Beogradska ka5anija
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Ići dole
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

karadžić - Miodrag Karadžić - Ču ja ljubomoran Empty Miodrag Karadžić - Ču ja ljubomoran

Pon Avg 03, 2009 1:58 am
Nikad mi padalo naom nije da šunjam, tutam, njirim, razgledam, osmatram, blesim i osluškujem kuj ide Petruša! Nikad! Ču da ja ko nesretni Maksim turam uvo vako uza zid pa da slušam šta žena priča, kad je u drugu sobu, ču ja da to učinim, pa ja kad big to učinio, uzo big dva metra konopa, i zdravo! A crni Maksim, ne! On kad je Pela u drugu sobu turi vako uvo na zid ko lengere, pa sluša! Poslije, upala srednjeg uva, prima nesretnik nekcije! Više se njemu, časti mi, puta upalilo srednje uvo, no što je Peli vatra! Više, Pela kad pali vatru puva puva, ne ostane ništa u šporet, samo vatre nema... Njemu se, ko što čuješ uvo upali za minut!
E to sam ti počo, ako je mojoj ženi, ko ponekim do provoda, sjednika, i da zlo ne čuje do onijeg stvari mimo braka, zdravo bila drugarice, traži drugu kuću! Čine bračne stvari mimo braka, nije ig sramota! To se poudava i poženi, pa onda juriš mimo braka! E ako ja znam kad sve saberem zašta nekijem brak služi, ne mako se s mjesta! Valjda da se svade! Što veli: Valja imat nekog da se š njim, za kosu počupaš! Ostalo im ljepše mimo braka! Pa ljepši je bogomi i kredenac u komšije, no šta ću, mene ovi zapo! Znaš šta bi valjalo da može, valjalo bi, očimi, da se na vjenčanje dobije pečat na ono da izvineš mjesto, pa kad šineš da se zna koji si... Fino ko na potvrdu! Piše taj i taj! E kakig bi potvrda bilo da je tako, kukala ti pamet! Bilo bi ig s više različitijeg pečata no što ig je imo Miljan na otpusnu listu!
Uglavnom, ja sam sebe od kako sam se oženio reko: Ti pratit ženu ko poneki nećeš! Nećeš vala ti ić za Petrušom, ko što ide Vukašin za Poleksijom, pa nek čini šta goj joj naom pane! Ide Vukašin za Poleksijom, oba mi oka! A znaš kako je ona zgodna, evo saćeš čuti... Uljegla bila jednom u poštu da digne naki paketić i kako je proturila glavu kroz oni prozorčić da se na potvrdu potpiše, zaposleni digli ruke uvis! Vako! Oni mislili pljačka pošte, neko se maskiro! Dali joj i pare! E eto kaka je, pa je Vukašin na nju ljubomoran! Veli mi prije neki dan veli: Gledaju je u noge... A ko da je ne pogleda brate mili, zamisli ti nosi štiklu broj četeres šes! E, bogomi, kako sam ovi njegov primjer osobito imo pred oči, sebe sam reko: Tebe vatat ljubomora neće! Ti ćeš od nje blježat! Fino sam vidiš šta se s ljudima učini kad ig ona za vrat dokopa, pa pazi! Pazi, opasna je! Čuvaj se i od nje i od ovijeg iz sela... Ne znam ko je grđi... Oće ovi u selo da te navidaju na ljubomoru, oće, prosto ne znam šta im je... Ima ig nekoliko majstori su za to! Jovan je najviši! On ima za to tačno završen fakultet! Od kako sam se oženio svaki dan nalježe, pa počne! Jesi li čuo prevarila Jelena Miluna s kumom...?! S kim ga je reko prevarila Jovane, znam da sam dobro čuo, samo jopet ne vjerujem... Veli s kumom, eto s kim, imaš li ti kuma... Reko, imam Jovane, pomjeri se s mjesta! Sjutradan jopet avetinja dođe, pa počne: Jesi li čuo, prevarila Stoja Marinka s kumom... Reko je li s onim istim... Ma ne veli no s njiovim... Kum je najopasni... Kako to reko najopasni... Tako, veli on, stalno je u kuću, pa nije sujmivo! Opasan je kum! Koje, kad njega čuješ dođe ti da kumu rečeš: Moš samo do vrata! Dalje kume krakat nećeš, da ćemo se bit! Zenu mi gledat nećeš! Samo ko tako kumu da reče, ajde ko...?! A mene se baš tijeg dana kum navrzo na kuću pošali se s Petrušom, posjedi, pa ode! On ode, Jovan ulježe, pa jopet nadoda! U sebe mislim, pričaj Jovane sad šta goj oćeš, više te ne čujem!
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

karadžić - Miodrag Karadžić - Ču ja ljubomoran Empty Re: Miodrag Karadžić - Ču ja ljubomoran

Pon Avg 03, 2009 1:59 am
Sujmat u kuma neću, džabe ti sve priče! On, časti mi ko da osjeti šta oko kuma mislim promijeni, pa poče: Te prevarila ova ovog s ovim, te ona onog s onim, te ona s najboljim drugom, ona s kućnim prijateljem, ona s zetom, pa reda li reda! Reda, a mene svaki primjer koji nabroji ko da ekser uglavu zacuka! Sve u se mislim, može li to bit...?! Koje, kad njega čuješ, kad se oženiš ženu pod ključ, pa vadit po potrebi! Čuvat ko Marica kavu! I neka to, no mi se po njegovoj priči učinje da đe goj iskroči čeka petoro! Petoro najmanje! A znaš veli, kako se to rešava, znaš ko nema s ženom problema. Reko, ko to molim te... Veli, evo naprimjer Gorčilo... Reko kako to nema... Veli, tako što me poslušo... A šta si ga to sjetovo... Cu šta, sjetovo sam ga da je dok je vakat šine, pa je poslije miran. I evo, veli, gledaj, šine Mijajlo Sindu, pa je miran, šine Zarija Simanu, pa je miran, šine... Koje, kad njega slušaš čini ti se da je u nas vođe svako jutro opšta tuča... Čini ti se bupa se po ženama ozraka do mraka... Reko, bogomi mi Jovane to džabe pričaš ja te poslušat ko nesretni Lale neću! Cu kako ga je poslušo nesretni Lale, nako kako ga je i sjetovo... Oženio se, ustali, on ženi silet ni te ni ove. S ove bande, pa s ove! Zaždi joj šamarčinu, stanu žena, pa veli: Sta to činiš, a on još jedan... E kukavče, da viš, kad je ona svatila o čem se radi, pa kad ga je dokopala, prepoznat ga ne bi mogo! Iskrkala i njega i brata mu, on kad je vidio kako će proć zvao brata upomoć, ovi skočio, kaki, složila ig ko đecu... Poslije smo im u vizitu bili... Ležali su na kiruško... Ču avetinja da se š njom bije, a njoj majka sama vuče plas sijena i on našo na koga da udari... Reko, to mi Jovane više ne spominji, jesi li čuo... Tačno mu bi žao đe sam vako odlučio... A koje, nada se on da ću ja popuštit, pa da ću je šinut, nada, znam ga ja... E to mi s njegove strane zlo i zlo mi od ovig starijig žena... Đegoj me koja srete, a osobito Grana na uvo prošapti: Ne vjeruj joj mlogo... Ženama ne treba mlogo vjerovat! Reko jedan dan: Časti ti Grano, jesi li ti žensko ili srednji rod? Ništa ona na to, no veli: Samo ti ne vjeruj! Jednu noć, kad smo legli sebe sam reko: E sad imaš dvije mogućnosti, ili da joj sve vjeruješ ili da joj ništa ne vjeruješ, pa se odluči kako ćeš! Razmislig ustag, zaždig cingar, sjedog, pa mi sinu: Sve ću joj vjerovat! Ma vala sve! A i kako da se na to ne odlučim, brate mili! Kad smo je prosili, pa kad sam čuo iz kake je kuće, strag me bilo da neće šćet bez čuda ni u krevet! Te đed učesnik tri rata, on izgleda đe se goj puca ide i učestvuje, majka joj jopet borac, otac digo ustanak, ujna baca bombe, ma da se prepaneš! Da se vas naježiš! Koje, kad se udruže, osvojili bi i Apeninsko poluostrvo, a ne ovu moju kuću! Ako bi se protiv njig mogla odbranit sva srednja Evropa, bog me ubio! E tako sam sebe reko, reko sam, sve ću joj vjerovat, al ću isto pođekad malo osmotrit, čisto da vidim kaki sve ljudi ima, nizašta drugo! Krenu Petruša jedno jutro na izvor, kad da viš, ustavi je na put oni pogani Ćetko, pa prica li priča... Pogle reko što se to postavilo na put, ko da je senafor! Drugo jutro tako, treće tako, a Petruša sobrazna, vaspitana, pa neće da mi se požali, no šuti i trpi! Ma reko što li on nju ovo svaki put ustavlja kaki je to način...?! Pada mi naom da odem pa da mu rečem: Šeni se ženi s puta, samo reko neću! Neđe sedmi dan mi već dosadi, okupiro brate džadu, e reko baš da vidim što joj ne da proć! Baš da vidim! Krenu ona iz kuće te ja za njom! Na ono isto mjesto iskoči aleb, pa poče: Kako si... Veli ona: Nako... A što nako...?! Veli ona: Protislo me vođe... A stvarno je bila šinula promaja, nije ga lagala... Đe veliš da te protislo, jopet će on, evo veli vođe... pa pokaza... Kako ona pokaza đe, imam šta viđet, on pruži ruku, turi je na nju, pa veli: Je li vođe... Ne veli ona no zeru niže... Je li vođe, jopet će on, ne veli ona no još zeru niže... Kuj ćeš niže Petruša zadimi mene uglavu, kuj niže gledam i kako avetinja krenu rukom još niže, ja se promolig! Promolig se, pa reko: Protislo je i mene Ćetko vođe još niže no nju, pa dođi da pipneš! E kako razrogači oči kad se promolig, da ti je bilo viđet! Samo vako zinu, pa prođe... A Petruša sretna što sam naljego, sretna, veli: Spasi me! Spasi me, ovi me čojek udavi, svaki put me kad po vodu idem čeka! E reko osad ću ja s tobom za vodu, pa nek te ustavi, pa mi panu naom đe da idem ko straža, ma reko, osad ću ja donositi vodu, i riješen problem... Otog ti dana, zbog one fukare i onog nesoja počeg donositi vodu! A Petruši brate mili treba vode ko da bazen pravi! Kaki da si vidio koliko je sekam mislio bi ovi u kuću uče da plivaju! Znaš kako sam se kupo, sve sam nasapunjane glave iz korita izlazio, samo da ne trošim! Sve sam sebe viko kad sam žedan: Ne pi avetinjo, sam ćeš je donosit! Nijesam se ovo savio ostarosti, no od onig kanti! Pa dobro imam i godina, samo znaš kako su teške kante, probaj jednom da ig poneseš, pa ćeš viđet! Zanima te koliko sam od Petruše stari, je li... Pitaj u selo, neće me šteđeti... Neće, samo da znaš koliko goj reču da imam oduzmi tri! Malo Milici koliko imam no još tri nasadi! Cu molim te, na vjenčanje me oni pogani matičar pito: veli: Jesi li joj ti svekar... Reko, jesam matičaru ko što si ti presjednik ove Opštine... Podgovorili ga il Jovan il neko od ovig. A da viš, od kako je ovi nesoj poče zaustavljat, ja kad ležemo reko nije zgoreg da joj ga objasnim, pa počnem, samo mešči pogrešno...
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

