Tin Ujevic

Notturno


Nocas se moje celo zari,
nocas se moje vijedje pote:
i moje misli san ozari,
umrijet cu nocas od ljepote.


Dusa je strasna u dubini,
Ona je zublja u dnu noci:
Placimo, placimo u tisini,
Umrimo, umrimo u samoci.

Blaženo jutro

Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu.

Možda ćeš ipak da potpiriš
pepelom iskru zapretanu-
jer evo,trome grudi širiš
čeznućem suncu,jorgovanu.

Dijeliš mi neke tihe slasti
kad o tvom zaru vidim knjige
na polici - i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.

Za mene ipak nešto fali
u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmijeh mali,
u čaši vode kita cvijeća.

Blaženo jutro koje padaš
sa snopom svjetla u tu sobu,
već nema smrti da mi zadaš,
no vrati ljubav ovom Jobu.

Čari žene

Ona voli lutke, djecu, pse i mačke,
voli lijepo cvijeće i svih vrsta laske;
u pretincu tajnom, slobodna od paske,
za samoću čuva djetinje igračke.

Bijeli puder treba, a na nj crne tačke,
njeno lice, tašta sfinga ispod maske;
miris, svilu, biser, sjaj đavolje Paske,
i na čelu zvijezdu nosi, poput značke.

Pjesniče, što znadeš koliko su blaga
čednost bijeli lijera i dah p'janih ruža
klečke se pomoli besmrtnoj Ljepoti!

Pa će da ti kažu čar stvorenja draga,
što do tvoje grudi divne nokte pruža,
rane na tvom srcu, modrice na ploti.

Ganutljive opaske

Prerano sam se rodio za radovnušnosti zemlje.
S vijekom moje duše umrle su gatke.
Našao sam istinu po svom srcu, a to je da su slatke
i patnje, kad se u kutu mirna doma drijemlje

Naučio sam se ljubiti stvari sitne i nevažne.
I malenkost me o bitnom čaru uči.
Ja cijenim čašu vode i pogačice ražne,
a u dnu vode sna tek me oblak muči.

Ja cijenim na zemlji dobru jednostavnost
i nejasnoću, što je sunce od jasnoće.
Moja rijeka teče strujom zaboravnost,
daleko sam od kavge, tuče, zle riječi i sve zloće.

Od mene počinje era koja još ne poče.
Biti daleko, to je moja bit, i sebe skriti
u klupku borbe, mrtvac bez grobišne ploče,
i bez potrebe, od milja, za se, na se suze liti.

Ima pod mojom kožom predragog Narcisa,
jer suviše je strastan naslijeđeni Adam.
I moja usna slasni eter sisa,
na crni usud nikad se ne jadam.

Još ću na kraju voljeti vrline
i pravi čovjek mene će da divi.
Jer gade mi se pljuvačke i sline
i shvaćam kad se prijateljski živi.

Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu.
Prekužio sam gnjev na vjerolomstvo.
Prostosrdno se čudim vandalizmu.
Ja bivam mlađi. Svijete, ja sam tvoje potomstvo !

UHAPŠEN U SVOJOJ MAGLI

Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.

I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.

I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti;
biti čisti. Biti sveti.

I kad nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.

POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU


Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti

koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.

I ono sve što ti bje, ču i što sni

gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.



Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.

Mi smo svi prešli iste putove u mraku,

mi smo svi jednako lutali u znaku

traženja, i svima jednako se dive.



Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.

I pamti da je tako od prastarih vremena.

I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,

kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.



I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,

i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.

I hrana nam je duše iz naše op�e zdjele,

i sebični je pečat jedan nasred čela.



Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju

da svi smo bolji, medjusobni, svi skupa tmuša,

a naša krv, i poraz svih, u klanju,

opet je samo jedna historija duša.



Strašno je ovo reči u uho oholosti,

no vrlo srećno za očajničku sreću,

da svi smo isti u zloći i radosti,

i da nam breme kobi počiva na pleću.



Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi

dalekoj, raspredan, a ovdje u jednoj niti,

u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,

pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?



Ja sam ipak ja, svojeglav, i onda kad me nema,

ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;

o vasiono! ja živim i umirem u svijema;

ja bezimeno ustrajem u braći.

Suton u čovjeku


Ne može sve što se voljelo da se drži,
Nemaju sve stvari neprekidne veze.
Mnogi list čeznutljiv gorko sunce sprži,
Cijeli komad duše ugine od jeze.
Ima i u meni hladan hodnik smrti,
Ima trijem kostura i dvorana leša.
I u mozgu mojem mlinica se vrti,
A drage ljubavi trg nemilo miješa.
Tko smije da kaže: srce žrtvovati?
Ipak srce vene, dio za dijelom.
Izgubljeno nikad više se ne vrati,
Nikada se više nadat srcu cijelom.
Nisam umro jednom, nego dva-tri puta.
Pitanje me muči: što mi još preosta?
I samo nevrijedni kakav trag moj pluta.
Kad mogu da volim, često već je dosta.
Sklonosti i sreće gade borca trijezna,
Koji ne oprašta izgubljenu meku.
Svak se čudi novom, i već nitko ne zna
Kad pogibe jedan svijet u čovjeku.

Zvijezde u visini

Ne ljubi manje koji mnogo ćuti
on mnogo traži, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav (kao parče kruva
za gladne zube) on brižljivo čuva
za zvijezde u visini
za srca u daljini.
Cutanje kaže: u tuđem svijetu
ja sanjam još o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh trošne grede,
i o ljepoti naše svijetle bijede,
i u zar dana i u plavet noći
snim: ja ću doći, ja ću doći.

SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA


Kako je teško biti slab,

kako je teško biti sam,

i biti star, a biti mlad!



I biti slab, i nemoćan,

i sam bez igdje ikoga,

i nemiran, i očajan.



I gaziti po cestama,

i biti gažen u blatu,

bez sjaja zvijezde na nebu.



Bez sjaja zvijezde udesa,

što sijase nad kolijevkom,

sa dugama i varkama.



- O Bože, Bože, sjeti se

svih obećanja blistavih

što si ih meni zadao.



O, Bože, Bože, sjeti se

i ljubav, i pobjede

i lovora, i darova.



I znaj da Sin tvoj putuje

dolinom svijeta turobnom

po trnju i po kamenju,



od nemila do nedraga,

i noge su mu krvave,

i srce mu je ranjeno.



I kosti su mu umorne,

i duša mu je žalosna

i on je sam i napušten.



I nema sestre ni brata,

i nema oca ni majke,

i nema drage ni druga.



I nema nigdje nikoga

do igle drača u srcu

i plamena na rukama.



I sam i samcat putuje

pod zatvorenom plaveti,

pred zamračenom pučinom,



i komu da se potuži?

Ta njega niko ne sluša,

ni braća koja lutaju.



O, Bože, žeže tvoja riječ

i tijesno joj je u grlu,

i željna je da zavapi.



Ta besjeda je lomača

i dužan sam je viknuti,

ili ću glavnjom planuti.



Pa nek sam krijes na brdima,

pa nek sam dah u plamenu,

kad nisam krik sa krovova!



O, Bože, tek da dovrši

pečalno ovo lutanje

pod svodom koji ne čuje.



Jer meni treba mocna rijec,

jer meni treba odgovor,

i ljubav, ili sveta smrt.



Gorak je vijenac pelina,

mračan je kalež otrova,

ja vapim žarki ilinstak.



Jer mi je mučno biti slab,

jer mi je mučno biti sam -

(kad bih mogao biti jak,



kad bih mogao biti drag) -

no mučno je, najmučnije

biti već star, a tako mlad!