Meša Selimović

Meša Selimović (Mehmed Meša Selimović) rođen je 26. aprila 1910. godine u Tuzli. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju. 1930. godine upisao se na studijsku grupu Srpskohrvatski jezik i jugoslovenska knjizevnost Filozofskog fakulteta u Beogradu. Diplomirao je 1934. godine, a od 1935. do 1941. godine radi kao profesor Građanske škole, a potom je (1936) postavljen za suplenta u Realnoj gimnaziji u Tuzli. Prve dvije godine rata zivi u Tuzli, gdje ga hapse zbog suradnje sa NOP-om, a u maju 1943. godine prelazi na oslobođenu teritoriju, postaje član KPJ i član Agitprop-a za istočnu Bosnu, potom je politički komesar Tuzlanskog odreda, a 1944. godine prelazi u Beograd i obavlja značajne političke i kulturne funkcije. Od 1947. godine živi u Sarajevu i radi kao profesor Više pedagoške škole, docent Filozofskog fakulteta, umjetnički direktor "Bosna-filma", direktor drame Narodnog pozorišta, glavni urednik IP "Izdavačko Preduzeće Svjetlost". 1971. godine penzioniran je i seli u Beograd. Bio je redovni član Srpske akademije nauka i umjetnosti.

Biran je za predsjednika Saveza književnika Jugoslavije, bio je počasni doktor Sarajevskog univerziteta (1971), redovni član ANUBiH i SANU. Dobitnik je brojnih nagrada od kojih su najznačajnije NIN-ova nagrada (1967), GORANOVA nagrada (1967), Njegoševa nagrada (1967), potom Dvadesetsedmojulska SRBiH, nagrada AVNOJ-a,
Umro je 11. jula 1982. godine u Beogradu.

Literarni rad
Meša Selimović je zasigurno među najvećim bosanskohercegovačkim, a možda i najveći - usporedbe su prerane jer se u zadnjim decenijama pojavio niz veoma kvalitetnih proznih autora. Ono što nije sporno je status Selimovića kao velikog pisca ranga europskoga klasika, a taj se status temelji ponjaviše na njegova dva romana, "Derviš i smrt" i "Tvrđava". Pisac se poziva na središnju evropsku narativnu tradiciju, Dostojevskog, kao i na opću struju književnog modernizma 20. vijeka. No, nošen temperamentalnim značajkama i osebujnom stvaralačkom vizijom, Selimović je stvorio vlastiti izraz koji se ne može jednoznačno svrstati ni u koju školničku kategoriju. U romanu "Dervis i smrt" uspeo je općeljudske dileme i muke postaviti u bosansko-islamski kontekst i locirati univerzalno u lokalnom. Sljedeći veliki roman, "Tvrđava", prikaz je Sarajeva uoči Hoćimske bitke (koju je opjevao Gundulić u "Osmanu"), i odlikuje se širom paletom likova i većim brojem lirskih pasaža od "Derviša", čvrsto usredotočenoga na nezaboravni Nurudinov lik. Oba su djela bogata prigušenom emocionalnošću, sumračnim iskazima o ljudskoj sudbini, atmosferom koju je teško jednoznačno opisati i koja oscilira između smirenosti u prihvaćanju sudbine i bunta protiv neljudskih okolnosti, te referencijama na historijski usud Bošnjaka (to se odnosi posebno na "Tvrđavu"). Glavni Selimovićevi romani velika su djela zreloga autora koji je harmonično spojio modernistički diskurs, narativne tradicije "pripovjedačke Bosne" i orijentalno islamski senzibilitet.
Ostala piščeva pripovjedna djela, osim u detaljima, ne dosižu vrhunce poput "Tvrđave" i "Derviša". Selimovićevi esejistički i memoarski radovi su zanimljivo štivo, no, također, nisu ostvarenja evropskoga i svjetskoga ranga kao veliki romani. Možda najinteresantnija Selimovićeva nefikcionalna knjiga je "Za i protiv Vuka", u kojoj autor raspravlja o ulozi Vuka Karadžića u reformi srpskog jezika. To je djelo, osim njegove nesporne kritičko-analitičke vrijednosti, zanimljivo jer i svjedoči o, za savremenike i potomke, kontroverznim piščevim nacionalnim opredijeljenjima. Ukratko- "Za i protiv Vuka" knjiga je potpuno uronjena u problematiku stvaranja modernog srpskog standardnog jezika, s protagonistima Vukom Karadžićem, njegovim protivnicima i mlakim pristašama u vojvođanskim i srpskim građanskim krugovima, te brižljivo prikazanim etapama borbe. Za čitatelja sa strane, odmah upada u oči da to djelo posredno ruši mit o "srpskohrvatskom" jeziku, jer je sasvim ograničena na srpsku situaciju, dok o hrvatskoj prošloj, a ni onodobnoj (Ilirski pokret) jezičkoj tradiciji nema ni slova. O bošnjačkom stvaralaštvu na narodnom jeziku (alhamijado književnost) nema ni riječi. Selimović je u tom dijelu srpskiji povjesničar jezika i od zagriženih velikosrpskih propagandista, koji se s hrvatskim i ilirskim fantomima bore bez prestanka-dok se oni u Selimovićevom vidokrugu ni ne pojavljuju. Stave li se na stranu nacionalno-političke opaske, glavno je piščevo stanovište utemeljeno: on drži Vuka Karadžića za beskompromisnoga prevratnika koji je potpuno odbacio stariju srpsku jezičku baštinu, nanijevši srpskom jeziku udar time što ga je sveo na ruralni idiom i lišio duhovno-intelektualnoga rječnika-no, to je bila nužna faza koja je ispravljena kasnijim razvitkom srpske književnosti.