karadžić - Miodrag Karadžić - Ču ja ljubomoran Empty Re: Miodrag Karadžić - Ču ja ljubomoran

Pon Avg 03, 2009 1:59 am
Počnem: E sad vidiš Petruša kaki je on, a sad kad ti objasnim iz kake je kuće, nećeš vjerovat! Vidi reko vako, đed mu je... pa se onda ujedem za jezik, e reko sebe avetinjo avetna, kad je neđe skopa, đed će im smetati... Njega će se sjetit! Bolje reko šuti! E sad ovo za vodu i nekako riješig, no kad ide u prodavnicu, gledam, na put iskoči Mijajlo! On je života mi kad se rodio trebo bit kamijon, vazda je na put ko prevozno srestvo... Iskoči, pa je zaustavi! Zaustavi, ovu joj ruku pruži, a ovu drži na rame vako, ko da plešu... A moš mislit ljeto ona u aljinu kratkig rukava, pa kad se kući vrne, svaki mu se prs na rame vidi! Svaki! Reko nema ti druge no idi sam u prodavnicu, ako nećeš da je stalno vako ustavlja... nemoš ti, znaš, nikom reć nemoj da mi ustavljaš na put ženu, ono moš, no kako će svatit! Reko ja sebe: Nabavljaj ti osad! A prodavnica blizu brate mili, kad mi Petruša reče stiglo južno voće il nešto slično, ko da mi silet zalijepi! Znaš ti koju silu puta treba preć za kilo limuna, trebaju ti dva kila da se okrijepiš kad se kući vrnes... Uglavnom, mislim u se, sad jes daleko, al je riješen problem! Ova dva, ko što čuješ, makog ženi s glave, no se oni Momo Milunov poperio na okuku, pa ne mrda š nje! A na njega one uske gaće, nema šta sve se, da izvineš vidi!
I sad đe udata žena kad nalježe da gleda da blesi u nebo, pa da zapne, oće, nije luda... A da tamo gleda, ne može ni to... Koje, ko što čuješ da nijesam onu noć odlučio da joj sve vjerujem, zlo! Zlo, jadan, mogo big počet da sujmam u ženu! I neka što on na okuku stoji no se vazda smije ko da mu ko vic na uvo šapti! Vazda raspoložen! Da viš, kad ga ona srete, vrati se nasmijana! Kako njega da maknem, mislim, reko, nikako bogomi!
E sad za njega i nekako, no mi se Obren Milov navrzo na kuću, pa ne iskrače iž nje! Ko da je natkasna! Ja ustanem, sjedi, ja ležem, on ostane da sjedi! Ma nije mi ni po jada što je stalno u kuću, no mi je muka što ne znam đe gleda! On je erav, ma se mene čini da vidi s oblje strane! Sta da ti pričam, kad svrne uzoru, ko što svrne, Petruša tek ustane bidne u oni kombinet, pa se kroz njega vidi i ovo i ono, onda šta će žena mora se i sagnut i kleknut i isteć i nagnut i obut čarape, a ja ne znam đe on gleda! Mislim pođekad u se, bogomi je tebe Obrene vođe ljepše no u ikaki bijoskop, tamo se rnože trevit da ne vidiš od nečije glave, a vođe sve vidiš... Vidiš, ljepota! Ma kako da odgonetnem đe gleda, pa mi sinu! Prati, pa pamti! Pamti i malo ga pođekad probaj! Počeg jedan dan... Reko pogledaj Obrene onu sliku na zid! Pogleda kroz prozor! Reko ušta gledaš Obrene... Veli, ču ušta u sliku! Aha, reko, kad gleda kroz prozor, znači vidi sliku! Dobro se dosjetig. A reko je li ovo oblačno ili se mene čini... Pogleda u astal, pa veli: Đe oblačno, vedro... Reko, vidi naopako! Kad gleda dolje, vidi gore! Reko da probam još nešto, reko bogoti Obrene koliko je sati... Manu rukom, zavrnu rukav, mače košulju, pogleda u vrata pa veli: Šes i po! Uuu, reko, vidi sat na vrata! On sve naopako! Probag uglavu da razradim sistem, kaki ne bi Cija... I nju bi svu zbrko! Koje, da pošlju agente pa da ga prate sve bi ig polomio! Bi se sudarali ko niko! Bogomi, reko sebe nek gleda đe oće, pratit ga nemoš...
Uuu, sve ti pričam oko Petruše a ne rekog ti kaka je ona... Pa vako. Mene je dovlen, sklađušna je u ras, na oba obraza ima smijavicu, uši joj sa strane male a pravilne nako ko školjkice, nijesu ko u Mike, Mika kad turi minđuše misliš ide vaga, onda joj struk tanak, i tačno tamo đe treba, nije pod grlo ko ponekim, oči joj vesele, zubi bijeli, ima i donje, usta joj mala, a ljepše joj na glavu stoje i kad je ozbiljna, no poneki kad ig za slikanje namještaju, ljepŠe deset puta, noge joj dugačke, koljena obla, broj cipela mali, pa eto taka je... Taka je u izgled... A u karakter, šta da ti rečem, ne troši duvan, ne zanima je šta je ko za koga reko, sve u svemu đavolje mane nema... Ne đavolje! Jedino ako se može reć da ima neku manu je to što pođekad i pomalo prati modu... A šta će, sve je prate pa ne može ona mimo svijet! A moda došla zlo! Te kotula dovlen, te providna bluza, te ove se pule ne zakopčavaju, te razrez na kotulu te šlic sa strane, časti mi moje kad vidiš ovu novu modu obučenije su žene kad u krevet legnu, no kad se za izlazak spremaju! Kad pogledam kaka je moda pane mi naom iz kake je kuće, pa me to smiri! Drukče je to kad joj ko priđe pa mu reče iz kake je kuće drukče, kako ne... Ponosan ja kaka mi je žena, da te ne lažem, vučem kante samo mi isto nije teško... Bolje ja njig da vučem, no mene đavo za rep... Jedno jutro krenug po vodu, dođog na izvor, kad tamo Ćetko. Priđe mi avetinja, pa ni pet ni šes, no veli: Koji položaj koristiš u brak...?! Koristim reko položaj muž! Ču šta me pitaš... Ama ne to veli, no kad s Petrušom ležeš, koji onda položaj koristiš... A to tebe zanima, je li... E, veli to... E kad ležem š njom onda Ćetko, koristim položaj da ti jebem oca kroz očinjskog oca, fukaro i nesoju i ništa robu i slušaj reko, da mi nijesu ove dvije kante u ruke, drugu bismo priču! Drugu, tačno big ti načinijo vrat ko grlo na sijalicu! Zapjenig koliko goj sam mogo, ništa on na to! Ništa ko da ga čašćavam! Priđe još bliže, izdrije naku knjigu, pa veli: Gledaj položaja! Reko: Kakig položaja... Uzeg onu knjigu, pogledag naslov, pa mi zanebesa! Fino mi se vako zemlja obrnu... Naslov knjige čojek na vrg žene! Naslov, molim te naslov! Pogledag još jednom, nema šta dobro sam vidio! Reko, šta je ovo Ćetko, veli: Knjiga položaja! Kakig crnig položaja, i taman kad šćag da mu ono zastiđe vrnem, nalježe Grana, te ja ono sakri! Moro sam čoječe, moš mislit šta bi bilo da je Grana ono viđela... To bi bila zadnja knjiga te je ugledala! Uglavnom, turig je pod kaput, popričag malo s Granom, osvrnug se Ćetko mi uteko! Uteko, oca mu jebem, a mene ostavio vaku knjigu! Reko, kuj ću sad s ovijem čudom, zaboga...?! Zašdig cingar, sjedog pod jedno drvo da razmislim, pa je zađavola otvorig... Pogledag sliku, reko, ovo sam sto posto naopako okrenuo, jesam đavola... Naopak ja, slika ispravna! Pa jopet reko da nije naopako, kaki, dube mešči oboje na glavu, pa ti sad vidi... Uuu, kaka je ovo knjiga, ako se ona polaže za ulazak u brak u ovi kraj niko bes čuda položio ne bi... Ne, zamislig crnog Milivoja i Sinđu u ovi položaj, pa ig odma zamislig kako leže da se aperišu! Odma... Komad im osto ucijelo ne bi! Ne, komad! Pogledag drugi položaj kad imam šta viđet, na njega čojek i žena pobrkali đe je kome glava... On šunja dolje, valjda popio il šta je, pa traži đe joj je glava... Zagledag malo bolje, uuu, reko jesi li mogo da ne gledaš... Jesi li...?! Ček reko da vidim još jednom, stvarno jes ono što sam pomislio... Sad nekom da rečeš da se i ovo radi, spremio bi ti taj odma ekipu doktora da te privežu! A znaš kako sam ja to gledo, sve vako virnem, pa zaklopim... Moro sam čoječe, šta da je neko naljego pa pito šta čitaš, i kako ti se zove knjiga, šta big mu reko...?! A kakig ima, zavrli bi da vide doklen sam stigo! Prelistag one položaje, prebrojag, ima ig pedese dva! Dnevno po dva slomivrata, pa vidi! E sad reko sebe, koliko big ig ja umio, ču koliko, umio big oni jedan te umijem i još jedan...
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

karadžić - Miodrag Karadžić - Ču ja ljubomoran Empty Re: Miodrag Karadžić - Ču ja ljubomoran

Pon Avg 03, 2009 1:59 am
Taj big isto ovariso, to ti je položaj đe ti samo ležiš,
a žena te da izvineš... e to... Samo se načudit ne mogu oklen njoj ona muška rabota, ne vala, načudit... Možda ima takig... Još jednom prelistag, pa sve u svemu presabrag, znači, položaja pedese dva, ja big s petnes poginuo, s trines ubio ženu, ču ima položaj da padaš s kredenca! Ima, časti mi, ig što je ovi za Milivoja dobar, da brepi na Maru! Koje, ne bi se dizala! Znači, s trines big ubio ženu, s šes osto bez nogu, sa sedam bez ruku, šta da ti pričam... E taj minut mi Miljan panu naom... Panu mi naom, on je često u gips, pa reko, da mu nije ko nabavio ovu knjigu, zaboga... Da mu je nije ko donio na poklon, a ako jes, do kraja života iz gipsa izlaziti neće! Ču ima položaja đe moraš zvat komšije da te pridrže... Moraš, recimo uzmeš ovi, pa odeš fino do Veljka i Miga i rečeš, dođite noćas da me malo pridržite... Kuj ću reko sad s ovijem kastigom te mi ga ona avetinja uvali zaboga... Đe da ga turim... Ako ostavim na izvor, naljeće Zeko il ko od ovijeg te motaju duvan, pa da viš kad zaždiju... Koje da Zeko zaždije ovi položaj, pa da pogleda šta puši, ciknuo bi isti minut! Rekli bi: Ubio ga duvan! Bio jak! Ču jak, nema jačeg! Kuj ću s ovijem čudom, pa reko, nema se kuj, no nosi kući, pa vrći onoj avetinji! Turig je pod mišku, uzeg one kante, pa polako nazad!
E slušaj sto puta sam doslen išo s izvora kući da nikoga ne sretem, a ovo kako počeg nosit učinje mi se da niko u kuću ostanuo nije! Ne vala, reko tačno ko svečani doček! Nema šta, orvorili korzo! Ja polako idem, kad oćeš, prvo me srete Milivoje, dokopa za ruku, pa poče da trese! Vako... Koje, izglavio bi ti je da je od čelika! A neka to, no stisne da vas pozeleniš! Trese, a pita: Jesi li mi dobro... Ja stinuo onu knjigu pod mišku, reko, jesam Milivoje, baš sam ti dobro! Ništa on, no stisnu jače, pa jopet: Jesi li mi dobro... Reko, jesam Milivoje ako ne nastaviš da mi stiskaš ruku, a on jopet: Jesi li mi dobro? Reko, jesam Milivoje, daću ti potvrdu, pa mu oteg ruku! Njemu moraš svoju ruku otet, inače ti je on bez kastiga puštit neće! Prođog njega nekako, kad eve Milutina! Kad sam ga vidio, krenuše mi suze! Fino same potekoše... Znaš kako se on pita, jednom te rukom stiska, a drugom te bije! Bije ko zaposlen... Odvali ti leđa! Koje da ga daš na sud i ispričaš kako se s tobom rukovo, ležo bi u zatvor! Zastade, ozari se kad me ugleda, dokopa me za ruku, pa poče da bije! Bije, a sve viče: Oklen ti?! Reko, ako znam, uglavu me znalo, a on jopet: Oklen ti...?! Evo reko malo izišo da šetam, a on jopet: Oklen ti...?! Evo reko Milutine da izvršimo istragu, pa kad se ustanovi, reću ti, časti mi! A kako me mlati, ona knjiga počela da klizi, vako je miškom za ćošak držim! Samo što ne ispane! Sijeva mi uglavu što on čeljade voliko bije, kad ga srete, pa se sjetig, to te on istresa! Sve što ima u tebe, kad se on s tobom pita, mora ti ispanut! Mora bez da držiš! Srećom, nalježe Jovan, pa dokopa njega, inače big ja poginuo! Krenug put kuće, kad zađavola eve ti Danila! On je najgrđi od svig, ovi bar biju, on ne no te pod mišku drži i nešto povjerljivo na uvo šapti, pa tako vas dan! Sve: Samo još ovo da ti rečem! Jednom me tako na kišu držo dva debela sata, pa bar da sam šta sazno, jesam fino... Krenu on put mene, te ja opružig korak, pa pomislig, ako stigneš, šta ću...
Utekog mu imena mi božeg! A biju one kante po nogama, pljuska ona voda samo jopet to je manje zlo, no da me on uvatio! Utrčag u kuću, laknu mi! U kuću sjede Obren i Grana, ona mu na ruke turila pređu, pa mota klupko! On sve vako zanosi, ljepota! Poturig one kante, pa pravac soba! Kako uljegog u sobu, laknu mi! Laknu, da nemoš vjerovat... Moš mislit pronio taku bombu kroz vascijelo selo, da niko ne vidi! Nije to baš lako... Ako misliš da jes probaj pa pronesi! Đe reko da je sakrijem da je ni Petruša ne vidi. Reko, na šifonjer... Turig je na šifonjer, pa skinug, ona po vas dragi dan nešto na šifonjer traži. I neka što traži, no nam više stvari ima na njega no u njega... Te turi pare, te turi kavu, te duvan, kaki ko najbolja radnja... Đe ovo čudo da sakrijem, đe goj je turim, zove! Tačno viče, tun sam... Uuu, reko, pogle čuda od knjige đe se sakrit ne da... Na kraju odlučig da je turim pod jastuk! Pod moj jastuk, pa kad ležem neka mene glave na nju... Virnug još jednom u nju, položaja i đavola da činiš karijeru ozraka do mraka!
Ostavig je, pa siđog u sobu! Siđog u sobu, raspoložen, šta da ti pričam kako, ču raspoložila bi ona knjiga svakog ko je vidi, a ne samo mene, siđog, kad imam šta viđet, Obren i Grana otišli! Ostanuli ja i Petruša sami samcati! Sjedog ja vako preko puta nje, zaždig, pa je počeg gledat... Vako... Reko, svatiće me... Ništa ona, ja jopet... U jedan mag ja se baš zagledo, kad ona veli: Jesi li ti to popio... Popio...?! E! Reko, jesam Petruša, ne malo, no mlogo! Ja ufitiljio kako najbolje umijem, i čuješ šta pitaš... Veli, bogomi se mene učinjelo kako si popio... Znači, zanosam sam... Ama veli šta se ljutiš, uze me vako za ruku, pa me zeru smiri... Sad mislim, da joj predložim koji od onig položaja em se može razves, em možemo panut! Reko, bolje šuti, pa radi kako umiješ! Priđog joj vala na milimetar zažmurig, kad na vrata ko da je poćera: Domaćine, o domaćine! Reko Petruša, đe je oni levor! Đe je, da pucam u ovog Jovana, život će mi uzet... Šuti veli ona, ako se prišutimo dako prođe... Prišućelo se nas dvoje, a on bije po vratima ko da je sucki izvršitelj, a ne komšija... Bije, a viče: O, domaćine, jesi li u kuću... Šta da činim, mislim, pa reko: Nema druge no mu otvori! Popravig flizuru, skopčag pule na kaput, pogledag se u špiglo, pa otvorig!
Kako mu otvorig, on veli: Bogomi nemam kad svrtat, samo sam usput... E reko imaš kad svrtat... Imaš Jovane, da ćemo se bit! Ulazi u kuću! Ulježe, pa veli: E kako sad Samuilo iskrka Solumiju da ti je bilo viđet, ig! A neka to što veli no da viš ko daje on iskrko, vas se raskravio... Veli: Sinu je s ove bande, pa s ove, pa onda šakom unos... Reko, je li pala na pod... Veli: Ne! Bogomi reko sva je prilika to je prva runda... Kaka veli runda... Taka reko Jovane, to se u boks zove runda pa ima tri... Ovu prvu je on dobio, viđećemo za ove druge... Dobro i veliš bogomi, veli on... A reko što je bije...?! Ma veli zapela evo tri mjeseca, oće u banju, pa oće! Pa reko oni se oko te banje biju znači tri mjeseca...?! Biju veli bogomi... E reko, mene je onda jasno ko je na pod! Jasno, da nema jasnije! Mislim dako avetinja iziđe, oće, kako ne... U neko doba eve i Ćetka! Reko, sto posto došo da ište knjigu. Da viš kad me obruka pred Jovanom, da viš kad reče, vrni mi onu knjigu, da viš sad veselja... Srećom, ne spominje je... A namirisan, začešljan, ko da ima pomoćnika usput koji mu govori je li koja dlaka otišla drukče, pa je odma začešlja, velim ti začešljan, crevlje mu nakremane, sto mirisa na njega! Sto! Evo vidi koji su! Jedan od crevlji, drugi od opeglanig gaća, treći od parfima, četvrti od pomade, peti od flizure, šesti ima naku jabučicu, pa š njom pod pazug, vako gilikće se, sedmi... ma šta da ti pričam...
Miriše ko livada! A neka ti to no žvaće onu gumu na rastezanje, vako je skopa rukom, pa istegne... Grana mislila da ono vuče iz nosa, pa mu rekla, isekni se Ćetko, stid te bilo! A neka što je vuče, no od nje čini balone, pucka, šta da ti pričam... Reko, treba š njim nešto pričat da zamaštam onu knjigu, pa ko zađavola rekog: Fina ti ta guma, na rastezanje... Kako mu to rekog izdrije mali bombon iz džepa, pa veli: Evo i tebe jedna... Mene dade bombon, a veli evo ti žvaka... Turig oni bombon u usta, pa počeg da žvaćem... Malo po malo, svatig to je žvaka! Reko da istegnem i ja, ili da ne istegnem, vala reko da istegnem... Povukog rukom, pomače mi se zub... Ovi prednji... Uuu, reko, đavoljeg zubara!
Koje, ne znam oli mi vjerovat, da u ovo naše selo podijeliš ove žvakaće gume đavolji ti zubar ne bi trebo! Ne, časti mi, bilo bi izvađenig zuba da se krstiš! Velim ti, pomače mi se zub, žvaćem onu gumu, žvaće ona mene, ne znam kuj ću š njom, čuo sam da se ne valja progutat, reko, pogle đe me avetinja o jadu za bavi, pogledag u Petrušu, reko dako me ona svati, kad imam šta viđet! Ona gleda u Ćetka! Reko, da mi se nije pričinjelo, ma kaki, gleda da nestaneš! Popila podobro! Uuu, reko, tun smo znači! A kako viđeg da u njega gleda mene sve prođe... Sve... Tačno se osjetig ko čojek koji je na proslavu bio najveseli, pa mu prsle gaće! E tačno tako! Nit šta čujem da pričaju nit šta vidim, bleskasto se smijem, žvaćem gumu, dok ne odoše...
Odoše, Petruša mi priđe, a mene se očepi! A kome i ne bi... Očepi mi se, pa počeg: E reko Petruša, vakat je da ti rečem ti tu modu odviše pratiš... Odviše, reko, žalila mi se moda da joj danut ne daš! Vazda ideš za njom! Reko, ostavi je malo na mir ima ig još što bi š njom šćeli! Skoči ona, šta fali modi...?! Evo reko šta fali vođe fali po metra, vođe dvades centi vođe fali komad krpe, vođe fale dvije pule, počeg ja da nabrajam, iga! Znači tako veliš, iskovriježi se ona. Eto, reko taman tako! Skoči, ode u sobu! Ljuta! A mislim neka si i ti jednom ljuta, ne fali ništa! Sijeva mi uglavu, sad kad se vrne joj reci kako se gledala... Reci obavezno! Reko, ocu, a se vrne! Čekaj, čekaj, nema je... Sta li reko čini više u sobu, reko da odem i vidim. Taman kad sam to pomislio, eve je! Siđe žena da je ne prepoznaš! Na nju vunena vanjela, kotula do peta, na noge zepe, na glavu marama, nema sišla druga! Reko sam sebe, da ti nijesi malo prećero, pa jopet reko: Nijesi, nijesi! Neka je malo i vako, šta fali!


Poslednji izmenio MustraBecka dana Pon Avg 03, 2009 2:00 am, izmenjeno ukupno 1 puta
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

karadžić - Miodrag Karadžić - Ču ja ljubomoran Empty Re: Miodrag Karadžić - Ču ja ljubomoran

Pon Avg 03, 2009 2:00 am
Poče da čisti po kući, reko da ja njoj rečem kako se gledala s onijem nesojem, i taman da skupim kuraž da joj rečem, kad eve kuma! Svrnuo veli bilo mu dosadno kući, pa došo do nas! Kad ulježe, pogleda u nju, pa veli: Uuu, da nije ko umro... A što bi reko kume neko umro, molim te, ajde što bi umro...?! Ništa veli bogomi... Posrka kavu i on, svati da sam ljut, viđe, pa ode... Ostanusmo nas dvoje jopet sami. Ljut ja, al ljuta i ona... Neće da prokameni... Sta goj je pitam, ko da ne čuje... Ko da nema uši! A ja ti još u ono stanje, moš mislit kako mi je, em listo onu knjigu, em se š njom gledo, pa šta da ti pričam... E reko sebe, avetinjo avetna, vazda se u vakat zavadiš! Vazda... Nađeš vala pogodan momenat, mimo ljude! Svak bi se zavadio poslije onoga ti nađeš prije... Pomiri se sad ako umiješ...
Krenusmo u krevet, ja prvi lego da poklopim glavom knjigu, kad da viš brate mili, poče da se skida... Uuu, da se onesvijestiš... Je li vaka bila i sinoć, jes sigurno... Svega da oćoraviš! Leže... Kako leže, još mi jednom kroz glavu proljeće kako se pogledala s Ćetkom, pa sad vidim da to i nije tako strašno... Cu strašno, pogledala se ko sa svakim, no mene ne da đavo da vidim kako je... Sta sad da činim, lijepo ne znam... Znao big ja šta da činim, no ona to jedva čeka... Poležag malo vako na leđa, pa se okrenug i už nju prikrpig, reko svatiće me... A došlo mi ma šta da ti pričam šta mi je došlo, no jopet, velim ti, računam da će me svatit! Postojag tako, ona se odmače! Fino me svatila! Odlično da ne može bolje! Reko, vako ti je pametnije. Preturi nogu pro nje, to je najbolje... Preturig nogu, postojag zeru š njom, kad oćeš, ona mi je vrnu... Isto ko da sam pro nje preturio ćepanicu! Nije no grđe, nju bi duže trpljela! Jopet je preturig, jopet mi je vrnu! Reko šta da činim, nema šta bogomi, rekog sebe, no joj fino reci šta oćeš... Stisnug, pa s pola glasa reko: Petruša moram ti reć, ja imam potrebu! Veli: Šta imaš...?! Reko, potrebu! Veli, pa nek imaš šta ti ja mogu... Ču šta mi može, reko, moš mi pomoć, eto šta možeš... Veli, pušti me da spavam! Reko, vala spavaj! Kad ti išta više u život zatražim, dođi pa me u vrg nosa pljuni! A potreba spopala, da izludim... Dao se ja u misli, kad čujem ona rče... Već zaspala! Reko, da je spopanem sad kad je zaspala, ma kaki, ču sad, bolje je ujutru!
Skovag plan... Reko, ujutru mi se izvuć nećeš! Ne, pamti! Probudig se uzoru, kad imam šta videt, ona već ustala! Ja jopet s potrebom! Jutarnja još grđa... Siđog dolje, posrkag kavu, pogledag u nju, a ona u onu istu dugačku robu od sinoć, pa mi se sad učinje da njoj ovo dugačko stoji i ljepše i slađe no ono kratko... Ljepše petnes puta! Probam ja da pričam, pricam i šale i svašta, ma kaki, neće ona džabe ti sve! Drugu noć legosmo jopet zajedno, ja krenug put nje rukom vako poizdalje, ču poizdalje, krenuo sam od šifonjera, pa mic po mic, reko da je polako taknem, i taman kad se primakog rukom, ona ko da osjeti veli: Šta oćeš, ajde šta oćeš... Reko oću... pa ne mogu... Ne mogu tu riječ reć pro usta, pa da me ubiješ! A trebo sam reć... Da sam reko, bila bi načisto... Treću noć tako, četvrtu isto tako, petu još grđe, a sve što vrijeme više odmiče mene sve veći strag da je pipnem... A neka ti to, no da te ja ne lažem, preko dana pođekad zvirnem u onu knjigu, fino se pripremim, pa sve kako treba! A imam li gosti ovo od kako se ona oblači u ovo duže... Imam taman ko i prije... I kum tun i Obren i Ćetko svrne i Jovan, ma svi! Sedmi ili osmi dan, sjedim ja vako, pušim, kad u sobu nešto ciknu! Ciknu, ko da nekog kolju... Istrčag bez duše, reko, koje je sad čudo, kad imam šta viđet, našla ona onu knjigu! Reko, eto ti veselja! Tebe sve ide od ruke, baš kako treba! Kako uđog, drvljanik sruči na mene... Stid te bilo, sram te bilo, vaki si ti znači, ovo ti je obraz, a pokazuje na jednu sliku, da mi vidiš obraz, pamet da ti stane... Sijeva ona, ja uvio glavu u ramena, šta ću... Nastavi ona ovo ću ja mojim pokazat... Reko, tvojim nećeš! Njima nećeš, da ćemo se bit! Oću, oću, veli, nek vide kaki si... Nikaki sam, samo ovo njima pokazivat nećeš! Oću, veli majci! Reko, majci da pokažeš. Majci, nego kome. Reko, svakom možeš, majci nikako! Oću, oću majci! Ama reko, majci pro mene živa nećeš! Oću veli, tačno ću veli ovo pokazati majci! E reko pokaži... Kad si zapela, tačno pokaži... Veli, ovo majci da pokažem... Reko, zapela si, šta ti mogu... Pa veli ona ovo da vidi, ne bi pretekla... Ovo se, veli nikom pokazivat više neće, ovo ćeš ti sad zapalit... Reko, koje da zapalim... Veli, ovo! Reko, bogomi neću, ja to da zapalim, zapalio bi Ćetko mene... A, veli, znači ti si to uzeo od onog nesoja...?! Reko, jesam taman od njega! Od one si fukare to uzo... Reko, taman od fukare... A milo mene đe ga ona vako čašćava, da te ne lažem...
A kako se oko ove knjige porvasmo, skopasmo se za ruke, pa niko ne pušta... Nit ona moju, nit ja njenu! Ona knjiga stoji otklopljena na jedan nezgodan položaj, te je ja ćušnug nogom vako i zaklopig... Malo vako postajasmo, pa ja počeg... Reko, znas šta Petruša, jedva sam čeko da ti se za onu modu izvinem, ti si mlada i lijepa žena, nemoš se ti oblačit ko u srednji vijek... Moraš pratit modu! Moraš brate, srvarno si lijepa... Pa, veli ona, i ti si lijep... Ko lijep... Ti... Ja lijep...?! Veli jesi... Reko, znaš šta Petruša, nemoj zajebavat! Nemoj, kad te molim... Cu ja lijep, a mene i kad sam mali bio šćagu da urede, pa onda me vako poizmaknu i reču: Vrlo važno! Nije sve u ljepotu! Ja sam ti bio lijep: nije sve u ljepotu, eto tako sam ti bio zgodan! Ona zapela, mene si baš lijep!
A pravo i ovo da ti rečem, milo mi to čut, što jes, jes! Držim joj onu ruku, a ako je ne big izio iz dva zalogaja, oči mi ispale... Slađa joj no pekmez!
U jedan mag je uzeg u naručje, pa počeg nosit put sobe... A ona laka, laka ko perce, nema u nju mešči ni desedeka! Krenug uza stepenike, jedan, dva, pa zađavola na deseti zakoračig da ukročim, a kod mene ig jedanes... Predadog ženu ko bager, vako je izručig... Brepi, ja otrčag da donesem rakije, da očistim š njom, ako šta treba, no na svu sreću otukla samo lakat, a smije se da crkne... Reko, šta ti je smiješno... Veli, ču šta, nek nam se vala, veli jednom i ovo desilo, pa ha! A eto, veli, kako se s tobom zavadig oko ove knjige, a znaš li ti ko ima isti ovi kastig... Ko, rekog, a ladan me znoj obli, dok zna ko ima, znači da je gledala... Veli, Rosa ima istu vaku knjigu! Istu! Rosa vaku knjigu...?! Ima veli bogomi... Uuu, tačno mi se ona soba zavrće, ču Rosa taku knjigu, pa njoj da insan reče kako ima i onu žensku stvar, dala bi ga na sud, a pogle šta čita... Reko, je li sad vakat da ispravim šta sam oni dan zbrko, pa reko jes! Počeg: Znaš šta Petruša, ti si mlada žena i sad me ne prekidaj, nemoš se oblačit kako si počela, no da znaš, ujutru kad ustanem oću ovo da vidim na tebe! Evo vidi ovo! Izvadig iz šifonjera onu robu te je oni dan nosila, pa turig na stolicu! Veli, jesi li siguran...?! Siguran, sto posto! Ujutru ja idem kroz sobu, zviždukam, kad eve Obrena! Došo mi u goste! U četiri i po! Bogoti reko Obrene jesi li se naspavo... Ig veli kako nijesam, ja sam ti davno usto... Davno usto...?! Veli: Jesam... Ja ležem u sedam... Ležeš u sedam... Aha, veli, u sedam... nekad u šes i po... Reko, znaš šta Obrene, da te lično ne znam sujmo big da si kokoš! Big, časti mi! Svuđe na svijet gosti dolaze popodne ili uveče, a kod nas ujutru! Ispekog mu kavu, kad u neko doba eve Petruše poče silaziti! Ne big ja znao da ona silazi, no mi se učinje da Obrenu zaprije jabuka u grlo! Poče silaziti, bogomi... Pojavi se prvo štikla, pa noga, pa dio kotule, pa druga noga, pa zastade! A kako zastade, vako se da izvineš raskorači, pa one donje gaće biju u vrg mozga! Srče Obren onu vrelu kavu, srče vala ko da je najmlača... Uglavu mi sijeva: Srko bi ti, moj Obrene sad i ono iz visoke peći, opeklo te ne bi! A neka ti to, no on u mene gleda! Fino pravac mene među oči! A ja u njegove vidim šta vidi, samo kako da mu rečem, ne gledaj tamo kad u mene gleda! Nikako eto kako...?!
U neko doba siđe s onijeg stepenica a ako mi se nije učinjelo da silazi po godine, sad se ne mako! Siđe, stade, pa veli: Evo sam se obukla kako ti voliš... Obrenu se ote: Tako ti voliš. Reko, volim Obrene, moš li mi šta... A kako siđe, pogledag jopet, pa ovo skroz golo... Skroz! Mogag li bez đavola, mogag li je puštit da ide u ono dugačko, fino mogag! Ko i vazda! Imam vala mozga kad treba, to je čudo! Sjede Petruša, prekrsti noge, kad eve i Ćetka! Sjede tačno vako nasprema nje, te ja stolicu pomeđu njig! Zavrnug vako nogavicu a u se mislim, eve Ćetko imam i ja noge, pa gledaj!
Kako im pregradig pogled, odoše... Odoše, dođe kum! Te ja i pred njega! E reko vala kume, na zoru gledat nećeš! Popričag malo š njim, no da viš kako ja pričam š njim Petruša uze one dvije kante, pa krenu na izvor... Reko đe ćeš to Petruša...?! Veli: Da donesem vode... Reko, poturi to, ja ću je donijet... Veli kum: Pušti nek ona nosi... Reko, znaš šta kume, mogo bi nam i ti jednom donijet vode, ne bi ti kruna s glave panula... Sćag da uzmem one kante, ma kaki, zapela Petruša da ona donese, pa bog... Veli: Nemoš ti sve radit! Vidim ja fino o čem se radi... Vidim kako mi čuva zdravlje, imam oba oka... Zdogovorila se sto posto s onijem nesojem da se na izvor nađu, pa mi ne da ni da nosim! Reko, ajde kad si zapela...
Ode ona s kantama, ode i kum... Ostanug sam... Panu mi naom, da je ko od ovig ljubomornig na tvoje mjesto, sad bi za njom... Reko, sreća te ti nijesi...
Krenug kroz kuću tamo amo, amo tamo, premjerig onu sobu uzduž pa poprijeko, onda sve jednu po jednu otvorig one kutije đe piše cukar i so i biber, bogomi ko da će iž njig đavo iskočit a ne ono te ima, pa reko, šta sad da radim... Ništa reko sjedi... Sjedi đavola, pogledag kroz prozor, vidim Ćetko ide na izvor! Aha, znači tun smo... Nema šta, ovo je brate da se na lice mjesta uvjeriš o čem se radi, kaka crna ljubomora, ovo je istinska istina... Reko, uvati ig na djelo pa fino za vas život raskrsti! Krenug nogu pred nogu put izvora, ko da su mi oblje olovne, polako, pa brže i brže... Na kraj sam mešči i trčo! Dođog do pred izvor! E reko, sad imaš dvije mogućnosti, prva je da brepiš i rečeš: Tun ste znači! pa da se zgranu, a druga je da im priđeš iza leđa i da te vide a da ti ništa ne zboriš... Reko, koju da iskoristim... Reko, ovu ću drugu... Polako ću im prić... A čujem priča, priča, pa se smije, da crkne... Oslušnug, muški glas, samo jopet, oslušnug, mešči nije Ćetkov... Oslušnug, nije sto posto! Ko li je reko ovo, e saću brepit! Sad kad im viknem: Tun ste znači! i taman to da učinim, provirig, kad imam šta viđet, ona stoji s Milušom Mitrovom... Ma s onom Milušom đavole koja kad ti zađe iza leđa, pa vikne: Đe si, misliš da je atentator! Uuu, reko Miluša đe me zajeba, sreća te ne brepig! Sreća!
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

karadžić - Miodrag Karadžić - Ču ja ljubomoran Empty Re: Miodrag Karadžić - Ču ja ljubomoran

Pon Avg 03, 2009 2:00 am
Povukog se polako s izvora, krenug vako natraške put kuće, a moš mislit kad naprijed gledaš a nazad ideš kako fino prođeš. Kako mi je glava ostala ucijelo, još mi nije jasno! Uljegog u kuću, reko saću joj ispeć kavu, vala je zaslužila ko nikad! Turig ibrik na šporet pa počeg da puvam u vatru... Kako punug, skoči mi oni pepeo u oko, zlo! Nagrdig se! Počeg da trljam oko, a fino znam da ne treba... Fino su me iljadu puta učili da samo prevrnem trepavicu, kaki, ja trljam li trljam... A sve što više trljam sve me više srbi! I neka Što srbi, no počeg da plačem na to oko, na jedno, časti mi! Plako sam na jedno... Velim ti, trljam li ja trljam, pa se u neko doba pogledag u špiglo... Divan, ličim na đavola! Ču ličim, đavo u špiglo! Jedno oko vako kako je, a drugo crveno! A neka ti to, no ovo te je crveno zatreptalo, pa radi ko oni migavac na auto! Isto, časti mi! Reko, đe je Petruša da zakuvam ovu kavu, pa sad kaki sam taki sam... Nema je još... Pogledag kroz prozor, Miluša ide, nje nema. Reko, sto posto seka one kante, pa joj teške... Reko, da ja iziđem pred nju pa da joj pomožem... Krenug put izvora, na put na mene naleće Radivoje, pa kad me viđe, učinje: Uuu...?! Reko, šta učeš Radivoje. Veli: Učem đavole kako ti je to oko... A što reko Radivoje učeš, vako oko je sad u Bijograd uljeglo u modu... Ma veli nemoj pričat... Ne pričam, no jes, svi tamo sad nose dva različita, pa ti sad vidi. Prođe čojek, a zape dvaput na jedno drvo! Taman neđe pred vrata od bašče eve nje, nosi one dvije kante, te ja uzmi oblje! Reko, nu to mene, đe ti da nosiš...
A kako uzeg onu jednu kantu, pogledag u kotulu, kad imam šta viđet, na kotuli patenat bataljen, pa mjesto njega turena dupla igla, ona vrkadela... Ladan me znoj obli! Ladan! Viđe ona đe gledam, pa veli: A to gledaš... To mi se veli maloprije batalio patenat, no je Miluša srećom imala ovu duplu iglu, inače ne znam kako big do kuće... Reko, srećom te je imala, a kako ona to reče, iz bašče iskroči Ćetko... Ona mi kanta klecnu! Vidim ja ko buca i bataljuje patente, vidim, imam oči... Ćetko ig bataljuje, a uza se nosi duple igle i kači kotule... Pa jopet reko, šta li mu je trebalo da je skida, ova se vala nema rašta skidat, krenug put kuće, šutam ono kamenje nogama ko da sam fuzbaler, vjerujem da ni jednog nije bilo koji nijesam šutnuo, ukročig u kuću, turig one kante, kad eve Jovana... Veli: Jesi li ti čuo da postoji bračni trougao... Reko ne ja Jovane ni šestar, a ne trougao... Ima veli jadan, maloprije veli Mikonja da njiov Gorčilo u Bijograd ima bračni trougao... Pa reko, kad je na položaj! Pričam ja ovo š njim, samo mi ona slika kako Ćetko izlazi iz bašče iz glave ne izlazi! Nikako! Miluša im znači bila samo da mene prevare... Tačno, kad šta posujmaš odeš, vidiš Milušu! I kad se uvjeriš da je sve kako treba onda tek nalježe pravi! Jopet i pored ovog što sam vidio sebe rekog: Prati, nemoj da šta učiniš na brzinu, no tek kad se uvjeriš, tek kad bidneš sto posto siguran... Malo prati, pa sad ako je tako, šta ćeš, nijesi ni prvi ni potonji koji se razveo... Prati, možda je slučajno... E ču slučajno, đavo mi ga pratio...
Kako počeg pratit, zlo da nema grđe... Malo postoji s Rosom, pa poslije Rose nalježe Ćetko! Onda malo postoji s Marom, poslije Mare nalježe il Obren il Miro, il... ma šta da ti pričam... Reko, nije nida bog sa svima, a reko, što da nije, kad počne s jednim, ko da će kočit! Ti čitaj knjigu! Ti prati nauku! Nema šta, fino vidim moramo se razves... Moramo i tačka! Vidi brate o čem se radi vascijelo selo! Jedan dan, taman ja razmišljam da odem u grad i uturim tužbu za razvod, kad eve Ćetka!
Kako ukroči, poče: Moram ti nešto oko Petruše reć! Ajde reko Ćetko reci, a došlo mi u neku ruku i smiješno, on misli da ja ne znam... Ajde reko reci... Poče: Ona neće... Reko, šta veliš... Veli: Ona neće! Sijeva mi uglavu, nije joj avetinja nida bog tražila one stvari, pa kad mu je nije dala, došla da se mene žali... Reko, znači ona neće... Ne, veli, ne pomažu priče, moraš mi ti pomoć... Oću reko Cetko, kako neću, sve sam sebe viko de je oni Ćetko da mu pomožem! A reko šta to molim te neće... Evo veli šta... Kako to poče, mene se same od sebe zaglušiše uši... Neće da čuju kastig... U neko doba veli jesi li čuo... Reko, nešto sam se bio zamislio, pa ako ti nije teško da mi ponoviš,.. Ama veli, čini se za dan žena eskurzija, pa je u Opštinu određeno da iz sela ide pet žena i pet ljudi, pa je među tig pet žena određena i Petruša da ide, samo ona neće... Neće, ne pomažu ni priče ni ubjeđivanja... Ubjeđivali smo je i ja i Obren i Miro, samo džabe, neće! Tun ti se ja osreće skamenig. Tačno se ukočig... Znači nije ono! Čujem kako Ćetko veli: Oli nam pomoć da ide... Ču oću li pomoć, a kako neću Ćetko, brate mili, oću, obećavam! Ode! Ode, a mene nikla krila... Idem kroz kuću, a letim! On se vrnu, pa jopet oli mi pomoć... Oću Ćetko jesam li ti reko, osobito rad one knjige! Š njom si me častio, kad da čuješ, izdrije avetinja karte iz džepa, pa veli: Vidi ovo... Reko, šta je to... Veli, karte. Reko, jesu li plastične, pa ig zađavola uzeg u ruku i pogledag... E brate mili da viš tog kastiga, ona knjiga za ove karte ozbiljna književnos! Ko s ovijem završi partiju vircika, davam mu imanje! Da viš kaki je aš mača, kukala ti pamet! Na ti reko ovo Ćetko! Nosi ovi kastig od mene! Nekako ode... ja u sebe odlučig da joj ovo oko eskurzije ništa ne spominjem... Reko: Bolje ništa! Da ja ne vučem đavola za rep, ko vazda! Ne spominjem ja, ali se navrzli putnici, pa mi se iz kuće ne miču! Fino preselili! Koji goj ulježe, a osobito Ćetko, put mene vako glavom, to znači ide li, a ja onda glavom vako, to znači ne ide! Počesmo se loptat pro Petruše po pet puta na dan! Sve vako ko oni tenis! U sebe mislim, svaka njoj čas kako ig je odbila, mene su vala prićerali u sami ćošak, lijepo ne znam kako ću se izvuć! Dosadni ko muve! Jedan dan u mene puna kuća, zasjeli Grana, Milica i Mara, fino pletu, kum jopet nešto sa mnom priča, kad eve ti Ćetka, Obrena i Mira... Uljegoše, sjedoše i kako sjedoše Ćetko vako put mene očima. Ja vako! On vako, to znači što ne ide, ja jopet vako to znači neće šta joj mogu... On jopet vako: To znači, što neće, a mene prekiplje! Glava mi se diže! Reko ne ide Ćetko, ne ide jesi li gluv! Ne ide i tačka... Tun se uključi Petruša... Veli, ko to ne ide... Reko, ti Petruša ne ideš, eto ko... A đe to ja ne idem... Ne ideš na naku eskurziju, eto đe... Pa veli znam ja to, ja sam njima odma rekla da ne idem, ne znam što su došli tebe da pitaju... došli su reko Petruša da me pitaju zato što sam ti muž pa računaju ako ti ja rečem da ćeš onda ići... Ne big ja, veli, išla i da mi ti rečeš. Kako to reče, Grana se zakašlja! Mene ne bi svedno đe mi to pred voliko ljudi reče, pa rekog: Ne bi išla ni da ti ja rečem...?! Ne veli ona jopet, džabe bi mi i ti reko... A Grana kašljuca, tačno me na đavola goni! E slusaj reko Petruša, očepig ja, ima da ideš na tu eskurziju, pa sad vidi oćeš li ili nećeš! Fino se saberi! Veli ona neću! Reko, još ti jednom velim da ideš, pa sad kako oćeš! A kako ovo zadnji put rekog, svatig šta sam učinio... Malo mi se razbistri uglavu, pa sad reko dako reče ko i doslen neću... Čekam ko osuđenik... Veli dobro kad si zapeo, ići ću! Fino me obradova, ne može ljepše! E reko avetinjo avetna, to ti je ko da si spremio jagnje među vukove da malo prošeta... Ustade Grana pa veli: Imaš ti uticaj! Reko imaš ga i ti moja Grano no nijesi svjesna!
MustraBecka
MustraBecka
Ženski
Datum upisa : 11.12.2008

karadžić - Miodrag Karadžić - Ču ja ljubomoran Empty Re: Miodrag Karadžić - Ču ja ljubomoran

Pon Avg 03, 2009 2:01 am
Uglavnom, ko što čuješ panu čaša s astala pa sva u komate! Sva! Svi mi čestitaše, kum se ižljubi i š njom i sa mnom... Počo on nešto mlogo s nama da se ljubi! A znaš kako se divno poljubi, ja se poslije svakog njegovog ljubljenja moram okupati! Zamasti za priču!
Uglavnom, otog dana poče selo življet za tu eskurziju! Od udatig žena idu moja i Ostojina, a evo da si me pito koje će ić, reko big ti njig dvije! Ove druge nijesu smjele ni da pitaju... Šćela veli Jovan i Perova da pita, no prije no je izustila skopo je Pero mašicama za nos! A neka ti to, no mene pred tu eskurziju poče vrijeme da leti, ko da je manito! Prođe dan za minut! Uglavnom dođe noć pred put! Sjedimo ja i Petruša vako u krevet, ona turila papilote, ja jopet vazda s papilotama uglavu, ona bar na glavu, pa sjedimo... Ja šutim, ništa ne kamenim... U neko doba ona veli: Oće li ti bit neobično i dugo sedam dana bez mene... Kako nijesam panuo s onoga kreveta kad sam čuo koliko dana ostaju, bogomi sečudim... Reko, koliko dana ostajete... Ču koliko sedam. Pa reko Petruša da oblijećete oko vasijone, jopet vi je mlogo! Sta ćete činjet sedam dana na put... Veli, gledat spomenike! E reko, gledajte... Pa kako nikog ne pitag koliko dana ostaju, a da sam pito, ne bi ga mrdala! Skopag se za glavu, a ja kad se skopam za glavu, vazda je u vakat!
Ustasmo ujutru, uzeg oni kuver da nosim, kad da viš ima dva... Uzeg i oni drugi, težak ko da je u njega kamenje!
Reko, seliš li ti ovo... Veli: Ne sprdaj se... Reko, ne sprdam bogomi, uzela si svu robu, ko da oćeš da bježiš... Neka sam uzela veli ona da ne ispane kako nemamo... Da viš šta će ove druge ponijeti, ja ću imat najmanje... Vala reko ako ćeš imat najmanje uzmi još jedan kuver, pa trpaj i moje, nek vide tri!
U neko doba stigosmo pred prugu! Sjede ona s Jovankom Ostojinom, ja tisnug one kuvere dolje, didiknu pruga, krenuše! Kako krenuše evo Jovana! Priđe mi pa veli: Znaš li ti koliko će ova Ostojina žena siđet sa Petruškom, znaš li... Reko, ne ja Jovane bogomi! To što ti znaš ne zna niko na ovu planetu, nako ti... I reko, doklen će siđeti...?! Veli, do prve okuke. Kako to do prve okuke... Tako veli, tun nastaje tumbanje! Kako tumbanje, malo se vako pridržag za njega... Tako veli, poslije prve okuke niko ne sjedi s onijem s kim je na početak sio... Ovo je bilo samo da muževi i žene vide inače kaki, da viš s kim će Jovanka sjes... A reko ova će moja ostanut sama, jel de, š njom neće niko... Veli: Treba ženu šinut! Reko i tebe Jovane! I tebe časti mi, i osad da znaš kad oćeš nešto vako da mi rečeš, prvo uzmi levor, pa pucaj! Oćemo li veli zajedno do sela... Ne reko bogomi! Ne u ovu pamet! Malo mi je te si mi ovo reko, ko zna šta bi još usput smislio...
Krenug ti ja sam put kuće, a fino vidim kako je sto posto u pravu... Fino očima vidim kako oni Ćetko sjeda kraj nje, a na nju ona kratka kotula, na njega jopet one uske gaće, ima da vas put gleda kroz prozor... Oće voli prirodu! Ču pogan obukla uske gaće i to one te ga u kuću stresaju po dva sata da stane u njig! Koje, šta ja vidim, ne smijem ti reć... Još ako je ponio one karte, pa joj reče, da se malo pokartamo, zlo! Ču je li ig ponio, ne no ig je ostavio mene! Uuu, u jedan mag mi sinu, ima ovijeg krivina a ovi šoferi manito voze, pa da viš zašta će se ona na okuku držat!
Uljegog u neko doba u ovu lednicu, pogledag na šporet pun lonac sarme! Spremila mi sarme ko da ću je jes do kraja života! Premjerig cijelu kuću koracima, legog na krevet, pa oči u tavan! Ako nijesam tri dana tako ležo, bog me ubio!
Trećeg dana, eve Jovana donese mi od nje razglednicu! E znaš kako sam se obradovo, ko da je ona stigla! Uzeg je, obrnug, a ozadi piše: Jedva čekam da te vidim! Veli Jovan šta piše na razglednicu...?! Reko, piše: Jedva čekam da te vidim, pa crkni Jovane! Veli to je isto Jovanka napisala Ostoji! Aj reko Jovane iziđi iz kuće! Veli što...?! Ništa, no iziđi! Iziđe, e reko fala bogu trebo sam ja njega mlogo ranije išćerat! Pada mi naom, brzo će ona doć, to je još tri dana i četvrtog dolaze! A znaš kako mi je to bilo blizu tada, isto ko da si mi reko: Još tri godine i četvrte došli! Isto! Činilo mi se nikad! Bogomi, za divno čudo dođe i noć, ujutru dolaze!
Ustag, pa prvi pravac u Opštinu! Brže mi tamo ide vrijeme! Čekaj čekaj, ladno kukavče, noć studena, samo jopet jopet mislim, brzo će doć... U neko doba eve pruge! Gledam, gledam, ona. Počeg da joj mašem... Poče i ona, pa neka što maše, no otvori prozor proturi glave kroz njega, pa vako... Ona vako, a ja prvo vako, pa s oblje! Kako nijesam izglavio ruku, bogomi se čudim! Zakoči pruga, umalo me ne spršti! Umalo! Ja računo staće prije! Uljegog u prugu, raskrčig put do nje, i kako dođog do nje, ona me zagrli i poljubi pred vas oni narod! E ču je li slatka, pošalji ženu na eskurziju, pa ćeš viđet koliko je slatka kad se š nje vrne... Tamo ko da ig zašećere... Uzeg one kuvere, a sad mi nešto laki, uzeg ig, ona se vako prikrpila uza me, pa kad odmakosmo nekoliko koraka prošapta... E da sam znala kaki žena ima, mrdala od kuće ne bi! Evo, veli da ti rečem, na prvu okuku, a kako spomenu okuku oni mi kuver oteža, oteža da ga nosit ne mogu... Veli, na prvu okuku se neke pretumbaše... Reko, znaš šta Petruša, ne pričaj do kuće, nemoj kad te molim! Taman kako joj to rekog, eve Solumije i Samuila... Sretni put, reko, đe ćete vi...?! Veli Samuilo, pratim je u banju! Znači, mislim u se, ti si na pod! Boksala ona bolje, imena mi božeg!
U neko doba dođosmo u kuću! Ode ona gore u sobu da se presvuče, ja da maknem oni jedan kuver da ne stoji na sred sobe, kad da viš, on se otvori... Ispanu sva roba! Eto ti reko đavola... Počeg one krpe da vrćem nazad, kad imam šta viđet... Njene gaće neko poljubio! Fino ig cmoknuo, ostanalu mu usta! Na jedne jopet vidim jeli trešnje... Iščekat nijesam mogo da se iz sobe vrne... Iščekat... Kako siđe, ja podigog one gaće, pa reko: Šta je ovo Petruša... Veli, gaće, ču šta je... Reko, znam da su gaće, no ko ig je ovo vode poljubio! Kako to rekog, zacenu se žena da crkne osmija! Sve po kući ko manita... Reko, šta ti je smiješno... A kako veli neće bit smiješno, te su gaće sad uljegle u modu, pa ig ja uzela... A reko s kim si na ove jela trešnje, ona se jopet zacenu... I te su u modu... Znači u modu da se gaće ljube...?! Ma ne da se ljube, veli to je ukras, jadan, ukras! Reko, đavoljeg ukrasa, probag ja ona usta da otrem, reko, ako je karmin, kad stvarno tako našarano! Počeg se i ja smijat! E slušaj reko da te nešto zamolim, ove gaće nemoj nikako da širiš pred kuću! Nemoj kad te molim, ne bi ove u selo đavo mogo ubijedit kako te nijesam poljubio u njig! Oli obećati... Veli, oću brate, kad si zapeo...
Sjutradan, glavni događaj u selo eskurzija. Svak đe goj dođeš veli: E kakig žena ima, pa tako i ja! Uglavnom, prođe i to čudo... Poslije jedno dva mjeseca od eskurzije, ulazim ja u kuću, kad ona s vrata... reci dragička! Reko koji dragička... Ma veli: Reci dragička! Reko, evo da rečem: Dragička! Veli: Imaćemo bebu! Reko čiju bebu... Veli našu đavole, imaćemo dijete ostanula sam sandruga! Dipig do tavana... Reko, e vala poslije četiri godine vala je i vakat!
Sponsored content

karadžić - Miodrag Karadžić - Ču ja ljubomoran Empty Re: Miodrag Karadžić - Ču ja ljubomoran

Nazad na vrh
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu