Ričard Rorti :

:: O HAJDEGEROVOM NACIZMU

Hajdegerovi spisi – kako rani, tako i oni kasniji – prepuni su polemike prema distinkciji pojavnost-realnost. Na početku, ova polemika je bila usredsređena na djuijevsko potenciranje prioriteta Welt (svijet) nad Wirklichkeit (zbilja), Zuhanden (priručno) nad Vorhanden (predručno), Auslegung (izlaganje) nad Aussage (iskaz). Ako neko čita paragrafe 31-3 iz Bivstvovanja i vremena kako bih ja to želio, i kako je Mark Okrent ukazao u svojoj knjizi Hajdegerov pragmatizam, Hajdeger će biti posmatran kao neko ko pravi teoriju instrumenta prakse, kao neko ko konstruiše tvrdnje kao alatke za ostvarivanje nekih ljudskih projekata. Čak i u kasnijim radovima, gdje je Hajdeger tretirao pragmatizam kao banalnu varijantu ničeanskog nihilizma, on još uvijek uporno insistira da je grčka dihotomija pojavnost-realnost simptomatična za Zapadni metafizički način govorenja Bića. I stvarno, on ponekad ulazi u trag pragmatizmu našeg vremena – njegovog tehnološkog shvatanja Bića – uz pomoć spomenute distinkcije.

Pa opet, sam Hajdeger se, u vlastitoj retoričkoj praksi, oslanjao na istu pojavnost-realnost distinkciju koje se odrekao u teoriji. U Bivstvovanju i vremenu, on neprestano opisuje sebe kao nekog ko ide dublje u istraživanju uslova od svojih prethodnika. U svojim kasnijim radovima, Hajdeger nam uvijek govori da je svako savremeno shvatanje naše povijesne situacije sem njegovog plitko – da su nesposobna da prodru u suštinu tehnologije, pa su zauzvrat upućena na površinska pitanja kakvo je, recimo, nuklearni holokaust. U ovim spisima, Hajdeger odbija da misli o sebi kao o još jednom ograničenom i kontigentnom djelu Dasein-a (tubivstvovanje) koji skuplja alatke za ostvarivanje raznih ograničenih projekata. Naprotiv, on sebe želi da vidi kao besprojektnog, bez-voljnog, kao puko otvoreno uho, kao cjevovod za glas Bića.

Oni koji su, poput mene, više uzeli od ranog Hajdegera pragmatiste nego od kasnijeg slušatelja Bića, vrlo su sumnjičavi glede projekta da se bude besprojektan. Izgleda nam da se Hajdeger što je više stario distancirao od insistiranja na ograničenosti koje je dominiralo u Bivstvovanju i vremenu, i to doživljamo kao regresiju. Moramo da priznamo da je Hajdeger postajao originalniji i interesantniji mislilac dok je stario i bivao sve više megalomanijakalniji, ali ovo smatramo za još jedan primjer da strastvena i idiosinkratička greška može biti instruktivnija nego trezvena i korisna istina. Otud za nas Hajdegerovi spisi nisu cjevovod kroz koji možemo čuti glas Bića, već – kutija za alat. Oni su kutija u koju je Hajdeger pohranjivao alatke koje je izumio u raznim vremenima, eda bi ostvario jedan ili drugi projekt.

Ti projekti su bili različiti, i povremeno bi stojali jedni drugima na put. Na početku, Hajdeger je želio da oživi Aristotela da bi u potpunosti mogao da slijedi neotomističku kritiku Dekarta. Kasnije je nastojao da ode dalje od Ničea vraćaju se unazad iza Aristotela. Ponekad bi želio da opiše Dasein generalno, drugi put – dvadesetovjekovni Dasein. Nekad je htio da bude herojski vođa nacionalnog pokreta, kasnije je želio da je mudri stari monah koji zna da nas 'samo jedan Bog može spasiti'. Hajdegerova sugestija da je on slijedio isključivo jednu zvijezdu samozavaravajuća je samopohvala. Držim da kutija za alat koju smo naslijedili od njega sadrži vrlo različit asortiman, konstruisan za mnoštvo različitih namjena – asortiman u kojem su samo neki djelovi još uvijek upotrebljivi. Mislim da ćemo odati najbolju poštu Hajdegerovim dostignućima ako budemo selektivni u onome što uzimamo od njega. Što se mene tiče, volio bih da zadržim Hajdegera pragmatistu a ignorišem Hajdegera nacistu, da zadržim njegovo ocrtavanje istorije metafizike a odbacim pesimističke zaključke, da zadržim odabrane djelove iz Hajdegerovog slikovlja i žargona, a otarasim se njegovih svjetsko-povijesnih pretenzija.

Hajdeger bi bio ogorčen ovim pristupom. Ali, isto bi se moglo reći i za njegove zaklete kritičare. Po njima, Hajdegerov nacizam nije bio samo jedan aspekt njegovog mišljenja, samo jedan od njegovih brojnih projekata, već vitalna indicija za shvatanje ishodišne suštine njegove misli. Oni insistiraju da je njegova misao bila baš tako čvrsto unificirana kako je i sam Hajdeger vjerovao. Ovi kritičari tvrde da postoji fundamentalni realitet ispod raznih pojava, da je Hajdeger zbilja slijedio isključivo jednu zvijezdu – mračnu, zlu zvijezdu.

Po njima, Hajdeger nije kolekcija projekata, nekih dobrih, drugih loših. Jer, oni imaju isti esencijalistički pristup prema Hajdegeru kao što je njemački filozof imao prema dvadesetom vijeku. Hajdeger je morao sve da vidi u našem vijeku sem njegovog tehnologizma kao puku tranzitornu pojavnost. Kritičari koje ja imam na umu morali su sve da vide kod Hajdegera sem njegovog antiegalitarizma i posvećenosti Fuhrerprinzip (princip vođe) kao površinsko. Nasuprot njima, mi pragmatisti sagledavamo dvadeseti vijek kao pomiješanu vreću dobrih i loših vijesti, a Hajdegerovo djelo kao kutiju za alat koja sadrži neke sjajne stvari koje leže pokraj dosta zastarjelog smeća.

Za nas koji želimo da nastavimo da uzimamo iz Hajdegerove kutije, činjenica da je čovjek koji je dizajnirao ove značajne alatke bio prvo nacista a onda kukavički licemjer, samo je još jedna od mnogobrojnih istorijskih ironija. Voljeli bismo da je bilo drukčije. Imamo istu čežnju i spram nekih drugih mislilaca kojima se divimo. Bilo bi nam drago da je Karnap slušao dobre savjete Sidnija Huka i da nije bio obična Staljinova lutka sponzorišući 1948. Voldorf mirovnu konferenciju. Bilo bi nam drago da Sartr nije čekao 1956. da prekine sa krutom partijskom linijom, da Jejts i Šo nisu bili oduševljeni Musolinijem, prije nego što su otkrili što se događa njegovim političkim zatvorenicima. Bilo bi nam drago da Nova ljevica tokom šezdesetih nije bila oduševljena Kastrom i Maom prije nego je otkrila što se događa sa njihovim političkim zatvorenicima. Ali, isto tako, smatramo političke inicijative ovih prevremenih entuzijasta većinom irelevantnim za njihovo ostavljeno intelektualno nasljeđe.