Jezik
Kada je već o jeziku riječ, valja nešto reći i o jeziku Selimovićevih djela. U knjizi o Vuku, kao i poznijim djelima, autor je prešao na srpski ekavski jezik, i ako se sudi jedino po jezičkom kriteriju, ta su ostvarenja isključivo srpska (slična je situacija s većim dijelom Andrićeva opusa). U glavnim romanima Selimović je pisao jezikom koji je najbolje okarakterizirati kao bosanski protkan većim brojem srbizama. Je li taj jezik već time srpski, kao što se može reći za izraz Petra Kočića ili Branka Ćopića ? Za sada je, bez stručne lingvističke analize, teško dati definitivan sud, no vjerovatno je najbliža istini konstatacija da se radi o bosanskom jeziku, uz veći udio srbizama nego što je propisano u bosanskom standardu. No, taj prigovor otpada i zbog delikatnosti i isprepletenosti nacionalnog i jezičnog na ovim prostorima: Matoš je, npr., nesporno hrvatski pisac, no njegov je prozni opus upravo pretovaren srpskim idiomom kojeg je autor usvojio tokom dugih boravaka u Srbiji; dapače, djelo legendarnoga AGM je jezično daleko opterećenije srbizmima od jezika najboljih Selimovićevih romana. Slični su primjeri i dvojice srpskih pisaca (jednoga porijeklom iz Hercegovine), Mirka Kovača i Bore Ćosića, koji su napisali sjajne romane ne samo prošarane kroatizmima, nego i na hrvatskom standardnom jeziku. Sve to ukazuje da jednostrani jezikoslovni kriteriji nisu dovoljni u pisaca dvojne pripadnosti, među koje spada i Selimović.
Djelo Meše Selimovića je utkano u središte bošnjačke književnosti, kojoj po tematici i iskazu najvrednijih djela nesumljivo pripada. Također, ono je dijelom i srpske književnosti, svjesnim autorovim zahtjevom, kao i uronjenošću nemaloga dijela opusa u srpske književne i kulturne teme. Треćeg novembra 1976. godine, Selimović, u pismu Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti, kaže:
"Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika. Jednako poštujem svoje porijeklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve ono što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebe da dokazujem. Znali su to, uostalom, oni članovi Uređivačkog odbora edicije „Srpska književnost u sto knjiga“, koji su takođe članovi Srpske akademije nauka i umetnosti i sa mnom su zajedno u Odeljenju jezika i književnosti: Mladen Leskovac, Dušan Matić, Vojislav Đurić, Boško Petrović.Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskim podatkom."
Paradoks sitaucije je vjerovatno najbolje izrazio Alija Isaković, koji je primijetio da je ironično što najveći srpski roman 20. vijeka počinje islamskim vjerskim očitovanjem, Bismillom. Selimović ostaje piscem paradoksa: bošnjačko islamski autor koji nije zbog vjersko-civilizacijske tematike i promišljanja o sudbini muslimana u Bosni mogao biti apsorbiran u srpski književni korpus u cijelosti, i tamo istovremeno "žulja" kao strano tijelo i koristan je kao sredstvo političko-nacionalne propagande. U bošnjačkoj književnosti, kojoj vidljivo pripada po najvrednijim djelima, jedan je od glavnih prikazivača nacionalne sudbine, no njegovo iskreno srpsko kulturno i nacionalno opredijeljenje čini ga, u dobrom dijelu pisanoga djela, teško prihvatljivim autorom. Budućnost će reći svoje, no, za sada, Selimović je neosporno veliki srpski pisac.

„Tvrđava“ (Izabrani citati)


: „Život ovog naroda je glad, krv, muka; bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tuđoj“ ——————————————————————————– Ne mogu da pričam šta je bilo u Hočinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato što ne pamtim, već što neću. Ne vrijedi pričati o strašnom ubijanju, o ljudskom strahu, o zvijerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni žaliti, ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da umre ljudsko sjećanje na sve što je ružno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti. ——————————————————————————— Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo. ——————————————————————————– .. kakav besmisao. Šta smo mi dobili, a šta su oni izgubili? I nas i njih okružavao je jedan pobjednik, potpuni mir prastare zemlje, ravnodušne prema ljudskom jadu.. Ne znam kako sam te noći uspio da preživim stravu, u meni i oko mene, i najdublju tugu poraza, poslije pobjede, nejasan sâm sebi. U mraku, u magli, u kricima i zvižducima, u očajanju kojem nisam nalazio razlog, u toj dugoj noći nesna, u crnom strahu koji nije od neprijatelja,već od nečega od mene, rodio sam se ovakav kakav sam,nesiguran u sve svoje i u sve ljudsko. ——————————————————————————— … osvajalo je nešto što im nije bilo potrebno, i borilo se za carevinu, ne misleći da se ne tiče ni njih carevina ni oni carevine, što su saznala njihova djeca, za kojom niko ni glavu nije okrenuo, poslije. Dugo me mučila nekorisna misao,kako je glupo i nepravedno što su izginuli toliki dobri ljudi, za neku maštariju kojoj ni imena ne znaš. ——————————————————————————— Pa i da su održali taj nesrećni Hočin, da su osvojili tuđu zemlju, šta bi se promjenilo? Da li bi bilo više pravde a manje gladi, pa ako bi i bilo, zar ljudima ne bi zastajao zalogaj u grlu ako je otet od tuđe muke? I da li bi srećnije živeli? Ne bi, nimalo. ——————————————————————————— To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se među sobom. Zato svaka pametna carevina potraži neki Hočin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko. Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drukčiji. ——————————————————————————— Život naroda je glad, krv, bijeda, mučno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tuđoj. A velikaši će se vratiti kući, svi, da pričaju o slavi, i da preživjelima piju krv. ——————————————————————————— … tajna se duže pamti nego jasna istina. ——————————————————————————— … ono što se ne može objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe možes obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjećanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bježi u omaglicu, u opijenost koja ne traži smisao.Drugome je neophodna tačna riječ, zato je i tražiš, osjećaš da je negde u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tuđem licu,u tuđem pogledu, kad počne da shvata. ——————————————————————————— Čovjek se navikne na svaki smrad. ——————————————————————————— Ja uvek kažem: neka nije gore. ——————————————————————————— Dvije lubenice pod jedno pazuho ne možes staviti, dva dobra teško možes sastaviti. ——————————————————————————— Znaš li šta je najljepše u životu? Želja, prijatelju. ——————————————————————————— Najveća mudrost u životu je da čovjek pronađe pravu ludost. ——————————————————————————— Usamljenost rađa misao, misao rađa nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu. ——————————————————————————— Najmanje se govori kad te se najviše tiče. ——————————————————————————— Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostaće samo suze. ——————————————————————————— Ništa im ne zameram, pa ni to što mi nisu uspjeli ostaviti čak ni uspomene. ——————————————————————————— Sve više sam s njom, i kad sam sâm. ——————————————————————————— Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. ——————————————————————————— Ako bismo otpatili svačiju nesreću, šta bi bilo od nas? ——————————————————————————— Sve čemer, sirotinja, glad, nesreće… A zašto je tako? Ne znam. Možda zato što smo po prirodi zli, što nas je bog obilježio. Ili što nas nesreće neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da ćemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas.Zar je onda čuda što se uvijamo, krijemo, lažemo, mislimo samo nadanašnji dan i samo na sebe, svoju sreću vidimo u tuđoj nesreći. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni.