Beogradska ka5anija
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Ići dole
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor Empty Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor

Pet Feb 06, 2009 7:59 am
Intervju
Tema: Biografski intervju, Ratovi 1990-2000, Mediji
Ličnost: Kapor Momo
Profesija: Književnik


kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor Momo%20kapor

Verovao sam da sam prilično blaziran tip: zevam od dosade u Parizu, mislim na Beograd posle nedelju dana Njujorka, ili dva dana Sidneja... A iz Hercegovine sam se jedva vratio.
Momo Kapor (1937) poznat je čitalačkoj publici kao autor dvadesetak knjiga: romana, kratkih priča i putopisa, i približno istog broja dela izvedenih u pozorištima, na radiju i televiziji. Njegove knjige nalaze se godinama na listama jugoslovenskih bestselera. Kritičari i teoretičari književnosti smatraju ga rodonačelnikom ,,džins-proze" kod nas, ističući njegovo majstorstvo u vladanju kratkim literarnim formama.
Po profesiji akademski slikar (završio Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu u klasi akademika profesora Nedeljka Gvozdenovića 1961). Izlagao u Njujorku, Bostonu, Parizu, Ženevi... Ilustrovao veliki broj svojih i tuđih knjiga.
Književnu karijeru započeo na stranicama „starog’’ NIN-a, sredinom šezdesetih godina.

Njegova poslednja knjiga ,,Halo, Beograd" („Prosveta" 1991.) nalazi se već mesecima na listi deset najčitanijih knjiga u Beogradu i Srbiji. „Halo, Beograd" je završni deo trilogije (,,011", „Istok-Zapad") zapisa o Beograđanima, njihovom gradu i životu u njemu... Tekstovi, koji su najzad dobili i korice knjige, objavljivani su u popularnoj rubrici ,,Politike", „011", koju Kapor godinama vodi.
Predstava Jugoslovenskog dramskog pozorišta, svojevrstan beogradski kabare ,,011", već mesecima puni dvoranu ovog pozorišta uz ,,kartu više!". Igraju Rada Đuričin i Miša Janketić uz muzičku pratnju Saše Subote. Odlomci ,,011" izvedeni su i u novogodišnjem programu Televizije Beograd.
Upravo je završio roman „Zelena čoja Montenegra", posvećen životu njegovog prijatelja Zuke Džumhura, sa kojim je 1967. pisao istoimeni scenario za film.

Ovo je tvoj intervju za NIN?
— Neverovatno, ali ovo je moj prvi intervju u životu, koji dajem NIN-u!
Možeš misliti koliko sam važan, kada tek sada, u pedeset i četvrtoj godini stižem na red da i ja kažem šta mislim! Uzgred, odrastao sam u NIN-u, objavljivao godinama čitave stranice u tom listu, još od vremena kada je urednik bio divni Risto Tošović, pokoj mu duši! Od tada sam promenio galeriju urednika. Dolazili su, odlazili, a ja sam ostajao... neki od njih su bili zaista sjajni; neki ograničeni i netalentovani, a neki su uspeli da srozaju ovaj moj najdraži list do samog dna. Ipak, ostajao sam veran čitalac i kada sam prestao da pišem za NIN! Taj list je deo tradicije i navike, deo mrtve prirode na jutarnjem stolu petkom izjutra, pokraj kafe, cigareta i pepeljare. Mnogi urednici stizali su iz komiteta, drugi su bili prosečni ekonomski novinari, koji intimno nisu ni voleli NIN-ov stil. Osećao sam se kao da gledam neku trapavu, neinteligentnu decu, koja su nepravdom dobila skupocenu igračku, sa kojom ne umeju da se igraju, dok mi, koji smo obožavali taj list. novine koje su bile deo naših života, stojimo sa strane, a oni nam ne daju ni jedan krug! Ako mi je komunizam ili već šta je to bilo ovde, nešto oduzeo - onda je to pravo da se igram u tom divnom listu, koji je neprestano poklanjan nedotupavnim tipovima, sve dok nije pao na ispod trideset hiljada primeraka tiraža.
Drago mi je što primećujem da se NIN ponovo diže iz mrtvih. Sve duže mogu da ga čitam. Oni, koji su otišli, naravno, uvek su bili duboko uvređeni i istog časa, čim siđu sa uredničkih mesta, postajali opozicija! Smešno, da nije jadno...

NIN te nije intervjuisao, ali te nije ni nagrađivao?
— Jedina nagrada koju sam zaista želeo, bila je NIN-ova nagrada za roman godine. Sedam puta bio sam u najužem izboru! Jedanput, sasvim blizu, one godine kada je ta nagrada ubila Skendera Kulenovića, jer mu je oduzeta u poslednji čas. Pobeđivali su me klasik Jure Franičević Pločar sa romanom ,,Vir" u kome se hrabro dokazuje da su i komunisti bili ljudi, a takođe i Petko Vojnić Purčar sa romanom čijeg se naslova ne sećam. Kada me je pobedio i Pavao Pavličić, odveo sam njega i Igora Mandića na večeru u Klub književnika, da to proslavimo! Posle, deset punih godina, nisam ni imao roman u konkurenciji, pa nisam ni mogao da dobijem tu nagradu. Još se osećam kao Oliver Tvist srpske književnosti.

Ali si se kao domaći Oliver Tvist vlastima činio disidentom?
— Lagao bih te ako bih se žalio da sam mnogo patio dok su me proganjali; naprotiv, bilo je to strašno zezanje! Naravno, ozbiljniji ljudi, oni od karijere, dobijali su i zbog manjih stvari infarkt, ili vršili samoubistvo! Uzimali su isuviše ozbiljno režim. Najpre, mene nisu imali odakle da smene. Nisam, kao ni danas, bio ništa, i nisam imao ništa. Možda nisi znao, ali svakoga jutra na stolove tadašnjih političara stizao je tajni bilten sa najzanimljivijim pričama, koje bi doušnici iz tajne policije pokupili po ulicama, autobusima, klubovima i kafanama... Možeš li da zamisliš tu vojsku uhoda i prisluškivača! Jedanput mi je neki policajac dao jedan primerak tog biltena u kome je bilo odštampano da je „Momo Kapor sinoć u Klubu književnika govorio glasno da mu niko ne može ništa!" Umro sam od smeha!

A kad bi se uozbiljio, kako bi podvukao crtu?
— Da rezimiram: nisam ministar, ni direktor, ni urednik, nisam dobio nijednu nagradu, nisam član Akademije nauka, niti uprave Udruženja književnika, nisam lider nijedne političke partije, nisam čak ni stalno zaposlen... Od pokretne imovine posedujem nezajažljiv nagon za kretanjem i putovanjima, a od nepokretne - nadu da ću biti sahranjen o državnom trošku. Uopšte mi nije jasno zbog čega dajem ovaj intervju, kad ne moram ni da se branim niti da napadam!

Činiš se idealnom osobom koja će da objasni tehnologiju progona?
— Od čuvenog Predloga za razmišljanje 1967. pa do pre tri, četiri godine, ne znam ko me sve nije gonio i zabranjivao. Izređali su se tu i generali armije i članovi cekaova, da ne govorimo o ministrima za informacije ili ambasadorima, predsednicima ideoloških komisija i ostalim figurama iz staretinarnice komunističkog muzeja voštanih figura. Jurili su me, uglavnom, zbog nevažnih, danas, gotovo, naivnih stvari. General Armije Ljubičić, poznat u narodu kao „Čim Prije", posvetio mi je deo jednog od svojih epohalnih govora, samo zbog toga što sam u Čačku rekao da mi je slava Sveti Jovan Krstitelj! U ono vreme, to je bio skandal bez presedana! Zabranio me je u javnosti nekoliko godina! Ni čitulja ne bi mogla da mi bude objavljena da sam se nekim čudom uplašio i umro od straha. Stvarno, šta je sada sa njim? Najsmešniji je bio slučaj sa nekim Dragutinom Kosovcem (nikada nisam doznao da li mu je Kosovac - ime ili zanimanje?), zvanim - Braco! To Braco, mu je, kao, obavezni partizanski nadimak. Braco! On je javno zahtevao da budem zatvoren! Stari dobri NIN je objavio moj odgovor da ga čekam u Kondinoj devet i dežurni urednik Milan Damnjanović je bio suspendovan. To sada izgleda zaista čudno; svaka provincijska bitanga mogla je da traži tvoje hapšenje. To je danas, pretpostavljam, zaboravljen, sklerotičan starac nečiste savesti, potpuno minorna osoba koja će ostati zapamćena samo po tome što je želela da uhapsi jednog pisca. Ali, takvi kriminalci unesrećili su mnogo intelektualaca koji se više nikada posle toga nisu pojavili na javnoj sceni, a neki su, zaista, i otišli u zatvor! O tome je napisana i čitava knjiga, napad na mene, a autor je dobio kao nagradu mesto ambasadora SFRJ negde na kraju sveta... Posle su, naravno, došli crni talasi, zabrana moje drame „Vox humana" u Zenici, nakon devedeset i druge predstave, posle čega je doživeo infarkt i umro jedan divan čovek - upravnik tog pozorišta Uroš Martinović... I tako sve do velike kanadske frke i suđenja u Zagrebu, kada su mi na vratu visile mnoge tajne policije, a čitavu kampanju, po nalogu Vrhovca i Šuvara, vodio je niko drugi do generalni konzul SFRJ u Torontu, izvesni Petar Tolen, kasnije, glavni kadrovnik SSIP-a. Gospode! Kroz njegov kabinet generalnog konzula prošli su isleđenja svi moji kanadski prijatelji, koji su ikad popili i jednu čašicu pića sa mnom. Iza svega, stajao je i KGB, koji je takođe, u međuvremenu, prestao da postoji! Tražio sam da tog Toleva vrate u Makedoniju, da sadi paprike, ali me niko nije poslušao. Šteta!

Da li si tada, prema Tolevima bio ostrašćen osećanjima nepriličnim piscu i humanisti?
— Zanimljivo, za sve to vreme, nisam nikoga od njih zaista, mrzeo. Bili su mi smešni, i nekako jadni, onako neinteligentni, nedoučeni, jednom rečju - posluga koja mora da sluša i kao nagradu dobija male poslužiteljske privilegije. Trudio sam se da mržnjom ne pokvarim svoj osećajni mehanizam, od koga živim. Ako mrzim - kako ću posle da pišem? Shvatio sam sve to kao neki uzbudljivi igrani film, koji gledam, kao da sam ne učestvujem u njemu...


Poslednji izmenio MustraBecka dana Pet Jul 10, 2009 10:06 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor Empty Re: Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor

Pet Feb 06, 2009 8:01 am
Nazvao sam te disidentom, piscem i humanistom. Ti si i slikar. Kako bi povezao disidentstvo i slikarstvo, odnosno politiku i umetnost?
— Znaš, kao i ostali, i ja strasno pratim televizijski Dnevnik, to je već jedna vrsta svakodnevnog rituala. Ipak, radi nam se o životima! I sve vreme, ja posmatram onu uzbudljivu Lubardinu sliku u pozadini, iza ovalnog stola Predsedništva. Promenilo se toliko njih za tim stolom, a čudesni odnos bele, okera i cinobera na Lubardinoj slici, ostaje i pored svega. Tačnije, oni se menjaju - a slika iza njih, mudrija od svakoga, istinitija od reči, nadživela je čak i samog autora. Kada god se zagledam u ritmove te slike, zaboravim o čemu ti ljudi, uopšte, pričaju. Nestao je onaj sedi, stalno nasmejani, što liči na bricu iz Konjica, i onaj debeli u majicama sa buvljaka u Solunu, i onaj uštogljeni sa brčićima... Ko bi ih sve pobrojao! A Lubardino platno sazreva, i sve je novije i lepše. Pravo čudo!

Koliko je relevantan tvoj glas pisca, utkan između SAD, ZND (SSSR), Pape, pravoslavlja, islama i uvaženih pojedinaca?
— Glas jednog pisca isto toliko je važan kao ona dirljiva pesma u rubrici ,,Među nama": „Penzioner piše otvoreno pismo Moku!" ili „Grupa boraca podseća Miterana na tradicionalno savezništvo Srba i Francuza!" Penzioner piše Bušu! Umreću! Zamisli Džordža Buša i Genšera, kako ujutru čitaju „Među nama" u „Politici" i klopaju se od muke! Isto toliko je važno i sve što ja napišem o tome, ili bilo ko drugi. Politika prema Srbiji je stvar uskog kruga međunarodnih profesionalaca, koji su odlučili da sprovedu svoju zaveru i koji umesto srca imaju kompjuter.

A da li bi se više primetio TV spot, pevačkog i glumačkog esnafa, poput zagrebačkog? I da li je takav spot uopšte moguće snimiti u Srbiji?
— Naši pevači su individualci. I glumci. Ne verujem da bi iko mogao da ih skupi u studiju za jedan tako plemenit zadatak. Neko je na tezgi, neko se upravo napio, a mnoštvo njih se trezni - jedni u klin, drugi u ploču! I dobro je što je tako! Ovome narodu je toliko dosadilo pola veka masovnih pesama, da ne verujem da bi izdržao još jednu, ma o čemu ona pevala. U ušima mi još odzvanjava eho zvučnika sa stadiona i grmljavina „Ko drukčije kaže, taj kleveće i laže, osjetit našu će pest!" I Hrvati su skloniji kiču od nas! Pogledaj im, na primer, enterijer - te materijalizovane snove kamerdinera - sve te Banske dvore i svečane sale.

Kao iz „Grofice Marice" Franca Lehara?
— Zašto da ne? I kič može da bude udoban. Danke, Dojčland! Zbogom dobrom ukusu!

I kad se tako okrnje ukusi, a zubi prirodno krnji jer smo narod koji nije navikao na preventivu, čini se prirodnim što smo, posle dugog puta, naišli na krnju zemlju Jugoslaviju.
— Ne pijem iz krnjih čaša, ne jedem iz okrnjenih tanjira, a kada mi se okrnji zub, odlazim kod protetičara - ne vidim nikakav razlog zbog kojeg bih voleo da živim u „krnjoj" državi. Kada bi mene pitali, mislim da bih najradije živeo u skladno zaokruženoj Srbiji, zajedno sa Crnom Gorom i zemljom mojih predaka - Hercegovinom, koja nikada i nije imala granice sa Crnogorcima.

Pomenuo si granice - „linije u granitu koje spajaju..."
— Zanimljivo je živeti u vreme kada se menjaju granice i kada čitav jedan narod stresa sa sebe lažne linije, kojim su ga razgraničavali članovi Politbiroa - međunarodni kriminalci i agenti ko zna sve čiji, osobe od zla oca i još gore majke, bivši nesvršeni studenti, šegrti i robijaši... Sada se pojavljuju čisti obrisi među narodima, stariji i od nas, i od bilo koje politike. Iz ruševina se rađaju bogomolje od kojih su ostali samo temelji (a to je najvažnije. jer je u tlocrtu uvek - krst) - vraćaju se livade, pašnjaci i oranice oduzete našim precima. sve se postavlja na pravo, zdravo mesto. Naravno, to može da bude bolno, ali kroz to se, na žalost, mora proći, ako hoćemo da započnemo jedan bolji život. Ruše se dugogodišnje laži - lakše se diše!
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor Empty Re: Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor

Pet Feb 06, 2009 8:01 am
Ali i pamti. Šta bi zamerio Srbima što pamte drugim narodima, a šta tim narodima što pamte Srbima?
— Ako nešto mogu da zamerim Srbima, onda je to urođena prepotencija, koje oni često nisu ni svesni. Sve to agresivno nametanje prijateljstva, hrane, pića, nasilno kucanje čašama, plaćanje novih tura, ispoljavanje srdačnosti, cmakanje po tri puta u obraz i odvaljivanje ramena tapšanjem, na kraju praštanje zločina zločincima i njihovo promovisanje u braću... To mora da nervira ostale! Oni nas pamte zbog toga što smo im oprostili zločine i time pokazali svoju veličinu. Sitni ljudi to ne mogu da zaborave. Kada su Ali-pašu Rizvanbegovića vodili kroz Hercegovinu na magarcu, svi su ga pljuvali i udarali. „E, moj pašo" - reče jedan od stražara, kada ugleda kako im se približava krupan čovek - „kad te ovaj opauči, ubiće te! Pogledaj mu samo šake!" Ali - paša se osmehnu: „Neće me taj udariti! - reče. „Njemu nisam učinio nikakvog dobra..." I bi tako. Ono što su drugi upamtili Srbima, nalazi se u knjigama. Knjige zbog toga i služe,zar ne? Naročito „Magnum krimen" Viktora Novaka...

Rat je reč muškog roda.
— Očigledno. I verski. I više od toga: sukob dve civilizacije - istočne i zapadne, sukob dva sveta, dve kulture i dve tradicije... Da li je ovo „prljavi rat"? Koji je rat čist? „Svirepo ubistvo!" Koje ubistvo nije svirepo? Najlakše se zgražati nad ratom, biti pacifista - to ništa ne košta, a dobija se neka vrsta ulaznice za Evropu i prosvećeni svet. Ali mi se u ovom trenutku nalazimo na istorijskoj pukotini, zemlja puca i rastvara se pod nama, stvaraju se nove stranice i odvajaju čitave države. U toj lavini stare mržnje i neraščišćenih računa koja se obrušava kao bujica sa planina, ima mnogo stihijskog, ima pljačke, osveta, prizemnih strasti, trgovanja nesrećom, šverca, otimačine - ukratko, ima mnogo ogoljenog, žestokog života! Takav život naravno da smeta i plaši fine tipove, koji su se krili u svojim hermetičkim sobičcima i pisali literaturu o krizi identiteta na psihijatarskom kauču. Generacija koja je četiri decenije cvilela da živi u jednom dosadnom dobu, u kome se ništa zanimljivo ne dešana, najzad, ima priliku da pokaže šta vredi. Evo tog velikog doba!

Kako se osećaš u tom velikom dobu?
— Ja, lično, najbolje se osećam kada sam na dnu i kada me svi mrze. Tada mi prorade svi odbrambeni mehanizmi. Najbolje mislim. Najviše radim. Apsurdno, najlošije mi je kada mi ide najbolje!

Da li je ovaj naš, onda, iracionalan rat?
— Kada je rat, sklon sam da pojednostavim stvari i ostavim po strani osećanje za nijanse. Taj rat, naime, nismo mi izazvali. Ako neko želi da nas zatre, moramo mu se suprotstaviti, ma koliko to odudaralo od dobrog ukusa i lepog vaspitanja. Ja dobro znam te zlikovce. Upoznao sam ih u najranijem detinjstvu i prepoznajem ih na četiristo kilometara - njihovu primitivnu svirepost, njihov miris, znoj i krv... Sa njima nema nikakvog razgovora! Niti dodvoravanja. U ovom trenutku me uopšte ne interesuju političke partije, niti to što one zastupaju. Moramo sačuvati svaku porodicu, svakog starca, svako dete, svaku kuću i ikonu... To je jedini politički program koji mogu da potpišem. Biće vremena za političke borbe, kada se jedanput ovo završi, zar ne? Boravio sam nedavno u Hercegovini i veruj, odmorio sam se od političkih intriga. Taj narod me je oduševio! Oni nemaju šta da izgube, sem svog siromaštva. Imam utisak da će se boriti do poslednjeg. Govoriti tamo o strankama - nepristojno je! Znaš, verovao sam da sam prilično blaziran tip, zevam od dosade u Parizu, mislim na Beograd posle nedelju dana Njujorka, ili dva dana Sidneja... A iz Hercegovine sam se jedva vratio! Da je neko kazao „ostani!" - ostao bih!

Da li možeš da ostaneš i u disidentskoj literaturi? Je li joj, konačno, došao kraj? A ostala samo književnost?
— Svedoci smo kraja disedentske literature, koja je smenila takozvanu oficirsku i udbašku književnost. Više niko ne kupuje knjige o teškom životu političkih paćenika, niti one u kojima se otkriva ko je bio agent Kominterne, a ko Vatikana. Svi su bili, manje-više. Neki nisu ni znali da su agenti. Goli otok bi postao ponovo zanimljiv, samo pod uslovom da ga napiše Fjodor Mihailovič Dostojevski, i da se knjiga zove „Zapisi iz mrtvog doma". Bivši policajci se uzalud pravdaju u svojim memoarima; niti im ko veruje, niti ih ko više čita... Šta se to dogodilo? Rušenjem dojučerašnjeg sveta u prah i pepeo, u poplavi begunaca iz ideologije, zagubila se u bežaniji i ta vrsta literature. Istočnoevropski pisci našli su se u praznini. Škvorecki i Kundera su zastareli preko noći, kao aerodinamične linije „škode" iz 1950. Ostao je Bogomil Hrabal, jer je pisao o pivu i pivnicama. Orvel se prevario u računu za najmanje dvesta godina. Kestler je dečija priča u odnosu na ispovest naših golootočana. Život je svojom maštovitošću prevazišao literarne fikcije! Da. Ostala je samo književnost. Sve ono što nije zaista umetnički napisano - više ne postoji! Pisci će poželjet' cenzora - al' cenzora više biti neće... Sada treba ponovo praviti književnost. „Madam Bovari" izlazi da šeta u pet po podne.

I Lorka je pevao: u pet po podne.
— Jeste. Možda nailazi vreme neoromantizma, ljubavi, stila, lepote? Ja verujem.
Autor: ZORAN JOVANOVIĆ CUPA
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor Empty Re: Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor

Pet Feb 06, 2009 8:03 am
Politika
22.04.2000.
Savremena proza
Lepe priče za čitanje


Roman Mome Kapora "Lep dan za umiranje" spada u ona dela u kojima se sve vreme snažno naglašava autobiografska podloga same priče. Odlučivši da ispriča priču o prošlogodišnjem napadu NATO-a na našu zemlju i da tu priču poveže sa nizom pojedinosti koje obuhvataju i ličnu i porodičnu prošlost, pripovedač u ovom Kaporovom romanu u gradnju priče polazi od uverenja "da u času kada umire čoveku čitav njegov život, u jednom blesku, proleće kroz glavu". Pošto će priča biti samo "blesak" koji treba da obuhvati čitav jedan život, sasvim je logično što "neće posedovati ni uobičajenu hronologiju zbivanja" i što će se, neizbežno, pretvoriti u sliku sveta viđenu u nekoj vrsti magnovenja.
Sama priča u Kaporovom romanu ima jasno ocrtane prostorno-vremenske okvire, u onoj vremenskoj ravni koja označava sadašnjost pripovedačevog života čitalac jasno vidi Beograd, čuburski kraj i okolinu hrama Svetog Save, jednako kao što pripovedačevo spuštanje niz vreme priču uvodi i u druge prostore (Amerika, Zapadna Evropa, Švedska, Mediteran, Rusija i sl.) i druga vremena (Drugi svetski rat, niz važnih trenutaka iz naše novije istorije). Na taj način priča u romanu dobija jednu vrstu vremensko-prostorne raznolikosti tako važne za sve priče koje imaju ispovedni, monološki okvir.
Traženje oproštaja
Kao vešt pripovedač Kapor ne propušta ni mogućnost da svojoj priči da tzv. dublju, unutarnju motivaciju. Odgovarajući na pitanje "zašto onda pišem" ako se suočavam sa jednom vrstom ogoljenog naličja svih velikih humanističkih mitova i vrednosti, pripovedač će reći da to čini poučen primerom jednog monaha iz Hilandara, koji pred primanje velike shime piše brojna pisma u kojima od svojih prijatelja i poznanika traži da mu "oproste ako ih je ičim povredio". Drugim rečima, i Kaporov pripovedač piše zarad suštinskog traženja oproštaja ali i da "zabeležim njihova (misli na svoje prijatelje, rođake i uopšte ljude sa kojima se sreo u životu - R. M.) imena, likove, izgle d, izgovorene reči, dobro i zlo koje smo nanosili jedni drugima, pre nego što se ponovo sretnemo na onom svetu". Tako jedna prividno autobiografska priča u sebe "upija" i živote drugih ljudi, sadržaje tih života i zato i postaje neka vrsta priče sa šire zasnovanom podlogom.
Čitaocu, naravno, neće promaći ni to da priča u Kaporovom romanu ima i sadržaje koji nisu vidljivi na prvi pogled. Naime, u ovom romanu čitaoca najpre zaokuplja vrlo lepo dočarana atmosfera iz prošlogodišnjih ratnih meseci, sa nizom epizoda koje se pretvaraju u male etnopsihološke studije (o bračnom paru koji pokušava da spase jedan kosovski božur, npr.), a kad, opet, pripovedač materiju zahvata iz sećanja čitaoca dirnu epizode, kakva je, između ostalog, i ona vezana za saveznička uskršnja bombardovanja (tu posebno važno mesto ima epizoda sa uskršnjim jajetom u Sarajevu). I ma koliko ovakve pojedinosti bile svedočanstvo o Kaporovoj veštini da od detalja sklapa sliku sa opštijim važanjem, čini se da je u romanu "Lep dan za umiranje" priča dobila i jednu dublju dimenziju.
Za čitaoca koji voli priču
Uvodeći u priču svog brata od strica Milana, posvećujući ovom neobičnom čoveku brojne stranice, prateći njegov život u nekoliko vremenskih ravni, tako da priča obuhvati sve ono što se u životu ovog čoveka dogodilo tokom nekoliko decenija, uplićući u tu priču i one epizode iz svog života koje su čvrsto povezane sa Milanom, pripovedač u romanu "Lep dan za umiranje" u priču o Milanu unosi jedan baladični ton, neskriveno žaljenje što jedan život ne uspeva da pronađe svoju suštinsku artikulaciju. Ali kad se priča o bratu Milanu sagleda u jednoj opštijoj perspektivi, vidi se da ona ima skriveno, simbolično značenje. Da ona sva počiva na nekoj vrsti paralelizma između sudbine nesumnjivo darovitog čoveka "bez poente", kako bi rekao jedna naš značajni prozni pisac, i vremena u kome on živi, u kome mnoge vrednosti i ideali takođe ostaju bez poente.
Mada kaže na jednom mestu da neće opisivati jer ne voli opise u književnosti, pripovedač u romanu "Lep dan za umiranje" i sam dosta opisuje a i sam naslov romana je uzet iz dva opisa (koji, doduše, nisu podrobni na način starije proze, ali svedoče o onoj lepoti sveta koja sve čini prihvatljivim pa i samu smrt). Isto tako, Kaporov pripovedač ume da se posluži anegdotom, da preko nje gradi atmosferu i uspostavlja alegorijsku ravan svoje priče (detalj vezan za povratak jednog bračnog para sa rada u inostranstvu kad lepo uređenu kuću pobrkaju sa kafanom a ljubazni domaćin im pokazuje značenje onih vrednosti bez kojih život nema smisla).
Nema sumnje da će biti i čitalaca kojima će se učiniti da roman "Lep dan za umiranje", sav zasnovan na evokaciji i seti, nema onu složenost koja se mnogima čini jedino važna, ali tu je po sredi nesporazum. Momo Kapor piše za čitaoca koji voli priču u kojoj se gradi podloga za "uosećavanje", za ulazak u duševno stanje.
Radivoje MIKIĆ
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor Empty Re: Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor

Pet Feb 06, 2009 8:04 am
Glas javnosti
31.03.2000.


Momo Kapor o pamćenju, lepom pitanju, strastima i smrti
Još nisam bio mrtav i beo
Moji motori rade podjednako - i na ljubav i na mržnju. Svaki pisac mora da bude na strani svog naroda, pa makar taj narod i ne bio u pravu: držim se tog pravila, jer smatram da je moj narod i te kako u pravu
Momo Kapor je slikar, novinar, pisac bestselera biblioteke "Hit" zagrebačkog "Znanja". Jedan je od retkih pisaca koji je imao sreću da proputuje svet, vidi sve njegove lepote i zla, a nakon toga tvrdi da je ovde, u Srbiji, najlepše, najbolje... Svestan je činjenice mu mnogi ne veruju, i zbog toga malo razočaran podseća na "bludnu" majku koja svojoj kćeri govori "da su svi muškarci isti, da uvek hoće samo jedno".
Njegov roman "Lep dan za umiranje" izazvao je, nakon dodele NIN-ove nagrade, mnoge književne kritičare da se izjasne ne samo o romanu koji je napisao, već i da, kako je to običaj u Srbiji, kažu nešto više i o "ideološkom liku i ženi" autora. Momo Kapor nije ove godine dobio nagradu koju je želeo, ali je zato dobio nagradu "Todor - Toša Manojlović" u Zrenjaninu.
Vaš roman "Lep dan za umiranje" proglašen je za "knjigu opasnu po život".
- Sam život je takođe opasan po život!
U toku rata svađala sam se s američkim pilotima i s Vama zato što ste mi jednom rekli "da je rat prirodna pojava"... Da li su to stvarno bili lepi dani za umiranje?
- Suviše lepo pitanje da bih ga kvario odgovorom.
Napisali ste već novi roman?
- To je "Čuvar adrese", završna knjiga "Sarajevske trilogije" koju sam radio poslednjih deset godina. U ovom trenutku za taj projekat zainteresovalo se više izdavača. To je, inače, prva trilogija u istoriji tog nesrećnog grada u kojem sam rođen i u koji mi je već više od četvrt veka zabranjen ulazak. Najpre su me gonili komunisti, a zatim islamisti. Vraćam im ljubavlju za taj grad, jer on će se pamtiti po meni, ne po njima.
Da li se i dalje osećate kao Oliver Tvist srpske književnosti? Ponovo niste dobili NIN-ovu nagradu.
- Slagao bih vas kada bih vam rekao da nisam želeo tu nagradu. Ali bih vas još više slagao kada bih vam rekao da se čitavog života nisam pripremao da ne dobijem nagrade i da me takve stvari ne pogađaju... Sudeći po poslednjim prikazima mojih knjiga, počeće i da biju po ulicama, a važno je da još ne biju.
Nekada su Vas strasno voleli, sada Vas neki strasno mrze...
- Više sam zahvalan onima koji me mrze, nego onima koji me vole. Ovi prvi pomažu mi da ostanem u odličnoj formi, dok me ovi drugi uljuljkuju u osećanju da sam navodno uspešan. Moji motori rade podjednako i na ljubav i na mržnju.
Ideološku? Zašto u srpskoj književnosti ima toliko ideologije?
- Znate, jedanput sam pitao jednog umnog starog pisca zbog čega su gotovo svi pisci u našoj istoriji bili istovremeno i narodni tribuni, poslanici, ministri, a u naše vreme direktori i glavni urednici, da ne pominjem sva ostala unosna zanimanja. Odgovorio mi je da je to zbog toga što Srbi najbolje znaju koliko malo u Srbiji vredi sama umetnost. Pravi umetnici skapavali su od tuberkuloze i gladi, uglavnom kao korektori beogradskih štamparija, ili umirali po tavanima i p odrumima.
Da li se nešto izmenilo?
- Danas su mnogi umetnici imućni. Poneki, čak, vrlo bogati. Cvrčak je pobedio vrednog mrava. Lafonten se zeznuo.
Da li je tačno da ste predloženi za člana Srpske akademije nauka i umetnosti?
- Nemam pojma... Ali, ja sam već akademik. Član sam Akademije umetnosti i nauka Republike Srpske. Po svojoj vokaciji, najviše bi mi odgovaralo da budem član vojne akademije.
Šta biste predavali na vojnoj akademiji? Kreativno pisanje?
- Ratno novinarstvo! Jedan sam, naime, od retkih ratnih reportera iz krajeva "s drugu stranu Drine" koji je još živ. Uz to, za vreme ovog poslednjeg rata pisao sam sve vreme u listu "Vojska", zvaničnom glasilu Vojske Jugoslavije. Za to vreme bio sam sigurno najprevođeniji srpski pisac, prevođeniji i od mog prijatelja Milorada Pavića, jer su taj list na 19 jezika prevodile generalštapske službe 19 zemalja koje su nas napale.
Rekli ste da se "proza trudi da bude ekstravagantna i nasilna" i da je "lepota kazivanja gotovo zaboravljena". Nalazite da je pisanje u "Vojsci" lepo kazivanje"?
- Ne znam da li ste možda čitali ratne reportaže Ernesta Hemingveja iz Prvog i Drugog svetskog rata... Ili knjige "Kaput" i "Kožu" Kurčija Malapartea, da ne pominjem Marloove reportaže iz španskog rata i Kine. Šta mislite, da li one zadovoljavaju najviši kriterijum u pisanju proze? Ne moram da idem toliko daleko da bih spominjao knjige Antoana de Sent Egziperija "Ratni pilot", a ovde imamo jednog rasnog proznog pisca, odličnog ratnog reportera koji se zove Nebojša Jevrić, koji je direktan naslednik Miodraga Bulatovića u prozi.
Da li ste Vi čitali "Uličnu revoluciju" Knuta Hamsuna? Ne plašite li se da će Vam čitaoci vraćati knjige?
- Bio sam na strani svog naroda... Ivo Andrić kome verujem napisao je da "svaki pisac mora da bude na strani svog naroda, pa makar taj narod i ne bio u pravu". Držim se tog pravila, jer smatram da je moj narod i te kako u pravu. To što me ne voli jedan deo Beograda, smatram čistim komplimentom.
U Srbiji, ako se prisetimo, o ne koje mnogo vole, skraćuju za glavu...
- To je ubistvo iz ljubavi! Što je svirepije, to je ljubav jača i intenzivnija!
Šta ako i Vama počnu da "iskazuju tako ljubav"?
- Ne bih im preporučio.
Zašto?
- Ima onih koji bi se osvetili i njihovoj deci. Ali, što kaže Rajko Petrov Nogo: "Osevapio bi se onaj ko bi me ubio".
Vi kao da volite smrt?
- Ne znam. Još nisam bio mrtav i beo.
Olivera Đurđević
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor Empty Re: Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor

Pet Feb 06, 2009 8:04 am
Politika
25.12.1999.
Pisano rukom: Momo Kapor


Vreme srpske književnosti
Knjige ne menjaju svet, ali pobeđuju zaborav. One su trajnije od bilo kog spomenika, koji nismo podigli onima koje smo voleli
Bivši legionar pređe pogledom preko osunčanog predela koji se u dubini zatvarao plavičastim vencem Velebita, opljunu cigaretu što mu je dogorevala u uglu usana i reče sam za sebe:
"Lep dan za umiranje".
Upravo tako se zove novi roman Moma Kapora (1937), slikara i pisca, autora dvadesetak knjiga, među kojima su i kultna dela: "Beleške jedne Ane", "Lanjski snegovi", "Foliranti", "Ada", "Zelena čoja Montenegra", "Poslednji let za Sarajevo", "011" "Istok - Zapad", "Halo, Beograde", "Uspomene jednog crtača"...
Roman "Lep dan za umiranje", koji je objavio "Oktoih" iz Podgorice, govori o poslednjem ratu. To je setna, bolna priča, puna emocija. Povremeno su to dnevničke beleške, povremeno memoarska proza, povremeno lucidni eseji, a sve to zajedno čini roman - trenutka o stradanju i propadanju jednog naroda.
S Kaporom razgovaramo u njegovoj kući, na Neimaru.
Svoj roman ste pisali rukom, tokom proteklog rata, uz svetlost sveća, kao kakav srednjovekovni monah. Da li to znači da ostavljate pisaću mašinu, kompjuter nikada niste koristili, i vraćate se staroj dobroj olovci?
- Pored svih zlih stvari, koje je doneo ovaj poslednji rat, jedna me je veoma obradovala, zamukli su kompjuteri i pokazali svu svoju nezaštićenost. Beograd se vratio suštini, kuvanju na šporetima zvanim "fijaker", noćnim druženjima, pod zvezdama i, pre svega - olovci, koja, kao što je poznato, piše srcem. Linija olovke je, inače, suština i slikarstva, a ne samo pisanja. Jedna Engrova linija, na komadiću hartije, vrednija je, često, od stotina kvadratnih metara nečije pompezne freske.
. Preživeli ste tri rata: ovaj veliki svetski, onaj u Bosni, i ovaj najnoviji, koji ne liči ni na jedan prethodni. Da nije bilo "Milosrdnog anđela" ne bi bilo ni romana?
- Ratovi su dobri jedino za pisce. Gotovo da nema ni jednog znač ajnijeg pisca koji nije učestovao bar u jednom ratu, a naši klasici su svi bez izuzetka bili učesnici u više od tri rata. Što se mene lično tiče svi ratovi, u kojima sam učestvovao, ili kao žrtva, ili kao ratni reporter, uglavnom su izgubljeni. Izgleda da sam baksuz. Ipak, ostalo je nekoliko knjiga, mnogo priča i novinskih napisa. Nisam imao, dakle, sreću da pripadam onoj vrsti pisaca koji poput Marsela Prusta istražuju izgubljeno vreme umačući "malu Madlenu" u čaj.
Veliki američki san
. Pripadate generaciji koja je bila više naklonjena njuorleanskom bluzu, nego "kaljinkama" i "rjabinuškama", koja je više volela Marka Tvena, nego Maksima Gorkog. Da li je ovo novo "savezničko" bombardovanje naših gradova značilo rušenje američkog sna?
- Čitav ovaj roman, od prve do poslednje stranice, veliki je oproštaj od sentimentalnog vaspitanja, koje pominjete. Kao da nam se na glavu sručio i Raušenberg i Džekson Polok, a Majls Devis lično urlao zavijajućim sirenama koje su nagoveštavale smrt i razaranje. Više od sto godina, tačnije od kraja prošlog veka, kada su moji dedovi i njihova braća osvajali Ameriku, radeći kao mornari u San Francisku, rudari u Bjut Montani i Ger Indijani, po čikaškim klanicama i šumama Aljaske, vaspitavani smo na velikom američkom snu. Od džinsa, žvakaćih guma, Glena Milera, Djuka Elingtona, pa sve do Selindžera, i svih američkih filmova, u kojima uvek na kraju pobeđuju dobri momci, Amerika je ulagala ogromnu energiju, moć i novac da osvoji naša srca i naše duše. Sa mnom je više i duže vladao Luj Armstrong nego svi američki predsednici zajedno. I sada je sve to do temelja uništeno jednim, neću da kažem zlikovačkim potezom, nego akcijom, čini mi se - marsovaca, tačnije, neobrazovanih činovnika, tako da će biti potrebno najmanje još novih sto godina da se ta stvar zaboravi i možda popravi. Naravno, glupo je uopštavati i generalno optuživati čitav jedan sjajan pionirski narod, za sve učinjeno, ali takođe ne mogu nikako da zaboravim one devojčice na mostu u Murini, koje su ubijene a da nisu st igle da pročitaju čak ni jednu priču od Vilijama Sarojana ili da makar vide more.
. "Lep dan za umiranje" je knjiga u kojoj nema mnogo izmišljanja, jer je stvarnost jača od svake fikcije?
- Vidite, živimo u jednoj čudnoj, začaranoj zemlji, jedinoj u kojoj se pored Francuske, gde je i rođen, primio nadrealizam. To je zato što smo nadrealni. Čitajući savremene američke pisce došao sam do zaključka da oni uglavnom pišu psihoanalitičke romane, tragajući za svojim identitetom i malim protestantskim frustracijama. To je literatura sa kauča, a kao što je poznato psihoanaliza je bolest koja se širi lečenjem. Velike književnosti našeg doba, kao što su latinoamerička ili (u svoje vreme) književnost naroda iza "gvozdene zavese", rodile su se tamo gde je život ogoljen, žestok i buran, pun suza, znoja i krvi - život sa velikim temama siromaštva, represije i totalitarizma. Verujem da je u ovom razdoblju, ako nam sklone nevidljive zidove, veliko vreme za srpsku književnost. Ovde, naime, nije potrebno ništa da se izmišlja; već ujutru, kada otvorite novine i radio, lupi vas po glavi toliko neverovatnih priča i tema, koje bi mogle da ispune tomove romana. Gotovo da poželite bar jedan dan bez istorijskih događaja. U ovom romanu nisam morao da izmislim ni jednu jedinu stvar; najteže je bilo da se zaustavim i ne napišem knjigu od šest stotina stranica.
. Ovo je istovremeno i testamentarna knjiga, kojom vraćate dugove: pišete o svemu onome (i svima onima) o čemu je trebalo pisati, a do sada niste stigli?
- Ponekad (istina retko) čovek pomisli od čega je sve napravljen i ko su svi oni ljudi, od detinjstva pa do zrelog doba, koji su ga hranili, podučavali, pomagali, kod kojih je prespavao poneku noć, pozajmljivao ljubav i novac, kabanicu ili ćebe, i koji je sve pozaboravljao, ostavivši ih, možda u bedi, osamljenosti, po zabitim palankama, po grobljima bez oznake na grobovima, u staračkim domovima, u tami vremena... Neko na to nikada i ne pomišlja, gonjen energijom koja osvaja svet. Na koliko samo sahrana nisam otišao, a trebalo je, koliko samo razglednica nisam poslao nekome kome bi to nešto značilo... A gde su stare ljubavi i prijatelji koji nisu imali uspeha a bili su vredniji od nas? E, pa, roman ima tu čudotvornu moć da pobeđuje vreme i što je najvažnije - zaborav, koji je gori od smrti. Poželeo sam da se oprostim od svih njih, da ih zamolim da mi oproste što sam se ogrešio o mnoge, baš kao što je to činio stari monah Arsenije iz Hilandara, koji je pre no što je stekao Veliku shimnu, poslednju stepenicu pre no što se postane svetac, pisao svima koje je poznavao moleći ih za oproštaj. Knjige ne menjaju svet, ali pobeđuju zaborav. One su trajnije od bilo kog spomenika, koji nismo podigli onima koje smo voleli.
Slikarev miraz
. Glavni junak, Milan Kapor, enciklopedijski obrazovan, sa znanjem pet-šest jezika, nadmoćan u svakom društvu, ne uklapa se u tipičnu predstavu o Srbima?
- Moj rođak Milan bio je zaista fascinantna ličnost - prototip onoga što se u literaturi naziva antiherojem. On ima ćerku Olgu koja je vrsna flautistkinja. Budući da nisam, kao ni drugi pisci, imućan čovek i da ne mogu da joj, kao u stara vremena, poklonim nešto za miraz, poklonio sam joj portret njenog čudnog oca, tako da će uvek da je pitaju: "A šta je Vama Milan Kapor", a to je mnogo više od miraza koji se potroši.
. Naš provincijski mentalitet ima potrebu da omalovažava, ponižava i uništava izuzetne ljude?
- I pored svega toga, Milan Kapor je i dan-danas neka vrsta legende beogradskih kafana i bifea. Tek kada je otišao, ispostavilo se, da su mnogi shvatili ko je u stvari bio i šta je grad izgubio njegovim odlaskom. To je, inače, sudbina jedne posebne dragocene vrste Beograđana, koju nazivamo "usmenim književnicima" i koju nisam sreo nigde drugde na svetu. Oni su bili duh i so ovoga neodoljivog grada, a mi samo zapisujemo zvezdane časove koji su se rojili nad uflekanim i pocepanim stoljnjacima astala za kojima su sedeli, često nemajući ni za piće.
. Dvadeseti vek, koji je na izmaku, urušava se sam u sebe, kao posle kakvog zemljo tresa. Hoćemo li uspeti da se uhvatimo za spasonosnu ivicu bedema i zakoračimo u novo doba?
- Često plovim ispod kalemegdanskih bedema. Gledajući sa vode, jasno se vide različiti slojevi kamena iščezlih civilizacija. To je velika lekcija za onog ko ume da čita govor forme. Od rimskih temelja, turskih bedema i ugarskih puškarnica i stražarnica, pa sve do lisnatih krošnji, čita se istorija ovog grada. A na vrhu te tvrđave, po travnjacima i alejama, gricka semenke i smeje se sa svim zubima u glavi mladi Beograd, iznad kostiju davno upokojenih osvajača. Te slatke lujke, na dugim nogama i grudima što se brane iz slobode, nadživeće i ovo zlo vreme i cerekaće se pravo u lice tom čuvenom dvadeset prvom veku. Ono što je sigurno da će biti bolje prvog dana dvehiljadite, biće, svakako, sarma iz 31. decembra 1999, jer je sarma uvek bolja drugog dana.
Zoran RADISAVLJEVIĆ
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor Empty Re: Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor

Pon Avg 31, 2009 3:56 am
Muke sa jezikom

Čujem da su me Narodna i Univerzitetska biblioteka u Sarajevu, zajedno sa mojom spisateljskom sabraćom, uvrstila u bosansko-hercegovačku književnost, a jezik kojim smo pisali i pišemo još uvek, nazvali bosanski. Na tom spisku su, dakle, svi koji su imali nesreću da se rode u toj kolevci bratstva i jedinstva. Među njima i Ivo Andrić za koga je izvesni ideolog bosanskog jezika Tunjo Filipović (blistav um, kao što mu i samo ime kaže), napisao u svoje vreme da su knjige nanele više zla Bosni nego svi osvajači koji su prošli kroz nju. Naći se sa Ivom Andrićem na istom spisku, čini me ponosnim – takvoj počasti se nisam nadao; malo je reći da sam duboko zahvalan, ali da ne mogu prihvatiti takvu čast.
I Andrić i Meša Selimović ostavili su više pismenih dokaza da pišu srpskim jezikom i da pripadaju srpskoj književnosti, pa je red da i ja, ovakav nikakav, isto to učinim, ali i da usput pokažem kroz šta sam sve morao da prođem u životu zbog jezika.
Najpre da kažem da sam rođen u gradu Sarajevu u Kraljevini Jugoslaviji i da sam progovorio na srpskom jeziku. Nije zapamćeno šta su mi bile prve reči, ali valjda će neko zapisati šta će mi biti poslednje, takođe na srpskom. I majka i otac, govorili su, naravno, istim jezikom, kome su me i naučili. Usput, zašto se uvek kaže maternji jezik, kao da su nam očevi bili gluvonemi? Budući da sam se rodio u lepom i nesrećnom gradu Sarajevu, govorio sam srpski, ijekavskom varijantom.
Govorio sam, dakle, tako sve do jeseni 1946, kada sam se preselio iz Sarajeva u Beograd i bio upisan u prvi razred Treće muške gimnazije kod Cvetnog trga, gde počeše velike nevolje. I dečaci sa Neimara gde sam tada živeo, znali su da budu veoma svirepi, tukli su me onako slabašnog, klempavog i rahitičnog zbog toga što se razlikujem i što govorim drukčije, sarajevski. Bio je i to svakako deo pritajene mržnje prema oslobodiocima koji su takođe uglavnom govorili ijekavski, pa su me ni krivog ni dužnog strpali u Šestu ličku i Petu krajišku. Borio sam se koliko sam mogao, sve dok nisam prešao na savršeni ekavski.
Ali, pošto su me u šestom razredu gimnazije izbacili iz svih škola u zemlji, ne iz političkih razloga, kao što bi trebalo da slažem, već zbog neopravdanih časova (čitav moj život je samo jedna velika zbirka neopravdanih časova), preselih se prisilno ponovo u Sarajevo gde su nastavili da me biju i da mi udaraju "klempe", sada zbog toga što sam govorio ekavski, a oni svi ijekavski.
U to vreme, ne zna se kako, srpski se pretvorio u srpsko-hrvatski, SH, tu su se, takođe, susreli moj život i život Ive Andrića, jer smo učili gimnaziju u istoj staroj austrougarskoj zgradi gde su nas profesori iz dana u dan ubeđivali da nismo nizašta i da nismo dostojni velikog Ive Andrića koji je sedeo baš u našem razredu, i to baš u istoj izrezbarenoj klupi u kojoj sam ja sedeo. Ivo Andrić mi je kasnije priznao da je ponavljao sedmi razred zbog matematike, baš kao i ja koji sam ga sledio u svoje vreme i ne znajući za to.
Radi mimikrije naučih tako ponovo ijekavski, što i nije bilo mnogo teško, jer reč nježnost zvuči mnogo nježnije od nežnosti, a svjetlost, svijetli mnogo jače od svetlosti.
I kada sam se posle tri godine provedene u toj spravi za mučenje koja se zvala gimnazija, u tom prisilnom izgnanstvu u rodnom gradu, vratio u Beograd i upisao na Likovnu akademiju, otpočeše ponovo neprilike i tuče oko jezika; sada sam govorio savršeno ijekavski, a oni svi ekavski.
Čini mi se da niko nije toliko prepatio i nastradao zbog jezika, kao ja. Ipak, dešavaju mi se mala čuda: čim pređem Karakaj i udahnem miris planina i borovine i začujem huk divljih reka, istog časa počinjem da govorim ijekavski, to je jače od mene. Moje prve ljubavi govorile su ijekavski, moje poslednje – ekavski. Još su mi u u šima, kao već starom čoveku, njihovi melodični glasovi puni nježnosti i nežnosti.
Onda sam, 1967, potpisao jedan važan dokument, već odavno zaboravljen, Predlog za razmišljanje, u kome smo se zauvek otresli u jeziku slova H. Bio je to odgovor na Deklaraciju o položaju i imenu hrvatskog jezika, čije je potpisnike u Zagrebu predvodio Miroslav Krleža.
Nastala je velika frka oko toga, progoni i zabrane, pa sam da ne bih morao da povučem potpis, pobegao u Veneciju, odakle sam slao razglednice u kojima sam pisao "Sedim kod ' Florijana' i odmaram se od domovine!"
Onda je jednog dana eksplodirao bosanski lonac, raznevši najpre kuhinju, zatim čitav stan i na kraju kuću, ulicu i gradove, pa sam se našao na ratištu, kao ratni reporter. Pogodite s koje strane? Gledao sam kroz dvogled sa prve linije na Trebeviću kuću u kojoj sam se rodio. Borci su me sklanjali da me zbog bele kose kao laku metu, ne zvizne neki snajperski metak. To je čudno osećanje; gledati rodni grad, ulicu i kuću pokraj Katedrale, u koju više nikada nećete smeti da uđete.
Onda je jednog dana tvorac Republike Srpske Radovan Karadžić proglasio za zvanični jezik nove države ekavski, a pismo ćirilicu. To je izazvalo prilično komentara i smeha, ali što se mene tiče, najzad sam bio na pravoj strani; svi su tamo gde sam se rodio morali da govore ekavski i više niko nije smeo da me bije, kako jedanput reče nesrećni Slobodan. Ali, Radovana optužiše uskoro za ratne zločine, pa se na ovu odluku brzo zaboravi, a na bosansku scenu, ponovo, posle više od sto godina, stupi ukleti duh Benjamina Kalaja, koji je u ime Austrougarske više od dvadeset godina vladao Bosnom, baš kao danas gospodin Lajčak. On je, naime, prvi izmislio reč bošnjak. Kao da ga vidim: plesnjive, iskežene lobanje pod natrulim cilindrom, odeven u poluraspadnuti frak prekriven odlikovanjima i rozetama, ova avet ponovo uvodi bosanski jezik i proždire svakog pisca rođenog na tlu kojim vlada.
Kao da je zaboravljena stara pesma "Ubistvo nadvojvode Ferdinanda u Sarajevu", gde Gavrilo Princip, koga danas neke nevladine organizacije proglašavaju teroristom, skače na papučicu nadvojvodinog otvorenog automobila i kaže:

"Pošao si Bosnu pohoditi,
Srpski ne znaš dobro govoriti...
Evo tebe srpska gramatika,
Iz mojega avutomatika!"

Tako me duh Benjamina Kalaja uvuče, ni krivog ni dužnog, u tu virtuelnu biblioteku, u kojoj su, inače, strogo zabranjene moje knjige. U mom rodnom gradu, naime, nikada nije štampana nijedna moja knjiga, niti izložena i jedna jedina slika, čak ni crtež. A sad sam, pod starost, postao bosanski pisac. Bosanski su inače dosad govorili jedino Mujo i Haso, niko pristojan.
Međutim, ono što me brine je to što su nekuda nestali muslimani koje smo do nedavno morali da pišemo velikim slovom. Nestali bez traga, tako da sam zabrinut za neke od svojih dobrih prijatelja. Džamije su ih, naime, u vreme molitve još uvek pune, ali njih nema, jer su ih zamenili Kalajevi bošnjaci. Plašim se da im se nije šta desilo?
Nadam se da je ova moja poslednja nevolja sa jezikom, koja me prati još od prvog gimnazije. Molim zbog toga pronalazača bosanskog jezika da me izbrišu iz svojih registara, baš kao što su me izbacili i iz mog rodnog grada Sarajeva.
Unapred, zahvalan!
Momo Kapor
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor Empty Re: Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor

Ned Nov 01, 2009 10:15 am
Dosada zvana Bond

Nikada mi nije bila jasna opsesija koju izvesni intelektualci gaje prema filmovima o Džemsu Bondu. Ima u tome mnogo pretencioznosti koja kao da govori: da, ja sam veliki poznavalac Džojsa i Umberta Eka, ali to mi nimalo ne smeta da volim i razumem ovu vrstu filmova, koji su, u stvari, produženo detinjstvo, a uz to po najsavremenijim teorijama filma, zaštitni znak za blinki-ti-blenk svetlosnu sliku žestokog intenziteta.
Istina, Džems Bond je zaista potomak stripova koje smo listali u sumornom detinjstvu sumornog socijalizma, a koje smo, zaostale od pre rata, pronalazili po tavanima i podrumima čeznući za nekim drugim, uzbudljivijim svetom od onog na koji smo bili osuđeni. Zaista, Flaš Gordon je mogao sve! Fantom je imao crnu masku, a kola su mu se lako pretvarala u letilicu ili amfibiju, dok su mu iz farova štektali mitraljezi. Zigomar je bio neuhvatljiv, postajao je nevidljiv kad zatreba, izranjao je iz mora oslobađajući se lanaca kojima je bio vezan, prolazio kroz vatru i zidove...
Ti siroti crno-beli kvadratići pretvarali su se šezdesetak godina kasnije u obojene pokretne slike, a mi, njihovi obožavaoci, u stare ljude, u kojima još tinja zračak žudnje za pustolovinama. Ali avaj, danas se više dosađujem gledajući pokatkad filmove o Džemsu Bondu, nego crtaće o njegovoj duhovnoj braći Tomu i Džeriju. Tamo gde je apsolutno sve moguće, prestaje prirodno ljudsko interesovanje za priču. Tom će tako Džerija ispaliti vezanog za raketu (svaki rastanak je pomalo umiranje), pregaziti parnim valjkom, spljeskati ogromnim kamenom, dok će Džeri uzvratiti dinamitom ili gurnuti Toma u provaliju...I šta? Njih dvojica izgoreni, izubijani, skuvani u kazanima i oprljeni, samo će stresti sa sebe ove male nevolje i nastaviti svoju igru, baš kao što i Džems Bond izlazi iz svih neprilika. To je dosadno. To je strašno dosadno! Umesto Toma i Džerija moje pokolenje je odrastalo uz Andersenovo “Ružno pače”, a umesto Bonda uz Tarzana i Džejn. Zbog toga se, verovatno, i toliko razlikujemo od novih generacija po mentalnom sklopu i sentimentalnom vaspitanju. Ni u snu ne bih tvrdio da smo bolji, ali smo sigurno nežniji i krhke građe.
Filding, Dikens, Melvil ili Džek London pisali su perima svoje pikarske romane - Fleming svog Bonda piše na zlatnoj pisaćoj mašini, zbog toga umesto duše, njegov junak ima hladnozveketavi metal - umesto srca u njemu otkucava registar-kasa brojeći filmske gledaoce. Ili je to danas bešumni kompjuter.
I uvek su tu depilirane lepotice nalik na manekene iz izloga, bez mirisa, ukusa, i pored svega, bez ikakvog erotskog naboja i izazova kao da su od plastike, a pored njih zločesti Rusi, nekada špijuni koji rade svetu o glavi, a danas do glave obrijani mafiozi sa bradama i minđušama u ušima; pokvareni Evropejci sa nešto dužom kosom nego što je to pristojno u Americi; najbrža kola, roleksi, francuski šampanjci, kavijari, čitavi arsenali neverovatnog oružja; nedostižni snovi o vrhunskoj eleganciji i džet-setu; čak i uzvišeno britansko poreklo glavnog junaka koji ima oksfordski naglasak - ukratko, savršeno dizajnirani filmski proizvodi koji mogu sve, sem jedne stvari, da naprave film koji će nas uzbuditi i možda vratiti nam onu blagoslovenu radoznalost koju smo imali nekada dok smo čitali stripove o Flašu Gordonu.
Ukratko, Džems Bond je isto toliko ukusan kao hamburger iz “Mekdonaldsa”, isto tako utoljuje žeđ kao koka-kola i isto se tako razvlači u nedogled kao žvakaća guma - tri najvažnija američka otkrića.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor Empty Re: Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor

Ned Nov 01, 2009 10:26 am



MOMO KAPOR ( Sarajevo, 1937), slikar i pisac.
Slikarstvo je diplomirao na Akademiji likovnih umetnosti
u Beogradu 1961. u klasi prof. Nedeljka Gvozdenovića.
Izlagao je retko, više u inostranstvu
(Njujork, Boston, Karakas, Ženeva, Udine, Brisel, itd)
nego u Jugoslaviji i posebno u Srbiji.
U Beogradu je izlagao samo samostalno 1992. godine.
Zato je poznatiji kao vrstan crtač i ilustrator
svojih knjiga, ali i knjiga drugih pisaca.
Slike su mu rasute širom sveta.
Živi i radi u Beogradu.



kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor Momo_kapor-foto


kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor Momo_kapor-slika
PODACI O SLICI:
Naziv : » Lament nad Beogradom«
Dimenzije: 180,5x100 cm
Tehnika: ulje na platnu
Godina:
2004.

MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor Empty Re: Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor

Ned Nov 01, 2009 10:27 am
U SLAVU ŽIVOTA

Kao što znate – ne kaže se renesansna,
nego kaporovska ličnost. Tačnije, više se ne kaže,
jer je pojam renesansna ličnost bio kod nas u upotrebi
sve do pojave Mome Kapora krajem pedesetih godina prošlog veka.
Sam Momo Kapor je podeljena ličnost
i to na renesansnu i kaporovsku, mada se ne zna
ni koja je koja ni gde prestaje jedna a počinje druga.
Zna se jedino ono što se oduvek znalo: ko zna jedno
zna sve. A Momo Kapor kao i svaka renesansa,
odnosno kaporovska ličnost piše kao što slika,
a govori kao što crta. Tako je slikarima pružio priliku
da ga hvale kako odlično piše, a piscima da kavaljerski priznaju da sjajno crta. To su najčešće oni
koji znaju da pišu a ne znaju da čitaju,
ili znaju da slikaju a ne znaju da crtaju.

Kao što najteže uočavamo ono što je najočiglednije
tako sam se i ja tek skoro setio da je među mojim sadrugovima Momo Kapor najsličniji Mići Popoviću
koji je i slikao i pisao i crtao i režirao, na televiziji, pozorištu, filmu. A uz sve to putovao.
Bio šarmer i šoumen i kao sva otmenija gospoda
pomalo dendi, plemenit čovek, požrtvovan
i nesebičan prijatelj kao i Momo Kapor.

Momo Kapor je redak Srbin i po tome
što nikad nije pisao pesme, a sve što je radio
je jedna radosna i raskošna pesma u slavu života
kojom je usrećio stotine hiljada kaporovskoga čovečanstva.
Nije pisao ni pesme ni legende
a sam je postao jedan od najvećih pesnika
i legendi Beograda. Utoliko je veće čudo
što je do sada imao jedva jednu slučajnu izložbu
u Beogradu mada pošteno govoreći idući
kroz Beograd ustvari obilazimo Kaporovu galeriju,
a i sam Beograd podseća na njegovu sliku.

Mada je naslikao koliko jedna likovna akademija
i napisao kao jedno brojnije udruženje književnika
znam da i u ovom trenutku jedva čeka da ode kući
i da štrika, žalostan što nema dva štafelaja
ili kakva kombinacija štafelaja i pisaćeg stola
da mu jedna ruka ne zija večito besposlena.

Blago majci koja ga rodila!

Matija Bećković
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor Empty Re: Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor

Ned Nov 01, 2009 10:27 am
STOLEĆE RATOVA I IZGNANIKA

Miloš Crnjanski je svoju labudovu pesmu,
poemu Lament nad Beogradom objavio u dalekom rasejanju,
u Johanesburgu, 1962. godine. Na velikoj, bar geografskoj
i kontinentalnoj razdaljini od vlastitog izgnaničkog Londona.
Poema je ubrzo štampana i u beogradskim Književnim novinama,
i unekoliko je bila shvaćena i kao najava
pesnikovog povratka u domovinu.

Sve se, dakle, zbivalo usred dvadesetog stoleća,
koje uostalom još ni dan današnji nije okončano,
a za nas, na ovim južnoslovenskim horizontalama,
zacelo je počelo sarajevskim vidovdanskim pucnjem
1914. godine jednog mladog čoveka
koji je imao ime Arhangela, a prezime kneza:
Gavrila Principa.

Za taj vek Crnjanski je često govorio da je bio
zapravo stoleće ratova, a na česta pitanja
mnogobrojnih korespondenata, pa i potpisnika ovih redova,
kada će slavni vratiti na svoju Itaku,
odgovarao je poput Pitije: A što se tiče Odiseja,
nije on lutao dragovoljno, nego su bogovi tako hteli.

Apatrid po vokaciji, nije propuštao da napomene
kako je za stare Rimljane progonstvo predstavljalo težu,
veću i sramotniju kaznu i od smrtne.

Sada, kada smo unekoliko svi izgnanici,
Momo Kapor se toj melodiji tužaljke nad Beogradom
vraća kao prvi i potonji čovek: grad u ponekim trenucima
gotovo lunarnog lebdenja izbeljen
do Gvozdenovićevih metafizičkih opomena,
a opet negde u uglu rođački prisan sa paletom Prodanovića,
dakako onog starijeg, zaista je nalik na ribu,
na stavama velikih reka, kako se valjda još uvek piše
u našim udžbenicima. Visoka olujna nebesa nad Beogradom
zacelo bi marila i Isidora Sekulić, a koloplet snova,
lepotica i botičelijevskih profila kao da sugeriše novi beskraj.
U pratećem dinamizmu Kaporove lazurne likovne erudicije
anđeli i ktitori, obrisi drevnih zidina i flora izmaštanog
rajskog predela, samo još i osložavaju tu dramatičnu pojavu
Belog grada za koji je, razloženo, dokazano, kako ga Dunav,
ta rajska reka dotiče posle svog izvorišta u Crnoj šumi
i kako uvire, posle svega, pa i posle ovih svetlosti,
u Crno more.

Belo kao omama, kao osvetnička svetlost,
kao drugačije pouzdanje.

Za razliku od slovenačkog pesnika Edvarda Kocbeka
koji je, u stihu, proklinjao reku Savu
zato što odnosi svetu slovenačku zemlju u vizantijskog,
skitsko Crno more, Momo Kapor svemu pridaje oreol
plemenitog blagoslova. Gotovo se opraštajući
unapred od prizora izuzetne upečatljivosti,
on još stiže da nas opomene, unutrašnje izgnanike,
da to pred nama, na ušću sa profilom ribe
(Venecija je isto nalik na planimetrijsku ribu,
usred laguna), i jeste grad izgnanika, došljaka,
u koji smo svi stigli, kad tad a neko i ranije,
penjući se, tragom Mominih foliranata, Balkanskom ulicom.

Htelo se reći da je Kapor, po mnogo čemu
jedinstvena renesansna naša faca,
neprispodobiv i namah izdvojen.
I da sve ovo što nam, slikar specifičnog lirizma
i razvijorenih onih pramenova kose koji, kao u magli,
kao dim, nestaju ponavljajući nam melodiju prolaznosti
uzbudljivo i odano, danas i ovde svojim
Lamentom nad Beogradom dostavlja tajnu,
ostavlja trag rapsodičnosti, obuhvata,
svetlaca koji nas ni u snu ne napuštaju nikako i nigde.

I kao što je svaka autentična pesma u predhodnom dijalogu
sa jednim ranijim vapajem, krikom ili prizorom,
ako se sad Kaporov Lament nad Beogradom
nešto tužno i nostalgično sašaptava sa stihovima Crnjanskog.

Bez sumnje, svi smo mi apatridi.

Dr Draško Ređep
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor Empty Re: Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor

Ned Nov 01, 2009 10:32 am
GOST u kući slavnog pisca Mome Kapora brzo shvata da je zapravo došao kod odličnog slikara. Od punih polica sa legendarnim Kaporovim knjigama, više zadivljuju mnogobrojna, slabo poznata platna naslagana duž zidova novog ateljea na spratu njegove kuće.
Dobro izgleda posle operacije tumora u grlu, koju je imao na jednoj klinici u Lozani, u Švajcarskoj, pre dva i po meseca. U prvom intervjuu za novine posle izlaska iz bolnice, Kapor otkriva da je napisao novi roman i da slika pun elana. Vratio se i staroj seriji „Mapa izmišljenih predela“. Skupilo mu se, kaže, mnogo starih osušenih paleta, pun podrum. Onda ih je uzeo i napravio od njih pejzaže - od skorenih boja.
U prepoznatljivoj teksas košulji, glasom koji ga povremeno izdaje, kaže da se još oporavlja, priznaje da se za njegovu vrstu bolesti u 40 odsto slučajeva predviđa smrt, ali...
- Izgleda da sam opet imao sreće. To je ne znam koji moj susret sa blizinom smrti. Od detinjstva, od 1941, pa sve do ovih ratova... Siguran sam što se tiče raka! Ja ću umreti od srca kao svi Kapori, jer jednom sam napisao: „Kapori umiru ili od srca ili od metka, najbolji među nama od metka u srcu“.
*Kažete da ste, uprkos svemu, završili novi roman.
- Nećete mi verovati, ali zakačen za razne aparate, sa desnom rukom iz koje su virile cevi, ja sam pisao u bolnici, jer mi je dosadno ako ne radim ništa. Budući da su televizori u bolničkoj sobi postavljeni visoko, da je program na francuskom, a da ne mogu da čitam - onda sam pisao. To je jedna čudna knjiga koja se zove „Kako postati pisac“. Dobar naslov, a? Možda je još rano da govorim o njoj, jer još nije sasvim završena, ali je na kraju, u toku su poslednje redakcije.
* Recite nam, ipak, o čemu se radi.
- Stari Beograđani pamte jednog akvizitera koji se zvao Žuća. On je prodavao komplete knjiga po preduzećima, vukao je dve preteške torbe - Perl Bak, Golsvordi, Kronin - tu vrstu knjiga koje su kupovale činovnice u kompletima. E, on je napisao knjigu „Kako postati pisac“. Objavio je 1963, a od tada u bezbroj izdanja. On je nažalost iščezao, ne znam šta je sa njim, baš me zanima ako neko zna da mi javi. Ta knjiga nema bibliotekarsku registraciju. On ju je postavljao stidljivo pored Golsvordija, Tolstoja i svi su je kupovali, jer mnogo ljudi želi da budu pisci. I ja sam pokušao da napišem knjigu „Kako postati pisac“, ali ne kao priručnik. Pisac se ne postaje, pisac se rađa.
* Koje odgovore ćemo pronaći u knjizi?
- Šta treba da se dogodi nekome da bi postao pisac. To je u stvari neka vrsta romana o piscu iz provincije koji ima provincijske muke, sivilo, koji dolazi u Beograd i počinje da se probija. Šta mu se sve dešava - od ljubavi sa
ocvalim damama do saradnje sa časopisima, besparice, svega... Tu sam uključio naravno i brojne citate pisaca, na primer Čehov ima „Savete mladom piscu“. Najlepša stvar je kako je Fokner postao pisac i to sam uvrstio. On je rekao u jednom intervjuu posle Nobelove nagrade: „Ja sam za vreme prohibicije istovarao sanduke sa viskijem na pristaništu u Nju Orleansu i viđao sam jednog čoveka kako šeta. Pitao sam ko je to, rekli su mi - Šervud Anderson, čuveni američki pisac. Upoznao sam se sa njim i dopalo mi se to zanimanje - da se ne istovaruju sanduci nego da se šeta...
* Kažete da je pisanje gadan posao i da više volite da slikate.
- Sad sam usred jednog ciklusa koji me je zaokupio posle mnogo vremena, a koji sam radio pre 30 godina. To je slikanje školica. Vratio sam se staroj temi koju sam u Njujorku izlagao 1978. godine. Školice se tamo zovu „hopskoč“.
* Mislite na dečju igru?
- Školica je najdemokratičnija umetnost trotoara. U katalogu te izložbe školica u Njujorku, napisao sam da je prednost te slike - kad vam dosadi, položite je na pod i skačući na jednoj nozi odete u detinjstvo. Školice su jedna vrsta primitivnog krsta, znači u sebi imaju i religiju, jedna vrsta kabale jer imaju i poredak brojeva, od 1 do 7. One su poziv na igru i povratak u detinjstvo i ovaj ciklus je imao prilično uspeha. Postoje dve vrste - normalna i takozvana školica puž. Paralelno sa tim, mada se stilski razlikuje, radio sam seriju porcelanskih tanjira na kojima se nalazi moj crtež. Slične tanjire video sam u Parizu, radio ih je Žan Kokto i ovi crteži možda malo i podsećaju na Koktoovu liniju.
* Napravili ste i velika platna sa grupnim portretima poznatih ličnosti.
- To su slike: „Kafe nostalgija“, tu su meni neka draga lica, „Molitva“ - za sve koje sam voleo. Tu su naslikani Merilin Monro, Zuko Džumhur, Danilo Kiš, Če Gevara... Centralna tema je Leonardov crtež „Bogorodica i sveta Ana“. To je, inače meni, najdraža slika na svetu, čuveni karton, priprema za ulje koje je radio. Zatim i slika „Hotel Kalifornija“, po čuvenoj pesmi „Iglsa“ o hotelu u koji može da se uđe ali ne može da se izađe. Na njoj su takođe moji mrtvi prijatelji, sa jednim anđelom...
* Hoćete li napisati i „Kako postati slikar“?
- Postaje se na akademiji. Sad čitam jednu divnu knjigu koja se zove „Boemi, avanturisti moderne umetnosti 1900-1930“, a napisao je Dan Frank. On piše o Monmartru i Monparnasu, o kući u kojoj sada stanuje Šobajić, a gde je Pikaso napravio „Devojke iz Avinjona“, gde su živeli Modiljani, Sutin... Ispostavlja se da je malo ko od tih velikana završio Akademiju. Niko nije studirao, a bili su genijalni.
* Da li planirate da napravite izložbu slika u Beogradu?
- Ne pravim izložbe, imao sam svega dve u Beogradu. Prvo, ja živim od slikarstva. Niko ne šeta ulicama sa 3.000 evra u džepu pa uđe i kupi sliku. Izložbe prave oni koji vole da se druže, a ja i to izbegavam. Družim se sa nekoliko prijatelja celog života, sedim u obližnjoj kafani sa vlasnikom, kasirkom, taksi šoferom i bivšim bravarom. I to mi je sasvim dovoljno. Družim se sa Matijom Bećkovićem, sa Rajkom Petrovom Nogom, oni me uče o poeziji pošto ja nikad nisam pesmu napisao u životu, čak ni u pubertetu.

GEJ PARADA
* KAKO komentarišete velike dileme oko organizovanja gej parade u Beogradu?
- Vreme je uvek isto. Ja se uvek sećam, sedeli smo sa Mihizom u Klubu književnika, veliko društvo, i neki iz tog društva su napadali homoseksualce, a Mihiz je rekao: Nemojte ljudi da ih napadate, da nije njih kako bismo mi ružni došli do ribe.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor Empty Haski Arči i Momo Kapor

Čet Mar 04, 2010 2:33 am
kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor PM1_2_01
Imao sam mačora Mitsu-a, koga je ubio jedan pas, a za
koga smo bili vezani moja žena i ja. Ona je pala u
duboku depresiju. Tog mačora nam je poklonila Iva
Sanjina, stara balerina i često je pitala kako napreduje.
On je bio član naše familije. Dočekivao nas je, ispraćao,
mjaukao, razgovarao sa nama. Kada je on ubijen, odlučio
sam da kupim svojoj ženi psa.
Problem je u našoj zemlji i u našoj sredini to što čovek
nikako ne može da ima psa. Kad je čovek dete, psa mu ne
dozvoljavaju roditelji. Izbacuju psa koga on dovede iz kuće i
on pati. Zatim, ode u vojsku gde su psi uglavnom oficiri, a
nema pravih pasa. Kad se čovek oženi, psa mu ne dozvoljava
ni žena zbog bebe. Međutim, u Engleskoj, kada se rodi dete,
odmah se kupi i pas da bi čuvao dete i da bi dete bilo socijalno,
tj. da rastu zajedno.
Dakle, muškarac može da dobije svog prvog psa tek
u drugom braku. Tako sam i ja dobio psa u svom
drugom braku. Išli smo po njega čak u Kraljevo.
Tamo je bilo leglo u kom on jedini nije bio prodat.
To je bilo leglo sibirskih haski-ja, a on nije prodat
jer je bio bolešljiv i nikakav. Ušao je u torbu moje
žene, dok smo sedeli kod odgajivača. Tim potezom je
pokazao sofisticiranost, jer je torba bila Louis Vuitton. Ne bi
ušao u neku drugu torbu sigurno, možda eventualno u
Hermes. Tako smo ga u kutiji doneli u Beograd.
On je postao moj nerazdvojni drug. Jedan deo dana morao
sam da ga šetam. Tada je imao dva meseca. Stanovali smo u
Skadarliji koja je bila veoma nezgodna za pse, zato što oni
obeležavaju stolice na kojima sede gosti. Tamo je neka kaldrma
i nizbrdica, a ostale ulice su zakrčene automobilima, pa su
šetnje izgledale kao provlačenje kroz Scilu i Haridbu.
Onda smo se preselili na Vračar i on se našao u pravom
kraju, jer tu je Karađorđev park. Sada dolazimo do
pitanja imena. Zasto Arčibald? Bio sam scenograf u
jednoj drami koju je napisao Slobodan Marković, a
koja se zvala “Zaobilazni Arčibald”. Međutim, psima
se ne daju srpska imena. Jer ako se pas nazove Žika, i vi ga
pozovete “Žiko!”, prićiće vam troje ljudi. Ali ako viknete
“Arči!”, može samo da vam priđe drugi sekretar američke
ambasade koji džogira u tom trenutku kroz park.
Arči je za mene veoma povoljan za šetnju, jer ne razgovara
o politici. Uvek kada sa nekim razgovaram o politici, posvađamo
se. Međutim, Arči lepo ide, mi njušimo razne tragove,
to se zove “čitanje novina”, a njega njuše neke divne kučkice
koje imaju veoma šarmantne i lepe vlasnice. Uopšte mi nije
jasno stanje ljudi koji se žale na usamljenost i koji ne mogu
da nađu nekog s kim bi se družili i koga bi voleli. Dovoljno je
da uzmu kera, da šetaju sa njim i upoznaće gomilu sveta,
naročito ženskog. Žene više šetaju sa psima jer su muškarci
zauzeti, oni rade pre podne. Vlasnice ne rade, nego šetaju
pse, a tada počinje čuvena konverzacija – da li je mužjak ili
ženka? Ako kaže ženka, onda je u redu. A koliko je stara?
Koja je vrsta? Tako da tada već ulazimo u intimnije razgovore.
A treći put je već ljubljenje u senci drveća Karađorđevog
parka.
kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor PM1_2_02
Godinu dana pre nego što smo kupili
Arčija, u jednom pariskom bistrou, sedeli
smo moja žena i ja i pili vino. Pored nas
je došao mladić sa devojkom i haskijem.
Haski je seo i gledao nas svojim plavim
očima. Moja žena je rekla, ako ikad bude
imala psa, da će to biti haski. Gledao nas
je sa takvim obožavanjem.


kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor PM1_2_03

kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor PM1_2_04
Ono što me je zapanjilo je jedna čudna priča.
Učestvovao sam u jednoj emisiji na televiziji koja se
zove “Kućni ljubimac”. Tu je Arči, tada još mlad, jeo
kosti iz moje ruke. Uvek sam mu davao neku veliku
kost. Uopšte, bio je mnogo šarmantniji od mene. Kad
je ta emisija emitovana, kroz deset minuta javio mi se jedan
divan ženski glas i rekao je da je videla emisiju sa Arčijem, da
je Arči predivan pas koji ima plave oči. Sa takvim očima pre
rata nisu puštali poštare kući među žene. Ona je pitala da li
bih ja dozvolio da se Arči pari sa njenom ženkom. Ja sam bio
zaprepašćen. Rekao sam “gospođo, ja sam 35-40 godina na
televiziji i to ne 15 minuta kao Arči, nego sat ili sat i po, a
nikada nisam dobio takav predlog, a on ga je dobio odmah.”
Kod mene ima i pritajene narcisoidnosti, jer kad idem sa
njim, nailaze devojke i kažu “jao što je lep”. Ja se pravim da
govore o meni, napravim inteligentan izraz, koliko je to
moguće. Ali, sa onom gospođom smo se dogovorili da dođe
sa kujom u moju kuću. Ona je došla, ali je došla sa mužem,
buketom cveća i bocom šampanjca, a njena keruša, kako je
ušla, odmah je skočila na Arčija. To je Arčija prilično zbunilo,
jer ga je ona napala. On je gledao u mene tražeći da ga
zaštitim, ali nisam mogao ništa. Na kraju, oni su krenuli da
obavljaju tu dužnost, gospođin muž je slikao aparatom.
Gospođa je plakala, a ja sam naravno pio. I kad se to sve
završilo i kad je Arči obavio posao oko produžetka vrste,
gospođa me je pitala “koliko smo dužni”? Kada sam je pitao
“za šta?”, ona je rekla “pa za to sto je Arči oplodio moju
Astru”. Ja sam rekao “gospođo, ovo je neverovatno, ja sam u
godinama kada ja plaćam”. “Nemojte samo da tražite alimentaciju,
ostalo će biti u redu”. Iz te kombinacije smo dobili
jedno božanstveno štene koje smo poklonili.
Što se tiče sibirskog haskija, kada šetamo Karađorđevim
parkom, kada naiđu tri starija čoveka sa kapama zvanim
“lenjinke”, očigledni informbirovci i kada me pitaju
kakav je to pas? Ja im kažem “eta ruskaja sabaka”.
Tada se oni ozare, shvate da je Arči njihov. Zatim
naiđe neki Amerikanac, pošto su u okolini predstavništva i
pita me “kakav je to pas”? Ja mu kažem da je to haski sa
Aljaske. Onda se i on ozari takođe, drago mu je da čuje da je
to američki pas. Ponekad naiđe neko sa šajkačom i štapom i
pita me “je li bre, kakav je to ker”? Ja mu kažem – “to je SOP
– srpski odbrameni pas”. I on takođe ode zadovoljan. To su
uglavnom moji odgovori na pitanje odakle je Arči. Arči je tipičan
sibirshi haski, njegov otac je prvak Evrope, a deda je
prvak sveta. Nikad ga nisam vodio na takmičenja, jer se ja
takmičim umesto njega. Dve slavne ličnosti u kući bilo bi previše.
Arči jede granule, ali pomešane sa mesom. Moja žena
ga hrani i ona je njegov pravi gazda. Ja sam samo rezervni
gazda koji ga šeta, obično ujutru, dok ona spava, ili uveče, jer
mi je on alibi da svratim u “Konobu” i popijem nekoliko pića.
Ta rusko-američko-srpska varijanta psa prilično teško podnosi
klimu u Beogradu. Leti uglavnom spava pod klima-uređajem,
dok je zima njegovo vreme. Tada voli da spava na
snegu na terasi ili u dvorištu. Jednostavno, iskopa rupu i
spava. Međutim, on je oštenjen u Kraljevu, pa se ipak
koliko-toliko navikao na vrućinu. U svakom slučaju, vrlo je
tužno videti ga na vrućini, leto nije njegovo vreme. Sada
počinje njegovih pet minuta. On je sed, kao i ja, stariji je od
mene po “psećim godinama”, sporo se i umorno kreće kao i
ja, jedino živne kad naiđe neka keruša. Onda potrči.
Odgajivačica koja nam je prodala psa rekla nam je da
se sa njim upravlja ljubavlju. Postoje priče o haskijima
mužjacima koji beže pedeset kilometara, a o
tome sam čitao u jednoj američkoj knjizi. Piše da
preskaču ogradu od pet metara, to je sve koješta.
Njega drži ljubav. On nikada nije bio udaren, nikada niko
nije mnogo vikao na njega. On obožava moju ženu, ona mu
je gazdarica, boginja. On je prati i strašno voli mačke.
Za vreme bombardovanja smo on i ja šetali. Tada kućne
ljubimce nisu puštali u skloništa. To se odnosilo i na mene i
na njega. Jer pisci su bili kućni ljubimci, takođe. Zbog toga
smo mi šetali i gomilu tih bombardovanja preturili preko
glave. U toku jedne od tih šetnji, u parku je iz jednog grma
izašlo mače, crno sa belim grudima. Verovatno ga je neko
izbacio iz kuće. Kada je Arči prišao, ono je videlo po prvi put
psa u životu. Ja sam ga uzeo i odneo kući. Njih dvoje su se u
toj meri sprijateljili da je ta mačka spavala uz Arčija, na njegovom
krznu. Sada kad prolazi pored mačaka, ne primećuje
ih, ne reaguje. Po tome je on vrlo čudan pas. To mače je
ostalo kod nas. Možete misliti kako mi je, s obzirom da kad
god ustanem iz kreveta, crna mačka mi pređe put.

kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor PM1_2_05
ŽUĆKO
Evo jedna priče koju sam napisao o psima i ljudima. Na kraju
Kalenića pijace, ili na njenom početku, tamo gde uz tezgu stoje
lokalni pijanci i piju vinjake i rakije iz unučića, postoji prodaja
kanarinaca, ptica pevačica, papagaja, a ponekad i kerova.
Jedan čovek je prodavao Žućka, jednog “avlijanera” ili “seoskog
lajatora” ili “voždovačkog goniča tramvaja”. Bio je sladak
pas, najobičniji, dundast. Osim psa, prodavao je i papagaja u
kavezu. Dolazi jedan mladi bračni par sa malim sinom i sin se
zaljubi u Žućka, roditelji mu ga kupe i odnesu ga kući. Žućko je
prvu noć jeo, onda je spavao sa klincem, a sutra je nestao, nije ga
nigde bilo. Pretražili su ulicu, park, ali nisu našli Žućka. Najzad
oni odu na Kalenića pijacu i vide Žućka kako sedi pored svog
gospodara i papagaja. Rekli su prodavcu “to je Žućko, vi ste nam
ga prodali”. Prodavac je odgovorio da to nije Žućko, već da je to
Žućkov brat. Pošto je dete plakalo, odlučili su da kupe Žućkovog
brata. Opet je mali spavao sa psom u krevetu i sledećeg dana je
opet nestao.
Ponovo su se vratili na Kalenića pijacu i videli su Žućka kako
ponovo sedi pored svog gospodara. Prodavac im reče: “Znate šta,
ne vredi da ga kupujete, on će uvek da se vrati. Najbolje da
kupite papagaja sa kavezom. Papagaj je divna ptica, ponavlja
reči.” Odlučili su da kupe papagaja kojim se sin oduševio.
Naročito time što je papagaj ponavljao sve što je sin rekao.
Sledećeg dana je papagaj nestao iz kaveza. Kada su ponovo
otišli na Kalenića pijacu, videli su papagaja kako sedi u kavezu.
Kada su pitali da li je to njihov papagaj, prodavac im je odgovorio
da jeste. Tada su pitali prodavca: “Pa šta Vi prodajete,
čoveče”. On odgovori: “Ja prodajem kaveze”.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor Empty Re: Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor

Čet Mar 04, 2010 2:46 am
kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor Zp080202_3_1
Porodična kuća jednog od naših najpoznatijih slikara i najčitanijih književnika,
Mome Kapora , koji je ovih dana dobio još jedno značajno priznanje,
nagradu za životno delo Srpske književne zadruge, smeštena je u najužem
centralnom jezgru Beograda, Neimaru. Ulazna vrata u riznicu porodice
Kapor direktno nas uvode u Momin atelje, iz koga ulazimo u trpezariju.
Na velikom trpezarijskom, okruglom stolu, pored vaze sa cvećem i
pepeljare samo za goste, jer je domaćin pre nekoliko godina prestao da
"dimi", kako šaljivo kaže, "čuči" i pisaća mašina. Ona je iznedrila sve
antologijske romane Mome Kapora od dela "Beleške jedne Ane", preko
"Une" do "Eldorada" i "Dragi naši", knjigu namenjenu našim
dijasporcima, ali i ratne reportaže, zbog kojih su ga u ratnim godinama
napadali neki bivši prijatelji iz Hrvatske.
Ovih dana ta ista mašina "trpi" novi roman "Ispovesti", koji se priprema za stoto izdanje Srpske književne zadruge.

Poranili ste - šaljivo nas dočekuje domaćin. - Svi susreti i sastanci
pre podneva za mene su jutro, jer nemam vremena za ustaljeni jutarnji
ritual.
Na kućnom pragu, pre Mome, dočekao nas je jedan od
kućnih ljubimaca, pas Arči, haski, kome ni temperatura od nekoliko
stepeni ispod nule nije smetala da se izležava na snegu. Ali, prateći
domaćina u stopu, ušao je sa nama u kuću...
- Ja sam mu gazda,
ali supruga LJilja ga češće šeta i hrani, pa joj je privrženiji. Zato
je Mici moja - zadovoljno kaže Kapor, dok mu se u krilu bezbrižno
smestila crna mačka Mici.

Najdraža nagrada
Nagrada za životno delo, koju od 1992. godine dodeljuje Srpska književna zadruga, obradovala je našeg domaćina.
Ne pripadam piscima koji često dobijaju nagrade, mada sam ih dobijao,
ne kažem, ali ova mi je možda i najdraža, jer dolazi od najstarijeg
izdavača u Srba, a to je Srpska književna zadruga, koja uskoro izdaje
svoje stoto kolo čuvene, sivo-plave biblioteke, čiji je znak crtež
napravio čuveni Jovan Jovanović Zmaj. To je, inače, biblioteka uz koju
su moja generacija i mnoga pokolenja, pre i posle mene, odrastala. Bilo
je čak i na selima i kod seljaka koji je nisu čitali, ali je bila čast
imati je. Dobiti, dakle, nagradu od te kuće znači mnogo više od svih
drugih nagrada, mada je možda bilo nekih drugih pisaca koji su
nepravedno ostali bez nje - skromno veli Momo Kapor.
Podsećamo ga da
je pre više godina samog sebe proglasio "lakim piscem", a da su se i
tada, baš kao i danas, mnogi književni znalci demantovali tvrdnjom da
je vrlo teško najčitanije romane lako pisati...
- Prošao sam
novinarsko-reportersku školu dok sam stigao pisca, a novinarstvom se
još bavim, pišem za Vaše novine "Vesti" i u ovim godinama, kao i za
neke druge.

Uticaj novinarstva
Priča o svojim novinarskim iskustvima u raznim novinama i magazinima za koje je radio.
Još pišem za svoj prvi list, nedeljnik iz Beograda, u kome sam kao
novinar ponikao. Ne pričam ovo slučajno, jer je novinarska škola
presudno uticala na mene. Jednostavan je princip pisanja: budi jasan,
razumljiv i ako je moguće dopadljiv. Novinarska škola je prosta, nema
mistifikacije i kabinetskog zatvaranja u staklene kule - kaže naš
domaćin.
Smeje se dok komentariše sebe na fotografijama i čudi
"kompjuterskim spravama", šireći dobro raspoloženje, neosetno tera
sagovornike da se osećaju prijatno dok "troše" prepodnevne sate jednog
snežnog decembarskog dana...

Recept a la "pile s peškira"
Još je moja supruga LJilja radila kao stjuardesa, išli smo u Sidnej.
Stigli smo u hotel kasno, oko 11 uveče. Saleteše me neki naši ljudi da
im predložim neki moj kulinarski recept, valjda je tada bila moda da
pisci dele recepte. Predložio sam im "pile na peškiru". Odveo sam ih u
prodavnicu, gde mo kupili pečeno pile, a po povratku u hotelsku sobu
jeli smo ga s peškira - samokritično, ne skrivajući smeh, otkriva Momo.


Ne znam šta je s tom spravom koja se zove kompjuter, ali čim neko na
njoj uspe da napiše "Rat i mir" i ja ću preći na njega. To je samo
sredstvo za rad, makar mi tako objašnjavaju prijatelji. Oni kažu da se
zahvaljujući njemu mnogo brzo piše, a ja im odgovaram da pišem dovoljno
brzo u odnosu na ono šta mislim - objašnjava gestikulirajući.
Poziva
se na izjavu Borisa Mihajlovića Mihiza, koji je davno na jednom skupu
otkrio da će sebi uputiti pismo koje će otvoriti kad napuni 60 godina,
a tada je imao 30.
- U tom pismu će pisati: "Ti ovo ne razumeš, nemoj da se buniš". Tako i ja mislim da kompjuter ne razumem i neću da se bunim.

Pisma za naše u svetu
Prelazimo na slikarstvo, zna se da je završio Likovnu akademiju u Beogradu...
Ne zovu me uzalud akademskim slikarem i naivnim piscem - veli kroz
smeh. - Za pisca nisam učio, kao ni Čehov, koji je bio lekar, ni Lav
Tolstoj, koji je bio grof.
Na trenutak prekida ozbiljan razgovor, objašnjavajući zašto je makar jednom morao da ode u Australiju.
U Australiji sam bio samo jednom, i to da vidim da li ljudi idu
naglavačke, kao što sam mislio dok sam bio mali, gledajući u globus -
kaže kroz smeh i nastavlja ozbiljnijim tonom. - Dopao mi se Sidnej i
ljudi u njemu. Čudan i lep grad. U njemu sam naleteo na još čudniju
radnju. Radnju samo za levake, u kojoj se prodaje sve za levake. U
izlogu je budilnik koji je umesto brojeva imao samo petice, i na njemu
je pisalo: "Nikad ne pijem pre pet sati". Časovnik k'o stvoren za mene.
Priznaje
kako je mnogo lepih sećanja poneo baš iz Sidneja, zato je i zadovoljan
što se knjige "Dragi naši", u izdavaštvu "Vesti", dobro prodaje i što
je lako pronašla put do srca naših ljudi u "belom svetu".
- Knjiga
"Dragi naši" je izbor iz kolumni koje pišem za "Vesti" i to je neka
vrsta pisama našima u "belom svetu". Drago mi je da se čita i u
Australiji, još jedna joj je slična i zove se "Vodič kroz srpski
mentalitet" i štampana je na sve svetske jezike, te je vrlo korisna za
naše zetove i snahe strance - kaže Momo Kapor.

Čekao seriju na - monitoru
Vlada Petrić i dopisnik "Politike", Dušan Simić i ja bili smo u
NJujorku. NJih dvojica su tvrdili da sam divljak-seljak, jer se ne
služim kompjuterom. Trebalo je nešto da otkucam, objasnili su mi kako
da uključim tu spravu i zaključanog me ostavili u hotelskoj sobi,
ispred monitora, koji ja zovem ekran. Kad su se vratili i pitali šta
radim, odgovorio sam: "Evo, čekam seriju na Drugom programu" - seća se
sagovornik "Vesti" jedne od mnogobrojnih dogodovština.


Protekcija za živog pisca
Bio sam u bolnici u Švajcarskoj i poneo sam nekoliko svojih knjiga na
francuskom, koje sam uzeo od izdavača iz Lozane. Na poleđini korica je
moja fotografija i biografija. Taj čuveni lekar, kod koga sam išao,
takoreći me zaboravio. Kad me se, konačno setio i prozvao, umesto
vizitkarte dao sam mu knjige, a on se prijatno zapanjio, k'o da je
video mađioničara. Od tada je prema meni imao drugi tretman - priča
Momo.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor Empty Umetnik plaća priču životom

Čet Mar 04, 2010 2:50 am
kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor Momo-kapor
Priča je suština svakog umetničkog dela. Ona je najskuplja stvar u umetnosti. Često mi se dešavalo da umirem od dosade čitajući pretenciozne knjige i gledajući filmove koji su napravljeni samo za Kinoteku. Svaki umetnik priču plaća životom. Mora da je doživi. Zanimljiva priča je zajednički imenitelj za sve knjige, novinske tekstove i drame koje sam napisao, kao i za sve slike koje sam naslikao. Celog života sam bio umetnik profesionalac. Zanatlija koji stvara umetnička dela - kaže za „Blic“ književnik, slikar, novinar Momo Kapor.

Deset knjiga Izabranih dela Mome Kapora naći će se u prodaji narednih nedelja, u izdanju izdavačke kuće „Knjiga komerc“ i dnevnog lista „Blic“.
- Na Likovnoj akademiji sam pet godina studirao slikarstvo kod rafiniranog profesora Nedeljka Gvozdenovića. Od osam ujutro do osam uveče on nam je gradio ukus u umetnosti i motivisao nas da savladavamo zanat. Tada sam pisao za novine da bih preživeo i princip je bio isti. Prvo zanat pa onda zanimljiva priča. Važno mi je bilo da ne propadnem u manirizam. Da mi knjige ne liče jedna na drugu. Trudio sam se da moje knjige pripadaju različitim žanrovima i budu pisane različitim jezikom. Od slenga do ispovedanja. Umetnik izvrši samoubistvo u momentu kada počne da imitira samog sebe. Najveći falsifikator Šagala bio je sam Šagal kada je izgubio snagu izvornosti.

Od deset knjiga koje su štampane u novoj ediciji, čije vas ponovno izdavanje najviše raduje?
- Roman „Samac” je prodat u velikom tiražu, ali ga je javnost ignorisala. Nikada nisam saznao zašto. Obožavam tu knjigu jer opisuje penzionisanog satiričara. Ovog trenutka imam puno razloga da se identifikujem sa junakom tog romana. I on živi na Čuburi u zajedničkom dvorištu i piše kuvar za samce, dok u kredencu kuhinje pronalazi beležnicu svoje majke u kojoj su raskošni recepti za srećne familije sa brojnom čeljadi. Oni zajedno jedu za stolom prekrivenim mušemom u osećanju bliskosti. Čitajući tu beležnicu junak moje knjige postaje svestan da je reč samac najtužnija u našem jeziku. U provincijskom mestu treba da primi nagradu za satiru, ali umesto da ode u dom kulture, on se iskrade iz mase i prvim vozom se vrati u Beograd. Krajem meseca, tačnije 27. novembra, uručiće mi nagradu „Radoje Domanović” za pisanje satire. Videćemo šta ću da preduzmem pre dosadnih govorancija.

Vaše knjige su godinama nosile etiketu „proza u trapericama”. Zašto?
- To je naslov knjige jednog zagrebačkog stručnjaka za književnost, koji se bavio autorima koji su pisali novi vid proze, kao što je Selindžer, na primer. Gurnuli su me u političku aferu 1967. godine kada sam potpisao „Predlog za razmišljanje o odvajanju jezika u SFRJ”. To je bio odgovor na proglas hrvatskih književnika o položaju hrvatskog jezika i pravopisa koji je potpisao Miroslav Krleža. Nas četrdeset i dvoje iz Udruženja književnika Srbije smo na taj proglas odgovorili dokumentom koji se ticao kulturne autonomije Srba koji žive u Hrvatskoj. Tito je morao da zabrani Krležu, ali je u kontra teži zabranio i nas četrdeset i dvoje. U tom momentu sam izbačen iz NIN-a i počeo da pišem u „Bazaru”, pod pseudonimom „Beleške jedne Ane”. Tu sam iznosio mnogo opasnije stavove od onih koji su se mogli naći u disidentskoj literaturi. Tadašnji Politbiro bi ispao smešan da je napadao tinejdžerku sa kikicama. Tada sam sebe proglasio za lakog pisca čija su dela bila zgodna za čitanje pod haubama frizerskih salona da bi se zaštitio od napada političkih oligarhija koje su se smenjivale na vlasti tokom mog života.

Koji događaj bi izdvojili sa vaših putešestvija po svetu?
- Novinarska ambicija me je dovela u priliku da upoznam slavnog američkog pisca, nobelovca Sola Beloua. Istrajno i uspešno je izbegavao razgovore za medije sve dok mi jedna dama, koja ga je poznavala, nije zakazala sastanak s njim u holu jednog njujorškog hotela na Petoj aveniji u Njujorku. Kada smo se upoznali odmah mi je rekao da on nema vremena za razgovor sa mnom u Njujorku jer mora hitno da leti za Čikago. „Ako ste spremni da ovog trenutka krenete sa mnom u Čikago, daću vam intervju tamo”, uz osmeh je procedio. Hitro sam iz zadnjeg džepa pantalona izvadio četkicu za zube i dogovor je postignut. Hol hotela u Čikagu vrveo je od raznoraznog sveta i niko nije prepoznao nobelovca. Dva sata smo razgovarali i na kraju je pristao da ga fotografišem, ako odnesem te slike Jari Ribnikar u Beograd. „Voleo bih da Jara vidi šta je ostalo od mene”, bilo je poslednje što mi je Sol Belou rekao. Shvatio sam da su njih dvoje imali ljubavnu vezu kada je on 1955. i 1956. godine bio u Beogradu. Jara Ribnikar je zbog te romanse kasnije prevela sve njegove knjige. Kasnije sam Jari u Klubu književnika u Beogradu rekao: „Ovaj poklon ti je poslao Sol Belou.” Videla je fotografiju i kratko uzdahnula „Ah, Soul”, što je dokaz da ljubavi nisu večne. Moj intervju sa američkim nobelovcem prenele su mnoge svetske agencije, ali i „Njujork tajms”.

Kako ste stvorili svoj izraz u slikarstvu?
- Na beogradskoj Likovnoj akademiji, mojoj generaciji su predavali profesori koji su, svi od reda, bili francuski đaci. Nisu priznavali secesiju, „novu umetnost”. Oni nas nisu upoznavali sa delima Klimta, Šilea i Kokoške. To su odbacivali i preskakali kao kič. Meni su se njihova dela najviše sviđala i do dan-danas sam se trudio da slikam na taj način. Dopadljivo, da slavim lepotu. Naročito lepotu ženskog lica. Ružnoće mi je dosta. Moji uzori su bili i Leonardo da Vinči, Sandro Botičeli i Amadeo Modiljani, zbog njihovog približavanja duhovnosti i čitanja ženske lepote.

Ponovo u prodaji
Deset knjiga našeg priznatog književnika, slikara, novinara Mome Kapora biće ponovo štampane u saradnji izdavačke kuće „Knjiga komerc” i dnevnog lista „Blic”. Prva knjiga pod nazivom „Ivana” danas je u prodaji na svim kioscima štampe. Posle nje, na svakih nedelju dana, čitaoci će moći da kupe sledeća dela: „Dragi naši”, „Samac”, „Konte”, „Anglos”, „Zoe”,”Dosije Šlomović”, „Una”, „Foliranti”i „Legenda o Taboru”. Svaka knjiga biće u prodaji dve nedelje.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor Empty Re: Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor

Čet Mar 04, 2010 2:52 am
ASTRO INTERVJU SA
MOMOM KAPOROM
Piše astrolog: Marina (Jungić) Milošević

MOJ ŠEF JE LAV TOLSTOJ


kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor Momo_kapor
Diplomirao je na beogradskoj Akademiji likovnih umetnosti u klasi
čuvenog profesora Nedeljka Gvozdenovića. Dok je studirao, bavio se
novinarstvom pišući za mnoge listove prikaze izložbi i koncerata i
intervjue koje je svojeručno ilustrovao portretima. Ipak, tvrdi da su
njegovi najbolji crteži ostali na plastičnim stolovima kafana u kojima
je sedeo sa prijateljima. Tako je Momo Kapor spojio svoje dve velike
ljubavi, novinarstvo kojim se bavi od rane mladosti i slikarstvo. O
njegovim slikama, kustos Nikola Kusovac je rekao: « Portreti naših
znamenitih ljudi (Tin Ujević, Desanka Maksimović, Jovan Dučić, Branko
Ćopić) koje je Momo Kapor naslikao, poseduju svojstva istinskih remek
dela srpskog savremenog portretskog slikarstva». Napisao je više od
trideset knjiga, osvajao brojne književne nagrade medju kojima i
nagradu «Bora Stanković». Njegova dela izvodjena su u pozorištima, na
radiju i televiziji.

Vrata svoje kuće na Neimaru, Momo Kapor otvorio mi je sa svojim prepoznatljivim osmehom večitog šarmera. Odmah je počeo da mi pokazuje platna u svom ateljeu oko kojih je nestašno skakutala lepa crna mačkica Micu. Kaže kako je u inostranstvu, gde on izlaže svoja platna, potpuno normalno da svi umetnički pravci postoje istovremeno. U dnevnom boravku čekao nas je još jedan kućni ljubimac, pas Arči što mi je sve zajedno bila najlepša potvrda Mominog natalnog Meseca u Ribama (ljubav prema životinjama). Piće nam sipa domaćinski (podznak Bik), a razgovor sa njim počinjem pitanjem:

Verujete li u astrologiju?

Verovali ili ne, postoji neka čudna veza izmedju zvezda i nas, a ta veza je magična i obično se pokazuje kao tačna. Kroz istoriju nije bilo velikog vladara koji nije imao svog ličnog astrologa čijh se saveta držao. Mnoge osobine mog horoskopskog znaka (Ovan) o kojima mi je govorila Milja Vujanović, moja drugarica, su veoma tačne i priznajem ih. Ako se astrologiji pridje ozbiljno kao što to čine neki ljudi koji se njome bave, onda se zaista može pronaći neverovatna sličnost izmedju ličnosti i znakova kojima te ličnosti pripadaju. Medjutim, televizijske stanice i mnoge novine imaju neke idiote koji popunjavaju te horoskopske rubrike, pa meni obično piše da ću «imati sukobe sa svojim šefom». Moj šef je Lav Tolstoj i uopšte nemam problema sa njim!

Zodijački Ovnovi su poznati kao veliki osvajači žena, položaja i teritorija u zavisnosti od toga čime se bave. Da li je to tačno?

Najpre, ja u životu nisam osvojio nijednu ženu! Uvek su one osvajale mene dozvoljavajući mi da verujem kako sam ja osvojio njih! Medjutim, ja ne znam čoveka koji je osvojio ženu, a da nije ona njega prvo osvojila.
I taman kad sam htela da nastavim sa pitanjima o ljubavi, pojavila se Ljiljana, Momina supruga i kako on kaže «poslednja ljubav» koja se zove isto kao i ona prva – sarajevska. Kao prava diskretna horoskopska Devica, Ljiljana nas je ubrzo napustila kako bismo nastavili naš razgovor. Momo mi u poverenju kaže da je onima koji su bili šokirani razlikom u godinama izmedju njega i Ljiljane, govorio: «Ne brinite: kada ja budem imao sto, a ona osamdeset godina, to se uopšte neće primećivati!»
Koji pisac je najbolje opisao pojam ljubavi?

Najlepšu definiciju ljubavi dao je francuski pisac Valeri Larbo koji je rekao da je ljubav sve ono što se dešava izmedju dvoje koji se vole, a taj moto uzela je Fransoaz Sagan za svoj roman «Volite li Bramsa?». Inače, ja sam lekar za pitanja srca, jer pišem ljubavne romane!

Da li biste knjigama koje preporučujete čitaocima u «Sentimentalnom vaspitanju» dodali još neku?

Ništa ne bih dodavao. Dugo sam pisao tu knjigu koja predstavlja sentimentalni prtljag ne samo moje generacije, već čitavog pokolenja. Kroz tu knjigu, pokušao sam da se ne zaboravi od čega smo napravljeni iznutra.

Šta mislite o srpkoj književnosti?

Mi imamo takvu književnost na kojoj bi nam pozavidele Engleska i Francuska iz kojih nije izašao nijedan veliki pisac, već godinama, posle Kamija i Sartra. Srpska književnost je sigurno jedna od najbogatijih i najvrednijih književnosti u Evropi čije vreme stupanja na svetsku scenu tek dolazi. Mi ovde možda nemamo dovoljno hleba, ali književnosti imamo napretek! Gotovo je nemoguće pratiti sve mlade pisce koji se pojavljuju sa briljantnim knigama počev od Gorana Petrovića sa «Opsadom Crkve Svetog Spasa», Marije Jovanović («Spletkarenje sa sopstvenom dušom»), preko Mirjane Bobić Mojsilović, Vesne Radusinović do Ljiljane Habjanović Djurović. Naravno, tu su i oni stariji, Dragoslav Mihajlović i Mića Danojlić-da kojim slučajem piše na francuskom, mi ne bismo znali šta ćmo sa njegovim knjigama! Ali, naš jezik je jedan mali jezik koji čeka svoju šansu. To je bio slučaj i sa latinoameričkom književnošću ili knjivežnošću istočne Evrope koja je dala velika imena poput Kundere, Skvoreckog, Hrabala uključujući i Formana u filmskoj režiji.

Idete li u bioskop?

Ja idem u bioskop samo kad me Kusturica pozove na premijeru, jer u njegovim malim projekcionim dvoranama može da se puši, pa onda svi «furnjamo» kao i on sam!

Zašto više izlažete svoje slike u inostranstvu, nego u Beogradu?

Najpre, nerviraju me likovni kritičari i likovna klima u Beogradu koja je užasno provincijalna; ako se nešto pre dvadeset godina pojavilo u Njujorku u vreme kada sam ja tamo prisustvovao radjanju konceptualne umetnosti, pa tek posle dvadeset godina dodje ovde i postane jedna agresivna pomodnost, onda se svi ostali koji slikaju i misle drugačije – bace na marginu. Dakle, radi se o ljudima koji nisu putovali dalje od Bijenala u Veneciji. Medjutim, u Francuskoj gde je rodjen najveći broj umetničkih pokreta, nijedan od njih nije brisao onaj prethodni. Zapad ume da ceni svoje vrednosti i ne gura ih u zapećak, a kod nas je slikarstvo potpuno izbačeno iz galerija. Neki divni slikari su ovde zato potpuno zaboravljeni i sklonjeni sa javne scene. Ja sam oduvek izlagao u inostranstvu (Njujork, Ženeva, Brisel, Frankfurt) gde imam svoje galeriste, pa ne zavisim od naše likovne scene.

Vi ste očito kosmopolita, ali sa jasnim nacionalnim opredeljenjem, zar ne?

Ja sam kosmopolita, ali podznak mi je «nacos», smeje se Momo potvrdjujući mi svoje nacionalno opredeljenje.

Zar Vam podznak nije u «Znaku pitanju»?

To mi je jedan od podznaka...Može li da se ima više podznaka?

Može u godišnjim horoskopima, ali ako znate tačan sat rodjenja, podznak se može precizno izračunati.

Rodjen sam u šest sati ujutru i to je prvi put da sam ustao tako rano: samo tada i u vojsci! Inače, obično se u to vreme vraćam kući.

Kakve uspomene nosite iz vojske?

Najdosadniji su oni muževi koji svojim ženama po stoti put pričaju svoje doživljaje iz vojske. Njima se ništa važno, ni uzbudljivo nije dogodilo u životu, osim tih godinu dana u vojsci! Ja sam celog života u vojsci, pogotovo u poslednjim ratovima kada sam bio ratni reporter. Inače, JNA - vojska koju sam ja služio bila je smešna, već tada, 1962. godine i znao sam da neće moći, ne da osvoji nešto, nego ni da odbrani ništa. Takvi su tih godina bili njeni generali, oficiri i kapetani, a jedini normalni bili su vojnici.

Kakve uspomene Vas vezuju za rodno Sarajevo?

U Sarajevu sam proveo najmanji deo svog života, ali najvažnije stvari desile su mi se u tom gradu: prva ljubav, prvi neuspeh u umetnosti, prva dangubljenja i neka divna prijateljstva. U mom odnosu prema Sarajevu mešaju se ljubav i mržnja, odnosno emocije su toliko jake, pa sam zato napisao «Sarajevsku trilogiju» koju sam poklonio tom gradu: «Čuvara adrese», «Poslednji let za Sarajevo» i «Hroniku izgubljenog grada». Mislio sam da ću se na taj način osloboditi opsesije svog rodnog grada. U stvari, kao i svi slikari koje volim, ja sam bio predvidjen da se rodim u Firenci. Medjutim, u moje vreme su rode nosile bebe, ali moja roda je imala prinudno sletanje u Sarajevu, zbog magle koja tamo vlada vekovima, pokvarili su joj se «flapsovi» na krilima i tako sam se ja, ni kriv ni dužan, rodio u tom gradu. Dakle, Sarajevo je jedan od gradova u koje ja ne smem da odem, pored Dubrovnika i Zagreba koji ima razloga da me mrzi, jer sam im oteo nekoliko najlepših zagrepčanki...U svakom slučaju, zagrebačka ambasada objavila je spisak osoba kojima je doživotno zabranjen ulazak u taj grad: i ja sam na tom spisku koji smatram spiskom nagradjenih! Sa devet godina došao sam u Beograd na Neimar gde sam živeo, sve dok me nisu izbacili iz gimnazije, zbog neopravdanih časova, pa sam po kazni vraćen u Sarajevo. Moj otac je bio veliki finansijski stručnjak i mnogo je putovao, a ja sam rastao bez majke i naravno da nisam išao u školu!

Koji grad najviše volite?

Ja najviše volim Beograd – on mi je u krvi. U Beogradu se prodaje najviše knjiga na svetu i to je jedini grad (pored Pariza) gde se knjige prodaju i na haubama automobila, a medju njima su čak i moje knjige! Ali, kad bi me iz njega izbacili, mogao bih da živim u Njujorku koji veoma liči na Beograd: otvoren je, u njemu su svi došljaci i svi se takmiče. Pošto sam ja fajter, osećam energiju Njujorka koja se razbudi istog časa kada stanem na njegov asfalt (Mars u Strelcu)...Čim dodjem, kupujem boje i platna, drugog dana slikam, a trećeg već prodajem, jer u Njujorku cene ljude koji umeju da urade nešto svojim rukama. Srbi greše kada kažu da ih Amerika mrzi, jer njih mrzi samo Stejt Department, ali u toj mržnji nema ničeg ličnog.

Vaša starija kćerka Ana nasledila je Vaš talenat (konjunkcija Venere i Merkura u Biku u Mominom horokopu), dok umetnički talenat mladje kćerke Jelene dolazi do izražaja na drugi način...

Ana živi u Rimu i ona je danas jedan od najpoznatijih italijanskih slikara-predstavnika umetničkog pokreta «anakronista koji žele da vrate dostojanstvo italijanskom slikarstvu slikajući u tradiciji italijanske renesanse. Imam i unuka Luku koji se rodio u Rimu, umesto na Konjarniku ili Neimaru, pa se ja mogu požaliti na odliv mladih mozgova iz ove zemlje. Jelena je završila Konzervatorijum u Bugarskoj kod ruskih profesora, zatim magistrirala u Klivlendu, provela neko vreme na specijalizaciji u Italiji...Ipak, ubedio sam je da se vrati u Beograd gde prima platu iz dva dela u muzičkoj školi «Mokranjac», smeje se Momo tvrdeći kako Jelena ovde živi mnogo intenzivnije nego u inostranstvu.

Bavite li se nekim sportom?

Nikada u životu nisam se bavio nijednim sportom i to je tajna mog relativno zdravog izgleda! Moji vršnjaci koji se i dan danas bave sportom, igraju fudbal, pa malo, malo budu u gipsu, zbog slomljene noge ili povrede kičme ili vrata. Posle utakmice, oni obično odlaze u obližnju kafanu i onih dvesta grama što su izgubili, odmah nadoknade sa dve kile pečene prasetine ili mešanog mesa na žaru. Ja više volim mešane noge ispod stola, nego mešano meso na žaru.

Da li je druženje sa prijateljima ipak nerazdvojni deo Vašeg posla?

Gledajući živote muškaraca oko sebe, zaključio sam da bi pametne žene trebalo da puštaju svoje muževe da u toku dana, makar na jedan sat, posede sa drugim muškarcima u obližnjem bifeu ili kafani. Ja malo preterujem, jer izlazim dva puta dnevno (u podne i uveče) u moj omiljeni kafić «Belmondo» kod Hrama. Taj kafić je toliko mali da se u njega ne ulazi, on se oblači, ali mi se skupimo oko šanka...To je veoma važno u životu svakog oženjenog muškarca.

Stižete li da odete na Adu?

Kako da li stižem? Bolje me pitajte stižem li kući... Ja samo molim Boga da niko ništa ne sredjuje na Adi!
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor Empty Re: Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor

Čet Mar 04, 2010 2:58 am
MOJE LUDE GODINE
Momo sebe ubraja u naivne pisce, specijalizovane za knjige koje se čitaju pod haubom u frizerskom salonu.

kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor MOMO

Često ga nazivaju lakim piscem, njegove knjige su odavno
postale nezvanična školska lektira i beststeleri o kojima se priča, a
on i dalje tvrdi da piše za sebe. Momo Kapor završio je novi roman,
„Anglos" i proslavio sedamdeseti rođendan. Nepopravljivi zaljubljenik u
lepo, putuje, slika i živi pun život. Jedino za čim žali je što se nije
rodio kao visok i plav.
Dan pre nego što smo se sreli u njegovoj kući na Vračaru, poznati
slikar, novinar i pisac Momo Kapor poslao je u štampu svoj najnoviji
roman, „Anglos”. Posle godine provedene u intenzivnom pisanju, kaže da
se sada oseća depresivno ali da je uspeo da se približi savršenstvu i
napiše roman na sto strana. „Anglos”, što na grčkom znači Englez,
prilično je čudna priča o čoveku koji plovi Sredozemljem na brodu „El
Greko” sa 2000 putnika. Taj brod se na dva sata zadržava u jednoj maloj
luci na ostrvu Sveti Gerasim (Agios Gerasimos) preko puta Itake, da bi
se putnici okupali i obišli to majušno ostrvo. Čovek se zapije u jednoj
taverni i „El Greko” otplovi bez njega. Vičući za njim, on ostade bez
glasa i zaneme. Postade Robinson na naseljenom ostrvu, a meštani ga
zbog šerlokholmovske kape prozvaše Anglos, jer mislili su da je Englez.
Dugo niko nije dolazio po tog čoveka, zbog čega je ovaj roman zapravo
priča o preživljavanju. Prošlog leta bio sam na tom ostrvu i pio uzo,
kao i moj junak.
Čim je završio pisanje, Momo Kapor je uzeo četkicu
i počeo da slika, jer veruje da kad slika ne gubi novac. Iako se
čitavog života ne odvaja od pera, pisanje smatra najlošije plaćenim
poslom, pa zato uvek piše zbog sebe a ne zbog novca. Nedavno je saznao
da se u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu nalaze 52 njegove knjige, od
toga 20 romana. To su slikarske monografije, zbirke priča, putopisi i
hronike o blokadi Beograda, ali i one poput „Halo Beograd” koja govori
o našim naravima.
Trenutno se dešava pravo malo čudo. Moja knjiga „Vodič kroz srpski
mentalitet” doživela je već nekoliko izdanja na engleskom i već dugo se
nalazi na listama bestselera. Veliki broj stranaca koji dolaze u
Beograd je kupuje da bi kroz nju shvatili kakvi smo. Istovremeno,
kupuje je i veliki broj keva i šalje svojoj deci u inostranstvo, da bi
nas njihove snajke strankinje i zetovi stranci bolje upoznali. To je,
inače, jedina moja knjiga koju ne mogu da pročitam, jer ne znam
engleski toliko dobro.
Erika Džong me je poljubila
Ta „jezička blokada” mu,
međutim, nije bila prepreka da kao novinar uradi intervjue sa mnogim
poznatim ličnostima. Artur Miler mu je bio dosadan, jer je tačno znao
šta će da ga pita i šta će on da mu odgovori. Sa Erikom Džong nije bila
takva situacija, ali ipak nije poželeo da se ponovo sretnu kada je
nedavno boravila u Beogradu.
„Posle Erikine knjige „Kako spasiti sopstveni život”, uradio sam sa
njom 1977. godine veliki intervju. Sa svojim prevodiocem, gospođom
Svetlanom Stoun, otišao sam u neku planinu u Konektikatu, gde je Erika
podigla ogromnu kuću želeći da imitira Jasnu poljanu Lava Tolstoja. E
tu se zeznula, jer se odvojila od asfalta 6. avenije u Njujorku na kome
je odrasla i o kome je znala sve. Ali bila je veoma dobra domaćica.
Ispekla je pitu od višanja i terala nas da prenoćimo kod nje. Tada sam
bio u nekoj političkoj frci u Jugoslaviji, pa kada me je pitala kako
živim u Beogradu rekao sam joj da hoće da me obese. Tada mi je
poklonila knjigu svoje poezije „Voće i povrće” i napisala na prvoj
strani: „Nisi dobar pisac ako neće da te obese”. Bila mi je veoma
draga. Objavio sam i u Dugi veliki intervju pod nazivom „Poljubila me
Erika Jong”. Ali ne sa jezikom, već u obraz. Bilo mi je žao da se
sretnemo posle toliko godina i da pokvarim tu lepu uspomenu.
Iste godine je za Politiku intervjuisao i nobelovca Sola Beloua. Ali
kada su on i njegov prevodilac pokušali da fotografišu ovog velikana on
je to odbio, rekavši da ima svog zvaničnog fotografa. Ipak, jedno
poznanstvo pomoglo je da se predomisli. Pristao je da bude
fotografisan, ali samo pod jednim uslovom. Rekao je: „Odnesite ovu
sliku Jari Ribnikar, da vidi šta je preostalo od mene”. Tada sam
shvatio da su oni 1958. godine, kada je Sol Belou došao u Beograd, bili
u emotivnoj vezi, kao i da je Jara od tada prevela sve njegove romane.
Našao sam se sa njom i dao joj fotografiju. Uzevši je, ona je samo
rekla: „Oh, jadni Sol”, a zatim ležerno strpala fotku u torbu. Tada sam
shvatio koliko traju velike ljubavi i kako se završavaju.
Lepotice čeznu za visokim i plavim muškarcima
Momo
Kapor može da piše i da slika bez naočara ali, čudno, ne može da čita
jer ne vidi slova, pa mu zato drugi često čitaju naglas.
„Zbog toga imam asistenta, uostalom već sam u godinama kada to i
zaslužujem. Napunio sam 70. Samo da prođem te lude sedamdesete, pa da
se smirim! Budući da sam ćorav, pre neko veče sam šetao kera oko hrama
Svetog Save i prošao pored jedne lepotice sa dugom, kovrdžavom kosom
koja me upita: „Kako si ljubavi?” Zastao sam i rekao joj da sam dobro,
na šta se ona šokirala kao da je ugledala parkovskog manijaka. Nisam
primetio da je razgovarala mobilnim telefonom. Kada sam bio mlad tačno
smo znali sve ludake u gradu koji su na ulici razgovarali sami sa
sobom. Danas je to postala masovna pojava.
Mnogo je sličnosti i razlika između onog nekad i sad. Poznate kafane
zamenili su kafići, picerije i stambene zgrade, umesto turske kafe pije
se espreso u jednom gutljaju, a tišinu i razgovor zamenila je nesnosna
buka.
Nemam za čim da čeznem, sem što nikada nisam postao visok i plav, ali
to već nema veze sa vremenima već sa mentalnim sklopom. Evo zašto.
Najlepši muškarci su uglavnom dovoljni sami sebi. Oni pri jutarnjem
brijanju uživaju u svom liku i veoma teško pristaju da ga podele sa
nekim drugim. Za razliku od njih, mi ružni se ubijamo od napora da se
nekom svidimo. Pišemo, slikamo, pevamo, glumimo, idemo u ratove,
ponižavamo se, preklinjemo... samo da bismo se dočepali malo ljubavi. U
srećnim slučajevima to ima uspeha, ali lepotice i dalje potajno čeznu
za onim visokim i plavim.
Tajna slikarske dugovečnosti
Momo kaže da je lepota ta
koja uznemirava i zbog koje čovek isključuje svoje godine. Ljudi koji
se bave slikarstvom su u prednosti, jer su neprestano u kontaktu sa
lepim i harmoničnim, ali nisu potpuno imuni na provokaciju.
„Ticijan je najbolje slikao posle osamdesete, Stojan Aralica takođe.
Imao je 94 godine kada ga je njegova mlada studentkinja koja je radila
magistarski rad o njemu pitala da li zaista ima te godine. On joj je
odgovorio da ima. Na to će studentkinja: „Ja vam nikad ne bih dala”.
Aralica joj odgovori: „A i da mi daš kćerko, šta bih ja tu mogao”.
Pitao sam ga jednom šta misli o tome zašto slikari žive veoma dugo, za
razliku od pisaca. Odgovorio mi je da je to zato što slikari za
slikanje koriste terpentin, a to je borova smola, pa su tako po ceo dan
u borovoj šumi.
Bez vidljive putničke groznice, Momo Kapor se već nekoliko sati posle
našeg razgovora spremao da sa suprugom Ljiljanom otputuje na Azurnu
obalu. U Nici će biti u stanu njegovog rođaka, zbog čega je spakovao
samo nekoliko stvari i farmerke. A kada se vraća? Već kroz par dana,
jer ne može dugo bez Beograda.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor Empty Re: Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor

Čet Mar 04, 2010 4:19 am
Momo Kapor govori za Glas javnosti pred izlazak The best of kolekcije u izdanju "Derete"
Kao i ljubavi, neka mesta
se izližu od upotrebe
Dubrovnik je lepa scenografija koja je ostala bez glumaca. Sve što znam o provinciji, naučio sam od Čehova

Kakva je razlika između Mokre Gore i Dubrovnika?
- Znate šta, kao i ljubavi, neka mesta se potroše. Izliže im se smisao od upotrebe. Što se tiče Dubrovnika, moj otac je živeo tamo, tamo je i umro, i moja stara tetka. Mene su još pre Drugog svetskog rata vodili u Dubrovnik, dosta vremena sam poklonio tom gradu. E pa, lepota tog grada bili su i ljudi koji su dolazili. Dolazili su Beograđani, zbog kojih su opet dolazili Zagrepčani, da bi se tamo videli, a zbog ove dve grupe dolazile su i Sarajlije. I ostatak Jugoslavije.

I kada su Beograđani prestali da dolaze, prestali su i oni fini Zagrepčani, naročito oni koji žive po svetu. Mislim da je taj grad izgubio svoj osnovni smisao druženja i lepotu - u ljudima. U isto vreme, nikada nisam bio u Sevilji, u Singapuru, na milion mesta na kojima sam morao da budem. I sada sam počeo malo njih da obilazim. Ima mnogo gradova kojima nisam ništa poklonio, ništa nisam dao.

Ako se dobro sećam, Vaše knjige je prvi objavljivao Zagreb?
- Molim? A, ne. Znate, ja se bavim novinarstvom od 16. godine i objavljivao sam mnogo pre nego što se pojavio Zagreb. Što se tiče romana, Zagreb je prvi. Ali, da li znate ko je izdao Anu Karenjinu?

Nemam pojma.
- A je li znate ko je napisao?

????
- Vidite da je grof Lav Nikolajevič učinio uslugu izdavaču, za koga ne znate kako se zove. A ne izdavač grofu Lavu Nikolajeviču Tolstoju. Inače, "Ruska misao" je objavljivala roman.

A zašto Vam Beograd nije "učinio"?
- To je bila moja strategija. Prilično sam se bavio onim što se danas zove pablik rilejšen, i to sam radio u "Jugoslavija publiku" dugo pre nego što mi je objavljen prvi roman, pa mi je to zanat. Zbog toga sam i prihvatio poziv izdavača iz Zagreba. Da ovde ne bih smetao drugim piscima i izazivao njihovu zavist. A u Zagrebu su imali samo moje knjige, ali ne i mene, tako da ja nisam izazivao nikakvu netrpeljivost. Naprotiv, vrlo su me voleli u Zagrebu.

Kada dođu ova Sabrana, Izabrana dela, The best of, slede nepristojna pitanja tipa jeste li nešto propustili...
- Mrzim te reči bestof, bekgraund... Ne, toliko je tih američkih reči ušlo u naš život da je to nepodnošljivo. Držim se starog pravila da je put u istoriju književnosti zastrt sa obe strane grobovima bestselera. Bestseler za mene nije nikakva pohvala, više je uvreda.

Zašto?
- To je prvo laž, ako je bestseler knjiga objavljena u dvadesetak hiljada primeraka, onda je to zaista uvredljivo. Evo imam knjigu Sidnija Šeldona na stepeništu, na čijem omotu piše da je roman prodat u 240 miliona primeraka. I sada kada me u svetu domaćin predstavi kao bestseler pisca, ja propadnem u zemlju, jer me onda kolege pitaju koliki su mi tiraži. Onda obično slažem duplo i kažem 40 hiljada. Onda oni misle da je lokalno izdanje za Univerzitet na kome predajem. Što sam stariji sve više volim knjige od sto primeraka.

Ali to može sebi da dozvoli Momo Kapor?
- Pa dobro, ali i svako ko bude imao hiljade i hiljade, doći će na ovo isto. To vam je isto i sa Mokrom Gorom. Da bi vam se dopala Mokra Gora, morate pre toga da vidite svet. Da bi zavoleli tiraže od sto primeraka, morate da objavite hiljade i hiljade. Iz te vizure se dobije prava vrednost mesta koje ste zapostavljali ili ste prolazili pored njih ravnodušni. Ja sam pre nekoliko godina otkrio Taru, bilo me je sramota da nikada nisam bio u Kremni. A, šta kažete, imate 35 godina? Već nova generacija mondijalista otporna na DDT.

A vi ste otporni na DVD. Uostalom ko je ovde toliko pričao o Njujorku, džezu?
- Pre godinu dana sam snimio dokumentarac za JAT o Njujorku "Njujork po ljudskoj meri". Zločinac se vraća na mesto zločina. Snimio sam "Doručak kod Tifanija". Kupio sam viršlu na ulici i pojeo je kod Tifanija. Jer, to je stara priča o tome šta su provincijalci u stanju da urade. Kada smo čuli za knjigu "Doručak kod Tifanija", mi smo pomislili da je to neki specijalizovan restoran za doručak i kada sam otišao prvi put u Njujork, prvo kod Tifanija, kad vidim da je to zlatara. I ja se naljutim i kupim kod Grka na ulici kobasicu sa kupusom i uđem da je pojedem kod Tifanija.

Da Vam nije malo naporna ta iznuđena lakoća?
- Ma ne, radim samo ono što volim. Evo, recimo, odlazim često i u Frankfurt, tamo ima nekoliko muzeja sa nekim od najlepših slika, meni najvažnijih. Ma znate šta, svet mi je postao dosadan. Zaljubio sam se poslednje decenije u nešto što sam ovde imao pred nosom, a nisam video.

Na primer, kada se probudite ujutro u nekoj palanci kod domaćina, finog malograđanskog ušuškanog sveta, i kada dobijete slatko od trešanja u maloj staklenki i čašu vode sa rakijom. To nema nigde, nisam video zemlju u kojoj se ujutro dobije slatko. Dobijete džem, ali onaj upakovani, ne znam ni kako da ga otpakujem. Imam problem sa svim pakovanjima. Sa kikirikijem, sa jogurtom se uvek isprskam.

Ništa vam ne verujem, je li mogu?
- Znate šta je slatko od ruža? Koliko sam vaspitan na američkoj književnosti 20. veka, toliko sam i na ruskoj 19. Sve što sam naučio o provinciji naučio sam od Čehova. A kod nas je provinciju opisao u takozvanoj kultnoj knjizi Radomir Konstantinović. Jer ono što je taj čovek napisao o Titu to je remek-delo beščašća.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor Empty Re: Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor

Čet Mar 04, 2010 4:21 am
Portret bez rama:
Od džinsa do uniform
e


kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor Moma-kapor

slikar i pisac, dobitnik je nagrade za satiru
„Radoje Domanović”, koja se dodeljuje za ukupan doprinos književnoj
satiri. Kapor je autor više od četrdeset knjiga: romana, pripovedaka,
drama, putopisne, autobiografske i esejističke proze.
Po profesiji je slikar: diplomirao je slikarstvo na Likovnoj
akademiji u Beogradu 1961. godine u klasi profesora Nedeljka
Gvozdenovića. Na književnu scenu stupio je početkom šezdesetih godina
kao autor radio, televizijskih i pozorišnih drama.
Njegovi romani nalaze se na listama domaćih bestselera. Najpoznatiji
su: „Foliranti”, „Provincijalac”, „Una”, „Zelena čoja Montenegra”,
„Hronika izgubljenog grada”, „Poslednji let za Sarajevo”, „Konte”,
„Eldorado”, „Anglos”, „Ispovesti”. Kaporova dela prevedena su na
dvadesetak jezika. Izložbe slika imao je u Njujorku, Bostonu, Ženevi,
Frankfurtu, Londonu, Beogradu... Ilustrovao je veliki broj svojih
knjiga i knjiga drugih autora. Na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Beogradu
izdavačka kuća „Tanesi” objavila je luksuznu monografiju „Santa Maria
della Salute” sa ilustracijama Moma Kapora. Tom prilikom je rekao:
„Ilustrovao sam mnogo knjiga u životu, ali ovaj put, kao da je iznad
mene sve vreme bdela Lenka Dunđerski, vodeći moju ruku”.
Redovni je član Akademije nauka i umjetnosti Republike Srpske i član Senata Republike Srpske.
Rodonačelnik je takozvane „džins proze”. Od „proze u trapericama”,
primetila je kritika, Kapor je stigao do „proze u maskirnoj uniformi”.
Na ove zlurade kritike odgovarao je duhovito da je to samo promena
modne linije. Tokom rata, objašnjavao je, nije mogao da se ne pridruži
svojim precima u Hercegovini koji su se borili za opstanak i kojima je
pretilo istrebljenje. Uostalom, isto to su učinili Hemingvej, Marlo,
Antoan de Sent Egziperi i toliki drugi pisci.
Jedno poglavlje u novom romanu „Ispovesti” posvećeno je Radovanu
Karadžiću. Kapor se nikada nije odrekao svog prijatelja. U zatvorskoj
ćeliji u Ševeningenu, pored knjiga Dobrice Ćosića i Matije Bećkovića,
nalaze se i knjige Moma Kapora. O Haškom tribunalu ne misli ništa
dobro: kada izručimo Ratka Mladića, tražiće nam Gavrila Principa i tako
unedogled. Ako je neko kriv za hendikep naše dece, onda je to, svakako,
Evropa, baš kao što je nekada za bedu, siromaštvo i blokadu bio kriv
Informbiro.
Rat je, veli Kapor, dobar samo za pisce, naravno ako ostanu u
životu. Inače, voli da kaže, Kapori umiru od srca ili od metka, a
najbolji od metka u srce.
Podjednako je uspešan i kao slikar i kao pisac. Na pitanje šta mu
pričinjava veće zadovoljstvo: slikanje ili pisanje, kaže: „Slikanje,
jer je u većoj meri zanat... Pisac može da bude bilo ko. Svako, naime,
ima u sebi po jedan odličan roman o svom životu”. Voli da kaže: „Nositi
priče u Hercegovinu, isto je kao nositi pirinač u Kinu. U toj zemlji
svaki pastir je bolji pripovedač od mene”.
Iako je proputovao celi svet, uvek se vraćao Beogradu. Postoji samo
jedan grad u kome bi živeo, ako bi ga izbacili iz Beograda, to je
Njujork. Beograd je, kako je kazao, niskobudžetni Njujork.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor Empty Re: Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor

Čet Mar 04, 2010 4:30 am

Najsrećniji sam kad ne sanjam

Veliki je putnik i vrstan putopisac. Nema metropole u kojoj nije bio.
Neki ga namerno ili slučajno karakterišu kao mondijalistu, dok on
ostaje "brižni Srbin"


kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor 2
Dolazeći na zakazani razgovor
u dom Kaporovih, dočekuju nas domaćini u punom sastavu: Momo Kapor i supruga
Ljiljana ali i pas Arči i crna maca. Ljiljana nas služi kafom i ubrzo
ostavlja jer Arči upornošću, na njemu svojstven način, uspeva da nagovori
gazdaricu da ga povede u šetnju. Sa nama ostaje maca koja voli da sedi
u krilu i jasno nam stavlja do znanja da ne voli da je odatle pomeramo.
Kapor, donoseći činiju punu semenki, pominje kako kasnije treba da idu
kod prijatelja na slavu, a on posti. To nas navodi da započnemo priču
o njegovom odnosu prema crkvi i religiji.
Ja ne pripadam fanaticima. Moja pobožnost se temelji na onome što sam
dobio kao dete, od moje bake. Ona je, kao što je slučaj kod najvećeg
dela Srba, prirodna i odmerena. Razdoblja kroz koja smo prolazili bila
su protiv Boga. Već za vreme Drugog svetskog rata pevalo se: "Ja sam
Anka partizanka, imam kapu sa tri roga i borim se protiv Boga..."
U to vreme, nastavlja Kapor, ko je imao baku taj je bio
religiozan i naučio je nešto o crkvi, o stvaranju sveta, o svim važnim
stvarima. Roditelji, iako nisu bili komunisti, radili su u državnim
službama i nisu smeli zbog svojih karijera da ispoljavaju religioznost
i pokazuju pripadnost crkvi. Nije komunizam zabranjivao religiju, već
je raskrstio s njom kao "opijumom za narod", kako je govorio Marks.
Nije bilo kažnjivo slaviti, verovati i ići u crkvu. Komunizam
jednostavno nije mario za ljude koji su bili pobožni. To se nije ticalo
samo pravoslavlja već i katoličanstva i muhamedanstva. Doduše, manje
katoličanstva, jer je Broz, kao što se zna, bio katolik, mada "izopćen"
iz crkve, kasnije primljen kod pape. Tako da su Hrvati verovali,
praznovali i slobodno punili katedrale.
- Kad je Brana Crnčević bio mali, išao je sa parohom i ocem
kroz rodnu Rumu. Prošli su pored katoličke crkve u nedelju, a ona je
bila velika i prepuna sveta. Onda su prošli pored pravoslavne koja je
bila mala i gde je bilo vrlo malo ljudi. Brana je pitao kako je to
moguće, da je ovde tako malo sveta, a u onoj puno pa se još i muzika
čuje. A paroh je rekao: "Znaš, sine Brano, njihov Bog ne prima ništa
manje od orgulja, a naš može i usnu harmoniku!"
Dakle, seća se Kapor, bake su bile te koje su nas vodile u
crkvu, za vreme okupacije, ali i posle rata, u onoj drugoj,
komunističkoj okupaciji.
- One su slavile Boziće, Uskrse i slave, a što reče pokojni
Brana Petrović: retki su Srbi koji poznaju svoga dedu. Ja nisam upoznao
ni jednog ni drugog, obojica su poginula pre nego što sam se rodio.
Momo Kapor je veliki patriota. Svi se dobro sećamo njegovih
ratnih reportaža i priča, toplih i potresnih. On rado govori o
rodoljublju i seća se kako je zbog mačke i žene otišao na ratište.
Govori o uticaju tog iskustva na njegovu književnost.
- Kad se kaže patriotizam, obično se misli na neko egzaltirano
stanje privrženosti domovini. U stvari, reč je o elementarnom
vaspitanju. Biti patriota je normalno, to deca uče od osnovne škole. Ne
biti patriota je abnormalno: da neko živi u okviru jednog naroda, u
okviru jedne porodice koja pripada tom narodu, a da nije patriota. To
je očigledno neka bolest ili izopačenost. Doduše, ispada da sam ja u
rat otišao zbog mačke i moje žene!
Prvi ratni reporter kod nas bila je žena, seća se Kapor, Vesna
Jugović. Ona se pentrala po tenkovima i sa crom mašnom u kosi pravila
intervjue na opasnim mestima. Jednog dana došla im je u posetu i povela
njegovu suprugu Ljiljanu u Dalj koji je trebao da se osvoji. Kapori su
tada imali crnu mačku i Moma je ostao kući da je čuva.
- Kada se moja žena vratila sa rukama punim čaura, mene je bila
sramota što sam ja čuvao mačku, a žena mi ide po frontu - smeje se naš
sagovornik.

Radomir i ja
kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor 2a
Kapor je potom prihvatio poziv jednog pukovnika koji je došao da ga pozove
na hercegovačko ratište. Rekao je da bi bilo dobro da se o tome nešto
napiše, da se umesto šturih novinskih vesti o sukobima i broju poginulih
sazna nešto više i važnije. Odmah je otišao. Sa Momom je bio i Radomir
Uljarević, pesnik iz Crne Gore.
Živopisan lik, ima konjski rep i bradu. Kada smo došli na prvi položaj,
selo Vrličani na Popovom polju, gde su zviždali snajperi i tenkovske
granate, naša vojska je videla dva idiota iz Beograda i pustila nas da
pređemo preko brisanog prostora. Bilo je vrlo neprijatno. Hteli su da
vide da li se bojimo. Naravno da smo se bojali. Bar ja. Želeo sam da
budem buba, kamen, glista, bilo šta samo da ne budem na zemlji.
Kada su položili taj prvi "ispit", čuvali su ih. Nisu ima dali
da provire glavom iznad rova. No, to je bilo vreme u kome je Kapor
napisao i dve, tri knjige. Ratovi su, nastavlja, na neki način sudbina
pisaca. Oni su velika nesreća za sve, sem za pisce, koji imaju priliku
da vide život ogoljen, dramatičan, izbliza, pun priča i dogadjaja. Zbog
toga je bio sa one strane na kojoj je bio. Nije mogao da bude na obe
strane, pa da izveštava kao ratni reporter i sa suprotne strane jer ga
ne bi primili - ubili bi ga. Međutim, u njegovim izveštajima i knjigama
nema ni jedne reči mržnje prema neprijatelju. Ne postoji ništa što bi
podsećalo na mržnju, to je samo jedna drama građanskog, verskog i
etničkog rata.
- Mržnje nema ne zato to sam ja plemenit već stoga što, ako
pisac u sebi odgoji mržnju, on pokvari svoj emocionalni aparat od koga
živi. On ga zagadi, pojednostavi i učini ga patetičnim, ružnim i
agresivnim. Zbog toga nije bilo mržnje i Kapor se ne odriče nijednog svog
teksta, jer pisac u ratu može vrlo lako da podlegne pod navalom
prejakih emocija, a to je strašno. Kada je čitao svoje izveštaje i
tekstove, pisane za "Politiku" i časopis "Vojska Krajine", u želji da
od njih sastavi knjigu, otpali su upravo oni članci koji su imali
najviše uspeha kod čitalaca za vreme rata. Ostali su oni najnormalniji
o tome: šta se jede za vreme rata, koji kupus i pasulj, gde se spava,
kako izgleda neko mesto, smeje se Moma, i zaključuje da svi oni
agresivni tekstovi u miru, venu kao cveće. Naš sagovornik je veliki putnik i vrstan putopisac. Nema
metropole u kojoj nije bio, nema "in" mesta koje nje posetio. Neki ga
namerno ili slučajno karakterišu kao mondijalistu dok on ostaje "brižni
Srbin". Njujork ga je uzbudio, ali i održao treznim.
- Svet se ne osvaja njihovim već sopstvenim vrednostima. Vi
morate odnekud da dođete u taj svet, ne samo da biste ga osvajali nego
da biste ga razumeli. Da bi vas ljudi razumeli i prihvatili. Ne možete
da dođete niotkuda. Mondijalizam je čista glupost.
Kapor kao primer uzima Bregovića koji je osvojio svet upravo
korenima, ritmovima, vrednostima i osobenošću svoje etno muzike.
Pripadnost svom tlu i narodu ne isključuje kosmopolitizam. U Njujorku,
u kome je živeo dugo i boravio više puta, tvrdi da nije sreo nijednog
Amerikanca. Oni su svi bili Amerikanci, ali svako je imao svoje korene.
Pokušavamo da malo promenimo temu i vratimo se umetnosti. Sa
umetnikom započinjemo priču o snovima i njihovom eventualnom uticaju na
njegovo stvaralaštvo. Mnogima od nas, običnim smrtnicima, snovi su
bitni. Tako je i sa pojedinim umetnicima. No, to očito nije slučaj sa
Momom Kaporom.
- Ja pripadam ljudima kojima je pripadao pokojni Borisav
Mihajlović Mihiz, po tome imamo iste nazore. To je da u knjigama
preskačemo snove i detinjstva. Detinjstvo preskačem u svakoj knjizi.
Počinjem po pravilu od vremena kad se glavni junak zamomči, kad dobije
devojku. A snove, to preskočim sve jer su mi užasno dosadni.
Sve ono što se ne sme na javi u literaturi se navodno sme u
snu, svakojaka poetska afektiranja sa snovima, prostorima, padanjima,
dizanjima, cvetovima, to me užasno nervira, nastavlja Moma. Tako ga
nerviraju i određene literature. Priznaje da ne može da čita Markesa,
da mu je užasno dosadan jer je poetičan i fantazmagoričan. Od
Latinoamerikanaca priznaje jedino Borhesa jer je precizan pripovedač,
istinit uprkos tome što ima pomerenu stvarnost koja bi mogla da se
nazove snom. Za sebe tvrdi da lično nije opisao ni jedan san.
- Najsrećniji sam kad ne sanjam. U stvari, i ne sanjam pošto
obično uzmem pilulu koja se zove "Dormikum". Od nje se spava
garantovano šest sati i budite se potpuno odmorni, bez glavobolje,
radosni, a što je bitno, na tu pilulu čovek ne može da se navikne. Ja
je redovno uzimam već četiri godine i nisam se navikao, ha, ha.

Sramota me da pišem pesme
kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor 2b
Dakle, Kapor, ne haje za snove, ali obraća pažnju na predskazanja, na
teoriju znakova. Priča nam o tome kada je devedeset pete godine grom zagrmeo
na Svetoga Savu.
Bili smo u Mirilovićima, selu izmedju Bileće i Trebinja, odakle potiču
Kapori, gde je rođen moj otac - pripoveda naš domaćin. - To selo je
divlje, u planini, okruženo kamenitim brdima, kao da ste na mesecu. I
ođednom je zagrmelo, kao da džinovi kotrljaju kamenje, tako je
ođekivalo. I onda je neko izrecitova početak one divne narodne pesme:
"Grom zagrme na Svetoga Savu, u zlo doba kad mu vreme nije..." I
zaista, počela su da se dešavaju čuda na svim poljima. To je bilo
strašno tačno, to je predskazanje. To je teorija znakova. Imate kod
Kuelja, koga mnogi intelektualci preziru jer je pitak i čudan, u knjizi
"Alhemičar" teoriju o znakovima. Svi mi se krećemo prema svojoj legendi
prepoznajući znakove koji su rasuti oko nas. Čovek koji prepoznaje
znakove kreće se u smislu ispunjenja svog života. Grom na Svetog Savu
bio je jedan od takvih naopakih znakova po Srbe, ali, ipak, znakova.
Kada je jesenas izašla njegova knjiga "Eldorado", pisac je
rekao da je to njegov poslednji roman. Nedavno otvorena izlozba u
"Eurocentru" navodi nas na pomisao da je poglavlje sa Kaporom kao
piscem gotovo i da ćemo ubuduće viđati samo onaj karakteristični potpis
Momo, u uglu njegovih crteža i slika. Razuverava nas.
- Ja sam rekao da neću pisati romane, pisaću priče svakako, to
je jače od mene. Pisaću priče, putopise, male forme. Čovek iscrpe
količinu želje za pisanjem romana, ali istroši i količinu znanja, jer
jedan roman zahteva ogromno iskustvo i znanje.
Poslednja knjiga "Eldorado" obuhvatila je petnaest godina
njegovog iskustva, beleženja, putovanja, skica da bi na kraju postala
jedan opsežan roman. Moma veruje da vremena za još jednu takvu knjigu
nema, a nema ni želje. Ali ima želju da piše priče, da se, kako kaže,
približi pisanju remek-dela, priče iz koje ne može ništa da se izbaci,
kojoj ne može ništa da se doda. Naravno, nastavlja on, pošto će mu
ostati mnogo vremena sa kojim ne zna šta da radi, a poželeo se
slikarstva, intenzivnije će slikati.
Ono što od Kapora ne možemo očekivati je da počne da piše pesme. Nikad ih nije pisao.
- Ja sam rođeni prozni pisac. Bilo me je uvek sramota da pišem
pesme. A malo me sramota i da čitam tuđe, sem naravno onih koje su
pisali moji prijatelji. Pesnici su neki svet koji kuka i zapomaže da je
ostavljen, pruža ruke ka nebeskim plavetnilima, pominje neko bilje,
neke ljubavne nesreće...
Za pesnike, Moma kaže da stalno pišu o sebi jer nisu dovoljno
lukavi da, kao prozni pisci, govore o sebi kroz druge. Za sebe tvrdi da
nije napisao ni jedan stih u životu. Kada mu zatreba, kao, na primer,
za lik pesnika u "Eldoradu", onda zamoli Bećkovića ili ranije Ršuma da
mu napišu dva tri stiha, jer on to zaista ne ume.
Kapor sa ponosom govori o ćerki Ani, slikarki koja živi i radi
u Italiji. Ana je studije završila na prestižnoj Akademiji u Rimu. I to
očevom "zaslugom". U vreme kada je konkurisala na Likovnu akademiju u
Beogradu, otac joj je bio u sukobu sa izvesnim moćnim ljudima zbog
nekog svog intervjua. Profesori, podlegli uceni koja je došla "odozgo",
nisu bili voljni da je prime na fakultet. Videvši ćerku očajnu, Kapor
ju je iste večeri, vozom, poslao u Rim. Tamo je studirala i diplomirala
kao najbolji student. Očev savet joj je bio da se, za razliku od njenih
kolega koji rade apstraktno, drži klasičnog slikarstva. Ona je taj
savet prihvatila, razvila do perfekcije i stala na čelo pokreta koji se
zove "Neorenesansa", a koji pokušava da povrati dostojanstvo
italijanskog slikarstva. Ana ima mnogo uspeha jer taj pokret podržava
polovina likovne javnosti, dok drugu polovinu predvodi Bonito Oliva i
organizatori venecijanskog Bijenala.
- Ana ima sreću da je moj uticaj tamo minimalan. Nemam ga. Ali
ima sreću da sam uticao na njeno ime i prezime koje je zgodno da se
izgovori na italijanskom: Ana Kapor!
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor Empty Re: Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor

Čet Mar 04, 2010 4:33 am
Ne bojim se smrti
Čuveni pisac i slikar, jedan od poslednjih čuvara beogradskog
boemskog duha, posle druge operacije raka grla u Lozani otkriva o čemu
je razmišljao dok su mu davali anesteziju i zbog čega, uz suprugu
Ljiljanu, oseća spokoj čoveka koji je u životu postigao sve što je želeo

Piše: Tanja Nikolić
Foto: Marija Ćalić

kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor 340np1
Smrt i ja smo na ti. Ne bojim je se, jer se ispostavilo da je ona potpuno
uobičajena stvar koja daje dimenziju životu. Čovek koji ne misli o
smrti svakog jutra kad se probudi, nije normalan - tvrdi poznati pisac
i slikar Momo Kapor, koji ekskluzivno za Gloriju prvi put govori o
drugoj operaciji raka grla kojoj je bio podvrgnut pre nekoliko meseci u
Lozani, u Švajcarskoj.
- Kad sam saznao od čega bolujem, primio sam to najnormalnije, jer sam
već uradio sve što je trebalo, napisao silne knjige, naslikao masu
slika. Imam sjajnu suprugu, dve kćerke i četrnaestogodišnjeg unuka.
Pitao sam se šta još treba da uradim. Shvatio sam šta je smrt kad sam
dobio anesteziju. Vi legnete, potpuno goli, prekriveni plahtom i jedna
lepa lekarka vam stavlja masku na lice. Poslednje reči koje sam joj
rekao bile su “doktorko, jeste li naručili buđenje?”. Onda potonete u
nešto tamno, bez snova, košmara i sećanja, bez ičeg, kao blek aut. Ako
se probudite, a ja sam se budio nekoliko puta, onda je to lepo. I da se
nisam probudio, ništa ne bih izgubio. Imam sedamdeset dve godine, mada
mogu da prođem i kao sedamdesetogodišnjak, nosim farmerke i patike,
iako to deluje nepristojno. Kad sam bio klinac, mislio sam da su ljudi
sa toliko godina već odavno mrtvi, a da su oni sa trideset devet
starci. Sve se promenilo.
Momo smatra da nije pobedio rak, jer je to neizlečiva bolest.
- Nema osobe koja je pobedila karcinom, nemoguće je pobediti ga. To je
jednostavno truljenje materijala. Kad neko umre od neizlečive bolesti,
kako se kaže, zapravo je umro jer je dotrajao. Suzan Zontag, koju sam
upoznao u Njujorku baš kad je napisala knjigu “Pobedila sam rak”, umrla
je samo godinu dana kasnije. Ali, zanimljiv je susret sa smrću, a ja
sam ih imao mnogo u životu, od detinjstva, kad mi se za vreme okupacije
srušila kuća na glavu. Moja majka Bojana Velimirović, lepotica, potomak
stare sarajev-ske trgovačke familije, imala je samo dvadeset četiri
godine kad je poginula držeći me u naručju. Zaštitila me je svojim
telom. U tom bombaškom napadu poginulo je četrdeset ljudi, jedino sam
ja ostao živ, ali ne i mačka koju sam držao. Imao sam tada četiri
godine. Uspevao sam da izbegnem slučajne rafale metaka, nisu pucali
direktno na mene, bombardovanje u Drugom svetskom ratu, pucnjave u
ratovima devedesetih, u kojima sam učestvovao kao reporter. Bio sam u
blizini smrti, i to je bilo ispitivanje da li se bojim. Nisam se bojao.
Ispostavilo se da je smrt potpuno
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor Empty Re: Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor

Pet Maj 07, 2010 1:10 pm
Razgovarao: Marko Vidojković
Fotografije: Radovan Janjušević
Ilustracija: Momo Kapor
Izvor: magazin "Playboy"
kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor 14595038274b6301cb3926c711413127_orig

Ego umetnika se hrani utiscima drugih ljudi, ma kako se skromno ili cinično
umetnik postavio. Rekao bih da nema veće nagrade za pisca od toga da
njegovi savremenici vole njegovu umetnost. Koliko to opterećuje?

Ja nemam pojačan ego, to jest, toliko sam lukav da umem da ga sakrijem
(smeh). Tako uvek pišem o drugima, a ne o sebi. Ne kao glupi pesnici,
odmah o sebi. Mi, prozni pisci, to zakamufliramo. Nemoguće je, realno
gledano, da ovoliko knjiga koliko sam ja napisao budu sve dobre. Mora
da tu da ima svega, ali ja to ne znam, jer nijednom nisam pročitao
nijednu svoju knjigu. Ni dva reda. Jedino jesam priče, i to onda kad od
sebe kradem kad treba da pišem za novine (smeh).

Kako se nositi s ovacijama koje kao umetnik doživite za života?
Velika lekcija koju sam dobio u životu je lekcija iz Hilandara. Kad
odeš na Hilandar i ostaneš neko vreme, vratiš se potpuno oslobođen
sujete. Jednostavno shvatiš da nisi niko i ništa i da je to fantastično
i da sve te gluposti kojima si robovao, uspeh, novac, slava, da to sve
ne vredi ništa. To je takvo mesto gde se za vreme noćnog bdenja
pojavljuju svi mrtvi i svi živi i ti se oslobađaš tereta ovog sveta,
približavaš se najvišem stepenu duhovnosti i izgleda ti besmislena
rečenica koju si dotad upotrebljavao: „Idemo na to i to mesto, tamo se
dobro jede“. To je najveća glupost, koju sam izgovarao često u životu.
Što kaže Končalovski, na poljskom ve-ceu kod njegove majke gosti su
pisali: „Ovde se završava kulinarska umetnost gospođe Končalovski“. Ne
pada ti više na pamet da se nerviraš što nisi dobio neku nagradu,
izgledaš samom sebi bedan kada se setiš da si se nervirao što nisi
zastupljen u nekoj antologiji, što te nisu negde pozvali, a ja nikud ni
ne idem uglavnom.

A šta je s intimnim ovacijama, koje pisac dobija od svog čitaoca?
Postoje samo jedna ili dve osobe zbog kojih pisac piše. To je uvek
njegova prva i neostvarena ljubav. I sve što pišeš, pišeš za nju, da
ona to pročita. Ona to, naravno, ne zaslužuje, verovatno i ne čita, a i
ako čita, kad dođeš u moje godine, shvatiš da je ona baba od 72 godine
i užasneš se toga (smeh). Te prve neostvarene ljubavi pune tvoje
stvaralačke motore. One su gorivo. S tim što se toliko zanesemo, pa
ostarimo i ne primetimo da su i one ostarile. Najgore su te bivše
lepotice. One ostare, pa je onoj koja je imala lepu i raskošnu kosu
ostala ta kosa i ona je neprekidno zabacuje, a već je baba. Druga, koja
je imala dugačke noge, stalno ih prekršta, ostalo joj je to. I sve je u
redu dok se ne okrene (smeh). A čemu mi pisci služimo? Mi služimo da
sačuvamo njihovu lepotu. U našim knjigama one su i dalje lepe. Kaže
Stendal, bacite crnu suvu granu u rudnik soli kod Grenobla, izvucite je
kroz mesec dana i ona je sva u kristalima. On to zove kristalizacija
ljubavi. Mi se zaljubljujemo u neke devojke koje su zabunom dobile
svoja lica i onda kad ti kristali spadnu s te grane, pokažu se u pravom
svetlu. Međutim, nije ni njima, nesretnicama, lako. Vode decu u
zabavište, kuvaju, muž odmara bradu i u Gloriji čitaju gde je bio Marko Vidojković i zamišljaju taj život fenomenalnim. A on u stvari - sranje.

Da li Momo Kapor pouzdano zna šta se čoveku dešava kad umre?
Slučajno znam. Imao sam poslednjih godina nekoliko vrlo teških
operacija, po sedam sati, po tri sata i morao sam da budem uspavan.
Poslednja rečenica koju sam jednom prilikom izgovorio doktorki koja me
je uspavljivala bila je: „Gospođo doktor, jeste li naručili
buđenje?“(smeh) I ona ti kaže diši, diši, diši i ti dišeš i uđeš u
nešto crno, iza čega nema ničeg. Crno. Ništa. Ne postojiš. To je smrt.
Nekoliko puta sam doživeo osećanje smrti, baš prave smrti. Tako smrt
izgleda, tako mora da izgleda. Jedino je jebeno da se ne mučiš pre nje,
ali to ne ulazi u ovu priču. Oni koji veruju u reinkarnaciju pitaju me
šta bih voleo da budem u sledećem životu, a ja im odgovaram
„ponedeljak“. Volim ponedeljak, stvarno. Tada počinje sve. Možda neko
kupi sliku, možda neko plati tekst… (smeh).

Šta sam ono hteo...
Znaš kako počinje senilija? Rečenicom: „Šta sam ono hteo da kažem“. (smeh)

Puštam sebe da se malo odmorim od činjenice da mi je Momo Kapor upravo potvrdio da je smrt ništavilo.
Ništa. Mrak. Nije baš sasvim hrišćanski, ali jednom je jedan čovek
rekao da je naš život u stvari pakao, što nije nezanimljivo. Neki su u
raju, neki su u čistilištu, a mi smo danas u paklu. Ovaj naš život je
pakao, istina, ponekad prijatan, ali pakao. Ta varijanta mi se dopada.

Kako toliki individualac sve vreme jaše na srpstvu?
Kapor: Patriotizam nije ideologija, to je stvar kućnog vaspitanja. To te nauči baba.

Kakav vam je odnos s mladim Beograđanima?
Ja ne volim onu vrstu druženja kad majka kaže da je drugarica sa
ćerkom. Ja nisam drugarica s mladom generacijom, ali sticajem okolnosti
sedimo za istim stolovima ovde u konobi, šetamo kerove... Mislim da su
oni tragična generacija. To je generacija bez pasoša. Svet i odrasli, u
koje i ja verovatno spadam, oduzeli su im mogućnost da vide svet. To je
užasno važno baš zbog ovog pitanja o nacionalizmu. Oni žive u
virtuelnom svetu, oni nisu videli Dubrovnik, nisu videli Zagreb,
Ljubljanu, Sarajevo, Trst! Oni nisu videli ništa. Ali oni govore
savršeno engleski, za razliku od nas, koji još to nismo naučili kako
treba. Oni su na kompjuterima, oni znaju svaki pab u Njujorku, svaki
ćošak u Grinič Vilidžu, ali to ne vredi, to je virtuelni svet, koji
nisi dotakao stopalima. Oni tek sad dobijaju pasoše. To je tragedija,
zato što ne može da se oseti vrednost Beograda ako živiš stalno u
Beogradu. Rečenica čoveka iz kioska kad zaboraviš lovu: „Dobro,
komšija, donećeš sutra“, ili kad na Kalenića pijaci kupuješ kilo
graška, on ti izvaže kilo i još baci šaku graška na to; to je nemoguće
u Njujorku, to je nemoguće bilo gde na svetu. Nemoguće je pitanje:
„Zdravo, kud si krenuo“, šta te briga kud sam krenuo, to je moja
privatnost, ne možeš da pitaš čoveka u Briselu: „Zdravo, kuda ste
pošli“. Ne možeš ti, kao u nekadašnjoj kafani Zora, a sad u
nekoj drugoj kafani, kad neko naruči škembiće, da uzmeš sredinu od
hleba i umočiš mu u tanjir, jebote! Pa to je smak sveta (smeh). Te
dragocenosti zbog kojih život ovde ima prednost, pre svega količina
slobodnog vremena, koje možemo da posvetimo sebi i drugima, svojim
bližnjima, ta bliskost koja može da te nervira, da ti smeta, sve to
dobija puno svetlo, ako ga gledaš odnekud sa zapada.
kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor 8403642814b6301cb6514e596078718_orig

Da li mislite da je Beograd u opasnosti da to u narednom periodu izgubi?
Ne može da izgubi. To je stvar mentaliteta, a mentalitet se strašno
sporo menja. Taj spoljnji namaz kafića, prejake muzike, da se ne bi
razgovaralo, ispijanja kafa u jednom srku, mesinga, mahagonija i stakla
– to je sve samo namaz. Sve te sprave koje pokušavaju da zatrpaju
unutrašnju prazninu, sva ta količina muzike... U moje vreme muzika je
bila samo s bandera i zvučnika. K'o drukčije kaže, kleveće i laže,
osetit našu će pest (smeh). Pa su se onda pojavili prvi gramofoni, češki surpafon,
i onaj ko je imao taj gramofon i tri-četiri ploče, bio je glavni na
žurevima jer je puštao muziku. Dobijao je najlepšu devojku i piće.

Kod di-džejeva je uvek isto, izgleda.
Pa da. I onda mu ti pokažeš ovako prstom, što je nemoguće s ovom
spravom (muzički stub, koji svira u pozadini, prim. ur.), to znači
"nešto lagano" i on onda pusti lagano, da bi ti ribu mogao da odguraš
prema kupatilu i da se ljubiš na ivici kade, koja čini samo klonk,
klonk jer je tučena i nikada nije bila stabilna.

Znači, vi odgovorno tvrdite Beograđanima da je njihov grad najbolje mesto za život na planeti?
Apsolutno. I u ovom trenutku je najbolji. Dođi da vidiš (izlazimo na
terasu, prim. ur.). Evo, klasično beogradsko neimarsko ili čubursko
dvorište. Imaš lipu, imaš česmu, s majmunom, kojeg je komšija doneo iz
Amerike, a imaš i šupu. A iz ove zgrade te gledaju kao arheološku
iskopinu. Još moja kuća malo iskače jer, kad se direktno iz dvorišta
ulazi u sobu, to je idealno. Tako se prebacuje gibanica, evo ovaj ovde
pored, zidar u penziji, ima kiseo kupus, pa mi daje glavicu, za sarmu.

U kakvim ste odnosima sa svojim porocima?
Što bi rekao pokojni Ljubiša Jocić, bio sam sve, samo nisam bio lezbejka (smeh).

Šta to tačno znači, u vašem slučaju?
To znači da imam sve poroke, osim kockanja. To mi je izuzetno dosadno.
Često me vode u razna kasina po svetu i domaćini mi daju gomilu žetona
da igram. Ja odmah sve izgubim, sednem, naručim crno vino i gledam taj
svet. Naročito je lepo u Visbadenu, gde gledam fotografiju Dostojevskog
za kockarskim stolom, a ispod njega je taj kockarski sto za kojim je
sve izgubio.

Svakog od poznatih poročnih ljudi bije glas da je ovo ili ono. Vas bije glas da ste alkoholičar. Kako se nosite s tim?
Pre svega, šta je alkoholičar? To je čovek koji pije više od svog
lekara (smeh). U vreme neizdrživog terora laži, osetljivije prirode
umetnika, koje nisu to mogle da podnesu, a pod izrekom da pijanca i bog
čuva, bili svi pijanci. Neverovatna plejada genijalnih ljudi koji su
svi pili. Od Zuke Džumhura, slikara Slave Bogojevića, mačiste Branka
Radičevića, Libera Markonija, da ne nabrajam dalje. To je plejada
pijanaca. Jednog dana, kad je Brana Crnčević došao kod Branka Pešića,
koji je bio član CK, ovaj ga je ponudio viskijem, a Brana mu kaže da
više ne pije. Onda mu je Branko viknuo: „Ima da ga popiješ, kako ću te
treznog vaditi iz zatvora!“

Da li alkohol doživljavate kao vaš drug of choice ili kao nešto što vam se nakačilo usput?
Meni je alkohol deo rituala. On je neka divna vrsta bekstva u nirvanu.
Tako da, kad me ljudi pitaju da li sam čitao neku knjigu, ja kažem
možda, jer sedim u kujni, pijem i čitam i na kraju ne znam da li sam je
uopšte pročitao. Najbolje je piti u kujni, to je moje iskustvo. Krevet
je blizu, niko te ne vidi, nema nikakve frke. Jedino što je opasno je
što se posle izvesne količine alkohola u meni razbudi strašna nežnost
prema prijateljima po svetu i onda pijan okrećem telefone i budim ih u
po noći i verovatno nešto bulaznim, a oni zapanjeno slušaju. Tako da bi
trebalo isključiti telefon pre pića. A sada su mi lekari zabranili i
piće. To jest, nisu - lekari su neverovatni. Kažu ti onu čuvenu
rečenicu: "Možete po jednu čašu posle ručka". Jedna čaša mi apsolutno
ništa ne znači. Meni je prva čaša neprijatna. Od prve se namrštim, od
poslednje se napijem, ima ta čuvena rečenica. A onda je jedan lekar
koji me poznaje, pokojni Paolo Valenti, napisao jedna čaša posle ručka,
a dole je napisao: "Ne sme se uštedeti za litar". Ne piješ nedelju
dana, a onda popiješ litar jer si uštedeo (smeh). Inače, Arapima
religija zabranjuje piće, a meni žena. Došao sam do ideje da se osnuju
sigurne kuće za muškarce. Ima mnogo muškaraca koje biju žene. Žene ti
zabranjuju da piješ i pušiš, žene ti zabranjuju druge žene, mešaju ti
se u ljudska prava. Sigurna kuća za muškarce, u stvari, već postoji -
to je kafana.

Ako je već alkohol legalan, da li bi marihuana trebalo da bude legalizovana?
Ja mislim da. Pazi, probao sam sve vrste droga, pisao sam neku knjigu u
Njujorku i onda sam morao da se upoznam s raznim stvarima. Marihuana je
sasvim bezazlena, ona je ništa manje štetna ili korisna od duvana.
Jedino što otvara put do kokaina, koji takođe nije preterano štetan,
ali se iz kokaina, kad prestane da deluje u normalnim količinama, ide
pravo u heroin, a onda je gotovo. Inače, maihuana je baš lep,
sanjalački duvan.

Odlično.
Jedne godine, bili Zuko Džumhur i ja u Dubrovniku, zimi. Tamo je bio atelje
Milovana Stanića, čuvenog slikara. On je slikao u zidinama i atelje mu
je bio pun gostiju, pogotovu kada je zima, kad nema kuda da se ide. I
došla su dva Amera s ruksacima i dugim kosicama. I sedimo mi tako i
smotaju oni tako neku cigaru od nečega i daju Zuki i meni. Zuko zapali
i povuče - ništa. Da meni, ja povučem - ništa. On pita: "Je l' tebi
djeluje ovo?", a bio je hašiš; ja kažem: "Ne, a tebi?" "Ni meni", kaže
on, ajmo još jednom. Ponovo mi duvamo i ništa. I Zuko kaže Milovanu:
"Milovane, daj ti nama dvije loze, ovo je za oficirsku djecu" (smeh).

S obzirom na to da ste dokazani poznavalac ženske duše, hteo sam da vas
pitam nešto o muškoj. Koliko je seksualna iživljenost bitna za pravilan
razvoj muškarca?

Mora da je doživi u izvesnom periodu
života sigurno, da bi bio normalan, a to je strašno teško. I strašno
komplikovano. Najpre, komplikovano je reći devojci ili mladoj ženi s
kojom si u krevetu da nikad nisi imao ženu. A onda, taj prvi neuspeh
može da te odvede u osećanje da si impotentan, koje može da se završi
ili kobno ili genijalno, da postaneš neki genijalac, dok te ne uhvati
neka iskusna riba i kaže ti: samo se ti opusti i pusti me da radim.

Da li postoji trenutak koji je potpuna suprotnost, da muškarca bude
sramota da kaže s koliko je žena spavao? Da li postoji gornja crta?

Ne, ne. To je uvek afirmativna stvar i to čak privlači žene, koliko ja znam.

Na koji to nivo dovodi ljude u odnosu na naše životinjske prijatelje?
Gledaj na to kao da je najlepša stvar na svetu, nikako ne može biti
životinjska. To je nešto najlepše što može da ti se desi u životu. Šta
je umetnost nego stalni vapaj za neuzvraćenom ljubavlju. Stalno vičeš:
vidite kako divno pišem, volite me, volite me, volite me kako slikam,
volite me kako pevam, ja sam najbolji, volite me! I stalno čezneš za
ljubavlju. A šta je krunisanje ljubavi? To je krevet. E, onda nailaze
razne druge stvari, tupost, dosada, uobičajene navike i rečenica: "Opet
si sinoć pravio budalu od sebe".

Rečenica samom sebi u ogledalu?
Ne, nego rečenica koju ti kaže žena. Tvoja prva ljubav, koja je igrala
bosa po kiši, na Savi, na splavu. Ona koja je pila s tobom zajedno,
ponekad čak i više. Ona odjedanput počinje da mrzi Savu, ne voli te što
piješ, kaže: ti si me navukao, bitango. Jer, odjedanput, Sava se
postavlja kao suparnica kojom može da doplovi neka nova devojka koja će
igrati bosa na kiši.

Da li su žene nesigurnije od muškaraca kad je reč o muško-ženkim odnosima?
Ne, one su superiorne. Ja nisam osvojio nijednu ženu, nikada u životu. Uvek su one mene.

Bez obzira na to, trebalo bi sebe da smatrate alfa mužjakom ljudske vrste. Na teritoriji bivše Jugoslavije.
Ma kakav alfa mužjak. Bednik. Koliko sam se samo ponižavao i šta sam sve radio da me primete (smeh).

I šta se desi kad vas primete?
Vidi, oni lepi, oni se ujutru probude, stanu pred ogledalo, rašire
nozdrvu i kažu: "Što bih ja delio ovu lepotu s nekim". On se gleda s
oduševljenjem, obuče se divno i ide kao spomenik lepoti. A mi ružni
moramo da budemo duhoviti, da se proslavljamo, da gutamo vatru, da
klečimo i da molimo da nam daju. Moramo da idemo i u ratove, čak! I
opet je neizvesno! (smeh)

Žene umeju da kažu da ta lepota koja je njima bitna dolazi iznutra.
Auu, slušaj, da ti kažem, može muškarac da bude Lav Tolstoj i da ima
sedamdeset godina i da leži u ligeštulu pored lepotice od osamnaest,
koja obožava njegovu pamet. Ali, kad iz plićaka izađe banjino koji nosi
suncobrane, posut kratkim dlačicama, nabreklih mišića, nema te
mudrosti, te pameti, te slave Vudija Alena koja će nju sprečiti da
poželi takvog tipa. Zamisli Vudija Alena u ligeštulu, ta nakaza -
intelektualac (smeh).

Kako je bilo izlaziti na kraj sa armijom obožavateljki u analognom Beogradu?
Ma nisam primećivao, čoveče, da me neko voli. Ima slučajeva kada u
nekom društvu vidim neku od tih lepotica iz davnih vremena koja ni
kaže: kako sam ja bila zaljubljena u vas šezdeset prve, nosili ste beli
džemper, kao Dilan Tomas. Ja joj kažem: gospođo što mi onda niste
rekli, bio sam najnesrećniji, najusamljeniji momak na svetu...
Sponsored content

kapor - Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor Empty Re: Oliver Tvist srpske književnosti ~ Momo Kapor

Nazad na vrh
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu