Ići dole
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Emili Dikinson Empty Re: Emili Dikinson

taj Ned Nov 01, 2009 6:29 am
Emili Dikinson Emily
Život Emili Dikinson tradicionalno se posmatra kroz prizmu njenih odnosa sa
muškarcima – ocem, bratom, mentorom i neimenovanim muškarcem kojem se
obraća kao “gospodaru” u tri ljubavna pisma i nekoliko pjesama.
Ipak, u protekloj deceniji, kritičari su počeli da prepoznaju važnost njenih
odnosa sa ženama. U svojih preko hiljadu pjesama, Emili je mnogo više
pisala o ženama, naročito o svojoj snahi Suzan (“Su”) Gilbert Dikinson
koja je bila vjerna čitateljka većine njenih djela.

Zbog toga što su se prvi urednici pjesnikinjinog djela trudili da sakriju
erotske implikacije i književnu važnost ovog odnosa, minimizirali su
Suzanin značaj, ali savremenici ukazuju na njenu ključnu ulogu u životu
i radu Emili Dikinson.

Emili je rođena 10. decembra 1830. godine – dve stotine godina nakon što je prvi
Dikinson došao u Ameriku – u jednoj uglednoj porodici u Amherstu, u
Masačusetsu. Njen deda je pomogao osnivanje Akademije u Amherstu. Emili
je pohađala Akademiju sedam godina i žensku Bogosloviju Holiouk godinu
dana, ali je brzo napustila zato što se opirala njenom prinudnom
religioznom okruženju, a i roditelji su željeli da ostane s njima.

Ali oni joj nisu uskraćivali društveni život: u ranim dvadesetim, pjesnikinja
je pisala luckaste čestitke na Dan zaljubljenih brucošima sa Akademije
i pisma bratu Ostinu i prijateljicama u kojima je opisivala piknike,
zabave i naizgled beskrajan niz društvenih posjeta. Skoro dva mjeseca,
tokom 1855. godine, provela je u posjeti Vašingtonu i Filadelfiji sa
ocem i sestrom Lavinijom, upoznavši “mnoge divne dame i gospodu.”

Ali u svojim tridesetim, jednoj osobi sa kojom se dopisivala, Emili je rekla:
“Nigdje ne mrdam sa očeve zemlje”, a drugu obavijestila o svom
“običaju” da “pobjegne” kada dođu gosti. Izuzev nekoliko posjeta
Kembridžu, u Masačusetsu, radi liječenja očiju, pjesnikinja je ostatak
života provela u Amherstu, viđajući samo članove uže porodice i
odabranu grupu djece; godinama prije nego što je umrla čak i doktor je
morao da je pregleda iz druge prostorije.

Lokalni tračevi su se prema Emili odnosili kao prema “mitu”, izražavajući
zadivljenost njenim “povlačenjem”, navikom da se oblači samo u bijelo i
zagonetnim pisamcima koje su pratili darovi u hrani ili cvijeću.

Oni koji su je bolje poznavali prihvatili su njen usamljenički način života,
cijeneći njena pisma zbog ljubavi i saosjećanja koje su izražavala,
koliko god bila eliptična. Za vrijeme povučenosti, Emili se dopisivala
sa brojnim rođacima i prijateljima: Su, nećakinjama Luiz i Frensis
Norkros, Elizabet Holand i njenim mužem Džosajom, Semjuelom Boulsom,
urednikom uglednog lokalnog lista, i njegovom ženom Meri, Tomasom
Ventvort Higinsonom, urednikom u Atlantiku, koga je Emili zvala
mentorom, i najpopularnijom pjesnikinjom tog vremena, Helen Hant
Džekson.
Emili je ostala dio života ovih ljudi, radujući se njihovim uspjesima i tugujući
zbog njihovih gubitaka i ostavila je više od hiljadu pisama od kojih su
mnoga sadržavala pjesme.

Mada je cijelog života “objavljivala” svoje dopisivanje sa raznim ljudima,
izgleda da je bila suviše ambivalentna prema onome što je nazivala
“javna prodaja uma”. Ranih šezdesetih godina osamnaestog vijeka,
izrazila je entuzijazam povodom sopstvenih književnih izgleda, pišući
Su da se nada će nju i Ostina učiniti “ponosnim”, a Luiz i Frensis
Norkros je rekla, nakon aludiranja na svoje pisanje, da “se svakim
danom osjeća moćnijom”.
Ali, jednom, kada je, 1862. godine, zatražila Higinsonovo mišljenje o svom
radu, a on joj je predložio da odloži objavljivanje, insistirala je na
tome da ona nikada nije pokazivala bilo kakvu namjeru da objavi svoje
pjesme. Ranih osamdesetih, Helen Džekson je ponudila da joj bude
literarna konsultatantkinja, a izdavač Tomas Najls ponudio da joj
objavi knjigu poezije, ali je ona ljubazno ignorisala obje ponude.
Samo osam njenih pjesama objavljeno je dok je bila živa, a većina je
objavljena na zahtjev prijatelja bez njene dozvole. Emili je svoje
pjesme organizovala kako bi koristile njoj – i možda potomstvu – tako
što ih je slagala u pakete ili “fascikle”, koje je kasnije pronašla
njena sestra Vini, a preradio Higinson i ljubavnica njenog brata, Mejbl
Lumis Tod.
Kada je pjesnikinjino djelo objavljeno četiri godine posle njene smrti 1886.
godine, kritičari su bili iznenađeni kako je jedan, na prvi pogled,
život bez događaja mogao da proizvede takvu strast. Kako god bilo,
shvatili su da, što je Dikinsonova imala manje ličnih kontakata sa
ljudima, to je njena epistolarna razmjena sa njima postajala
intenzivnija. Njena pisma, u kojima objašnjava zašto nije mogla da se
viđa sa ljudima, navode na pomisao da je izbjegavala one koje voli zato
što su imali veliku moć nad njom.
Ipak, nije se stidjela da u pisanju prizna njihovu moć: jednom je rekla
Elizabet Holand, “sramota je suštinski dio duboke naklonosti da svi/e
moramo doživjeti Adamovu povučenost.” Kada se Semjuel Bouls vratio sa
sedmomjesečnog puta po Evropi, Emili se izvinila što je odbila da ga
vidi: “Zar nisam htjela da te vidim? Zar Fibs ne želi da dođe? Imaju
tako malo vjere!” I kada se Su vratila sa dvonedeljnog odmora,
pjesnikinja je pisala, “Ne mogu da te vidim par dana. Suviše si bitna.
Ali ne zaboravi da je to zbog idolopoklonstva, a ne ravnodušnosti.”
Emili je naročito bila lukava sa Su i Boulsom jer je u oboje bila zaljubljena u
određenom trenutku, čak možda i istovremeno krajem pedesetihtih godina
devetnaestog vijeka. O njenom odnosu sa Su rijetko se diskutovalo, ali
kritičari su, od 1940. godine, proučavali pisma “Gospodaru”
pokušavajući da utvrde kome su namijenjena (mnogi vjeruju da je je u
pitanju Bouls, ali dokaz nije konačan).
Bez obzira na to da li je on “Gospodar”, izgleda da je Bouls bio predmet
Emiline naklonosti od kasnih pedesetih do ranih šezdesetih godina
devetnaestog vijeka. U tom periodu, poslala mu je nekoliko pjesama
aludirajući na njihov predstojeći nebeski brak i mučeništvo zbog kojeg
ga ona zavređuje.
Mnoga pisma Boulsu iz ovog perioda su toliko nježno misteriozna, da isto tako
mogu biti i ljubavne pjesme, ali nakon 1864. godine, u njenom obraćanju
Boulsu bilo je više naklonosti nego žara.
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Emili Dikinson Empty Re: Emili Dikinson

taj Ned Nov 01, 2009 6:31 am
Suprotno tome, strast koju je osjećala prema Su trajala je od 1851. godine pa sve do Emiline smrti i uprkos brojnim oscilacijama u osjećanjima obje žene, Su je ostala njena primarna publika i primila je 267 pjesama, ili skoro tri puta više od ostalih.

Pjesnikinja je upoznala Su vjerovatno na Akademiji u Amherstu kasnih četrdesetih. Sudeći po Emilininim ranim pismima, dvije žene su od početka bile bliske, dijelile su ljubav prema književnosti i prirodi i žalile se na monotoniju kućnih poslova. Obje su težile romantičnijoj egzistenciji, a pjesnikinja je maštala o stvaranju raja sa Su. Do sredine pedesetih godina devetnaestog vijeka, Emili je doživljavala Su kao neku kombinaciju srodne duše i idealne majke. Apsolutno joj je vjerovala i otkrivala svoje nade i strahove o religiji, braku, porodici, karakteru, viziji budućnosti, i iznad svega, svojoj ljubavi prema “Suzi”.

Izgleda da su imale sličan ukus i temperament i da su Su, navodno, u trenutku kada se vjerila za Ostina Dikinsona, počeli da guše Emilini zahtjevi za pažnjom. Taj događaj je prouzrokovao neobjašnjivi dvogodišnji prekid komunikacije, nakon čega se pjesnikinja ponovo približila Su sa ljubavlju i zebnjom.

Kada su se 1857. godine Su i Ostin preselili u kuću do Emiline, i kada su dvije žene nastavile komunikaciju, Emili je kroz poeziju počela da izražava ljubav i bol, razvijajući intiman ali okolišan izraz koji karakteriše neke od njenih najboljih pjesama.

Pisala joj je sa namjerom da je zabavi, zadivi, povrijedi, zbuni, da joj se udvara i izmami osjećanje krivice. U želji da potvrdi sopstvenu naklonost, kao i da se, ipak, drži po strani, pjesnikinja se često obraćala Su kao da je boginja, u porukama kao što su ove:

“Susan's Idolator keeps a Shrine for Susan," or "Susan knows that she is a Siren -- and that at a word from her, Emily would forfeit Righteousness."

Očigledno je da je Emili bila zaljubljena u Su: njena pisma su puna strasti koja čak prevazilazi pojmove o prijateljstvu manje homofobičnog doba. Kerol Smit-Rozenberg je pokazala da su ženska prijateljstva devetnaestog vijeka bila prikladna umjetničkom izražavanju, tako da pisma, koja tada nisu podizala nikakvu prašinu, danas izgledaju nabijena erotikom.

Emilini rani opisi osjećanja vreline i groznice kada vidi “Suzi”, njeno insistiranje na tome da je Suzino odsustvo “izluđuje”, opisivanje Su kao “odsutne ljubavnice”, i fantazije o tome kako je grli, ljubi i gleda u oči, kao i mnoga opažanja u kasnijim porukama, sugerišu da, u kontinuumu u kojem borave izrazi ljubavi i naklonosti, Dikinsonova naginje ka homoerotizmu.

Kritičari su se opredijelili za širok spektar terminologije kako bi opisali Emilin odnos sa Su. Prisustvo heteroerotskih i homoerotskih izraza u njenom djelu navodi na pomisao da je Dikinsonova bila biseksualna, ali da li je ona sebe tako doživljavala? I, ako jeste, kako to možemo znati?

Neki kritičari tvrde da se ona osjeća krivom zato što je prekoračila sopstvenu granicu između naklonosti i homoerotske žudnje u nekim ljubavnim pismima koja je pisala Su. Ali da li bi se osjećala krivom da joj nije bio dostupan koncept ženske homoseksualnosti? Smit-Rozenbergova pronalazi temu lezbejstva u samo jednom književnom žanru devetnaestog vijeka, muškoj francuskoj beletristici, koji teško da je mogao biti dostupan Dikinsonovoj.

Kada analiziramo Emilina pisma Su i drugim ženama, treba da se pozabavimo mogućnošću da je pjesnikinja možda priznala homoerotsku notu u svojim pismima i pjesmama. Neke poruke prijateljicama su otvoreno erotske, a druge su više dvosmislene.

Na primjer, kada je Su bila van grada, Emili je pisala:

“Slatko je pričati, draga Suzi, sa onima koje nam je Bog podario, da ne bismo bili sami – a ti i ja smo to probale, i bilo nam je veoma slatko; čak kao mirisno cvijeće iznad kojeg pčela zuji. “

Ali Emili je, isto tako, poslala Judosiji Flint, rođaki sa kojom nije bila naročito bliska, jednu ružu zajedno sa pjesmom koja se završava ovako, “Depths of Ruby, undrained -- / Hid, Lip, for Thee, / Play it were a Humming Bird / And sipped just Me.” Obje poruke aludiraju na žensko seksualno zadovoljstvo, ali činjenica da je pjesnikinja bila zaljubljena u Su i da je jedva poznavala Judosiju, navodi me da se zapitam da li možemo da izvučemo neke zaključke o njenim namjerama prema Su.

Ali bez obzira da li je Emili prepoznala skrivene erotske tendencije u nekim svojim pjesmama i pismima posvećenim ženama, očigledan je bio njen strah da se ne otvori previše. Razapeta između želje da pokaže svoju ljubav i potrebe da se zaštiti, Dikinsonova je koristila raznovrsne taktike kako bi sakrila svoja osjećanja.

Prvo, slala je Su samo odlomke od stotine pjesama u kojima je govorila o njihovom odnosu, i kada bi joj ih pokazala, preradila bi dijelove o ljubavi koji su očigledni u originalnoj verziji.

Drugo, u pjesmama koje joj je slala, koristila je metaforički šifrovan jezik koji je imao za cilj da zbuni Su i postavi pjesnikinju u poziciju moći.

I treće, slala joj je neke pjesme koje nije formulisala u poruku ili pozdrav, tako je ostavivši da razmišlja da li da ih čita kao prepisku ili kao umjetnička djela. Ta tendencija da joj šalje pjesmu bez objašnjenja njene retoričke svrhe odražava Emilinu tendenciju da ignoriše razliku između pjesama i pisama, mada većina izdanja njenog djela prave jasnu razliku. Pogled na njene rukopise sugeriše da se njena djela najbolje mogu opisati kao “pisma-pjesme” zato što njena proza ustupa mjesto poeziji bez naglašene promjene tona, ritma, ili forme.

U svojim pismima i pjesmama ona koristi iste slikovite izraze i književne tehnike i iste ritmove (odlomci nekih pisama mogu se transkribovati u stihove sa tri i četiri takta koji se mogu čitati kao pjesme).
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

Emili Dikinson Empty Re: Emili Dikinson

taj Ned Nov 01, 2009 6:32 am
Pjesnikinjin karakterističan gest, prema Su i ostalim sa kojima se dopisivala, podrazumijevao je nuđenje preciznih analogija svog emocionalnog stanja, bez preciziranja izvora zadovoljstva ili bola. Htjela je da sakrije detalje svoje strasti ali ju je obuzimala potreba da otkrije njen intenzitet.

Jedna poruka upućena Su glasi, “Jer Brut je, kao što znaš, bio Cezarov anđeo“, a druga, “Velike gladi se hrane, dok male bole uzalud.” U trećoj poruci ona priznaje da su obje cijenile takve enigme: “U životu koji je prestao da nagađa, ne bi trebalo da se osjećamo prijatno.”

Emili je uglavnom ostavljala Su da nagađa tako što je koristila gusto figurativni jezik koji bi istovremeno mogao da intenzivira njeno izražavanje ljubavi, pokaže kako gospodari sopstvenim osjećanjima, zaštiti svoj ponos i zbuni Su.

Dikinsonova je koristila razne likovite izraze kako bi opisala svoju ljubav prema Su, uključujući dvije grupisane slike bogatstva i misterije prirode.

Prva posebno otkriva do kog stepena je pjesnikinja smatrala Su svojim primarnim izvorom inspiracije. Dikinsonova koristi metafore za bogatstvo kako bi opisala Su ("the Pearl -- / That slipped my fingers through -- / While just a Girl at school"); svoju ljubav prama njoj ("feelings so like gems, that I was sure I gathered them in whole baskets of pearls"); pjesničke darove koje daje Su ("I could bring You Jewels..."); pjesničke trofeje pomoću kojih se nada da će trijumfovati nad njom ("No matter -- now -- Sweet -- / But when I'm Earl / Won't you wish you'd spoken / To that dull Girl?..."); i, na kraju, svoje djelo ("I'll clutch -- and clutch -- / Next -- One -- Might be the golden touch...").

Veza nagoviještena Emilinom upotrebom istih slikovitih izraza koji opisuju njenu ljubav prema Su i njeno djelo, eksplicitno je prikazana u pjesmi "It would never be Common....".

Čim se Suzan vjerila za Ostina i tako rjeđe viđala pjesnikinju, Emili se osjećala kao da je izbačena iz raja gdje je pjesnička inspiracija bila “obična”. Ipak, pjesnikinja je ostala odana Suzan.

Pošto je priznala da nikad neće u potpunosti posjedovati Su, pjesnikinja ju je upoređivala sa Kleopatrom, naglašavajući njenu sposobnost da podstakne nečiju glad za njom, a da je nikad ne zadovolji.

Ona spaja Kleopatru, Su i prirodu u svom djelu tako što koristi slične izraze kako bi ih opisala: u stihovima "The tint I cannot take -- / is best..." a sunset "swaggers on the eye / Like Cleopatra's Company," whereas in "Were nature mortal lady..." and "Like Some Old fashioned Miracle...," priroda je predstavljena kao ženstvena i varljiva.

Ali stih "What mystery pervades a well!..." veoma jasno povezuje Suzina lukavstva sa lukavstvima prirode: u jednom dijelu pjesme Emili zamjenjuje prirodu sa Suzan u stihu "But nature is a Stranger yet." Poput izvora prirode, Suzan je bila nedokučiva, uzdržana, pitoma i neusiljena; i bila je “komšinica sa drugog svijeta/koja živi u tegli”, zato što je Dikinsonova konstantno posmatrala njene dolaske i odlaske, dok je sa prozora posmatrala Suzaninu kuću.

Dikinsonova se očigledno nikad nije umorila posmatrajući je; nekoliko godina prije smrti, napisala je:

To be Susan
is Imagination,
To have been
Susan, a Dream --
What depths
of Domingo
in that torrid
Spirit!

Uloga koju je Suzan imala u razvoju pjesnikinjinog djela ne može biti prenaglašena: kao izvor ljubavi i frustracije, književnog drugarstva i nadmetanja, Su je bila idealna čitateljka. Njihovo rano prijateljstvo inspirisalo je pjesnikinju da iskreno pokaže svoju ljubav u pjesmama i pismima, ali Suzanino odlaženje prisililo je Emili da pronađe utočište u pjesničkom jeziku kako bi komunicirala s njom.

Bez obzira koliko je njihov odnos bio zategnut, pjesnikinja je nastavila da piše o i za Suzan i bila je odlučna u tome da je, po svaku cijenu, zadrži kao publiku. Kao što joj je 1873. godine pisala, "We remind her we love her -- Unimportant fact, though Dante didn't think so, nor Swift, nor Mirabeau." Funkcionišući kao pjesnikinjin predmet ljubavi, izvor bola, idealna čitateljka i literarna suparnica, Su je bila Emilina muza. Iz pjesnikinje je izmamila određenu količinu homoerotskih pisama i pjesama, strastvenih i nedokučivih poput mnogih u zapadnoj književnosti.
Sponsored content

Emili Dikinson Empty Re: Emili Dikinson

Nazad na vrh
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu