Kralj Nikola u anegdotama

Branislav Borilović:

„Car junaka” u duhovnoj anegdotskoj utakmici je oprezan, smiren i mudar, jer je ravnopravan s drugima

Anegdota, kratka i sažeta priča o nekom zanimljivom događaju, najčešće iz života istaknutih ličnosti, društvene ili nacionalne grupe, odvajkada je omiljena književna vrsta. Tvorcem ove književne vrste u Grčkoj smatra se Herodot. Od njega naovamo anegdota je stalno njegovana, usavršavala se, bogatila novim temama i motivima. Taj „sitan zlatni prah koji iz sebe rasipaju veliki duhovi”, kako je Volter okarakterisao anegdotu, više je prisutan u našoj usmenoj nego u pisanoj književnosti.
Crnogorska anegdota osobena je kao duhovni proizvod i kao naučni materijal. Ona sadrži bogat materijal za sociološka, psihološka i kulturno-istorijska istraživanja. Usmjerena je ne samo na izuzetne ličnosti i događaje nego i na obične dogodovštine i ličnosti, uvijek vezana za određeni postupak ili situaciju. Osvjetljava ona karakter i profil ličnosti u datoj situaciji. Ona je eho narodnog života, njegov zgusnut izraz iskričavi. Savršeno ona projektuje psihu i mentalitet Crnogoraca i njihovih duhovnih snaga dominantnih u razvoju društvene zajednice i kao takva je ključ za razumijevanje više pojava iz života Crnogoraca.
U crnogorskoj društvenoj zajednici domišljatost i elokventnost se cijene iznad svega. Otuda stalno nadmetanje ko će pametnije i ljepše iskazati misao. Na to ih postiče njihov gospodar - kralj Nikola. On u Crnogorcima traži iskre mudrosti. Na duhovnu izviiskru svaki Crnogorac ima pravo kao i kralj Nikola. Nadmudrivanje - makar sadržalo i ironiju - ostaje bez kraljevog sanacionisanja. Ovaj „car junaka”, koji je mirno mogao zaspati na ruci bilo kod Crnogorca, nagrađuje domišljatost, hrabrost, humanost, žigoše surevnjivost, zavidljivost, udar na čast koja dovodi do strahovitih potresa.
U ovom crnogorskom društvu potpune jednakosti u duhovnom nadmetanju i idealne slobode vaga čojstva je veoma osjetljiva. Zna to kralj Nikola, pa u duhovnoj utakmici, u nadmudrivanju zadržava najčešće oprez, smirenost - čak i onda kada ga pogodi strkotina bezobzirnosti pojedinaca.
Anegdota o kralju Nikoli ima puno. Stoga sam nastojao da odaberem one koje najbolje karakterišu kralja kao vladara i čovjeka.
Ove anegdote su preuzete iz raznih publikacija koje posjeduje CNB „Đurđe Crnojević” na Cetinju.
Nekim anegdotama dati su adekvatniji naslovi. Takođe, bilo je izvjesnih intervencija da bi se odstranile suvišnosti i nejasnoće, ali je sačuvana u potpunosti njihova izvornost, autentičnost.

Pravo na izviiskru

Crnogorci o težini Zemlje

Sjedio kralj Nikola pod Brijestom kao obično, okružen glavarima i narodom. Čitajući novine, nešto je mislio i smijao se. Upita ga jedan vojvoda: Molim te, gospodare, kaži nam šta je to toliko smiješno u te novine.
- Kako što, ljudi, kad eto su izračunali koliko je Zemlja teška. Dok je Kralj o tome razgovarao i objašnjavao, upade mu u riječ jedan seljak: Vala, gospodare, mogu vjerovati u pisanje novina, eto, one, fala Bogu svašta pišu. Vjerujem i u kilograme, ali se čudim koliki je bio taj kantar, a još mi je za više čudo, od čega ga je objesio kad je Zemlju mjerio!

Kraljeva kletva

Jedan Crnogorac je bio toliko dodijao kralju, da ga je jednog dana prokleo:
- Bog ti dao najbolje dvore i najgore susjede!
Jedan od dvorjana zamoli kralja da mu to rastumači. Tada će mu Kralj:
- Od rđava susjeda ne mili se živjeti čovjeku, a takve dvore nije u stanju niko da kupi.

Izvedi obadva

U početku svjetskog rata došao Mitar Martinović, crnogorski ministar rata, Kralju Nikoli, i zapitao ga:
- Hoćemo li svu artileriju na Lovćen, Gospodaru?
Ovo gospodaru bi milo, pa se osmehnu na knjaza Petra i upitaće Luku:
- Poznaješ li ti, Luka, ovog gospodina?
- Ne vaistinu, gospodaru, samo što vidim da je neki sojlija i junaković.
Gospodar se osmjehnu pa reče:
- Ovo je Karađorđev unuk, a naš zet.
- Neka bude srećan i neka bude ka Karađorđe, pa ja boljeg ne tražim.
Poslije ovih riječi oba knjaza darivaše Luku. A knjaz će mu reći da ide na Cetinje i da tamo ostane, na njegov račun, jedan mjesec dana.
Kad je prošlo dva mjeseca, Luka ode i pristupi knjazu, da bi mu zahvalio na učinjenom dobru. Čim ga knjaz viđe upita ga:
- Kako je to, Luka, ti osta na Cetinju dva mjeseca, a ja sam ti rekao samo mjesec dana.
- Evo kako, gospodaru - odgovori Luka - ostah mjesec dana kako si ti rekao, a mjesec dana ostah, jer računam ta unuk Karađorđev bi se naljutio da mu ne budem mjesec dana gost kao i tebi.
Knjaz se nasmija, i dariva Luki još dva napoleona.

Knjaz Nikola i serdar Mujičić

Serdar Mujičić iz Oputne Rudine bio je poznat kao vrlo duhovit i pametan čovjek, a naročito je volio šalu i priču. Na jednom skupu Crnogoraca na Cetinju knjaz Nikola će reći serdaru:
-Serdare, dobar si čovjek! Božja ti vjera! i mio si mi i znaš šta, namislio sam ti darivati jedan čitluk nasred Gacka. (Gacko je tada bilo pod Austrijom).
-Možeš mi darivati i Beč, gospodaru!-
-Ti se, serdare, kanda sa mnom rugaš! reče knjaz.
- I ti, gospodare, sa mnom, reče serdar, a ja još nikada nijesam vidio da se kroji koža na živom međedu.
Knjaz izvadi sat da vidi koja je ura, a serdar ga upita:
-Koja je ura, gospodaru?
-Deset manje deset, reče gospodar.
-Pa to je do đavolje, gospodaru.
Otada osta poslovica: Đavolja ura kao u serdara Mujičića.

Umio bih se i ja sprdat

Kralj Nikola i Marko Miljanov

Vojvoda Marko jašao „Arnauta” preko Vranickih Njiva, vraćajući se iz Nikšića. Srete ga kralj Nikola, zaustavi karocu i upita ga:
- Kako bješe Mujica Dragov, vojvodo?
- Dobro, gospodare.
- A-da li je bolji Mujica ili Miljan?
- Boga mi, gospodare, Mujica, ka’Mujica, Miljan ka’ Miljan, a Marko - zna svatko!
Kralj bez riječi razminu.
Tako se preporiječaše kralj Nikola i vojvoda Marko, kojemu nije ništa smetalo da zasijeni slavom sve sinove kučke gore od vojvode Radonje-naovamo - iako je bio sin Miljanov, a zet Mujićin - ni serdarević, ni kapetanović!

Knjaz Nikola i Novica Cerović

Zavladala teška nerodna godina u Drobnjaku. Novica Cerović se krene pravo na Cetinje da se požali knjazu na nerodicu i na naplatu poreza, koja je bila propisana poslije prvog premjera zemljišta. Čim se sastao sa knjazom Nikolom, reći će Novica da su prilike u Drobnjaku vrlo teške, da je nerodna godina, a još, pored toga, došli neki te premjerili one krše i goleti za daciju. Narod nema čim platiti ni tu daciju, pa kada bi sve prodao.
- E, bane, kad ti kažem, onda ću ja narediti da se poreza smanji za jednu trećinu.
- Ne znam ja, gospodaru, šta ti je trećina nego ako može da se oprosti cijela ili polovina.
- E, onda neka se umanji za polovinu-odgovori knjaz Nikola i na tome se svrši.

Sa svojim kamenom i zemljom

Milica, kći Kralja Nikole, supruga velikog kneza Nikolaja Nikolajevića, kada je jedne prilike došla iz Rusije i posjetila Crnu Goru, uzela je sa Careva Laza jedan kamičak, a iz manastira Ostroga jedan grumen zemlje.
- Šta će ti to, Milice? - upita je otac.
- Ovo ću da čuvam kao amajliju, jer želim da mi je Crna Gora uvijek blizu srca.
Poslije sloma Rusije i kapitulacije Crne Gore kralj Nikola i njegova kći nalaze se u izgnanstvu, u Francuskoj. Kralj na samrti. Prizva Milicu i upita je:
- Je li ti živ još onaj kamen sa Careva Laza i onaj grumen zemlje iz Ostroga?
- Ja se od njih i ne razdvajam.
- Daj mi da sa njim zajedno umrem, pošto ne mogu nikad više da vidim Crnu Goru.
Dala mu je. Kralj Nikola je jedno i drugo grčevito stiskao u desnoj ruci. Umro je. Na samrtnom odru lijeva mu je ruka bila opružena, a desta stisnuta. Blagota Martinović, komandir crnogorske vojske, koji je bio prisutan pogrebu, upitao je kraljicu Milicu, zašto je kralju desna ruka grčevito stisnuta. Ona mu je objasnila i gorko zajecala.

Drago Spasojev o ministrima

Kralj Nikola imao je naviku da u svom dobrom raspoloženju zadirkuje pojedine Crnogorce, koji ne uživaju njegovu vladarsku milost. Jednog dana nađe se pred njegovim dvorom Drago Spasov, koji je često puta tražio od kralja da ga postavi za komandira rudinskog.
Kralj primijeti Draga, pa mu se obrati:
- Drago, riješili smo ja i parlament, da te postavimo za komandira.
Znajući da mu kralj nije htio dati komandirstvo ni u onom vremenu kad je bio u milosti kod njega, Drago se odmah prisjeti kud cilja kralj, pa će on brzo kralju:
- Ja ne znam što si riješio ti i parlament, Gospodaru, ali znam, da bi ti ljepše bilo, da se ne sprdaš sa mnom, jer i ja bih se umiro sprdat, samo kad bih smio.
A, da ti nešto kažem Gospodaru: „Ti si davao to komandirstvo mnogo grđim od mene, pa se ja nijesam ljutio na tebe, no sam ti ostao vjeran i rad bih ti svako dobro. A vidiš te oko tebe, pokazujući na nekoliko ministara, koji stajahu oko kralja, kad bi im malo potkinuo platu, učinjeli bi, kad bi mogli, da ti najdonji kam od te kuće bude najgornji.
Poslije ovakvog odgovora Dragovog kralj skrenu razgovor na drugu stranu.

Serdar Mujičić i Crnogorci

Prilikom jednog zasijedanja pod brijestom na Cetinju knjaz Nikola učini probu sa Crnogorcima, pa će reći:
- Crnogorci, vidite li onu orlušinu što se vije više nas?
Jedan veliki broj njih, koji su trebali da odgovore, reče:
- Vidimo, Gospodaru.
Tada će knjaz:
- Ma, vidite li, Crnogorci, da li je krstaš ili blagajlija, meni se čini da je krstaš?
Oni isti koji su rekli da vide orla potvrdiše da je zaista krstaš. Samo je ćutao serdar Todor Mujičić iz Rudina. Bio je obučen u narodnoj nošnji, suknenoj bijeloj haljini i širokim gaćama; sa suknenom kabanacom na ramenima; glavu zapošio crvenim sarukom, za kolanom mu srebrna ledenica i handzar. Puši na čibuk, ali ništa ne besjedi. Knjaz Nikola se malo poosvrnu, pa će reći:
- Serdare Todore?
- Zapovijedaj, Gospodaru, odgovori serdar.
- Vidiš li ti, čoče, onoga orla iznad nas, koga ja viđu?
Serdar stavi ruku na čelo, pogleda lijevo i desno, pa će reći:
- Ja ga, Gospodaru, ne viđu. Duše mi, mislim da ga ni ti ne vidiš; jer ja viđu očima dobro, pa mi ne bi umakao pred očima.
Gospodar se malo pribra, pa će dodati:
- Imaš pravo, serdare, orla zaista nema više nas, nego sam samo probao Crnogorce, kako su mi vjerni i da li po ajatru zbore.

Sula Radov i kralj Nikola

Poslije poznatog odgovora Sulina knjazu Danilu da „ako kamenica može ponijeti brod - može i ondašnja Crna Gora podnijeti njegovu knjaževsku krunu”, Sula je izgubio knjaževsku milost do smrti.
Dolaskom na presto knjaza Nikole njegov položaj ostao je isti. Stari filozof - seljak i dalje je ćutao zaboravljen, kod svoje kuće u Komanima. Ali, jednog dana, knjaz, obilazeći plemena, naišao je kroz Komane. Među narodom koji je izašao da srete knjaza nalazio se i Sula. No, to ne bješe oni stari Sula. Odavno je bio pao u bijedu. Umjesto toka, dolame i sablje o pojasu, stari dvorski savjetnik stajao je pred knjazom u izdrtoj crnogorskoj kapici, kroz koju mu je i perčin probijao; bez košulje u poderanom dzamadanu i gaćama. Urođeni osjećaj pakosti nije ni ovdje izostao i knjaz će reći zadržavši pogled na golim mu rutavim prstima:
- Je li Sula? A đe si nabavio te toke i jesu li te mnogo koštale?
- I njih i sve što vidiš na meni - nabavio sam u pokojnog ti strica. Nije me mnogo koštalo, jer sam sve dobio za jednu riječ, Gospodaru, odgovori mu Sula.
Poslije ovoga susreta knjaz je izmijenio svoje držanje prema Suli, često ga prizivao i razgovarao se sa njime.

Brigadir Dragiša i biljega

Okupili se jednom prilikom Crnogorci na Veljoj livadi i gađaju biljegu. Kako je biljega bila podaleko, to je nije mogao niko da pogodi. Najzad dođe red na brigadira Dragišu Medenicu, koji se primače biljezi mimo ostale i pogodi nasred nje.
- Ne broji ti se, brigadire! - reče mu knjaz Nikola. Ti si se primakao biljezi i suviše blizu.
- Broji, Gospodare! - odgovori brigadir Dragiša - jer se ja ovako primičem i Turcima, pa mi ni jedan ne promakne.

Kralj Nikola među đecom

Došao kralj Nikola u Podgoricu, uzjahao bijeloga hata i sam, bez pratnje, jaše kroz podgoričke ulice. Narod ga sa svih strana pozdravlja, skida kape i duboko se klanja. Neki pristali, idu za njim, a naročito đaci koji u taj čas bijahu izašli iz škola. Kod obale Nemanjine, kralj stade. Narod ga opkoli.
- Učite li kako, đeco?
- Učimo dobro, gospodaru! - zagrajaše đaci sa svih strana. Kraljev hat nema mira, pomiče se tamo amo a narod se uvija i čini mu mjesto.
- A da, što više volite: pare ili školu?
- Više volimo školu! - ču se nekoliko glasova.
Kralj zavuče ruku u dzep od dolame, izvuče pregršt srebrnih perpera i prosu ih među đecom. Nasta vrisak i jagma za novcem. Kralj se smije, a smiju se i ostali. U toliko kralj namjerno ispusti bijelu rukavicu iz ruke, koja pade konju među noge. Niko se ne sjeti u taj čas da je pridigne. Jedan đetić kao munja provuče se između konjskih nogu, dohvati rukavicu i pruži je kralju.
- Čiji si ti, mali?
- Ivanović, iz Kuča.
- Boga mi - odgovori kralj - ne znam kakav ćeš biti trgovac, ali, izgleda, dobar čovjek i junak - i pruži mu zlatni napoleon.

Šoćeva želja

Razgovarali Crnogorci o kralju Nikoli dok je bio u izgnanstvu i pretresali njegove mane i vrline. Dojadilo jednom iz družine i reče:
- Ajde more ga odnijelo.
- Da Bog, pa ga i iznijelo, prihvati Šako Šoć, jedan od njegovih velikih pristalica.
- A đe, Šako?
- Makar i pod Bar.

Suvišno laskanje

Novica Jevtov Nikolić 1893. godine štampa u cetinjskom „Glasniku” jednu vrlo laskavu pjesmu posvećenu knjazu Nikoli.
Poslije nekog vremena Novica, zbog svojih privatnih poslova, pođe na Cetinje da pristupi knjazu. Pošto je poljubio knjaza u ruku i sa njim završio razgovor, knjaz ga iznenadi pitanjem:
- Novica, bi li ono tvoja pjesma koja izađe u cetinjskom „Glasniku”?
- Jeste, Gospodare.
- Slušaj, Novica - reći će mu knjaz - meni je mio miris tamjana, ali mrzim kada mi se kadionica podnese pod nos.
Ovo mu je knjaz prebacio zato što mu je Novica u svakoj pjesmi suviše laskao.