Neodoljivi šarm fijakera

Drumovima su se dugo kotrljali točkovi raskošnih šuštavih kočija u kojima su se vozili carevi, kraljevi, crkveni visokodostojnici, aristokratija, veleposednici, plemići, lovci, veseli svatovi, i na kraju tužne kreature dokonih džentrija. Posle Drugog svetskog rata, elegantne karuce su počele da nestaju zajedno s velikim posedima, a sa njima i brkati kočijaši "paradeši", koji su, kako to iznosi istoričar umetnosti Bela Duranci, "odumirući sa društvenim slojem kojem su verno služili, izgubili pero, odoru, snagu i mladost".
Crni i žuti lakovani fijakeri sa kožnim šatrama skriveni su od pogleda u čamotinju mračnih i prašnjavih šupa, gde su gotovo sasvim zaboravljeni. A onda su ih, pre nekoliko decenija, ponovo izvukli na svetlo dana, da blesnu novim sjajem.
Konjima i fijakerima ponovo u svatove! Dvopreg, pa četvoropreg belih lipicanera labudastih vratova. Nedeljom i o blagdanju fijakerijade i nadmetanja u kočijašenju i veštini vožnje u mnogobrojnim našim mestima. Kao na tronu, vozari na uzvišenom sedištu kočije, sa uzdama u rukama, ponovo su u dosluhu sa božanskim atovima i tankovijastim bedevijama...

Prema hronikama, prva paradna kola, dvoprežne kočije, izrađene su u petnaestom veku u Mađarskoj, u mestu Koc, pa otuda naziv kočije. Ta prva "laka žuta mađarska kola", za tri konja, navodno su izum kralja Matije Korvina. Njima je on prevalio put od Budima do Beča "neverovatnom brzinom, od sto hiljada koraka dnevno, što je 75 kilometara". Već tada se pojavljuju i vešti paradni kočijaši. Zabeleženo je da su 1476. prilikom susreta kralja Matije Korvina i njegove zaručnice Beatrise u Sekešfehervaru (Stonom Beogradu) "njeni kočijaši bili odeveni u baršun sa zlatnim dugmadima na odori".
Ostao je i zapis da je jedna takva "laka brza žuta kola" tražila na pozajmicu i čuvena Lukrecija Bordžija od svog šogora, crkvenog visokodostojnika Ipolita Este koji se iz Mađarske vratio u Italiju... Vek kasnije, u Nemačkoj se javljaju luksuzna kola "behangener vagen" – "obešene taljige" u kojima nije bilo truckanja! U sedamnaestom veku u Engleskoj proizvode paradnu kočiju na oprugama, koju će s vremenom umešni majstori dovesti do savršenstva sa gotovo svuda usvojenim nazivom "viktorija fijaker". Slične kočije proizvodile su se u Španiji, Austriji, Francuskoj, Rusiji i drugim zemljama. Otmena gospoda su u Parizu za šetnju i putovanja gradom iznajmljivala paradnu kočiju ispred hotela "Saint Fiacre", pa su kola dobila naziv fijaker!
Paradne kočije i fijakeri u našoj se zemlji javljaju sredinom osamnaestog veka, o čemu svedoči bakrorez manastira Hopovo iz 1756. godine, na kojem je prikazan arhiepiskopski šestopreg sa zatvorenom paradnom kočijom koja vozi arhiepiskopa Pavla Nenadovića u posetu ovom manastiru.

Prema Bogdanu T. Stanojevu, prvu radionicu (fabriku) kola i fijakera u Novom Sadu osnovao je 1880. Matija Rajh, rodom iz Crvenke.

Za "viktoriju fijaker" Rajh je 1908. na izložbi u Londonu dobio zlatnu kolajnu. Matiji se 1906. pridružuje Karlo Lebherc. Svoje proizvode prodavali su po celoj južnoj Ugarskoj i u svim balkanskim zemljama. Tako su 1913. proizveli 300 paradnih kola raznih tipova. Kovač Mladen Moga, kolar Jožef Sečkar, i lakirer i tapacirer Fišer, koji su struku usavršavali u Beču i Pešti, 1906. godine takođe otvaraju radionicu za izradu fijakera u Novom Sadu. Proizvodili su čeze, lovačka kola, karuce, engleski fijaker "viktoriju" u raznim varijantama, čak i "vizavi" i sanke u vidu fijakera...
Od sredine 19. pa do pedesetih godina prošloga veka Sombor je bio varoš fijakera. Fijakeristi su dežurali na trgovima i železničkoj stanici u "bandama". Samo banda ispred hotela "Sloboda" brojala je 27 fijakerista! Tamo je o varoškom trošku 1910. godine uređen plac sa 27 zasađenih stabala "bođoša", da svakom konju i fijakeru prave hlad.