Ova naša tvrdnja o irelevantnosti nije prihvatljiva za kritičare koji bi htjeli da Hajdeger ostane izbačenik. Oni vide rektorski govor kao kratkotrajni pokaz pravog, esencijalnog Hajdegera, dočim ja ne vjerujem da postoji takva stvar kakav je esencijalni Hajdeger. Držim da su ti kritičari u pravu samo do sljedeće tačke: Hajdeger je bio antiegalitaristički nastrojen kroz čitav svoj život, i nimalo nije brinuo za liberalni projekt uvećanja sume ljudske sreće. Ali sumnjam da bi ovaj antiegalitarizam izgledao veoma važan za njegove čitaoce – radilo bi se samo o pukom dodatku stvarnom, istinitom, esencijalnom Hajdegeru – da nije bilo Hajdegerove ćutnje glede masakra nad Jevrejima. Jer, baš ova ćutnja je ono što Hajdegerov slučaj čini različitim od onih Karnapa i Sartra. Karnap i Sartr su procjenjivali politička zbivanja u Rusiji i Centralnoj Evropi sa distance. Hajdeger je, pak, posmatrao kako njegove jevrejske kolege bivaju otpuštane sa posla, a onda i kako nestaju u sudbini o kojoj se lako mogao informisati samo da je smatrao da je to vrijedno truda. Ćutnja je ono što Hajdegera odvaja od generalne vrste antiegalitarista. Mnogi eminentni pisci u XX vijeku nisu imali povjerenja u demokratiju, ali je samo on ostao nedodirnut Holokaustom.

Držim da su Habermas i Derida u pravu kada kažu da bi svako od nas, da je imao Hajdegerov bekgraund, mogao pomisliti da je 1933. Hitler jedina nada za Njemačku. U pravu su i kad kažu da jedino ono što je zbilja neoprostivo njegova poslijeratna ćutnja. Slažem se da je ćutnja bila neoprostiva, ali nisam sposoban da izvučem ovu ćutnju iz sadržaja Hajdegerovih knjiga, ili čak da je vidim kao znak nečeg zbog čega bi trebali biti sumnjičavi glede tih knjiga. Ovo stoga što uzimam da je moralni lik neke persone – njegovu ili njenu selektivnu osjećajnost glede patnje drugih – oblikovan sticajem okolnosti u njegovom ili njenom životu. Često, možda čak i uobičajeno, osjećajnost varira nezavisno od projekata samo-kreacije koje neka ličnost poduzima u svom životu.

Mogu pojasniti što mislim pod 'sticajem okolnosti' i 'nezavisnoj varijaciji' skicirajući malčice drugačiji mogući svijet – svijet u kojem se Hajdeger pridružuje svom sunarodniku antiegalitaristi, Tomasu Manu, u propovjedanju otpora Hitleru. Dakle, zamislimo da se u ljeto 1930. Hajdeger iznenada i duboko zaljubio u prekrasnu, snažnu, obožavanu studenticu filozofije po imenu Sara Mandelbaum. Sara je Jevrejka, ali Hajdeger – strastven kakav već jeste – jedva da to i primjećuje. Nakon bolnog razvoda sa Elfridom – što ga je koštalo prijateljstva sa, između ostalog, familijom Huserl – Hajdeger se ženi sa Sarom 1932. U januaru 1933, dobijaju sina, Abrahama.

Hajdeger se šali da Sara može da govori da je Abraham nazvan po jevrejskom patrijarhu, ali da će on uvijek misliti da je njegov sin dobio ime po Abrahamu a Santa Klara, jedinom momku, uz njega, iz Meskirha koji je postigao nešto veliko u životu. Sara vidi anti-semitske spise Abrahama a Santa Klara u fondu biblioteka svog muža, i Hajdegerova pošalica postaje povod za prvu ozbiljnu svađu između supružnika. Do kraja 1933, Hajdeger više ne zbija takve šale. Jer ga je Sara natjerala da primjeti da su jevrejski Baumte (činovnici), uključujući i njegovog zeta, progonjeni. Hajdeger čita članak o sebi u nekom studentskom listu i shvata da su njegovi bezbrižni dani prošli. Postaje mu jasno da ga je njegova ljubav prema Sari koštala prestiža, i da će prije ili kasnije izgubiti posao.

Ali, on i dalje voli Saru, i na kraju će napustiti svoj voljeni Frajburg zbog njene sigurnosti. 1935. godine Hajdeger predaje u Bernu, ali samo kao gostujući profesor. Odjednom mu stiže poziv sa Instituta za napredna istraživanja u Prinstonu. Tamo Hajdeger provodi dvije godine i polako i bolno uči engleski jezik, žudeći za šansom da opet začara seminarske učionice prepune studenata koji ga sa obožavanjem i pažnjom prate. Prilika mu se konačno ukazuje 1937. kada mu neki od njegovih kolega emigranata ugovara stalni posao na Univerzitetu Čikago.

Tu srijeće Elizabet Man Borgez, koja ga upoznaje sa njenim ocem. Hajdeger uspijeva da prevaziđe početne sumnje prema hanzeatskom djetetu sreće, a Man svoja inicijalna sumnjičenja prema Bauerkindu (dječaku sa sela) iz Crnih Šuma. Uviđaju da dijele zajedničke stvari sa Adornom i Horkhajmerom; slažu se da je Amerika reductio ad absurdum prosvjetiteljskih nadanja, zemlja bez kulture. Ali njihov prijezir glede Amerike ih ne sprječava da shvate da Hitler uništava Njemačku i da će to isto uraditi Evropi. Hajdegerovi energični radio nastupi omogućavaju mu da zadovolji potrebu da iskaže herojski stav ispred velike mase ljudi – potrebu koju je mogao, pod drugačijim okolnostima, iskazati u rektorskom govoru.

Do kraja Drugog svjetskog rata, Hajdegerov brak je pred raspadom. Sara Hajdeger je do srži socijal-demokrata, voli Ameriku i strastvena je cionistkinja. Na Hajdegera gleda kao na velikog čovjeka sa hladnim i nepristupačnim srcem, srcem koje je jednom otvorio za nju, ali koje je ostalo zatvoreno za društvene nade. Ona se, zapravo, sada gnuša Hajdegera egoiste onoliko koliko ga poštuje kao filozofa i

anti-nacističkog polemičara. 1947. se razvodi od Hajdegera i odvodi

14-ogodišnjeg Abrahama sa njom u Palestinu. Biva ranjena u građanskom ratu, ali kasnije, nakon proglašenja nezavisnosti, postaje profesor filozofije na Univerzitetu u Tel Avivu.

Hajdeger se, pak, trijumfalno vraća 1948. u Frajburg. Tamo pronalazi posao za svog starog prijatelja Gadamera, mada je zajedljivo prezriv prema njegovom pomirenju sa nacističkim preuzimanjem njemačkih univerziteta. Nešto kasnije, Hajdeger se ženi treći put, ovaj put sa ratnom udovicom koja sve njegove prijatelje podsjeća na Elfride. Kada umre 1976, njegova će mu supruga na kovčeg staviti Predsjedničko odlikovanje za slobodu, orden reda Pour le Merite, i zlatnu medalju Nobelove nagrade za književnost. Ovo posljednje priznanje mu je dodjeljeno u godini nakon objavljivanja njegove kratke, ali dirljive elegije za Abrahamom koji je poginuo na Golanskoj visoravni 1967.

Koje je knjige Hajdeger napisao u ovom mogućem svijetu? Skoro potpuno iste one koje je napisao u stvarnom. U ovom svijetu, međutim, Uvod u metafiziku sadrži prezrivu identifikaciju nacional-socijalističkog pokreta sa bezumnim nihilizmom moderne tehnologije, kao i primjedbu da je Hitler spustio Njemačku na metafizički nivo Rusije i Amerike. Predavanja o Ničeu su maltene ista kao ona koje je održao u stvarnom svijetu, izuzev digresije o Ničeovoj mržnji prema antisemitima, digresije koja ima čudnu povezanost sa Sartrovim savremenim, ali nezavisnim Portretom antisemite. U tom mogućem, Hajdeger je napisao većinu istih egzegetskih eseja koje je napisao i u našem svijetu, ali je pridodao svoje poštovanje prema Torou i Džefersonu u predavanjima koje je održao na Harvardu i Univerzitetu Virdžinija. Ova dva eseja pokazuju Hajdegerov prepoznatljivi sentimentalni agrarijanizam i sumnje prema urbanom proleterijatu. Njegove knjige u spomenutom svijetu, ukratko, dokumenti su iste borbe koju je vodio u stvarnom – borbe da izađe iz filozofske tradicije i tamo 'zapjeva novu pjesmu'. Ova borba, ova privatna potraga za čistotom, suština je Hajdegerovog života. Na njega nisu mogli mnogo uticati niti lična ljubav za neke osobe niti politički događaji u njegovom vremenu.

U našem svijetu, Hajdeger nije ništa politički izjavio nakon rata. U mogućem svijetu koga ovdje skiciram, on je svoj prestiž stavio u službu da opet njemačku desnicu učini respektabilnom. Obožava ga Franc Jozef Štraus koji ga redovno posjećuje u Totnaubergu. Povremeno se Hajdeger pojavljuje na političkim mitinzima.

Socijal-demokrate poput Habermasa žale kako je Hajdeger stalno na pogrešnoj strani u njemačkoj poslijeratnoj politici. Ponekad, privatno, iskazuju sumnju da bi, u malo drukčijim okolnostima, Hajdeger mogao biti prilično dobar nacista. Ali, oni ni ne sanjaju da tako nešto kažu javno o najvećem evropskom misliocu našeg doba.

U stvarnom svijetu, Hajdeger je bio nacista, kukavički licemjer i najveći evropski mislilac svog vremena. U mogućem svijetu koji sam ocrtao, on je bio manje-više isti čovjek, ali mu se desilo da mu je nos bio trljan mučenjem Jevreja sve dok nije primjetio šta se događa, sve dok njegovi osjećaji za samilost i sram nisu bili probuđeni. U tom svijetu, Hajdeger je imao sreću da nije mogao postati nacista, i tako je dobio manje prilika da pokaže kukavičluk i hipokriziju. U našem svijetu, on je svoj pogled okrenuo na drugu stranu, a onda je pribjegao histeričnom poricanju. Ovo poricanje je proizvelo njegovu neoprostivu ćutnju. Ali, to poricanje i ta ćutnja ne govore nam mnogo o njegovim knjigama, i obrnuto. U oba svijeta, jedina veza između Hajdegerove politike i njegovih knjiga jeste prijezir prema demokratiji koju je dijelio sa, na primjer, Eliotom, Čestertonom, Tejtom, Vogom i Pol Klodelom – ljudima kojima smo, kako je Odn predvidio, odavno oprostili zbog toga što su pisali dobro. Lako bismo mogli oprostiti Hajdegeru njegov stav prema demokratiji da je to bilo sve. Ali u svijetu bez Sare, u svijetu u kojem je Hajdeger ima nesreću da živi, to nije bilo sve.

Da zaključim: insistiram da možemo naći u ranom Hajdegerovom pragmatičkom antiesencijalizmu razloge da napustimo pokušaj da sagledamo čovjeka i njegove knjige kroz isključivo jedan vizir, a možda čak i nastojanje da vidimo te knjige kao faze na jednoj Denkweg (stazi mišljenja). Ako spomenuti antiesencijalizam uzmemo ozbiljnije nego što je Hajdeger to uradio, nećemo biti u iskušenju da dramatizujemo Hajdegera na način na koji je on dramatizovao svoje omiljene mislioce i pjesnike. Nećemo pridavati misliocima i pjesnicima mjesta u svjetsko-povijesnom narativu. Vidjećemo i njih i njihove knjige kao vektor zbira susjednih pritisaka. Vidjećemo Hajdegera kao još jedno zbunjeno, rascjepano, povremeno očajno ljudsko biće, nekog poput nas samih. Čitaćemo Hajdegerove knjige kako bi on najmanje volio da to radimo – kao prilike za eksploataciju, recentne dodatke za naš Bestand an Waren. Treba da prestanemo sa žudnjom za dubinom, da prestanemo i da slavimo heroje i da progonimo kriminalce. Umjesto toga, morali bismo pribrati korisni alat, i odnijeti ga tamo gdje ga možemo naći.