva udavi se u pepeljari sama u sebi.
- Pogle šta dišemo dole! - reče Pop dok su se spuštali uspinjačom tonući u smog. - Pogle šta dišemo, bog te mazo!
- Koja je ovo visina? - upita Čile.
- Hiljadu osamsto - odgovori mladić.
- Šta mislš da se ovo otkači? - upita Pop.
Čile ne reče ništa.
- Je l' mora sa lisicama? - upita mladić.
- Ne mora - reče Čile i ponovo ih vrati u džep.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Momo Kapor - Page 2 Empty Čiča Gvozden

Čet Mar 04, 2010 3:36 am
Čiča Gvozden, krepak sedamdesetogodišnjak,
vozi verovatno najstariji "vartburg", koji je još u voznom stanju.
Karavan. Pomalo se bavi zemljom, pomalo stokom, pomalo švercuje.

kapor - Momo Kapor - Page 2 952_momo_kapor2_if
Teška su vremena, rat je, ali on se ne žali. Ovde kupi dva-tri
kanistera benzina - tamo ih proda malo skuplje, ovde se našla vreća
pirinča po staroj ceni, tamo je zameni za kantu ulja, a ulje za kutiju
sveća tamo gde se sveće troše i sve tako, povazdan. Stalno u žurbi, na
putu, sa ljudima.
Vozi tako jednog dana čiča Gvozden, kad iza krivine na drumu,
nesreća! Slupana diplomatska kola, a iz krša izvlače čoveka - ne zna se
je li mrtav ili živ? Pre će da bude mrtav.
"Hajde, čiča, da ga odvezeš do bolnice!", kaže policajac.
"Ma, gde ću ja, ljudi!", pravda se Gvozden. "Pos'o čeka, nema se kad."
"'Ajde, 'ajde, utovaruj!", naređuje policajac i seda pored Gvozdena.
Šta će, kud će, vozi kad ti se kaže, vlast je to, ne valja se sa njima nadgornjavat.
Stignu do prve bolnice, a onaj stranac ni živ ni mrtav; kažu da još
malo diše. Kad tamo, a ono nema krvi, a u čiča Gvozdena se zadesila baš
ta krvna grupa koja se traži.
"Lezi, čiča, da ti uzmemo malo krvi..."
"Ma kud meni da uzimate, star sam čovek!", vadi se Gvozden, već
ga polegli i vezali mu gumu oko ruke, nije stigao ni da objasni da mu
se žuri. Što jest, jest, dali mu posle čašu soka i sendvič sa zimskom
salamom da se povrati i dođe sebi. Jedva kola doterao do kuće.
I ne doznade je li onaj stranac ostao živ.
Kad jednog dana u čiča Gvozdenovo selo stiže naš čovek, kurir
američke ambasade! Jeste li vi čiča Gvozden? Jesmo. Jeste li vi dali
krv za tog i tog gospodina? Dali smo. Milicija naćerala kako da ne
damo? E, pa gospodin taj i taj, pravi svečanu večeru u vašu čast, dole
u hotelu, pa vas poziva da uveličate slavlje povodom njegovog ostanka u
životu na ovim prostorima i šire...
I tako, na taj dan, obuk'o čiča Gvozden svečano odelo, zvano
"ukupno", i sišao u varoš, u hotel, a tamo sto u obliku ćiriličnog
slova P, a njega postavilo u čelo pokraj onog stranca što mu Gvozden
dao svoju krv da preživi. Između njih prevodilica. Okolo diplomate iz
ambasade, predsednik opštine (lopurda jedna), predsednik vladajuće
stranke (dva bi radijatora u sobi posvađao), mesni dopisnik "Politike",
šef veterinarske stanice, upravnik bolnice i komandir policije. Bog te
maz'o.
Kad se svi sakupiše, uze reč visoki gost. Takva i takva stvar,
kaže, svi znate ko sam i šta mi se desilo, a da nije ovog ovde časnog
starine, ne bi bilo ni mene među vama! Vi znate da sam ja ovde došao u
ime Ujedinjenih nacija. Hteo bih da se odužim svom spasiocu gospodinu
Gvozdenu, ali mi, Amerikanci, nemamo običaj da sa sobom nosimo keš pa
se u mene tako, zatekao samo neki sitniš, nekih desetak hiljada dolara,
ali čim se vratim kući, u Ameriku, poslaću gospodinu Gvozdenu sve što
hoće, sekretarica će da zabeleži. To je najmanje što mogu da učinim za
svog dobrotvora, da ne kažem novog oca, jer ću dan kada sam ga upoznao
slaviti kao svoj novi rođendan!
Kad prevedoše čiča Gvozdenu amerikančeve reči, on samo uvrnu brk
i zapita stranca: "A, koliko reče da imaš para kod sebe, dijete?"
"Deset hiljada dolara", odgovori ovaj.
"Evo, ovako!", predloži Gvozden, pet ćeš da zadržiš za sebe, ne
valja se na put bez dinara, a pet mi daj odmah, ako hoćeš. Sve je to
lepo i fino što mi pričaš, svi ti kamioni, avioni, milioni, ali kad u
tebi proradi ova moja krv što ti je dadoh onomade, poslaćeš mi govno
kao što bih i ja tebi poslao! Daleko je Amerika!
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Momo Kapor - Page 2 Empty Mala noćna muzika

Čet Mar 04, 2010 3:38 am
- Ko je? - čuo se dečji glasić iza vrata kada je pozvonio.
Mesingana tablica sa njegovim prezimenom još uvek je stajala na vratima.
- Tata.
- Tata! - vrisnula je devojčica i obesila mu se oko vrata. Tata. Vidiš da je došao! -
okrenula se majci koja je stajala na sredini sobe u elegantnoj kratkoj crnoj haljini sa niskom bisera oko vrata.

Lepa žena. Zaista lepa žena. Lepa deca. Zaista lepa deca.
- Da - rekla je. - Stigao je dva dana posle Nove godine...
- Svejedno je došao! - rekla je devojčica. - Obećao je da će doći i, došao je.
Druga, nešto starija devojčica od dvanaestak godina, nabadala je na pijaninu "Malu noćnu muziku".
- Zar nećeš da dođeš da pozdraviš tatu - upitao je.
- Vežbam... - rekla je i nastavila da svira.
- Nećeš da vidiš poklon?
- Ostavi ga na stolu - rekla je mala pijanistkinja ne prestajući da svira.
- Jao, vidi šta sam dobila! - cičala je mlađa sestra. - Kako si samo znao?
- Znao sam - rekao je.
kapor - Momo Kapor - Page 2 25491_011605s1_if
Pogledao je sobu u kojoj je proveo četrnaest godina. Poznavao je u njoj
svaku stvar: police sa knjigama i svaku knjigu u njoj, suvenire koje je
donosio sa puta; Moskva u staklenoj kugli, u kojoj kada se protrese,
pada sneg i piramidu, na koju takođe pada sneg, Ajfelovu kulu i poprsje
malog Mocarta kupljeno u Salcburgu... Uramljena slika na zidu u stilu
Tuluz-Lotreka (zna i kad su je kupili na Plas Tetru na Monmartru),
zavese, kožni trosed sa dve fotelje koji su godinama otplaćivali... Sve
te stvari gledale su ga sa prezirom kao izdajnika koji ih je napustio.
Oseti bol u dnu stomaka. Novogodišnja jelka bila je upola manja nego u
njegovo vreme.
- A oni preko puta imaju jelku veliku do plafona! - cvrkutala je devojčica.
- Nisam stigao na vreme - rekao je - jer su putevi bili zavejani.
- Gledali smo to na televiziji - rekla je žena.
Starija devojčica prešla je na "Za Elizu" ne obraćajući pažnju na ono što se dešavalo iza njenih leđa.
- Izdajice! - šištao je samovar iz vitrine, koga su kupili u Moskvi.
- Hoćeš li da spavaš ovde? - pitala je mlađa sestra.
- Tata ima novu kuću - rekla je žena u crnom. - I uskoro će imati nove devojčice...
- Neće, neće! Neće ih imati - vrisnula je devojčica.
- Ne, neću imati nikoga osim vas dve.
- Nisi mi ostavio novac za zimovanje... - rekla je ne napuštajući klavijaturu starija devojčica.
- Evo, ostaviću ti - rekao je i iz gužve novca iz džepa izdvojio nekoliko velikih novčanica.
- Crkla nam je mašina za pranje veša - rekla je žena.
- Koliko?
- Ne znam - rekla je - koliko daš, daš.
Izvadio je ponovo gužvu novca i izdvojio na sto nekoliko novčanica.
- Tata, ostani da spavaš kod nas! - držala ga je oko nogu mlađa sestra.
Osetio se uhvaćenim, ova kuća ga je usisavala, a negde tamo daleko, bio
je drugi svet, svetao je jasan, i druga žena, i druge knjige u drugoj
polici.
- Ne mogu, ljubavi! - rekao je. - Imam neku neodložnu včeru.
- Pa, dođi posle večere - rekla je ona.
- Neću moći - rekao je.
- A, hoćeš moći da me vodiš u nedelju u zoološki vrt.
- Obećavam - rekao je, dok ga je obuhvatao miris ranih godina, neka
vrsta srećnog praha koji je lebdeo svuda unaokolo, neka čežnja za
mladošću i za godinama kada je njih dve ponosno vodio Knez Mihailovom
za ruke, a svi se osvrtali da se dive lepoti tih malih princeza.
U tom trenutku začulo se zvono na vratima i na njima se pojavio krupan
mladi čovek sa riđom bradom. Žena u crnom je ustreptala. Nije ih ni
upoznala.
- Samo da se našminkam! - rekla je i iščezla u kupatilu.
Poljubio je devojčicu i izašao pokraj čoveka do lifta.
Ponovo je čuo "Malu noćnu muziku".
Seo je u taksi i odvezao se do svog novog doma, gde ga je čekala mlada žena.
Stao je u vratima, a ona reče "Samo da se našminkam" i iščeze u kupatilu.
Stići će na vreme na tu večeru.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Momo Kapor - Page 2 Empty Volim - Ne volim

Čet Mar 04, 2010 3:39 am
Kao tipičan Beograđanin (znači, neko ko nije rođen u ovom gradu), ispitao sam na sebi stvari koje volim i stvari koje ne volim.
Možda će nekom budućem istoričaru ovi redovi pomoći da odgonetne kakvi smo bili.
Najpre, volim da me pitaju šta volim, a šta ne volim, a ne da me uvaljuju u stari o kojima drugi odlučuju!
Volim goveđi gulaš u koji se umače sredina od hleba. Uz to, obožavam da čitam dok jedem, što su mi svi zabranjivali još od malih nogu. Knjiga se, inače, prisloni uz veknu hleba.
Gotovo sve knjige iz moje skromne biblioteke nose tragove davnih gulaša, pasulja i pilećih paprikaša sa noklicama, a veoma često i ružičaste mrlje paradajz salate.
Jedući i čitajući, istovremeno, dovodimo u sklad fizičku i duhovnu hranu.
Volim vino u hladnoj, orošenoj boci.
Ne ulazim u beogradske restorane u kojima je večera obavezna. Prezirem stolove na kojima stoji tablica RESERVEE. U "Hajatu", bilo je toliko otmeno, da su čak i račun donosili na zagrejanom tanjiru!
Ne držim nikada dijetu. Jedanput sam se podvrgao toj iscrpljujućoj kuri na taj način što sam (živeći na raskršću evropskih i orijentalnih puteva) iskombinovao srpsku i tursku kuhinju. Iz obe sam koristio najmanji zajednički sadržitelj - hleb, jer genetski potičem iz pasivnih krajeva, gde je to osnovna hrana. Jedem hleb uz špagete, čak i uz poparu. Iz turske kuhinje uzeo sam lojavu ovčetinu, a iz srpske - svinjetinu.
Iz turske kuhinje koristio sam sogan-dolme, a iz srpske, sarme sa suvim rebrima... Moj organizam se pri tom toliko zapanjio da je od silne zbunjenosti telo počelo samo od sebe da mrša! Dijetu sam veličanstveno završio srpskim gibanicama i turskim tulumbama.
Ne volim tipove koji nose fotografije dece u novčaniku. Ne volim svadbe na kojima se porodice mlade i mladoženje uopšte ne poznaju, pa se sve vreme gledaju popreko preko mladenaca u sredini stola.
Volim beogradske novine, ujutru, kad još mirišu na svežu, tek otisnutu štamparsku boju. Prelistavam ih uz prvu kafu, pa ako su vesti loše (a, obično, jesu) i izgledi za budućnost sumorni, ja - natrag u krevet! Šta da radim u jednom tako glupom danu? Nisam neophodan.
Volim na izvestan način, svoj mali ludi Beograd! U nekom normalnijem gradu mislim da bih skapao od dosade. Najpoznatiji eksperti dobijaju nervne slomove od očajanja što srljamo u propast, a Beograđanima, uglavnom, ništa! Svi žive. Neverovatno! Sada mi tek postaje jasno kako smo izdržali i nadživeli i Tračane i Kelte, Grke, Rimljane, Hune i Ajvare, Turke, Mađare, Austrijance, Italijane, Nemce... da ne nabrajam dalje; istorija mi nije jača strana.
Volim što ovde i dalje ništa ne može i sve može! Što se tiče Turaka, mislim da je i njima ovde bilo podjednako teško, kao i nama, pa su posle petsto godina zbrisali glavom bez obzira iz naših krajeva. I, šta? Ispostavilo se da Beograđani od svih evropskih mesta najčešće mazohistički letuju u Turskoj. Kako sada stvari stoje i koliko nas poznaju u dušu, siroti Turci će uskoro morati da beže od nas i iz svoje sopstvene zemlje!
Ne volim tipove koji sednu na stražnje sedište u taksiju, kao da su ministri. Volim taksiste koji pričaju o politici, pametnije od političara. Ne volim da se ljubim tri puta u obraz, kao ostali Beograđani.
Do pre dvadesetak godina ljubili smo se samo dva puta, a onda je u naše živote, ni sam ne znam kad i kako, prodrlo nešto kao slatko pravoslavlje: uglavnom, kada se pri susretu poljubite dva puta, Beograđanin će vas stegnuti još jedanput i pri tom pogledati sa blagim prekorom, kao da ste pomalo izdali srpstvo.
Na stranu to, što, uopšte, ne volim da se ljubim (sa muškarcima, posebno), a naročito ne sa rođacima sa sela, koji vam prilikom ljubljenja uvaljuju u usta i svoje brkove požutele od duvanskog dima.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Momo Kapor - Page 2 Empty Re: Momo Kapor

Čet Mar 04, 2010 3:41 am
Volim da putujem vozom. Primetio sam da Beograđani počinju da pate od izgladnelosti čim voz izađe iz stanice. Tada se komada pečeno pile na onom istom legendarnom kartonskom koferu, na kome će sat kasnije zapljuštati tablanet. Beograđani pate u vozu i od iznenađujuće žeđi.
Na svakoj stanici, očevi familija istrčavaju iz vagona i skaču preko koloseka sa praznim bocama "Knjaz Miloša", jureći prema onoj jedinoj česmi na poslednjem peronu, na kojoj piše ZABRANJENO UMIVANJE - VODA SAMO ZA PIČE! Tu se ispod zamirućeg mlaza sudara i po dvadesetak boca, ometajući grlićima jedna drugu, dok brižne žene, uplakana deca i starice majke vire kroz prozore kao u pesmi "O, da l' će da se vrate?" Kad nas neko ponudi vodom u kupeu, kao fini čovek koji zna šta je higijena, uvek će, najpre, odliti iz boce malo vode, a zatim dezinfikovati grlić boce, trljajući ga prljavim dlanom. Tako se najuspešnije ubijaju bakterije...
Putovao sam svetom i gledao strance kako se voze ćutke. Niko ni sa kim ni reč da prozbori, samo bulje u knjige i novine. A, kod nas? Već posle Topčiderske stanice pronaći ćemo zajedničke prijatelje i rođake, da bi se, posle Mladenovca ispostavilo da smo - kumovi!
Ne volim muški zlatni prsten sa crnim kamenom na sredini. Još ako ima i monogram! Volim da spavam posle ručka i to obučen. Tako imam osećanje da mogu pobeći ako bude trebalo.
Ne volim reportere, koji seljake na Kalenića pijaci oslovljavaju sa ti, a ministre sa vi.
Ovo je zemlja izuzetne bliskosti. Posle prijatnog razgovora u vozu, vaš saputnik će izuti cipele i mirno vam strpati noge u krilo ili će svoju neobrijanu glavu nežno položiti na vaše rame. Samo oni koji sumnjaju u svoj narod, pokriće se preko lica zimskim kaputom, obešenim na kuku u uglu kupea.
Pročitao sam gomile eseja i ispovesti o tome kako se zapadnjaci žale na otuđenost i nedostatak bliskosti. Trebalo bi da provedu neko vreme u Beogradu i da povremeno staju u redove, gde vam onaj iza leđa diše direktno u uvo, dok vi puštate onom ispred sebe u potiljak. Mislim da bi to bila najbolja tač-terapija i za najotuđenije frustrirane tipove.
U Njujorku se otuđenici leče na specijalnim klinikama, dodirima; tako, navodno, ponovo uspostavljaju izgubljeni kontakt sa bližnjima. U Beogradu se u tom pogledu malo preteruje: kada vas neko potapše po leđima, odvali vam rame, a dok se rukuju, Beograđani toliko tresu jedni drugima ruke, kao da će ih iščupati!
"Pa, onda, kako si još?"
Ima li glupljenj pitanja na svetu, od ovog, tipično beogradskog.
Volim da dugo spavam pre podne. Zbog toga sam i izabrao profesiju pisca.
Ne volim kada me bude telefonom u šest izjutra i pri tom, pitaju, da li su me probudili?
- Ne, niste! - odgovaram i čupam gajtan iz zida.
Volim naročito da pušim u prostorijama gde je pušenje zabranjeno. Tako mi dim dvostruko više prija. A i ti, koji ne puše - nadživeće me dva i po meseca! Vredi li onda, odricati se duvana?
Volim da kažem: volim! Volim da volim.
Ne volim tipove koji su neljubazni i nadmeni samo prema kelnerima, jer prema svima višim od sebe moraju da budu preljubazni. Ne volim ni onu vrstu Beograđana, koji obično, kaže: Neću da me prave budalom za moje pare!
Kao da ih, inače, celog života ne prave budalama?
Volim Beograđane koji i pored svega, umeju da se smeju. U ovom gradu ih je, nažalost, sve manje. Uopšte, smejati se kod nas, znači biti neozbiljan. Na ceni su uvek zabrinuti namrgođeni zlovoljni tipovi. Sećam se svog kapetana u vojsci, koji mi je u stroju uvek preteći govorio: "Kapor! zašto se smeješ?" "Ne smejem se, druže kapetane!" "Smeješ se, smeješ; vidim ti u očima da se smeješ! Šta je tu smešno?"
Tada mu nisam rekao: on je bio smešan.
Sem što u Beogradu ne vole ljude koji se smeju, Beograđani koji su na vlasti ne vole ni one koji se bave filozofijom!
Ovo je, verovatno, jedini grad na svetu u kome se reč filozofija, izgovara najčešće sa pretnjom:
"Nemoj ti meni tu da filozofiraš!"
Zbog toga i nismo svetu dali velike filozofe. Zastrašeni su od malih nogu. A, oni, koji su to najzad postali, izbačeni su kasnije sa filozofskog fakulteta, jer su "mnogo filozofirali!"
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Momo Kapor - Page 2 Empty Govorite li srpski

Čet Mar 04, 2010 3:57 am
Znate li one daveže koji kažu: "Ne volim da govorim o sebi, ali evo, uzmite moj slučaj..."

Dakle, ne volim da govorim o sebi, ali rodio sam se u lepom i nesrećnom gradu Sarajevu i do devete godine govorio kao i ostala deca ijekavski. Onda se vratio moj otac iz rata i odveo me u Beograd, 1946. Nije mi jedino jasno zašto se uvek kaže "daleke 1946", kada je to bilo gotovo juče. Seli smo u motorni voz Sarajevo-Beograd koji je išao preko Užica, činilo se deset dana, a zvao se "Ludi Sarajlija" jer je na nekim mestima razvijao brzinu čak i preko pedeset kilometara na sat. Posle mnogo godina, Emir Kusturica me je provozao tim istim vozom, uskom prugom preko Šarganske Osmice; Gospode, zar su ti vagoni bili zaista toliko mali, manji od tramvaja? Pijući rakiju, prošli smo kroz one iste šume i tunele kada sam prošao 1946. Sećam se, jedan čovek je svirao harmoniku čiji se zvuk slagao sa pejzažom; jedna boca rakije kružila je kroz vagon od ruke do ruke, a neki ludi partizan je kroz otvoren prozor pucao iz šmajsera po šumi...
I tako, stigosmo u Beograd gde su na stanici još radili nosači koji su imali kape sa brojevima, pa je jedan Ličanin rekao drugom kad se vratio u Gospoć iz Beograda, da mu umalo nije video ćaću. Kako, umalo? - upita ovaj. Pa vidio sam jednog što je na kapi imao broj sedam, a znam da tvoj ćaća nosi broj šest.
I tako, u prvom razredu Treće muške gimnazije kod Cvetnog trga, svi su govorili ekavski a ja jedini ijekavski, pa me je tukao ko god je bio jači, a bili su svi. Onda sam naučio ekavski, ali su me izbacili iz te gimnazije i poslali me po kazni u Sarajevo, gde sam ja govorio jedini ekavski, a oni svi ijekavski pa je opet došlo do tuče. A onda sam se vratio u Beograd na Likovnu akademiju gde su svi govorili ekavski, a ja ponovo ijekavski, pa me je opet tukao ko god je stigao.
A onda, 1967. u Zagrebu je potpisana Deklaracija o položaju hrvatskog jezika i pravopisa, koju je potpisao čak i Miroslav Krleža, pa smo mi u Beogradu te daleke godine (zašto daleke?), napisali odgovor - Predlog za razmišljanje, u kome smo tražili da kada se jezici srpski i hrvatski razdvoje, Srbi koji ostanu tamo imaju pravo na svoj jezik, pismo, pravopis, udžbenike i ostalo što sledi. I tada su ponvo počeli da me biju po glavi zbog jezika. Izbacili su sve koji su potpisali taj dokument iz Partije, u kojoj nisam bio ni minuta, smenili ih sa uredničkih i direktorskih položaja i svega ostalog.
Najzad, živim u Republkici Srbiji u kojoj je zvanični jezik srpski, ekavski, ali kad god pređem granicu na Karakaju, počinjem istog časa da govorim ijekavski. Nježnost zvuči mnogo nežnije od nežnosti.
Ali, evo ih ponovo, onih istih od kojih sam pobegao. Dolaze glumci, pevači, pisci i pesnici i drže mi ponovo lekcije, samo što me ne tuku. Nemam ništa protiv njih, ali do juče su se zaklinjali da im noga neće nikada stupiti u Beograd, ali se ispostavio da su im tržišta mala i da mogu da imaju predstavu, ali ne i reprizu jer čitav narod prođe kroz premijeru. Druga stvar, kad bi nas malo pustili na miruz - uželeli smo se sami sebe. Više mi se dopadaju oni mrzitelji Beograda koji su dosledni svojoj mržnji pa im ne pada na pamet da dođu ovamo. Njih poštujem. Ali, nostalgija je jača od bilo čega. U Beogradu su se namnožila mesta sa sarajevskim ćevapom u somunu. "Deset u pola!", kako se kaže. Niz beogradske ulice širi se miris Baščaršije i bratstva i jedinstva na ijekavskom. Sa nostalgijom se sećamo sarajevske aščinice kod Hadži Bajrića gde su se jele bamije, sogan dolme, pače i ujutru, dobre za mamurluk, kisele ćorbe.
U inostranstvu, ni za koga ne kažu iz delikatnosti da govori srpski ili hrvatski, već da govori naški. Zanimljivo, u srednjem veku, zbog vezira srpskog porekla, jedan od zvaničnih jezika na Porti bio je srpski i zvao se naški. Naravno, po svetu srećem i likove koji govore da govore jugoslovenski - jezik koji ne postoji, ali neće da se zamere nikome.
Ukratko, niko nije propatio zbog jezika kao ja, ali postao sam bar pisac bestselera. Tajna mojih bestselera sastoji se u tome što ja sam kupujem svoje knjige da bih ih poklanjao kad odlazim nekome na večeru, jer su jeftinije od buketa cveća, a i ne venu.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Momo Kapor - Page 2 Empty Sigurna kuća

Čet Mar 04, 2010 4:00 am
Vidim, na sve strane otvaraju se sigurne kuće za žene koje beže od kućnog nasilja, a nema nijedne za muškarce. Ja lično poznajem nekoliko muškaraca koje tuku žene.
Tuku ih gde stignu; šamarima, pesnicom u pleksus, pepeljarama, peglama i mobilnim telefonima, a oni jadni nemaju gde da se sklone od tolikog nasilja. Uz to, mnoge od njih ne daju im da piju, da puše i, što je najgore, ne daju im da gledaju druge žene.
kapor - Momo Kapor - Page 2 14796_120505s3_f
Što se tiče pića, na početku ljubavi i one piju, kikoću se i igraju bose na kiši, ali kad se udaju, sve to odjedanput prestaje. Ne daju vam da pijete, kao bajagi da biste sačuvali vaše zdravlje, mada čoveku više škodi kad nešto ne sme nego kad to ima. One su strože u pogledu pića od islamske religije, mada islam dozvoljava svojim vernicima da imaju četiri žene, a nama se zabranjuje da imamo čak i jednu tajnu viška.
Progonjeni muškarci bi, dakle, trebalo da imaju svoje sigurne kuće. Mnogi ih već imaju - to su stanovi njihovih ljubavnica, ali to je zakratko. Kad čovek zrelo razmisli, donekle, sigurna kuća za muškarce je kafana pod uslovom da je tajna i da u nju ne može da upadne razgoropađena žena.
Ali, da ne bi dolazilo do otvaranja sigurnih kuća, potrebno je pre svega znati šta Beograđanke nikada ne bi trebalo da kažu svojim muževima:
Gde ćeš?
Gde si bio?
Opet piješ?
To ti je treća!
Pogledaj šta si napravio od sebe?
Krajnje je vreme da se istuširaš!
Ne moraš da se okrećeš za svakom suknjom!
Opet si pravio budalu od sebe!
Kuda ćemo na zimovanje?
Već su svi uplatili za Novu godinu.
Zar sam zbog toga žrtvovala svoju karijeru?
Koliko kutija pušiš dnevno?
Misliš li da niko nije primetio kako celo veče buljiš u nju?
Zar sam ja debil?
Pogledaj, gola sam! Nemam šta da obučem.
Naravno da ne možeš da ručaš kad si već jeo kod nje!
Kakva je, takva je, moja majka nam je uvek čuvala decu. A šta je sa tvojim roditeljima?
Kako je ja ne poznajem?
Mogu li i ja na to momačko veče?
Upropastio si mi život!
Evo šta Beograđani nikada ne bi smeli da kažu svojim suprugama:
Gde ćeš?
Gde si bila?
S kim si bila?
Ista si majka!
Kad će taj ručak?
Ne lupaj tim štiklama!
Samo ti još kuče treba!
Nisam ja te sreće da ostanem udovac.
Nemoj sada - ujutru ćemo.
Opet nema hleba!
Lepo je meni moja mama govorila...
Nemoj da potrošiš svu toplu vodu!
Dosta mi je tvog klavira iz detinjstva!
Studirala engleski jesi, ali diplomirala - nisi!
Opet si bila kod frizera?
Dokle ćeš da kasniš?
I ti to zoveš večerom?
Kako to moja mama kuva!
Zar ti nisam juče dao?
Šta će ti? Imaš već pet pari.
Niko ti ne valja.
Pa, okreni već jedanput taj list!
Šta izvodiš sa tom kosom?
Gde mi je ona košulja?
"Otkad nismo spavali?" Kako da spavam sa istražnim sudijom?
Imaš li ti, uopšte, prijateljice, kao ostale žene?
U slučaju da neko od nas dvoje, ne daj Bože, umre - ja se selim na more...
Ovo i nije brak - ovo je ludnica!
Zini da ti kažem!
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Momo Kapor - Page 2 Empty Preučio

Čet Mar 04, 2010 4:01 am
Dogodilo se da su me, potpuno slučajno, prijatelji iz varošice N. odveli u jednu trošnu prizemljušu, oko koje kljucaju pilići, kod starije sestre poznatog evropskog intelektualca, kojeg godinama srećem u Njujorku, Parizu i Ženevi.
Zapanjih se kad videh rodnu kuću ovog znamenitog čoveka i postariju ženu koja ga je odgojila i podigla posle smrti roditelja. Pomislih kako bi bilo dobro i pošteno napisati veliku dobru knjigu o starijim sestrama, tim mučenicama bez mladosti, koje su se odrekle svega samo da izvedu mlađu braću na put. Večito u crnom, pre vremena ostarele, nikada ništa ni od koga nisu tražile; samo su davale i davale...
U životu svake neudate starije sestre postoji uvek neki divni, već zaboravljeni čovek (čiju fotografiju čuva u staroj praznoj bombonjeri), neka raskinuta veridba ili, jednostavno, osećanje da se nema prava na sreću i sopstvenu familiju dok brat ne odraste, a tada već biva kasno za bilo šta. Te blagoslovene neudate baba-devojke, kako ih zovu u Srbiji, mnogo starije od svojih godina, borile su se za braću do poslednjeg daha, sve dok ne ostadoše bez ičega, u memljivim prizemnim sobičcima, gordo krijući nepravdu od sveta i komšiluka, koju su im nanele gospodske snaje što su im pootimale rođenu braću.
Ispucali linoleum na patosu, nacepkana drva ispod šporeta, škiljava sijalica od dvadeset pet sveća i treperavi crno-beli televizor bez tona, umesto kojeg se čuje samo tiktakanje limenog budilnika...
Posluženi slatkom od dunja (koje ne mogu da prestanem jesti), sedimo u toj skromnoj kuhinji, dobro poznatoj iz detinjstva svih provincijalaca, dok se skupljaju komšije, željne razgovora.
Godinama pratim karijeru njenog brata, još od onih dana kada je kao seljače stigao u glavni grad. Sećam se svih njegovih džempera pletenih od raznobojne seljačke vune i gotovo svih ljubavi i bitki za stipendije koje će ga, jedna po jedna, odvesti daleko u svet... Čudim se kako to da ništa od ovog predela, ni ovog kućerka pod sasušenim orahom, ništa od ovih mirisa i akcenata, nije prodrlo u njegovu prozu očišćenu od svega ovdašnjeg, punu pritajenog gađenja nad kišama, blatom i letnjom prašinom; zgražanja nad varvarskim klanjem i šurenjem svinja u decembru (čvarke je, ipak, jeo u svoj vreme), dok se naherena palačinka krčma "Evropa" na kraju njegove ulice, u kojoj su mu sedeli i deda i otac, vremenom pretvorila u najcrnju metaforu balkanskog kala. Čitam pažljivo njegove intervjue u novinama, u kojima smo mu neprestano za nešto krivi. Izgleda kao da nam je, pošavši u svet, ostavio na čuvanje neku idealnu zemlju, a mi je, prostaci i nezahvalnici, upropastili. Prevodilac engleske poezije, pisac eseja u kojima je tek svaka peta reč srpska (ne računajući veznike), potpisnik mirovnih proglasa i član međunarodnih foruma, od mladosti je preskakao vekove bežeći od svog skromnog porekla. Najveća pohvala koju je dobio bila je ona da uopšte ne liči na Srbina i da strane jezike govori savršeno, bez akcenta!
Godinama ne mogu da definišem tu vrstu izdaje, jer je gađenje nad svojim narodom, takođe, izdaja; godinama pokušavam da pronađem razloge ili neku davnu povredu koja ga je na kraju dovela do izjave da su "Srbi započeli ovaj prljavi rat" i nikako ne uspevam da pronađem tu tananu nijansu i da je pretočim u reči i slog... Ali, evo, dok sedimo u polumračnoj kuhinji njegove starije sestre, pijemo preslatku kafu (koju nije on poslao iz belog sveta) i pričamo, zbog nje, sve najlepše o njemu, moj mudri narod, koji tako nepogrešivo ume lako i prosto da objasni i najsloženije stvari, progovara kroz usta komšije, penzionisanog poštara, jednu jedinu reč koja zamenjuje tone ispisane hartije. On, koji ga poznaje od malih nogu, zavijajući otvrdlim prstima cigaru, kaže mi u poverenju, mrmljajući sebi u bradu da ostali ne čuju:
"Preučio!"
U toj mudroj reči ima i sažaljenja i praštanja... Preučio! Vredelo je putovati pet-šest sati autobusom po to, kako jednostavno, pomalo razočaravajuće "preučio", izrečeno kroz dubok uzdah, blago i bez ikakvog gneva, zavisti i zlopamćenja.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Momo Kapor - Page 2 Empty Začarani izlog

Čet Mar 04, 2010 4:03 am
Bila je to najlepša fotografija u boji koju sam ikada video, a stajala je godinama u izlogu agencije AIR FRANCE-a, u Knez Mihailovoj ulici, odmah pokraj Francuske čitaonice. Sa nje su se smejali mladić i devojka, pokazujući neverovatno bele zube, a iza njihovog stola na trotoaru, zatrpanog pićima i cvećem, lepo su se videla Jelisejska polja.
PAUL? DA LI STE VIDELI APRIL U PARIZU? MNOGO STE PROPUSTILI AKO NISTE. OSTAVITE SVE POSLOVE, SEDITE NA PRVI AVION AIR FRANCE I DOĐITE OVAMO! IT'S WONDERFUL!
Žvaćući okamenjene čvarke kupljene u mlekari "Divčibare", nešto severnije prema Kalemegdanu, zastajali smo često pred izlogom AIR FRANCE-a, osećajući da puno propuštamo u životu što nismo videli april u Parizu. IT'S WONDERFUL!
Kroz izlog se video još i prvi crveni tapison u Beogradu, i još se videla jedna divna proseda gospođa u najboljim godinama. Tapison je bio francuski i po njemu se meko kotrljalo slovo r. Gospođa je bila naša.
Stojeći tako pred tim izlogom, osećali ste u to vreme, pre šezdesete, da vam se pruža izuzetna prilika da malčice krišom zavirite u svet. Naravno, pod uslovom da gledate samo u izlog i ne okrećete glavu levo-desno jer se pored AIR FRANCE-a nalazio jedan dućan, pa su se crveni tapison, ikebana, ona divna slika i ona divna gospođa graničili sa izbledelim potkošuljama, posivelim čarapama, sa desetak kariranih košulja i, da prostite, sa dva para dugih zimskih gaća koje su bile pričvršćene rajsnedlama na požuteli pakpapir.
U francuskom izlogu - tada najotmenijem na čitavoj Knez Mihailovoj - nalazila se jedna čudna knjiga. Stranice te knjige bile su napravljene od aluminijumskih ploča: svaka stranica - fotografija neke slavne ličnosti koja je putovala AIR FRANCE-om. Stranice su se okretale baš kao da ih pokreće ruka nekog nevidljivog čitaoca.
Prolazeći svakog dana tuda, pažljivo sam pratio ko sve leti preko neba i ko ga sve ispraća: francuski balet na turneji po Sjedinjenim Državama, slavni pisci sa jednom nogom u grobu i starlete sa obe noge u nečijem krevetu s one strane mora, blazirani svetski putnici i putnice odevene u kostime "koko šanel" i barberi mantile, svi nasmešeni i svi mašu prema Knez Mihailovoj - pravi mahači i mahalije na putovanjima što izazivaju zavist, u društvu koje izaziva ljubomoru... I sve se to dešavalo preko puta poslastičarnice "Medžed", u čijem su se izlogu valjuškale u saftu azijske baklave i urmašice, kadaif, susam i tulumbe, a oko njih letele muve, oblećući tahan i ćeten-halve i razlivenu bozu, dok su ih ulepljenim dlanovima ubijali Medžedovi momci - Medžedovići, oznojeni i užurbani u zveketu kovanog novca.
PAUL, DA LI STE VIDELI APRIL U PARIZU? IT'S WONDERFUL!
Izlog AIR FRANCE-a graničio se sa severa sa jednom duvandžinicom (u kojoj se moglo kupiti kremen-kamena) i sa prodavačem srećaka Državne klasne lutrije. Još dalje, nalazila su se dva komisiona sa švercovanom robom, dve piljarnice, pivnica "Grand" i izlozi sa nameštajem od orahovog furnira ispred kojih su lenčarili noseći.
Prolazile su godine, a ja sam svakog dana stajao pred razlistanom knjigom svetskih putovanja, ne primećujući da se Knez Mihailova menja, da legalno nestaje, da prostite, zimskih gaća, i da se pojavljuju, najpre razmažena "Fontana", sa sjajem skupocenih kristalnih boca ispunjenih mirisima, onda jedna radnja sa dubljim i mekšim tapisonom nego što je onaj kardinalskocrveni u izlogu AIR FRANCE-a; "Juvela", sa svojom riznicom zlata i dragim kamenjem: dućani sa vitkim, doteranim prodavačicama i sa mnogo svetla - praznici kupovine, butici i njihove nežne linije za proleće i jesen, krzno i koža, staklo i kristalni lusteri, antikvarnice, fotelje na točkićima i kožne torbe koje koštaju pravo malao bogatstvo - Knez Mihailova se neprimetno menjala, baš kao što se menjala i boja onog prvog tapisona u AIR FRANCE-u, tako pažljivo čišćenom svake večeri usisivačem za prašinu. Tapison je bledeo malo pomalo, dobijao masne mrlje, fotografije putnika više nisu privlačile toliko radoznalaca, pa su se često okretale ni za koga, onako u vetar, sve dok ja ne stanem pred njih sa svojom davnašnjom glađu za gradovima i morima koje nikada nisam video.
Francuzi su se jedno vreme hrabro borili za prestiž. Najpre su ubacili jedan model "karavele", onda još jedan, povećali su broj ikebana i broj fotografija, najzad ispucaše i poslednji adut: promeniše onu prosedu gospođu i zameniše je mladom gospođom, takođe našom. Dok su drugi za Novu godinu stavljali po jednu jelku u izlog, oni su kitili dve, i to plastične! Ali ništa nije vredelo, bitka je bila izgubljena. Stvari su krenule nagore one godine kada se pokojni general De Gol povukao u Kolombje. Tada se pojavi i prva neuništiva mrlja na tapisonu, a prva prašina pade na rep do tada uvek pažljivo brisane "karavele". Izlog AIR FRANCE-a postade izlog prosečnog dućana na Knez Mihailovoj ulici, po kojoj su dekorateri izvodili čuda od cvetnih aranžmana i trgovačke fantazije. Ali još uvek sam zastajao pred AIR FRANCE-om pomalo umoran i zapušten, baš kao i taj izlog iz moje mladosti.
I danas, ponekad zastanem pred AIR FRANCE-om ali to više nije agencija, to je sada Francuski kulturni centar sa mnoštvom fotografija koje više nikoga ne privlače.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Momo Kapor - Page 2 Empty Sentimentalna ispovest

Čet Mar 04, 2010 4:05 am
Ponekad me pitaju šta sam u stvari: novinar, pisac ili slikar? Često se i ja sam to pitam...

U mom životu postoje samo dve stvari koje sam radio svaki dan: crtao
sam i pušio. Sve dok bih crtao, bio bih spasen. Crtao sam po marginama
novina, na salvetama, na poleđinama jelovnika, na ogledalima, izjutra,
nečijim ružem za usne u znak zahvalnosti za provedenu noć. Crtao sam
kažiprstom po zamagljenim prozorima vagona treće klase na sporednim
prugama, kao i po zamrznutim staklima iznajmljenih soba. Šarao sam po
zidovima prstom dok bih nekoga čekao ili bih, jednostavno, šetajući bez
cilja, ključem vukao beskrajnu liniju po zidovima ili tarabama,
obeležavajući na taj način trag i proticanje vremena. Možda se u tim
dugim beskonačnim linijama krio kardiogram beznađa - seizmograf duše.

No, najčešće sam crtao po golim, nezastrvenim stolovima
kafana i sumornih bifea, na glatkoj površini ultrapasa i to običnom
hemijskom olovkom što se pretvarala u renesansnu srebrnu iglu (punta d'
argento), kojim su crtali stari majstori na posebno pripremljenim
papirima, a među njima najbolje - Sandro Botičeli, kada je ilustrovao
Danteovu Božanstvenu komediju. Crtao sam profile ljupkih susetki za
obližnjim stolovima ili, kada sam imao malo više sreće, za sopstvenim.
Veštački mermer sa toniranom podlogom bio je takođe idealna površina za
veoma tanke linije olovke i mnoštvo graverskih šrafura oko linkova
lepotica za kojima sam potajno čeznuo. Svake noći rojili su se, tako,
portreti idealne žene sa zasenčenim sanjalačkim očima ispod pramenja
kose koji su joj padali na čelo - crtao sam sumanuto sve što su nam pet
godina zabranjivali da crtamo na Likovnoj akademiji, gde je kao zlatno
pravilo vladala prosečnost, trapavost i ružnoća, i gde je lepota
neopozivo izbačena iz školovanja kao smrtni greh protiv Moderne. Taj
nagon za crtanjem nije nikad kod mene prestao i to smatram svojom
jedinom dobrom osobinom. Dok su se mnogi moji vršnjaci već odavno
zamorili od crtanja i okrenuli se drugim, unosnijim poslovima, nije
bilo dana da nisam crtao, makar na prljavim automobilskim staklima.
Jednom, mnogo godina kasnije, nemajući pri ruci potreban materijal za
rad, nacrtao sam prstom u vlažnom pesku jedne plaže u Dubaiju na obali
Persijskog zaliva, veliki profil jedne moje ljubavi i posle dugo
posmatrao kako ga lagano brišu i spiraju talasi nadolazeće plime,
sećajući se misli Pjera dela Frančeska da "pod rečju crtež
podrazumevamo profile i obrise sadržane u stvarima". Nacrtao sam je i
stopalima na jednoj zaravni pod snegom u blizini manastira Krupa u
Krajini za vreme poslednjeg rata, ali nisam sačekao da se snegovi
otope.

kapor - Momo Kapor - Page 2 8630_111405s1_f


U knjizi Žil i Džim, koju je Anri Pjer Roše napisao u poznim
godinama, posle sedamdesete, postoji scena u kojoj u jednom pariskom
bistrou dva prijatelja upoznaju lepu Katarinu i zaljubljuju se smrtno u
nju. Žil, skloniji umetnosti no životu, nacrta na mermernom stočiću
Katarinin portret olovkom, a Džim otkupljuje sto od gazde. Moji
bezbrojni crteži završavali su mnogo tužnije; na kraju noći obrisala bi
ih konobarova ravnodušna ruka vlažnom krpom - posmatrao sam nesrećan
kako lepotice i zveri iščezavaju u ništavilu. Nisam ni sanjao da
nesvesno učim jednu od najvažnjih lekcija o trajnosti crtačkih tehnika
i umetnosti - da, u stvari, savlađujem patnju slikara koji mora da se
bezbolno odvoji od svog dela na ovaj ili na onaj način. Mnogo godina
kasnije bilo mi je zbog toga mnogo lakše nego drugima da prodajem
budzašto, poklanjam, ili uopšte ne odlazim u štamparije po svoje crteže
iz novina ili knjiga. Bili su to za mene samo oni davni stolovi na
kojima će kelneri, odnoseći ispijene kafe i polupopijene čaše vode,
brisati usput i moja osećanja, veštinu i trud.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Momo Kapor - Page 2 Empty Robna kuća pesnika

Čet Mar 04, 2010 4:08 am
Najbolji način da nekog odvratite od pisanja je da ga odvedete na Frankfurtski sajam knjiga i da ga popnete na neko uzvišeno mesto da pogleda odozgo tu beskrajnu pučinu ispisanih strnaica. Tu su i nečija sabrana dela samo zrnce peska na dugoj gutembergovoj plaži. Ako i tada ne odustane od svoje prve knjige, onda je zaista lud i treba da postane pisac.
Gle, vraćamo se kući posle posete sajmu, sedamo za kompjuter ili pisaću mašinu i nastavljamo da pišemo svoju knjigu za koju smatramo da je bolja od svih ostalih. Kako se, uopšte, postaje pisac? Evo šta je o tome rekao veliki američki pisac Vilijam Fokner.
On priča kako je kad je bio mlad, za vreme prohibicije, istovarivao preteške sanduke sa viskijem na pristaništu u nju Orleansu. Svakoga dana viđao je jednog čoveka kako šeta kejom i pitao je ko je to. Rekli su mu da je to Šervud Anderson, veliki američki pisac. Upoznao se sa njim, pa su svake večeri sedeli po pabovima i pili vino. Pisac, kako sjajno zanimanje u odnosu na istovarivanje sanduka. Fokner se zatvorio u svoj sobičak i počeo da piše prvi roman "Vojnikova plata". Jednoga dana u njegovu sobu uđe Đervud Anderson da ga pita da li se nešto naljutio na njega kad se više ne viđaju? Ne, odgovorio je Fokner, ja pišem roman! O Bože! - rekao je Anderson. Preporučiću vas mom izdavaču, samo pod jednim uslovom - da ne čitam vaš roman... Tako je i bilo.
Poznati humorista, pokojni Mile Stanković, pričao mi je kako je on postao pisac. Pošao sam iz Šapca lađom za Beograd na studije - pričao je, a kada se brod odvojio od pristaništa, otac mi doviknu "Piši sine!", i ja počeh tako da pišem.
Za razliku od Frankfurtskog, Beogradski je jedinstven sajam na svetu, gde čovek posle posete, kada se vrati kući, mora istog časa da se okupa i opere kosu od dima i gara roštiljdžija kroz koje mora da prođe da bi ušao u sajamsku halu. Ništa se naime tako dobro ne slaže kao pljeskavica u masnoj hartiji u jednoj ruci sa knjigom u drugoj.
Za razliku od Frankfurtskog, kroz Beogradski sajam prođe nekoliko stotina hiljada ljudi koji kupe manje od hiljadu knjiga ali zato pokupe sve besplatne prospekte, bedževe i brošure. Najdirljiviji prizor su deca iz provincije koja u čudu gledaju slavne pisce koji se među štandovima šetaju kao živi bronzani spomenici. Kako ih sve pohvatati i vratiti autobusom u Paraćin ili Vlasotince? Možda se neko od njih i ne vrati tamo, nego ostane u Beogradu i postane pisac, ko zna?
U štandovima, za sastavljenim stolovima, inače sede oni koji su već uspeli u životu; postali su direktori i glavni urednici izdavačkih kuća, koje služe viskijem (bez leda) dugonoge plavuše, hostese, koje će posle zatvaranja sajma odvesti na večeru: na stolu mešano meso na žaru - ispod stola mešane noge. Čitav sajam bazdi na alkohol i na krcave "bobi" štapće sa indijskim kikirikijem. Direktore, bivše preko noći obogaćene akvizitere, čekaju ispred Sajma u "audijima" njihovi šoferi, inače magistri književnosti. Oni vode svoje strane goste, Engleze, Amerikance i Francuze u gurmanska svetilišta, gde ih prstima nude jagnećim bubrezima i rumenom prasećom kožicom.
Zanimljivo je da se od svih knjiga u Srbiji jedino ne prikazuje najčitanije štivo, ono koje je apsolutni bestseler svih vremena - Jelovnik. Ima li uzbudljivijeg teksta od njega? Počinje sa hladnim i toplim predjelima, da bi vas uvelo u tadnju, dok su, kao zaplet, prisutne špagete a rasplet je na kraju, u delu koji se bavi desertima. Tu nam je i ime autora: svojeručni potpis šefa restorana sa pečatom, sve to u kožnom povezu. U našim nepismenim krajevima, ništa se toliko dugo i tak pažljivo ne čita kao Jelovnik, koji je uz Telefonski imenik i Red vožnje, svakako najčitanija knjiga i tamo gde nema nijedne knjižare, a u srpskim gradovima (izuzev Beograda i Novog Sada) uglavnom ih i nema.
Srbi se, izgleda, već pripremaju za digitalno čitanje knjiga sa kompjutera, pa neće da gube vreme na prevaziđenu Gutenbergovu galaksiju. Kad ovoliko dugo nisu čitali, mogu da sačekaju još koju godinu bez knjiga, a onda ubace disketu u kompjuter, pred spavanje, pa kompjuter stave na grudi... Pitanje je samo ko će ga ugasiti kad zaspu.
Evo naših i na Sajmu knjiga u Frankfurtu; opustili kaiševe na trbusima, olabavili kravate, piju pivo i jedu frankfurtske kobasice. Naučili već da kažu wurstel, Bitte i Danke. A ovom prilikom, u gradu gde je živeo Gete, posetili su najpre robnu kuću kuću pesnika.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Momo Kapor - Page 2 Empty Memoari

Pet Mar 19, 2010 10:15 am
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Momo Kapor - Page 2 Empty Re: Momo Kapor

Uto Jun 01, 2010 5:58 am
Izgubljeni mirisi

Ovaj mali ogled o nevažnim stvarima ove nedelje ne bi trebalo da čitaju mlađi od šezdeset godina - ništa neće razumeti.
Ujutru, kad se brijem, i utvrdim novu količinu propasti na svom licu, uvek pomislim na mirise koje je moje pokolenje upotrebljavalo nakon brijanja.
Počeli smo, naravno, s ljutom rakijom kao prvim afteršejvom u životu, zbog koga su neki od nas, najverovatnije, i postali pijanci.
Kada se porežemo brijačem upotrebljavalo se nešto slično okrugloj kredi, zvalo se stipsa i zaustavljalo je krv.
U Beogradu cicije još uvek nazivaju stipsama.
Posle rakije pojavi se pravo kozmetičko čudo - prvi posleratni afteršejv, "brion", dok su drugarice (kasnije dame) imale na raspolaganju dve kolonjske vode - "crnu mačku" i "pokošeno seno", kao i tradicionalno bugarsko ružino ulje.
Nakon "briona" otmeniji sloj Srba dobio je na raspolaganje "pitralon" - miris od koga su crkavale muve kada slučajno slete na nečije sveže obrijano lice dok mu se vlasnik spusti posle ručka da otkunja.
Kako je zemlja više propadala, živeći naizgled u blagostanju, pojavljivali su se novi mirisi; najpre kolonjska voda "prastara", a zatim "pino silvestre" u staklenom čudu od dizajna koji je predstavljao šišarku punu mirisa borove šume.
Pravi kapitalizam najavio se u obliku elegantnih belih boca od plastike na kojima su ispod starog jedrenjaka stajala magična slova OLD SPICE.
Posle toga više niko nije mogao da prati najezdu najrazličitijih kolonjskih voda, parfema i afteršejvova, od "Pako Rabana" preko Diorovog "eau sauvage" sve do "davidofa", čiju bočicu mi je poklonio neko veoma drag.
Upotrebljavam afteršejv isključivo od dobrovoljnih priloga onih koji svrate ovamo iz sveta.
Ali, ono što je najtužnije, žene više ne mirišu uzbudljivo na sopstvene mirise kože, znoja i suza, već na čuvene kozmetičke firme, a njihova kosa koju su u moje vreme prale kišnicom i ispirale blagim rastvorom sirćeta danas je predmet žestoke bitke televizijskih reklama za losione.
Uostalom, to me se više i ne tiče; ne prilazim dugo njihovim kosama.Slično je i sa našim prtljagom.
Naš prvi kofer u životu bio je od kartona.
Sve počinje s njim!
Njegova desna brava, naravno, nikada ne radi; njegovi uglovi su ojačani metalom, ivice su olinjale, smeđa boja iskrzana, a iznutra je presvučen kariranom crvenom hartijom, mestimično umašćenom lanjskom slaninom i čvarcima.
To je kofer naše mladosti: model 1949.
Njegov karton (neuspela imitacija kože) je lažan, baš kao i naša elegancija.
Na starom koferu ne sme da se sedi dok se čeka neki "ubrzani" preko Vinkovaca i Doboja Novog, jer će se provaliti.
U njemu se nosi sve što posedujemo na ovom svirepom svetu: džemper koji nam je isplela baka, duboke cipele od mrke prožvakane kože za strašnu zimu koja dolazi, štrudla od jabuka i makovnjača koja može dugo da traje, karirana košulja s prevrnutom kragnom, svežanj pisama do kojih nam je stalo i mutna, od mnogih pogleda izbledela fotografija neke devojke, kojoj do nas nije stalo; reprodukcija "Suncokreta" Van Goga i sveska s prvim pričama pisanim ljubičastim mastilom...
Pošto brava ne radi, kofer vežemo kanapom ili sopstvenim kaišem da se slučajno ne otvori na nekom peronu.
Posle ga držimo na ormanu u Studentskom gradu ili u samačkoj sobi među nečijim teglama, kutijama i metlom.
To je naš prvi i najvažniji kofer u životu, kojeg ćemo brzo zaboraviti i prevariti s prtljagom od prave kože, a kasnije i s "hermes" i "samsonajt" koferima koji su zgodni za putovanje avionom.
Taj prvi i najvažniji kofer završava u najtamnijem uglu memljivog podruma, a u njemu su, umesto onih dragocenih stvari, koje su od nas pravile ljude, svežnjevi gramofonskih ploča - zanemela muzika uz koju smo sanjarili, maštali, zaljubljivali se i mirisali kose devojaka koje će nam kasnije postati žene.
Sada su tu muziku oterali na đubrište blistavi i hladni CD-ovi.
Zatražite li u nekoj muzičkoj prodavnici gramofonsku ploču ili gramofon, gledaće vas kao ludaka ili divljaka koji umesto upaljača u duvandžinici traži trud i kresivo, a voleli smo se uz te ploče, koliko još juče.
Izgubili smo, dakle, najpre daleke mirise mladosti, zatim sentimentalni prtljag i, na kraju, ploče u koje je bila ugravirana naša ljubav.
Pitam se šta je sledeće na redu...
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Momo Kapor - Page 2 Empty Re: Momo Kapor

Sub Jun 26, 2010 5:36 am
kapor - Momo Kapor - Page 2 MomoKapor20082b

Priča

1950.
U moje vreme četrnaestogodišnjaci su
imali samo dva para pantalona: jedne kratke, za leto, i jedne, koje su
se zvale "pumparice" - za zimu. "Pumparice" su se uvlačile u bele vunene
čarape i izgledale su vrlo smešno. Kako da odem u njima na doček nove
1951. godine? Ni kratke pantalone nisu dolazile u obzir; najpre, zbog
hladnoće, a
onda - zbog kolena! Imao sam, naime, par neverovatno
izubijanih, kvrgavih i pomalo rahitičnih kolena. Kako ću sa takvim
kolenima na doček?

Hiljadu devetsto pedesete godine u modi su
bile pantalone zvane "frulice". Bile su to veoma uzane pantalone: širina
šesnaest, a manžetne visoke osam santimetara. Šesnaest, osamnaest,
dvadeset... Dvadeset su bile najšire! Pristao bih i na najšire, da je
neko želeo da uloži pare u moje duge, elegantne pantalone. Ali
četrnaestogodišnjaci rastu kao iz vode i svi štede na njihovoj
eleganciji. Važno je da su čisti i da im nije hladno. Važno je da su
obuveni, a što su im cipele za dva broja veće - to uopšte nije važno!

Tako nisam otišao na svečani doček nove 1951. godine u školu okićenu lancima
obojenog "krep-papira". Odlučio sam tog popodneva uoči Nove godine da
se proslavim jednog dana i tako vratim svetu milo za drago, za one
pantalone koje nisam imao. Odlučio sam da otkrijem, na primer, radio,
ali radio je već bio otkriven. Pošto nisam mogao da otkrijem radio koji
je već bio otkriven, sklopio sam i rastavio po ko zna koji put svoj
detektor. (Detektor je, u stvari, obična kartonska kutija od cipela u
kojoj se nalazi mali kondenzator i kristalna kućica. Detektor se sluša
kroz slušalice na ušima.)

U to vreme živela je ispod našeg stana
jedna devojka. Zvala se Jelena. Ni ona nije otišla na doček nove 1951.
godine u svoju školu, jer su petnaestogodišnje devojke u to vreme imale
samo po dve suknje. Jednu letnju i jednu zimsku.

Tako sam uzeo u ruke svoju jedinu dragocenost - detektor u kutiji od cipela, i
produžujući stalno žicu od antene sa krova sišao u prizemlje da čekam
novu 1951. godinu. Dobro je kad čovek vuče za sobom neku žicu dok silazi
u prizemlje; nikad se ne može izgubiti u životu: njegovo srce vezano je
za antenu na krovu. Pre toga, naravno, sasuo sam na sebe pola bočice
mirisa, a kosu namazao zeleno-masnim orahovim uljem. Bio sam veoma lep
četrnaestogodišnjak kestenjaste kose, sa kutijom od cipela u naručju i
žicom za petama, kad sam pokucao na Jelenina vrata.

I Jelena je bila veoma lepa, samo malo od plača podbula devojčica, kada mi je
kazala: "Izvoli, uđite..."

Ona i njena baka Sofija imale su samo kujnu u prizemlju. U kujni se nalazio sto pokriven mušemom na cvetiće,
škripavi kauč i impozantni kredenac svetloplave boje. Postavio sam svoj
detektor nasred stola i počeo da baratam oko kristalne kućice. Uskoro
sam u ušima začuo veoma udaljenog Harija Džejmsa, koji je svirao
kompoziciju "Ciganin trubač". Dali smo slušalice najpre Jeleninoj baki,
kao najstarijoj, ali ona nije ništa čula. Samo je pokvarila frizuru.
Jelena je čula Harija Džejmsa.

Jelenina baka je pravila odličnu
višnjevaču. Ona je u julu kupila pet kila višanja i stavila ih u
staklenu teglu. Onda je u tu teglu nasula pet kila šećera, pa je čitavu
stvar povezala pergamentom i crvenom gumicom. Onda je tu teglu stavila u
prozor. Višnje su dugo stajale na suncu. Sazrevale su u toku celog
avgusta, septembra, oktobra, novembra i decembra. U ukus tih višanja
koje su sazrevale na prozoru, na suncu, upilo se zbog toga nešto od
našeg pogleda na čubursko dvorište, nešto od komšijskih svađa, poljubaca
u veži, a bilo je u njima kiša što padaju na Cersku, i ciganske muzike
bilo je u toj tegli, one muzike iz dvorišta Orlovića Pavla.

Tačno u osam sati Jelenina baka je otvorila teglu sa višnjama i višnjevačom i
pitala nas hoćemo li višnjevaču ili višnje. Ja sam kazao da želim
višnje. Višnjevača me nekako nije privlačila. Bio sam trezven radio
amater iz Kluba narodne tehnike "Nikola Tesla" u Katanićevoj ulici i
hteo sam da otkrivam nove radio aparate sa jedanaest cevi. Zato sam samo
jeo višnje. Koštice sam ležerno pljuckao u pepeo. Sada se u slušalicama
čulo "Wonderful" Džordža Geršvina. Zamolio sam Jelenu iz prizemlja za
igru. Baka je kunjala, naslanjajući glavu na kredenac. Bio sam
superioran muškarac sa prvog sprata koji igra sa devojčicom iz
prizemlja. Bio sam iskusan muškarac dok sam prstima lagano opipavao nosi
li Jelena grudnjak. Nije ga nosila. A i šta će joj kad uopšte nije
imala grudi? U to vreme, 1950, još nije bilo guma za žvakanje, pa sam
zato žvakao one višnje iz tegle. Pojeo sam tako igrajući najmanje pola
kile višanja iz bakine tegle, a onda sam se iznenada setio da Jelena, u
stvari, uopšte ne čuje muziku dok igra sa mnom, jer su slušalice bile
stalno na mojim ušima. Eto, to je bila žena! I sada najviše cenim takve
žene: one koje su u stanju da zbog vas igraju sporo ili brzo, da izvode
različite figure, a da vam nikada ne kažu: daj malo slušalice da i ja
slušam! Dok su sa vama, one čuju i bez slušalica najdivniju muziku.

Posle jedno sat i po dao sam Jeleni slušalice da i ona malo sluša Radio
Beograd, koji je puštao novogodišnju muziku, ali nekako mi se više nije
igralo! Kako da igram kad ne čujem muziku? Seli smo na onaj kauč pokraj
bake koja je već spavala sa glavom na kredencu. Izgleda da su me one
višnje iz tegle uhvatile. Izgleda da sam se napio prvi put u životu, i
to od višanja! Te višnje su mi, izgleda, došle glave. Zaspali smo oko
pola jedanaest, tako da nismo ni dočekali novu 1951. godinu, koja se
tiho došunjala do Čubure. A toliko smo je čekali!

Čudno, ne sećam se uopšte te 1951. Sećam se samo jednog dvorišta sa česmom na sredini i
golubarnikom na dnu; sećam se dveju mladih senki u tamnom prozorskom
staklu kako u potpunoj tišini igraju priljubljene jedna uz drugu, pored
usnule bake sa glavom na kredencu, na Čuburi, u Beogradu, u Srbiji, u
Jugoslaviji, na Balkanu, u Evropi, na planeti koja se zove Zemlja, u
Sunčevoj galaksiji, u svemiru kroz koji plovi ta planeta, hladeći se...

MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Momo Kapor - Page 2 Empty Re: Momo Kapor

Sub Jun 26, 2010 5:39 am
DRAMA U LOVU


Posle obilne večere u domu starog pisca i velikog lovca, pošto smo uživali u zečijoj pašteti i srnetini s knedlama u delikatnom sosu, naš domaćin nas ponudi debelim cigarama "cohiba". Po zidovima su visili jelenski rogovi, svedočeći o nekadašnjoj snazi i moći njihovih nosilaca. Pod budnim okom veprove glave, zamolismo za dozvolu da skinemo sakoe. Tada lenjo započe priča o vlasti i vlastoljublju, koje jedan gost uporedi sa drogom i kockom, zaključivši da su mnogo jače od ovih.
Domaćin, koji nas je mirno slušao odbijajući dimove cigare, priznade nam da kao pisac ne ume generalno da misli i zaključuje, već se više bavi sitnicama iz života, pa započe priču iz lova.
Naš domaćin bio je ponekad pozivan na diplomatske lovove, jer ga je Maršal cenio i kao književnika i kao velikog lovca, a bili su i ratni drugovi. Polazilo se u državna lovišta u osvit zore čuvenim Plavim vozom koji je kretao sa Topčiderske stanice. Mada po zanimnjau bravar i podoficir austrougarske vojske, Maršal se pridržavao španskog protokola i bio strog u pogledu svakog detalja. Svako je znao tačno broj svog vagona i sedišta, broj sobe u kojoj će spavati u lovačkoj kući, a takođe i tačno mesto na čeki koje mu pripada.
I tu započe njegova priča. U svakom lovu, učestvovao je i izvesni ministar koga su zvali drug Sivi (u to vreme, ministri su još nosili svoja partizanska imena: Crni, Plavi, Beli, Čiča, Stari...), ne baš od onih najznačajnijih funkcionera, ali u toj hijerarhiji nalazio se pri samom vrhu. Stari revolucionar, odan Partiji i vođi, nije baš mnogo uživao u lovu, ali morao je da odlazi sa svojim partijskim drugovima, ježeći se pri pomisli u kakvom će osinjaku putovati i loviti. Pazilo se na svaku reč, na svaki pokret, svaku šalu i na najmanju sitnicu ali — i na svaki pucanj. Trebalo je biti veoma oprezan ta tri dana.
Opremljen lovačkom puškom, municijom i rancem sa potrebnim stvarima, stigao je tako nekoliko minuta ranije na peron pred Plavi voz i uputio se ka svom uobičajenom vagonu, koji je bio treći od lokomotive. U prvom je, naime, bio Maršalov salon, u drugom su se vozili najviši rukovodioci, a u trećem, već godinama, on sa ministrima svog ranga. Ali na tom putu, zaustavi ga vitak, mlad čovek iz protokola koji je na metalnoj tabli, prikačen štipaljkom, držao spisak visokih putnika. Mada mlad, stekao je već mrku maslinastu boju kože i smrknut izgled ljudi iz tajne policije.
— Kuda ćete, druže? — upita Sivog.
— U svoj vagon! — odvrati ovaj.
Čovek iz protokola poče da ga traži na spisku i pronađe ga tek na šestoj strani.
— Vaše mesto je u vagonu broj deset — reče.
— To mora da je neka zabuna — osmehnu se Sivi, kome niz kičmu kliznu laki drhtaj straha. - Pa, vi me poznajete.
— Ne znam ja nikog! Vaše mesto je u vagonu broj deset — ponovi ovaj intonacijom koja nije dozvoljavala nikakav prigovor, pa se nesretni ministar uputi ka tom vagonu, škiljavog svetla, koje se toliko razlikovalo od bleštavo osvetljenih prvih kola. Najpre je verovao da je u pitanju neka slučajna zabuna kada se našao okružen ljudima iz obezbeđenja, lovočuvarima i kuvarima, nadajući se da će tamo, na početku kompozicije, uskoro primetiti da je njegovo mesto prazno i pozvati ga da im se pridruži. Ali voz je već uveliko sekao Panonsku ravnicu a niko nije dolazio po njega, pa ga obuze očajanje; znači, i njega je snašlo ono čega se najviše plašio dok je potpisivao lojalnost svojoj Partiji i Vođi, odričući se najboljih prijatelja koji su odlazili u zaborav, na robiju ili u smrt. Šta sam to učinio, mislio je preturajući po glavi mnoge pijane noći i poverljive razgovore u četiri oka; ko me je prijavio? Kroz glavu su mu proticali svi časovi kada bi ga obuzelo piće i duhovitost. Posmatrao je šume pod snegom kroz koje je prodirao mutni dan i zavideo svakoj lisici, ježu i svakom pužu na njihovom šumskom miru i beznačajnosti. Menjao bi se sa svakim jazavcem koji sada drema u hrastovoj duplji, samo da ne doživi ono što ga čeka a što su doživljavali njegovi saborci. Poznavao je do tančina taj nemilosrdni mehanizam; najpre, oduzimanje kabineta, sekretarice i posluge, zatim iseljavanje iz vile i oduzimanje službenih kola. O letovanju na Brionskim ostrvima i da se ne govori!
I tako, sav u crnim mislima, okružen već podnapitom poslugom u vagonu, nesrećni ministar stiže u Panonsko lovište. Poražen i dotučen, uputi se korakom izgubljenog čoveka ka Upravi lovačkog gazdinstva, gde je obično do tada noćivao, ali pred njim, kao zla kob, ponovo iskrsnu onaj sivi čovek iz protokola sa spiskom na metalnoj tabli, koji mu reče da je njegova soba u sporednoj zgradi, nekadašnjoj štali na kraju imanja, pa se, pomiren sa sudbinom, uputi tamo, gde se nađe u prostoriji sa desetak postelja i onim istim društvom iz vagona kojim je doputovao. Treba reći, napomenu stari pisac, da je taj vagon, inače, bio poslednji u kompoziciji i da su se ispred njega nalazili čak i zabavljači, dvorske lude, muzičari, pevači i komičari, a ispred njih je bio specijalni vagon za lovačke pse.
A onda, kada je lov već započinjao, ministar se uputi ka čeki sa koje je nekoliko puta ubio divlje veprove, ali pred njim, kao da je iznikao iz strnjike, pojavi se ponovo sivi čovek, koji nije čak osećao ni hladnoću, jer je jedini bio bez bunde, u besprekorno ispeglanom odelu, svežoj beloj košulji sa crnom kravatom. On ga strogim glasom uputi na čeku koja mu je određena, gde se sem nekoliko vrana nije pojavilo ništa vrednije. Naravno, nije ni mislio o lovačkoj slavi; pritiskale su ga mnogo crnje misli: deca će morati da mu se vrate sa studija u Engleskoj, izgubiće pratioce, ljubavnicu iz baletskog kora i svako će moći da mu nekažnjeno priđe na ulici i tresne u lice sve što misli o njemu. Kao i ostali komunisti, naime — pričao je pisac — ministar nije imao nikakvu ušteđevinu. Nije mu bila potrebna. Živeo je već u Raju. Nije plaćao vilu, poslugu, telefon, kola, šofera, ni letovanje. Nije morao da krade državni novac, a i da je hteo, nije znao, niti je to bio običaj u to vreme. Svi su sve imali, sve što im je potrebno — živeli su već u komunizmu. A sada je izgubio sve, i još više od toga! Bio je, dakle, niko, kao i svi ostali obični podanici države. Pomisli da se ubije kad već ima pušku, ali reši da je bolje da sačeka, možda će ga već neko od njegovih odstreliti s leđa, promašivši fazana ili zeca. Nije želeo da ostavlja taj strašni suicidni teret svojoj deci.
I tako se završi diplomatski lov. Potpuno poražen, uništen i pomiren sa sudbinom, na peronu obližnje varošice pokraj zatvorenog lovišta on se, jedva vukući noge, uputi ka svom knjaževačkom vagonu broj deset, kada ga sustiže onaj sivi čovek, kucnu ga po ramenu i upita ga gde se uputio? U vagon broj deset, jedva prevali te reči preko sasušenih usana.
— Druže Sivi, ali vaše mesto je u vagonu broj tri! — kazao je čovek iz protokola, ceremonijalno mu pokazavši put ka njegovom mestu.
Ko drukčije kaže, taj kleveće i laže, osjetit našu će pest! Zagrmeše mu u ušima reči masovne pesme iz njegovih mladih dana.
Ušao je i seo bez reči u svoju fotelju, a niko od njegovih saputnika, ministara, kao da nije primetio da se u međuvremenu bilo šta čudno dogodilo. Niz obraze mu potekoše suze sreće i olakšanja, a on ih objasni tim da je papričica, koju je dobio na posluženju, bila izuzetno ljuta.
Maršal je samo pokazao šta može da mu se dogodi ako ne bude dobar i poslušan.
Stari pisac otpuhnu dva duga dima "cohibe" u čijim se kolutovima maglilo to daleko vreme.
Ćutali smo.
— Mogu li da napišem tu priču ako je vi nećete?
Poklanjam ti je, kazao je domaćin, ponudivši nas kafom i konjakom, što je bio znak da je vreme za odlazak iz njegove gostoljubive kuće.

Momo KAPOR, 15.10.2008
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Momo Kapor - Page 2 Empty Re: Momo Kapor

Sub Jun 26, 2010 5:40 am
VOLIM — NE VOLIM

Kao tipičan Beograđanin (znači, neko ko nije rođen u ovom gradu), ispitao sam na sebi stvari koje volim i stvari koje ne volim.
Možda će nekom budućem istoričaru ovi redovi pomoći da odgonetne kakvi smo bili.
Najpre, volim da me pitaju šta volim, a šta ne volim, a ne da me uvaljuju u stari o kojima drugi odlučuju!
Volim goveđi gulaš u koji se umače sredina od hleba. Uz to, obožavam da čitam dok jedem, što su mi svi zabranjivali još od malih nogu. Knjiga se, inače, prisloni uz veknu hleba.
Gotovo sve knjige iz moje skromne biblioteke nose tragove davnih gulaša, pasulja i pilećih paprikaša sa noklicama, a veoma često i ružičaste mrlje paradajz salate.
Jedući i čitajući, istovremeno, dovodimo u sklad fizičku i duhovnu hranu.
Volim vino u hladnoj, orošenoj boci.
Ne ulazim u beogradske restorane u kojima je večera obavezna. Prezirem stolove na kojima stoji tablica RESERVEE. U "Hajatu", bilo je toliko otmeno, da su čak i račun donosili na zagrejanom tanjiru!
Ne držim nikada dijetu. Jedanput sam se podvrgao toj iscrpljujućoj kuri na taj način što sam (živeći na raskršću evropskih i orijentalnih puteva) iskombinovao srpsku i tursku kuhinju. Iz obe sam koristio najmanji zajednički sadržitelj - hleb, jer genetski potičem iz pasivnih krajeva, gde je to osnovna hrana. Jedem hleb uz špagete, čak i uz poparu. Iz turske kuhinje uzeo sam lojavu ovčetinu, a iz srpske - svinjetinu.
Iz turske kuhinje koristio sam sogan-dolme, a iz srpske, sarme sa suvim rebrima... Moj organizam se pri tom toliko zapanjio da je od silne zbunjenosti telo počelo samo od sebe da mrša! Dijetu sam veličanstveno završio srpskim gibanicama i turskim tulumbama.
Ne volim tipove koji nose fotografije dece u novčaniku. Ne volim svadbe na kojima se porodice mlade i mladoženje uopšte ne poznaju, pa se sve vreme gledaju popreko preko mladenaca u sredini stola.
Volim beogradske novine, ujutru, kad još mirišu na svežu, tek otisnutu štamparsku boju. Prelistavam ih uz prvu kafu, pa ako su vesti loše (a, obično, jesu) i izgledi za budućnost sumorni, ja - natrag u krevet! Šta da radim u jednom tako glupom danu? Nisam neophodan.
Volim na izvestan način, svoj mali ludi Beograd! U nekom normalnijem gradu mislim da bih skapao od dosade. Najpoznatiji eksperti dobijaju nervne slomove od očajanja što srljamo u propast, a Beograđanima, uglavnom, ništa! Svi žive. Neverovatno! Sada mi tek postaje jasno kako smo izdržali i nadživeli i Tračane i Kelte, Grke, Rimljane, Hune i Ajvare, Turke, Mađare, Austrijance, Italijane, Nemce... da ne nabrajam dalje; istorija mi nije jača strana.
Volim što ovde i dalje ništa ne može i sve može! Što se tiče Turaka, mislim da je i njima ovde bilo podjednako teško, kao i nama, pa su posle petsto godina zbrisali glavom bez obzira iz naših krajeva. I, šta? Ispostavilo se da Beograđani od svih evropskih mesta najčešće mazohistički letuju u Turskoj. Kako sada stvari stoje i koliko nas poznaju u dušu, siroti Turci će uskoro morati da beže od nas i iz svoje sopstvene zemlje!
Ne volim tipove koji sednu na stražnje sedište u taksiju, kao da su ministri. Volim taksiste koji pričaju o politici, pametnije od političara. Ne volim da se ljubim tri puta u obraz, kao ostali Beograđani.
Do pre dvadesetak godina ljubili smo se samo dva puta, a onda je u naše živote, ni sam ne znam kad i kako, prodrlo nešto kao slatko pravoslavlje: uglavnom, kada se pri susretu poljubite dva puta, Beograđanin će vas stegnuti još jedanput i pri tom pogledati sa blagim prekorom, kao da ste pomalo izdali srpstvo.
Na stranu to, što, uopšte, ne volim da se ljubim (sa muškarcima, posebno), a naročito ne sa rođacima sa sela, koji vam prilikom ljubljenja uvaljuju u usta i svoje brkove požutele od duvanskog dima.
Sponsored content

kapor - Momo Kapor - Page 2 Empty Re: Momo Kapor

Nazad na vrh
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu